LUKA, DUGI OTOK: 64. Svećenički i Redovnički dan Zadarske nadbiskupije – Propovijed nadbiskupa Milana Zgrablića

Na 64. Svećenički i Redovnički dan Zadarske nadbiskupije u Luci na Dugom otoku, koji je održan u četvrtak, 26. lipnja, misno slavlje u župnoj crkvi sv. Stjepana u Luci predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Svećenički dan održan je na 111. obljetnicu rođenja i 80. godišnjicu mučeničke smrti Sluge Božjega don Eugena Šutrina i u spomen na Slugu Božjega don Srećka Lovretića, obojicu svećenika rodom iz Luke.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Mt 7, 21-29

1. Hodočašće – na korijenima vjernosti

Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice!

Draga braćo i sestre!

Okupljeni smo danas ovdje u župnoj crkvi sv. Stjepana u Luci, na Dugom Otoku, u kolijevci početka života Sluge Božjeg don Eugena Šutrina. Povod održavanja ovogodišnjeg Svećeničkog i redovničkog dana naše Nadbiskupije u ovom mjestu je 111. godišnjica rođenja i 80. godišnjica mučeničke smrti Sluge Božjega don Eugena, koji je rođen na današnji dan, 26. lipnja 1914. u ovom mjestu, a ovdje, na mjesnom groblju je i pokopan, 29. studenog 1945., tri dana nakon mučeničke smrti, 26. studenog.

Ujedno, sjećamo se i župnika mučenika ove župe, također Sluge Božjega,  don Srećka Lovretića. On je rođen 11. rujna 1911., a poginuo je nakon nasilnog odvođenja iz župne kuće ovdje u Luci, 26. srpnja 1942. godine. Don Eugen i don Srećko žrtve su nasilne, mučeničke smrti u 31. godini života.

Dva života, dva svećenika, dva župnika, dvije sudbine, dvije žrtve, dva mučenika, a jedno jako svjedočanstvo: svjedočanstvo vjernosti Kristu i Crkvi do kraja. Ovdje smo jer slavimo vjernost do kraja, vjernost do smrti, ali i Božje obećanje: da kuća sagrađena na stijeni ne propada.

2. Početak i kraj križnog puta

Ovdje, u Luci, događa se nešto duboko simbolično: nasilno odvođenje Sluge Božjega don Srećka iz župne kuće ovdje u Luci 1942. godine prva je postaja križnog puta – trenutak kada nepravda udara, kada započinje hod prema muci i nasilnoj smrti.

A u istom mjestu, u istoj ovoj župi, pokopan je 1945. godine don Eugen, Sluga Božji, u blizini te iste župne kuće iz koje je odveden don Srećko. Ovaj događaj simbolično predstavlja posljednju, četrnaestu postaju križnog puta – polaganje u grob. Tako Luka postaje mjesto gdje križni put počinje i završava povijesno, duhovno i otajstveno.

Ovdje su sabrane i prva i četrnaesta postaja, ali danas i mi – Crkva hodočasnica – koji čekamo petnaestu postaju: Isus je uskrsnuo od mrtvih. Iščekujemo Njegov slavni dolazak i naše sudioništvo u tom otajstvu. Iščekujemo i beatifikaciju ovih Kristovih svjedoka, njihovo uzdignuće na čast oltara, zajedno s drugim Slugama Božjim naše Nadbiskupije.

Naše nastojanje oko njihove beatifikacije nije samo pravni i crkveni postupak, već želja da i mi danas prepoznamo svetost među nama, u našem narodu, u našoj povijesti, među našom braćom, po vjeri i svetom redu.

I dok čekamo tu petnaestu postaju – uskrsnuće, slavu, puninu Kristove pobjede – pozvani smo živjeti kao ljudi uskrsnuća. Ova župa danas, ovo mjesto, postaje za nas škola nade uskrsnog života: kako ostati vjerni u skrovitosti, u iščekivanju, u malim svakodnevnim izborima ljubavi i služenja te tako životom potvrditi da je temelj naše vjere i života Isusovo uskrsnuće.

3. Jubilejska godina i hodočašće nade

U tom svjetlu, Jubilejska 2025. godina i njezino geslo „Hodočasnici nade“ dobivaju za nas posebno značenje. Mi danas ovdje nismo turisti koji su došli znatiželjno slušati o povijesti iz sredine prošlog, 20. stoljeća, nego smo hodočasnici nade. Hodočašće je prigoda za suočavanje – sa sobom, s Kristom, s našim poslanjem. Dolazimo ovdje, ne da gledamo samo unatrag, nego da iz žive vjere na koje nas potiče ovo mjesto, crpimo snagu za ići naprijed. Don Eugen i don Srećko nisu završili u smrti – oni su, vjerujemo, iz smrti prešli u Život. Oni su nam pokazali da nada nije osjećaj, nego odluka: živjeti za Krista i umrijeti s Njim, kako bismo s Njim i uskrsnuli za život vječni.

Došli smo u ovo mjesto gdje je drvo križa duboko posađeno u tlo, kako bismo našom nazočnošću i molitvom zalijevali ovaj križ te, kako bi, po Božjoj milosti, iz njega izrasli slatki plodovi blaženstva i svetosti don Eugena i don Srećka, kao i drugih Slugu Božjih naše Nadbiskupije, ali i kako bismo se svi mi jednom nasitili na slatkom rodu križa na gozbi vječnog života.

4. Graditi kuću na stijeni – osobni i crkveni temelj

Ulomak Lukinog Evanđelja koje danas liturgija stavlja pred nas na razmatranje djeluje izazovno i želi nam pomoći da autentično živimo u nadi uskrsnuća. Isus danas govori o istini – i to istini koja seže do kosti. Znamo, nisu dovoljne riječi. Nije dovoljno govoriti: “Gospodine, Gospodine” (usp. Mt 7, 21). Nije dovoljno samo biti viđen u Crkvi, nositi kolar ili habit, povremeno obući liturgijsko ruho, imati titulu preuzvišeni, monsignore, don, časna sestro…. Isus traži više od toga. Traži srce koje živi po volji Božjoj. Traži kuću sagrađenu na stijeni – na vjeri koja ne popušta ni pred vjetrovima, ni pred bujicama, ni pred razbojnicima, prevarantima i ubojicama.

Ove Isusove riječi osobito prodiru u srce nas svećenika, redovnika i redovnica. Mi smo ti koji najčešće govorimo: „Gospodine, Gospodine“, mi smo ti koji prorokujemo – govorimo u Božje ime, propovijedamo, katehiziramo, poučavamo, blagoslivljamo, posvećujemo. Mi smo ti koji predvodimo narod Božji. Ali, Gospodin nas danas izaziva pitanjem: Jesi li ti onaj koji samo govori – ili onaj koji vrši volju Očevu? Jer, nisu dovoljne samo liturgijske geste, svete riječi, liturgijsko ruho, klerički ili redovnički znak. Ako sve to činimo, a ne živimo u istini Kristovoj, u novosti života Kristova uskrsnuća, ako u dubini našega bića nismo sjedinjeni s Kristom, tada i nama prijeti ona strašna rečenica koju je Isus rekao ludim djevicama: “Zaista, kažem vam, ne poznam vas” (Mt 25, 12).

Zato nas ovo evanđelje danas, ovo hodočašće uz spomen don Eugena i don Srećka, snažno poziva da se vratimo temeljima – i pitamo se: Na čemu gradimo svoju kuću, svoj život? Na kojoj stijeni stoji naš svećenički ili redovnički život? Na navici i uhodanom ritmu? Na simpatijama ljudi? Na mišljenju onih s kojima komuniciramo? Na uspjesima u našem radu, na priznanjima, na brojevima? Ili na Kristu?

Jer, stijena na koju nas Isus poziva da gradimo svoj život nije ideja, nije projekt, nije struktura. Stijena je On – Isus Krist. Krist je bio poslušan Ocu do smrti na križu. On, koji nije tražio svoje, nego je vršio volju Očevu.

Graditi kuću života na stijeni znači slušati Riječ Božju, pohranjivati je u svom srcu, o njoj razmišljati i po njoj živjeti – poput Marije, Isusove i naše nebeske Majke (usp. Lk 2, 19). Gradimo na čvrstoj stijeni kad molimo – i kad živimo ono što smo molili; kad propovijedamo – i kad prvi živimo ono što govorimo; kad naviještamo i sakramentalno slavimo novi život koji je došao Kristovim uskrsnućem i kad hodimo u novosti života. Sve je to zahtjevno i teško, ali i jedini put koji vodi u osmišljeni naš duhovni poziv i život.

Znamo da se riječ ‘stijena’ na grčkom kaže ‘petra’, odakle dolazi ime Petar. A za nas Petar nije samo simbol vjere, nego konkretna osoba – apostol kojemu je Isus rekao: „Ti si Petar – stijena – i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“ (Mt 16, 18). U našem vremenu stijena ima lice: nasljednik svetog Petra je papa Lav XIV. Onaj koji danas nosi Petrovu službu jamac je vjernosti i jedinstva Crkve. I zato graditi na stijeni ne znači samo osobnu duhovnost – nego i biti u jedinstvu s Petrovim nasljednikom, s Crkvom, s naukom Crkve, s biskupom, sa svećeničkim i redovničkim bratstvom.

5. Zajedništvo – dar i odgovornost

Svećenik koji nije povezan sa svojim biskupom, koji djeluje samovoljno, izvan zajedništva, nije utemeljen na stijeni. Redovnik koji ignorira svoju zajednicu i zavjete, svoje poglavare, gradi na pijesku. Svećenik koji je u sukobu sa svojom subraćom, sa župnom zajednicom, koji nije brat među braćom, ne gradi na Kristu. Krist nas nije pozvao da budemo solo igrači, nego da budemo jedno tijelo – Crkva. A to tijelo ima glavu – Krista – i ima svog vidljivog pastira na zemlji – Petra današnjice, papu Lava.

Isus je uoči svoje muke molio Oca: “Da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi” (Iv 17, 12). To nije Isusova pobožna želja, nego srž Njegove volje za Crkvu. Zajedništvo u Crkvi nije opcija, nego temelj. Bez zajedništva, ni najpobožniji pothvati nemaju snagu. Bez zajedništva, i najsvetije riječi mogu postati prazne, jer se ne temelje na Presvetom Trojstvu, na Uskrsnuću, na krštenju, na otajstvenom Tijelu Kristovu koja je njegova Crkva. A sve su to jedini čvrsti temelji naše vjere i našeg duhovnog poziva.

U zajedništvu s Bogom i Crkvom se krije naša duhovna snaga. Kada svećenici žive u zajedništvu sa svojim biskupom, kada redovnici žive u vjernosti svojoj zajednici, kada se svećenik ne uzvisuje nad narodom, nego postaje brat među braćom – tada Duh Sveti djeluje snažno. Tada Crkva ne raste zbog ljudskog umijeća, nego zbog Božje vjernosti. Tada se ne gradi na pijesku ega, nego na stijeni zajedništva u Kristu.

Ali, svi znamo da zajedništvo nije uvijek lako. Ono je ranjeno. Ranjeno individualizmom koji nas zatvara u sebe. Ranjeno osamljenošću koja izjeda srce služitelja. Ranjeno umorom – ne toliko od rada, nego od služenja koje je izgubilo smisao. Ranjeno malodušnošću koja nas je zahvatila kad smo prestali gledati na Gospodina i počeli se uspoređivati s drugima. Ranjeno gubitkom žara, kad nas ljubav prema dušama više ne nosi, kad prevagne komocija na koju smo se navikli, zavoljeli i koja je postala naša omiljena životna družica.

Kako nadvladati poteškoće zajedništva? Znamo: Povratkom na izvor. Ulazeći u sve dublje svakodnevno zajedništvo s Kristom, na svakodnevni susret s Njim u molitvi, u euharistiji, u ispovijedi, u Riječi Božjoj, u braći i sestrama koja nas okružuju. Obnovom bratstva – ne formalno, nego stvarno, duhovnim susretima i razgovorima, zajedničkom molitvom, iskrenim slušanjem jedni drugih, ponovnim otkrivanjem da je brat uz mene dar, a ne prijetnja, neprijatelj ili suparnik. Naše zajedništvo mora biti mjesto gdje se Bog slavi i gdje Bog djeluje, a ne obveza koji nas guši.

Kada se vratimo tom i takvom zajedništvu, tada dolazi i nova snaga, novo pouzdanje. Tada Duh Sveti ne djeluje „unatoč nama“, nego po nama. Tada Crkva raste, jer raste ljubav u nama.

Jedna od velikih opasnosti za naše zajedništvo je ogovaranje i klevetanje. To su duhovne bolesti koje razaraju povjerenje, gase ljubav i truju međusobne odnose. Nema zajedništva gdje se o drugome govori iza leđa, gdje se sije nepovjerenje i sumnja. Ogovaranje nikad nije izraz brige – ono je oblik samozadovoljstva na tuđi račun. Kleveta je pucanj u dobar glas drugoga. Tko ogovara i kleveće brata, zapravo sudi Krista u njemu.

6. Snaga u prihvaćanju drugoga kao dar

Zajedništvo se gradi i prihvaćanjem drugoga. I zato, nije po sebi problem ako mi brat svećenik, redovnik ili redovnica nije simpatičan – problem je ako ga ne prihvaćam kao dar Božji. Ljubav nije samo osjećaj, nego odluka. Osjećaji su prolazni i nestalni. Voljeti znači svjesno birati dobro – iz dana u dan – ljubiti na Kristov način. Sveta Terezija iz Lisieuxa, koja je izabrala da joj životni poziv bude „biti ljubav u srcu Crkve“, nije ljubila svoje sestre u samostanu zato što su joj sve bile drage i simpatične, nego zato što je odlučila ljubiti ondje gdje je teško, gdje je neugodno, gdje se traži žrtva. Odlučila je ljubiti, jer i Bog svakog jednako ljubi.

Ako među nama svećenicima, redovnicima, čekam da drugi prvi prihvaća mene, ostat ćemo zatvoreni u sebi. Ali, ako svaki dan biramo slijediti Kristovu bezuvjetnu ljubav, tada zajedništvo postaje prostor milosti, rasta i radosti.

7. Graditi kuću života na stijeni Ljubavi

U duhu današnjeg Evanđelja, graditi kuću na stijeni, znači graditi svoj život na Ljubavi – na Bogu. To znači graditi na Njegovoj Riječi, na Njegovim zapovijedima koje nisu teret, nego put slobode. Tko gradi na Kristovim zapovijedima, ne gradi na osjećajima koji dolaze i prolaze, nego na vjeri u Krista Isusa i odluci volje: vršiti volju Oca, ljubiti bližnjega, nositi križ, opraštati, biti malen i ponizan. Ljubav nije lagan put, ali je jedini put koji vodi u svetost. To je temelj koji ne popušta kad dođu oluje.

Zato nas Evanđelje danas ne poziva na pobožni ideal, nego na stvarnu gradnju kuće života u kojem se svaka gesta, svaka riječ, svaka odluka mjeri mjerilom Kristove ljubavi. Tako postajemo živo kamenje kuće koja stoji na Stijeni i Crkve koja živi iz Ljubavi.

8. Primjer don Eugena i don Srećka

U Jubilejskoj godini, kad Crkva slavi Božje milosrđe i obnavlja vjernost, neka don Eugen i don Srećko, dvojica mučenika, budu naš poziv na ispit savjesti: Što radimo, kako živimo, na čemu gradimo? Jesmo li uistinu graditelji na stijeni – ili možda, čak i u Crkvi, gradimo život na pijesku taštine i umišljenosti, u blatu oholosti i samodostatnosti, u kaljuži mlakosti i sebičnosti?

Don Eugen i don Srećko ostavili su nam primjer. Oni su gradili kuću života na stijeni. I kad je navala bujice i vjetrova došla – ostali su čvrsti. Neka nas njihova vjernost potakne na ispit savjesti i obnovu odlučnosti.

9. Živjeti Božju Riječ odlučno

U ovom mjestu gdje je rođen don Eugen, neka se danas rodi i nova odlučnost: da ćemo živjeti Evanđelje ne samo dok smo na oltaru, nego i kad navale bujice – u kušnji, u nepravdi, u tišini, u nesigurnosti. I ako bude potrebno – do jarbola smrti. A u ovom istom mjestu, u kojem je don Srećko odveden u mučeničku smrt, neka se rodi i naša hrabrost za prihvatiti križ kad dođe nenajavljeno, u obliku nerazumijevanja, odbacivanja ili šutnje.

Ovo je i trenutak kada trebamo biti odlučni zakopati u grob ono što nas priječi da budemo Kristovi: našu taštinu, našu oholost, naše grijehe, našu sebičnost, netrpeljivost, duhovnu mlakost i lijenost, našu nespremnost za služenje. Neka ovdje, gdje je u zemlju položeno tijelo mučenika don Eugena, budu zakopane i naše navezanosti koje nas sputavaju da budemo slobodni za Boga i bližnje.

11. Život u nadi uskrsnuća

U svemu neka nas, braćo i sestre, ohrabri činjenica da nas Bog ljubi – usprkos našim slabostima, padovima, nesavršenostima. Ne zaboravimo: naša kuća, naš život, naše tijelo je Hram Duha Svetoga. Krist ne prestaje imati povjerenja u nas, ne prestaje nas pozivati, ne prestaje nas podizati i slati. Ova kuća našeg života, ova Crkva, ovo zajedništvo – nisu naše zasluge, nego Njegova milost.

Zato danas, ovdje, u Luci, radosno čekamo petnaestu postaju križnog puta, dan slavnog uskrsnuća, ne samo Slugu Božjih don Eugena i don Srećka i drugih Slugu Božjih naše Nadbiskupije, nego i našega osobnog preobraženja. Ostanemo li vjerni Gospodinu, neće izostati dan kada će On obrisati svaku suzu s naših očiju i prepoznati vjernost koja je možda bila skrivena, tiha, ali istinska – stvarna.

Molimo jedni za druge – da nitko ne ostane sam na putu svećeničkog i redovničkog života, da nitko ne klone, da se nitko ne izgubi. Neka nas Duh Sveti iz dana u dan podsjeća: nismo sami, nismo zaboravljeni. Neka nas žar mučenika naše subraće don Srećka i don Eugena i ostalih ugodnika Božjih naše Nadbiskupije ohrabri, a nada uskrsnuća nosi u našem poslanju.

Amen.

Foto: don Luka Šustić