Don Šime Perić, svećenik Zadarske nadbiskupije, proslavio je svoj dijamantni svećenički jubilej u rodnoj župi Sutomišćica – Poljana u subotu, 21. lipnja, svečanim misnim slavljem koje je povodom 60 godina svoga svećeništva, don Šime predvodio u župnoj crkvi sv. Eufemije u Sutomišćici.

Na misi je propovijedao don Marko Dokoza, župnik župa Ugljan i Lukoran. Don Marko je rodom iz župe Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru u kojoj je don Šime djelovao. Ujedno, don Markov djed bio je suradnik don Šime u župi Belafuža, pomogao je don Šimi u izgradnji crkve i drugim potrebama tek uspostavljene župe.

Propovijed don Marka, u kojoj je Dokoza kroz prizmu i način življenja svećeništva don Šime, razmatrao identitet svećenika uopće, kao i potrebu vjernika laika da mole za svećenike, objavljujemo u cijelosti.

Danas je na ovom mjestu trebao stajati don Mladen Kačan, ali je zbog zdravstvenih razloga spriječen. Zbog činjenice da su iz iste župe rodom, Sutomišćica – Poljana i da su kroz desetljeća zajedno orali njivu Gospodnju, don Mladen bi sigurno bio prikladniji propovjednik u ovoj radosnoj prigodi.

Ipak, zahvalan sam Bogu što mogu govoriti u ovom svečanom trenutku, zbog činjenice da kao svećenik dolazim s Belafuže, iz župe Uznesenja BDM kojoj je don Šime, 1968. godine kad je ta župa ustanovljena, postavio temelj.

U župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru don Šime je proveo šesnaest godina svoga svećeništva. To je župa u kojoj je najduže služio. To je župa koja danas ima obilje plodova koji se osobito vide u broju svećeničkih zvanja, a ima i redovnica.

Sretan sam što mogu govoriti u ime svih svećenika koji su potekli s Belafuže, jer to je župa koja u 57 godina svoga postojanja ima sedam živućih svećenika, dva bogoslova i dva sjemeništarca. Poslije Bibinja, Belafuža je župa najbogatija duhovnim zvanjima u Zadarskoj nadbiskupiji. Jedno od tih zvanja sam i ja.

Iako sam ja u sjemenište ušao 2007., puno kasnije od don Šiminog odlaska iz župe, jer don Šime je premješten s Belafuže 1985., želim vam reći nešto o ambijentu ili duhu koji se nastanio na Belafuži, opisati duhovno ozračje koje se stvorilo tamo, upravo po djelovanju našeg don Šime na Belafuži.

U tom ozračju odrastao sam kao dijete, kao svećenički kandidat i naposljetku kao svećenik, kao župni vikar kroz dvije godine djelovanja tamo – ja sam taj duh upijao. To ozračje koje je po don Šimi uspostavljeno, a kasnije su ga razvijali i njegovi nasljednici na Belafuži sve do današnjih dana, taj duh je i mene oblikovao kao svećenika.

U tom ambijentu oblikovan sam kao svećenik i zato mogu reći da sam i ja plod njegovog djelovanja na Belafuži. To čak i nije toliko važno, koliko je važno da sam ja upio od onoga kako je to don Šime djelovao.

Imao sam milost slušati o njegovim pastoralnim metodama, gledati i ubirati plodove i upijati taj njegov sebedarni svećenički duh. Tko god je pričao s vjernicima na Belafuži, i dan danas, zna da je ono što je don Šime činio, još uvijek tako živo i tako svježe.

Razmišljao sam o tome ovih dana, dok sam pripremao propovijed – i polako mi se oblikovala skica, tj. jedan ‘nacrt’ svećenika, kakav je svećenik pozvan biti.

I papa Lav XIV. rekao je u jednom od svojih prvih obraćanja da će svećenička formacija biti prioritet njegovog pontifikata. Uočavamo da nam je to ‘slaba točka’ na kojoj itekako treba poraditi.

Što bi onda, draga braćo i sestre, polazeći od ovih primjera i od onoga što je don Šime ostavio u našim sredinama kao svoju baštinu, mogao biti dobar svećenik?

Vjerujem da ste svi vi ovdje danas zato što ste zahvalni za dar svećeništva kojeg je naš brat Šime primio.

Ali, vi niste ovdje samo zato što je on svećenik. Vi ste ovdje i zato što ste zahvalni za tu njegovu dobrotu. Zato što je don Šime bio dobar svećenik!

Kad to znamo, možemo si dopustiti da ga uzmemo za primjer.

1. Na prvom mjestu, čini mi se da je dobar svećenik čovjek kvalitetne molitve. Naglašavam – kvalitetne – jer danas su se raširili razni pokreti i pobožnosti koji ponekad graniče s kultom ličnosti. Oblikuje se kult ličnosti oko nekih svećenika i laika, pa se u skladu s tim, najboljim molitvama smatraju one koje oni promiču. „Moli ovu molitvu, tako je rekao onaj don ili fra…“.

Koliko god je don Šime molio, uvjeren sam da nikad nismo osjetili da se oko njega stvara neki kult ličnosti, a još manje da ga on na bilo koji način potiče.

Njegova molitva kretala je od onoga što nam daje Crkva, a to je na prvom mjestu molitva Časoslova, za nas svećenike: psalmi, ulomci Svetog Pisma, tumačenje otaca i nauk Učiteljstva Crkve. To je temelj za našu molitvu. To  čini našu molitvu kvalitetnom, da ne zalutamo i da se u molitvi ne vrtimo u krug, već da gradimo živi odnos s Gospodinom.

2. Na drugom mjestu, svećenik mora imati dobar teološki temelj. Danas ima puno knjiga, puno nauka i puno mišljenja o Bogu. Sve to slušamo, i na teološkom studiju, a premalo vremena se nadahnjujemo zdravim i provjerenim naukom kojeg je kroz stoljeća Crkva odobravala, preporučivala i ustanovljavala. Osobito kad govorimo o tumačenju, proučavanju Svetog Pisma – puno toga novoga je otkriveno, ali temeljnu poruku nitko ne može bolje prenijeti i rastumačiti od otaca Crkve i od onih koji su se ocima Crkve nadahnjivali.

I to je don Šime komentirao u jednom razgovoru i trudio se u svakoj župi u kojoj je bio, da u župnoj kući bude dobra knjižnica. Trudio se da i on sam ima dobru knjižnicu, dobru i provjerenu knjigu iz koje će crpiti potrebno znanje, kako bi obogatio svoje tumačenje Riječi Božje i kako bi ostao vjeran nauku Crkve. Takav pristup nam je uistinu potreban. Ishodište našeg propovijedanja ne mogu biti razna mišljenja i viđenja, nego ono što su nam navijestili i prenijeli apostoli, a kasnije čuvala i tumačila Crkva.

3. Nadalje, treće, bitno je da svećenik bude čovjek susreta. Postoji danas opasnost za nas svećenike. Prva je da se zatvaramo u sebe i tražimo svoj komod; da ne izlazimo iz svoga ureda ili svoje sobe. Da stalno čekamo da netko dođe k nama, a da mi ne idemo ususret drugome.

Druga opasnost je da mi svećenici budemo obični organizatori događanja (event – manager), da organiziramo hodočašća, proslave i tako njegujemo „pastoral vatrometa“. Stalno se nešto događa, stalno se negdje putuje, obnavlja se i uređuje, stalno se organiziraju neka slavlja – ali, nema susreta. Opet svećenik ostaje na distanci, poput direktora u nekoj organizaciji. Svećenik je tu samo menadžer. To nije bio don Šime.

Don Šime mi je u jednom razgovoru  rekao, a znam to i po svjedočanstvima drugih, pastoralno ‘pravilo’ koje je primjenjivao: “Trudio sam se svaki dan posjetiti bar jednu obitelj. Trudio sam se da ne prođe dan da ne odem barem u jednu obitelj”.

Jedna vjeroučiteljica iz moje župe mi je posvjedočila: “Da don Šime nije bio tako ustrajan, gotovo da nam je dosađivao svojim posjetama, tko zna što bi bilo od moga oca, u duhovnom smislu”. Ona je bila još mala djevojčica, sjeća se kako bi don Šime navečer sjeo s njenim ocem u njihovoj kući, razgovarao.

To je ono – da mi svećenici trebamo tražiti priliku za susret, da mi svećenici imamo hrabrosti. To nije uvijek lako.

Nemojte misliti da je nama lako ulaziti u vaše prostore, u vašu intimu, u prostor jedne obitelji. Nije to lako. Mi moramo izaći iz svoga komoda, da bismo tamo došli. Ali, to je važno. To je presudno. To je ono, ići na periferije, o čemu nam je govorio papa Franjo.

Treba biti spreman izići iz svoga komoda da bi mogao biti tako prisutan, ali moramo skupiti hrabrosti za izlazak na periferije.

I što se onda događa?

Kada čovjek uđe u taj susret, kad se svećenik redovito susreće s ljudima, onda najčešće upoznaje ono dobro i lijepo u nekoj sredini i nije opterećen crnim vijestima kojima nas bombardiraju sa svih strana. I nitko ga ne može oneraspoložiti stalnim pričama kako se ‘svit konča’, jer vidi da se ljudi i dalje žene, vesele, rađaju djecu, parovi se sastaju, ljudi okupljaju, žive i umiru.

S druge strane, istovremeno, svećenik upoznaje i ljudsku bijedu, duhovnu i materijalnu. Izbliza vidi gdje to njegov narod griješi i gdje nije blizu Gospodinu.

U susretu s tom stvarnošću, kad to vidiš izbliza, onda ne možeš ostati nijem. Onda tvoja molitva postaje jača. Svećenik onda pronalazi dodatnu motivaciju za molitvu i vapije Bogu: “O, Gospodine, pogledaj! O, Gospodine, smiluj se!”. Zato je to presudno za nas svećenike – da izađemo iz svoga komoda i da budemo ljudi susreta.

4. Dalje, što je jako važno, kad se vratimo ponovno u crkvu, možemo reći, na primarno „radno mjesto“ svakog svećenika, što je crkva – onda je važno da se vidi, osobito u liturgiji, ali i u uređenju crkvenog prostora, da je svećenik onaj koji ljubi Crkvu, svoju zaručnicu.

Svaka liturgija je za svećenika jedan „ples“, simbolično govoreći – poput prvog plesa kojeg mladenci plešu u svadbenoj dvorani. Liturgija je „ples“ svećenika sa svojom zaručnicom. A pravi zaručnik će se truditi biti najbolji, da se uvježba, da bude skladno, dostojanstveno.

I to je prva kateheza – kad vjernici u crkvi vide da svećenik dostojanstveno, lijepo, s pažnjom služi liturgiju i tumači Riječ na jednostavan, ali dubok način.

Ne treba puno pričati – sâm takav stav je kateheza, pouka. I u tome je naš don Šime bio neumoran, i to se don Šime uvijek trudio činiti.

Zapamtio sam da je don Šime kupio devet zvona – to je jedan od načina na koji se on trudio da i vanjština bude odraz nutrine, ali i da nas ta vanjština usmjerava prema bitnome.

Poseban trag u vanjskom uređenju crkvi koje su mu bile povjerene ostavio je kupnjom zvona, njih ukupno devet. Mislim da nema svećenika koji je kupio više zvona. A zvona su anđeoski glasovi koji nam svraćaju pozornost na ono što je bitno. Isto čini svećenik kad dostojanstveno pristupa oltaru Gospodnjem.

„Don Šime je tražio najbolje kabele da do svakog srca dovede struju  Milosti; da se u svakome upali žarulja spasenja“

Te četiri karakteristike – da je svećenik čovjek molitve, da svećenik ima dobar teološki temelj, da se svećenik trudi na različite načine susresti ljude, da svećenik lijepo i dostojanstveno slavi liturgiju – te četiri točke, plus ona koja je u tome sadržana, ali je volim naglasiti: katehizacija, poučavanje, vjeronauk.

Dakle: kvalitetna molitva, provjereni nauk, iskreni susreti i dostojanstvo u liturgiji, uz važan zadatak – katehizaciju, kriteriji su po kojima možemo vrednovati svakog svećenika. Za svećenika koji se trudi u svim tim područjima, s pravom ćemo reći da je dobar svećenik.

U školi bi učiteljica takvom učeniku rekla: “Sjedi, dva”.

Ali, don Šime nije bio svećenik “Za dva”. On nije bio svećenik za „Dovoljan”.

On je još uvijek svećenik koji je otvoren za ono što Duh Sveti nadahnjuje u pojedinim trenucima povijesti i vremenima Crkve.

I zato njemu nisu bila dovoljna samo uobičajena sredstva. Nego, on se poslužio i novim alatima Duha Svetoga, i novim sredstvima evangelizacije, kako bi u ovom vremenu mogao onima koji su mu povjereni uistinu komunicirati Riječ spasenja.

Prije nego je pohađao bogosloviju, don Šime je završio obrazovanje u Tehničkoj školi za električara. Poslužit ćemo se analogijom i možemo reći da je don Šime tražio najbolje kabele u ovo vrijeme, da do svakog srca dovede struju spasenja; da do svakog srca dovede Milost, da se u svakom upali žarulja spasenja. Tako on živi svoje poslanje.

Molimo li za svećenike – koji izgaraju, a ne odrađuju

Kad sam vam rekao kakve svećenike trebamo i što bi sve svećenik trebao činiti, želim reći i nekoliko riječi o tome kakve vjernike trebamo, što bi vjernici trebali činiti.

Jer i sâm sam prije ređenja puno slušao prigovore na račun svećenika uz opasku: “Kad ti budeš svećenik, nemoj ovako ili čini onako, itd.”.

Pozorno sam slušao sve te savjete i opomene. Kao svećenik, kao i mnoga moja subraća, trudimo se izbjeći ono što je negativno, vjernicima iritantno ili čak sablažnjivo. Trudimo se činiti dobro, ali događa se i da često nailazimo na zid.

U ovo malo godina svećeništva, ja imam sedam godina svećeništva, don Šime ima šezdeset; ali, koliko god se trudiš, koliko god daješ sebe, daješ ljubav, nekada ne spavaš, daješ svoje fizičke snage – ali opet, zatvorena srca.  Našli smo se u situaciji da unatoč trudu, odricanju, ljubavi, pred nama stoje ljudi zatvorena srca.

I večeras sam malo, malo razočaran – jer sam očekivao da će ova crkva u Sutomišćici biti prepuna. Došao sam pola sata ranije, misleći da neću imati gdje parkirati automobil.

Što nam to govori?

Vidite, imate pred sobom čovjeka – i vi znate koliko je don Šime dobar. Stat’ ćemo na tome – dobar. Nećemo ići na ono svet. Ima tko to prosuđuje.

Ali. I sad zamislite. Koliko god si se trudio biti dobar – naravno, nije to don Šime radio da bi vas sad došlo u crkvu dvije tisuće. On je to radio zbog Gospodina.

Ali bi nekako bilo logično da ja kao mladi svećenik i toliki drugi kažu: „Ovaj čovjek, ja ga poznajem 60 godina, služi Bogu, pa sigurno će biti puno zahvalnih ljudi za njegovo služenje“.

Smatram da je don Šime zbog svoje dobrote zaslužio da se u crkvi, na misi uz 60. godina njegovog svećeništva, okupi daleko veći broj ljudi – da mu svojom prisutnošću izraze zahvalnost i da zajedno s njim Bogu zahvale za dar svećeništva.

Na otoku Ugljanu ima između 4 000 i 5 000 stalnih stanovnika, od toga ih je sigurno bilo 3 000 župljana don Šime: u Kalima, Kukljici i gradu Zadru. Plus oni koji su njegovi mještani.

Kolika srca je svojim služenjem don Šime dotaknuo, a kolika srca nisu odgovorila na tu ljubav zahvalnošću?

E sad, što je važno? Zašto vam to govorim?

Ne kažem to da bih kritizirao one koji nisu došli – nego da vama, koji ste tu, osvijestim koliko je važno da vi imate ljubavi za svećenike.

I još je važnije, da vi želite biti sveti!

Jer ako vi ne želite biti sveti, ma može svećenik biti i najsvetiji – ništa od toga. Ni najsvetiji svećenik neće imati uspjeha u svom poslanju među vama.

I to je zadatak!

Kad kažemo da nam nedostaje svećenika ili kad upiremo prstom u mane koje svećenici imaju – zaboravljamo da su svećenici točno onakvi kakve ste ih vi sebi izmolili; ni bolji ni gori.

Kako i koliko se moli za svećenike, kakvog svećenika priželjkuješ, toliko i takve svećenike imamo. Ako ti želiš biti svet i rasti u svetosti, Bog će ti providjeti svećenika koji će te učiti kako ćeš rasti u svetosti.

Ako ti želiš nekog svećenika u kojem gledaš običnog operativca, da ti malo dođe, poškropi kuću, blagoslovi kuću o Božiću i isprati pokojne, imat ćeš takvog svećenika.

Onda se nemoj tužiti, a zašto ovaj svećenik ne radi s djecom, zašto ovaj svećenik ne zna propovijedati, zašto ovaj svećenik ovako, a zašto onaj svećenik čini onako?

Za kakve svećenike smo molili, takve svećenike smo dobili. Onda ćete imati svećenike koji odrađuju, umjesto da izgaraju.

U moru prigovora koje nižemo na račun svećenika, moramo se sjetiti ove činjenice – za što smo molili, to smo dobili.

Imamo milost da je prije nas bilo svetih ljudi, a ima ih i danas. I imamo milost da su nam ti ljudi izmolili ovog našeg svećenika, don Šimu, s kojim u zahvalnosti Bogu slavimo ovu svetu misu.

Zato se i njih spominjemo – svih koji su molili i izmolili don Šimino svećeničko zvanje – i za njih Bogu zahvaljujemo i za njihove duše ovu svetu misu prikazujemo. Amen.

Foto: I. Grbić

Za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio u zbornoj crkvi Uznesenja BDM u Pagu, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić posvetio je novi oltar, blagoslovio ambon i obnovljeni prezbiterij paške župne crkve u nedjelju, 22. lipnja.

Oltar koji je 1967. bio postavljen izvan svetišta u lađu paške crkve, uklonjen je te se pristupilo kompletnom uređenju prvotnog svetišta. Izrađeni su novi oltar i ambon, a u izradi je i novi sedes te će se vratiti korske klupe, čime će svetište u Pagu imati svoju prvotnu ulogu u crkvi.

Liturgija posvete oltara, blagoslov ambona i obnovljenog prezbiterija ne znači samo uređenje liturgijskog prostora, nego tim činom želi se obnoviti i naša vjera, rekao je mons. Zgrablić, poručivši: „Kao što se prostor obnavlja vidljivo, pozvani smo obnoviti i ono nevidljivo, svoj odnos s Kristom“.

Oltar na kojem se ponazočuje Kristova žrtva i za nas obnavlja milost spasenja, poziva nas da križ prihvatimo u zajedništvu s Kristom. „Križ je prilika da kroz trpljenje rastemo u ljubavi, razumijevanju, čovještvu. Svaka teškoća može postati prostor u kojem ljubav raste. Križ je škola ljubavi, a ljubav je jedini put kojim postajemo istinski ljudi“, poručio je nadbiskup.

„Oltar je mjesto žive Božje prisutnosti gdje se događa susret neba i zemlje, mjesto gdje Krist ponovno daruje samoga sebe. Na oltaru se u euharistiji događa najveće otajstvo vjere: Kristova žrtva na križu postaje stvarno prisutna. Kruh i vino po riječima posvete i silasku Duha Svetoga postaju Tijelo i Krv Isusa Krista. To je stvarno i otajstveno prisustvo živoga Boga među nama. Oltar je Kalvarija i Pasha, žrtva i gozba, mjesto gdje Bog silazi k čovjeku da bi čovjeka uzdigao k sebi“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da zato pred oltar treba pristupati s vjerom, zahvalnošću i strahopoštovanjem.

U novi kameni oltar u Pagu stavljene su relikvije blaženika Ivana Merza, Marije Petković i Miroslava Bulešića.

„Čin polaganja relikvija u oltar nije samo pobožna tradicija, nego i teološka poruka: Crkva je izgrađena na temeljima vjere blaženika i svetaca, na žrtvi onih koji su svoj život dali za Krista. Položene relikvije podsjećaju da se na tom mjestu ne prinose samo darovi kruha i vina, nego da se sjedinjujemo s brojnim svjedocima vjere koji su svojom žrtvom postali dionici Kristove žrtve i ljubavi. Time se pokazuje da se euharistija slavi u zajedništvu s nebeskom Crkvom i da nas oltar povezuje sa svetošću koja ne poznaje granice vremena i prostora“, naglasio je mons. Zgrablić.

Blagoslov novog ambona i obnovljenog prezbiterija poziva na osobnu obnovu prostora, ali i srca vjernika. „Ambon s kojega se naviješta Božja riječ nije samo funkcionalni element liturgijskog prostora, već znak Kristove prisutnosti u Svetom Pismu. Ambon je ‘stol Riječi’, kao što je oltar ‘stol Žrtve’. Ambon je prostor u koji se ulazi i nosi duboku simboliku. Podsjeća na prazan Isusov grob iz kojega anđeo naviješta uskrsnuće Crkvi: Radosnu vijest pobjede nad smrću. Istodobno, ambon podsjeća na rajski vrt iz Knjige Postanka, mjesto prvog susreta Boga i čovjeka, gdje je Riječ Božja prvi put izgovorena nad čovjekovim životom“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da s ambona Bog progovara narodu, uči, opominje, hrabri ga i vodi.

„Blagoslov ambona podsjeća da Sveto pismo nije samo tekst prošlosti, nego živa Božja Riječ koja ima moć oblikovati savjest, obnoviti srce i voditi putovima spasenja. Kao što je narod nekad slušao proroke i Krista, tako i mi  u misi postajemo slušatelji Božje Riječi koja traži naš odgovor vjere“, potaknuo je nadbiskup.

Na sedesu sjedi svećenik, predvoditelj slavlja u ime biskupa, po biskupu u ime Crkve, a po Crkvi u ime Krista. „On je poslužitelj Riječi i u Kristu posrednik milosti. Kad sjedi na toj stolici, on ne iznosi svoje mišljenje, nego služi Božjoj riječi, poučava vjeru Crkve, vodi zajednicu“, pojasnio je mons. Zgrablić.

„Obnovljeni prezbiterij, središnji liturgijski prostor, mjesto u kojem se susreću službe i otajstva, gdje se očituje hijerarhijski sklad i zajedništvo Crkve, poziva nas na dublje razumijevanje Crkve kao zajednice vjernika okupljene oko stola Riječi Božje i stola Euharistije.

U njegovoj obnovi ne vidimo samo estetsko poboljšanje, nego znak duhovnog buđenja zajednice. Sve u prezbiteriju – oltar, ambon, sjedište predvoditelja, usmjereno je tome da nas uvede u dublji susret s Kristom“, poručio je mons. Zgrablić, naglasivši da se obnova prezbiterija „ne tiče samo prostora, već nas poziva da i mi budemo obnovljeni, da budemo ‘živo kamenje’ duhovnog hrama, otvoreni Božjoj riječi i hranjeni euharistijskim Kruhom“.

Na kraju mise, mons. Zgrablić blagoslovio je i novoobnovljeni pokrajnji oltar Gospodnjeg Prikazanja u zbornoj crkvi, na kojem se nalazi relikvija sv. Valentina kojega je Pažanin biskup Frane Petar Rakamarić poklonio svojoj rodnoj župi. Na oltaru se nalazi jedan od dva sačuvana portreta biskupa Rakamarića, kojeg je njegova rođakinja Marija darovala paškoj župi.

Prigodnu riječ na kraju mise uputio je i paški župnik don Božo Barišić. „Oltar, mistično, jest Krist i predstavlja ishodište svakog svetog obreda, ishodište svih sakramenata. Na duhovan način, sâm biskup ga podiže i gradi svojim rukama. Kako kaže teolog Nikola Kabasilas: ‘Biskup je model oltara, ne samo zato što je njegov graditelj, nego i zato što među svim vidljivim stvarima jedino ljudska narav može uistinu biti hram i oltar Božji, tako da je hram i oltar sagrađen ljudskim rukama slika i lik Božji’“, rekao je župnik Barišić.

Don Božo je poželio da relikvije Merza, Petković i Bulešića, odnosno njihovi  životi i svjedočanstvo vjere, budu svjetlo i nadahnuće svima koji dolaze moliti, slaviti Boga i hraniti se Kruhom Života. Citirao je pritom Kabasilasa: „Ne postoji ništa što bi bilo bliže Kristovim otajstvima od svjedoka, mučenika, blaženih: njima su s Kristom zajednički i tijelo i Duh, način smrti i sve ostalo. Dok su bili živi, Krist je bio u njima, ali ni nakon smrti On ne napušta njihove ostatke. Sjedinjen je s njihovim dušama, ali je i pridružen i pomiješan i s njihovim ostacima, jer se milost Božja nije odvojila od njih“.

„Oltar poškropljen blagoslovljenom vodom, pomazan svetim uljem, izrečenom posvetnom molitvom i okađen tamjanom, postaje trajni znak Božje prisutnosti među nama. S njega će se uzdizati euharistijska žrtva, hraniti narod Božji, tu ćemo donositi svoje radosti, boli, nade i zahvale“, rekao je don Božo, poželjevši da crkva i dalje bude dom molitve, kuća zajedništva i vrelo snage za sve koji u njoj borave. „Budimo dostojni primatelji milosti koju nam Krist daje u svakom slavlju, u svakoj misi, po svakom sakramentu, na novoposvećenom oltaru“, potaknuo je don Božo.

Nadbiskup Zgrablić i paški župnik Božo Barišić zahvalili su svima koji su radom i donacijama sudjelovali u zahtjevnom poslu obnove prezbiterija, kao i Konzervatorskom odjelu u Zadru na stručnoj pomoći i savjetima oko uređenja svetišta u Pagu.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na svetkovinu Rođenja sv. Ivana Krstitelja u utorak, 24. lipnja, započela je trodnevna duhovna priprava uoči župne svetkovine Presvetog Srca Isusova na Voštarnici u Zadru.

Trodnevnica je započela pjevanom molitvom zlatne krunice i litanija u čast Srca Isusova koje je predvodio župnik fra Bojan Rizvan. Nakon molitve, duhovni nagovor vjernicima uputio fra Jozo Hrkać, župnik Župe Bezgrešnog začeća BDM iz Posušja. Pomolio se Duhu Svetome kako bi svakom prisutnom dao milost čuti ono što treba u ovom trenutku njegovog života.

Na temelju evanđelja koje je u prošlu nedjelju naviješteno u Crkvi (Lk 9,18-24), propovjednik je razmatrao pitanje: “Što vi kažete tko sam ja?”. Podsjetio je kako naš život brzo teče te nam se u toj užurbanosti lako dogodi da previdimo to temeljno pitanje našeg života, a često se i oslanjamo na nepotpune odgovore ljudi koji ne mogu zadovoljiti čežnju našeg srca. To je pitanje koje stalno traži odgovor. Zato se na taj naš odgovor na pitanje: “Tko si ti, Bože, za mene?”, nakupe mnoge stvari zbog kojih lako zadobijemo i stvorimo krivu sliku o Bogu,  istaknuo je fra Jozo.

Fra Jozo se osvrnuo na četiri najčešće krive predodžbe Boga u našem životu. Ponajprije, Boga olako počnemo percipirati kao Onoga koji je sav u službi čovjekovih potreba. Takav Bog u našem životu lako postane Bog koji mi služi samo da ispunim svoju prazninu, ali ga ne doživljavam osobno, nisam spreman trpjeti za njega, nego samo kad mi se javi neka potreba, odmah posežem za Bogom; ali, po nestanku mojih potreba, Boga zanemarim.

Druga pogrešna slika o Bogu jest moralistička, gdje Boga vidim kao onoga koji kažnjava i nagrađuje. Tu se lako interpretira Boga kao da čeka neki tvoj grijeh kako bi te mogao kazniti, a čim napravim neko dobro, odmah zauzvrat zahtijevam neku nagradu. Takva se slika Boga izgrađuje kroz strah i nepovjerenje isprepleteno pitanjem hoće li mi Bog oprostiti moje grijehe. Nema u takvom životu istinske ljubavi, nego je odnos s Bogom temeljen na grijesima.

Treća pogrešna slika Boga na koju je upozorio predvoditelj trodnevnice je patrijarhalna slika Boga u kojoj se Boga razumijeva kao glavu obitelji kojoj se sve mora pokoravati, kao da je Bog netko tko ti ne da misliti svojom glavom jer je sve već unaprijed određeno. Fra Jozo se osvrnuo i na sliku “bezazlenog Boga” koji što god ja učinio ili kako god ja živio, on je Bog ljubav pa nije ni bitno trudim li se živjeti evanđeoski, jer ionako će on sve to oprostiti.

Fra Jozo je podsjetio kako možemo biti taoci svoje slike o Bogu, ali smo pozvani svoju sliku o Bogu usklađivati s onim što je Bog rekao o sebi.

Pozvavši okupljene na češće čitanje Božje riječi, slavljenje sakramenata, življenja u istinskom zajedništvu s Crkvom, može se izgraditi slika Boga koja je autentična, koja daruje prostor da se njegova slava i dalje naviješta po našem svakodnevnom vjernom životu.

Nakon nagovora uslijedilo je misno slavlje koje je predvodio fra Jozo u zajedništvu s franjevcima koji djeluju u župi. U homiliji propovjednik je rekao kako iz pročitane Božje riječi i svetkovine Rođenja Ivana Krstitelja možemo naučiti da je Bog uvijek vjeran svojim obećanjima te je potrebno imati strpljivosti i povjerenja da on zna koji je pravi trenutak.

Mi često Boga želimo svojom molitvom požuriti da nešto učini, a on nas uči strpljivosti. Nema neuslišane molitve, pojasnio je fra Jozo, podsjetivši kako Bog nikad ne iznevjeri, ali ako nešto ne uslišava u ovom trenutku, znači da postoji neko veće dobro kojem nas želi učiti.

Hrkać je istaknuo kako nas Božja riječ podsjeća da je Bogu bitan svaki pojedinac jer postojimo u Njegovoj namisli i prije rođenja; i ne samo to, nego za svakog od nas Bog ima i svoju misiju, svoje poslanje.

Bog se očituje u životu Krstitelja kao onaj koji daje snagu i mudrost za izvršenje misije koju nam povjerava, ali je važno shvatiti da nam on jasno govori u tišini srca te se i tu naslućuje razlog Krstiteljevog života u pustinji.

Fra Jozo je zaključio homiliju riječima kako je Ivan Krstitelj bio jeka Božjeg glasa, iako Ivan ne razumije uvijek Njegovu volju, nego u odnosu s Njim pročišćava nesporazume te je potaknuo sve na ustrajnu molitvu u kojoj se otkriva volja Božja za naš život.

Nakon mise uslijedilo je euharistijsko klanjanje. Prvi dan trodnevnice  pjevanjem je uzveličao zbor mladih pod vodstvom Marte Ostojić.

fra Bojan Rizvan

Foto: Župa Voštarnica

Za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio u župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Lisičiću, tu je novoizgrađenu crkvu u subotu, 21. lipnja, posvetio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Koncelebrirala su osmorica svećenika, među kojima i župnik Lisičića don Alojzije Knežević i don Anđelko Buljat, dekan Benkovačkog dekanata.

Nekadašnju župnu crkvu čija je gradnja bila dovršena 1982. godine, uvelike radom sâmih župljana Lisičića koji su cijeli prezbiterij svojim rukama bili obložili kamenom po kojem je poznato to mjesto, srbijanski agresor srušio je 1991. u Domovinskom ratu. Mjesto Lisičić u Benkovačkom dekanatu bilo je stradalo duhovno i materijalno. U Domovinskom ratu, iz Lisičića su ubijeni hrvatski branitelj Zvonko Kutija i četvero civila, a branitelj Ivan Budan je nestao. U sjećanje na njih, spomen – obilježje s korpusom Krista i hrvatskim jarbolom nalazi se u blizini župne crkve u središtu mjesta koje broji približno 300 stanovnika.

„Posveta crkve je novi početak – početak boljeg svijeta za narod koji će se u njoj okupljati.  Nije lako ponovno graditi novu crkvu nakon rušenja. Ova crkva nije srušena samo fizički. S njom su rušeni i životi, domovi, sjećanja, nanesene su duboke duševne rane. No, ponovnom gradnjom crkve, niste dopustili da zadnja riječ pripadne mraku. Vjerovali ste da Gospodin može obnoviti ne samo zidove, nego i srce naroda“, poručio je mons. Zgrablić župljanima Lisičića, ohrabrivši da se i nakon životnih udaraca bolesti, gubitaka, rušenja i poraza, s Bogom sve može ponovno podići.

„Činom posvete crkve ne posvećujemo samo kamen, beton i drvo, već živom vjerom slavimo Boga i utvrđujemo se u vjeri naroda koji nije dao da mu se uzme ono što ga veže s Nebom. Posvećujemo novu crkvu Rođenja BDM, mjesto koje su neprijatelji srušili, ali koje je vaša vjera ponovno podigla“, poručio je nadbiskup Lisičićanima, rekavši kako „Bog ne obećava da neće biti patnje, ali obećava da nas u patnji neće napustiti.

Ako je Hram njegovog tijela bio srušen, ali uskrsnućem proslavljen, onda i naši ‘hramovi’ – obitelji, odnosi, zajednice, nisu izgubljeni dok god se Bogu predajemo. U svakom razvaljenom hramu našeg života, Bog već vidi novi temelj. Gdje mi vidimo kraj, On vidi početak. To je snaga uskrsnuća“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio svima koji su doprinijeli ostvarenju toga svetog zdanja: graditeljima, obrtnicima, radnicima i majstorima, što su svojim radom utkali dio sebe u taj dom molitve, poželjevši da crkva uvijek bude mjesto susreta Boga i čovjeka, molitve, mira i zajedništva.

Zahvalio je i svim dobročiniteljima i darovateljima koji su velikodušno pružili financijsku pomoć, materijalna dobra, usluge i pomogli su ostvarenje toga sna. Zahvalio je i svima koji su s ljubavlju uređivali okoliš crkve i popločali ga kamenom, kao i svim župnicima „koji su neumorno vodili, poticali i molili da se ta crkva izgradi ne samo u kamenu, nego i u zajedništvu i vjeri naroda“.

Mons. Zgrablić je zahvalio i blagopokojnom zadarskom nadbiskupu Ivanu Prenđi i don Srećku Petrovu, bivšem ekonomu Zadarske nadbiskupije, „na podršci i vodstvu tijekom gotovo cijelog procesa izgradnje crkve“.

Liturgijskim obredom, posvetiti crkvu znači „označiti je za Boga – jer je on svet, kao sveto mjesto, kuću molitve, mjesto živog susreta s Kristom. Graditi crkvu može i graditelj, ali posvetiti crkvu može samo vjera. Bez posvete, crkva je samo građevina. Posvetom postaje Hram, dom Božji među nama“, istaknuo je mons. Zgrablić, u tom kontekstu istaknuvši značenje riječi ‘svetost’.

„Na hebrejskom, riječ svet – quadoš, dolazi od glagola koji znači ‘sjeći, odijeliti’. To znači da je crkva prostor koji je odvojen, odijeljen od svakodnevne upotrebe, od svega što je profano, svjetsko, od svega što nije posvećeno. Posvetiti crkvu, dakle, znači izdvojiti nešto za Boga“, rekao je nadbiskup.

Pojasnio je i obredne znakove koje uključuje posveta crkve: „škropljenje oltara i zidova svetom vodom, pomazanje krizmanim uljem zidova crkve i oltara, kađenje, paljenje vatre i  svijeća na oltaru – svi ti znakovi izražavaju da se ta građevina trajno predaje u službu Bogu.

Škropljenje blagoslovljenom vodom označuje čišćenje i novi početak – želi nas podsjetiti na krštenje. Pomazanje uljem označuje pomazanje Duha Svetoga. U Svetom Pismu, ulje je bilo znak Božjeg izabranja, zaštite i snage. Svećenici, proroci i kraljevi u Starom zavjetu pomazani su uljem kao vanjski znak, da ih Bog postavlja za posebnu službu. Kad se pomazuju oltar i zidovi crkve, označuje se da je ta građevina zauvijek posvećena Bogu i da Duh Sveti prebiva i djeluje u tom prostoru“, poručio je nadbiskup. To simbolizira i da smo na krštenju i potvrdi bili pomazani, postali smo hram Duha Svetoga. Stoga je i Isusovo čišćenje Hrama poziv da očistimo vlastitu nutrinu, rekao je predvoditelj slavlja. Za to nam je potrebna duhovna higijena:  ispitivanje savjesti, ispovijed, molitva i čitanje Božje riječi.

„Potrebno je izbaciti iz duše ono što guši povjerenje u Boga, što zaklanja svjetlo vjere, što otupljuje ljubav. Čista duša i posvećena crkva postaju pravo mjesto susreta s Bogom“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadalje, u obredu posvete, „paljenje plamena i kađenje simboliziraju molitvu i Božju prisutnost. Kad se tamjan pali na oltaru, dim koji se uzdiže simbol je Kristove žrtve koja se uzdiže Ocu. Kao što se dim ne zadržava na zemlji, nego se uzdiže prema nebu, tako i liturgijski čin kađenja uzdiže sve naše molitve, zahvale, nade i boli Bogu. To je izraz da zajednica, s Kristom, prinosi sebe Ocu. Oltar je mjesto toga uzdignuća, a tamjan to vizualno i duhovno očituje.

To je i znak da se na oltaru ne događa nešto apstraktno ili samo simbolično, nego stvarno – tu se slavi euharistija, spomen – žrtva, posadašnjenje Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Paljenje tamjana na oltaru naviješta da Krist, koji se jednom zauvijek prinio za nas, i dalje ostaje prisutan u svakoj misi i živoj zajednici koja ga vjerno slavi. Paljenje svijeća označuje Krista, Svjetlo svijeta“, rekao je nadbiskup.

Izgradnju crkve najvećim dijelom financirala je Zadarska nadbiskupija. Završno uređenje crkve trajalo je godinama, osobito u sanaciji velikog vlaženja crkve čija je obnovljena gradnja u sadašnjem novoizgrađenom obliku bila dovršena 2001. godine, što su prilozima pomogli župljani Lisičića, darujući svoj doprinos u novcu, materijalu i uslugama, kao i dobročinitelji iz cijele Hrvatske i šire. Izvođač građevinskih radova crkve bilo je poduzeće Oziris iz Zadra.

Po povratku u mjesto nakon oslobodilačke akcije Oluja, dok se nije izgradila nova crkva 2001. g., Lisičićani su se okupljali u prostoru škole u svom mjestu koja im je služila kao bogoslužni prostor za slavlje svih sakramenata.

Župljanima je na njihovom doprinosu i svim dobročiniteljima zahvalio i župnik Knežević. Župljani Lisičića prigodno su darovali mons. Zgrablića domaćim proizvodima i kamenoklesarskim radom, reljefom u kamenu s prikazom župne crkve u Lisičiću.

Iz Lisičića rodom je i fra Stanko Bačić (1916.-2003.), povjesničar i pisac, kojemu su Lisičićani u zahvalno sjećanje podigli brončano poprsje ispred župne crkve 2023. godine.

Fra Stanko je djelovao u Kninu, Imotskom, Šibeniku, Visovcu, Splitu, Sumartinu i Karinu. Proučavao je djelovanje franjevaca u Dalmaciji i demografski razvoj u zadarskom i šibenskom zaleđu. Autor je više djela, među kojima i knjiga „Visovački franjevci u Skradinskoj biskupiji“ (1991.) te „Franjevci u Zadarskoj nadbiskupiji i Ninskoj biskupiji“ (1995.).

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ines Grbić

Misu zahvalnicu za akademsku 2024./25. godinu Sveučilišta u Zadru u nedjelju, 22. lipnja, sa svečanim Tebe Boga hvalimo, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Misa zahvalnica je poziv „da iz svega što smo doživjeli ponesemo ne samo znanje, nego i mudrost; ne samo informacije, znanstvene alate i titule, nego i povjerenje u Boga koji ide s nama“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da je na kraju akademske godine dobro stati zbog sabiranja rezultata, umora, ali i zbog smisla.

„Prebrzo prelazimo iz roka u rok, iz semestra u semestar, a malo zastajemo kako bismo rekli jednostavno, a važno: Hvala. Zahvalnost je više od uljudnosti i pristojnosti: ona je čin slobode, govor srca, riječ molitve. Tko zahvaljuje, prepoznaje da nije samo svojim snagama sam dosegnuo puno toga, nego vidi još širu sliku svoga nastojanja, truda i djelovanja“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da nas „zahvalnost uči istini i poniznosti, ali i radosti“.

Poručivši kako je važno da Bogu, izvoru svega dobra, zahvalimo za proteklu akademsku godinu sa svim njenim trenucima: lakima i teškima, jasnima i zbunjujućima, nadbiskup je istaknuo da je, liturgijski, zahvaljivati Bogu čin pobožnosti, ali i duboki čin vjere.

„Zahvalnost u euharistiji nas podsjeća tko je izvor svakog dara, tko je nositelj naše svakodnevice i tko jedini vidi sve neizrečeno: trud, umor, male uspjehe i tihe pobjede. Zahvalnost pred Bogom uči nas da je sve Božja milost, da ništa nije samo naše postignuće, nego dio veće priče u kojoj Bog djeluje u nama“, naglasio je nadbiskup.

Razmatrajući Isusovo pitanje učenicima: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ u navještenom Evanđelju, nadbiskup je rekao da to „nije akademsko pitanje, ispit i provjera znanja. To je pitanje osobnog identiteta i vjere. Isusovo pitanje učenicima ne traži pametan odgovor, nego iskreno srce“, naglasio je mons. Zgrablić, istaknuvši da „vjera nije informacija, nego osobni odgovor“.

„Kada u akademskoj zajednici gotovo sve mjerimo uspjehom, količinom položenih ispita, brojem pročitanih knjiga, znanstvenih radova i citata u raznim znanstvenim radovima, Isus nas podsjeća da znanje nije isto što i Mudrost, da informacije nisu isto što i Istina, da znanstveni alati nisu isto što i Život. Vjera nije prepričavanje tuđih mišljenja ili znanstvenih otkrića, utvrđivanja i pojašnjavanje određenih Božjih zakonitosti. Vjera je osobni stav, osobna odluka, čin osobne volje i opredjeljenje srca. Vjerovati znači imati udjela u Božjem životu“, poručio je mons. Zgrablić, potaknuvši sve da odgovore na pitanje: „ Tko je Isus Krist za mene?“.

„Je li Isus za tebe samo jedan od likova iz djetinjstva, iz tradicije, povijesti, s vjeronauka ili Onaj tko ide s tobom kroz stvarne izazove života, sumnje, krize“, upitao je mons. Zgrablić, istaknuvši da Petrov odgovor Isusu: „Ti si Krist – Pomazanik Božji“, pokazuje kako „Petar ne ponavlja tuđa mišljenja, nego izriče ono što je njegovo srce osjetilo, ali to nije spoznao „po krvi i tijelu“, nego po Duhu koji mu je to nadahnuo, po onome što je spoznao po duhovnoj inteligenciji svoga srca“.

Cilj vjernika „nije samo da znaju što više, nego da jasnije prepoznaju djelovanje Duha Svetoga u sebi i drugima; da nam vjera bude kompas i u znanosti, poslu, obitelji, međuljudskim odnosima. Vjera bez osobnog odnosa s Kristom ostaje teorija, a odnos s Kristom ne gradi se samo riječima, već životom, kroz odluke, ponašanja, reakcije. Osobni odgovor na Kristovo pitanje postaje čin unutarnje hrabrosti.

U zajedništvu s Kristom i osluškujući Duha Svetoga, znanje se pretvara u smisao, a učenje u mudrost. Zato je vjera u Isusa najvažniji kapital koji se može ponijeti iz akademske godine“, poručio je nadbiskup.

Rekavši kako nam „Isus otkriva Božju logiku u kojoj nema slave bez predanja i života bez žrtve“, mons. Zgrablić podsjetio je da je akademska godina „donijela i neispavane noći, stres zbog nekih zadataka i rokova, mentalni pritisak, neuspjele ispite, sumnje u vlastite sposobnosti, ponekad i pitanja: Jesam li na pravom putu? Ima li sve ovo smisla“.

„Isus ne uljepšava stvarnost – on pokazuje istinu, da put koji vodi prema punini života prolazi i kroz teškoće. Ali, ako vjerujemo, ne ostajemo sami. Krist ide ispred nas, ne da nas promatra s visoka, nego kao onaj koji je već prošao najdublju tamu. On postaje snaga u našim križevima i naporu životnog puta“, rekao je nadbiskup.

Potaknuo je na zahvalnost za uspjehe, „ali i za naše borbe i križeve, jer nas to izgrađuje. U njima se rađala naša pozitivna otpornost, dubina i istinska vjera.

U svijetu koji nas poziva da budemo bolji od drugih, da skupljamo bodove, certifikate, preporuke, nagrade, priznanja, Isus predlaže drugačiji put: ne čuvaj život samo za sebe, daruj ga“, poručio je predvoditelj slavlja, rekavši da nas „Isus poziva na život koji nije zatvoren, nego otvoren, dostupan, koji se dijeli.

Naš život u Božjim očima ne mjeri se uspjesima po ljudskim mjerilima, nego dobrom koje smo učinili, zahvalnošću koju smo iskazali, poniznošću koju smo živjeli, mjerom kojom smo se darovali, pomoći u kojoj smo prosvijetlili drugoga da bude bolji, radošću kojom smo usrećili drugoga.

Isus nas poziva na drugačiji pogled na uspjeh, u kojem se ne mjeri sve ocjenama, bodovima i titulama, već time koliko je čovjek po mjeri Kristovoj“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Upozorio je kako „u društvu koje nagrađuje vidljivost i učinkovitost, lako zaboravimo tihu svakodnevnu svetost: kada nekome ustupiš vrijeme, strpljenje, rame za oslonac. Isus nam pokazuje da najdublji trag ostavlja onaj tko se daje, koji umire sebi, a ne onaj tko se sebično štiti i gomila materijalna dobra“.

„Isus traži da budemo darežljivi u vremenu, pažnji, suosjećanju. Taj model trebaju Crkva, znanost, akademska zajednica i svaka osoba: ljude koji ne žive da bi sačuvali sebe, popeli se na ‘viši položaj’, nego da bi oblikovali svijet u sebi i oko sebe u svjetlu Evanđelja, po Božjoj mjeri“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

U misi su koncelebrirali umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, svećenici, predavači na Teološko – katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru, među kojima i dr. don Zdenko Dundović, ravnatelj toga Odjela. U misi su sudjelovali prorektori Sveučilišta u Zadru: prof. dr. sc. Anita Pavić Pintarić, prorektorica za studente i studije, prof. dr. sc. Lena Mirošević (za organizaciju, ljudske potencijale i izdavaštvo) i prof. dr. sc. Zvjezdan Penezić (za znanost i informacijsku strukturu) te neki profesori i studenti.

I. G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na svetkovinu Tijelova, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u četvrtak, 19. lipnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. U proslavi Tijelova u katedrali tradicionalno sudjeluju brojni vjernici iz župa Grada Zadra i gradski svećenici.

Nakon mise, mons. Zgrablić je predvodio tijelovsku procesiju središtem Zadra, noseći Presveto, od katedrale sv. Stošije do crkve sv. Šime, gdje je nadbiskup puku udijelio blagoslov s Presvetim.

Euharistija je središte naše vjere, a uskrsli Gospodin koji nam se daje, hrani nas, okuplja i šalje, trajno je i stvarno nazočan sa svojom Crkvom u euharistijskom otajstvu, osobito pod prilikama Kruha i Vina, rekao je mons. Zgrablić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje, kako Isus hrani mnoštvo u pustinji s pet kruhova i dvije ribe, nadbiskup je rekao da je taj događaj najava onoga što će se u potpunosti dogoditi na Posljednjoj večeri i što se svakodnevno događa na oltarima širom svijeta.

Isus je suosjećao s mnoštvom „i ozdravljaše sve koji su trebali ozdravljenje“. „Prvi čin Isusove ljubavi je slušati potrebe ljudi i odgovarati na njih. U susretu s ljudima, Isus ne nudi apstraktne ideje, nego govori o kraljevstvu Božjem – stvarnosti koja počinje ovdje i sada. Kraljevstvo Božje nije teorija, nego život u kojem se Bog prepoznaje kao Otac, čovjek kao brat, a postojanje kao dar. Dok Isus govori, On i ozdravlja. Riječ i djelovanje u Isusu nikad nisu odvojeni. Njegova riječ nosi snagu, a njegovi postupci potvrđuju što govori“, istaknuo je mons. Zgrablić

Evanđelist nije rekao da Isus liječi bolesne, nego „one koji trebaju ozdravljenje“, „a to smo svi, jer zna da bol ranjava tijelo i duh. Svi trebamo Isusovo ozdravljenje. Netko ima tjelesnu bol, drugi su povrijeđeni riječima, slomljeni nepravdom, izgubljeni u tjeskobi i grijehu.

Isusovo djelovanje trebaju oni koji nose teret krivnje, koji ne znaju više kako dalje, koji su odustali od molitve, koji se osjećaju prazno i besmisleno; bojažljivi mladi jer osjećaju da ne mogu ispuniti očekivanja, roditelji iscrpljeni između posla i obitelji, stariji koji se osjećaju napušteno i suvišno, supružnici koji više ne znaju kako razgovarati, radnici koji žive u nepravdi, bolesnici koji ne vide izlaz, ljudi koji godinama nose unutarnje rane i nikada nisu imali priliku izreći bol. Isus ih ne zaobilazi – On ide ravno njima i donosi ozdravljenje koje prodire dublje, u srce: riječima Evanđelja, blizinom Crkve, prisutnošću u Euharistiji, sakramentima“, poručio je nadbiskup.

Razmatrajući kako se Isus s učenicima i mnoštvom nalazi u pustom kraju, nadbiskup je rekao da je „pustinja prostor Božje blizine i preobrazbe, postaje mjesto susreta s Bogom koji izbliza sudjeluje u čovjekovom trpljenju i iznutra ga preobražava. Kraj dana u pustom mjestu pretvara se u početak nečega novoga, ne zato što je nestala glad i bol, nego zato što je u nju ušao Bog“, rekao je mons. Zgrablić.

Realnu tvrdnju apostola da je to pust kraj, dakle, mjesto bez resursa, ljudskih rješenja i kontrole te logiku oskudice i samozaštite apostola, Isus preokreće svojim riječima: „Podajte im vi jesti“.

„Isus ne traži bijeg iz pustinje, nego poziva učenike da postanu sudionici Kraljevstva koje se gradi dijeljenjem, a ne slanjem drugih da sami traže rješenje. Isus ih uči da ne promatraju stvarnost iz logike pustoši i nestašice, nego iz logike vjere i zajedništva. Iako im se čini da nemaju dovoljno, upravo se u toj malenosti, pet kruhova i dvije ribe, događa preobrazba: kada se ono što malo imaju, stavlja u Isusove ruke i dijeli s povjerenjem, postaje dovoljno za sve“, naglasio je predvoditelj slavlja.

Isusovo traženje da se narod podijeli u skupine po pedeset „je čin reda i zajedništva – pokazuje da Kraljevstvo ne dolazi kroz kaos i nesnalaženje, nego kroz strukturiranost, bliskost i pripadnost zajednici. Skupine omogućuju vidljivost drugoga, zajedničko iskustvo i ukazuju da nitko nije izgubljen u mnoštvu ljudi – svi imaju svoje mjesto“. Broj pedeset podsjeća na Pedesetnicu, dan kada je, pedeset dana nakon Uskrsa, Duh Sveti sišao na apostole i rodila se Crkva. Broj pedeset tu simbolizira novi početak, dar Duha Svetoga i okupljanje Božjeg naroda. Kao što je Duh Sveti na Pedesetnicu povezao razasute i različite osobe i narode, tako se i tu, u pustom kraju, mnoštvo okuplja u skupine koje tvore zajednicu spremnu za Božje djelovanje“, pojasnio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je razmatrao i postupke koje Isus čini kad uzima pet kruhova i dvije ribe: gleda u nebo, blagoslivlje Boga, lomi i daje učenicima, a oni mnoštvu. „Pogled prema nebu izražava odnos s Ocem, blagoslov pokazuje zahvalnost za ono što se ima, a lomljenje kruha predoznačuje Euharistiju, vrhunac zajedništva. U tome se očituje dinamika euharistije: najprije pogled prema Bogu, zatim zahvalnost, pa lomljenje i dijeljenje. Isus ne dijeli osobno svakome, nego uključuje učenike: daje im odgovornost da budu posrednici između Božje darežljivosti i ljudske gladi. To je i poziv Crkvi da bude znak i sredstvo Božje blizine“, poručio je nadbiskup.

Slika hrane u pustom kraju, na Tijelovo, podsjeća da su ljudi „pozvani postati „živi kruh“ jedni za druge i u zajednici komunicirati jezikom ljubavi. Lomljenje kruha nije samo čin dijeljenja hrane, nego čin davanja sebe. Kako je Krist predao sebe za svijet, tako i mi, nahranjeni njime, postajemo kruh za druge.

Nasititi se znači više od pukog utaživanja gladi; to znači iskusiti puninu života koju donosi Kraljevstvo Božje: gdje se dijeli, ondje se množi, gdje se ljubi, ondje ništa ne nedostaje“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo i značenje tijelovske procesije koja „nije samo liturgijski čin, već javni i svečani oblik štovanja Krista koji je stvarno i trajno nazočan u posvećenom Kruhu. Tim činom Crkva javno ispovijeda: Bog je s nama, stvarno prisutan i dostojan svakog klanjanja, hvale i časti.

U procesiji Isus ne ostaje skriven – on izlazi među svoj narod. To je snažan govor Crkve svijetu: Krist nije sakrivena privatna stvar pojedinca, nego živa prisutnost za cijelo čovječanstvo. On se nudi svima i želi biti prepoznat i slavljen ne samo u srcima, nego i u javnom prostoru“, poručio je nadbiskup, istaknuvši da je procesija slika Crkve u hodu za Gospodinom, ali i Crkve koja Krista nosi drugima. „Euharistijska procesija ne završava hodom po ulicama, nego se nastavlja u svakodnevici vjernika. Procesija nas poziva da budemo živa pokaznica, da u nama i po nama drugi susretnu Krista“, potaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da je euharistijska procesija izraz vjere u Boga koji se učinio Kruhom života, koji ostaje s nama i poziva nas u zajedništvo.

„Ona je javni čin klanjanja, vjere, ljubavi i misije – poziv svima da prepoznaju Krista, da mu se poklone i da mu dopuste da hodi s njima“, rekao je nadbiskup. Poželio je da nas Tijelo Kristovo „nadahnjuje i jača na putu služenja, ljubavi i pomirenja, da budemo ‘živa hostija’ u pustinji ovoga svijeta i znak Božje blizine“.

I.G.

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Susret dječjih župnih zborova, Zlatna harfa Zadarske nadbiskupije, održana je u crkvi sv. Pavla u Novom naselju na Bokanjcu u Zadru u subotu, 14. lipnja.

Nastupilo je deset dječjih župnih zborova: devet iz Zadarske nadbiskupije i jedan iz Šibenske biskupije. Zbor sv. Roko iz Bibinja (40 članova) čije su voditeljice s. Anica Marija Cvitković i Marta Bralić izveo je pjesme ‘Izvore vode žive’ i Jesus Christ, You Are My Life ; „Pavlovi Glasnici“ iz crkve sv. Pavla na Novom Bokanjcu, (25 članova, voditelji Petra Škara Ivanković i Luka Kotlar) izveli su „Zahvaljujte Gospodinu“ i „Mesija (On dolazi)“; zbor sv. Lovre, Kali (20 djece, Lana Cimera) izveli su „Božje djelo“ i „Blagoslovljeni milosrdni“; zbor Kukljica (10 članova, Lana Cimera) izveli su „Daruj nam Mir“ i „Samo tvoja ljubav, Bože“; Sv. Ante, Mrljane, župe sv. Mihovila, Neviđane – Mrljane (12 članova, Budislav Mađerić) izveo je pjesmu “Isuse, volim te”; zbor Rođenja BDM, Pašman (17 članova, Budislav Mađerić) pjevao je “Uzmite, jedite” i “Božje djelo”; zbor Uznesenja BDM, Belafuža – Zadar (30 članova,  s. Benita Antolović i s. Kristina Vuković) pjevali su „Vjek hvaljen budi i „Euharistijo sveta“; zbor sv. Josipa, Plovanija – Zadar (20 članova, Nataša Arbanas) pjevali su „Zahvaljujte Gospodinu“ i „Krovovi“; zbor ‘Slavuji sv. Ante’, Smiljevac – Zadar (47 članova, voditeljica s. Marijana Mohorić) pjevali su “Zahvaljujte Gospodinu” i “Nek slavljen bude Bog” te zbor ‘Gospin klen’ iz župe Našašće Svetog križa iz Vodica (30 članova, s. Klara Pavlović i Anđelo Martinčević) pjevali su „Isuse premili“ i „Ave Maria“. Prije svakog nastupa, član zbora predstavio je njihovo djelovanje.

Don Gašpar Dodić, predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije, pojasnio je razlog ovogodišnje teme Harfe, ‘Vjek hvaljen budi!“.

„Od 2023. do 2026. obilježavaju se veliki franjevački jubileji: jubilej Pravila i prvih jaslica u Grecciu, dar stigmi sv. Franje, jubilej Pjesme stvorova i 800 godina od smrti sv. Franje Asiškog. Ti jubileji su prilika za slavlje događaja iz prošlosti, ali i pozivaju na preispitivanje osobnog odnosa prema Evanđelju, življenog siromaštva i jednostavnosti, ekološke osjetljivosti te na posvješćivanje prisutnosti Krista u trpljenju i smrti“, rekao je don Gašpar.

Istaknuo je da je cilj ‘Pjesme stvorova’ slaviti Boga, dati utjehu te pozvati na mir i pomirenje. „’Pjesma stvorova’ poručuje da je priroda dar Božje ljubavi, svijet je kao čovjekova ‘kuća’ i znak Božje prisutnosti. Sve stvoreno pozvano je hvaliti Gospodina, a Franjina duhovnost ističe da to nije priroda, nego raspeti Krist, kroz kojeg sv. Franjo gleda i ljubi sve stvoreno“, rekao je don Gašpar.

Podsjetio je na encikliku pape Franje ‘Laudato si’, kojoj je 2025. godine deset godina od objavljivanja (objavljena 18. lipnja 2015.), u kojoj Papa kaže da „ekologija nije moda, nego područje kršćanske duhovnosti, jer se u odnosu prema svijetu i svemu stvorenome odražava vlastiti odnos prema Bogu i čovjeku“.

Dodić je istaknuo važnost razvijanja svijesti o ljepoti i darovanosti života, potrebi za oprostom i pomirenjem te je potaknuo djecu na molitvu divljenja i zahvaljivanja Bogu za sva dobročinstva koja primamo od njega.

Misno slavlje prije nastupa zborova

Prije nastupa zborova, misno slavlje za sudionike predvodio je don Gašpar. U propovijedi je govorio o poveznicama između apostola Pavla i sv. Franje. Oboje su ih zahvatile kreposti ljubavi i iskrenosti te su postali slični Kristu Učitelju.

„Sv. Pavao kaže da nas Kristova ljubav potiče. To znači da nas Isus toliko voli, da bi to trebalo promijeniti način na koji živimo. Budući da je Isus umro za nas, trebali bismo pokušati živjeti za njega i za druge, ne samo za sebe“, rekao je don Gašpar, istaknuvši da nas Bog toliko ljubi da je poslao svoga Sina Isusa da nas pomiri sa sobom.

„Pomirenje znači popravljanje narušenog odnosa. Bog želi popraviti naš odnos s Njim koji je narušen zbog naših grijeha. Pozvani smo naviještati Evanđelje pomirenja riječju i djelom, živjeti i svjedočiti pomiren život“, potaknuo je don Gašpar.

Pavao kaže da smo Kristovi poslanici. „Poslanik predstavlja svoju zemlju na drugom mjestu. Predstavljamo Isusa pokazujući Njegovu ljubav svima koje sretnemo. Trebali bismo poticati sve da budu prijatelji s Bogom“, poručio je don Gašpar. Govoreći o istinoljubivosti, podsjetio je na Isusovu riječ: „Neka vaša riječ bude Da, da ili Ne, ne“.

Isus želi da budemo iskreni. „Isus kaže da se ne bismo trebali zaklinjati ili davati obećanja koristeći Božje ime, jer naše riječi uvijek trebaju biti istinite i pouzdane. Isus želi da budemo toliko iskreni da ne moramo davati velika obećanja da bi nam se vjerovalo. Ako uvijek govorimo istinu, ljudi će nam vjerovati kada kažemo Da ili Ne. Isus želi da budemo ljudi riječi, istinoljubivi“, poručio je Dodić, rekavši da kada se čovjek ispriča za loše koje je učinio, to je kao da se pomirio s Bogom.

Kristovu ljubav možemo pokazati tako što ćemo biti ljubazni, iskreni, govoriti što je ispravno čak i kada je teško, izvršiti rečeno, pomagati i opraštati drugima. „Kad pogriješimo, zamolimo za oprost i pokušajmo biti bolji. Kristova ljubav nas potiče da živimo za druge, a naša iskrenost pokazuje da poštujemo Boga i cijenimo istinu“, istaknuo je don Gašpar.

Pjevanje na misi predvodio je dječji zbor iz Vodica pod vodstvom s. Klare Pavlović. Božju riječ pročitala su djeca s Belafuže, psalam su pjevala djeca iz Bibinja, a svaki zbor pročitao je jedan zaziv iz Molitve vjernika. Don Gašpar je zahvalio voditeljicama zborova i župnicima te s. Marineli Delonga iz Splita na daru tiskanih zahvalnih uspomena na Zlatnu harfu.

Dodić je zahvalio don Rolandu Jeliću, župniku Bokanjca, na izvrsnom ozračju i ambijentu za susret dječjih zborova, na velikodušnom domaćinstvu i čašćenju.

Poruka nadbiskupa Zgrablića sudionicima Zlatne harfe

Sudionicima Harfe pročitana je poruka zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića. Nadbiskup je rekao da je Harfa „radosni dan molitve i pjesme, slika žive Crkve koja raste, moli i slavi Boga“, gdje „pjesma nije samo lijepa glazba, sklad ugodnih glasova, nego molitva, vjera i život“.

Tema „Vjek hvaljen budi“ povezuje nas s duhovnim nasljeđem sv. Franje Asiškog i s njegovim primanjem stigmi prije 800 godina. „Sv. Franjo je u svom tijelu nosio znakove Kristove muke, a u svom srcu trajnu pjesmu hvale. Njegov život bio je neprekidno ‘Hvala’ Gospodinu“, rekao je mons. Zgrablić.

Istaknuo je da djeca u župnim zborovima „nisu samo dodaci i ukras liturgiji, nego njen živi dio. Sudjelovati u liturgiji znači uključiti se srcem, tijelom, glasom i dušom u slavlje Boga, a ne promatrati sa strane. Liturgijsko pjevanje nije samo umjetnički izričaj, nego molitveni čin“, a pjesma kao molitva je most prema nebu.

„Liturgija nije predstava, zbor koji pjeva nije na pozornici, a narod u crkvi nije publika koja sluša. Liturgija je zajedničko djelo Božjeg naroda“, rekao je nadbiskup, dodavši da djeca svojim skladnim pjevanjem pomažu zajednici moliti, zahvaljivati, otvarati srce Bogu te da su njihovi glasovi znak da Crkva živi.

Nadbiskup je zahvalio djeci na dolascima na probe, na učenju pjesama, darivanju njihovog vremena i glasa za služenje Gospodinu te njihovim roditeljima što ih „potiču, prevoze, čekaju, prate i podržavaju u tom važnom poslanju“, kao i voditeljima zborova koji „s Ijubavlju, znanjem i strpljenjem pomažu da pjesme budu molitve srca“. Poželio je da „pjesma ne ostane samo unutar zidova, nego da bude hvala Bogu i nastavi živjeti u obiteljima, školama, župama, da se svaki dan pretvori u hvalu Bogu ne samo riječima, nego i djelima“ te da uvijek pjevaju hvale Gospodinu svojim glasovima i životima.

Mons. Zgrablić zahvalio je i don Gašparu koji već 28 godina, od 1997., s predanošću koordinira ‘Zlatnu harfu’ u Zadarskoj nadbiskupiji, za njegov trud i ljubav prema liturgiji i glazbi.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Sedma sjednica Povjerenstva za župnu katehezu Zadarske nadbiskupije održana je u utorak, 17. lipnja, u Salonu sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, pod predsjedanjem s. Marijane Mohorić, predstojnice Povjrenstva. Na susretu se analizirao rad ostvaren u razdoblju od rujna 2025. godine te se razgovaralo o temeljnim elementima plana i programa za nadolazeću pastoralnu godinu, s ciljem doprinosa razvoju kateheze u župnim zajednicama te osposobljavanja kateheta za suočavanje sa suvremenim izazovima u evangelizacijskom poslanju.

Osobito su vrednovana dva susreta za župne suradnike – katehete koji su održani u župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru, a koji će se i nadalje organizirati u dva termina, jesenskom i proljetnom. U vidu osnaživanja zajedništva između vjeroučitelja, kateheta i drugih odgojitelja u vjeri, predloženo je organiziranje susreta na nadbiskupijskoj razini pred kraj sljedeće školske godine. U tom smislu, definirana su i neka područja moguće suradnje s drugim povjerenstvima Zadarske nadbiskupije, prema poticaju Direktorija za katehezu: „Sustavnim i dubokim povezivanjem s drugim dimenzijama pastorala i zahvaljujući jednom realnom pastoralnom razlučivanju, moći će se umaći opasnosti aktivizma, empirizma i fragmentacije ponudâ“ (DC 297).

U skladu s orijentacijskim temama za razgovor, koje je u Planu i programu za povjerenstva Zadarske nadbiskupije za pastoralnu godinu 2025./2026. predložio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, župnicima i voditeljima katehetskih skupina će se ponuditi i određeni prigodni materijali. U svrhu osnaživanja zajedništva, međusobne razmjene i trajne formacije s ciljem programiranja i harmonizacije katehetskog služenja, u prvoj polovici rujna organizirat će se online susret za sve zainteresirane katehete. Sjednica Povjerenstva zaključena je u duhu zahvalnosti ususret novoj pastoralnoj godini i u nadi razvoja osjećaja veće odgovornosti prema katehezi te službi koju u crkvenim zajednicama pružaju katehete.

s. Marijana Mohorić

Susret ministranata Zadarske nadbiskupije održan je u subotu, 14. lipnja u svetištu sv. Nediljice u Vrani.

Prigodnu katehezu održao je don Tomislav Dubinko, župnik zadarske župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu. Susret je održan dan poslije Antunova, pa je don Tomislav djeci predstavio poruku života sv. Ante Padovanskog. „Sveci su otvorili srce Bogu, činili su djela Božjom snagom. Sveci su ljudi kroz koje prolazi Božja svjetlost, kroz koje do nas dolazi Božja svjetlost“, rekao je don Tomislav, dodavši kako svaka osoba u sebi osjeća čežnju čime ga, kojim poslanjem je Bog želi ispuniti.

Sv. Ante je imao čežnju služiti Bogu, postati redovnik i svećenik. Najprije je bio u redu augustinaca, u samostanu blizu Lisabona. „Kad se dogodi jasnoća  u srcu osobe da želi služiti Bogu, doći će i napast da osobu skrene s toga puta. Ono što je Božje, mora naići na protivljenje. To je znak da je to dobro za osobu. A onaj tko nam ne želi dobro, želi nas skrenuti s toga Božjeg puta“, upozorio je don Tomislav, potaknuvši djecu da budu ustrajni.

„Kad osjetite svoj životni put, što Bog želi za vas, ne odustaj ni pod koju cijenu. Kad je sv. Ante otišao u drugi samostan, nakon augustinskog, vidio je da su neki franjevci doživjeli mučeničku smrt, jer se nisu prestrašili ni smrti, kad je trebalo posvjedočiti za Krista. sv. Antu je to oduševilo, da je netko spreman umrijeti za Boga“, rekao je don Tomislav, naglasivši da je sv. Ante svjedočio, propovijedao, govorio najviše svojim primjerom. Istaknuo je da vjeru treba živjeti i to nije lako, vjera nije tek neki privjesak u životu čovjeka.

„Isus je pokazao da nije lako slijediti njegov put i živjeti vjeru. On je rekao da je to uzak put, ali jedini pravi. Trebamo se osloniti na Isusa“, potaknuo je don Tomislav, i u duhu povezanosti službe ministranata s euharistijom. Istaknuo je i važnost ispovijedi, da tamu iz srca opere Krv Kristova, jer nema grijeha kojeg Bog ne može oprostiti te se pokloniti Gospodinu u svetoj pričesti.

Dubinko je upozorio kako, i kad budemo u crkvi, pa i ministranti kada su blizu oltara, možemo biti odsutni, ne slušati liturgiju, misli nam odlutaju; može se dogoditi da ne čujemo nešto važno za naše srce. Don Tomislav je potaknuo da ne ignoriramo Božju riječ i propovjednika koje čujemo, kao što su sv. Antu jednom bili ignorirali ljudi i nisu ga slušali, što propovijeda. Onda su ga slušala stvorenja Božja, ribe, kada im je sv. Ante počeo govoriti, a ne mi ljudi, njegova djeca koju je stvorio na svoju sliku.

Dubinko je rekao da se ne divimo samo svecima, nego smo pozvani slijediti sv. Antu i svakog sveca. „Budi original Božje ljubavi i slijedi primjer svetaca koji ti mogu pomoći da ustraješ na putu s Bogom, nasljedujući Isusa“, poručio je don Tomislav ministrantima.

Nakon kateheze, euharistijsko klanjanje za vanjskim oltarom u parku svetišta predvodio je don Luka Šustić, župnik župa Slivnica i Islam Latinski. Ministranti su sudjelovali i u sportskim natjecanjima i u kvizu.

U velikom nogometu prve tri pobjedničke ekipe su: Plovanija, Zemunik i Biograd n/m; u malom nogometu Ugljan, Lukoran i Belafuža; u kvizu znanja Bibinje, Plovanija i Belafuža, a u povlačenju konopa Smiljevac, Biograd n/m i Belafuža.

Susret je organiziralo Povjerenstvo za ministrante i duhovna zvanja Zadarske nadbiskupije čiji je povjerenik don Ante Dražina uručio odličja pobjedničkim ekipama.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Luka Šustić

Svečano misno slavlje na blagdan sv. Ante Padovanskog u petak, 13. lipnja, u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog u Vinjercu, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Za vrijeme mise, nadbiskup je blagoslovio novi drveni oltar „prema puku“. Ovogodišnji župni blagdan bio je i u znaku 120. godišnjice kako je relikviju sv. Ante u Vinjerac donio don Kamilo Franchini, porijeklom iz Dicma, 13. lipnja 1905., na dan „župničkog umještenja“, kako je zapisano na poleđini relikvijara.

„Taj dar relikvije postao je znak Božje blizine po sv. Anti i duhovno blago koje se već 120 godina časti s poštovanjem i zahvalnošću. Pred tom relikvijom molile su generacije u tišini osobno, u zajedničkoj euharistiji i procesiji koja je javni znak da vjerujemo u snagu svetaca i u Božju blizinu“, rekao je nadbiskup.

Oltar je središte liturgije i mi trebamo staviti Krista u središte našeg života, potaknuo je mons. Zgrablić, poželjevši da nam oltar u tome bude trajni izvor, a relikvija sv. Ante da nas „podsjeća na snagu svetosti koja se ne zadržava u prošlosti, nego i danas oblikuje živote“.

U želji da nas život sv. Ante potakne na svakodnevno obraćenje, rast u vjeri i novu blizinu s Kristom, nadbiskup je govorio o kreposti strpljivosti i upozorio na duhovnu lijenost.

Misao sv. Ante: „Ako imaš Boga, imaš sve, jer imaš onoga koji je stvorio sve, koji te sam može nasititi i bez kojega je sve što postoji ništa“ proizašla je iz njegovog osobnog iskustva, potvrđena je kroz djelovanje sv. Ante, rekao je nadbiskup, istaknuvši da sv. Ante nije govorio iz teorije, nego iz živog susreta s Bogom. Rekavši da Bog ispunjava čovjeka i daje smisao, nadbiskup je poručio: „U Božjoj prisutnosti sve dobiva svoje mjesto i gubi prividni sjaj, jer sve postaje samo odsjaj Onoga koji je vječan, savršen i neprolazan. Tko ima Boga, ima izvor svega, ima Stvoritelja svega što postoji. Bog daje smisao čak i kada se sve drugo raspada. Kada materijalno nestane, duhovno opstaje, Bog nam ostaje – i to je najvažnije. U trenucima tuge, Bog je naša utjeha. Kada se sve oko nas ruši, On je stijena na kojoj čvrsto stoji naš život. Kada ljubav izblijedi među ljudima, Njegova ljubav se ne mijenja, ostaje vječna“.

Potaknuo je da ne tražimo ispunjenje u prolaznome, nego u Vječnome, da ne tražimo sigurnost u stvarima koje nestaju, nego u Bogu koji ostaje.

Za biti s Bogom treba voditi krepostan život, a sv. Ante je osobito njegovao krepost strpljivosti. „Kršćanske kreposti nisu samo vanjski čin dobrote, već nutarnja odluka volje i snaga srca koje ustraje u dobru i onda kad ono postane teško, neugodno ili sporo.

Kršćanska strpljivost je aktivno pouzdanje u Boga, vježbanje srca u smirenosti i ustrajnosti usred nepravde, boli ili nesigurnosti. Krepost općenito, a strpljivost osobito, oblikuje naš karakter i vodi nas prema tome da budemo poput Krista koji nije tražio trenutno rješenje, nego je s ljubavlju i postojanošću prihvatio križ.

Strpljivost je snaga koja nas vodi da ne odustanemo kad dođe bol, nepravda ili razočaranje. Ona nas uči gledati dublje – preko trenutnih osjećaja i ostati vjerni Bogu čak i kad ne razumijemo Njegove putove. Strpljiv čovjek nije slab nego duboko jak, jer zna trpjeti bez gorčine, čekati bez nestrpljenja i ljubiti bez uvjeta“, rekao je mons. Zgrablić, upozorivši da nestrpljivost razotkriva duhovnu krhkost: „Tko nije ukorijenjen u kreposti, lako posrne, lako odustaje od dobra, povlači se i zatvara u sebe. No, strpljiv čovjek ostaje tih i čvrst, kao dobro kaljeno željezo koje ne puca ni pod udarcem“.

„Krepost je poput kuće. Temelj joj je pouzdanje u Boga, zidovi su vjernost i ustrajnost, a krov je strpljivost koji štiti od kiše i udara vjetrova. Temelj drži kuću uspravnom, zidovi joj daju oblik, ali krov je taj koji nas štiti kad navale kiše i udare vjetrovi. Bez dobrog krova sve propada.

Ako su temelji kuće izložene jakom nevremenu duboki ili na čvrstom kamenu, zidovi čvrsti, a krov stabilan, može izdržati i jaku buru koja nosi ili ruši sve pred sobom. Tako je i s čovjekom.

Kad u životu naiđu jake bure i oluje – nepravde, bolesti, neuspjesi, tjeskobe, a to nam sigurno dolazi, krepost strpljivosti djeluje poput krova: ne zaustavlja vjetar, ali štiti dušu od lomljenja. Strpljivost nas uči čekati, podnositi, ostati mirni i kad oko nas sve zadrhti“, naglasio je nadbiskup, rekavši da strpljiv čovjek nije slab.

„On ne zatvara oči pred problemima, nego ih gleda s povjerenjem. On sabire snagu, zna da je u oluji Gospodin čvrsta stijena pod nogama i zaklon nad glavom“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši kako nas sv. Ante potiče da izgrađujemo „krepost koja se ne lomi pod pritiskom, koja ne uzvraća zlom na zlo, nego snagom vjere nadvladava svaku kušnju“.

Sv. Ante upozorava da je duhovna lijenost velika opasnost našoj vjeri i kreposti. „Duhovna lijenost nije samo nedostatak aktivnosti. Duhovna lijenost je stanje duše koja gubi volju za traženjem Boga, prestaje težiti višim stvarima i postaje ravnodušna prema vlastitom posvećenju. Čovjek postaje zadovoljan površnošću, duhovnom mlakošću i komforom te traži samo što je ugodno, brzo i bez križa. Duhovna lijenost se često maskira kao mir, uravnoteženost ili čak realizam, ali u svojoj bîti, ona je odustajanje od svetosti“, upozorio je mons. Zgrablić, dodavši da „duhovna lijenost čovjeka zaustavlja, uspavljuje i veže za zemaljsko i prolazno. Lijenost u duhovnom životu otupljuje savjest, slabi volju i udaljava dušu od Božje milosti“.

Sv. Ante je rekao: „Lijenost nam ne dopušta da se uzdignemo u visine, već uvijek želi da se hoda po zemlji, komotnim putovima”.

„Duhovna lijenost odvlači čovjeka od Božjeg poziva da raste, da se uzdiže prema nebu i postane svet. Umjesto toga, duša se zadovoljava osrednjošću, izbjegava napor molitve, pokore i unutarnjeg obraćenja. Komotni putovi možda izgledaju lakši, ali vode u duhovnu prazninu“, upozorio je nadbiskup.

Nasuprot duhovnoj lijenosti, revnost proizlazi iz ljubavi prema Bogu.

„Gdje vlada revnost, ondje je plodna molitva, čežnja za sakramentima, zauzetost za druge i želja za rastom u ljubavi i dobroti, napredovanju prema Bogu. Gdje zavlada duhovna lijenost, ondje se gase te duhovne vatre. Čovjek tada počinje ‘hodati po zemlji’, u krugu navika, briga i prolaznih zadovoljstava, zaboravljajući da je pozvan „gledati gore, gdje Krist sjedi zdesna Ocu“; prestane čeznuti za vječnim i neprolaznim, zanemaruje da mu je  domovina na nebesima“, upozorio je mons. Zgrablić, poručivši da smo pozvani „hodati stazama koje nisu uvijek komotne, ali vode prema nebu.

Duhovna lijenost nas drži prizemljenima, dok nas Božja milost poziva u visine. Neka nam primjer sv. Ante bude poticaj da se svakodnevno budimo iz duhovne tromosti, da ne biramo lagani put, nego onaj koji vodi do vječnosti“, potaknuo je nadbiskup.

„Sv. Ante poziva nas na dublje zajedništvo s Bogom i međusobno, autentične kreposti i oslobođenje od duhovne lijenosti koja nas sputava. Ako uistinu želimo imati ispunjeno srce, biti bogati neprolazni i vječnim, moramo živjeti s Bogom. Ako želimo biti kreposni, moramo ostati postojani u kušnji; ako želimo duhovno napredovati, rasti, moramo se osloboditi okova duhovne lijenosti“, poručio je predvoditelj slavlja.

Poželio je da nas sv. Ante zagovara da „ti poticaji ne ostanu samo riječi, nego da ih živimo svakodnevno, s pouzdanjem u Gospodina koji nas uvijek poziva u više, dublje i želi nas uvesti u najveće dobro, svoje zajedništvo ljubavi“.

Nakon mise, župljani su počastili relikviju sv. Ante, a nadbiskup Zgrablić je predvodio procesiju s kipom sv. Ante kroz središte Vinjerca, noseći relikvijar sv. Ante.

Na blagdan sv. Ante, nadbiskup Zgrablić predvodio je svečano večernje misno slavlje na Trgu ispred župne crkve sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić