Na Veliki četvrtak, 17. travnja, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je Misu Večere Gospodnje u katedrali sv. Stošije u Zadru. Za vrijeme mise, nadbiskup je oprao noge dvanaestorici predstavnika gradskih župa.

Nakon mise, nadbiskup je odnio Sveto otajstvo u Božji grob u pokrajnju lađu katedrale i zadržao se u klanjanju. Potom je Katedralni zbor sv. Stošije pod vodstvom Branimira Buturića pjevao Gospin plač i puk je ostao u klanjanju i molitvi.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Braćo i sestre,

večeras stojimo na početku svetog trodnevlja. Ušli smo u onu noć kad je Krist dao samoga sebe, kad se Bog duboko sagnuo do čovjeka, kad je započelo otajstvo ljubavi koja ide do kraja. Ova noć nije samo spomen na jedan povijesni događaj.  Ovo je noć u kojoj prepoznajemo: tko je Bog, tko smo mi, i što znači ljubiti do kraja.

Ova sveta večer u katedrali sv. Stošije, u našem Zadru, u Jubilejskoj godini koju proživljavamo pod geslom “Hodočasnici nade”, pita nas: Kamo idemo? Lutamo li bespućima života ili hodočastimo prema jasnom cilju? Od čega živimo? Što nam daje snagu za ovo jedinstveno i neponovljivo putovanje života? Što nas nosi kroz dane, kroz padove, povrede, kroz neizvjesnosti? Kako se zaštititi od oluja i opasnosti koje nam prijete na putu? Gdje je lijek za naše rane? Gdje se obnavlja snaga da hodamo dalje?

Odgovor je jednostavan, ali ne lak: Euharistija.

1. “Ovo činite meni na spomen” – izvor i središte života Crkve

U Prvoj poslanici Korinćanima čuli smo Pavla, večeras u 2. čitanju, kako prenosi prvo svjedočanstvo o euharistiji, starije čak i od izvještaja Evanđelista:

„Ovo je tijelo moje – za vas.

Ovo činite meni na spomen.
Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi.
Ovo činite, kad god pijete, meni na spomen“ (1 Kor 11, 24-25).

Ove Isusove riječi nisu samo sveta uspomena. One su testament Božje vjernosti. Krist nije rekao: „Sjetite me se kad vam bude lijepo ili kad vam bude teško, ili nemojte me zaboraviti“, nego: „Uzmite, jedite, pijte – Ja sam s vama – za vas.“

I baš zato što Euharistija nije puko sjećanje, nego živa Kristova prisutnost, uprisutnjenje, posadašnjenje Isusove muke, smrti i slavnog uskrsnuća za nas, ona je temeljna točka oko koje se sve u kršćanskom životu okreće. Bez Euharistije, vjera postaje ideologija. S Euharistijom – vjera postaje život, novi život, život uskrsnuća.

Sv. Augustin nas poziva: „Prepoznajte u kruhu ono što je visjelo na križu, i u kaležu ono što je poteklo iz njegova boka… To je ono što vam je Krist ostavio da se sjećate Njega“ (Propovijed 227).

U Euharistiji ne primamo nešto od Krista – primamo Krista samoga. Raspetog, uskrslog, živog. Onog koji se za nas utjelovio. Onog koji se u nama nastanio. Onog u kojeg smo se u krštenju obukli. Onaj s kojim smo po vjeri suuskrsli. U euharistijskom slavlju Kruh koji se lomi je Tijelo predano, čaša koju pijemo je Krv izlivena – za tebe, za mene, za nas.

I zato sv. Ignacije Antiohijski, mučenik prvih kršćanskih vremena, koji vjeruje da je za nas Krist dao život, ne shvaća Euharistiju samo kao dar, nego i lijekom: „Euharistija je lijek besmrtnosti, protuotrov da ne umremo, nego da živimo vječno u Isusu Kristu“ (Poslanica Efežanima, 20).

Braćo i sestre, ovaj svijet nam nudi mnogo “lijekova” – za tjeskobu, za stres, za umor, za usamljenost, za psihičke i fizičke boli i poteškoće. Ali Euharistija je jedini lijek koji liječi uzrok – a ne samo simptome. I to one najveće i najteže bolesti – grijeha i smrti. Liječi ranjeno povjerenje, očaj, praznine, sebičnosti. Ne briše križeve, ali daje snagu da ih nosimo. Ne poništava smrt, ali hrani klicu besmrtnosti i uskrsnuća koja je po vjeri i krštenju usađena u našu smrtnost.

2. Euharistija – snaga hodočasnika nade

U ovoj Jubilejskoj godini Crkva nas poziva da budemo „hodočasnici nade“. A hodočasnik ne hoda zato što sve razumije, nego zato što slijedi put dobra koji Bog po Duhu Svetom nadahnjuje u njegovom srcu. Hodočasnik hoda jer vjeruje da nije sam. On se ne oslanja na sebe, nego na Onoga koji ga vodi, onog koji ga privlači svojom dobrotom. I baš tu Euharistija postaje naša hrana za put kojim moramo ići. Ne možemo život zaustaviti.

Kao što je Izraelski narod imao manu u pustinji, tako nama, novom Božjem narodu, Krist daje svoj kruh, sebe, svoju krv i tijelo, kruh živi, kruh koji je s neba sišao, u pustinji našeg vremena. “Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta” (Iv 6, 51), rekao je Isus. Daje nam Kruh vječne ljubavi. Svaka misa, svaki oltar, svaki komad posvećenog kruha postaje nevidljiva ruka koja nas podiže, hrani, tješi, nosi, podsjeća: nisi sam, ideš prema cilju, prema ostvarenju nade koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5). Nudi nam se: evo ti okrepe, evo ti jela i pića da živiš zauvijek.

U svijetu u kojem je sve više buke, Euharistija nas vraća tišini. U svijetu u kojem se gubi smisao, Euharistija ga vraća. U vremenu zbunjenosti, ona ostaje sigurni kompas: ne vodi te ideologija, nego prisutan Krist.

I zato nije slučajno da u ovoj Jubilejskoj godini, Crkva upravo ovog mjeseca, 27.  travnja 2025., sprema još jedan veliki dar: kanonizaciju blaženog Carla Acutisa, mladog sveca našega vremena, koji je svojim životom pokazao što znači živjeti iz Euharistije.

Carlo je umro 2006. godine, sa samo 15 godina. Bio je običan mladić: volio je tehnologiju, nogomet, računala, informatiku. Ali njegova nutrina bila je ukorijenjena u nečem puno dubljem: u svakodnevnoj svetoj misi, u klanjanju pred Presvetim, u pobožnosti prema euharistijskom Isusu. Nazvao je Euharistiju: „Autocesta koja najbrže vodi u nebo“.

U svijetu koji često nudi stranputice, on je pronašao brzu, jasnu i sigurnu rutu – Krista u Euharistiji koji vodi u nebo.

I sada, samo 19 godina nakon smrti, Carlo će biti proglašen svecem. Njegov život nije bio dug, ali je bio ispunjen. On nas podsjeća da svetost nije rezervirana za samostane i posebne, nego za sve, ovdje i sada – i da sve počinje s Euharistijom.

Zar to nije nada? Zar to nije poziv mladima – da ne čekaju “kasnije” da bi Boga shvatili ozbiljno, nego da ga sada otvore srcu? Zar to nije poziv roditeljima, obiteljima, svakome od nas – da Euharistiju ne shvaćaju kao dodatak, nešto usput, samo ponekad, privilegij pojedinaca, nego kao temelj našeg života, i to vječnoga?

3. Euharistija nas preobražava

Euharistija, braćo i sestre, nije samo dar koji primamo. Ona je i poslanje koje nas mijenja. Krist nam ne kaže: „Uzmite i čuvajte.“ Nego: „Uzmite i dijelite.“

U obredu pranja nogu, koji ćemo večeras obaviti, vidimo konkretan izraz Euharistije. Krist ne samo da daje kruh, Sebe, učenicima – On im pere noge. On, Učitelj i Gospodin, uzima pregaču i čini što su radili robovi i sluge.

To je logika Euharistije: ne hraniti se i ostati isti, nego hraniti se i služiti. Isus ne traži savršenost i bezgrešnost od nas. On traži srce koje je spremno služiti i ljubiti kao On.

Veliki četvrtak i ova sveta služba nas pita: Hoćeš li i ti postati Euharistija za druge?

Hoćeš li postati kruh koji se lomi – za suprugu, za supruga, za djecu, za susjeda?
Hoćeš li biti vino koje se prolijeva – u vremenu, strpljenju, milosrđu? Hoćeš li prati noge – i onima koje ti je teško gledati u oči?

4. Crkva iz Euharistije živi – i samo iz nje može biti znak nade

Braćo i sestre,

ako Crkva zaboravi Euharistiju, zaboravila je tko je. Ako kršćanin ne živi iz Euharistije, onda vjera postaje prazna navika, sterilna tradicija. Ali, kad Euharistija postane izvor, kad se dođe na Misu ne da se “obavi obveza”, nego da se susretne Onaj koji daruje život, da se nahrani i napoji Životom, tada se događa ono što sv. Ignacije govori da je euharistija lijek besmrtnosti, da ne umiremo, nego živimo u Isusu Kristu.

Zato neka ova sveta večer ne ostane samo u lijepom obredu. Neka ova sveta večera dotakne našu svakodnevicu. Neka Euharistija koju primamo, na kojoj sudjelujemo, bude promjena u načinu kako ljubimo, radimo, praštamo, hodimo, živimo.

U vremenu tame, Euharistija je svjetlo.
U svijetu bez nade, Euharistija je smjer.
U vremenu straha, Euharistija je sigurnost.

Zato smo hodočasnici nade – jer ne hodamo prazni i gladni. Hodamo nahranjeni Kristom.

Krist nam večeras kaže:
„Ovo je Tijelo moje – za tebe.“
„Ova je Krv – za tvoje rane, tvoje slabosti, tvoju budućnost.“

Nemoj to samo čuti. Uzmi, prihvati i živi euharistiju. I ne zaboravi – Krist ostaje s tobom. Do kraja. I još dalje.

Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Na Veliki četvrtak, 17. travnja, Misu posvete ulja u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Posvetio je ulje koje će se koristiti u slavlju sakramenta, a svećenici djelatni u Zadarskoj nadbiskupiji obnovili su svećenička obećanja dana na ređenju.

Svećeništvo je otajstvo u kojem Bog djeluje po svećenicima i kada su umorni, izgubljeni ili prazni, rekao je mons. Zgrablić, u zahvalnosti Bogu za dar duhovnog poziva. „U sakramentima koje dijelimo – to nismo mi, nego Bog. Svaki put kad izgovorimo „Ovo je moje tijelo…“ ili „Ja te odriješujem od grijeha tvojih…“, kada krstimo, sudjelujemo u Božjem činu spasenja. To otajstvo ne smijemo izgubiti iz vida čak ni kad svećenik postane ‘rutina’, kad nas pritisne administracija ili bezvoljnost, kad nas obeshrabre prazne klupe ili nerazumijevanje“, ohrabrio je mons. Zgrablić.

Otajstvo svećeništva ne smije se idealizirati kao da je odvojeno od svakodnevice, upozorio je nadbiskup. „Naprotiv, Bog nas je pozvao da budemo pastiri usred svijeta, sa svim njegovim ranama i lomovima. Nema svetosti bez svakodnevice. Nema svećeništva bez prašine života. Naše svećeništvo se živi u susretima, u razgovorima iza mise, u bolničkim sobama, na grobljima, u krsnim i vjenčanim radostima, u slavlju prvih pričesti i krizme“, poručio je nadbiskup svećenicima, istaknuvši potrebu blizine svećenika s Bogom, s biskupom, sa subraćom svećenicima i s narodom. Time se utjelovljuje Božja blizina narodu.

Srce svećeništva je „predati se, darovati se Kristu. Ne djelomično, kad je zgodno, kad smo raspoloženi, na određeno vrijeme i u posebnim trenucima, nego trajno i bezuvjetno. Krist ne traži savršenstvo, traži predanje i povjerenje“, naglasio je mons. Zgrablić.

Svećenik Bogu predaje svoje čovještvo. „Nije riječ o tome da netko ‘radi za Boga’, već da postane prikladna osoba kroz koju Krist djeluje. Po sakramentu svetog reda svećenik je produžena ruka Kristove prisutnosti. Njegov pogled kroz naše oči. Njegova ljubav kroz naše srce. Njegova Radosna vijest kroz naša usta. Njegov oprost kroz naše služenje. Njegova snaga u našoj slabosti. Njegovo milosrđe kroz našu plemenitost.

Tim predanjem Krist nas ne iskorištava, nego nas preobražava. To predanje nije gubitak našeg čovještva, naše osobnosti, nego naše posvećenje. Svećenik ne prestaje biti čovjek – dapače, njegovo čovještvo postaje ‘Kristovo’, preobraženo, otkupljeno i stavljeno u službu višeg poziva“, poručio je nadbiskup, rekavši da se preko svećenika kao puta Božje milosti „događa susret između Boga i čovjeka. To je duboko i uzvišeno, ali i zahtjevno“.

Svećenik je upravitelj svetih otajstava. U tom velikom Božjem povjerenju svećenici nisu gospodari Božjeg naroda ni vlasnici sakramenata. „Sluge smo ‘beskorisne’, ne u smislu bezvrijednosti, nego u smislu poniznosti i svijesti Božjeg djelovanja po našem predanju. Ono što nam je povjereno nadilazi nas same: Riječ Božja, euharistija, pomirenje, bolesničko pomazanje, povjerenje Božjeg naroda. Zato: ne improvizirajmo, ne odustajmo od vršenja dobra, služimo ponizno i radosno najvećim dobrima“, potaknuo je nadbiskup svećenike, naglasivši da svećeništvo „nije samo služba, posao, nego poziv na svakodnevnu preobrazbu, na suživot s Kristom, na darivanje sebe do kraja – kako bi Bog po čovjeku mogao djelovati na spasenje drugih“.

Nadbiskup je istaknuo don Eugena Šutrina kao primjer bezuvjetne vjernosti koji je „bio spreman riskirati i izgubiti život samo da bi spasio jednu dušu. Uzeo je Presveto, bolesničko ulje i pošao s ubojicama. Nije znao što ga čeka, ali znao je kome služi. Njegovo mučeništvo, podmuklo i okrutno ubojstvo, postalo je nama snažno svjedočanstvo. Pastir koji se nije sakrio pred vukom i koji nije bježao. Svećenik koji je znao da je svećeništvo križ, a ne karijera.

Don Eugen nije bio naivan. Bio je vjeran. Nije tražio sigurnost – tražio je poslušnost volji Božjoj. Gorio je od želje za spasenje duša. Zato je on danas nama veliki izazov i naše ogledalo svećeništva u kojem se često moramo pogledati“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Don Eugen nas podsjeća da nismo pozvani udobno i lagodno živjeli, biti pesimisti, čuvari ustanova, nego svjedoci Krista živog i uskrslog, poslužitelji Božjih otajstva, graditelji i poslužitelji najvećih Božjih dobara, pa i uz rizik gubitka ovozemaljskog života, uz žrtvu vlastitog darivanja i odricanja. Neka nas primjer Sluge Božjega don Eugena potakne da nosimo Presveto ne samo rukama, nego životom“.

Potaknuo je svećenike da imaju srce poput don Eugena, bl. Miroslava Bulešića i bl. Alojzija Stepinca: „Srce koje ne kalkulira, nego ljubi Boga i narod. Srce koje ne pita: ‘Što će biti sa mnom?’, nego: ‘Što mogu učiniti za vječno dobro sebe i drugoga?’. Nismo tu da sa strane promatramo rane svijeta – nego da ih dotičemo“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši da hrabrost i predanje svećenike drže budnima u službi.

Nadbiskup je zahvalio svećenicima za molitve i kad su bili umorni, za sakramente koje su podijelili iz srca, ne iz dužnosti, za obrisane suze, sprovode održane s dostojanstvom i suosjećanjem, za utjehu po kojoj netko nije izgubio vjeru, za žrtvu koju su podnijeli iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu, za dobro koje su učinili a da to nitko, osim Boga, nije primijetio, za uvredu i klevetu koju su oprostili i dostojanstveno podnijeli radi Kraljevstva nebeskoga.

„Vaše djelovanje nije zabilježeno samo u kronici i župnim knjigama, Vjesniku Nadbiskupije, na raznim profilima i platformama, nego i u Božjem srcu. A to je najvažnije“, poručio je mons. Zgrablić svećenicima.

Nadbiskup je potaknuo vjernike da mole za nova duhovna zvanja i za Bogu posvećene osobe, „da znaju Boga slušati, razumjeti i služiti, da u svakom čovjeku prepoznaju lice Krista“.

„Bez svećenika nema Euharistije i sakramenata. Crkva treba svećenike – ljude koji će, unatoč slabostima, nositi spasenje među narod. Svi trebamo svećenika. I svećenik treba svećenika. Neka nam Bog oprosti, a i vas molimo, oprostite nam, kada smo vas ponekad sablaznili našim ponašanjem i našim neljudskim, nekršćanskim i nesvećeničkim životom.

Vi ste naš narod. Vi ste naša obitelj. Budimo jedno – jer samo zajedno možemo biti živa Crkva, uskrsno Tijelo proslavljenog Krista“, poručio je mons. Zgrablić vjernicima.

Nadbiskup je čestitao i za služenje zahvalio don Dariju Tičiću za 25. godišnjicu svećeništva, a mons. Šimi Periću 60. godišnjicu svećeništva.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

ZADAR: Misa posvete ulja na Veliki četvrtak – Propovijed zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića | Zadarska nadbiskupija

Na veliki četvrtak, 17. travnja, Misu posvete ulja u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Za vrijeme mise, svećenici djelatni u Zadarskoj nadbiskupiji obnovili su svoja svećenička obećanja dana na ređenju. Mons. Zgrablić posvetio je ulje koje će se koristiti u slavlju sakramenta. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Oče nadbiskupe Želimire!

Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice,

dragi bogoslovi i sjemeništarci,

danas, na Veliki četvrtak, Crkva nas okuplja u samom srcu liturgijske godine: u svetom vazmenom trodnevlju. Danas slavimo ustanovu Euharistije i svećeništva.

To nije samo spomen na prošlost, nego poziv da se mi svećenici obnovimo u svom identitetu. Veliki četvrtak je dan kada se Krist, na Posljednjoj večeri, potpuno darovao – i upravo taj čin postaje temelj našeg poslanja. Svećenik nije samo onaj koji slavi Euharistiju, nego onaj koji živi Euharistiju.

1. Obljetnice i sjećanja

U ovoj svetoj Misi danas želimo posebno u molitvu uključiti našu subraću koji tijekom ove godine slave obljetnicu svećeništva. Don Dario Tičić obilježava srebreni jubilej, 25. godišnjicu svećeništva, a mons. Šime Perić obilježava dijamantni jubilej, 60. godišnjicu svećeništva.

Dragi slavljenici, don Dario i mons. Šime, zahvalni smo Gospodinu što ste kroz desetljeća ostali vjerni svom pozivu, služeći Njegovoj Riječi, Njegovim Otajstvima i narodu s predanošću, ljubavlju i ustrajnošću.

Uz srdačne čestitke povodom vaših jubileja, molimo da Vas i dalje prate Božji blagoslov, zdravlje i snaga na svakom koraku, a plodovi Vašeg rada neka budu na slavu Božju vaše vječno spasenje. Nastave donositi utjehu, mir i nadu svima koje susrećete.

Također, danas mislimo i na našeg pokojnog subrata don Zvonimira Čorića koji nas je napustio ove godine, na blagdan Prikazanja Gospodinova, 2. veljače, u 65. godini života. Gospodin neka mu bude vječna radost.

Molitvom želimo biti u ovom trenutku i s našom subraćom svećenicima koji privremeno djeluju izvan Nadbiskupije ili nastavljaju postdiplomski studij.

Radujemo se što ovo slavlje dijelimo i s četvoricom naših bogoslova i dvojicom naših sjemeništaraca koji su na školovanju u Zagrebu. Dragi bogoslovi i sjemeništarci, neka vas Gospodin prosvjetljuje u vašem izboru životnog poziva, kako biste jasno spoznali Božju volju za životni poziv i bili blagoslov u ovom svijetu.

2. Dar i otajstvo svećeništva

Ove godine, 2. travnja, obilježena je 20. godišnjica smrti pape, sada svetog, Ivana Pavla II. On nam je kao duhovnu baštinu ostavio sjajne misli i poruke o svećeništvu. Zaustavimo se na početku ovog našeg promišljanja na nekoliko njegovih misli o svećeništvu na ovaj sveti dan Velikog četvrtka i svetoj misi na kojoj ćemo obnoviti naša svećenička obećanja i posvetiti ulja za podjelu sakramenata i za druge svete obrede.

Svećeništvo je ponajprije dar koji nijedan od nas nije zaslužio. Nitko nije svećenik sam po sebi. Bog je taj koji poziva – unatoč našim slabostima, nesavršenostima, pa i ranama. Poziva nas ne zato što smo bolji ili pametniji od drugih, nego zato što u nama, očito, vidi srce koje može ljubiti, ruke koje mogu blagoslivljati, oči koje mogu gledati čovjeka s milosrđem, volju koja može slušati njegov glas.

Danas, uz obnovu svećeničkih obećanja, naša srca Bogu zahvaljuju za ovaj veliki dar duhovnog poziva.

Svećeništvo je i otajstvo. Otajstvo u kojem Bog djeluje po nama, i onda kad smo umorni, izgubljeni ili prazni. U sakramentima koje dijelimo – to nismo mi, nego On. I upravo zato svećeništvo nikad ne prestaje biti čudo. Svaki put kad izgovorimo „Ovo je moje tijelo…“ ili „Ja te odriješujem od grijeha tvojih…“, kada nekoga prozovemo imenom i krstimo ga u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, sudjelujemo u Božjem činu spasenja. I to je otajstvo koje ne smijemo izgubiti iz vida, čak ni kad svećenik postane „rutina“, kad nas pritisne administracija ili bezvoljnost, kad nas obeshrabre prazne klupe ili nerazumijevanje.

Ipak, to otajstvo ne smijemo idealizirati u smislu da je ono odvojeno od svakodnevice. Naprotiv – Bog nas je pozvao da budemo pastiri usred svijeta, sa svim njegovim ranama i lomovima. Nema svetosti bez svakodnevice. Nema svećeništva bez prašine života. Naše svećeništvo se živi u susretima, u razgovorima iza mise, u bolničkim sobama, na grobljima punih suza, u krsnim  i vjenčanim radostima, u odrazu dječje nevinosti, u slavlju prvih pričesti i krizme.

Papa Franjo nas u više navrata podsjeća da svećenik mora biti čovjek blizine – blizine s Bogom, blizine s biskupom, blizine sa svojom subraćom svećenicima i blizine s narodom. U homiliji na Veliki četvrtak 2022. rekao je: „Svećeništvo se ne može zamisliti bez te blizine, jer u njoj se utjelovljuje Božja blizina svom narodu“.

3. Svećenik – osoba koja se daruje

Sveti Ivan Pavao II. u Pismu svećenicima za Veliki četvrtak 1992. napisao je:
„Svećenik daruje Kristu svoje čovještvo, kako bi se On mogao njime poslužiti kao sredstvom spasenja, čineći od njega gotovo drugog sebe“.

To je srce svećeništva – predati se, darovati se Kristu. Ne djelomično, ne kad je zgodno, ne samo kad smo raspoloženi, ne na određeno vrijeme i u posebnim trenucima, nego trajno i bezuvjetno. Krist ne traži savršenstvo, traži predanje i povjerenje.

Postati svećenik je slobodan čin predanja. Ne možemo postati svećenici „na silu“, već u slobodi gdje dajemo ono najosobnije: svoje čovještvo. Dakle, cijelu svoju osobu, identitet, osjećaje, razum, volju, tijelo i duh. Nije riječ o tome da netko “radi za Boga”, već da postane prikladna osoba kroz koje Krist djeluje. Po sakramentu svetog reda i preobražavajućoj milosti sakramenta svetog reda, svećenik je produžena ruka Kristove prisutnosti. Njegov pogled kroz naše oči. Njegova ljubav kroz naše srce. Njegova Radosna vijest kroz naša usta. Njegov oprost kroz naše služenje. Njegova snaga u našoj slabosti. Njegovo milosrđe kroz našu plemenitost.

Ovim predanjem Krist nas ne iskorištava, nego nas preobražava. Ovo predanje nije gubitak našeg čovještva, naše osobnosti, nego naše posvećenje. Svećenik ne prestaje biti čovjek – dapače, njegovo čovještvo postaje “Kristovo”, preobraženo, otkupljeno i stavljeno u službu višeg poziva.

Papa kaže kako se svećenik daruje “kako bi se On mogao njime poslužiti kao sredstvom spasenja…”. Svećenik postaje put Božje milosti. Krist po svećeniku dolazi ljudima, osobito kroz sakramente. On je poslužitelj Euharistije, Pomirenja, Krštenja… preko njega se događa susret između Boga i čovjeka.

Znamo kako je ovo duboko i uzvišeno, ali i zahtjevno. Svećenik, dijeleći sakramente, ne djeluje u svoje ime, već „in persona Christi“ – u osobi Krista. Zato moramo živjeti u svakodnevnoj unutarnjoj suobličenosti Kristu, da njegova prisutnost postaje providonosna, uočljiva, čak sveta.

Papa nadodaje: “…čineći od njega gotovo drugog sebe.” To je otajstveno jedinstvo svećenika s Kristom. Svećenik ne postaje Krist u ontološkom smislu, ali postaje njegov živi odraz, i takvog ga vjernici prepoznaju. U liturgijskoj službi, u propovijedanju, u svakodnevnom življenju – pozvani smo biti alter Christus: drugi Krist. To nije samo poziv na moralnu sličnost, nego na duhovnu preobrazbu – kroz milost koju donosi sveti red u snazi i milosti Duha Svetoga.

Kad sam bio župnik u Rovinju, polazeći od župne kuće prema crkvi koja se nalazila udaljena nekoliko stotina metara na brežuljku, prolazio sam uskom uličicom koja je na sredini imala mali trg. Na tom trgu svakog dana predvečer susreo sam djecu u igri. Kad su me djeca vidjela, pa čak i u žaru igre, počela su vikati: „Hvaljen Isus! Hvaljen Isus!“. Penjući se jednom polako po vrućini do crkve prije samog trga, u uskom prolazu, ugledao me prvi jedan mali dječak od oko tri godine. Sjedio je pored bake na pragu kuće u kojoj su stanovali njegovi roditelji, djed i baka. Bili su muslimanska obitelj. Kad me mali ugledao, skočio je na noge, potrčao prema ostaloj djeci koja su se igrala na trgu i stao vikati: „Ide hvaljen Isus! Ide hvaljen Isus!“.

Riječi ovog djeteta čista srca postavljaju i nama pitanje: Jesmo li mi svojim svećeničkim životom i poslanjem „Hvaljen Isus“? Da li ljudi vide naša dobra djela svećeničke službe i života i slave Oca našega koji je na nebesima? (usp. Mt 5, 16).

4. Svećenik – upravitelj svetih otajstava

U Pismu svećenicima za Veliki četvrtak 2001., sv. Ivan Pavao II. podsjeća:
„Upravitelj nije vlasnik, već onaj kome vlasnik povjerava svoja dobra da njima upravlja pravedno i odgovorno“.

Kakvog li velikog Božjeg povjerenja prema nama! Povjerava nam svoja dobra, a većih dobara od njegovih ne postoji. Mi nismo gospodari Božjeg naroda. Nismo ni vlasnici sakramenata. Sve što činimo, činimo u Njegovo ime. Sluge smo „beskorisne“ (usp. Lk 17, 10.), ne u smislu bezvrijednosti, nego u smislu poniznosti i svijesti Božjeg djelovanja po našem predanju. A ono što nam je povjereno, nadilazi nas same: Riječ Božja, Euharistija, pomirenje, bolesničko pomazanje, povjerenje naroda Božjega. Zato: ne improvizirajmo, ne posustajmo u vršenju dobra, ne odustajmo od vršenja dobra, služimo ponizno i radosno najvećim dobrima.

Razmatrajući danas o svećeništvu, ponovno otkrivamo da naše svećeništvo nije samo služba, posao, nego poziv na svakodnevnu preobrazbu, na suživot s Kristom, na darivanje sebe do kraja – kako bi Bog po čovjeku mogao djelovati na spasenje drugih. To je duboko osobna i sveta stvarnost, istovremeno izazovna i ona koja nas ispunja mirom.

5. Sluga Božji don Eugen Šutrin – bezuvjetna vjernost

Draga braćo svećenici,

ove godine se sjećamo našeg brata u svećeništvu, člana našeg prezbiterija, koji nije izabrao lakši put. Prije osamdeset godina, 26. studenog 1945., Sluga Božji don Eugen Šutrin mučki je ubijen. Bio je do kraja vjeran svome pozivu. Imao je, zasigurno, ozbiljnog razloga biti zabrinut zbog noćnog izlaska iz sigurnosti župne kuće i poći s nepoznatim mladićima koji ga pozivaju da podijeli bolesničko pomazanje njihovoj majci koju je, navodno, konj udario kopitom. Bio je spreman riskirati i izgubiti život – samo da bi spasio jednu dušu. Uzeo je Presveto, uzeo Sveto bolesničko ulje i pošao s ubojicama. Ušao je u tamu. Nije znao što ga čeka, ali znao je kome služi.

Njegovo mučeništvo, podmuklo i okrutno ubojstvo, postalo je nama snažno svjedočanstvo. Pastir koji se nije sakrio pred vukom i koji nije bježao. Svećenik koji je znao da je svećeništvo križ, a ne karijera.

Don Eugen nije bio naivan. Bio je vjeran. Nije tražio sigurnost – tražio je poslušnost volji Božjoj. Gorio je od želje za spasenje duša. I zato je on danas nama veliki izazov. One je naše ogledalo svećeništva u kojem se često moramo pogledati. I nije to jedino ogledalo u kojem možemo vidjeti herojski ostvareno svećeništvo.

U vremenu kad nas često mami pretjerana briga za prostore slobode i opuštanja, udobnost, putovanja i život bez obveza, kada nas obuzima duh kritizerstva, umora i pesimizma, i kada svoje obveze doživljavamo kao „puki privjesak vlastitog života“ (Evangelii gaudium, 78) – don Eugen nas podsjeća da nismo pozvani udobno i lagodno živjeli, biti pesimisti, biti čuvari ustanova, nego svjedoci Krista živog i uskrslog, poslužitelji Božjih otajstva, graditelji i poslužitelji najvećih Božjih dobara, pa i uz rizik gubitka ovozemaljskog života, uz žrtvu vlastitog darivanja i odricanja.

Nismo tu da sa strane promatramo rane svijeta – nego da ih dotičemo. Budimo  svećenici poput don Eugena Šutrina, don Srećka Lovretića, don Janeza Kranjca, don Ivana Tičića i drugih Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije. Budimo poput bl. Miroslava Bulešića, bl. Francesca Bonifacia, bl. Alojzija Stepinca i drugih blaženih uzora. Imajmo srce poput njih. Srce koje ne kalkulira, nego ljubi Boga i narod. Srce koje ne pita “Što će biti sa mnom?”, nego “Što mogu učiniti za vječno dobro sebe i drugoga?”

Don Eugen i drugi naše Sluge Božje, blaženici i sveci, dali su svoj život. Mi danas možemo dati svoju vjernost, svoju blizinu, svoju žrtvu, svoju ustrajnost. Neka nas njihova hrabrost i predanje drže budnima u našoj službi.

Neka nas primjer Sluge Božjega don Eugena potakne da svaki dan nosimo Presveto – ne samo rukama, nego životom.

6. Zahvala i poziv na molitvu

Draga braćo svećenici,

vi ste krsnom vodom zalijevali milosne početke i blagoslovima ispratili završetke života. Vi ste molili i kad nitko nije znao, tješili kad su drugi šutjeli, dijelili „Kruh živi“ koji je s neba sišao i kruh nade kad su drugi nudili prazne riječi. Vi ste ti koji ste stajali uz postelje umirućih. Vi ste ustrajno naviještali riječ Istine i Života u zgodno i nezgodno vrijeme. Vi ste vodili računa o materijalnim dobrima, kako bi mogli sačuvati našu dragocjenu duhovnu i kulturnu baštinu i predati je budućim naraštajima.

Zato vam danas zahvaljujem:

• za svaku molitvu, izrečenu i kad ste bili umorni i kad vam se nije dalo,
• za svaku radosnu vijest koju ste navijestili ljudima kad je njima bilo najteže,
• za svaki sakrament koji ste slavili i podijelili iz srca, ne iz dužnosti,
• za svaku suzu koju ste obrisali, svaku nadu koju ste probudili,
• za sve sprovode koje ste održali s dostojanstvom i suosjećanjem,
• za svaku riječ utjehe koja je nekome bila ključna da ne izgubi vjeru,
• za svaku žrtvu koji ste podnijeli iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu,
• za svako dobro koje ste učinili, a da to nitko, osim Boga, primijetio nije,
• za svaku uvredu i klevetu koju ste oprostili i dostojanstveno podnijeli radi Kraljevstva nebeskoga.

Ne zaboravite – vaše djelovanje nije zabilježeno samo u kronici i župnim knjigama, Vjesniku Nadbiskupije, na raznim profilima i platformama, nego i u Božjem srcu. A to je najvažnije!

7. Poziv na zajedništvo vjere i molitve

Draga braćo i sestre, dragi Božji narode,

danas, dok se u ovoj svetoj misi blagoslivlja ulje kojima ćemo kroz cijelu godinu pomazivati krštenike, krizmanike, bolesnike, one koji se posvećuju za službu Bogu, posvećivati oltare i crkve, želim vam iz srca zahvaliti. Hvala vam što ste tu, što ste dio ove žive Crkve i što svojom vjerom, nadom i molitvom nosite i nas svećenike.

Ujedno vas želim zamoliti: molite za nas Bogu posvećene osobe: svoje svećenike, redovnike i redovnice, bogoslove i sjemeništarce. Molite za one koje poznajete i koji su u župničkoj službi svoga poslanja, kao i za one koji možda tiho služe u bolesti, starosti, nemoći, samoći i žrtvi. Molite da ostanemo vjerni, ponizni i radosni službenici Evanđelja, da znamo Boga slušati, razumjeti i služiti, da u svakom čovjeku prepoznamo lice Krista.

Molite i za nova duhovna zvanja – da Bog probudi srca mladih i da se u njima rodi hrabrost za „Da“ koje mijenja život. Molite za naše bogoslove i sjemeništarce da ustraju na putu duhovnog poziva i odole mnogim pomamama ovoga svijeta. Bez svećenika nema Euharistije, nema sakramenata.

Crkva treba svećenike – ljude koji će, unatoč slabostima, nositi Božje svjetlo i spasenje među narod. Svi trebamo svećenika. I svećenik treba svećenika.

Neka nam Bog oprosti, a i vas molimo, oprostite nam, kada smo vas ponekad sablaznili našim ponašanjem i našim neljudskim, nekršćanskim i nesvećeničkim životom.

Vi ste naš narod. Vi ste naša obitelj. Mi smo vaše ruke kad se molimo, vaša srca kad Boga slavimo. Budimo jedno – jer samo zajedno možemo biti živa Crkva, uskrsno Tijelo Proslavljenog Krista.

Neka nas sve blagoslovi i prati Gospodin Isus Krist, Veliki Svećenik, a Marija Majka Isusova i Majka Svećenika, Majka naša, neka nas sve čuva – i svećenike i vas – u svom majčinskom zagrljaju.

Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Draga braćo i sestre!

Dragi Božji narode Zadarske nadbiskupije!

U ozračju Jubilejske 2025. godine koju Crkva proživljava pod geslom „Hodočasnici nade“, stojimo pred najvećim otajstvom naše vjere: pred praznim grobom, pred Anđelom – Riječju Božjom, koja kaže: „Nije ovdje, uskrsnuo je!“ (Mt 28, 6). I doista: Isus je uskrsnuo. Uskrs nas uči da je nada više od naših lijepih želja. Ona je snaga koja se rađa iz vjere u Boga koji ne ostavlja čovjeka, koja ulazi u svaki dio njegovog života, u sve lijepo i dobro, ali i u tamu grijeha i smrti, i iz nje izvodi svjetlo života. Kristovo uskrsnuće nije tek događaj prošlosti – ono je prisutno danas, živo, stvarno i djelotvorno.

Uskrs – siguran znak nade

Uskrs je sigurni znak nade koja pobjeđuje i koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5). U vremenu kada se mnoge nade urušavaju, kada ljudi gube povjerenje u institucije, u međuljudske odnose, pa i u budućnost, Kristovo uskrsnuće ostaje kao stijena na kojoj možemo graditi život sa sigurnošću. To nije utopijska nada, nego ona koja se rađa iz Života, pa upravo zato i može stati pred svaku ljudsku bol i prazninu i reći: „Ne boj se, nisam te zaboravio.“

Uskrs nije samo liturgijska proslava jedanput godišnje – to je prekretnica čovječanstva. Uskrs mijenja pogled na sve: na život, na smrt, na čovjeka. Jer ako je Krist uskrsnuo, a jest, onda svako učinjeno dobro ima smisla, onda nijedna tuga nije konačna, nijedan poraz nije bez smisla, nijedan križ nije uzaludan. Uskrs otvara vrata koja čovjek sâm ne može otvoriti (usp. 1 Kor 15, 20 -25). Pruža odgovor na pitanje koje nosi svatko od nas: Ima li nešto više? Ima li smisla sve ovo što živimo? Ima li smisla činiti dobro? Odgovor je: Da – jer On živi! Krist je nakon smrti ustao na novi i proslavljeni život. Zato je Uskrs najveći događaj i osobni poziv svakome: dopusti da te Krist povede na put u puninu života, iz tame u svjetlo.

Temelj vjere – uskrsli Krist

Za kršćane, Uskrs je temelj vjere (usp. 1 Kor 15, 12 – 18). Da nije bilo uskrsnuća, Crkve ne bi bilo. Isus bi nam bio samo povijesna osoba kao mnogi drugi učitelji i filozofi. Ali, učenici su Uskrsloga Isusa vidjeli, dotaknuli njegove proslavljene rane, blagovali s njim nakon njegove smrti i uskrsnuća, slušali njegovu riječ, primili njegov mir, osnažili se njegovom obećanom silom Duha Svetoga. I to ih je promijenilo. Od ustrašenih ljudi postali su navjestitelji Radosne vijesti, svjedoci koji su za tu istinu Isusova uskrsnuća bili spremni umrijeti. I umrli su svjedočeći za to. I mi danas, dvije tisuće godina kasnije, ne vjerujemo u ideju – vjerujemo u živog Krista koji je uskrsnuo i koji u Crkvi i po Crkvi hoda s nama, koji nam govori kroz evanđelje, koji se daruje u euharistiji, koji djeluje u sakramentima, čiji odraz lica možemo prepoznati u svakom čovjeku, koji nas vodi putem punine života. Vjeru i nadu koje su ljubavlju zaogrnuli Sluge Božje don Eugen Šutrin, don Janez Kranjc, Ivo Mašina i toliki drugi ugodnici Božji, zapečatili su krvlju svjedočanstvo o vjernom prenošenju Isusova uskrsnuća i snage njegovog spasiteljskog djelovanja.

Uskrsna nada usred izazova današnjeg vremena

No, naša vjera nije izvan života – ona se živi usred svakodnevnih borbi. Danas se suočavamo s mnogim izazovima: duhovna praznina, relativizam i ravnodušnost kao novi oblici agresivne diktature, ozbiljno narušavanje dostojanstva ljudske osobe, gubitak želje i smisla za životom i prenošenjem života, narušavanje ljudskog dostojanstva, društvene nepravde, iseljavanje mladih, rast obiteljskih kriza, osiromašenje mnogih, površnost i umor u međuljudskim odnosima. Sve to, i mnogo toga drugoga, može nas dovesti do obeshrabrenja. No, Uskrs nam govori: „Ne bojte se!“. Krist je uskrsnuo da nas podigne upravo iz tih rana. Da kaže svakome tko trpi, tko je razočaran, tko nosi križ: „Nisi sam. Ja sam s tobom“.

Svako dobro – uskrsni znak

Na Uskrs prepoznajemo kako je svaki čin dobrote, poštenja i ljubavi znak, jer je ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je uskrsli Krist poslao (usp. Rim 5, 5). I zato, zahvaljujem svima koji, unatoč poteškoćama, nastavljate živjeti s vjerom i ljubavlju. Roditeljima koji uče djecu živjeti čestito i moliti. Supružnicima koji ustraju u vjernosti. Mladima koji traže put prema istini. Starijima koji strpljivo svjedoče vjeru. Svima koji rade pošteno, koji pomažu drugima, koji ne zatvaraju srce pred potrebnima. Vi pokazujete da uskrsna snaga u vama djeluje – ne spektakularno, nego tiho, u srcima i rukama ljudi koji vjeruju da se dobro isplati, da se nijedno učinjeno dobro ne može izgubiti, nego da se s Bogom pretvara u blagoslov života.

Neka uskrsna svjetlost dotakne sve

Na poseban način želim reći: Sretan Uskrs svima onima koji su razočarani, koji trpe, koji su bolesni, koji su sami. Neka vas Krist dotakne svojom blizinom. Isus je i sâm prošao kroz tamu, kroz napuštenost, kroz bol – i nije ostao u grobu. On je i danas uz vas. Možda ga ne prepoznajete odmah, ali on hoda uz vas, kao što je hodao s učenicima na putu u Emaus (usp. Luka 24, 13 – 25).

Svim vjernicima, svim ljudima dobre volje, želim i molim da ovaj Uskrs donese mir u srce, nadu u dušu i radost ljubavi u domove. Budimo i mi hodočasnici nade – ljudi koji vjeruju, ljube i grade. Neka snaga Uskrslog Gospodina uđe u naša srca, naše obitelji, u naše zajednice, u naše društvo – i neka u svemu bude više uskrsnog života.

Na tom putu uskrsne nade, neka svatko donese mnogo roda – dobrote, vjernosti, praštanja i ljubavi – kako bismo jednom, u zajedništvu sa svima svetima, mogli zauvijek slaviti Boga ispunjeni  vječnom radosti, gdje suze i bol prestaju, a radost ne prolazi.

Sretan Uskrs svima!

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Sudionicima 7. konferencije o palijativnoj skrbi održanoj u Petrčanima od petka, 11. do nedjelje, 13. travnja obratio se i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Pokrovitelji događaja koji je okupio predavače iz Hrvatske i svijeta bili su Ministarstvo zdravstva RH, Zadarska županija, Grad Zadar, Zadarska nadbiskupija i Hrvatska liječnička komora.

Mons. Zgrablić zbog obaveza nije mogao nazočiti tom „važnom i vrijednom događaju“ te je prigodni govor nadbiskupa pročitao don Valter Kotlar, predstojnik Povjerenstva za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi Zadarske nadbiskupije.

„Zadarska nadbiskupija s posebnom pažnjom podržava ovu Konferenciju jer palijativna skrb nije tek segment medicine, već cjeloviti pogled na čovjeka – na njegovo tijelo, dušu i dostojanstvo. Tema ‘Razmišljajmo palijativno’ poziva nas da se, unatoč brzini suvremenog svijeta, zaustavimo i pogledamo lice onih koji trpe. Poziva nas da ne okrećemo glavu od boli, nemoći, starosti ili smrti, nego da u tim trenucima budemo prisutni – ljudski i kršćanski“, poručio je mons. Zgrablić.

Podsjetivši da Crkva u liturgiji govori i moli: „Vjernima se život ne oduzima, nego mijenja“, nadbiskup je istaknuo da nam tu nadu daje vjera u uskrsnuće Kristovo te da u njoj „vjernici pronalaze snagu i mir i u najtežim trenucima života i umiranja“.

„Razmišljati palijativno znači ne bojati se govoriti o bolesti, trpljenju i kraju života. To nije širenje straha, već pokušaj da se otkrije dublji smisao – da život, u kršćanskom razumijevanju, ne prestaje smrću, već se u patnji i smrti preobražava“, rekao je mons. Zgrablić. U tom kontekstu, podsjetio je da je papa Benedikt XVI., tijekom posjeta bolnici ‘Fondazione Poliambulanza’ u Bresci 13. svibnja 2011. g., rekao: „Patnja je dio ljudske egzistencije, ali može postati prostor u kojem sazrijevamo, u kojem se učimo ljubavi i konkretnoj solidarnosti te postajemo svjesni toga koliko smo potrebni jedni drugima“.

„Papine riječi ne pozivaju na pasivnost, nego na dublje razumijevanje patnje kao mogućnosti za rast u suosjećanju, zrelosti i duhovnosti – za onoga koji pati i za one koji ga prate. To je poziv na razumijevanje patnje kao prilike za unutarnju preobrazbu – za novi odnos prema sebi, Bogu i drugima. Palijativna skrb ne uklanja bol sama po sebi, ali joj daje novo značenje: pokazuje da nijedan trenutak života, pa ni onaj najteži, nije besmislen i da se ljudsko dostojanstvo ne umanjuje u bolesti i umiranju“, poručio je nadbiskup Zgrablić, zahvalivši svima koji su i u palijativnoj skrbi u službi Bogu i čovjeku.

Nadbiskup je zahvalio Psihijatrijskoj bolnici Ugljan i njenom ravnatelju, dr. sc. Mladenu Mavaru, „na plodonosnoj suradnji sa Zadarskom nadbiskupijom i na doprinosu liječnika te ustanove u dva znanstvena skupa o temi palijativne skrbi i brizi za starije i bolesne koje je organiziralo nadbiskupijsko Povjerenstvo za bolnički pastoral.

Mons. Zgrablić čestitao je organizatorima Konferencije što su „hrabro i odgovorno otvorili tu važnu temu. Kraj ovozemaljskog života ne smije biti prepušten zaboravu ili tišini – to je trenutak kada čovjek najviše treba čovjeka. Crkva ostaje uz one koji su na tom putu, promičući nepovredivo dostojanstvo svake osobe od začeća do prirodne smrti“, rekao je nadbiskup.

Konferencija se održala u korizmenom vremenu, „u kojem Crkva poziva na dublje promišljanje o smislu i spasonosnoj vrijednosti Kristove, ali i naše vlastite patnje i umiranja – to je i poziv na palijativno razmišljanje, u svjetlu vjere i nade“, rekao je mons. Zgrablić te svima poželio blagoslovljen Uskrs, „dan pobjede života“.

„Uloga i današnji izazovi svećenika u pastoralu palijativne skrbi“

Izlaganje „Uloga i današnji izazovi svećenika u pastoralu palijativne skrbi“ na konferenciji održao je don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

„Svećeničko služenje u pastoralu obuhvaća i osobe u stanju neizlječivih bolesti. Uloga duhovnog vodstva bolesnih osoba može višestruko ublažiti stanje te  kršćanskom nadom ojačati osobu koja trpi.

Kristološka dimenzija katoličke vjere osmišljava patnju te daje ohrabrenje ljudskom nošenju križa i usmjerava ga prema transcendentalnoj stvarnosti“, rekao je don Ante, istaknuvši da „stanje bolesti, sagledavano kroz svjetlo vjere i Evanđelja, omogućuje osobi koja trpi u slobodi prihvatiti trenutno stanje, ali i dati drugačiji pristup kvalitetnijeg života“.

Sorić je istaknuo da blizina svećenika puno znači čovjeku koji trpi te da duhovno vodstvo usmjerava osobu prema vječnosti, prema spasenju cjelovitog čovjeka. Rekao je da je pastoral palijativne skrbi važna služba za svakog svećenika jer je sâm Krist okupljao bolesne, liječio i prihvaćao njihove nevolje na sebe.

„Kristološka dimenzija patnje vraća nadu osobama koje boluju od neizlječivih bolesti, a u isto vrijeme otvara i perspektivu života vječnoga i priprema ih za susret s transcedentalnim“, rekao je Sorić. Istaknuo je da osobu treba prihvatiti u njenom bolesnom stanju, ali i s obzirom na njenu prošlost i identitet osobe.

Naime, upravo je palijativna skrb osobito usmjerena na komunikaciju s pacijentom, s članovima obitelji i drugim zdravstvenim djelatnicima, kako bi se za pacijenta pronašla najbolja metoda skrbi i liječenja, kao i da se kroz razgovore zaliječe teške emocije koje prate takve situacije.

„Osobe koje onemoćaju psihički i fizički imaju potrebu pred kraj života, u starosti, ponoviti, opet iznijeti, nekome ispričati svoj vlastiti identitet. Imaju potrebu potvrde svoga identiteta. Stoga se ne smije izostaviti važan dio slušanja osobe u susretu s njom, a to zahtjeva puno strpljivosti. To je ujedno i preduvjet za izgradnju povjerenja između svećenika i pacijenta, pri čemu nastaje plodno tlo na koje se potom nastavlja liturgija riječi i sakramenti“, istaknuo je don Ante.

Iz pastoralnog iskustva, Sorić je rekao da sâme bolesne osobe najčešće traže duhovnu blizinu i prisutnost svećenika. Podsjetio je pritom na rečenicu Marte Isusu: „Učitelju, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro“.

„U užurbanosti vremena, brojnim obvezama i posvećenosti svim dobnim skupinama u župi, u pastoralu se gubi najviše prioritet ljudske blizine najpotrebitijima. U tome se još više ističe odgovornost cijele župne zajednice, jer upravo ona po svom općem svećeništvu može biti produžena Kristova ruka u palijativnoj skrbi te otkrivati Kristovo lice kod najpotrebitijih“, poručio je Sorić.

Predavač je istaknuo i predrasude s kojima često oboljeli i njihove obitelji pristupaju svećeničkom pozivu, upozorivši pritom na dva ekstrema: „svećenik (kao) pogrebnik i svećenik (kao) čudesni izlječitelj“.

„Predrasuda ‘svećenik pogrebnik’ znači da se svećenika zove već u trenucima kad je dijagnosticirana bolest i na samrti, a duhovnost puno može pomoći u počecima bolesti, a ne tek kad je sve gotovo“, rekao je don Ante, podsjetivši pritom na čestu frazu ljudi u Dalmaciji: ‘Bija mu je pop i gotovo je’.

„Drugi ekstrem također frustrira svećenika, jer se od svećenika očekuje da zauzme ulogu fizičkog iscjelitelja, što nije njegova uloga. Duhovnost nije alternativna medicina niti alternativa medicini, a svećenik nije alternativa liječniku ni obrnuto. Nego, medicina i duhovnost trebaju koračati zajedno jer imaju uzvišene ciljeve – spasenje čovjeka, svatko u svojoj nadležnosti, poštujući vlastite ograničenosti i kategorije, okvir djelovanja“, rekao je Sorić, istaknuvši: „Upravo je područje palijativne skrbi divno područje sinteze i suradnje liječnika u brizi za psihičko i fizičko zdravlje osobe te svećenika u brizi za duhovno zdravlje pacijenata, osoba čije smo dostojanstvo pozvani poštovati do zadnjeg trenutka njihove prirodne smrti“, poručio je don Ante.

Organizatori konferencije su Psihijatrijska bolnica Ugljan,
Dom zdravlja Zadarske županije, Sveučilište u Zadru, Opća bolnica Zadar, uz stručnu potporu Hrvatskog društva za palijativnu medicinu Hrvatskog liječničkog zbora.

Psihijatrijska bolnica Ugljan je prva bolnica u Hrvatskoj koja je osnovala Odjel za liječenje palijativnih duševnih bolesnika i slavi 70. obljetnicu rada. U Domu zdravlja Zadarske županije intenzivno se razvija sustav izvanbolničke palijativne skrbi. Opća bolnica Zadar napravila je velike iskorake u organizaciji palijativne skrbi. U Zadru se uskoro otvara hospicij, a Sveučilište u Zadru priprema edukativne programe za palijativnu skrb.

Teme konferencije

Na konferenciji se predstavio cjeloviti, holistički pristup palijativnoj skrbi, što znači pacijenta sagledavati kao cjelovitu osobu, ne samo njegovo fizičko zdravlje, nego i dušu i očuvanje njegovog dostojanstva. Potreban je multidiscipliniran pristup različitih profesija te su sudionici razmijenili praktična iskustva u radu. Sagledano je stanje palijativne skrbi u Hrvatskoj te problemi i izazovi na putu njenog razvoja.

Palijativni pristup trebao bi prožimati rad svakog zdravstvenog radnika koji se susreće s palijativnim pacijentom te se izlagalo o temama: perspektive razvoja hrvatske palijativne skrbi i vodstvo u razvoju palijativne skrbi (PS), mobilni specijalistički palijativni tim u izazovnim vremenima, koordinacija u mobilnom palijativnom timu, obiteljski liječnik i palijativni bolesnik, pedijatrijska palijativna skrb, iskustva palijativnih odjela u općim bolnicama, domovi za starije kao ustanove za pružanje PS-a, duhovna palijativna skrb, patronažne sestre u palijativnoj skrbi, zdravstvena njega i rehabilitacija palijativnog bolesnika, volonteri, ljekarništvo, istraživanje i znanstveni rad u palijativnoj skrb, psihološka, socijalna i hospicijska palijativna skrb, etičke dileme i kontrola simptoma u palijativnoj medicini, obrazovni programi za palijativnu skrb.

Predsjedatelji Organizacijskog odbora, Vitomir Višić, dr.med. i Ante Ivančić, dr.med., istaknuli su da će se odjeci te konferencije osjećati u svakodnevnom radu i nastojanjima na unaprjeđenju kvalitete palijativne skrbi u svim sredinama zdravstvenog, odnosno palijativnog djelovanja.

Ines Grbić

Foto: Konferencija o palijativnoj skrbi

Na Cvjetnicu, Nedjelju Muke Gospodnje, 13. travnja, misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Slavlje je počelo okupljanjem nadbiskupa, svećenika i vjernika u crkvi sv. Marije kod benediktinki, gdje je mons. Zgrablić blagoslovio maslinove grančice. Potom su se nadbiskup i puk uputili u procesiji s maslinovim grančicama do katedrale sv. Stošije gdje je pjevana Muka našeg Gospodina Isusa Krista po Luki.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre,

1. Krhkost ljudskog srca i vjernost Božje ljubavi

Danas, na Cvjetnicu, započinjemo najsvetije dane liturgijske godine – Veliki tjedan. Ovo je tjedan u kojem Crkva ulazi u središnje otajstvo naše vjere: Kristovu muku, smrt i uskrsnuće. Danas slavimo Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, ali u istom trenutku slušamo i njegovu Muku. U jednom dijelu liturgije –  Službi riječi, u ovoj sv. Misi, prelazimo od klicanja „Hosana Sinu Davidovu“ do povika „Raspni ga!“ – od palminih grana do križa.

Ova napetost u liturgiji izražava duboku istinu o ljudskom srcu. Kako brzo naše oduševljenje može prerasti u razočaranje, naša vjera u sumnju, a naša ljubav u izdaju. Ipak, ono što je još dublje i snažnije od nestalnosti ljudskog srca jest vjernost Božje ljubavi koja snažno dolazi do izražaja u liturgiji Muke Gospodnje.

2. Kristova muka – Božja blizina u ljudskoj patnji

Kristov ulazak u Jeruzalem i njegova muka govore nam da

Bog ne stoji po strani, da nije neki daleki promatrač naših patnji. On nije Bog koji nam je poklonio život i ostao daleko od nas. On ulazi u povijest, ulazi u našu ljudsku dramu – ne tek površno, nego do dna. U Isusu Kristu, Bog je postao solidaran s nama. Ne samo u svečanim i lijepim trenucima, već i u neprihvaćenosti, našoj hladnoći i ravnodušnosti, grijehu, trpljenju, izdaji, križu, pa čak i smrti.

Nema tame u koju Krist nije zakoračio, nema boli koju nije osjetio, nema križa koji nije ponio. On je u Kristu naše boli na se uzeo. U muci nije se protivio niti uzmicao. Leđa je podmetnuo onima koji su ga udarali i obraz onima što su mu bradu čupali. Lica svoje zaklonio nije od pogrde i pljuvanja (usp. 1. čit: Iz 50, 4-7). Sve je to učinio radi nas ljudi i radi našega spasenja.

Krist je snaga naše kršćanske nade, one koja želi i očekuje dobro, one koja nas neće razočarati. Bog nije samo Bog slave i pobjede, nego i Bog suze, boli i tišine, slabosti i grijeha. Isus ne bježi od muke, ne zaobilazi križ – on ga prihvaća, grli, i time pokazuje da nas nikada ne ostavlja same. U svakom našem trpljenju, On je tu – ne kao netko tko promatra, nego kao netko tko s nama nosi teret, jer nosi nas i naš teret. Krist u Getsemanskom vrtu prolijeva krvavi znoj zbog unutarnje borbe, zbog osjećaja napuštenosti i težine koja mu pritišće dušu. Na križu izgovara riječi koje odzvanjaju svakim ljudskim očajem: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27,46) – i upravo u tim riječima Bog postaje bliži svakome tko pati, tko se osjeća sam i zaboravljen.

3. Križ – znak ljubavi, ne poraza

Kristova muka pokazuje da spasenje nije priča o patnji, nego put koji prolazi kroz bol da bi je preobrazio i pretvorio u spasenje. Križ tako postaje znak Božje ljubavi, a ne osude. U Isusovu slobodnom prihvaćanju križa otkrivamo ljubav koja ide do kraja – ljubav koja ne postavlja uvjete, ljubav koja prašta čak i u času najveće nepravde. Isus na križu za nas moli: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine” (Lk 23,34).

Otajstvo Kristova križa postao je vrhovni znak Božje ljubavi prema čovječanstvu. Križ, nekoć instrument sramote i kazne, preobražen je u izvor spasenja i milosti.

Papa Benedikt XVI. je tijekom Križnog puta u Koloseumu, 22. travnja 2011. godine, rekao snažnu poruku: “Križ nam govori o vrhunskoj Božjoj ljubavi i poziva nas danas da obnovimo svoju vjeru u snagu te ljubavi”.  To je smisao i ove današnje liturgije: obnoviti vjeru u snazi Kristove ljubavi darovane u muci i smrti na križu. Stoga, križ nije simbol poraza, već pobjede ljubavi nad grijehom i smrću. Isusova žrtva na križu očituje ljubav koja se daruje do kraja, ljubav koja ne poznaje granice.

U enciklici Bog je ljubav (Deus Caritas est), papa Benedikt XVI. piše: “U priznavanju središnjeg mjesta ljubavi, kršćanska vjera je zadržala srž izraelske vjere, dok joj je istovremeno dala novu dubinu i širinu”. Ljubav je temeljna i središnja vrijednost naše vjere – ne tek jedna od vrlina, nego sama bît Boga. Sv. Ivan u svojoj Prvoj poslanici sažeto kaže: “Bog je ljubav” (1 Iv 4,8).

4. Slavni put ljubavi

Isusov slavni ulazak u Jeruzalem je početak slavnog puta ljubavi Božje u Kristu Isusu. Ljudi su ga dočekali s palminim i maslinovim granama i radosnim poklicima, ali samo nekoliko dana kasnije tražili su njegovu smrt. No, znamo:

Božja ljubav nije ovisna o ljudskom prihvaćanju ili slavi. Ona ostaje vjerna, čak i kad se suoči s ljudskom nestalnošću, nezahvalnošću i zlobom. Božji darovi su neopozivi.

Možemo puni nade reći: Krist je ušao u svaki kutak naše stvarnosti. Ništa ljudsko nije mu strano. I upravo zato možemo vjerovati da ni naša muka, ni naša patnja, ni naši grijesi, ni naše tame nisu kraj.

Jer, gdje je Krist bio, to je otkupio, ondje više nema beznađa – ostaje sjeme uskrsnuća, koje čeka da izraste u novi život.

Kristov križ je srce naše vjere. Ni naš križ u zajedništvu s njime nije poraz, nego pobjeda. On postaje drvo života, izvor nove nade. Isusova muka ne završava u tami groba, nego vodi prema svjetlu uskrsnuća. I zato križ ne donosi očaj, nego otkupljenje, ne kraj, nego novi početak. Bog želi, pa i ono najgore što čovjek može učiniti –  grijeh, nasilje, mržnju, smrt – preoblikovati u oruđe spasenja.

Na nama je da se Kristu povjerimo, njemu predamo sve svoje grijehe i slabosti. Na nama je da pustimo Krista u svaku poru našeg života te zahvalno i ponizno prihvatimo njegovu milost spasenja. Na nama je da prihvatimo put obraćenja.

5. Hodočasnici nade u Jubilejskoj godini

U ovom duhu možemo razumjeti i poruku Jubilejske godine 2025., koju Crkva slavi pod geslom „Hodočasnici nade“. Papa Franjo nas poziva da u svijetu ranjenom ratovima, u nesigurnostima, političkim previranjima, svijetu siromaštva i duhovnih praznina, u klimatskim promjenama i raznim ekološkim i duhovnim zagađenjima, budemo svjedoci nade koja dolazi od Boga, svjedoci nade koja raste iz križa Kristova. Jubilej je milosno vrijeme kada nas Crkva poziva da se vratimo izvorima vjere, da obnovimo svoj odnos s Bogom i jedni s drugima.

U tom kontekstu, riječi svetog Pavla snažno odzvanjaju: „Nada ne razočarava, jer je ljubav Božja razlivena u našim srcima po Duhu Svetome“ (Rim 5,5). Ta nada nije površna utjeha niti bijeg od stvarnosti, nego duboka sigurnost da Bog drži naš život u svojim rukama, čak i onda kad sve izgleda izgubljeno. U papinoj enciklici „U nadi spašeni“ stoji zapisano: „Tko se nada, već je spašen; tko se nada, već posjeduje Božju budućnost u sadašnjosti“ (Benedikt XVI., Spes Salvi, br. 3).

Pozvani smo, braćo i sestre, živjeti ovu Kristovu uskrsnu stvarnost već sada, usred svijeta koji često ne vidi svjetlo. Mi, kršćani, pozvani smo biti znakovi nade, znak svjetla, ne zato što smo naivni, nego zato što znamo da uskrsnuće dolazi kroz križ.

Draga braćo i sestre!

Uđimo u Veliki tjedan, ne samo liturgijski, nego i srcem. Ne samo da bismo se prisjetili onoga što je bilo, nego da bismo dopustili da Krist i danas uđe u naš Jeruzalem – u našu dušu, u naše obitelji, u naše zajednice, u naš Zadar, u naš svijet. Neka nas njegov križ ne plaši, jer znamo da iza križa dolazi uskrsno jutro. I neka nas ova Jubilejska godina potakne da obnovimo svoj hod vjere, kao hodočasnici nade, koji ne žive iz straha, nego iz ljubavi, iz vjere i pouzdanja u Boga koji spašava.

Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku

Foto: Ines Grbić

Ciklus glazbene pasionske baštine ‘Korizma u zadarskim crkvama’ završen je u subotu, 12. travnja u crkvi sv. Frane u Zadru, kada su nastupili KUD-ovi Radovin, Sv. Šime – Rtina, Fortuna – Ražanac i Pučki pivači Tkona i Novigrada.

Večer je počela zajedničkom izvedbom pjesme ‘Puče moj’ svih izvođača, unošenjem križa u pratnji ferala iz klaustra u crkvu. Potom su izvedene pjesme glagoljaške tradicije i napjeva iz Zadarske nadbiskupije: Ja se kajem, Dan večere, Častimo te Križu sveti, O jeziče, Djeca židovska, Mali plač, Barjaci kreću kraljevi, Križu sveti, Ispovidajte se, Plač Jeremije proroka, Jeruzolime, Posljednica, Smiluj se meni, Bože, Slava, čast i hvala ti, Božansku ljubav slavimo i Blagoslovio nas Bog.

Ivica Dundović, voditelj tih KUD-ova, istaknuo je dragocjenost baštine koju su nam ostavili preci, rekavši da smo je pozvani odgovorno čuvati i prenositi  generacijama, u molitvi i zahvali Bogu koji nas izbavlja iz zla i oslobađa od grijeha. Korizmene pučke pjesme su molitva, izraz utjehe i snage koja nam je potrebna kako bismo razumjeli dublje značenje Kristove muke i ljubavi. U pripremi za Uskrs, otvaramo srca kako bismo se susreli s neizmjernom žrtvom Krista na križu, rekao je Dundović.

Sudionicima se na kraju koncerta obratio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Ciklus pasionske baštine bio je „hod kroz prostore svetosti, baštine i zajedništva, hod srca koje traži, vjeruje, nada se i ljubi. Svaka postaja bila je susret s Bogom i čovjekom, s Kristovom mukom kroz ljepotu naše pasionske baštine“, rekao je mons. Zgrablić. Zahvalio je svima koji su pjesmom „približili bogatstvo našeg naroda: njegovu vjeru, tugu i molitvu pretočenu u riječ, pjesmu i zov pred križem“.

Pasionska tradicija „izražava vjeru naših predaka, u njoj je sačuvana povijest i vatra nade koja je mnoge grijala kroz kušnje, ratove, bolesti i osobne križeve. Nada ukorijenjena u Kristovoj muci i uskrsnuću potrebna nam je i danas“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio Povjerenstvu za kulturu Zadarske nadbiskupije s predstojnikom don Damirom Šehićem na organizaciji toga ciklusa u suradnji s Koncertnim uredom Zadar i svetištem sv. Šime, glazbenicima i voditeljima  meditacija o Kristovoj muci te domaćinima, župnicima i redovnicima koji su otvorili vrata svojih crkava i svoga srca.

Nadbiskup je poželio da nas u danima Velikog tjedna prati Krist koji je prošao kroz muku i smrt da bi nam darovao novi život. Ujedno je zahvalio svima koji su se uključili u Korizmenu humanitarnu akciju Zadarske nadbiskupije čijim će se prilozima pomoći opremanje odjela paliativne skrbi Psihijatrijske bolnice na Ugljanu. „To pokazuje da pasionska duhovnost ne ostaje u emociji, nego prerasta u konkretno djelo ljubavi prema slabima i potrebnima svakog konkretnog znaka žive nade. Time svjedočimo da križ nije kraj, nego mjesto gdje se rađa novi život“, rekao je mons. Zgrablić.

Koncert je održan i u sklopu programa programa ‘Županijski dani 2025.’ Zadarske županije. Prigodne riječi uputila je i voditeljica Vlatka Vučić Marasović, rekavši da je taj koncert „duhovni hod kroz stoljeća, kroz pjesmu, molitvu i stihove naših predaka. U vremenu posta, molitve i sabranosti, vraćamo se svojim korijenima, vjeri i baštini koja živi i u glasu, zvuku koji su kroz stoljeća odzvanjali pod svodovima naših crkava“.

„Pasionska baština je protkana vjerom i patnjom, nadom i ljepotom i poziva nas da, poput Krista, nosimo svoj križ s vjerom i ljubavlju. To je baština naših predaka koju s ponosom čuvamo i prenosimo dalje. Korizma je vrijeme koje nas poziva na povlačenje u dubinu vlastite duše, gdje možemo dublje promisliti o snazi ljubavi, patnje i otkupljenja“, poručila je Marasović, rekavši da u svijetu buke i nemira, pasionska djela pokazuju kako je patnja put do svjetla, molitva snaga, a Krist je s nama i ljubi nas do kraja.

Na koncertu su bili i fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima i fra Stipe Nosić, gvardijan samostana sv. Frane.

Tijekom tri korizmene subote nastupili su Pučki pivači Kaštel Lukšić u crkvi sv. Mihovila (5. travnja), Condura Croatica i mo Ivo Nižić u crkvi sv. Šime (29. ožujka) te Pučki pivači KBF Zagreb i mo Joško Ćaleta u nedjelju, 23. ožujka u katedrali sv. Stošije u Zadru, koji su izveli tradicionalne pučke pjesme i napjeve o Kristovoj muci iz različitih dalmatinskih krajeva.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu, 9. travnja, izlaganje o temi „Kriteriji razlučivanja u duhovnom vodstvu“ održao je p. Sebastijan Šujević, provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove.

„Duhovna pratnja treba osobama da bi posložile svoj život, da bi ga utvrdili prema spasenju, da bi iskoristili svoje kreposti i upoznali svoj identitet, da bi se povezali s Gospodinom, ušli u dubinu i onda bili samostalni da vode svoje obitelji, odgoj djece, poslove ili se odlučili za svećenički ili redovnički život“, rekao je p. Sebastijan.

Duhovna pratnja nije savjetovanje, ispovijedanje ni liječenje trauma. To  podrazumijeva drugačiji pristup i metode. „Duhovna pratnja znači pratiti nekoga do trenutka samostalnosti, mogućnosti da osoba sama ‘posloži’ svoj život i da može živjeti svoj identitet. To je zajednički hod tijekom nekog razdoblja života. Smisao je da se dušu vodi u snažnu povezanost s Kristom, da savjest, slobodna volja, pamet, razum budu usklađeni s Gospodinom“, rekao je p. Sebastijan.

Između svećenika koji prati i onoga koga se prati postoji podrška, ali poštivanje, nemiješanje u život. „Ruka nije na srcu osobe da se kontroliraju osjećaji, niti na pameti da se kontroliraju odluke, nego na ramenu kao podrška. Svećenik je tu da prati, podržava, pomaže – ali ne da odlučuje umjesto drugoga“, istaknuo je Šujević.

U procesu praćenja važna je iskrenost osobe, da pristane izreći se, biti jasna i poslušna izvršiti neku uputu, ako je dobije. Ako se toga ne pridržava, troši se  vrijeme, iscrpljuje, a osoba zapravo želi samo potvrdu da je to što radi dobro – no, nije spremna na promjenu, upozorio je Šujević.

Ako osoba u nekom trenutku nije spremna za promjene, može se pratiti kad bude spremna mijenjati život prema Kristu. Važno je da osoba bude dobronamjerna. Netko može doći s interesom, da manipulira, kontrolira, zbog emotivne ili financijske koristi, upozorio je provincijal.

„Osoba koju se prati pozvana je učiniti čin vjere, vjerovati da Bog djeluje, da želi biti dio Crkve, da zaista želi predati život Kristu i podložiti ga vječnom spasenju“, istaknuo je Šujević.

Svećenik koji prati nije gospodar ljudskog života, spasitelj i nema sve odgovore, nego vodi osobu da ona sama dođe do odgovora i neke odluke.

„Osobu treba osposobiti da živi samostalno, da ne dolazi kod svećenika kao na mjesto gdje će se prenijeti svoj jaram, a ne napredovati. Treba izbjeći da osobi postane navika da uvijek želi doći kod svećenika kad joj treba neka odluka, pa će učiniti što on kaže. To ne pomaže osobi da raste, da postane samostalna i slobodna“, upozorio je Šujević.

Susret tijekom praćenja odvija se do pola sata, da ne ode u širinu priče o onome što nije povezano s tim susretom.

Važno je i slušati – ne samo riječi, nego prepoznavati pokrete koji se događaju u duši osobe. „Na tome se temelji i razlučivanje. Treba učiti aktivno slušati, pomoći drugima da primijete svoje iskustvo Boga. Ključno je pomoći osobi da prepozna što Bog radi u njenom životu“, istaknuo je p. Sebastijan. Kad osoba prepriča svoje iskustvo, da joj se s pitanjima pomogne doći do odgovora kako je Bog to učinio, koji je uzrok te radosti; da osobi i iznutra Gospodin svojim duhom potvrdi da je tu bio prisutan, da počne učiti i prepoznavati Gospodina i osluškivati ga.

Kada čovjek doživi Gospodina, što može biti u Božjoj riječi, nekom životnom, svakodnevnom doživljaju, sv. Ignacije kaže: ako je u tome Gospodin, ako je njegova prisutnost osobu utješila, obradovala, rasvijetlila, neka osoba ostane u tom trenutku i produbi ga. „Nemoj samo proći i uzeti samo površinske plodove, kad možeš ubrati još plodova. Tu onda osoba produbljuje iskustvo Boga, a s iskustvom Boga i njen odnos s Gospodinom postaje živ; od znanja i teorije, postane iskustveni odnos“, istaknuo je p. Sebastijan.

No postoje i suhoća, malodušnost, razočaranje, ljutnja, srdžba, izgubljenost, smušenost. Osobu treba dovesti da prepozna i ta iskustva, da se zna postaviti, da se ne preplaši; da se ne da zahvatiti panikom, tjeskobom ili tim pokretima koji mogu biti od ega ili đavla, pa zavodi osobu.

Tijekom praćenja osobu se uči kako razgovarati, prijateljevati s Gospodinom, kako obogatiti taj susret. Ključno je upućivati osobu na život s Kristom, da iskustvo Boga postane eksplicitno; da osoba može doživjeti da je u nečemu stvarno bio Gospodin, da ga nauči prepoznavati, poručio je Šujević.

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić svećenicima na rekolekciji predstavio je životopis Josipa Motušića, kandidata za trajni đakonat Zadarske nadbiskupije koji je također bio na rekolekciji. Motušić je otac četvero djece, aktivan u pastoralu župe Uznesenja BDM u Zadru, zaposlen kao pomoćnik ravnatelja Caritasa Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Susret župnih kateheta Zadarske nadbiskupije o temi „Kateheza kao ‘laboratorij dijaloga’” održan je u utorak, 18. ožujka u dvorani župe Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru.

To je drugi susret župnih kateheta kojega je organiziralo Povjerenstvo za župnu katehezu Zadarske nadbiskupije s predstojnicom s. Marijanom Mohorić.

Na temelju svjedočanstva, primjera dobre prakse i iskustvenog učenja, sudionicima je bilo omogućeno usvojiti mogući model u oblikovanju katehetskih susreta. Susret je okupio suradnike u župnoj katehezi koji na bilo koji način sudjeluju u procesu kršćanske formacije ili to žele činiti ubuduće, kao i za župne suradnike koji vode katehezu odraslih, mladih i djece u župi.

S. Marijana predstavila je značajke i odrednice kateheze kao laboratorija dijaloga, kako se ona praktično provodi. Naime, izraz laboratorij koji se primjenjuje u formaciji etablirao se u svim područjima obrazovanja odraslih i predložen je i kao model formacije u novom Direktoriju za katehezu, „kao formacijska praksa u kojoj se vjera uči čineći, vrednovanjem proživljenih iskustava, doprinosa i izričaja svake osobe, s ciljem transformacijskog učenja. Taj prijedlog smješta se u kontekst govora o kriterijima formacije kateheta i povezan je s konstatacijom da je „iskustvo zapravo formacijski laboratorij u kojem je učenje najdublje“, istaknula je Mohorić.

Direktorij za katehezu to predstavlja kao „laboratorij dijaloga“ u kojem „osluškivanje potreba ljudi, pastoralno razlučivanje te konkretna priprema, provedba i vrednovanje putova vjere, predstavljaju momente trajnog formacijskog laboratorija za pojedine katehete“, istaknula je s. Marijana.

Prvi korak u strukturi katehetskog susreta kao ‘laboratorija dijaloga’ je osobna molitva, a to znači dati prostora Bogu. „Kateheta je pozvan odvojiti deset minuta za individualnu molitvu i razmišljanje o temi. To se može potaknuti ili olakšati čitanjem Evanđelja ili drugog duhovnog teksta, vođenom kontemplacijom, poticajnim uvodom, pitanjima za razmišljanje, radnim listom s vodećim pitanjima i tekstom“, opisala je s. Marijana.

Uloga molitve u duhovnom razgovoru je razlika u odnosu na neke druge procese. „Dolazimo na razgovor moleći za unutarnju slobodu da se uključimo u proces. Radimo na pretpostavci da Duh Božji djeluje u svijetu, u Crkvi, u našem poslanju i u svakom čovjeku“, rekla je s. Marijana.

Nakon prikupljanja i dijeljenja onoga što se čulo u razgovoru s Bogom te onoga što se čulo u skupini, slijedi razlučivanje i kretanje naprijed. „Ako je ono što vam se događa u molitvi u suprotnosti s onim što je objavio Isus Krist, onda to nije djelo Duha Svetoga“, upozorila je s. Marijana.

Drugi korak predstavlja prvi krug primanja i dijeljenja, kada sudionici dijele plod molitve. „To se odvija na način da sudionici govore, ne svatko više od dvije do tri minute, govore naizmjence u smjeru kazaljke na satu. Razmotre se koji su bili glavni pokreti, osjećaji i uvidi koji su došli tijekom vremena molitve, a svako dijeljenje započinje rečenicom: „U današnjem molitvrnom razmišljanju… shvatio sam… doživio sam… osjetio sam““, navela je Mohorić.

Treći korak je drugi krug primanja i dijeljenja, kad se daje prostora bližnjima. U tom dijelu svi govore jednu do dvije minute, naizmjence, u smjeru kazaljke na satu. „Svatko razmotri što mu se istaknulo kao najupečatljivije i što je osjećao dok je slušao druge, što misli što Duh Sveti govori dotičnoj osobi i grupi, a započinje npr. rečenicom: U glasovima skupine čuo sam… zamijetio sam… osjećam…““, pojasnila je Mohorić.

Razmatrajući namjerno govorenje i slušanje, s. Marijana je istaknula da će svaka osoba više slušati, nego govoriti i to slušanje treba biti bez osuđivanja. „Vještina dubokog slušanja uključuje obustavu svakog osuđivanja, smirivanje uma i fokusiranje na drugu osobu. To uključuje poštivanje osoba, podjelu svoje nepodijeljene pažnje kako bi zaista razumjeli što drugi govore. Slušamo više od riječi, ono što dolazi iz srca“, potaknula je Mohorić.

Četvrti korak je treći krug primanja i dijeljenja, u duhu „gradimo“ zajedno. „Tu se odvija slobodan razgovor, bez posebnog redoslijeda; može potrajati i deset minuta, ali sudionici mogu odlučiti ako će im trebati više ili manje vremena, ovisno o situaciji. Tu je vrijeme za postavljanje pitanja, slušanje, dijalog, razlučivanje, donošenje odluka. Uviđa se postoji li opći konsenzus, neslaganja. Voditelj pomaže sažeti, donijeti neke zaključke“, rekla je s. Marijana.

Upozorila je da je kritično i namjerno govorenje. „To znači razmišljati prije nego što progovorite, pažljivo birati riječi i uključuje molitvu prije nego progovorite. Ljudi mogu vježbati razvijanje svjesnosti o onome što govore, kada to govorite i zašto. Govor tijela je važan, kao i ton glasa“, rekla je s. Marijana.

Mohorić je predstavila i značajke „Razgovora u Duhu“, polazišta i korake kao dinamike moći rasuđivanja u sinodalnoj Crkvi. Pritom je Mohorić citirala papu Franju koji kaže: „Susret i slušanje nisu sami sebi svrha, ostavljajući sve onako kako je bilo prije. Naprotiv, kad uđemo u dijalog, dopuštamo da nas izazovu, da napredujemo na putu. I na kraju, više nismo isti; mi smo promijenjeni“. „Kad grupa uđe u duhovni razgovor, ostavlja prostor za djelovanje Duha Svetoga. Gradi osjećaj zajedništva i povjerenja. Povećava međusobno poštovanje. Pruža priliku ljudima da govore bez prekida, ali poštujući vrijeme. Izbjegava se da jedna osoba dominira razgovorom“, rekla je s. Marijana.

„Razgovor u Duhu je metoda duhovnog razgovora u kojem se izmjenjuju trenuci tišine, molitve i slušanja, s trenucima dijaloga i prepoznavanja ‘koraka’ na koje sudionike ‘poziva’ Duh Sveti.

Koraci molitvenog dijaloga su: osobna priprema u molitvi s promišljanjem o vlastitom budućem doprinosu predmetu koji se razmatra, susret započinje molitvom, zajedničko slušanje Božje riječi, slušanje odjeka, vrijeme molitve i šutnje, razmjena u kojoj svatko dijeli ono što mu se najviše svidjelo ili što je u njemu izazvalo najveći otpor, pa opet vrijeme molitve i šutnje, dijalog na temelju onoga što je prije prenošeno i doživljeno kako bi se „razlučio i sakupio“ plod razgovora u Duhu; pritom je potrebno prepoznati intuicije i podudarnosti do kojih su sudionici došli, ali i nesklade, prepreke i pitanja koja su se pojavila te zaključno molitvena zahvala“, navela je s. Marijana.

Nakon navedenih smjernica, sudionici su ih, čitanjem biblijskog teksta, proveli u dijaloškom radu u skupinama kateheta te su kasnije predstavili kako je izgledala „kateheza kao laboratorij dijaloga“ u svakoj skupini.

Na početku susreta, vjeroučiteljica Ana Rücker iz zadarske župe sv. Josipa na Plovaniji predstavila je svjedočanstvo o svom radu u župnoj katehezi, s konkretnim izazovima koji prate rad s vjeroučenicima u župi.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Trodnevno korizmeno euharistijsko klanjanje održano je u katedrali sv. Stošije u Zadru od nedjelje, 6. do utorka, 8. travnja, u spomen na 40 sati Isusove muke.

Ta korizmena pobožnost koja u sebi povezuje otajstvo raspetoga i uskrsloga Isusa specifična je i osobito prisutna u Dalmaciji. Prema jednom talijanskom izvorniku, korizmeno klanjanje kojim se želi štovati Isusova muka u spomen na 40 sati Isusove agonije i smrti na križu, počela je upravo u Zadru u Srednjem vijeku, odakle se proširila u Veneciju i cijelu ondašnju Mletačku republiku.

Klanjanje je započinjalo na Treću korizmenu nedjelju u crkvi sv. Šime u Zadru, na Četvrtu korizmenu nedjelju održavalo se u crkvi sv. Marije kod zadarskih benediktinki, na Petu korizmenu nedjelju bilo je u katedrali sv. Stošije, a nakon svetkovine Uskrsa u crkvi sv. Frane u Zadru. Nekad je bio i popis svećenika koji su sudjelovali u klanjanju. Pobožnost u katedrali započinjao je zadarski nadbiskup koji bi na završetku trodnevne pobožnosti uputio puku blagoslov s Presvetim.

U Zadru je postojala i Bratovština 40-satnog klanjanja čija je matrikula  pohranjena u Arhivu Zadarske nadbiskupije. U 16. i 17. st. u velikoj euharistijskoj pobožnosti tijekom Velikog tjedna u gradu Zadru sudjelovali su pripadnici crkvenih i svjetovnih razina.

Tradicija korizmenog klanjanja na zadarskom poluotoku, tzv. Quarantore čuva se do danas. Klanjanje se održava tri dana od Gluhe korizmene nedjelje u katedrali sv. Stošije, od 16.30 do 18,30 sati. U crkvi sv. Marije kod benediktinki održano je u nedjelju prije, od 30. ožujka kad je bilo cijeli dan, zatim u ponedjeljak 31. ožujka i u utorak 1. travnja, kad je bilo od 16 do 18 sati, u čemu su sudjelovale i koludrice.

U najavi klanjanja i za vrijeme njega oglašavala su se zvona katedrale i crkve sv. Marije, i na taj način označujući prisutnost živoga Boga izloženoga puku u Presvetom oltarskom sakramentu u tim crkvama.

Vjernici su pohodili katedralu i u tišini molili pred izloženim Presvetim oltarskim sakramentom na glavnom oltaru. U zadnjoj polovici sata klanjanja, katedralni župnik don Josip Radojica Pinčić predvodio je pjevanje Davidovog Psalma 51 – ispovijed raskajanog grešnika, koji osobito potiče na promišljanje i kajanje za grijehe.

„Vrijeme pri završetku korizme je prigoda za osvrt kako smo živjeli korizmu. U tom smislu, pomaže i biti na samotnom mjestu, pred Gospodinom, u crkvi kao oazi duhovnog promišljanja, osobne molitve i zahvale za primljene milosti“, rekao je katedralni župnik Pinčić, istaknuvši da Isus svraća pogled na Božje milosrđe koje može nadići svaki grijeh.

„Bog je milostiv, dobrostiv i poziva na obraćenje. I sv. Pavao kaže: ‘Što je za mnom, to je prošlost’. Bog želi da se obnovimo u duhu, vjeri i da idemo ususret Uskrsu kao novi ljudi“, poručio je don Josip, potaknuvši vjernike da prikažu sebe Isusu takvi kakvi jesu, sa svim svojim slabostima, nedostacima i grijesima koje Isus uvijek iznova oprašta u pokajanju čovjeka.

Već samo biti pred Isusom, u tišini i klanjanju je veliki čin koji djeluje na dušu osobe. Važno je da smo u prisutnosti Gospodina, da se približimo Isusu koji želi biti blizu čovjeku, da ne iščezne iz naših srca, poručio je katedralni župnik Pinčić.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić