Na blagdan sv. Šime, zaštitnika grada Zadra, svečano prijepodnevno misno slavlje u crkvi sv. Šime u Zadru u srijedu, 8. listopada, predvodio je mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj. Propovijed nuncija Lingue prenosimo u cijelosti.

Čitanja: Sir 2,6-11; Ps 27 (26) 1.4.13-14; Dj 26,19-23; Lk 2,25-35

Draga braćo i sestre,

danas slavimo blagdan svetog Šimuna, pravednoga i pobožnoga  starca, koji je u Hramu primio maloga Isusa i u Njemu prepoznao spasenje koje su navijestili proroci.

Grad Zadar, grad susreta i granica, ima jedinstvenu povlasticu čuvati njegove relikvije, koje se ovdje štuju već stoljećima. No ta povlastica, kao i svaka druga, sa sobom nosi i obvezu, bolje rečeno – odgovornost: osim čuvanja dragocjenog blaga kršćanske tradicije, treba promicati i jedinstvo u Crkvi, zajedništvo među Crkvama.

Sveti je Šimun zapravo ekumenska figura. Već se u IV. stoljeću slavi i u istočnim i u zapadnim obredima, a kao biblijski lik štuje se i na Istoku i na Zapadu, u Katoličkoj Crkvi, u Pravoslavnim Crkvama, ali i u Crkvama reformacije.

Zahvaljujući Šimunovoj prisutnosti ovdje, dužnost sviju vas je osjećati se graditeljima mostova, u prvom redu u izgradnji mističnog Tijela Kristova.

Nemoguća misija! – mogli biste pomisliti.

Nemoguća, zasigurno, onima koji imaju malo vjere. Da bi se svi koji vjeruju u Krista mogli izmiriti, u onom spasenju svih naroda koje je Šimun predvidio, potrebno je prije svega – vjerovati.

Vjeruj u Gospoda, i on će ti pomoći (Sir 2,6), čuli smo danas u prvom čitanju.

Knjiga Sirahova nas poziva na pouzdanje u Boga. Naše su snage ograničene, naše su sposobnosti male, ali Sve mogu u Onome koji me jača!, govorio je sveti Pavao (Fil 4,13).

Šimun je tako živio: unaprijed je vidio spasenje jer je vjerovao! Nije se obeshrabrio zbog vremena koje prolazi, nije se pomirio s mišlju: „Ionako se ništa ne mijenja“, nego je u vjeri čekao ispunjenje obećanja.

Bio je čovjek strpljenja i zato je postao i simbol mira. U njegovim riječima: Sad otpuštaš, Gospodine, slugu svoga u miru, rado vidim ne samo molbu za mirnu smrt, nego i sigurnost da svijet ostavlja obogaćen Kristovim mirom. Može otići u miru jer je mir stigao.

Iz toga je vidljivo da je Šimun, sa svojim postojanim i krotkim iščekivanjem, također znak one razoružane i razoružavajuće „kulture mira“, o kojoj je govorio papa Lav XIV. u svojoj prvoj poruci.

Mir koji se ne temelji na snazi, nego na pouzdanju u Boga: Uzdaj se u Gospodina i on će ti pomoći. Pomoći će ti, odnosno, neće te zamijeniti. Neće te ostaviti samoga u izgradnji mira. Vjera u Boga nije pasivna rezignacija, ona je sigurnost da je Bog na našoj strani u strpljivom radu pomirenja. Pouzdaj se u Gospodina jer je promjena moguća.

Šimunov primjer je poticaj i nama koji živimo u vremenu obilježenom nestrpljenjem, napetostima i sukobima.

Unatoč našim podjelama, koje ponekad izgledaju sve veće i veće, Šimun nas podsjeća da se zajedništvo, na koje smo kao kršćani pozvani, ne gradi u jednom danu, nego ustrajnim pouzdanjem u Boga, sa sigurnošću da On ispunja svoja obećanja – ili još bolje – sa sigurnošću da nama pomaže da ih ispunimo.

Šimun je, u svojoj nutrini vođen Duhom Svetim, prosvijetljen svjetlom vjere, postao most u punom smislu riječi.

Prije svega most između Starog i Novog zavjeta, ali i između Izraela i Crkve, a možemo dodati, i između Istoka i Zapada.

Most utjelovljuje „kulturu susreta“, o kojoj je toliko govorio blage uspomene papa Franjo, a koju svi želimo: susret koji ne briše razlike, koji ne uniformira, nego obogaćuje sve, stavljajući u zajedništvo darove koje svatko od nas nosi sa sobom. Ako zajedništvo ne obogaćuje – ono nije pravo.

Svi smo pozvani biti novi Šimuni, osobe koje se trude ponovno povezati ono što je razderano našim nemarom, našim sebičnostima i našom žudnjom za moći.

Čovječanstvo luta mračnim labirintom iz kojega ne zna izići. Potrebna nam je svjetlost, potrebni su nam proroci, osobe koje vjeruju u revolucionarnu snagu Evanđelja – u zajedništvo.

2. Gospodin mi je svjetlost i spasenje (Ps 27), pjevali smo u psalmu.

Šimun je u Hramu vidio tu svjetlost, poslanu da prosvijetli narode. Nije to bila zasljepljujuća svjetlost, već nježna, krhka, koja je dolazila od nemoćnog djeteta, koji je došao na ovaj svijet razoružan, uzdignutih ruku – od kolijevke do križa.

Oči toga mudrog starca vidjele su Božju snagu u slabosti tog djeteta.

„Ništa nije malo ako je učinjeno iz ljubavi“, običavala je govoriti Službenica Božja Chiara Lubich. U jednom nježnom dodiru, u čaši vode koja se pruža žednome, u ispruženoj ruci onome koji mi je okrenuo leđa – leži velika Božja ljubav.

Svaki je mali čin ljubavi iskrica koja se pali u noći svijeta, odsjaj velike Božje ljubavi prema nama.

To je pogled kakav i mi moramo imati: znati, u već prisutnim malim znakovima svjetlosti, prepoznati veliku Svjetlost iz koje proizlaze – Božju ljubav.

3. Šimun je znao da se krhka Svjetlost onog Djeteta mogla i ugasiti – i doista će se ugasiti – ali ne zauvijek.

On je vidio „propast“, ali i „uskrsnuće“: Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan. Vidjeti svjetlost spasenja znači razmatrati otajstvo Uskrsa, smrti i uskrsnuća.

Upravo je stoga Isus „znak osporavan“ – jer je našim očima teško vidjeti u križu put uskrsnuća, u smrti sjeme novoga života.

Samo oči koje znaju gledati povrh smrti, povrh neuspjeha, povrh poraza – imaju sposobnost vidjeti konačnu pobjedu: slavu Izraelovu. Nitko nije izuzet od tog otajstva koje zvuči kao proturječje. Čak ni Isusova Majka: A tebi će samoj mač probosti dušu.

Ne smijemo se zavaravati: pomirenje, mir koji je Isus došao donijeti, ne gradi se bez napora, bez kušnji, bez hrabrosti da umremo samima sebi kako bismo s Njime uskrsnuli.

No ipak – Raspeti je Uskrsnuo! Šimun je to već vidio!

4. Poslanje za Zadar

Draga braćo i sestre, kao što sam rekao na početku, čuvati tijelo svetog Šimuna nije samo arheološka ili povijesna povlastica – to je izazov.

Zadar je pozvan biti sve više mjesto susreta, dijaloga, zajedničke molitve i, prije svega, nade. Neka ova relikvija i danas nastavi govoriti svim kršćanima.

Obradovao sam se kad mi je rektor, don Damir, kojemu zahvaljujem na pozivu, poslao fotografiju pravoslavnih svećenika hodočasnika u ovom svetištu. Neka svaki hodočasnik koji ovamo dođe, bilo s Istoka ili sa Zapada, pronađe u Šimunu hodočasnika nade, proroka zajedništva.

Zajedništva koje se gradi samo u vazmenom otajstvu.

Na vama, na nama je izazov da taj izazov prihvatimo do kraja: da ne budemo samo čuvari jedne urne, nego živi svjedoci duha prihvaćanja, strpljenja i jedinstva koje Šimun utjelovljuje.

Zamolimo danas Gospodina, po zagovoru svetog Šimuna, za pogled koji je sposoban prepoznati Krista kao Svjetlo narodâ, čak i kad se očituje u slabosti; za pogled koji je sposoban strpljivo i pouzdano čekati jedinstvo koje On sam priprema svojoj Crkvi i za koje je žarko molio.

Tako ćemo i mi, zajedno sa Šimunom, moći reći:

Sad otpuštaš, Gospodine, slugu svoga u miru, jer oči moje vidješe (iskricu) tvoga spasenja.

Amen.

Na blagdan sv. Šime, u crkvi sv. Šime u Zadru u srijedu, 8. listopada, svečano večernje misno slavlje predvodio je barski nadbiskup Rrok Gjonlleshaj. Poslijepodnevno misno slavlje s blagoslovom djece predvodio je don Damir Stojić. Na blagdan su bile još dvije ranojutarnje mise koje su predvodili don Mario Akrap, župnik župe bl. Alojzija Stepinca u Zadru i don Josip Radojica Pinčić, župnik katedrale sv. Stošije.

Proslavi blagdana prethodila je cijelomjesečna manifestacija „Dani svetog Šime, zaštitnika Zadra“ koja je u organizaciji Svetišta sv. Šime održana prvi put ove godine, od 1. rujna do 1. listopada.

Tijekom listopada održano je sljedećih 17 događaja duhovne i kulturne tematike: likovni natječaj „U naručju sv. Šime“ (Muzej u školi OŠ Zadarski otoci, 1. – 29. rujna); predstavljanje knjige „Fra Toma Ilirik – protagonist predtridentske katoličke obnove“, autor prof. dr. sc. Mladen Parlov (utorak, 9. rujna, dvorana Matice hrvatske, Zadar); orguljaški koncert „U čast sv. Šimi“, Roko Žmikić (crkva sv. Šime, četvrtak, 11. rujna); Večer duhovne glazbe – vokalni sastav Insula, Pag (crkva sv. Šime, petak, 12. rujna); koncert „Gospi Varoškoj“, klapa Lavandijere (crkva sv. Šime, subota, 13. rujna); prikazivanje dokumentarnog filma „Od toga dana – djeca žrtve Domovinskog rata“ scenaristice i redateljice Slavice Šnur (utorak, 16. rujna, Kneževa palača, Zadar); predavanje „Primjerci glagoljskog prvotiska s biogradskog područja“, prof. dr. sc. Ivan Botica (Poduzetnički inkubator Biograd n/m, četvrtak, 18. rujna); predavanje „Restauratorsko – konzervatorski zahvati – Crkva sv. Šime u Zadru“, mr. sc. Sonja Đuraš i dr. sc. Silvije Pranjić (četvrtak, 18, rujna, Kneževa palača, Zadar); predstavljanje knjige „Beskompromisna politika katolika“, autor prof. dr. sc. Josip Mužić (petak, 19. rujna, dvorana Matice hrvatske, Zadar); predavanje „Crkvina u Šopotu, rezultati novih arheoloških istraživanja“, dipl. arh. Marin Ćurković, viši kustos Muzeja Benkovac (Zavičajni muzej Benkovac, petak, 19. rujna); duhovna obnova, p. Stjepan Ivan Horvat (crkva sv. Šime, subota, 20. rujna); predavanje „Bratovštine sv. Šime kroz povijest“, prof. dr. sc. Zdenko Dundović (nedjelja, 21. rujna, Kneževa palača, Zadar); koncert „Ostinato“, Viktor Hodak i Lucija Milković – violončelo, Dora Dušević – violina, Program: J. S. Bach i G. F. Händel (crkva sv. Šime, nedjelja, 21. rujna); predavanje „Pastirsko djelovanje franjevaca u samostanu i župi Karin“, fra Petar Klarić (samostan Karin, četvrtak, 25. rujna); koncert zbora ‘Condura Croatica’ i mo. Ivo Nižić (crkva sv. Šime, četvrtak, 25. rujna); „Sakralna pučka pjevačka baština Ravnih kotara“, Pučki pivači Zadarske nadbiskupije (crkva sv. Šime, subota, 27. rujna) te Likovna radionica za djecu „Sv. Šime prorok i pravednik čuvar Zadra grada“ (srijeda, 1. listopada, Katolička OŠ Ivo Mašina, Zadar).

Devetnica ususret proslavi blagdana sv. Šime održana je od ponedjeljka, 29. rujna do utorka, 7. listopada. Misna slavlja u crkvi sv. Šime bila su u 19 sati, a predvodili su ih svećenici: fra Šimun Bilokapić, mons. Ivica Pervan, generalni vikar Dubrovačke biskupije, fra Ante Akrap, fra Domagoj Volarević, don Zdenko Milić, dr. sc. don Ivan Bodrožić, dekan KBF-a u Splitu, fra Jozo Grbeš, provincijal Franjevačke provincije Uznesenja BDM i fra Siniša Balajić, provincijal Franjevačke provincije Presvetog otkupitelja.

I.G.

Foto: Svetište sv. Šime, Zadar

Na uočnicu blagdana sv. Šime, zaštitnika grada Zadra kojem se utječu vjernici iz cijele Zadarske nadbiskupije, Svečanu Večernju na uočnicu blagdana sv. Šime u crkvi sv. Šime u Zadru u utorak, 7. listopada, predvodio je mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj. Propovijed nuncija Lingue prenosimo u cijelosti.

Prve večernje hvale svetog Šimuna

Čitanje: Heb 10,5-7

Draga braćo i sestre,

U ovim prvim večernjim hvalama koje nas pripremaju za blagdan svetog Šimuna, pozvani smo svoj pogled upraviti na njegovu skromnu, ali i svečanu osobu.

Pismo nam ne donosi pojedinosti o njegovom dugom životu, ali nam ukazuje na bît njegove osobnosti: Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu (usp. Lk 2,25).

Njegova veličina ne leži u herojskom životu ili u nekom velikom događaju, već u strpljivoj i nadasve poniznoj kreposti, njegovanoj tijekom vremena: u vjernosti. U vjernosti koja se živi dan za danom, godinu za godinom, često u tami vjere, ali uvijek u svjetlu nade.

Šimun je, zapravo, ‘hodočasnik nade’ par excellence, onaj koji korača prema obećanju, iako još nije vidio njegovo ispunjenje.

I upravo u tom dugom, strpljivom iščekivanju nalazimo srce njegove žrtve, prinos koji je Bogu najugodniji.

Možemo zamisliti da je, poput svakoga pobožnog Izraelca, Šimun prinio brojne žrtve u Hramu. Ali životinje, plodovi zemlje, tamjan što ga je prinosio – sve je to već pripadalo Gospodinu. Što je mogao dati Bogu, a što već nije bilo Njegovo? Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio, kaže Poslanica Hebrejima koju smo čuli.

Najugodnija žrtva Bogu jest ona nas samih, našega tijela, a osobito naše slobodne volje: Paljenice i okajnice ne sviđaju ti se… Tada rekoh: Evo dolazim (…) vršiti, Bože, volju tvoju.

Ono što Bog od nas očekuje, više od bilo čega, jest naš pristanak Njegovoj volji. Naše „Da“, koje se ne izgovara jednom zauvijek, nego se obnavlja u svakoj životnoj dobi, u svjetlu, kao i u tami.

Sve što imamo je dar koji smo primili. Jedino što možemo nazvati doista svojim, i stoga to možemo Bogu darovati, jest naša slobodna odluka da ljubimo, da slijedimo, da se povjerimo.

Prava žrtva svetog Šimuna nije bila ništa drugo nego upravo to: darovao je Bogu svoju volju u činu povjerenja i potpunog predanja. Darovao je svoje iščekivanje, sve svoje vrijeme.

Njegov je život bio trajno odricanje od vlastite volje, kako bi se zaodjenuo Božjom voljom.

Odabrani odlomak iz Poslanice Hebrejima savršeno osvjetljuje njegov život. Ono što će Krist u punini ostvariti ispivši gorki kalež koji mu je Bog dao, Šimun je unaprijed živio u svojoj svakodnevnoj vjernosti: volju je prinosio Bogu kao živu žrtvu, dan za danom.

Njegov nas život duboko izaziva. I mi smo pozvani prinijeti svoj duhovni kult, svoju živu žrtvu: ne ono što posjedujemo, već ono što jesmo.

Radi se o tome da Bogu ne dajemo ono suvišno, nego samu bît svojega života – svoju volju, kako bi se uskladila s Njegovom.

U tom smislu, sveti nas Šimun, hodočasnik nade, uči što znači imati zrelu i strpljivu vjeru, sposobnu čekati u tami i u poniznosti prepoznati glavnu stazu kojom se prinosi žrtva koja je Bogu najugodnija: srce koje slobodno i s ljubavlju izabire pripadati Njemu.

I mi, po zagovoru svetog Šimuna, molimo Boga za milost da naš život postane dar ljubavi, kroz slobodno i radosno „Da“ Bogu, svjesni da je prva volja koju Bog od nas traži ona koju je Isus sažeo u svojoj zapovijedi: Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas.

Tako ćemo se, kad dođe naš čas, moći pridružiti glasu svetog starca iz Jeruzalema i biti spremni s njime reći: Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru.

A tada ćemo, ako budemo ljubili i služili Kristu u braći vršeći Njegovu volju, i sami čuti Njegove riječi: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega!, jer ste činili moju volju: Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni… (usp. Mt 25, 34-36).

Nuncij Lingua postao počasni član Bratovštine sv. Šime u Zadru

Za vrijeme Svečane Večernje, nuncij Lingua primio je počasno članstvo u Bratovštini sv. Šimuna, koja u gradu koji stoljećima čuva relikvije pravednog starca njeguje pobožnost prema tom svecu.

Tom je prigodom u crkvi sv. Šime održana svečanost primanja novih članova Bratovštine, koja čuva i promiče duhovnu i kulturnu baštinu povezanu s čašćenjem relikvije sv. Šimuna.

Čuvar svetišta don Damir Šehić izrazio je zahvalnost mons. Lingui na dolasku i sudjelovanju u molitvenom zajedništvu, istaknuvši kako je njegov pohod „znak blizine i očinske brige Svetoga Oca prema Zadarskoj Crkvi“.

U pozdravnom govoru upućenom apostolskom nunciju, predstavnik Bratovštine, glavni brat gosp. Boris Vukašina, izrazio je zahvalnost Bogu i Crkvi za njegov posjet i pastirsku blizinu, istaknuvši kako je „prisutnost pastira uvijek znak Kristove blizine svome narodu. Naš Grad Zadar i ova Bratovština prepoznaju u Vama brata i oca, prijatelja i svjedoka vjere“, istaknuo je Vukašina.

Predajući nunciju počasno članstvo, čuvar svetišta sv. Šime don Damir uime bratovštine je rekao: „Primite ga kao znamen zajedništva, kao sveti vez koji će Vas svezati s ovim oltarom, ovim Gradom i ovim pukom, da u svakoj svojoj molitvi znate: ovdje u Zadru, kod svetoga Šimuna, imate braću i sestre koji mole za Vas“.

Nuncij Lingua zahvalio je na iskazanom prijemu i daru te istaknuo kako u Zadru osjeća „živu vjeru koja diše iz povijesti i liturgije“, potaknuvši sve prisutne da ostanu vjerni baštini svetaca koji su Crkvi darovali svjetlo vjere i primjer postojanosti. Također je naglasio kako je sv. Šimun most Istoka i Zapada.

Nuncija je pozdravio i Šime Erlić, gradonačelnik Zadra te mu je uručio prigodni poklon i zaželio blagoslovljeni boravak u gradu sv. Šime. Svečanost je završila blagoslovom apostolskog nuncija i zajedničkom molitvom za Grad Zadar, njegov narod i sve članove Bratovštine sv. Šimuna.

don Damir Šehić

Foto: Svetište sv. Šime, Zadar

Na blagdan sv. Frane Asiškog, u subotu, 4. listopada, svečano večernje misno slavlje u crkvi sv. Frane u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Sv. Franjo je iskreni nasljedovatelj Isusa koji je živio Evanđelje doslovno i potpuno. Vjerodostojni je tumač Božje riječi i „živo Evanđelje“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je Isusova poruka iz navještenog Evanđelja: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima” u središtu i Franjinog duhovnog iskustva i molitve.

„Te Isusove riječi uče nas da se Božja mudrost otkriva onima koji su pred Bogom mali i ponizni. ‘Maleni’ o kojima Isus govori znaju da ne mogu živjeti sami, oni otvaraju srce i dopuštaju da ih Bog ljubi, oblikuje, spašava i vodi.

Kad Isus kaže ‘mudri i umni’, ne misli na pravu mudrost koja dolazi od Boga, nego na one koji se oslanjaju na vlastitu pamet, učenost ili društveni položaj, pa u svojoj oholosti misle da im nije potrebna Božja objava i pomoć ili ti ljudi  žele dokučiti Boga samo razumom i svojim ‘zaslugama’, bez poniznosti i otvorenosti srca“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da je evanđeoska „malenost” središte Franjinog poziva i duhovnosti.

„Dakle, Isus naglašava da Božje otajstvo nije stvar intelektualne superiornosti, nego odnosa čovjekovog srca prema Bogu. Pojam ‘mudri i umni’ označava oholu samodostatnost, a ‘maleni’ označava ponizne i otvorene za dar vjere. Franjo je prihvatio istinu o sebi: da je Božje dijete, da sve što ima dolazi od Boga i da bez Njega ništa ne može“, poručio je nadbiskup.

U svojoj malenosti, Franjo se poistovjetio i s onima koje je svijet odbacivao: gubavcima, siromasima, malima. „Važan trenutak na Franjinom životnom putu bio je njegov susret s gubavcem – u strahu od zaraze, najprije je htio pobjeći, ali se zaustavio, sišao s konja i zagrlio ga, pa čak i poljubio njegove rane, jer je u gubavcu prepoznao sâmoga Krista. Od tada je svjesno i radosno tražio blizinu siromašnih i bolesnih. Njegova malenost ga je učinila bratom svima, prijateljem čak i životinjama i prirodi, svemu stvorenju. U svima je prepoznavao djecu Božju i u svemu stvorenja istoga Oca“, rekao je predvoditelj slavlja.

Franjo se odrekao materijalnog bogatstva kako bi bio slobodan za Boga i u potpunosti mogao nasljedovati Isusa. „Siromaštvo za njega nije bilo samo materijalno odricanje, nego način da ostane malen – bez zemaljske sigurnosti, potpuno ovisan o Očevoj providnosti. Nazvao je siromaštvo svojom „gospođom” i radošću, jer ga je učinilo sličnijim Kristu“, poručio je mons. Zgrablić.

U svojoj evanđeoskoj malenosti, Franjo je bio poslušan Crkvi. „Nije osnovao zajednicu izvan Crkve, nego je za način života svoje zajednice tražio potvrdu Pape Inocenta III.

Za Franju, poslušnost je bila put „malenosti“. On je govorio da je neposlušnost najveća opasnost za bratstvo, jer razbija zajedništvo. Poslušnost mu je pomagala ostati malen i slobodan da se vrši volja Božja.

Franjo je ljubio Crkvu, čak i kad su u njoj postojale slabosti. Nije bio reformator koji kritizira izvana, nego svetac koji obnavlja iznutra, vlastitim životom i primjerom“, poručio je nadbiskup, rekavši da je Franjina poslušnost Crkvi bila izraz njegove ljubavi prema Kristu.

Franjo je „shvaćao da Crkva, iako zajednica grešnih ljudi, ostaje Kristova zaručnica i mjesto gdje Bog govori. Njegova poslušnost nije gušila njegovu slobodu, nego ju je učinila plodnom. Zato je njegova obnova Crkve bila autentična i ostaje kao trajan put i zadatak posvećenja i obnove Crkve i pojedinca“, naglasio je mons. Zgrablić, rekavši da smo pozvani imati srce koje zna biti maleno po Kristovom i Franjinom uzoru.

Što nas priječi biti malenima u evanđeoskom smislu?

Nadbiskup je upozorio i što nas sve „priječi da budemo „maleni”, pa ne možemo gledati otajstva Kraljevstva Božjeg, oduzima nam jednostavnost i slobodu koju Bog želi za nas“.

To su navezanosti na novac, posjed, udobnost, sigurnost, priznanja i ljudske pohvale. „Koliko puta nam je važnije što će drugi reći, nego što Bog misli o nama? Koliko puta je važno hoće li nas drugi primijetiti ili hvaliti, nego da nas Bog vidi u tajnosti?

Možda nas najčešće udaljuje od Boga ponos ili taština – skrivena misao da sami znamo bolje, da ne trebamo ničiji savjet, pa ni Božji; da Bog treba izvršiti ono što mi želimo i tražimo i na način kako mi to određujemo . Taština je lažna slika o sebi, potreba da izgledamo važni pred drugima, iako u dubini ostajemo prazni. To je ponos koji nas sprječava da priznamo slabost, da oprostimo ili da zatražimo oproštenje“, upozorio je nadbiskup, rekavši da toliko puta „bježimo od onoga što nam se čini neugodno, neugledno, teško, kao što je Franjo isprva bježao od gubavaca. Ali tek kad je sišao s konja svoje uznositosti, zagrlio gubavca i poljubio njegove rane, spoznao je da se u toj poniznosti skriva prava radost – Krist“, rekao je mons. Zgrablić.

Lijek protiv naše taštine je odreći se iluzije samodostatnosti, priznati da smo braća i sestre svima, velikima i malenima, zdravima i bolesnima. Franjo je tako postao brat svima. U svakome je prepoznavao dijete Božje, istaknuo je nadbiskup.

„Možda nam priječi naš grijeh da budemo maleni. Ono čega se držimo, iako znamo da nas udaljava od Boga i drugih. Možda je to zavist, ogovaranje, klevetanje, navezanost na grijeh protiv čistoće, ravnodušnost prema siromašnima. Grijeh nas čini tvrdima, zatvara srce i čini nas nesposobnima čuti Božji glas.

Možda nam i rane na duši koje nosimo priječe da budemo maleni. Mogu to biti povreda iz prošlosti, nepravda i uvreda koju nismo oprostili. Ponekad nas te rane zatvore u sebe, postanemo nepovjerljivi i hladni, a Bog nam šalje svoga Sina kako bi svaku našu ranu iscijelio.

Sve su to tereti koji nas čine „velikima“ u vlastitim očima, ali slabima pred Bogom. Sve to nam oduzima unutarnju radost i sprečava nas da budemo slobodni za dobro, ljubav, za Boga“, poručio je nadbiskup, istaknuvši da nas „primjer sv. Franje poziva da „terete naše veličine“ predamo Bogu, da dopustimo da nas On učini malenima – ne bezvrijednima, nego slobodnima i sposobnima primiti njegovu ljubav koja nam se očitovala u Isusu Kristu i daru Duha Svetoga“.

Što znači uzeti Isusov jaram na sebe?

Nadbiskup je razmatrao i Isusovu riječ iz navještenog evanđelja: “Uzmite jaram moj na sebe i učite od mene jer sam blaga i ponizna srca; i naći ćete spokoj dušama svojim”.

„Jaram o kojem Isus govori nije jaram trpljenja i ropstva, nego jaram blagosti, krotkosti i ljubavi. Blagost je snaga koja ne ranjava, sposobnost zadržati mir čak i kada smo izazvani. Krotkost je sloboda od samovolje – spremnost prihvatiti Božju volju i pustiti da nas On vodi. A ljubav je ono što sve to drži zajedno. Ljubav daje smisao blagošću i krotkošću nošenom žrtvom.

Isusov jaram nije teret koji nas lomi, nego zajedništvo koje nas oblikuje, ljubav koja nas nosi, koja nam daje snagu i onda kad je teško. Kad prihvatimo „Isusov jaram“, tj. ljubav kao ključ našeg života, učimo gledati svijet njegovim očima, učimo reagirati njegovim srcem. Naše riječi postaju blage, reakcije krotke, a naše djelovanje prožeto ljubavlju“, rekao je nadbiskup.

„Krotkost sv. Franje je privlačila, njegova blagost osvajala, a njegova ljubav preobražavala ljude oko njega. On je i križ i jaram svoga života nosio odlučno, jer je shvatio da ih nosi zajedno s Kristom, u ljubavi za spasenje svijeta.

Isus nas poziva da prihvatimo jaram koji nije jaram straha, nego jaram ljubavi; krotkost koja nije slabost, nego snaga srca, blagost koja ne guši istinu, nego je čini privlačnom. Tada će se ostvariti njegovo obećanje: „Naći ćete spokoj dušama svojim”. Jer kad ljubav vodi, kad blagost i krotkost oblikuju naše međusobne odnose, tada i ono što je teško postaje lakše. Tada naš jaram postaje lagan – jer ga s nama nosi Onaj koji nas ljubi, jer je Ljubav sama“, poručio je mons. Zgrablić.

Što znači da će nas Isus odmoriti?

U duhu Isusovog poziva: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti”, nadbiskup je rekao da je sv. Franjo znao što znači nositi teret života.

„Kad se odrekao svega materijalnog, nije postao čovjek bez križa. Naprotiv, nosio je križ siromaštva, nerazumijevanja, bolesti, osamljenosti. Ali ga je nosio s Kristom. Franjo je svaki umor predavao Gospodinu. Njegov ‘odmor’ nije bio izbjegavanje rada, nego duboki mir duše u Božjoj prisutnosti.

Koliko puta nosimo terete koje skrivamo od drugih i od sebe: brige za obitelj, strahove za budućnost, osjećaj krivnje, razočaranja, tugu zbog bolesti ili nepravde. Ti nas tereti znaju iscrpiti do mjere da mislimo kako moramo sve izdržati sami. Upravo tu nastupa Isus: on nas poziva da mu predamo ono što nas pritišće.

Odmor o kojem govori Isus nije samo fizičko olakšanje, nego duboki mir srca koji dolazi kad shvatimo da nismo sami, da Netko nosi s nama naš križ. Kad Gospodin uklanja naše poteškoće, daje im novi smisao. U Njemu i s Njim teret postaje lakši jer ga nosi Ljubav – Bog“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da nas Isus ne zove da bježimo od života, nego da ga živimo oslonjeni na njega. Isusov odmor je blizina Oca, sigurnost da nas nitko i ništa ne može odvojiti od njegove ljubavi.

„Sv. Franjo je imao hrabrosti povjerovati da Isusove riječi vrijede za sva vremena, riječi koje su ‘duh i život’“, poručio je nadbiskup, rekavši da na blagdan sv. Franje slavimo mogućnost „da se i mi u svojoj svakodnevici odlučimo za put evanđeoske malenosti, jednostavnosti, slobode, predanja Bogu i povjerenja u njegovu providnost“.

„Neka nas zagovor sv. Franje prati da budemo radosni u malenosti, vjerni u ljubavi i slobodni u Kristu, poput sv. Franje“, poručio je mons. Zgrablić.

Značaj zadarskog samostana i crkve sv. Frane u svijetu

Crkva sv. Frane u Zadru je najstarija crkva posvećena sv. Frani na hrvatskom tlu, a samostan sv. Frane u Zadru je prvi franjevački samostan u Hrvatskoj osnovan za života sv. Franje, oko 1221. g. te je među najstarijim franjevačkim samostanima izvan Italije.

Crkva sv. Frane u Zadru posvećena je 1282. g. Prema predaji, na putu prema Svetoj zemlji, oko 1212. g., zbog protivnih vjetrova, sv. Franjo Asiški zaustavio se u Zadru, u hospiciju sv. Antuna opata iz kojega je nastao Samostan sv. Frane.

Samostan sv. Frane u Zadru posjeduje i Bulu proglašenja Frane svetim, datiranu 16. srpnja 1228., kojom Papa obavještava zadarski samostan sv. Frane da se Frane proglašava svetim, dvije godine nakon njegove smrti. Tu Bulu dobivali su tada samo renomirani samostani u Franjevačkom redu.

Činjenica da tu Bulu ima zadarski samostan pokazuje da je on već tada, u vrijeme sv. Franje, imao veliku važnost u svijetu.

I.G.

Foto: I. Grbić

Za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio u nedjelju, 28. rujna, u župnoj crkvi Rođenja BDM u Benkovcu, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić  blagoslovio je tri slike u toj župnoj crkvi.

Nakon mise, mons. Zgrablić i benkovački župnik don Anđelko Buljat, svečano su otkrili kameno postolje na kojem se nalazi reljef, brončani odljev stare benkovačke župne crkve Male Gospe u spomen na dvije jubilejske godišnjice u Crkvi i 160 godina od posvete nekadašnje župne crkve Rođenja BDM u Benkovcu koja je bila srušena u Domovinskom ratu.

Autor slika je Josip Ilić, župljanin iz Benkovca. S oslikanim motivima don Anđelko je želio povezati benkovačko okruženje sa središtem u Benkovcu. U apsidi crkve kod krstionice slika prikazuje sv. Ivana Krstitelja dok krsti Isusa u rijeci Jordanu. To je povezano s Benkovačkim selom koje slavi Rođenje sv. Ivana Krstitelja, kad bude misa kod njegove kapele i procesija s njegovim kipom.

Kod svetohraništa je slika s motivom dvojice učenika s Isusom koji im se pridružuje na putu za Emaus. Kod krstionice je sv. Ilija prorok kojeg slavi novo naselje Kukalj u Benkovačkom selu gdje je izgrađena kapelica njemu u čast.

U prezbiteriju, križ na zidu u sredini župne crkve povezuje Benkovac s predjelom Buković gaj gdje se slavi Uzvišenje Svetog Križa, kad bude misa, procesija i klanjanje križu. Predio Miranje Gornje slavi Gospu od krunice. Slikama s navedenim motivima župnik Buljat želio je povezati mjesta oko Benkovca koja gravitiraju župi, kad vjernici dođu u župnu crkvu da vide zaštitnika svoga mjesta kojeg posebno časte.

Akademski umjetnik Tomislav Kršnjavi je autor brončanog reljefa postavljenog na kameno postolje koje se nalazi pri ulazu na trg ispred benkovačke župne crkve.

„Htjeli smo postaviti spomenik da ostane trajno u sjećanju našim vjernicima i budućim pokoljenjima, da znaju o svojoj povijesti. Njome smo htjeli povezati tri jubileja: jubilej Svete godine 2025., 1100 godina Hrvatskog kraljevstva i 160 godina od posvete župne crkve Rođenja BDM u Benkovcu“, rekao je župnik Buljat. Taj spomenik podigli su župljani Benkovca 2025. godine, a na njemu su uklesana i slova u spomen na ta tri jubileja.

Na vrhu kamenog postolja je križ u sjećanje na jubilejsku 2025. godinu, a na vrhu spomen ploče je uklesan hrvatski grb u znak na 1100 godina Hrvatskog kraljevstva.

Prvotna župna crkva Rođenja BDM u Benkovcu bila je izgrađena 1864.  godine. Crkvu je na blagdan Male Gospe, 8. rujna 1865., posvetio zadarski nadbiskup Petar Dujam Maupas. Crkva je bila u obliku križa s oktogonalnom kupolom visokom 13 m. Imala je jedan oltar. Na oltarnoj pali bilo je naslikano Raspeće s Bogorodicom. Slika je bila dar pape Pija IX.

Crkva je bila obnovljena 1962. godine. Pobunjeni Srbi 3. rujna 1992. srušili su tu crkvu i na tom mjestu bili su podignuli tržnicu. Zadnju misu prije rušenja crkve 6. rujna 1991. predvodio je tadašnji benkovački župnik don Ivan Mustać. Poslije oslobodilačke akcije ‘Oluja’, u kolovozu 1995., Benkovac je oslobođen te se po povratku vjernika počela graditi nova župna crkva. Krajem rujna 1995., zadarski nadbiskup Marijan Oblak slavio je  misu u oslobođenom Benkovcu na mjestu srušene crkve gdje je izgrađena sadašnja župna crkva Rođenja BDM koju je 13. rujna 2003. posvetio zadarski nadbiskup Ivan Prenđa.

„Srušena župna crkva bila je oličenje Benkovca i vjernika prošlog vremena. Ta crkva bila je u funkciji 130 godina, kroz nju se izmijenilo 130 generacija. Nakon rušenja 1992., pobunjeni Srbi su bili odnijeli njen ruševni materijal i temelje, želeći zatrti ikakav spomen da je na tom mjestu bila crkva, želeći uništiti spomen na opstojnost Hrvata katolika“, rekao je župnik Buljat.

Brončani reljef prikazuje pročelje nekadašnje župne crkve, oko nje je motiv zelenila jer se crkva nalazila u parku. U gornjem desnom uglu je prizor Gospe kao zaštitnice Benkovca koja bdije nad tim gradom. Pri dnu reljefa, ispred otvorenih vrata crkve, prikazani su vjernici kako ulaze u crkvu; poruka da su bili stradali crkva i ljudi, ali i da su obnovljeni crkva i ljudi.

Kršnjavi je uz rub reljefa stavio prizor pedeset zrnaca krunice, znak molitve Gospi kojoj je posvećena benkovačka crkva. Kršnjavi je i autor kipa bl. Alojzija Stepinca postavljenog ispred župne crkve 2017. godine.

Spomen 160 godina od posvete župne crkve koju su bili izgradili hrvatski katolici, tijekom 2025. godine bio je obilježen s više događaja u Benkovcu. Bila su održana predavanja, duhovne obnove, oratoriji, znak žive župne zajednice.

Nadbiskup Zgrablić pohodio je tu nedjelju Benkovac kao završetak svoga pastirskog pohoda Benkovcu koji se dogodio nakon 18 godina.

„Susret biskupa s vjernicima, zajednicama i pojedincima je važan za učvršćivanje vjere i duhovnog života vjernika laika“, rekao je župnik Buljat, u zahvalnosti mons. Zgrabliću za susret u tjednu prije te nedjelje s članovima molitvenih zajednica, župnih vijeća i zborova, kad je nadbiskup upoznao duhovno i materijalno stanje u župi.

Nadbiskup je zahvalio don Anđelku na ustrajnom dugogodišnjem radu, pastoralnim i liturgijskim suradnicima, vjeroučiteljima, ministrantima, katehetama, članovima župnih vijeća, zborova, volonterima Caritasa i „svima koji čine da župa bude mjesto čašćenja Boga i živa zajednica“.

„Župna zajednica je providonosno mjesto iscjeljenja naše ravnodušnosti gdje po snazi molitve i sakramenata, slušajući Božju riječ, mijenjamo sebe. U župi se čovjek uči gledati svijet Božjim očima i srcem koje ljubi. Tu naše srce postaje osjetljivo na Božje, gdje nas Riječ Gospodnja mijenja iznutra. U župi se susrećemo s bližnjim i učimo se gledati ga kao brata i sestru, kao dar i priliku da rastemo u ljubavi. Nevolje, kušnje i križevi postaju poziv na dobrotu, djelotvornu ljubav, na oslobađanje od sebičnosti i da budemo više nalik Ocu koji je milosrdan.

U župi učimo jedni drugima nositi terete, radovati se kad drugi uspijevaju i tješiti kad padaju. U župi djeca rastu u vjeri, mladi pronalaze smjer u vremenu kad im svijet nudi tisuću putova i iluzija. Stariji nalaze  dostojanstveno mjesto i poštovanje, njihova mudrost i iskustvo osvjetljavaju put generacijama. Obitelji pronalaze podršku i snagu za svakodnevne izazove. Siromašni, bolesni i ostavljeni pronalaze toplinu i dostojanstvo jer nisu zaboravljeni, nego ljubljeni“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je župa „puno više od zgrade, ureda i rasporeda misa – župa je živi organizam, srce koje kuca Kristovim srcem. To je škola evanđelja, mjesto susreta s Bogom i ljudima, prostor gdje se uči iznova početi, rasti u vjeri“.

Nadbiskup je potaknuo vjernike da ne podcjenjuju što znači biti dio župne zajednice, poručivši: „U svijetu koji gubi osjetljivost, vaša blizina, molitva, vaša otvorena vrata doma i srca možda su jedina vrata pred kojima netko  neće ostati sam. Bog ne traži da riješimo sve probleme svijeta. Ali traži da ne postanemo slijepi, da ne budemo ravnodušni, srca tvrda. Krist traži od nas da vidimo i da djelujemo, da imamo hrabrosti suosjećati, pa i kada to boli“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da „župna zajednica bude mjesto susreta, zajedništva i spasenja, dom u kojem svi osjećaju da ih Bog ljubi i u kojem svi slave Boga“.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Susret članova crkvenih zajednica i pokreta Zadarske nadbiskupije održan je u crkvi sv. Frane u Zadru u četvrtak, 2. listopada.

Misno slavlje predvodio je fra Andrija Bilokapić. Istaknuvši da Crkva uvijek treba obnovu, čemu doprinosi djelovanje crkvenih zajednica, Bilokapić je naveo primjere kako je u Starom Zavjetu Nehemija bio pozvan obnoviti židovski hram, sv. Franjo je bio pozvan obnoviti Crkvu Božju, kao i sv. Mala Terezija.

Fra Andrija je upozorio da je „zapuštena kateheza o Crkvi te da rijetki doživljavaju Crkvu kao majčinu utrobu koja nas preporađa za Kraljevstvo Božje, kako su govorili crkveni oci“.

Isus nije napisao Evanđelja. „Jedino što je ostalo od Isusa Krista je zajednica vjernika, da trajno uprisutnjuje otajstvo Boga, da nas trajno preporađa. Cilj Crkve je naše pobogovljenje“, poručio je fra Andrija.  No, „Crkva je i narušena i zato nam trebaju male zajednice koje će biti svjesne svoje crkvenosti i naći mjesto gdje smo zaista veliki“, istaknuo je propovjednik u duhu pitanja iz navještenog Evanđelja, „Tko je najveći?“.

„Čovjek je jedincat, neponovljiv, Božji hram, djelo Božjih prstiju. To je najvažnije. Isus ispravlja naše krivovjerje koje nam društvo nameće i devastira nas s time, pitanjima tko je najveći, najbolji, najpametniji“, upozorio je Bilokapić.

Veličina pred Isusom je malenost, postati kao dijete, jer je i sâm rekao, „Ako ne postanete kao dijete, nećete u Kraljevstvo nebesko“.

„Isus se poistovjećuje s djetetom. Kaže, ‘Tko primi malo dijete, mene prima’. Veličina djeteta je što ima povjerenja u roditelje, što je darežljivo, što se odmah pomiri, zna oprostiti, nije zlopamtilo. Nalazi sigurnost u svojim roditeljima. Tako kršćanin nalazi sigurnost u svome Bogu. Nismo veliki po sebi, nego po mjeri Božjoj, zato što možemo ući u Božji život“, istaknuo je fra Andrija, potaknuvši vjernike da prihvate malenost, a to se događa kada čovjek prihvati biti sluga.

„Isus je došao služiti. Gospa je službenica, sv. Franjo je službenik. Njegove značajke su što je siromah i što je malen. Sve je razdao, što god ima pripada drugima, ne njemu. Ne smatra ništa svojim, svima je dužnik i svima služi. Zato je sv. Franjo čudesan obnovitelj Kraljevstva Božjeg, a to je temeljni stav svakog kršćanina“, naglasio je fra Andrija, rekavši da najveći u našem životu nisu oni koji pobjeđuju na natjecanjima, festivalima, u sportu: „Najveći je onaj koji je sluga. Roditelji služe djeci. I kad brane i kad zapovijedaju djeci, uvijek su im prijatelji i sluge“.

Isusov poziv na obraćenje znači da se odreknemo naše samodopadnosti, naših lažnih sigurnost, lažnih užitaka. „Imajte povjerenje da će vas onaj koji vas je čudesno i predivno stvorio, dovesti do sve vaše punine. A punina je naše pobogovljenje. Naše je postati savršen kao Bog, ljubiti kao Bog, živjeti u zajednici sa Svetom Trojicom“, rekao je fra Andrija, dodavši da obratiti se znači uskladiti svoju misao, svoje djelovanje s Isusom, a Isus je malen. „Isus napušta božansku slavu i postaje mali čovjek. Njegova malenost i veličina došla je do izražaja na križu. Daje svoj život za druge i prašta onima koji ga mrze.

Isusova malenost je i u euharistiji. Svaki dan dolazi na oltar i on je malen, siromašan, poslušan. Veličina Marije je što je neznatna službenica. Službenica je svome Sinu i svima nama. Veličina je u služenju. U životu su nam najveći oni koji su nam služili“, poručio je fra Andrija, rekavši da sve koji se stavljaju drugima u služenje, koji žive otajstvo ljubavi darujući se, prate i anđeli.

„Kraljevstvo Božje je u malenosti i zajedništvu. Mi jedni drugima nismo konkurencija. Mi smo jedni drugima nadopuna. Bez tebe, drugoga, nisam cijeli. Ljudi koji prihvaćaju služenje slijede stope Isusa i radosno postaju sluge. Imaju milost služiti.

Majka ima milost, tata ima milost služiti svom djetetu. To je Božji zapis u našem srcu. Ako se život ne daruje, izgubi se. Gdje je život darovan, pretvori se u vječnost“, poručio je fra Andrija.

Kad je zajedništvo narušeno, a institucije Crkve okoštale, obnovi Crkve doprinose zajednice koje zajedno čitaju Božju riječ, zajedno dijele poklad vjere. „Mi smo svi zajedno otajstvena, božansko – ljudska ustanova, ne pojedinci“, poručio je fra Andrija, rekavši da su potrebni vjernici koji će istinski dijeliti vjeru u otajstvo kršćanskog zajedništva.

Bog je sv. Franji poslao braću, pa sestre, pa obitelji i tako je osnovao tri zajednice unutar Crkve. „To je Crkva u gibanju, Crkva u pokretu. Zajednica nije svrha samoj sebi, nego to je Crkva u bojama, različitih boja, kao mozaik“, rekao je fra Andrija, dodavši da su crkvene zajednice različite boje u mozaiku jednog tijela, Crkve.

Nagovor fra Bojana Rizvana o molitvi krunice

Susret zajednica počeo je nagovorom fra Bojana Rizvana, predstojnika Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, pokrete i zajednice Zadarske nadbiskupije koje je organizator toga susreta.

Fra Bojan je potaknuo na njegovanje duha crkvenosti među zajednicama i da budemo kao djeca. „Želimo biti očevi, majke, želimo nekoga voditi, a Krist nas poziva da budemo kao djeca; da imamo poniznost, malenost prihvatiti različitosti na koje nas Gospodin poziva“, rekao je fra Bojan. U nagovoru je govorio o značenju molitve krunice, u duhu poziva pape Lava XIV. na molitvu za mir u svijetu tijekom listopada.

„Molitva krunice je važna u životu Crkve i vjernika, ne samo kao pobožnost prošlih vremena, nego kao živi izraz vjere koji je i danas aktualan. Krunica nas poziva da stanemo, usporimo i izbacimo površnost; da u molitvi s Marijom uronimo u Kristov život i otajstva spasenja“, rekao je fra Bojan, dodavši da nas „brzi ritam života odvaja od bitnoga, zatvara oči za potrebite. Usmjereni samo na sebe i sebične rezultate“.

„Otajstva krunice pozivaju nas da promatramo Kristovu prisutnost u svijetu: njegovo utjelovljenje, propovijedanje, muku i uskrsnuće. Taj ritam, molitva i razmatranje, pomažu da ne ostanemo površni molitelji, nego da srce bude uključeno, da tražimo Božje lice i dopustimo Božjoj riječi da djeluje u nama“, rekao je fra Bojan.

Sv. Ivan Pavao II. nazvao je krunicu “škola Marijinog pogleda”. To je pogled koji uči da gledamo život i svijet očima vjere. Papa Pio XII. govorio je o krunici kao “duhovnom oružju protiv zla”, osobito u razdobljima ratova.

Krunica je „bičevanje đavla. Ako želimo utjecaju đavla stati na kraj u našem životu, u tome nam može pomoći oružje krunice. Krunica je duboka katolička pobožnost koja ima svoje uporište u tradiciji, magisteriju i duhovnoj praksi, zajedništvu Crkve. Papa nas je prozvao da molimo za mir jer krunica uistinu može biti oružje mira. Istaknuo je da je krunica konkretan način da ‘postanemo vjerni instrumenti pomirenja u svakodnevnom životu’”, rekao je fra Bojan, istaknuvši da „mir kreće od nas, od naših stavova, postupanja, od onoga kako se mi ponašamo.

Ako smo spremni prihvatiti mir, onda ćemo mir očitovati i u našem djelovanju. Krunica nas potiče da budemo nositelji mira, da molitva bude snaga; nije pasivnost, nego osjetljivost za patnje svijeta“, rekao je fra Bojan, dodavši da molitva krunice nije “privatna stvar”, nego zajednički crkveni projekt, molimo zajedno. Crkva potiče da krunica ne bude samo navika, nego molitva s nakanom, s osjećajem solidarnosti s onima koji stradavaju.

„Za mir u svijetu potrebno je da srce bude mirno. Krunica nas uči smirenju: kroz ponavljanje i kontemplaciju, naše misli i brige se smiruju, razbistruju.

Kad molimo otajstva Kristove muke i uskrsnuća, natječemo se s unutarnjim nevoljama, strahovima, sumnjama, napetošću i učimo vjerovati da Bog može preobraziti i ono najmračnije.

Kad župe, obitelji, zajednice mole krunicu za mir, stvara se molitveni lanac povezanosti. To nije izolirana, nego zajednička molitva pred Bogom“, poručio je Rizvan, rekavši da je forma krunice jednostavna, a krije neizmjernu dubinu: vodi nas u srce Kristovog otajstva i poziva nas da molimo srcem.

„Crkva je kroz papinska učenja i tradiciju uvijek vrednovala krunicu kao snažno sredstvo molitve, kontemplacije i duhovne borbe.

Neka nas Gospa, Kraljica mira, zagovara pred Božjim prijestoljem, da Božja milost preoblikuje srce svakog čovjeka i sukobe u prilike mira. Molitva omekšava naše srce da bismo mogli biti oni koji će se pomiriti, da bismo mogli donijeti riječ pomirenja i očitovati pomirenje u našim zajednicama i obiteljima“, poručio je fra Bojan.

Nakon nagovora fra Bojana, molitvu otajstava svjetla krunice predvodili su članovi Franjevačke mladeži iz župe Srca Isusova u Zadru. Te djevojke i mladići sami su napisali nakane i uvode u razmatranja, prožete sa životom.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Prigodom proslave 310. obljetnice gradnje župne crkve sv. Nikole biskupa u Crnom, župljani župe sv. Nikole Crno hodočastili su u Bari na grob sv. Nikole, čije se relikvije čuvaju u kripti Bazilike sv. Nikole.

Hodočašće je bilo trodnevno, od 24. do 26. rujna 2025. godine. Skupina od 38 hodočasnika putovala je avionom iz Zadra u Bari u ranim jutarnjim satima. Po dolasku u Bari posjetili su nekoliko crkava na putu prema katedrali sv. Sabina gdje su izmolili krunicu te razgledavali crkvu i lijepu kriptu.

Slavili su svetu Misu u 12 sati u kripti bazilike sv. Nikole na oltaru ispod kojega se nalazi tijelo sv. Nikole. Na kraju sv. Mise blagoslovili su novi barjak sv. Nikole koji je izrađen u prigodi spomenute obljetnice.

Poslijepodne nekoliko hodočasnika posjetilo je i rusku pravoslavnu crkvu sv. Nikole u Bariju. Sv. Nikola se jednako časti na Istoku i na Zapadu. Katolička Crkva ustupila je jedan dio crkve u kripti sv. Nikole pravoslavnoj Crkvi koja je posvećena kao pravoslavna kapelica s ikonostasom. To se dogodilo 1966. godine u znak sjećanja na uklanjanje anatema (7. prosinca 1965.) koje su izrečene nakon Istočnog raskola 1054. godine. Sv. Nikola je stoga izrazito ekumenski svetac.

Drugi dan hodočašća, 25. rujna, putovali su autobusom u svetište sv. Mihaela na brdu Gargano koje je udaljeno oko 160 kilometara od Barija. U špilji gdje se četiri puta, od 5. do 17 st.,  ukazao arkanđeo sv. Mihael, slavili su sv. Misu u 11,45 sati. Na ulazu u crkvu stoji biblijski tekst: “Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!” (Post 28,17).

Evanđelje blagdana sv. Arkanđela donosi razgovor između Isusa i Natanaela u kojem mu Isus obećava da će gledati otvorena nebesa i anđele kako “uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega” (Iv 1,51). Ukazanje sv. Mihaela otvara to mjesto za Božju prisutnost koji oprašta grijehe i uslišava molitve po zagovoru svetih anđela.

Nakon ručka u Hotelu Casa del Pelegrino, nastavili su put prema San Giovanni Rotondu gdje je živio i umro sv. Padre Pio. Mjesto je udaljeno oko 25 km zapadno od bazilike sv. Mihaela u Gargano. Trebalo im je oko pola sata vožnje. Posjetili su Crkvu Gospe od Milosti i novu crkvu gdje se u kripti nalazi tijelo sv. Pija iz Pietrelcine. Tijelo je izloženo u staklenoj vitrini vjernicima na čašćenje.

Treći dan hodočašća, 26. rujna, posjetili su svetište blaženog Jakova Zadranina u Bitettu koje je udaljeno oko 18 kilometara jugoistočno od Barija. Trebalo im je malo manje od pola sata vožnje do svetišta.

Slavili su svetu Misu u 10,15 sati u crkvi u kojoj se lijevo od oltara, u pokrajnoj kapelici, čuva njegovo tijelu u staklenoj vitrini. Nakon sv. Mise posjetili su muzej koji prikazuje njegov život i općenito život u samostanu u 15. stoljeću.

U obližnjem restoranu Il Gardino di Melody su ručali i nakon ručka su se uputili autobusom u Materu. Stari grad Matera ili dio koji se naziva Sassi je nastanjen već u 8. stoljeću prije Krista, a poznat je po svojim špiljskim naseljima iskopanima u mekanom vapnencu. Godine 1993. uvršten je u UNESCO-vu svjetsku baštinu. Popularno je mjesto za snimanje filmova s religijskom tematikom. Među mnogobrojnim filmovima koji su tamo snimljeni je i film Pasija (2004.) redatelja Mel Gibsona, u kojem je Isusa glumio Jim Javiezel.

Na povratku prema zračnoj luci svratili su u grad Altamuru koji je udaljen 45 kilometara jugozapadno od Barija. Poznat je po posebnoj kvaliteti kruha zvanoga Pane di Altamura, a prodaje se po mnogim gradovima Italije.

U zračnu luku stigli su poslije 20 sati te su se kasnim letom iz Barija vratili u Zadar. Pratio ih je zagovor sv. Nikole biskupa naslovnika župe Crno, sv. Mihaela arkanđela i blaženog Jakova Zadranina kojima zahvaljuju za duhovnu pratnju i dalje se utječu da ih svojim molitvama zagovaraju kod Gospodina kojemu župljani Crnog zahvaljuju za to hodočašće povodom 310. obljetnice gradnje crkve sv. Nikole u Crnom.

don Elvis Ražov

Više slika u Foto – galeriji / Foto: župa Crno

Članovi Organizacijskog odbora za pripremu obilježavanja 80. godišnjice mučeničke smrti don Eugena Šutrina u Privlaci (1945.-2025.) održali su pripremni sastanak s don Antom Sorićem, generalnim vikarom Zadarske nadbiskupije, u salonu sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu, 1. listopada.

Članovi Odbora predstavili su vikaru Soriću koncept obilježavanja toga događaja koji je od važnosti za cijelu Zadarsku nadbiskupiju, jer je don Eugen Šutrin nositelj skupine Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje je u Zadarskoj nadbiskupiji pokrenut proces njihovog proglašenja blaženim.

U suradnji i uz podršku Zadarske nadbiskupije, privlački župljani obljetnicu će obilježiti s više događaja pod nazivom „Nezaboravljeni privlački župnik“, jer je don Eugen ubijen u župi Rođenja BDM u Privlaci  26. studenog 1945. godine, gdje je bio župnik svega šest dana.

„Kao župljani Privlake želimo dostojanstveno obilježiti tu visoku i okruglu obljetnicu jer u Privlaci smo jako povezani s don Eugenom; od trenutka kad se dogodilo ubojstvo i saznanja što se dogodilo, kad je bila zavladala ogorčenost događajem, a imamo veliku ljubav prema tom svećeniku i poštovanje prema njegovoj žrtvi. Naša ljubav prema don Eugenu održala se i u vrijeme komunizma, do danas, jer smatramo da je on naš župnik, iako je na Nebu“, rekao je Roko Surić, član Organizacijskog odbora. Svaki dan u župnoj crkvi u Privlaci vjernici zajedno mole za proglašenje blaženim don Eugena nakon molitve krunice, neposredno prije mise, kao i osobno.

Višednevnim obilježavanjem privlački vjernici pokazuju kako nisu dopustili  da iščezne uspomena na njihovog nedužno ubijenog svećenika. „Generacijama se spominjemo njegovog svjedočanstva i žrtve. Molimo da primjer njegovog života i mučeništva i danas bude ohrabrenje i izvor snage u nasljedovanju siromašnog i poniznog Krista“, istaknuo je Surić.

U subotu, 15. studenog,  u velikoj dvorani dječjeg vrtića ‘Sabunić’ u Privlaci održat će se stručni skup na kojem će predavači održati izlaganja o životu u ratnom i poratnom vremenu, o životu i mučeničkoj smrti don Eugena te  kako se provodi i načelno izgleda tijek procesa beatifikacije u Crkvi. Nakon izlaganja će se prikazati dokumentarni film ‘Hrvatski mučenici’ redatelja Jakova Sedlara o stradanju svećenika Crkve u Hrvata u vrijeme komunizma.

U subotu, 22. studenog, privlački župljani hodočaste iz Privlake u Luku na Dugi otok, u rodno mjesto don Eugena, gdje se pored župne crkve sv. Stjepana nalazi grob u kojem je pokopan don Eugen.

Na putu brodom iz Privlake prema Luci položili bi vijenac u more na mjesto gdje su dvojica ubojica, komunističkih službenika, bacili tijelo don Eugena nakon što su ga bili ubili, no tijelo pokojnog don Eugena je bilo isplivalo na obalu. Time se želi povezati dva mjesta, Luka gdje je don Eugen rođen i Privlaka gdje je završio njegov ovozemaljski život.

Središnji događaj spomen obilježavanja je dan don Eugenovog ubojstva, 26. studenog, kad se u Zadarskoj nadbiskupiji misom i molitvom u Privlaci i Luci godinama obilježava godišnjica Šutrinove smrti.

U srijedu, 26. studenog, na 80. godišnjicu Šutrinovog ubojstva, misu u 16 sati u župnoj crkvi Rođenja BDM u Privlaci predvodi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Nakon mise, nadbiskup će predvoditi procesiju vjernika sa svijećama od župne crkve u središtu Privlake do mjesta Šutrinovog ubojstva, putem od dva kilometra, do lokacije Sebačevo.

Osim bogoslužnog čina, dodatna simbolika te procesije je i znak spomena na zadnje ovozemaljske korake putem kojim je prošao i župnik don Eugen. Svakih 30 metara putem će se postaviti svijeća, 80 svijeća, koje simboliziraju koliko je godina prošlo od Šutrinove mučeničke smrti. Kod spomen obilježja na mjestu ubojstva nadbiskup će predvoditi molitvu odrješenja za pokojne.

Obilježavanju 80. godišnjice 26. studenog prethodi višednevna duhovna obnova u župnoj crkvi, u kojoj bi večernje misno slavlje predvodili nekadašnji privlački župnici i svećenici na osobiti način povezani s Privlakom.

Na sastanku je istaknuto i da se potaknu vjernici na molitvu za širenje glasa svetosti o don Eugenu koje bi vodilo i do osvjedočenog čudesnog uslišanja molitve po zagovoru don Eugena.

Članovi Organizacijskog odbora su don Žarko Relota, privlački župnik i petorica privlačkih župljana: Roko Surić, Mate Zanki, Marin Banović, Mile Mustać i Ive Surić. Na sastanku je bio i Gašpar Begonja, načelnik Općine Privlaka koja podržava obilježavanje te obljetnice u svojoj sredini, u dobrodošlici svim vjernicima da u te dane pohode Privlaku i iskažu pijetet don Eugenu Šutrinu.

Ines Grbić

Više slika u Foto – galeriji / Foto: I. Grbić

Temeljem poziva pape Lava XIV. na molitvu krunice za mir u svijetu tijekom listopada, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je dopis svim župnicima u Zadarskoj nadbiskupiji u kojem ih poziva na intenzivnije širenje pobožnosti i duhovnosti krunice u listopadu među vjernicima.

Podsjećajući na Papin poziv na općoj audijenciji u Vatikanu, 24. rujna vjernicima cijelog svijeta: ,,Pozivam sve da svaki dan u mjesecu koji je pred nama mole krunicu za mir – osobno, u svojoj obitelji i u svojoj zajednici”, nadbiskup Zgrablić potiče svećenike da u župama  svakog dana u listopadu potaknu vjernike na zajedničku molitvu krunice, osobito prije ili nakon svete mise.

„Potaknite i ohrabrite obitelji da svakodnevno u svojim domovima zajedno mole krunicu. Podsjetite vjernike da je krunica ‘molitva mira’, osobito u vremenu nesigurnosti, sukoba i ratova. Podsjetite na važnost molitve krunice u Domovinskom ratu. Održite kateheze, kratke nagovore iii homilije o otajstvima krunice i njenom značenju“, poručuje mons. Zgrablić svećenicima glede intenzivnijeg širenja duhovnosti krunice tijekom listopada koji je u Crkvi inače posvećen molitvi krunice.

Podsjećajući da je Lav XIV. najavio i zajedničku molitvu krunice za mir u subotu, 11. listopada u 18 sati na Trgu sv. Petra u Rimu, u sklopu Jubileja marijanske duhovnosti, čime „Papa želi potaknuti cijelu Crkvu na jedinstvo u molitvi i na obnovu povjerenja u snažan zagovor Blažene Djevice Marije“, nadbiskup poziva svećenike i vjernike da se odazovu pozivu Svetog Oca i u subotu, 11. listopada, u 18,00 sati, organiziraju u župi zajedničku molitvu krunice za mir.

Poziva svećenike neka potaknu vjernike „da se u ovo vrijeme moli po toj nakani u obiteljima. Neka listopad bude mjesec u kojem ćemo cijelu našu Nadbiskupiju obuhvatiti molitvom krunice za mir u svijetu, obraćenje grešnika i obnovu Crkve“, poručuje nadbiskup Zgrablić svećenicima i vjernicima u Zadarskoj nadbiskupiji.

I.G.

Foto: I. Grbić / Hodočašće Zadarske nadbiskupije 2024. godine u Kotor, otočić Gospe od Škrpjela

Na blagdan sv. Jeronima u petak, 30. rujna, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je u župnoj crkvi sv. Jeronima u Vlašićima na otoku Pagu svečano misno slavlje, a nakon mise procesiju s kipom sv. Jeronima kroz mjesto.

„Blagdan sv. Jeronima podsjeća na temeljno, da Crkva živi od Božje riječi. Bez Svetog pisma, Evanđelja, bez Božjeg glasa, bili bismo poput putnika koji putuje bez svjetla i karte. Sv. Jeronim, crkveni naučitelj i prevoditelj, čovjek burnog temperamenta i neumorne marljivosti, cijeli život stavio je u službu da Božja riječ bude svima razumljiva i dostupna“, poručio je mons. Zgrablić, naglasivši da je Jeronimova rečenica: “Nepoznavanje Svetog pisma znači nepoznavanje Krista” izazov za svakoga: „koliko poznajem Krista, koliko dopuštam Kristu da mi progovori kroz Sv. Pismo, koliko dopuštam da mi Božja riječ oblikuje misli, srce i djela? Jesam li uopće svjestan važnosti Sv. Pisma?“.

Tekstovi koje su sastavili Isusovi učenici su važni kako bismo upoznali Kristov život, a poznavati Krista i biti u komunikaciji s njim je bitan dio našeg kršćanskog života, rekao je nadbiskup.

Razmatrajući navješteno Evanđelje i Lukin zapis: “Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu” (Lk 9, 51), nadbiskup je rekao da je taj događaj Isusove odlučnosti „nova stranica u Isusovom životu i Evanđelju“.

Do tada je Isus propovijedao u Galileji, opraštao grijehe, ozdravljao bolesne, okupljao učenike. Od tada je krenuo na put u Jeruzalem, upravno i religiozno središte Židova gdje je Isus doživio odbacivanje, muku i smrt.

Nadbiskup je pojasnio što znači da je Isus “sa svom odlučnošću” krenuo prema Jeruzalemu. „Grčki izvorni tekst koristi izraz koji doslovno znači “učvrstio je svoje lice” ili “utvrdio svoje lice” prema Jeruzalemu. To znači da se svjesno usmjerio, da nije dopustio kolebanje, da je čvrsto usmjerio svoje srce prema Očevoj volji.

Ta Isusova odlučnost je izraz Njegove ljubavi koja ide do kraja. Njegova odlučnost je znak njegove slobode: on ne ide u Jeruzalem jer ga okolnosti guraju, nego jer želi dovršiti svoje poslanje koje mu je Otac povjerio. Njegova odlučnost je izraz njegove potpune vjernosti Ocu i ljubavi prema nama“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Isus je pred sobom poslao glasnike, učenike koji su putem došli u pokrajinu Samariju, gdje Samarijanci nisu željeli primiti Isusa. „Tu dolazi reakcija učenika Jakova i Ivana – žele oganj s neba, Božju kaznu. Isus ih je prekorio, jer put koji je on odlučio slijediti nije put osvete, nego milosrđa. Njegova odlučnost nije želja da pobijedi neprijatelje, nego da ih spasi“, rekao je predvoditelj slavlja, dodavši da se i u tom događaju vidi koliko je važno poznavati Krista, kako bismo i mi u sličnim okolnostima učinili što i Isus.

To je velika poruka i nama, naglasio je nadbiskup, jer i mi često, „kad nas netko povrijedi ili ne prihvati, poželimo ‘vatreni odgovor’; u srcu nosimo osudu, prezir, želju da ‘im se vrati’. Isus nas poziva da poput njega ‘utvrdimo svoje lice’, ali ne u tvrdokornosti i inatu, nego u vjernosti ljubavi. Da idemo do kraja u opraštanju, strpljenju i ljubavi“, poručio je mons. Zgrablić.

Sv. Jeronim je primjer da „postanemo ljudi koji znaju krotiti svoje reakcije, koji ne traže osvetu, nego mir. Sv. Jeronim nas uči da je put preobrazbe put kroz Božju riječ. Njegov život bio je pun borbi – s vlastitim karakterom, sa strastima, s ljudima. Poznata je Jeronimova uzrečica: „Oprosti mi Bože jer sam Dalmatinac!“. Na mnogim slikama prikazan je kako se kamenom udara u prsa. Sv. Jeronim  je uvijek iznova posezao za Pismom, prepuštao se da ga oblikuje Božja riječ“, rekao je nadbiskup, istaknuvši važne poruke sv. Jeronima za naš život: upoznavati Sveto pismo, dopustiti da nas Božja Riječ oblikuje i svjedočiti Božju Riječ životom.

„Jeronim nije prevodio Bibliju iz dosade ili da zaradi. On je znao da je Božja riječ hrana za dušu. Zato i mi ne smijemo ostati površni. Ne možemo živjeti od nekoliko stihova, prispodoba, događaja iz Biblije koje čujemo na vjeronauku ili misi. Poznavanje Pisma nije hobi nego duhovna potreba koja hrani našu dušu i omogućuje nam upoznati Boga, sebe i drugoga. Božja Riječ donosi duši mir“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Potaknuo je vjernike da svaki dan pročitaju Evanđelje dana, neku misao; u obitelji nedjeljom pročitati odlomak Svetog pisma, proučavati psalme i u njima moliti, čitati knjigu po knjigu u Bibliji.

„Jer, kad poznajemo Pismo, poznajemo i Krista. Čitanje Svetog pisma nije isto što i čitanje vijesti ili romana. Biblija nije samo informacija, ona nas oblikuje, formira, preobražava. Ona nas izaziva, propituje, ponekad i ‘reže’ u srce kao mač s dvije oštrice“, istaknuo je nadbiskup, podsjetivši na riječ iz  Poslanice Hebrejima: „Živa je, uistinu, Riječ Božja; oštrija je od svakog dvosjeklog mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i namisli srca“ (Hebr 4, 12).

„Sv. Jeronim, koji je bio poznat po svom ‘oštrom jeziku’, znao je da ga Riječ poziva na obraćenje. Zato je išao u pustinju, činio pokoru. Pustio je da ga Riječ mijenja“, rekao je mons. Zgrablić.

Potaknuo je da čitajući Sveto pismo, ne tražimo „samo lijepe citate koji nas tješe, nego i one koji nas pozivaju na obraćenje, kajanje, na promjenu života. Božja riječ uči nas strpljenju, praštanju, hrabrosti, poniznosti. Kad je uzmemo ozbiljno, ona nas oblikuje u ljude koji sve više sliče Kristu“, poručio je nadbiskup, rekavši da svi možemo svojim životom postati “živo evanđelje”. To znači raditi pošteno, biti strpljiv, braniti dostojanstvo čovjeka, oprostiti kad bismo najradije uzvratili, u teškim vremenima drugima donositi nadu jer je crpimo iz Božje riječi, poručio je nadbiskup.

„Potaknuti Isusovim primjerom, pozvani smo ‘krenuti sa svom odlučnošću’, ili kako kaže originalni grčki tekst, ‘učvrstiti svoje lice’ – ne u tvrdokornosti, nego u vjeri. Kao što je Isus odlučno krenuo prema Jeruzalemu, i mi smo pozvani s istom odlučnošću krenuti putem vjere, Kristovim putem, putem koji nije uvijek lagan, ali vodi u puninu života.

Da bismo imali tu snagu, potrebno nam je da nas Riječ Božja svakodnevno hrani, preobražava i da kroz nas progovara drugima“, potaknuo je mons. Zgrablić. Zamolio je zagovor sv. Jeronima da nam podari ljubav prema Svetom pismu; da nas Jeronimova ljubav za Božjom riječi nadahne da i mi rado čitamo Bibliju, da u njoj tražimo Krista i nosimo ga drugima. „Tako će i naš život postati hod prema Jeruzalemu – prema susretu s Bogom licem u lice, zauvijek“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

I. G.

Foto: Župa Vlašići

Na znanstvenom simpoziju „Od Biograda do Ćokovca – 900 godina od rušenja benediktinske kraljevske opatije (1125.-2025.)“, u subotu, 27. rujna u Interpretacijskom centru pomorske baštine u Tkonu na otoku Pašmanu, drugog, završnog dana njegovog održavanja održano je pet izlaganja.

U sklopu treće sesije o temi „Rogovska opatija: uspon i kriza“, Tomislav Galović (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest) održao je izlaganje „Libellus Policorion – Rogovski kartular: temeljni izvor za najraniju povijest samostana sv. Ivana Evanđelista u Biogradu / sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu kod Tkona na otoku Pašmanu (11. – 12. stoljeće)“, a  Antun Nekić (HAZU, Zavod za povijesne znanosti u Zadru) izlaganje o temi „Kontekst, uzroci i posljedice mletačkog pohoda 1125.“.

Galović je predstavio kako Libellus Policorion – Rogovski kartular vezano uz samostan sv. Ivana Evanđeliste u Biogradu sadržava važno diplomatičko gradivo koje oslikava politički i društveni razvoj Hrvatskog kraljevstva u drugoj polovici 11. st. te je tom pitanju i posvećena većina historiografskih istraživanja i propitivanja.

Kartular donosi i veliki dio gradiva o razvoju zemljišnog posjeda samostana sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu kao stvarnog i pravnog sljednika spomenutog, u razvijenom Srednjem vijeku. Temeljni dio kartulara sadržava isprave i popise samostanskih posjeda od 1060. do 1369. godine i to prvo biogradskog sv. Ivana Evanđeliste, a zatim ćokovskog sv. Kuzme i Damjana.

U kartular je upisano sveukupno 138 isprava i zapisa. Od toga, razdoblju od 11. do 14. st. pripadaju 133 isprave i zapisa. Za čak 103 isprave i zapisa u kartularu ne postoji sačuvan predložak. Ondje gdje postoji predložak, raspolaže se sa samo 9 izvornika i 23 prijepisa.

Povijesni i diplomatički slojevi Libellus Policorion – Rogovskog kartulara odaju njegovu slojevitost. Najstariji sloj čini tzv. liber traditionum 11. stoljeća, što odgovara razvitku te diplomatičke i narativne skupine povijesnih izvora. Za većinu isprava koje pripadaju 12. stoljeću, njihova diplomatička forma ne odgovara vremenu njihovog navedenog nastanka. Galović je predstavio sadržaj i naglasio važnost kartulara kao temeljnog izvora za najraniju povijest toga kraljevskog benediktinskog samostana (monasterium regale).

Nekić je opisao kako je mletačko zaposjedanje i rušenje Biograda 1125. godine bio obračun s gradom za kojeg mletačke kronike kažu da se prkosno odupirao duždu Dominiku Michieleu, za razliku od Splita i Trogira koji su se mirno, ponovno, podvrgnuli pod duždevu vlast.

U odgovoru na pitanje je li rušenje Biograda imalo i dublju pozadinu, jer je to bilo mjesto u kojem su Arpadovići od 1102. godine krunidbom stjecali legitimitet za vlast nad Hrvatskom i Dalmacijom, Nekić je razmotrio i preispitao ideje o Arpadovićima kao dalekim, „nesposobnim“ vladarima sa sjevera te o Veneciji kao grabežljivom lavu koji oduvijek ima iste težnje, a to je ovladavanje cijelom istočnom Jadranskom obalom.

Preispitivanje te dvije dominantne slike hrvatske historiografije omogućuje da se relativno mala količina izvornog materijala iz prve polovice 12. st. koja govori o postupcima Arpadovića, Venecije i dalmatinskih gradova razmotri na drugačiji način, čime je postala jasnija i sudbina Biograda 1125. godine.

U sklopu četvrte sesije o temi „Ćokovac: nasljeđe i novi početak“, Nikolina Uroda (Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split) izlagala je o temi „Otočni samostani u Dalmaciji: duhovnost u prostoru izolacije“, Božana Maletić (Pontificio Istituto di Archeologia Cristiana, Rim) o temi „Ćokovac i preobrazba kasnoantičkih utvrda u samostane: dinamika prostora i moći na istočnom Jadranu“, a Trpimir Vedriš (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest) o temi „Podrijetlo i širenje kulta sv. Kuzme i Damjana na Jadranu“.

Uroda je opisala kako dalmatinski otoci od kasne antike imaju značajnu ulogu u oblikovanju kršćanske duhovnosti na istočnom Jadranu. Prema sv. Jeronimu, već u 4. st. na otocima borave asketski pojedinci i religijske zajednice koje traže osamu, molitvu i kontemplaciju.

U europskom kontekstu gdje nedostaje prirodna pustinja, izolirani otoci poprimaju njenu duhovnu funkciju i simboliku. Takvo prostorno okruženje pogodovalo je razvoju anahoretskog i cenobitskog monaštva. Ujedno, otočna izolacija štitila je samostanske zajednice od svjetovnih sukoba i omogućavala veću autonomiju.

Redovnički život na otocima bio je potican i od strane crkvene i svjetovne elite, koja je prepoznavala njegovu vrijednost u duhovnom, kulturnom i gospodarskom smislu. Od 11. st. sve je češće osnivanje samostana na otocima, često zbog propasti starijih samostanskih središta. Tako je benediktinski samostan sv. Silvestra na Biševu, osnovan u 11. st., napušten krajem 13. st., kad se redovnici sele u Komižu na Visu.

Sličan proces dogodio se i sa samostanom sv. Ivana Evanđelista iz Biograda, koji je nakon razaranja preselio na Pašman. Tijekom Srednjeg vijeka, otočni samostani postali su duhovna i kulturna središta, mjesta prijenosa znanja, pismenosti i tradicije. Iako se njihova funkcija kroz povijest mijenjala, ostali su trajan simbol povezanosti duhovnosti i prostora, tihe postojanosti u krajoliku izolacije.

Maletić je rekla kako lokalitet Ćokovac predstavlja paradigmatski primjer složene prostorne i funkcionalne evolucije kasnoantičkih utvrda duž istočne Jadranske obale. Arheološki ostaci nekih od njih ukazuju na dugotrajan proces u kojem se izvorna obrambena uloga postupno preoblikovala i prilagodila monaškim potrebama, često se oslanjajući na temelje ranije sakralne arhitekture.

Iako nije riječ o univerzalnoj pojavi, Ćokovac pokazuje kako su određene utvrde postale važna središta nove duhovne artikulacije, istovremeno oblikujući pejzaž kasnoantičke Dalmacije. Analiza toga preobražaja pruža dublji uvid u dinamiku reinterpretacije prostora i njegovih značenja u promjenjivim društvenim i institucionalnim okvirima, gdje se utvrde kao kompleksni entiteti prilagođavaju potrebama zajednice na prijelazu iz kasne antike u rani Srednji vijek. Stoga proučavanje Ćokovca i sličnih primjera obogaćuje spoznaje o regionalnim obrascima transformacije te produbljuje razumijevanje nastanka postantičkih krajolika moći, identiteta i duhovnosti.

Vedriš je rekao da sveti zaštitnici ćokovske crkve sv. Kuzme i Damjana potiču pitanje vremena njene prvotne posvete i njenog podrijetla prije preseljenja biogradske monaške zajednice na Pašman. Povezivanje izvornog titulara s ranobizantskom utvrdom dopušta smještanje te posvete u specifičan kronološki kontekst.

Naime, čini se da kult sv. Kuzme i Damjana nije na kršćanskom Zapadu bio poznat prije ranog 6. stoljeća. Ostaci najranije hagiografije i kulta sugeriraju niz transformacija koje su doprinijele višeslojnosti njihovog najranijeg kulta. Oslanjajući se na utvrđenu činjenicu širenja štovanja para svetih iscjelitelja na Sredozemlju u vrijeme vladavine cara Justinijana, Vedriš je istražio podrijetlo i početke kulta u Carigradu, širenje u Rimu te konačno pojavu na Jadranu.

Određivanje kronologije i okolnosti širenja kulta dopuštaju smještanje poznatih jadranskih primjera posvete crkava sv. Kuzmi i Damjanu u ambijent obnove bizantske vlasti na Jadranu nakon Gotskih ratova. Ravenskobizantski okvir  carske vlasti na istočnoj Jadranskoj obali dopušta usporedbu s ostalim svecima istog kulturnog horizonta.

Sudionici simpozija drugog dana njegovog  održavanja posjetili su samostan na Ćokovcu. Tim Simpozijem počelo je obilježavanje 900 godina djelovanja benediktinaca na Ćokovcu u nadolazećem petogodišnjem razdoblju, a završetak proslave Jubileja će biti 2029. godine.

Petogodišnje obilježavanje benediktinske prisutnosti na Ćokovcu podudara se istovremeno s petogodišnjim spomen – hodom Opatije Montecassino koja će obilježiti 1500. obljetnicu svoga osnivanja od strane sâmoga svetoga Benedikta 529. godine.

U ovom tekstu objavljeni su sažeci izlaganja čiji su autori izlagači na Simpoziju / I.G.

Foto: I. Grbić