Na blagdan sv. Vinka Paulskog, u subotu, 27. rujna, misno slavlje u kapeli Svećeničkog doma ‘Zmajević’ u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, jer u tom domu djeluju sestre milosrdnice.

Čestitavši sestrama blagdan sv. Vinka, utemeljitelja Družbe milosrdnih sestara, nadbiskup je rekao da je on njima uzor, ali je svima Božji dar kroz njegovu  karizmu koja je i dalje živa.

U svetačkom životu sv. Vinka prepoznaje se lice Krista koji se daruje, koji se „predaje“, kako kaže navješteno blagdansko evanđelje „i koji traži da ga nasljedujemo riječima i djelima, cijelim životom“, poručio je mons. Zgrablić.

Riječi: „Uzmite k srcu ove riječi: Sin Čovječji doista ima biti predan ljudima u ruke“ (Lk 9,44) „Isus izgovara dok ga svi slave, dok ljudi gledaju njegova čudesa i slušaju njegove riječi, dok osjećaju divljenje. On izgovara riječi koje želi da i nama prodru u srce: ‘Nemojte se zavaravati: ljudska slava nije cilj. Cilj je darivanje, cilj je predanje života’“, rekao je nadbiskup, dodavši da učenici to nisu razumjeli. Bojali su ga se i pitati o tome.

„Bili su zbunjeni, možda i razočarani. Ta nije to bio njihov plan. Ali upravo tu, u toj tišini nesporazuma, započinje prava škola nasljedovanja Isusa. Ne slijedimo Isusa samo kad je sve jasno i lijepo, niti kad nas drugi tapšaju, nego i kad sve do kraja ne razumijemo – a ostajemo; kad je teško – a ne odustajemo, nego njemu prikazujemo svoju žrtvu; kad ne znamo odgovore – a i dalje služimo.

Takvu logiku Kristove ljubavi duboko je razumio sveti Vinko Paulski. Iako je mogao ostati u krugu učenih, privilegiranih u društvu, on je dopustio da ga Krist zahvati, preobrazi i šalje. I krenuo je k ranjenima, među bolesne, prezrene, zaboravljene, nemoćne. I tu je našao Krista. Jer Krist koji se predaje u ruke ljudi, nalazi se upravo u onima koje svi drugi odbacuju, u onima koji su „najmanji“ (usp. Mt 25, 31-46)“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Poželio je redovnicama da im blagdan sv. Vinka bude okrepa i poticaj u služenju. Život redovnica često nije lagan, a „zajedništvo zna biti vrlo zahtjevno i nezahvalno. Osim toga, prate vas tjelesni napori, duhovne kušnje, često osjećaj neshvaćenosti. Ipak, u svemu tome, Krist je tu. Rekao je da će biti predan ljudima, dao se i vama“, istaknuo je mons. Zgrablić u duhu Isusove rečenice: „Sin Čovječji doista ima biti predan ljudima u ruke“.

Razmatrajući koje su to ruke, nadbiskup je rekao: „Neke ruke izdaju Isusa, neke mu prijete, neke ga bičuju i krune trnovom krunom, druge ga pribijaju na križ. Ali, neke ga njeguju, tješe, grle, njemu služe, skidaju s križa, polažu u grob. To su svete ruke Marije, njegove Majke. To su ruke žena koje su ostale pod križem trpljenja; ruke sestara milosrdnica kroz stoljeća; ruke koje nisu slomljene težinom križa, nego su njime osnažene“, poručio je nadbiskup, rekavši da je Isus i sestrama dao svoje poslanje; darovao im je svoju ljubav, priliku da ga dodiruju u onima kojima služe.

„Zato, drage sestre: hvala vam što vaše ruke nisu samo vješte u poslu, nego i blagoslov u vašem služenju i redovničkom pozivu. Hvala što u Domu ne brinete samo za higijenu i druge obveze, nego donosite i srce, toplinu i vjernost karizmi svetog Vinka.

Prihvatile ste karizmu koju je živio sv. Vinko, i to ne samo razumom, nego srcem i cijelim životom. U redovničkom posvećenom životu, u skrovitosti, požrtvovnosti, poniznosti, u stalnoj dostupnosti, vi danas nastavljate ono što je sv. Vinko započeo. I Crkva vam je na tome zahvalna“, rekao je mons. Zgrablić redovnicama.

Zahvalio im je što su u Svećeničkom domu „prisutne kao pogled Božjeg milosrđa. Hvala što niste samo pomoć onima koji žive u  Domu, nego često jedina prisutnost koja razumije tišinu, bol, starost, nemoć, umor i osamljenost, možda neki put i nezahvalnost. Hvala što svjedočite da je ljubav moguća bez računice. Hvala vam što nas, baš poput sv. Vinka, podsjećate: ne spašavaju svijet ideje, mudre rasprave i polemike, nego ljudi koji ljube“, rekao je nadbiskup obraćajući se sestrama milosrdnicama.

Nadbiskup se obratio i svećenicima, rekavši da njihovo poslanje nije prestalo, iako više nisu u aktivnoj službi i često vidljivi u javnosti.

„Danas više ne govorite puno s ambona, ali možete svjedočiti iz svoje sobe, svjedočite svojom strpljivošću, molitvom, prihvaćanjem svojih i tuđih slabosti, svojim trpljenjem. Možete to činiti s osmijehom koji ohrabruje i pogledom koji prihvaća, a ne osuđuje i kritizira. U Domu u zajedništvu s drugima, i dalje naviještate evanđelje životom koji se darovao i zato vam hvala“, rekao je nadbiskup svećenicima. Zahvalivši svećenicima, poželio je da im blagdan sv. Vinka bude prigoda za zahvalu i utjehu.

Govoreći o Svećeničkom domu kao mjestu susreta milosrđa i zahvalnosti, nadbiskup je istaknuo da se u Domu susreću oni koji poslužuju i oni kojima je to potrebno, sestre i svećenici, po čemu se „događa tiho čudo Crkve koja diše kroz milosrđe i zahvalnost“, a „Krist se i danas daje u sakramentu, bolesti, trpljenju, u slabosti, njezi, tišini“.

Neka sv. Vinko Paulski zagovara sve nas, da ne bježimo od evanđelja kad postane zahtjevno i teško, da se ne bojimo Krista koji se predaje i da imamo hrabrosti svakodnevno opraštati jedni drugima, ne nositi gorčinu u srcu i voljeti jedni druge kao što nas On ljubi, do kraja i bezuvjetno“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

I.G.

Foto: I. Grbić

Znanstveni simpozij „Od Biograda do Ćokovca – 900 godina od rušenja benediktinske kraljevske opatije (1125.-2025.)“ u petak, 26. rujna u Gradskoj vijećnici u Biogradu n/m, počeo je prigodnim govorom o. Jeronima Marina,  opata benediktinskog samostana na Ćokovcu.

Prema prvotnom planu benediktinaca kako proslaviti 900 godina njihove benediktinske ćokovske prisutnosti na Pašmanu, a oslanjajući se na monumentalno djelo ‘Benediktinci u Hrvatskoj’ Ivana Ostojića, benediktinci su mislili obilježiti 900. obljetnicu djelovanja na Ćokovcu na blagdan naslovnika njihovog samostana, sv. Kuzme i Damjana, 26. rujna.

No, u vrijeme kada su to promišljali, njihovoj zajednici pridružio se mladi kandidat, o. Bartol koji će ove godine položiti svečane zavjete. Zahvaljujući njegovom dodatnom istraživanju recentne literature, braća su zaključila da 1125. nije bila godina kad su benediktinci došli na Ćokovac nakon što je srušen njihov samostan u Biogradu n/m, nego kasnije, vjerojatno 1129. godine.

„To naše neznanje nas je potaknulo da damo više prostora osvjetljivanju, istraživanju naše povijesti. Biograd je rodno mjesto Ćokovca, a uz to rodno mjesto uvijek smo posebno uvezani, bez obzira koliko dugo smo bili u njemu. Tako je došlo do ideje da počnemo s organizacijom simpozija u Biogradu koji će više rasvijetliti početak Rogovske opatije, početak benediktinske prisutnosti na ovim prostorima“, rekao je o. Jeronim.

Istaknuo je da je za malu zajednicu poput njihove trebalo hrabrosti za odvažiti se obilježavati Jubilej kroz nadolazeće četiri godine.

„Sretna okolnost koja nas je potaknula da se ipak to usudimo i krenemo u tom smjeru je što istovremeno u istom vremenskom periodu cijela naša benediktinska obitelj slavi 1500 godina od utemeljenja samostana Monte Cassino.

Tako da ćemo u sljedećih nekoliko godina svi zajedno razmišljati o putu  kojim je sv. Benedikt išao od Norcie gdje je rođen njegov put i njegov poziv, preko Subiaca u kojem taj poziv prolazi kroz čišćenje do Monte Cassina u kojem se Benedikt u svoj svojoj zrelosti utjelovljuje u ideal koji će biti zapisan u Pravilu svetog Benedikta i koji ćemo i mi danas živjeti“, rekao je o. Jeronim.

U odgovoru na pitanje zašto uopće slave jubilej i kako ga slaviti, obilježiti, „a da to ne bude nostalgično tugovanje nad vremenima kad smo bili puno veći, puno slavniji, puno značajniji“, benediktinci su bili vođeni retkom iz Pravila svetog Benedikta iz sedmog poglavlja.

„Svatko ima svoj pristup ili svoje razloge zašto će ponekad uzeti album u ruke i vratiti se malo u prošlost. U sedmom poglavlju Pravila, sv. Benedikt opisuje hod vjere, život s Bogom kao penjanje ljestvama, kao put poniznosti. To poglavlje nosi naslov o poniznosti. Na prvoj stepenici što jedan monah treba činiti je – čuvati se zaborava. Doslovno, bježati od zaborava.

Benediktince, monahe obično vežu uz stvarnost „bijeg od svijeta“. Međutim, izraz „fuga mundi“ uopće ne postoji u Pravilu sv. Benedikta“, istaknuo je o. Jeronim, rekavši da u Pravilu sv. Benedikta postoji tri puta poticaj i poziv da se bježi.

„Prvi poticaj je u sedmom poglavlju – to je bježanje od zaborava. Drugi je u četvrtom poglavlju – bježanje od uzvisivanja i uznositosti. Treći je u sâmom Proslovu, bježanje od paklenih muka.

Taj niz je vrlo logičan. Jer na zaborav se nadovezuje ljudska umišljenost, a na ljudsku umišljenost se nadovezuju paklene muke. Ili, pozitivno izrečeno – sjećanje na Boga, čuvanje spomena na ono što je Bog učinio u našem životu, rađa i vodi prema poniznosti i prema zahvalnosti.

Svaki komadić osvojene istine onime što nam je darovano, od kuda smo krenuli, što su naši korijeni je korak bliže Bogu i u konačnici, bliže raju“, rekao je o. Jeronim. Poželio je da i izlaganja na Simpoziju doprinesu da „pronađemo za sebe komadić istine koji će nas dovesti korak bliže Bogu ili korak bliže nebeskim radostima“.

Opat je pozdravio prijatelje Ćokovca i benediktinske duhovnosti, izlagače te predstavnike institucija. To su don Dario Tičić, župnik u Biogradu n/m kao predstavnik zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića, Morana Vuković u ime Ministarstva kulture RH, Ivan Knez, gradonačelnik Biograda n/m kojem je opat zahvalio za financijsku i organizacijsku podršku da se simpozij realizira, Anđelo Paleško, načelnik Općine Tkon koji su pomogli u organizaciji drugog dijela simpozija.

Opat je zahvalio i sponzorima, Turističkoj zajednici Općine Tkon i direktorici Jeleni Ugrinić, Zavičajnom muzeju Biograd na Moru i ravnatelju Draženku Samardžiću, biogradskom hotelu Ilirija i Glagoljaškoj udruzi Sidraška županija.

Opat je zahvalio i prof. dr. sc. Anti Uglešiću i prof. Danijeli Deković koji su  proveli sudionike po lokalitetima u Biogradu, odnosno na Rogovu te svima koji su svojim znanjem i radom doprinijeli realizaciji simpozija.

Samostan Ćokovac tim znanstvenim simpozijem počeo je obilježavanje 900. obljetnice svoje prisutnosti na brdu Ćokovac pokraj Tkona na otoku Pašmanu (1129-2029.), istovremeno s petogodišnjim hodom Opatije Montecassino ususret 1500. obljetnici njenog osnivanja od strane sâmog sv. Benedikta 529. godine.

Taj jedini muški benediktinski samostan u Hrvatskoj je nasljednik benediktinske opatije sv. Ivana evanđelista osnovane u Biogradu n/m kao kraljevska zadužbina Petra Krešimira IV, koja je, poznata još i kao Rogovska opatija, bila srušena tijekom rata 1125. godine.

Nakon višegodišnjeg života u izgnanstvu, ta se monaška zajednica 1129. preselila na Ćokovac gdje se održala u kontinuitetu do početka 19. stoljeća.

Nakon prekida u 19. st., zajednica je obnovljena 1965. godine na Ćokovcu  gdje su monasi opet živjeli po Pravilu sv. Benedikta te se 2025. godine navršava i 60 godina od njihovog povratka u samostan na Ćokovcu.

„Obilježavanje prelaska zajednice benediktinaca iz Biograda na Ćokovac privilegirana je prigoda za evaluaciju povijesnog i kulturnog nasljeđa Rogovske opatije. Istovremeno simboličko podudaranje niza obljetnica dopušta uklopiti istraživanje povijesti opatije u širi kontekst obilježavanja velike 1100. obljetnice Hrvatskog kraljevstva.

Okupljajući znanstvenike s područja povijesti, arheologije, povijesti umjetnosti te muzikologije, tim će se simpozijem prvi put pokušati osvijetliti rana povijest jedne od najznačajnijih srednjovjekovnih opatija u Hrvatskoj“, istaknuo je o. Jeronim.

Ines Grbić

Prvi online formativni susret župnih kateheta Zadarske nadbiskupije o temi ‘Katehetski plan djelovanja’ održan je u srijedu, 24. rujna, u organizaciji Povjerenstva za katehezu Zadarske nadbiskupije.

U online edukaciji sudjelovalo je trideset i troje kateheta, među kojima i nekoliko kateheta iz drugih hrvatskih (nad)biskupija, što pokazuje potrebu kateheta za održavanjem takvog susreta u procesu njihove trajne formacije. Cilj susreta bio je osnažiti katehete u njihovom služenju u župnim zajednicama, potaknuti stvaranje većeg zajedništva i dati specifičan doprinos formaciji kateheta, s posebnim naglaskom na izradu katehetskog plana djelovanja.

S. Marijana Mohorić, predstojnica Povjerenstva za župnu katehezu Zadarske nadbiskupije, istaknula je u svom izlaganju da bi katehetski program djelovanja trebao biti uputa, smjernica za konkretnu provedbu kateheze u točno određenim skupinama, prilikama i vremenu.

Govoreći o Isusovoj pedagogiji kao pedagogiji zajednice vjere, s. Marijana je rekla da „u naviještanju Kraljevstva Božjeg Isus traži, susreće se i prihvaća osobe u njihovim konkretnim životnim prilikama. I u svome učenju, Isus polazi od promatranja događaj iz života i povijesti, koje tumači kroz mudrosnu prizmu. Način na koji Isus pristupa iskustvu ima u sebi nešto spontano, što se prije svega vidi u prispodobama“ (DC 198).

Kateheza podučava mentalitetu vjere u skladu s evanđeljem, dok postupno ne prispiju da osjećaju, razmišljaju i djeluju poput Krista. Vjeru treba poznavati, slaviti, živjeti i pretočiti u molitvu, rekla je s. Marijana i u tom kontekstu navela zadaće kateheze.

Prema Direktoriju za katehezu, „da bi kateheza postigla određeni cilj, kateheza teži ostvariti međusobno povezane zadaće koje se nadahnjuju na načinu na koji je Isus odgajao svoje učenike; upoznavao ih je s otajstvima Kraljevstva, učio ih je moliti, predlagao im evanđeoske stavove, uvodio ih je u život zajedništva s njim i međusobnog zajedništva, kao i u poslanje. Ta je Isusova pedagogija kasnije oblikovala život kršćanske zajednice“ (DC 79).

Na susretu je istaknuto da skupina kateheta ima osobito mjesto u životu zajednice. U evangelizaciji je važno osluškivanje potreba ljudi, pastoralno razlučivanje, konkretna primjena, ostvarivanje i procjena putova vjere, što sve predstavlja trenutke „trajnog formacijskog vježbališta za katehete“, istaknula je Mohorić.

Tijekom sastanka izmjenjivali su se trenuci molitve, tematskog izlaganja, dijeljenja iskustava, interakcije sudionika i prijedloga metodičke vježbe koja bi katehetama mogla biti od koristi u pripremi njihovog plana katehetskog djelovanja.

Molitveni dio susreta predvodio je don Mario Mršić, župnik župa Pašman i Neviđane-Mrljane. Osobito su bili znakoviti trenuci odjeka na izloženu temu pri početku katehetske godine, kao i oni koji su uslijedili nakon predstavljanja katehetskog iskustva Nediljke Uzelac koja djeluje kao katehistica u župi Radovin.

„Iskustvo pokazuje da je program djelovanja od velike koristi za katehezu jer potiče na ujedinjenje napora i na rad u perspektivi sveukupnosti, osobito u definiranju nekih zajedničkih ciljeva. Stoga prvi uvjet za taj program mora biti realizam ujedinjen s jednostavnošću, jezgrovitošću i jasnoćom (ODK 281).

U programu bi trebali biti naznačeni ciljevi (jasni, postupni, procjenjivi), sadržajne smjernice, aktivnosti i tehnike, pomoćna sredstva i materijali te određeni rokovi“, poručila je s. Marijana, rekavši da u izradi toga programa treba paziti i na vrednovanje koje omogućuje osvrnuti se na prijeđeni put i otvoriti se promjenama i poboljšanjima“ (DC 424).

„Zato se preporuča da se katehetski plan djelovanja izradi u timu kateheta kojim u župi treba koordinirati župnik ili od njega zadužena osoba koja ima potrebne kompetencije.

Nije, dakle, dovoljno služiti se određenim katehetskim priručnicima, već se u pristupu katehetskom služenju treba, prije svega, osvrnuti na odgojno-evangelizacijske potrebe osoba koje u procesima vjerskog sazrijevanja treba zahvatiti u svim razinama njihove osobnosti i različitim dimenzijama kršćanskog života.

U tom smislu, kateheza se ne treba ticati samo uma, već i tijela, a ponajprije srca, a da bi to mogla, ona treba ostvarivati višestruke zadaće. Samo tako može promicati interiorizaciju vjere i pružiti nezamjenjivi doprinos susretu s osobom Isusa Krista, što je i njezin konačan cilj (usp. DC 75-76)“, istaknula je s. Marijana u poticajnom i edukativnom izlaganju. Sudionicima je predložen i metodološki put koji može olakšati izradu katehetskog plana, kao i metoda lakšeg definiranja katehetskih ciljeva.

Susret je zaključen molitvom i najavom sljedećeg formativnog susreta koji će se održati 21. listopada 2025. u župi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru.

Sudionici su izrazili želju da će taj formativni susret, kao i oni koji slijede, pomoći katehetama rasti u međusobnom zajedništvu i bratskoj potpori, kako bi mogli biti što autentičniji svjedoci vjere i čuvari spomena na Boga, učitelji i mistagozi koji uvode u Božje otajstvo, pratitelji i odgojitelji onih koje im je Crkva povjerila (DC 113).

M. M. / I.G.

U pripremi organizacije Trajnog euharistijskog klanjanja u Zadru koje se planira pokrenuti do ovogodišnje svetkovine Bezgrešnog začeća BDM, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić poslao je dopis svim župnicima u Zadarskoj nadbiskupiji.

Potiču se župnici da u nadolazećem vremenskom razdoblju, osobito tijekom listopada, na svim nedjeljnim misama pročitaju vjernicima Proglas zadarskog nadbiskupa o pokretanju Trajnog euharistijskog klanjanja u Zadru i upoznaju ih s načinima kako se uključiti u provedbu te inicijative.

Uz dopis župnicima, mons. Zgrablić potiče da se vjernici Zadarske nadbiskupije koji žele u određeno vrijeme, dan i sat, boraviti u crkvi, prijave na tri načina: ispunjavajući obrazac putem mrežne stranice Zadarske nadbiskupije, www.zadarskanadbiskupija.hr/tek; da ispune papirnati obrazac prijavnice kojega će zainteresirani vjernici dobiti u svojim župnim crkvama, na stoliću koji se prikladno nalazi u crkvama ili da se prijave telefonom kod svoga župnika.

Suradnja svećenika, župnika je „ključna kako bismo inicijativu Trajnog euharistijskog klanjanja učinili plodonosnom i omogućili što većem broju vjernika da pronađu svoje vrijeme za susret s Gospodinom u tišini i molitvi“, poručuje mons. Zgrablić svećenicima i zahvaljuje im na angažmanu i pastirskoj brizi.

“Mogu se prijaviti svi vjernici dobre volje: pojedinci, obitelji, zajednice, mladi i stariji. Klanjanje traje 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu. Vjernici se pozivaju izabrati konkretni sat u tjednu (npr. ponedjeljak, 14–15 h). Idealno bi bilo da se svatko prijavi na jedan sat tjedno. Važno je da se prijaviš jer svaki termin treba biti popunjen kako bi Isus nikad ne ostao sam. Tvoja prisutnost čini razliku – pred Njim stojiš u ime mnogih. Nije potrebna posebna molitva – dođi i budi s Njim. Crkva će biti otvorena i osigurana. Po dolasku se upiši u knjigu klanjanja“, poručuje mons. Zgrablić vjernicima.

Knjiga ‘Beskompromisna politika katolika – Principi o kojima se ne pregovara’ čiji je autor prof. dr. sc. don Josip Mužić, predstavljena je u petak, 19. rujna u dvorani Matice hrvatske u Zadru.

O knjizi su govorili Branimir Stanić, glavni urednik Glasa Koncila, doc. dr. sc. Damir Šehić, profesor moralne teologije i autor Mužić. Predstavljanje je održano u sklopu inicijative „Dani svetoga Šime, zaštitnika Zadra“.

„Sveti Šimun bi trebao biti uzor katoličkim političarima, jer njemu su se zacijelo mnogi suvremenici smijali, zato što je godinama bio u hramu i čekao da se rodi Spasitelj, prorokovao je njegov dolazak“, rekao je Stanić.

Sv. Šimun bi trebao biti uzor strpljenja jer čeka, a „mnogi političari, i oni koji se deklariraju katolicima, nisu spremni nimalo čekati da se određena katolička vrednota ostvari, već odmah kažu: ‘Ne može se, ne isplati se, nemoguće je da zažive katoličke vrijednosti u politici’“, upozorio je Stanić, rekavši da se od političara koji se deklariraju katolicima traži vrlina hrabrosti.

„Politika je područje pregovaranja. Suvremena civilizacija demokracije usmjerena je prema gotovo ideologiji kompromisa, da svi budu zadovoljni. No, postoje vrijednosti, stvarnosti za koje nema kompromisa“, istaknuo je Stanić, rekavši da knjiga govori o tome.

Politička vlast je često u sferi tzv. pozicijskog pregovaranja čije je geslo: ‘Traži više, uzmi dovoljno’. Sadržaj koji će se omogućiti kršćanima ne znači da će ujedno nestati za kršćane neprihvatljiv sadržaj u društvu. To znači ulazak loših pojava „na mala vrata“, rekao je Stanić.

Autor pokazuje kako „tri vrijednosti bez kompromisa, zdravorazumski ostvariti“. To su zaštita života od začeća do prirodne smrti, obitelj utemeljena na braku između muškarca i žene i pravo na odgajanje djece, oko čega se vodi i borba za budućnost civilizacije.

Stanić je istaknuo da je katolička kultura svijetu predala puno vrijednosti: proslave Božića, Uskrsa, sv. Valentina, što je ne samo vrijedno, nego za svijet i profitabilno; tvrtka funkcionira na principu kršćanskih pojmova vizija, misija, rekao je Stanić.

„Zašto se tako olako sve daje? Ostala su još tri principa. Ako to damo, život, a već postoji Zakon o pobačaju, obitelj i ako roditelji više ne mogu odlučivati o svojoj djeci, što smo učinili“, upozorio je Stanić.

Autor u knjizi tematizira i nauk i poziv sv. Ivana Pavla II.: „Ne bojte se, širom otvorite vrata Kristu“. „Neki naši političari koji se deklariraju katolicima boje se da bi Krist mogao uzeti nešto od njihove moći, ako bi njihova politika bila utemeljena na autentičnim kršćanskim vrijednostima i kada bi živjeli slobodu svoje vjere.

Krist bi im oduzeo vlast propadljivosti, izvrtanje prava, samovolju, no ne bi oduzeo ništa od onoga što pripada čovjekovoj slobodi, njegovom dostojanstvu, izgradnji pravednog društva“, poručio je Stanić, rekavši da se beskompromisnom politikom katolika ne gubi ništa od onoga što društveni život čini slobodnim, lijepim i velikim, a dobiva se puno i može se istinski živjeti.

„Ta teološka knjiga je važna u Crkvi i društvu jer pokazuje da je beskompromisna politika katolika moguća na svim razinama vlasti i u svim područjima te da se na takav način omogućuje da se život kao takav ne isključuje“, poručio je Stanić.

„Najzahtjevnija razina djelovanja katolika u politici tiče se principa o kojima se ne pregovara“, istaknuo je Šehić, rekavši da se Mužić u knjizi poziva na Katekizam Katoličke Crkve, dokumente Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.

„Ako bismo politiku promatrali samo kao javnu djelatnost, onda bismo je osiromašili. Politika bi trebala nositi temeljne kreposti ili načela po kojima može pokazivati svoju svjetlost i socijalnu djelatnost“, rekao je Šehić.

Mužićev termin ‘ne pregovara’ predstavlja ono „u čemu čovjek može rasti do razine predviđene moralnim zakonom koji je upisan u čovjeka. U skladu s tradicijom i dokumentima Crkve o kršćanima u društvenom kontekstu, Mužić afirmira kršćansko laičko djelovanje u javnom i političkom životu. Socijalni nauk Crkve predstavlja mogućnosti u kojima čovjek može djelotvorno primijeniti biblijsku poruku u svakodnevnom životu“, rekao je Šehić, istaknuvši nužnost kršćanskog zauzimanja u gospodarskoj, zakonodavno – pravnoj i kulturnoj sferi.

„U postmodernom društvu je kao uvreda reći da postoji nešto o čemu se ne smije pregovarati ili da postoje čvrste strukture i barijere koje su vezane moralnim zakonom ili religijskom formom“, upozorio je Šehić, rekavši da je Crkva živi organizam i pozvana je suosjećati s onim tko je ranjen, vidjeti što je nečija potreba, biti prisutna u konkretnoj situaciji. „Socijalni nauk Crkve djeluje u konkretnoj situaciji kroz načela koja su život. To je temeljna poruka knjige – načela koja su život, ne kao stroga pravila“, istaknuo je Šehić.

Velika opasnost i pomutnja između dobra i zla očituje se u borbi kulture života i kulture smrti, pojam kojeg je najviše koristio Ivan Pavao II.

„Pojam principa o kojima se ne raspravlja razgraničavaju ljudsko od neljudskoga. Ako kao maksimu želimo ostvariti ono što želimo, došli bismo u koliziju sa slobodom drugog te bismo ugrozili socijalni poredak i ono što je duboko utkano u nas, a to je prirodni moralni zakon.

Jedan od prvih principa je pravo na život. To je primarno pravo bez kojega sva druga prava ne postoje. Jer, da nismo živi, ne bismo imali pravo i uopće mogućnost raspravljati. Život je pravo koje moramo baštiniti u cijelosti, da bismo mogli govoriti o bilo kakvim drugim slobodama“, poručio je Šehić. Upozorio je da mnogi vjernici selektivno prihvaćaju kršćanske vrijednosti i kršćanstvo žive tradicijski; prakticiraju religioznu praksu, a ne aktualiziraju moralna načela.

Autor Mužić „činjenično i znanstveno utemeljeno progovara o gorućim problemima hrvatskog društva koje se voli hvaliti da je katoličko, no život u zemlji pokazuje da je na djelu protukatoličko djelovanje, surađivanje s kulturom smrti, odustajanje od naslijeđene baštine i kršćanskog identiteta“, upozorio je Šehić.

„Principi su temelj kršćanskog djelovanja koje čovjek nije izmislio, nego su mu objavljena, kao što čovjek nije sam kreirao moralni red, nego mu je  moralni red određen. Dopuštenjem kršenja principa o kojima se ne pregovara urušava se dostojanstvo ljudske osobe, moralni red i budućnost društva“, upozorio je Šehić, rekavši da su kršćani pozvani u obranu objavljenog objektivnog moralnog zakona i dostojanstva čovjeka, čime se i slavi Bog stvoritelj.

„Ta načela nisu pisana radi sebe, nego su protkana Objavom, evanđeoskom istinom koja daje život. Kao što je evanđelje riječ Života, životvorna riječ, tako su i načela koja iz evanđelja proizlaze“, poručio je Šehić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na blagdan Rana sv. Frane, u srijedu, 17. rujna, svečano misno slavlje u crkvi sv. Frane u Zadru predvodio je fra Pavle Ivić, samostanski vikar.

„Sv. Franjo Asiški uistinu je postao živa slika Boga, živa slika Krista. Prije nego je dobio rane, rekao je Isusu da mu udijeli dvije milosti: da na svom tijelu osjeti bol koju je Gospodin podnio za njega i za svakoga od nas kad je pošao putem kalvarije i našeg spasenja.

Druga milost koju sv. Franjo moli od uskrslog Gospodina je da osjeti u svom srcu, koliko je moguće njemu kao čovjeku, onu neizmjernu ljubav koja je bila motor koji je Krista pokretao da dragovoljno podnese svoju muku“, rekao je fra Pavle.

Podsjetio je da je sv. Franjo dobio stigme na blagdan Uzvišenja Svetog Križa 1224. godine. „Na taj blagdan je razmatrao Kristovu ljubav i sve što nam je Bog dao po križu, a to je spasenje. To je bio susret s Bogom bez mnoštva riječi. Sv. Franjo je poznat po kratkoći svojih molitava, ali uzdignutom duhu“, rekao je fra Pavle, istaknuvši da je sv. Franjo bio jasan, egzaktan u svojoj molitvi te je tražio od Isusa ono što nitko u povijesti do tada nije: da osjeti ljubav s kojom je Krist nosio križ, dao se razapeti na križu, ljubav kojom je uskrsnuo i svakog od nas spasio.

Kad je počinjao moliti, sv. Franjo je bio u nevjerojatnim ekstazama, da su ga i braća morala dozivati snažnije. „No, znao je i čvrsto biti na zemlji. Za zdravu duhovnost i ispravno nasljedovanje Gospodina treba znati dobro balansirati molitvu i zajednički život. To je neodvojivo“, poručio je fra Pavle.

„Ne može život biti bez boli, kušnji, poteškoća, jer to bi značilo da nećemo rasti, sazrijevati, nešto novo upoznati, sebe spoznati i znati koje je naše mjesto pred Bogom i pred bližnjima.

Kad se dogodi trenutak da život zaboli, da se počnu otvarati žive rane na nama, nikad ne smijemo odustati. Nikad ne smijemo zaboraviti: Bog je uvijek s nama. Bog je uvijek prisutan.

Bog utiskuje svoju ljubav, svoju prisutnost u nas i svoju potrebu da uvijek ostane s nama. To je sv. Franjo činio moleći da i on na svom tijelu osjeti bol koju je Krist podnio“, poručio je fra Pavle, rekavši da Isusovu ljubav slavimo na svakoj misi, baštinimo u svakom sakramentu; svaki put kad se pričestimo, ta ljubav ulazi u nas.

„Bol koju često proživljavamo – naše srce mora biti spremno to podnijeti, prihvatiti, nositi, podnositi, kako bismo istinski i lakše nasljedovali Isusa Krista. Franjo je često u tišini razmatrao Isusovu muku, Božju ljubav“, rekao je fra Pavle. Potaknuo je da u trenucima velikih kušnja i poteškoća ne treba trčati po  „srceparajuće  naslove kako podnijeti bol“, nego u svojoj muci nasljedovati muku Gospodina našeg Isusa Krista.

„Sv. Franjo je često razmatrao Muku Gospodinovu. U našim poteškoćama razmatrajmo križni put, ne moramo ga moliti samo u korizmi“, potaknuo je Ivić, rekavši da poznaje fratre koji svaki dan mole križni put.

Potaknuo je da nasljedujemo taj Gospodinov put, teškoće koje je imao, pa će i svaka naša teškoća biti manja.

„Kad stavljam na sebe znak križa, u Franjinoj teologiji to znači da kad se prekrižim, kažem: ‘Gospodine, ja danas prihvaćam svako trpljenje, svaku kušnju, svaku napast i prikazujem ti je za obraćenje neke osobe, za napredak u svetosti Crkve, za župnika, nova duhovna zvanja, gdje god Gospodin potakne u svojim milostima“, potaknuo je fra Pavle, rekavši da je Franjo dobio vidljivi znak na svom tijelu.

„Stigme su vidljivi znak Franjine uronjenosti u tajnu i zbilju križa. Sv. Bernardin je zapisao: ‘Postaješ ono što ljubiš’. Franjo je postao drugi Krist i po ranama koje mu je Gospodin dao.

Toliko ga je ljubio da je i u tome nalikovao na svoga Gospodina. Što ljubimo, što smo postali? U što smo se pretvorili? U što se tek možemo pretvoriti, nastavimo li ljubiti svjetovno, a ne ljubiti ono Božje“, upozorio je fra Pavle, rekavši da su mnogi poljubili različite razvratnosti, krivovjerja, ovisnosti,  način života kakav Bog nije htio.

„Franjo se toliko dao osvojiti da je postao osvojen i drugi Krist. Rane na tijelu sv. Franje ujedno su pokazatelj Božje ljubavi i Božje naklonosti prema onima koji žele živjeti po evanđelju. To je Franjina karizma. I tko uspije do kraja, spasit’ će se“, poručio je fra Pavle.

Istaknuo je i da po ranama sv. Frane, Bog pokazuje da nikad nikome ne ostaje dužan. „Bog nije ostao dužan Franjinoj ljubavi, nego mu je vratio stigmama, obilježenošću da je postao drugi Krist.

Što god činiš za Boga, ustraj, hrabro, ne daj se. Sâm Bog će ti uzvratiti, neće te ostaviti.

A osobito će ti se dogoditi da će ti odgovoriti onda kad počneš dizati ruke od svega, jer tada će Bog reći: Napokon sad ja mogu djelovati, sad ja mogu biti u prvom planu i sad ti ja mogu pokazati koliko te ljubim, jer si postao ono što ljubiš i ono koga ljubiš“, rekao je fra Pavle.

Potaknuo je na molitvu Gospodinu da nam rane sv. Frane budu poticaj da oprostimo svima, jer svijet je zaražen neopraštanjem.

„Zbog grijeha i zloće Krist je morao otići na križ da bi oprostio svima te je Ocu nebeskom rekao: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine’.

Često se dogodi da ne znamo što činimo i ne znamo što Gospodin želi od nas. Ali je važno ostati sabran u molitvi, poslušan njegovim svetim poticajima i nasljedovati primjer velikih svetaca, da možemo slaviti svoga Gospodina kako nas Crkva uči i Bog traži od nas.

Ako je netko donio neku svoju ranu, borbu, poteškoću, sv. Franjo je izvrstan zagovornik na tom putu. Odvest će te Bogu, a njegova prisutnost i milina će biti dovoljni da svima oprostimo i zahvalimo osobito na Božjoj dobroti i ljubavi“, poručio je fra Pavle.

Na misi su bile i sestre milosrdnice koje su do 2023. godine djelovale 74 godine u samostanu sv. Frane.

Fra Pavle je potaknuo na molitvu da ustrajemo, bdijemo i molimo za nova duhovna zvanja. Nakon mise je bio blagoslov vjernika s relikvijom sv. Frane.

Ines Grbić

Foto: A. Matković

Znanstveni simpozij „Od Biograda do Ćokovca – 900 godina od rušenja benediktinske kraljevske opatije (1125.-2025.)“ održava se u petak, 26. i subotu, 27. rujna u Biogradu n/m i u Tkonu na otoku Pašmanu.

Taj simpozij je prvi u nizu događaja u sklopu proslave velikog Jubileja benediktinskog samostana sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu (1129.-2029.).

Samostan na Ćokovcu je jedini muški benediktinski samostan u Hrvatskoj koji tim simpozijem započinje obilježavanje 900. obljetnice svoje benediktinske prisutnosti na brdu Ćokovac pokraj Tkona na otoku Pašmanu (1129.-2029.).

Taj interdisciplinarni Simpozij je početak obilježavanja 900 godina djelovanja benediktinaca na Ćokovcu u nadolazećem petogodišnjem razdoblju, a završetak proslave Jubileja će biti 2029. godine.

Taj petogodišnji spomen hod benediktinske prisutnosti na Ćokovcu održava se istovremeno s petogodišnjim hodom Opatije Montecassino koja će obilježiti 1500. obljetnicu svoga osnutka od strane sâmoga svetoga Benedikta 529. godine.

Samostan na Ćokovcu je sljednik benediktinske opatije sv. Ivana evanđelista koja je bila osnovana 1060. g. u Biogradu n/m kao kraljevska zadužbina Petra Krešimira IV., a koja je poznata još i kao Rogovska opatija. Zato se Jubilej i naziva „900 Jubilaeum Rogovense“.

Ta je biogradska, zvana Rogovska opatija, bila srušena u jeku ratnih okolnosti 1125. godine i zato se Simpozij održava ove, 2025. godine, u spomen 900. obljetnice od rušenja benediktinske opatije u Biogradu n/m.

Nakon višegodišnjeg života u izgnanstvu, ta se monaška benediktinska zajednica 1129. preselila na Ćokovac i tu se održala u kontinuitetu, sve do početka 19. stoljeća.

Nakon prekida u 19. stoljeću, zajednica je obnovljena 1965. godine na Ćokovcu gdje monasi ponovno žive po Pravilu sv. Benedikta. Stoga se ove 2025. godine navršava i 60 godina od povratka benediktinaca na Ćokovac, odnosno od ponovnog života benediktinaca na Ćokovcu.

„Obilježavanje prelaska zajednice benediktinaca iz Biograda na Ćokovac privilegirana je prigoda za evaluaciju povijesnog i kulturnog nasljeđa Rogovske opatije. Ujedno, istovremeno simboličko podudaranje niza obljetnica dopušta uklopiti istraživanje povijesti opatije u širi kontekst obilježavanja velike 1100. obljetnice Hrvatskog kraljevstva.

Okupljajući znanstvenike s područja povijesti, arheologije, povijesti umjetnosti te muzikologije, po prvi put će se interdisciplinarno pokušati osvijetliti rana povijest jedne od najznačajnijih srednjovjekovnih opatija u Hrvatskoj“, poručuju organizatori Simpozija, a to su: Benediktinski samostan sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Društvo za povjesnicu Zadarske nadbiskupije ‘Zmajević’ u Zadru.

Prvog dana simpozija za sudionike će biti organiziran i posjet Rogovu pokraj sv. Filip i Jakova, nekadašnjem posjedu biogradske opatije, a drugog dana posjet Samostanu Ćokovac.

Prvog dana, u petak, 26. rujna, s početkom u 10 sati, Simpozij se održava u Gradskoj vijećnici u Biogradu n/m, a drugog dana, u subotu, 27. rujna, s početkom u 10 sati, Simpozij se održava u Interpretacijskom centru pomorske baštine u Tkonu na otoku Pašmanu.

Teme i raspored izlaganja i imena izlagača na simpoziju objavljeni su na mrežnoj stranici www.cokovac900.com koja je otvorena povodom proslave toga Jubileja.

Kratki povijesni pregled djelovanja benediktinskog samostana na Ćokovcu

Kralj Petar Krešimir IV. je 1059. godine potvrdio povlastice za samostan sv. Ivana Evanđeliste u Biogradu, čime je utvrđena njegova važnost i veza s Rimom.

Oko 1124./1125., nakon razaranja Biograda od strane Mlečana, monasi su preselili zajednicu na Pašman i izgradili samostan na lokaciji postojeće kapele sv. Kuzme i Damjana.

Od 13. do 15. stoljeća samostan je bio utjecajno kulturno i duhovno središte u Dalmaciji. Često se nazivao “glagoljaškom opatijom”, upotrebljavajući glagoljicu u liturgiji i pisanju. Sačuvani rukopisi su Prijevod Regule sv. Benedikta (14. st.), Pašmanski brevijar i Tkonski zbornik.

Godine 1808., pod francuskom upravom, samostan je ugašen, a monasi otpušteni. Posljednji monah, Petar Pletikosić, umro je 1850., a obnovu je započeo kupnjom samostanske zgrade. Nakon više od jednog stoljeća bez monaškog života, obnova je započela 1961., a obnovljeni oltar posvećen je 1965. godine.

Glede kulturno-povijesnog statusa, samostan je upisan kao spomenik kulture nulte kategorije te je sačuvana bogata glagoljaška baština, uključujući kodekse, liturgijske tekstove i ikonografske zapise.

Zavjetni dan pomoraca sv. Šimi održan je u subotu, 20. rujna u crkvi sv. Šime u Zadru. Misno slavlje predvodio je don Marko Vujasin, predstojnik Povjerenstva za pastoral ribara, pomoraca i turista Zadarske nadbiskupije.

Don Marko je potaknuo pomorce da iznesu molitve pred Boga kako bi ih Bog zaštitio od pogibelji oluja, opasnosti i nevolja. Za važnost molitve znale su i starije generacije pomoraca te su se brojni pomorci često zavjetovali Bogu.

„Zavjet znači da vjernik želi učiniti dodatno, još nešto dati Bogu, približiti mu se, da Bog bude s nama. Zato su se u mnogim primorskim gradovima gradile zavjetne kapele, jer su se pomorci i ljudi koji su živjeli od mora i na taj način dodatno željeli utjecati svecima za zagovor i moliti Božju pomoć“, rekao je don Marko. Istaknuo je da su se na zadarskom području mnogi pomorci zavjetovali upravo sv. Šimi, čije tijelo od 13. st. boravi u Zadru gdje je stiglo upravo pomorskim putem, iz Svete Zemlje.

„Koliko je majki, supruga i djece kroz proteklih osam stoljeća molilo za sretan povratak svojih najmilijih s mora. To i mi nastavljamo činiti. Naši stari su znali: čovjek može imati puno znanja i iskustva na moru, ali nekad ni to nije dovoljno. Svi se nalazimo u Božjim rukama koji nam jedini može pomoći“, poručio je don Marko.

Potaknuo je vjernike da ispune učinjeni zavjet te da se sjete i pokojnih pomoraca; da mole za sve koji su dali zavjet i utjecali se sv. Šimi, da se sretno vrate svojim obiteljima i domovima. Potaknuo je na molitvu i za članove obitelji pomoraca koji također trebaju utjehu i mir te iščekuju, nekad i nestrpljivo, povratak svojih najmilijih s mora.

„Neka sv. Šime svima bude utjeha. Neka zavjetni dan bude i dan obnove u vjeri za pomorce i njihove obitelji, da svi po primjeru sv. Šime možemo reći: ‘Ta vidješe oči moje spasenje tvoje’. Kao ljudi smo nemoćni, ali smo sigurni u Božjim rukama“, rekao je don Marko, poručivši da sv. Šime vodi do sigurne luke koja je Isus Krist. Nakon mise bio je blagoslov pomoraca i čašćenje tijela, relikvije sv. Šime.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Povodom 180 godina od izgradnje župne crkve sv. Kuzme i Damjana u Slivnici, don Luka Šustić, župnik Slivnice, uputio je proglas župljanima i prijateljima župe kojeg objavljujemo u cijelosti.

Dragi župljani i prijatelji župe sv. Kuzme i Damjana u Slivnici!

S posebnim osjećajem ponosa, zahvalnosti i duhovne radosti, upućujem Vam pismo povodom 180. obljetnice od izgradnje naše župne crkve, posvećene svetim mučenicima Kuzmi i Damjanu, zaštitnicima naše župe i trajnim zagovornicima pred licem Božjim.

Godine Gospodnje 1845., naši su preci, premda tada suočeni s mnogim izazovima: siromaštvom, teškim životnim uvjetima i društvenim promjenama, odlučili sagraditi crkvu. Nisu gradili samo prostor od kamena, nego su podizali duhovni temelj života naše zajednice. Njihov trud, žrtva i vjera nisu bili kratkotrajan pothvat, već proročki čin nade i predanosti Bogu, koji i nama danas ostaje svet i obvezujući primjer.

Tijekom ovih 180 godina naša je crkva bila mjesto susreta Boga i čovjeka, utočište u trenucima boli, središte slavljenja u trenucima radosti, prostor u kojem su se rađale i razvijale mnoge ljudske i duhovne priče. Koliko je samo molitava u šutnji izrečeno, koliko suza proliveno, koliko zahvalnosti položeno pred oltar sv. Kuzme i Damjana. Sve to čini neizbrisiv trag života vjere u Slivnici.

Zahvalni smo svima koji su tijekom ovih desetljeća ugradili dio sebe u našu crkvu: svećenicima, župljanima, dobročiniteljima, čuvarima i obnoviteljima njezina duha i zdanja. Posebno se sjećamo pokojnih svećenika i vjernika, koji su svoje živote posvetili služenju Gospodinu u ovoj zajednici. Njihova imena možda nisu uklesana u kamenu, ali su trajno upisana u povijest naše župe i, vjerujemo, u Božju knjigu života.

Ova velika obljetnica nije samo prisjećanje na prošlost – ona je i poziv u sadašnjosti i zaduženje za budućnost. Živimo u vremenu kada se mnoge vrijednosti pokušavaju relativizirati, kada se zaboravlja dublji smisao ljudskog života i kada je vjera često stavljena na kušnju.

Zato je danas, više nego ikad, važno da mi, nasljednici onih koji su tu crkvu gradili i čuvali, ostanemo čvrsti u vjeri, ustrajni u molitvi i zauzeti u služenju. Naša crkva i naša župa trebaju svakoga od nas. Trebaju otvorena srca, spremne ruke i postojanu vjeru. Ne gradimo više zidove od kamena, nego živu zajednicu, u kojoj se Krist prepoznaje po ljubavi, po zajedništvu i po brizi za najpotrebnije. Budimo Crkva koja svjedoči, koja uključuje i koja ljubi, po primjeru naših svetih zaštitnika, sv. Kuzme i Damjana, koji su služili ljudima liječeći tijela i duše – besplatno, s ljubavlju i po vjeri.

U sklopu obilježavanja te obljetnice pripremamo svečano euharistijsko slavlje i pripravu uoči glavne proslave, koje će nas povezati u molitvi, zajedništvu i sjećanju. Duhovnu pripravu predvodit će svećenici koji su služili u župi Slivnica i vjerno slavili sveta otajstva u našoj crkvi.

Glavna proslava povodom 180 godina izgradnje naše župne crkve će biti na blagdan naših zaštitnika sv. Kuzme i Damjana. Svečanu svetu Misu u zajedništvu svećenika i Božjeg puka u subotu, 27. rujna, s početkom u 11 sati, u župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana predvodi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, a proslavu će u izravnom Tv prijenosu prenositi Laudato televizija. Vas, dragi župljani i prijatelji, od srca pozivam da se uključite, da budemo zajedno, kao obitelj okupljena oko stola Gospodnjega i da ovu obljetnicu proslavimo dostojanstveno, s ponosom i vjerom.

Neka nas i dalje prate i zagovaraju naši nebeski zaštitnici, sv. Kuzma i Damjan. Neka nas Gospodin blagoslovi mirom i ustrajnošću, a Duh Sveti rasplamsa u nama želju da budemo dostojni baštinici i graditelji njegove Crkve u današnjem vremenu.

Od srca vas sve pozdravljam i blagoslivljam u Gospodinu.

U zajedništvu vjere i služenja,

don Luka Šustić, župnik

Slivnica, 3. rujna 2025.

Na spomendan Sv. Grgura Velikoga, pape i crkvenog naučitelja

Dokumentarni film „Od toga dana“ o stradanju djece u Domovinskom ratu prikazan je u utorak, 16. rujna u dvorani Kneževe palače u Zadru. Film je prikazan u sklopu manifestacije ‘Dani svetoga Šime, zaštitnika Zadra’, a sv. Šime je na osobiti način zaštitnik djece.

Prije početka projekcije, prigodnu riječ uputio je don Damir Šehić, župnik župe sv. Šime u Zadru, jer je svetište sv. Šime organizator te manifestacije, a Šehić njen inicijator. „Djeca, žrtve Domovinskog rata je važna tema. Iza svakog djeteta su ostali obitelj, bližnji, prijatelji i neostvarena budućnost u našim ljudskim, zemaljskim očima.

Spomen na ta imena, na tu djecu i njihove roditelje, zaslužuje našu pozornost. Film pokazuje što je i kako izgleda život s druge strane. Uz veliku tugu i bol koji su naneseni toj djeci, njihovim roditeljima i obiteljima, poruka filma nije beznađe, nego se pokazuje da život ima smisao u Bogu, jer Bog ima odgovor na svako naše pitanje; ako ne ovdje, onda u susretu s njim u Nebu“, poručio je don Damir.

Šehić je podsjetio da se u sjevernoj lađi u crkvi sv. Šime nalazi popis stradalih hrvatskih branitelja, a trebalo bi ostaviti u trajni spomen i imena stradale djece, kao zapis istinite povijesne činjenice.

Don Damir dodatno ima osobito suosjećanje prema toj djeci jer se kao  dječak u svom rodnom Biogradu n/m igrao s Antom i Marijom, bratom i sestrom koji su ubijeni u Domovinskom ratu, a njihova majka također svjedoči u filmu. „Stoga me neki fragmenti u filmu podsjećaju na moje djetinjstvo te osjećam dodatnu dužnost i poticaj da se prisjećamo njihove žrtve i da tu djecu imamo u živoj memoriji“, poručio je Šehić.

U filmu govore roditelji ubijene djece te su korištene i obiteljske snimke na kojima se vidi život, aktivnosti i lica te djece prije njihove pogibije, što filmu daje dodatnu autentičnu potresnost. Osobito tragično je znati i vidjeti da su u Domovinskom ratu u nekoliko obitelji ubijeni maleni brat i sestra.

Na prikazivanju filma je bila i redateljica i scenaristica filma, Slavica Šnur. „Nakon gledanja filma čovjek može otići zahvalniji kad vidi kolika je bol izgubiti dijete, ali i kakva je i kolika snaga molitve, vjere i oprosta i kako se može živjeti nakon takve tragedije, ako je čovjek u vjeri“, rekla je Šnur, dodavši da je filmom htjela potaknuti ljude na razmišljanje.

„Sv. Šimi se osobito utječu nerotkinje i to je dodatna povezanost u vremenu ‘bijele smrti’, kad nas je sve manje u hrvatskom narodu. U vremenu kulture smrti bitno je vidjeti što znači imati dijete i što znači izgubiti dijete. Znam kao majka, a znaju to i svi roditelji, kako dijete svakom roditelju daje iznimnu snagu. S gubitkom djeteta, čovjek gubi i tu snagu. Dijete je snaga i budućnost. Kao što je molitva snažna i oprost je plod molitve i to je put ka zacjeljenju“, poručila je Šnur.

Film čija poruka uz naslov glasi: „I ova djeca su imala snove i maštala o svojoj budućnosti, a netko im je to uskratio. Priča o najvećoj ljudskoj slabosti, gubitku i oprostu“ je dobitnik 14 međunarodnih nagrada diljem svijeta.

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta RH odobrilo je korištenje toga filma u odgojno – obrazovne svrhe u osnovnim i srednjim školama. Tematsko – kurikularno planiranje temeljem toga filma izradile su prof. Vjera Brković, Hrvatsko katoličko sveučilište i Marta Bačić, mag. hist., te je u promociji toga filma na potrebu da se govori o stradanju djece u Domovinskom i čuje glas njihovih roditelja koje javnost ne poznaje, potaknuo i dr. sc. Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

U Hrvatskoj je u Domovinskom ratu ubijeno 402 djece. Vlada RH je 2025. godine utemeljila Spomendan na djecu stradalu u Domovinskom ratu, koji će se ubuduće obilježavati svake godine 3. svibnja, jer je na taj datum 1992. godine ubijeno najviše djece u Domovinskom ratu, u Slavonskom Brodu, gdje se i nalazi spomenik ‘Prekinuto djetinjstvo’.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić