OSVRT NA OBJAVLJENE TEKSTOVE NA PORTALU https://zadarskilist.novilist.hr

S obzirom na važnost točnog, nepristranog i odgovornog informiranja javnosti, koje  podržavamo kao temelj demokratskog društva i preduvjet pravednog sagledavanja svake teme od javnog interesa, smatramo nužnim reagirati na članke objavljene 20. i 21. studenoga 2025. na portalu https://zadarskilist.novilist.hr (https://zadarskilist.novilist.hr/zadar-zupanija/zupanija/darko-marusic-dobio-je-jednu-od-najvecih-kazni-medu-svecenicima-u-hrvatskoj-no-brojni-seksualni-delikti-u-crkvi-ostaju-neprocesuirani/ i https://zadarskilist.novilist.hr/zadar-zupanija/zadar/marko-vucetic-trenutacnom-suspenzijom-svecenika-crkva-pokazuje-da-je-na-strani-zrtve/)  u kojima je iznesen niz tvrdnji i interpretacija koje se odnose na postupanje Katoličke Crkve u slučaju Darka Marušića kojem je nedavno izrečena nepravomoćna presuda. Budući da su pojedine tvrdnje pogrešno interpretirane ili iznesene bez potrebnog utemeljenja, nužno je iznijeti nekoliko primjedbi koje pridonose objektivnijem razumijevanju predmeta.

O tvrdnji da “brojni seksualni delikti u Crkvi ostaju neprocesuirani”

U članku Karla Ivkovića navodi se tvrdnja: “U Hrvatskoj se već godinama zna za niz ovakvih slučajeva, ali rijetko koji ikada dobije pravni epilog ili reakciju institucija”. Takva izjava iznosi se bez ijednog konkretnog slučaja ili dokaza, pa stvara pogrešan dojam da Crkva sustavno zataškava zlostavljanje. Ako autor doista ima saznanja o počinjenim kaznenim djelima, prema zakonu je dužan to prijaviti nadležnim vlastima. Ako ta saznanja ne postoje, radi se o paušalnoj i neutemeljenoj optužbi i takve tvrdnje ne pridonose objektivnom informiranju javnosti.

Pogrešno tumačenje suspenzije i kanonskog postupka

U intervjuu autorice Nine Vigan s Markom Vučetićem, koji je u članku predstavljan kao filozof i teolog, izrečene su tvrdnje koje ukazuju na nedovoljno poznavanje kanonskog pravnog sustava i procedura koje se u njemu primjenjuju. Naime, tvrdnja da bi Crkva trebala odmah “suspendirati” svećenika da pokaže da je na strani žrtve nije ispravna. Suspenzija u Crkvi je kazna i može se izreći samo kad se utvrdi krivnja kroz kazneni postupak. Suspenzija se ne može  koristiti kao preventivna mjera – jer bi to bilo kažnjavanje bez procesa. U slučaju koji je potaknuo ovu raspravu, Nadbiskupija je svećenika odmah razriješila svih službi i izrekla mjere opreza, uključujući zabranu javnog sudjelovanja u sakramentima i blagoslovinama.

Nadalje, tvrdnja da Crkva “čeka civilni sud”, nije točna. Kod ovakvih teških djela crkveni zakon određuje da biskup ne smije sam pokrenuti kazneni proces. Biskup najprije mora  provesti početnu istragu i rezultate istrage poslati nadležnim crkvenim institucijama. Kazneni postupak može započeti kad nadležni Dikasterij to odobri. Crkva teoretski može voditi svoj postupak paralelno s civilnim, ali to je često nepraktično i može omesti državnu istragu. Civilni sudovi imaju pristup dokazima koje Crkva nema, i zato je razumno pričekati da završe najvažnije radnje. U ovom slučaju sve dodatno otežava činjenica da je svećenik u zatvoru. U tim okolnostima Crkva ne može osumnjičeniku slobodno uručivati potrebne spise, osigurati obranu ili voditi razgovore, i nema ovlast ispitivati zatvorenike. Dakle, Crkva ne uvjetuje svoje postupke civilnim postupkom.

Ovlast za ispovijedanje

Tvrdnja u članku: „Vidimo da je on tek ove godine suspendiran od ispovjedničke službe, što znači da je sve do nedavno mogao ispovijedati,“ zbog netočnosti zahtjeva dodatno pojašnjenje. Naime, nakon što su optuženom svećeniku izrečene mjere opreza, bio je pod stalnim crkvenim nadzorom i nije kršio zabrane niti ispovijedao vjernike. Pošto smo utvrdili da je u zatvoru ispovijedao, naknadno mu je službeno oduzeta ovlast ispovijedanja. Uvažavajući osjetljivost situacije, Nadbiskup je na to odmah reagirao. Ovakva tvrdnja da je sve donedavno mogao ispovijedati stvara pogrešan dojam i ne razlikuje formalnu odluku i stvarno djelovanje.

Pitanje brige za žrtve

Navedeno je u članku: „Žrtve uvijek trebaju znati da će dobiti podršku onih koji shvaćaju što je ljudska obveza, a da će ih odbaciti oni koji su odustali od vlastite ljudskosti“.  Crkva se prema žrtvama maloljetničkog zlostavljanja odnosi konkretnim djelima i iskrenim suosjećanjem. To čini kroz mjere zaštite, edukaciju, kroz pastoralnu, duhovnu i psihološku skrb, a ne praznim riječima koje sugeriraju „odustajanje od vlastite ljudskosti“.

O zahtjevu za isprikom prije okončanja postupaka

Pozivima da se nadbiskup “ispriča žrtvi” zanemaruje se činjenica da isprika u pravnom i društvenom smislu predstavlja priznanje određene krivnje ili propusta. U ovoj fazi postupka možemo jedino izraziti žaljenje, zbog moguće patnje žrtve, što smo već učinili, te dati podršku naporima da se istina utvrdi. Time se ne prejudicira ni krivnju ni nevinost i ne narušava se načelo pravednog postupanja.

Zaključak

U javnom prostoru, u kojemu je objektivno i odgovorno informiranje temelj povjerenja, nužno je iznositi točne i provjerene informacije te se dosljedno držati zakonskih i procesnih okvira, jer svako odstupanje od tih načela stvara prostor pogrešnim zaključcima, medijskim manipulacijama i neopravdanom narušavanju ugleda pojedinaca i institucija.

Katolička Crkva, kao pravna i društvena institucija koja djeluje unutar pravnog poretka Republike Hrvatske, dužna je surađivati s državnim tijelima, štititi žrtve i provoditi svoje unutarnje postupke u skladu s propisanim normama, ali istodobno ne smije i ne može izricati kazne prije nego što zakonito proveden postupak utvrdi činjenice. Svako drugačije postupanje dovelo bi do kršenja temeljnih načela pravednosti.

Od presudne je važnosti da se svaka žrtva zlostavljanja, kao i svaka osoba koja raspolaže saznanjima o mogućem kaznenom djelu, bez straha i bez zadrške obrati civilnim institucijama. Dosljednim poštivanjem zakona i procedura, a ne njihovim zaobilaženjem ili prilagođavanjem trenutačnom medijskom pritisku, osigurava se istinska zaštita žrtava i vjerodostojnost pravnog poretka.

Zadarska nadbiskupija