Cjelonoćno euharistijsko klanjanje za misije i misionare uoči proslave Misijske nedjelje održano je u četvrtak, 19. listopada u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru.
Klanjanju je prethodila večernja misa koju je predvodio don Jerko Vuleta, povjerenik Povjerenstva za misije, ekumenizam i međureligijski dijalog Zadarske nadbiskupije.
Župa Smiljevac izabrana je za održavanje tog događaja jer je ta župa u Zadarskoj nadbiskupiji s najintenzivnijim redovitim radom za misije i kontinuiranom sviješću župljana u pomoći misionarima. Tome je doprinio nekadašnji dugogodišnji smiljevački župnik don Mladen Kačan, koji je svojevremeno bio povjerenik za misije Zadarske nadbiskupije. U misi i klanjanju sudjelovao je i smiljevački župnik don Tomislav Dubinko.
Na početku klanjanja, don Jerko Vuleta pročitao je ulomak iz Evanđelja po Mateju, koji govori o Isusovom poslanju učenika koje je povjerio svojoj Crkvi. „Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite, dakle, i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,16-20).

Don Jerko je potaknuo na razmišljanje o „čudesnoj ujedinjenosti, povezanosti po milosti i po daru vjere sa svim misionarima svijeta koji svoje živote stavljaju na raspolaganje Isusu, kako bi se navješćivala i svjedočila Isusova istina i njegova ljubav“.
„Ujedinjeni smo u molitvi za misije i potrebe svih misionara diljem svijeta, koji često rade u teškim uvjetima i izazovnim okolnostima. Misionari su u svojim srcima u svojoj matičnoj domovini osjetili porast Isusove ljubavi te su, vođeni Isusovim duhom, spremno krenuli iz ljubavi prema Isusu u tako veliki izazov – biti njegovi misionari, biti njegovi svjedoci, navjestitelji njegove ljubavi u najudaljenijim krajevima svijeta“ rekao je don Jerko, smatrajući da su vjernici snažni onoliko koliko su ispunjeni Isusom i koliko je u njima velika misijska svijest da nas Isus treba u svakom trenutku našeg života.

„Trebaju nas naša braća i sestre koji su fizički i zemljopisno daleko od nas, ali s kojima nas ujedinjuje ista vjera. Dok u svojim mislima pred sobom imamo cijeli svijet, neka iz dana u dan u nama raste i naša misijska svijest kako nas Isus treba. Isus želi s nama surađivati i želi se još dublje s nama povezati, sjediniti, kako bi po žaru naše molitve i žrtve, naša braća i sestre kojima misionari služe u svim dimenzijama njihovog života, osjetili Isusovu ljubav i blizinu“ rekao je povjerenik Vuleta.
Za vrijeme klanjanja, članovi smiljevačke Misijske zajednice u prigodnim razmatranjima molili su da Crkva ostane vjerna svojoj misionarskoj ulozi, jer po djelovanju misionara rađaju se nova djeca za Božje kraljevstvo.
„Neka Crkva i dalje bude vjerna zaručnica koja će vršiti volju svoga Zaručnika, navješćujući Radosnu vijest svugdje i u svako doba, bilo zgodno ili nezgodno vrijeme. Neka Crkva ne zapostavi svoju misijsku zadaću i neka se u njoj ne ugasi misijski žar koji je stoljećima održavan snagom Isusove prisutnosti, po Duhu Svetom“ molilo se pred Presvetim oltarskim sakramentom.
Istaknuvši da je Isus dao veliko i važno poslanje, učiniti njegovim učenicima sve narode, u razmatranju je rečeno kako „Isus poznaje naše napore i nastojanja da vršimo njegovu Riječ, a poznate su mu i naše sumnje i slabosti“, kao što su posumnjali i učenici u susretu s Isusom u Galileji.

„No, Isus nas ne napušta ni u našim slabostima. Naprotiv, pristupa svakome te unatoč našoj slabosti i krhkosti daje nam veliko i važno poslanje – širiti njegovu Riječ i svjedočiti Radosnu vijest svima kojima nas šalje. Čini to da bi se u našoj slabosti očitovala njegova jakost i da bi se Isus proslavio po nama. Zato nam obećava da će ostati s nama u sve dane do svršetka svijeta“ istaknuto je u razmatranju, s molitvom Isusu neka učvrsti naše pouzdanje da će uvijek biti s nama i osnažiti nas svojim svetim Duhom za vršenje njegovih zapovijedi, da budemo njegovi vjerni svjedoci i misionari gdje god Isus hoće.
Don Jerko je molio da Isus podari puninu svoga života svim misionarima u svijetu i domovini, koji su se darovali za dobro drugih u Crkvi, na bilo kojem kontinentu. Puk i svećenici zajedno su molili za misionare neka „budu uvijek radosni u svom darivanju, neumorni u svom služenju, velikodušni u svojoj žrtvi, prepoznatljivi u svojoj poniznosti. Njihov primjer neka potakne i druga srca da poslušaju i slijede Isusov poziv“.
Cijelog tjedna, od utorka, 17. listopada do subote, 21. listopada, u župnoj crkvi sv. Ante na Smiljevcu svako jutro bilo je klanjanje u molitvi za misije od 6,15 do 7 sati.
Koliko smiljevački župljani imaju razvijen osjećaj za misije potvrđuje i djelovanje dviju misijskih skupina u župi sv. Ante: skupina malih misionara okuplja djecu na župnim susretima subotom kada djecu izrađuju razne kreativne artikle čijom prodajom župljani daruju priloge za misije. U župi djeluje i Misijska zajednica odraslih koja se okuplja na svom mjesečnom susretu. Također, u župi Smiljevac trećeg četvrtka u mjesecu održava se klanjanje s nakanom za misije i misionare. Župljani Smiljevca sudjeluju u pobožnosti klanjanja pred Presvetim oltarskim sakramentom svakog četvrtka; jedanput mjesečno u župi se održava cjelonoćno klanjanje, a prvog petka u mjesecu održava se cjelodnevno klanjanje na čast Presvetog Srca Isusova.
Ines Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić krstio je Ivanu Čolakić, osmo dijete u obitelji i Moniku Jozić, četvrto dijete u obitelji, za vrijeme misnog slavlja koje je u nedjelju, 15. listopada, predvodio u župnoj crkvi sv. Nikole biskupa u Kistanjama.

Renata i Mihael Čolakić u braku su 17 godina. Najstariji sin Sebastijan ima 16 godina, slijede Katarina, Emanuel, Antonio, Rita, Francesco Pio, Marija, Nikolina i Ivana. „Biti majka brojne djece najprije je čast. Imati toliko djece je dar od Boga i hvala dragom Bogu što me za to izabrao. Nije to mala stvar. Malo je naporno, ali moguće je uz Božju pomoć“ rekla je Renata Čolakić.

Nikolina i Filip Jozić u braku su 10 godina. Njihova djeca su Sebastijan, Ana Marija, Paola i Monika. „Emotivno doživljavamo krštenje, tim više što je nadbiskup krstio naše dijete, pa smo dodatno, s još većom motivacijom ga čekali. Supruga i ja potječemo iz obitelji s osmero djece. To nas je obilježilo, život u brojnoj obitelji, a i Crkva nalaže otvorenost životu“ rekao je Filip Jozić.

„Drago mi je biti s vama kada slavimo život. Biti s vama u Kistanjama uvijek je lijepo. Drago mi je da je krštenje na 40. godišnjicu proglašenja svetim Leopolda Bogdana Mandića čija se slika nalazi u vašoj župnoj crkvi i čijem se zagovoru utječete“ rekao je mons. Zgrablić u obraćanju kistanjskim vjernicima.

„U sakramentu krštenja Bog čini nešto veliko i veličanstveno, čini nas dionicima svoga života. Čini da se mi zovemo i jesmo istinska djeca Božja. Po sakramentu krštenja nakalamljeni smo na Isusa“ rekao je nadbiskup. Istaknuvši da je  Gospodin naš pastir koji nam daruje puno svojih milosti, da naša duša može biti ispunjena mirom, radošću i bogatstvom, poželio je da Gospodin zahvati svaku dušu u spoznaji blizine, dobrote i ljubavi koju nam Bog trajno iskazuje.

Podsjetivši na misao sv. Terezije Avilske čiji je blagdan bio te nedjelje: „Svaki čovjek ima veliki kapacitet koji je njegova duša, ali ne znamo koje se veliko blago i bogatstvo krije u našoj duši“, nadbiskup je rekao da je duša toliko veliko bogatstvo da sâm Bog boravi u njoj. Tu najveću vrijednost pozvani smo spoznavati i otkrivati, jer u Bogu uvijek moramo rasti. „Ne napredovati u ljubavi jako je loš znak, rekla je sv. Terezija. U vjeri i ljubavi moramo trajno napredovati jer onda idemo sve više Bogu i sve više dobra se nastanjuje u našem srcu“ istaknuo je mons. Zgrablić.

U duhu blizine, pažnje i brige koju Bog daruje čovjeku, nadbiskup je razmatrao i pročitani Psalam 23, ‘Gospodin je pastir moj’ kojeg pripisuju kralju Davidu. David je živio prije 2500 godina i sâm je bio pastir.

„Sadašnjem našem mentalitetu strana je i nije bliska slika pastira. Sada se stada uzgajaju u nekim posebnim uvjetima, gledajući što bi se izvuklo od stada, koja bi bila korist. Danas nekome reći da je ovca je uvreda. A mi u Crkvi pjevamo: ‘Ja hoću biti ovca tvoja’. Ta je slika strana našem mentalitetu, ali je izuzetno bogata“ rekao je nadbiskup, istaknuvši da David ima potpuno drugu sliku o pastiru i stadu.

„Jer David zna da pastir svoj život polaže za svoje stado, da život stada ovisi o pastiru. Pastir se brine za svoje stado. On hoda po pustim krajevima gdje ima puno životinja, neprijatelja koji žele uništiti to stado. Gospodin je i tu njihova sigurnost. Oni ga čuju. Pastir živi za svoje stado i živi sa svojim stadom. U šatoru, zajedno spavaju, zajedno dijele cijeli dan. Dakle, pastir ovisi o stadu, stado o pastiru. Pastir se hrani tim stadom i toliko se brine za stado da u ničem ne oskudijeva. To je slika Boga koji toliko misli na nas. Nama ništa ne nedostaje kad smo u Božjoj blizini, kad smo zajedno s Bogom. U Bogu imamo sve“ rekao je nadbiskup, podsjetivši na biblijsku riječ: „Bog će ispuniti svaku našu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu“. „Bog ispunja svaku našu potrebu. Takav je pastir. Gospodin daje toliko milosti da možemo odmarati u milostima koje nam Gospodin daruje“ rekao je nadbiskup.

Tragom navještenog evanđelja koje govori o kraljevskoj gozbi, mons. Zgrablić je rekao da je i slika kralja strana današnjem mentalitetu. Kralju se treba klanjati, poima se da je visoko, a drugi da su podložnici kralja. „Ali, slika kralja koju nam donosi Krist je slika kralja koji živi u ljubavi i koji na gozbu poziva sve da sudjeluju u toj radosti i ljubavi. Gospodin svakog od nas poziva na svoju gozbu ljubavi, on svakog od nas želi sjesti za stol. Gospodin nam daje obilno svoje hrane, daje nam obilno svoga života, da bismo ušli u ljubav s njim. Da bismo bili na vječnoj gozbi u ljubavi s njime. Isus je put kojim treba ići i nema boljeg pastira i puta kojim treba ići i koji nas vodi u obilje i u puninu života“ rekao je mons. Zgrablić.

Župljani su darovali nadbiskupu kip sv. Mihaela s relikvijom iz špilje brda Gargana gdje se, prema predaji, ukazao sv. Mihael. Misa je završila molitvom zadnjeg dana devetnice sv. Mariji Goretti koju je predvodio kistanjski župnik Ivan Perković, čiji su blagdan župljani proslavili misnim slavljem u ponedjeljak, 16. listopada.

Ines Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je u subotu, 7. listopada, u svetištu sv. Šime u Zadru, svečanu Večernju uoči blagdana sv. Šime, zaštitnika grada Zadra.

Osobitost i obogaćenje u ovogodišnjem liturgijskom susretu bilo je zajedničko sudjelovanje u Večernjoj hodočasnika Križevačke eparhije, među kojima i njihovih svećenika i bogoslova, predvođenih križevačkim vladikom Milanom Stipićem koji njeguju veliku pobožnost u čašćenju sv. Šime te sudjelovanje članova crkvenih pokreta i zajednica Zadarske nadbiskupije koji su se okupili na svom susretu u svetištu sv. Šime prije početka svečane Večernje.

U zahvalnosti članovima Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene pokrete i zajednice u Zadarskoj nadbiskupiji s predstojnikom fra Bojanom Rizvanom na organizaciji njihovog susreta prije Večernje, nadbiskup Zgrablić rekao je da je djelovanje zajednica, udruga, pokreta i bratovština na području Zadarske nadbiskupije „u povezanosti istim Božjim Duhom“ te da smo pozvani zahvaljivati Bogu „na bogatstvu različitih plodova Duha koji niču, rastu i dozrijevaju na Božjoj njivi diljem naše Nadbiskupije“.

„Poput sv. Šimuna koji je potaknut Duhom došao u Hram upravo u trenutku kad su Marija i Josip prikazivali Bogu Isusa i mi smo se, vođeni istim Duhom, okupili oko sv. Šimuna, Pravednika i Bogoprimca koji je držao Isusa u svojim rukama, na molitvu koja nam otvara vrata Bogu i omogućuje prepoznati Isusa, ljubljenog Božjeg Sina i našeg Spasitelja.

Relikvije sv. Šime ne vraćaju nas natrag u jeruzalemski hram, u Šimunovo vrijeme, nego nas, kao „fragmenti vječnosti na zemlji,“ kako je netko nazvao relikvije, usmjeravaju prema nebu, k Bogu, našem Ocu i povezuju sa sv. Šimunom koji živi u Božjem svjetlu i miru u vječnosti“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da se kroz molitvu povezujemo sa sv. Šimunom „koji je supatnik u našim slabostima i iskušenjima života, da bismo mogli njegovim primjerom i zagovorom smjelo pristupiti Prijestolju milosti te primiti milost i milosrđe za pomoć u pravi čas“.

Molitva Večernje je „dio velikog molitvenika, Knjige psalama, kojeg biblijska tradicija daje vjerničkom puku da postane njegova molitva, njegov način obraćanja Bogu u izgrađivanju odnosa s njim“ rekao je nadbiskup, poručivši: „Psalme je sigurno svakog dana molio i sv. Šimun i na taj način ispunjavao svoj život Duhom Svetim koji ga je u životu vodio i poticao do blaženog iskustva punine života izraženog u njegovim riječima hvale i molitve: Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio  pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga’“.

„Božje poznavanje nije prisjećanje, nego bivstvovanje u životu pravednika“

Prvi pjevani psalam na Večernjoj, Psalam 109, „proročki nam govori o Mesiji, o Kristu kralju, svećeniku i pobjedniku nad grijehom i smrću. Velika su i čudesna djela Božja dovršena u Kristu za nas, jer u njima promatramo njegovo junaštvo i vlast nad našim neprijateljima. S Kristom Kraljem sve dublje ulazimo u Božji svijet, u Kraljevstvo nebesko, u nebesko veličanstvo koje je kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira“, rekao je mons. Zgrablić.

Drugi pjevani psalam, Psalam 112, govori „o iskustvu blaženstva pravednika koji živi s Bogom i surađuje u izgradnji Kraljevstva nebeskoga. Krist nam omogućuje biti pravednik pred Bogom. Pravednik uživa u Zakonu Gospodnjem. S Bogom, život pravednika postaje kao stablo zasađeno pokraj voda tekućica što u svoje vrijeme plod donosi, čije lišće nikad ne vene, jer sve što radi dobrim urodi. Pravedniku nije život kao pljeva koju vjetar raznosi. Gospodin poznaje pravednikov put. A Božje poznavanje nije prisjećanje, nego bivstvovanje u njegovom životu“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da se pravednikova molitva izriče svečanom pjesmom hvale, hvalospjevom.

U trećem djelu Psalterija puk je pjevajući molio Hvalospjev iz Knjige Otkrivenja kao svoju poklonstvenu hvalu Gospodinu, „naše klanjanje u Duhu i istini, zbog njegovih veličanstvenih djela koje slave njegovo Ime koji je Bog, Svet, Gospodin i Svevladar“, rekao je nadbiskup.

Psalmi, hvalospjev iz Knjige Otkrivenja, kratko čitanje iz Poslanice Hebrejima i Marijin hvalospjev Veliča, pjevajući moljeni na Večernjoj, „ulijevaju se u našu vjerničku stvarnost koja postaje povlašteno mjesto susreta s Bogom i njegovog odgovora na naš životni put. Ta nam molitva pomaže prepoznati iskustvo Božje blizine na koju je svaki čovjek pozvan“, rekao je predvoditelj slavlja.

Istaknuvši da „molitva psalama zauzima istaknuto i privilegirano mjesto u iskustvu molitve Crkve“, nadbiskup je rekao da psalmi „sadrže nadahnutu Božju riječ koja postaje riječ molitelja“. Pritom je citirao papu Beneditka XVI. koji je rekao: „Psalmi su dani vjerniku kao molitvenik kojemu je jedini cilj postati molitva onoga koji ih prihvaća i njima se obraća Gospodinu. Budući da su Božja riječ, onaj koji moli psalme govori Bogu sâmim Božjim riječima, obraćajući se njemu riječima koje nam on sâm daje. Tako, moleći psalme, uči se moliti. Oni su škola molitve“.

„Molitva je najbolji prijatelj života, najbolji vodič do živog osobnog susreta s Bogom“ poručio je mons. Zgrablić. Nadbiskup je nagovor zaključio molitvom Bogu po zagovoru sv. Šime, pročitavši zagovorni molitveni obrazac sv. Šime i moleći ga s pukom, a napisao ga je mons. Zgrablić i ubuduće će biti službena zagovorna molitva sv. Šimi u svetištu sv. Šime u Zadru.

Poželjevši da po primjeru i zagovoru sv. Šime Bog i nas ispuni i vodi Duhom Svetim kao što je njega, da Krista prepoznamo i primimo u hramu života i prosvijetli naš život te da blagoslivljamo Boga zbog ljubavi koju nam je darovao u sv. Šimi, nadbiskup je istaknuo da je Bog Duhom Svetim vodio i poticao sv. Šimuna, Pravednika i Bogoprimca, cijelog njegovog života te mu je dao milost da prepozna i iz Marijinih ruku primi u naručje ljubljenog Božjeg Sina Isusa Krista, za kojega je Sv. Šime tijekom prikazanja u jeruzalemskom hramu rekao da je slava Božjeg naroda, „svjetlost za prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga“.

Ljudi svjedoče o uslišanjima po zagovoru sv. Šime osobito za djecu

Prisutnima se prigodno obratio i križevački vladika Stipić. Mons. Stipić je podsjetio da je Zadarska nadbiskupija u rujnu 2014. darovala Križevačkoj eparhiji djelić relikvije sv. Šime koja se nalazi u grkokatoličkoj župnoj crkvi Preobraženja Gospodnjega u Jastrebarskom.

Vjernici u Jastrebarskom svake srijede mole pred tom relikvijom osobito se utječući zagovoru sv. Šime. Sv. Šimu osobito svečano slave svake godine i na Svijećnicu, jer je u središtu toga blagdana događaj prikazanja Isusa u hrama kojega je dionik bio upravo sv. Šime.

Relikvija sv. Šime darovana je Križevačkoj eparhiji povodom obilježavanja 400 godina Marčanske unije, događaja koji je značio priznavanje rimskog pape vrhovnim poglavarom Crkve i obnovu crkvenog zajedništva grkokatolika s Apostolskom stolicom, kakvo je bilo u prvom tisućljeću.

„Relikvija sv. Šime dana je kao znak sjeverozapadnoj Hrvatskoj za štovanje toga velikog i predivnog sveca. Mi hodočasnici došli smo zahvaliti za tu milost i izreći molitvu koju molimo svake srijede kod relikvije sv. Šime u Jastrebarskom. Moramo se pohvaliti da je Bog zaista blagoslovio ljude po daru relikvije sv. Šime u Jastrebarskom. Bilo je već nekoliko uslišanja obitelji koje su posvjedočile da nisu mogle imati potomstvo, a onda su po zagovoru sv. Šime, utječući se njemu molitvom, dobili od Boga blagoslov i potomstvo, po molitvama i zagovoru svetoga starca Šimuna“ rekao je vladika Stipić. Potom je vladika, u ime vjernika, predvodio molitvu sv. Šimi koju mole vjernici „velikom Božjem ugodniku Šimi“, utječući se njegovoj „čovjekoljubivoj dobroti“, da pogleda na sve koji prilaze njegovim svetim moćima moleći njegov zagovor i pomoć; „da živimo pravednim životom poput sv. Šime, da ugledamo svjetlo spasenja i u miru prijeđemo u život vječni“.

U znak podrške njihovom zahvalnom hodočašću i štovanju sv. Šime, zadarski domaćin, nadbiskup Zgrablić, u srdačnom izrazu dobrodošlice grkokatoličkim gostima, darovao je vladiki Stipiću da upravo mons. Stipić sa župnikom don Damirom Šehićem otkrije zastor sa Škrinje sv. Šime na početku Večernje.

Na kraju Večernje, prisutnima se prigodno obratio dr. don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime. U danima pripreme za proslavu blagdana sv. Šime, kako je rekao, don Damir se pitao tko su ljudi koji će hodočastiti sv. Šimi.

„Znam da ih vežu razne niti za sveto tijelo starca Šime, ali pitao sam se koji su dublji razlozi zbog kojih hodočasnici dolaze i obilaze ovo mjesto molitve. Ubrzo mi je došao odgovor. Primio sam telefonski poziv jedne žene koja se zanimala za raspored misa. Rekla mi je da putuje izdaleka i kako dolazi u Zadar kako bi bila tu sa svojom obitelji dva dana, jer ima dug prema sv. Šimi. Naime, sv. Šime je uslišio njenu molitvu vezano za njenog sina.

Nedugo zatim nazvali su me pojedini svećenici iz Splita i iz Šibenika i rekli kako žele doći i biti na proslavi sv. Šime. Ovo govorim zato jer je potrebno istaknuti kako sv. Šime nije naše vlasništvo. Njegova svetost i Svjetlost na prosvjetljenje naroda je naša obveza da kao mjesna Crkva otvorimo širom vrata svima koji vape i mole za pomoć ovoga sveca. Svjedočanstva mnogih kao i rijeke onih koji će tek obići relikviju sv. Šime daju nam zadaću da brinemo i trajno pružamo priliku svima koji traže zagovor pred sv. Šimom“ poručio je čuvar svetišta Šehić, kojemu je nakon Večernje prišla ta žena koja ga je nazvala i rekla: „Ja sam žena koju ste spomenuli, ja sam Vas zvala. Ovo su moji kćer i sin, za koje zahvaljujem sv. Šimi“.

U zahvalnosti svima za dolazak u pohod sv. Šimi i sudjelovanje u molitvi Večernje, koje je, u odnosu na prethodne godine, bilo najbrojnije dosad po posjećenosti puka baš i na uočnicu svetkovine, don Damir je zahvalio članovima zajednica i pokreta Zadarske nadbiskupije za sudjelovanje u Večernjoj. „Izričem i poziv da se u crkvi sv. Šime osjećate uvijek dobrodošlo! Osjećajte se uvijek ugodno i voljeno! Svetac koji boravi u ovom svetištu daje nam razlog da imamo pouzdanje u Boga onako kako ga je i on imao dok je očekivao Mesiju“ poručio je dr. don Damir Šehić svim vjernicima.

Nakon Večernje, nadbiskup Zgrablić, vladika Stipić, svećenici i puk počastili su sačuvano tijelo sv. Šime pohodom pred Škrinju sv. Šime u kojoj je tijelo sveca kojega Zadrani časte već osam stoljeća.

Ines Grbić

 

Ususret proslavi župnog blagdana sv. Kuzme i Damjana u Slivnici, u nedjelju, 24. rujna, u Slivnici je počela trodnevna duhovna priprava tijekom koje misna slavlja predvode trojica mladomisnika Zadarske nadbiskupije.

Prvog dana Trodnevnice, misno slavlje u slivničkoj župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana predvodio je don Marko Majić Mazul, SDB, župni vikar u župi Gospe Loretske u Arbanasima u Zadru.

Tumačeći navješteno Evanđelje o istoj plaći koju gospodar daje radnicima, bez obzira koliko dugo je tko od njih radio, don Marko je rekao da Isus svojim govorom u prispodobama želi reći nešto o sebi, o Bogu, o Kraljevstvu nebeskom.

„Kad Isus govori u prispodobama, metaforama, govori na jak, potresan način. Takav govor može izazvati neki prijelom, prekretnicu, događa se nešto snažno. Isus želi potresti. Isus nas želi protresti, pozitivno isprovocirati“ rekao je don Marko.

 

 

Gospodar koji unajmljuje radnike, svaka tri sata poziva radnike. Prvog je pozvao u 6 sati ujutro, a zadnjeg u 5 sati popodne, što znači da će taj radnik raditi samo sat vremena, jer radi se do 6 sati.

„I svakome od njih gospodar će platiti po denar. To je bila dnevnica, ljudi su od toga mogli preživjeti. Onaj tko je radio sat vremena, dobio je isto kao onaj koji je mukotrpno radio cijeli dan, od 6 ujutro.

Želiš da ti sjedne ta prispodoba, da vidiš da je tu nešto pošteno, da Gospodin želi nešto reći. Ali, ne sjeda. Ne mogu shvatiti kako si dao istu plaću onome koji radi u zadnjoj uri, kao ljudima koji su radili cijeli dan. Kako to može biti pravedno? To je nepravedno. U nama to izaziva bunt, da se borimo za pravdu“ istaknuo je don Marko, rekavši da je to Evanđelje slika stanja naših međuljudskih odnosa i našeg odnosa s Bogom.

„To Evanđelje je kao rendgen stanja naših duša i našeg života. Možda mi mislimo da smo zaslužili nešto bolje, više, od nekoga drugoga. Mislimo da ćemo mi tjerati pravdu, postati bogovi. Zavidimo kako Bog dolazi u zadnju uru i želi spasiti zadnjeg grešnika. Mi smo na to ljubomorni“ upozorio je don Marko, rekavši da nas Isus poziva da blagoslivljamo onoga najzadnjega, najpotrebnijega, najgrešnijega, koji nas najviše živcira. Iz osobnog iskustva, rekao je kako ljudi u razgovoru sa svećenikom često govore da su u srdžbi, ljutnji, nervozi.

 

 

„Zloduh srdžbe hara i napastvuje nas. Ljudi govore da su ljuti, nervozni, ne mogu razgovarati s mužem, djetetom. Isus poziva da budemo svjetlo. Što ako smo baš mi ljudi od zadnje ure, oni što rade sat vremena? I Isus želi doći i baš nas spasiti. Što ako smo mi ti grešnici, a mi mislimo da radimo po cijeli dan“ upozorio je don Marko, potaknuvši na blagost, strpljenje i krepostan život.

Podsjetio je na misao sv. Ignacije Lojolskog: „Tko razmatra Boga, taj može razmatrati samo dobro, jer Bog je sâmo dobro“.

Upozorio je da toliko puta „padamo na varku da smo nešto zaslužili. Možemo misliti da idemo u crkvu, molimo, znamo nešto o vjeri, družimo se s ljudima u vjeri, pa mislimo što će nama netko nešto govoriti. Koliko puta nas napada napast da želimo biti priznati, vrijedni, netko i tako pomalo zauzimamo Božje mjesto“ rekao je don Marko, potaknuvši na promišljanje „za koga živimo i djelujemo“.

 

 

„Isus je beskonačno važniji od svega čime se bavimo i što radimo. U nečemu smo zavidni, ljubomorni, živimo u poteškoćama. Na misi je prilika da kažemo Isuse, neću više preuzimati ulogu spasitelja u svom i tuđem životu. Isuse, priznajem, ti si Spasitelj. Budimo Božji. Grijeh nas umrtvljuje. Uz grijeh gubimo snagu i volju za Isusa. Trebamo dolaziti što više pod svjetlo Božje i milosrđe Božje“ rekao je don Marko, potaknuvši vjernike da Gospodinu predaju i odreknu se svega što nas napada: srdžbu, ljutnju, nemir, požudu, oholost, egoizam. Pritom je istaknuo vrijednost sakramenta ispovijedi kao čuda Božje milosti koja nam je svaki dan na raspolaganju. Potaknuo je na redovitu ispovijed, podsjetivši da je o. Gabriel Amorth rekao da je ispovijed neusporedivo jača od svakog egzorcizma.

Slivnički župnik don Luka Šustić zahvalio je don Marku na dolasku. Drugog dana trodnevnice misu će predvoditi don Mladen Protić, a trećeg dana, na uočnicu župnog blagdana, misu predvodi don Mario Karadakić. Nakon te mise će biti klanjanje pred Presvetim.

Na blagdan sv. Kuzme i Damjana, u srijedu, 27. rujna, svečano misno slavlje u 11 sati u Slivnici predvodi don Filip Kucelin, predstojnik Povjerenstva za kauzu Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije, koji će povezati poruku mučeništva sv. Kuzme i Damjana s mučeništvom koje su u nasljedovanju Isusa Krista podnijeli ljudi u našem vremenu.

Ines Grbić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Blagdan sv. Eufemije svečano je proslavljen u župi sv. Eufemije u Sutomišćici na otoku Ugljanu u subotu, 16. rujna. Svečano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Eufemije predvodio je don Leonard Škec, župni vikar katedralne župe Uznesenja BDM u Puli, podrijetlom iz Sutomišćice.

Suslavili su don Filip Kucelin, župnik Sutomišćice i dekan Ugljansko-pašmanskog dekanata, don Marko Dokoza, župnik Ugljana, mons. Šime Perić i don Mladen Kačan, rodom iz Sutomišćice, don Marko Vujasin, župnik Kukljice i don Šime Zubović, SDB, kapelan u Općoj bolnici Zadar.

Don Leonard je podsjetio da je sv. Eufemija kao 15-godišnjakinja podnijela mučeništvo za Isusa Krista, istaknuvši da u životu uvijek treba ostati uz Krista te da tada Bog sve okreće na dobro. Nakon mise, vjernici su počastili i relikviju sv. Eufemije.

Čašćenje sv. Eufemije, po kojoj to otočno ugljansko mjesto i nosi ime, slavi se u Sutomišćici više od 700 godina, a sutomiška župna crkva spominje se 1349. godine.

 

 

Ovogodišnje slavlje bilo je osobito svečano jer je obnovljen veliki kip sv. Eufemije koji se nalazi na pokrajnjem oltaru u župnoj crkvi. „Za obnovu kipa sv. Eufemije staroga oko 120 godina zahvaljujemo zajednici iseljenih Hrvata iz Sutomišćice i Poljane u New Yorku i New Jersejyu, okupljenih u zajednicu ‘Sveta Eufemija Society’. Kip je prije nekoliko mjeseci odvezen na restauraciju u glasovitu radionicu ‘Ferdinand Stuflesser 1875’ pokraj Bolzana u južnom Tirolu, odakle je nakon temeljite obnove nedavno vraćen u sutomišku crkvu“ rekao je sutomiški župnik Kucelin.

Inače, zajednica iseljenih Hrvata iz Sutomišćice i Poljane u Americi već 17 godina organizira godišnje druženje ‘Annual Dinner Dance’ koje, tradicionalno, ima i humanitarni karakter. Organizatori toga događaja su Vesna Dužić, Walter Blasich i Diana Dunatov, svatko sa svojim zaduženjima, ali svi s jednim ciljem – pomoći rodnoj župi.

„Na ovogodišnjem ‘Dinner Danceu’ 12. ožujka okupilo nas se više od 170. Na donatorske večere dolaze i obitelji iz susjednih mjesta: Preka, Lukorana, Ugljana, Kali, Kukljice, sa susjednih otoka, iz Zverinca, Božave, Sali, s Oliba i s Unija, iz Dikla, Zadra, ali i ostalih krajeva Hrvatske te američki prijatelji. Pomažu nam brojni sponzori i donatori. Novac doniraju i mnogi koji ne uspiju doći na godišnje druženje, na čemu smo im itekako zahvalni“ rekla je Vesna Dužić koja ljeti boravi u Poljani te je s osobitom radošću sudjelovala na misnom slavlju za vrijeme kojega se na oltaru nalazio obnovljeni kip sv. Eufemije.

 

 

Od dosad prikupljenih donacija na zajedničkim večerama koje organizira ‘Sveta Eufemija Society’ izrađeni su na sutomiškoj crkvi novi krov, obnovljena je sakristija, uređeni fasada, unutarnji zidovi i ulazna vrata, obnovljeni vitraji, luster, uvedena klimatizacija, postavljen je novi razglas, kupljeno zvono i najnovije, restauriran kip sv. Fume, kako župljani zovu sv. Eufemiju.

Po završetku jedne donatorske večere, počnu pripreme za sljedeću kako bi se uspješno organizirao dolazak približno 200 ljudi iz različitih dijelova SAD-a.

„Sve se pomno planira, puno razgovaramo o našim susretima i druženjima, ali i o potrebama naše župe i sutomiške crkve. Voljeli bismo da se u crkvi urede klupe, da se tapecira donji dio za klečanje, da starijim župljanima bude lakše klečati“ rekla je Vesna Dužić, napominjući da i druge crkve u Poljani i Sutomišćici trebaju obnovu i nisu ni na njih zaboravili. To su crkva sv. Grgura u Sutomišćici te sv. Petra i Kraljica Mira u Poljani, pa će ‘Sveta Eufemija Society’ u budućnosti organizirati prikupljanje donacija i za njihovu obnovu.

Andrina Luić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Završetak seminara ‘Novi život u Duhu’ u organizaciji karizmatskih zajednica iz Zadarske nadbiskupije održan je u subotu, 9. rujna u župi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru.

Duhovni susret završetka toga seminara, nakon prošle godine, ove godine održan je drugi put, no ovaj put u većem obimu. Na cjelodnevnom susretu okupili su se voditelji zajednica zadarskih karizmatskih molitvenih zajednica i članovi tih zajednica iz Zagreba, Splita, Knina i Šibenika, koji su bili u molitvenim timovima za pojedinačnu molitvu za izljev Duha Svetoga.

Završnom susretu na Smiljevcu prethodilo je održavanje seminara ‘Novi život u Duhu’ koji je proveden kroz šest susreta u svibnju i lipnju 2023. u dvorani katedrale sv. Stošije. Cilj toga seminara je prepoznati i otkriti prisutnost Duha Svetoga u svom životu, s iskustvom kako Bog mijenja život kad se osoba prepusti Duhu Svetom.

Na šest pripremnih susreta održana su prigodna izlaganja o šest tema. Svaki put govorili su po jedan svećenik i po jedan voditelj molitvene zajednice. Svećenici su bili Marinko Duvnjak, Damir Šehić, Martin Jadreško, Marin Batur, Josip Radojica Pinčić i Mate Kujundžić.

Završni događaj na Smiljevcu sastojao se od mogućnosti za ispovijed, misnog slavlja koje je predvodio don Marinko Duvnjak, klanjanja te pojedinačne molitve kad je svaki pojedinac išao na molitvu za izljev Duha Svetoga u jedan od molitvenih timova.

U molitvenim timovima bili su don Tomislav Dubinko, župnik Smiljevca, don Martin Jadreško, župnik župe sv. Josipa na zadarskoj Plovaniji i don Mladen Protić, župnik Popovića i Rodaljica te vjernici laici, molitelji iz zajednica Zadarske nadbiskupije i iz navedenih gradova. 

 

 

U timu molitve za izljev Duha Svetoga prisutno je polaganje ruku svećenika, bratska ljubav i molitva molitelja.

Svjesni važnosti i uloge Duha Svetoga, smisao i cilj molitve za izljev Duha Svetoga je probuditi darove Duha Svetoga kojeg su polaznici već primili po sakramentima krštenja i svete potvrde, a plodovi te molitve očituju se u njihovom životu.  Polaznici seminara i primatelji molitve za izljev Duha bili su i pojedinci koji nisu članovi karizmatske molitvene zajednice. Za pohađati taj seminar nije uvjet pripadnost molitvenoj zajednici.

U Zadarskoj nadbiskupiji djeluje oko 170 aktivnih članova u šest karizmatskih zajednica: Apostoli Krvi Kristove, sv. Josip, sv. Pavao apostol, Misionari svjetla, Kraljica apostola, Ruah Adonai i sve su te zajednice članice Nacionalne koordinacije zajedništva.

U Zadarskoj nadbiskupiji organizirani rad karizmatskih zajednica počeo je u proljeće 2004. s djelovanjem molitvenih zajednica Apostoli Krvi Kristove, na poticaj redovnica Klanjateljica Krvi Kristove.

 

 

Nakon mise, Elvis Jurjević, voditelj zajednice Apostoli Krvi Kristove, prisutnima je u smiljevačkoj crkvi sv. Ante predstavio povijest djelovanja karizmatskog pokreta u svijetu i Hrvatskoj.

Katolička karizmatska obnova u svijetu počela je 1967. u Pittsburgu, kad se skupina studenata okupila sa svojim kapelanom i profesorima na molitveni susret. Studenti su doživjeli krštenje u Duhu u kapelici tijekom molitve ispred svetohraništa. Nakon tog susreta dolazi do rasta i pojačanog nastanka novih zajednica u svijetu.

Belgijski kardinal Leo Joseph Suenens (1904.-1996.) bitan je za razvoj toga pokreta. On je potaknuo izdavanje Malinskih dokumenata i u tome sudjelovao, a bili su kao doktrinarna povelja za razvoj cjelokupne Obnove u Duhu kao pokreta i osnova teološko – pastoralnih smjernica na kojima su se molitvene zajednice i karizmatski pokret dalje razvijali u okrilju Katoličke Crkve.

Statut cijele organizacije Icris odobren je 1993. godine. Veliki korak i prekretnica u razvoju Obnove u Duhu događa se 2016. na inicijativu pape Franje koji je pokrenuo osnivanje Charisa. To je organizacija s vatikanskim pontifikalnim pravom u kojoj je papa Franjo okupio dvije najveće postojeće organizacije u karizmatskom pokretu, Icris i Katoličko bratstvo. 

 

 

Katolička karizmatska obnova u Hrvatskoj počela se organiziranije razvijati 2002. godine. U Zagrebačkoj nadbiskupiji pri Uredu za crkvene pokrete 2004. je registrirana i Obnova u Duhu Zagrebačke nadbiskupije. Na osnovu prijašnjih dokumenata,  2005. sastavljene su teološke i pastoralne smjernice koje su temelj za rad svih zajednica Katoličke karizmatske obnove.  

Svoju Koordinaciju Obnove u Duhu Svetome, Splitsko – makarska nadbiskupija osniva 2012. godine. Inicijalni susret za osnivanje Nacionalne koordinacije Obnove u Duhu Svetom održan je 2014. u Kući djeteta Isusa u Livnu, kad su članovi promišljali je li sazrelo vrijeme da krenu u osnivanje Nacionalne koordinacije, da se objedine u zajedničko tijelo, između ostaloga i radi lakšeg predstavljanja hrvatskim biskupima. Na tom susretu članovi Obnove u Duhu kroz molitve i razgovore osjetili su da je vrijeme da iskorače s novim, dodatnim načinom organizacijskog djelovanja.

Koordinacija Gospićko – senjske  biskupije održana je 2015. godine. Kao treća biskupijska koordinacija, to je bio potreban temelj da se krene u osnivanje Nacionalne koordinacije koja je službeno osnovana u nacionalnom svetištu u Mariji Bistrici 2016. godine.

 

 

Sada u Hrvatskoj djeluje oko 85 molitvenih zajednica, Domova molitve, duhovnih stvarnosti. Nacionalni koordinatori Obnove u Duhu Svetom su Damir Zukan i Lordan Ljubenkov, a predstavnik duhovnika je p. Sebastijan Šuljević.

Charis je službeno počeo s djelovanjem na Pedesetnicu 2019. godine. Od tada, prema njihovim uputama i Nacionalna koordinacija u Hrvatskoj mijenja ime i nosi službeni naziv Nacionalna služba zajedništva katoličke karizmatske obnove.

Nakon Elvisa Jurjevića, nagovor o Molitvi za izljev Duha Svetoga održao je Petar Jučević iz Splita.

Navečer te subote, članovi karizmatskih zajednica u kripti smiljevačke župne crkve sv. Ante okupili su se na večeri slavljenja gdje je duhovne poticaje izricao župnik Dubinko, a pjesmom su animirali Misionari svjetla.

Elvis Jurjević je u ime svih voditelja molitvenih zajednica izrazio veliko zadovoljstvo i zahvalnost zadarskim župnicima na otvorenosti i suradnji u provedbi seminara, što su svojom nazočnošću pomogli održati pripremne susrete, što su bili potpora i pomoć kao duhovna pratnja.

Karizmatske zajednice zahvaljuju i zadarskom nadbiskupu Milanu Zgrabliću na otvorenosti i podršci njihovom djelovanju.

Ines Grbić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Misno slavlje za članove karizmatskih zajednica iz Zadarske nadbiskupije u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru u subotu, 9. rujna, predvodio je don Marinko Duvnjak, župnik župe sv. Kasijana u Sukošanu.

„Slaveći misu po obrascu Duha Svetoga molimo da nam Gospodin dâ svoga duha, neka otvori naše duše i srca, jer bez njegovog Duha ne možemo ništa učiniti. Kako i molimo, ‘Gospodine, pošalji Duha svojega i obnovit ćeš lice zemlje’“ rekao je don Marinko.

Tumačeći Božju riječ, don Marinko je rekao da Pavao u svojim poslanicama upućuje zajednicu kako živjeti, kao poslužitelj Evanđelja naviješta Radosnu vijest. Zajednicama koje je osnovao i poučavao, kojima je prolazio i naviještao evanđelje, Pavao je svaki put imao potrebu navijestiti radosnu vijest – da nas Bog ljubi. 

„I mi imamo potrebu čuti Radosnu vijest. A Radosna vijest glasi – Bog te ljubi!“ poručio je don Marinko. Pojasnio je to na primjeru braka, upozorivši kako nije ispravno ni dobro kad muž kaže ‘Što ja imam potrebe reći ženi da je volim’ ili ako žena kaže, ‘Nemam mu potrebe to reći, on to zna’.

„On to zna. Ali, ako mi to ne govorimo, onda se sve pomalo obara, prijeđe u rutinu. Jer nije stvar u tome zna li netko nešto, nego je stvar u tome da mi imamo potrebe to čuti. Imamo potrebe, jer nas to oživljava! Ono što nas oživljava jest ljubav, Duh Sveti kojeg Bog nama daje, svaki dan.

I svaki dan imamo potrebu čuti da nas Bog ljubi. Jer svaki dan je novi dan, neka nova situacija. U braku, obitelji, na poslu, ako se živi zajedno, dolazi do trzavica, svađa, ružnih riječi. Smirimo se, kažemo ‘Žao mi je, dobro’ i često nakon takvih situacija prijeđe se u šutnju. Ali važno je reći Oprosti i Volim te“ rekao je don Marinko.

 

 

Podsjetio je kako majka Elvira, utemeljiteljica zajednice Cenacolo, u knjizi ‘Zagrljaj’ piše da je njena majka s puno brige i nježnosti išla u gostionu po svog muža, Elvirinog oca koji je pio i dovela bi ga kući. Majka je tražila od djece da imaju poštovanje prema ocu, iako je bilo ružno vidjeti ga pijanog, bez dostojanstva.

„Majka Elvira kaže kako se pomirila s ocem i oprostila mu. I taj zagrljaj. U životu zajednice nakupi se toga. Kad se u čovjeku nakupi, postanemo ukočeni. Nisi otvoren, gibak, jer si ukočen, krut.

Kad slušamo evanđelja, vidimo da su i farizeji kruti. Nastoje sve zapovjediti, kao da je sve u redu, a zapravo ništa nije u redu jer im je sve kruto.

Ljudi ne oproste do kraja neku situaciju. Kad se nešto novo dogodi, opet se plane, opet se sve spominje jer nema trajnog oproštenja, pomirenja, nema toga da ljubav procirkulira kroz naše tijelo, kroz našu dušu i srce, kroz naše riječi.

Majka Elvira kaže: ‘Zagrli onoga s kim se trebaš pomiriti i broji do sedam’. Jer u početku je osoba kruta. Nakon što se izbroji do sedam, sve se počinje opuštati. Počinje dolaziti do pomirenja, do odnosa da se čovjek počinje opuštati. Jer imamo potrebe to čuti, da nas Bog voli“ poručio je don Marinko.

Apostol Pavao u svojim poslanicama stalno ponavlja da je Bog poslao svoga Sina. Svaku poslanicu počinje s tim, ‘Bog je poslao svoga Sina… ‘, koji je postao čovjekom, koji je umro i uskrsnuo za nas, koji nam oprašta grijehe i  dao je svoj život za nas.

 

 

„Bog te ljubi! Imamo potrebu to čuti – iako to znamo. Ako to ne slušamo, ako to ne čujemo, s vremenom se sve ukruti. Sve postaju samo pravila. Zato se svećenicima, redovnicima, vjernicima laicima koji su redovito u Crkvi, lako događa da postanu kao farizeji koji su u pravilima. Sve znamo, ali nema ljubavi. Postalo je sve ukrućeno. Zašto? Jer mi to znamo“ upozorio je don Marinko. 

U navještenom Evanđelju Isusovi učenici, apostoli, ponašaju se spontano. Gladni su, a prolaze kroz polje i jeli su žito.

„Kad žito još nije zrelo, zrna su mekana i mogu se jesti. Bilo je pravilo, kad je netko gladan, mogao je brati koliko hoće, ali samo što će odmah pojesti. To je bilo dopušteno. Ali, ako bi ubrao plod i stavio ga u torbu, to je bila krađa.  

Farizeji prigovaraju Isusovim učenicima jer je radnja čišćenja žita, da bi ga se moglo pojesti, već bilo kršenje subote, zapovijed Dana Gospodnjeg da se ništa ne smije raditi, posao koji se nije smio raditi. I farizeji prigovaraju Isusu zašto njegovi učenici trgaju klasje i jedu. Zašto rade ono što nije dopušteno raditi subotom?

Isus im odgovara primjerom Davida i njegovih pratitelja koji su učinili nešto što je izgledalo još svetogrdnije. Kad je David bježao ispred Šaula, jeli su posvećene kruhove koje su smjeli jesti samo svećenici. David je jeo i dao svojim pratiteljima. To se nije smatralo grijehom Davida koji je bio preljubnik i ubojica.

Sveto Pismo Davida karakterizira kao čovjeka koji je bio po srcu Jahvinu, po srcu Božjem. David je bio po srcu Božjem jer on nije gledao što će ljudi reći, koja su uvriježena mišljenja drugih, da se ravna po tome kako će se svidjeti ljudima, kako smo često mi skloni ponašati se. I ne gledamo što će Bog reći“ upozorio je don Marinko.

 

 

David je više puta pokazao kako je njegovo srce po Božjem srcu, što se vidi iz načina kako se David ponaša kad mu se događaju teške stvari.

„Kad se Abšalom, njegov sin, pobunio protiv njega, David želi spasiti svog sina. I kad su ga ubili protiv njegove naredbe, David plače za svojim sinom, iako je sin napravio užasne stvari protiv njega. Ali, David zna da je i on bio nepravedan prema svom sinu. Dakle, on gleda i svoj grijeh. Možda je i njegov grijeh uzrok zašto se njegov sin tako ponašao. I David ga ne osuđuje, nego plače za svojim sinom.

Dakle, on se ne ravna prema onome kako su se drugi ravnali, kako je bilo uobičajeno ponašanje. Nego David prima nadahnuće, duboko iz tog svog odnosa, on je zapravo u srcu Božjem. Jer on se ponaša onako kako se Bog ponaša – Bog plače. Bog ljubi svoga Sina. I Bog se prema nama ponaša tako da nas Bog ljubi ne samo kad smo dobri, nego i kad nismo dobri, kad smo protiv njega. Kad smo se pobunili protiv njega. Bog želi naše spasenje“ poručio je don Marinko.

Da se David ponaša drugačije, pokazuje i kad ga napada i vrijeđa Šimej. Iz Davidovog okruženja rekli su mu neka samo kaže riječ i odsjeći će Šimeju glavu.

„David kaže da se njegov sin digao protiv njega, a Šimej ima možda još veći razlog napadati ga. Onda kaže, ‘Što ako mu Bog dopušta to činiti’. Dakle, on razmišlja puno dublje.

Ne u smislu da bi Bog bio izvor nekog zla, nego da Bog dopušta to poniženje. I kaže da će Bog možda pogledati na to poniženje i da će mu vratiti blagoslov po tom poniženju. Naša ljudska logika i kako mi razmišljamo je da se nekoga odmah želimo riješiti, još pogotovo kad osoba ima moć – samo nekoga makne.

To će nam uvijek biti napast – imaš moć, on ti smeta, samo ga makneš. A David kaže, Ne. Treba vidjeti, možda treba, možda ne. Možda poslije, sad ne.

Zato je David u Božjem srcu – on prima nadahnuća, on gleda što Gospodin govori“ istaknuo je don Marinko.

 

 

Kad je David bio u teškom grijehu, radio je po svome. Prorok Natan ga stavlja pred Boga. „Da bismo mogli vidjeti svoj grijeh, moramo se staviti pred Boga. I David kaže, ‘Sagriješio sam protiv Jahve’.  Natan odvrati Davidu: ‘Jahve ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti’.

To je temeljno kad spoznajemo gdje griješimo – da vidimo da je moj grijeh protiv Boga. Dok to ne vidimo, kajanje nema smisla. To su neka pravila, naše norme, kao što farizeji kažu da je netko u nečemu pogriješio, ali tu nigdje ne vidiš Boga. U toj zapovijedi nema ljubavi“ poručio je propovjednik, naglasivši da Sveto Pismo i sve zapovijedi imaju nutarnju povezanost, nutarnji smisao.

„Prva zapovijed je zapovijed ljubavi. Ako bilo koja zapovijed nije u skladu s ljubavlju, ona ne vrijedi. Izokrene se njen smisao.

Bog nam daje Dan Gospodnji da možemo biti s njim, da možemo slaviti. Nije problem što je čovjek nešto učinio, nego što je izašao iz Dana Gospodnjeg. Znači da je sve drugo važnije nego Dan Gospodnji. To je bio smisao te zapovijedi“ rekao je don Marinko, pojašnjavajući to na primjeru iz navještenog Evanđelja kad su apostoli u subotu trgali klasje i jeli žito.

„Tu su gladni ljudi koje treba nahraniti. Isus kaže ‘Sin Čovječji je gospodar subote’. Isus je središte subote, i on je tu. I učenici to prepoznaju – tu je Gospodar subote. On nam je dao subotu. Biti s njim, biti u njegovoj blizini znači slaviti Dan Gospodnji. Farizeji to ne vide. Oni su izašli iz tog odnosa s  Gospodinom.

Oni vide samo jedno pravilo. Ne vide više Gospodara subote. A on je tu. A oni ga ne primjećuju. Zato je ta zapovijed izgubila svoj nutarnji smisao, jer ne vidi Gospodara subote. Ako Gospodar subote nije prisutan, onda je sve promašeno. Iako izvana može izgledati da je sve u redu, zapravo ništa nije u redu, ako Isus nije tu“ upozorio je don Marinko.

 

 

Pritom je rekao da živimo u svijetu koji je sve okrenuo naopako, jer je izbacio Boga. „Bog više nije na prvom mjestu. Ako Bog nije na prvom mjestu, pokazuje se da ljudi čine štete.

To ide dotle i postaje pošast što se mladima sugerira, pokazuju ankete u Njemačkoj i Francuskoj, gdje mladi kažu da neće imati djecu kako bi spasili planet. Mnoge pojave postaju ideologija, ne smiješ ovo, ono. Nema opuštenosti.

Kad Bog nije u središtu, ljudi izgube svoje dostojanstvo i onda više nitko od nas nije u središtu. Drugi mi smeta, samog sebe stavljam u središte. Tako se otvaraju vrata pakla, jer tu više nema ljubavi. To je usmjerenost na sebe, zaokupljenost sobom.

Ako je Bog na prvom mjestu, onda su ljudi u središtu. Jer Bog je sve stvorio radi nas i radi našeg spasenja, iz ljubavi. Bog nas ljubi. Sin Božji je došao da nam dâ svoju božansku narav, svoj božanski duh. To je ljubav. Da uđemo u zajedništvo s Ocem, Sinom i Duhom Svetim, da njemu možemo biti slični.

Ako smo u ljubavi sjedinjeni s Bogom, obnavlja se lice zemlje. Zato, kad zazivamo Duha Svetoga, kažemo da se obnavlja lice zemlje. Obnavlja se Božjom ljubavlju koja je razlivena u našim srcima“ poručio je don Marinko Duvnjak.

Ines Grbić  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Blagdan Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja, suzaštitnika župe Poličnik, svečano je proslavljen u utorak, 29. kolovoza u Župi sv. Nikole u Poličniku. Koncelebrirano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole biskupa u Poličniku predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Sva četvorica evanđelista pišu o Ivanu Krstitelju. Matej govori kako je i na koji način Ivan propovijedao, Marko ističe njegovo mučeništvo, Luka opisuje njegovo rođenje, život u pustinji i propovijedanje, a Ivan govori da je sv. Ivan došao posvjedočiti za istinu, rekao je nadbiskup.

„Život kojeg je živio i njegova vjera omogućili su sv. Ivanu Krstitelju da prepozna Isusa Krista. Ivan Krstitelj nije nalazio kompromise u životu kad je tražio istinu, kad je gledao u Istinu. Za ono što je sv. Ivan spoznao kao istinu, nije bilo sile, snage i opasnosti zbog kojih bi se on te istine htio odreći“ poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši da je ta činjenica iz života sv. Ivana Krstitelja i za nas važna.

Sv. Ivan je znao što je istina, ali mogao je spasiti svoj život da je istinu prešutio, da nije govorio, upozorio je nadbiskup. „Ali, znajući što je istina, sv. Ivan nije mogao šutjeti! Istina koja je obuhvatila njegov život bila je jača i važnija za Ivana od njegovog života i od njegovog zemaljskog opstanka! I mi možemo gledati istinu koju slijedimo. To je vjera da je Krist doista naša istina, da nema druge istine nego što je Isus Krist. Jer prava istina života je ono što je Isus izrekao, što nam je pokazao, ono što je Isus za nas učinio. Mi se toj Istini klanjamo. Ta Istina uvodi nas u Kraljevstvo nebesko. Ta istina uvodi nas u zajedništvo s Bogom“ poručio je mons. Zgrablić, rekavši da je stvarnost te istine, toga blaženstva, te ljepote i novosti života primjenjiva na svakoga od nas.

„Slavimo Gospodina za kojeg je Ivan darovao svoj život. Prepoznajemo da smo i mi dionici njegovog dara, milosti i onoga što je Ivan rekao: ‘Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta’. Grijeh i naš otpad od Boga je najveće prokletstvo, vječna smrt. Isus Jaganjac to je otklonio od nas da bismo mi bili veliki u Kraljevstvu nebeskom. Važno je da se u tome prepoznamo, da s ljubavlju i zahvalnošću možemo primiti Isusa u svoj život. To je uzrok naše radosti koja ispunja naše srce. To nam daje snage za nevolje i poteškoće života. To nam daje snage da i mi možemo svjedočiti za istinu, da možemo živjeti istinu“ naglasio je mons. Zgrablić.

Podsjetio je na misao monaha Bede Časnog iz 9. st. koji je rekao: „Ivan Krstitelj je podnio zatvor i okove zbog svjedočanstva za našeg Otkupitelja kojemu je prethodio, za njega je položio život. Progonitelj mu nije rekao da zaniječe Krista, nego da prešuti istinu. A ipak je poginuo za Krista. Sâm Krist rekao je: ‘Ja sam istina’“.

„Nije lako uvijek živjeti istinu. Lakše je pronaći neki kompromis u životu, nego živjeti dosljedno istinu. Jer istina je uvijek izazovna, istina smeta. Istina će smetati onome tko ima pokvarene misli, pokvarene nakane i srce. Pa će mu smetati i tvoj život. Lijepo je rekao sv. Augustin: ono što je zdravom oku ugoda, kao svjetlo, bolesnom oku smeta, svjetlo ga iritira. Tako se događa i nama u našem životu. Ako nekome smeta istina koju živimo, važno je da se, poput Ivana Krstitelja, ni mi ne pokolebamo, nego da i mi imamo snage posvjedočiti i dosljedno živjeti tu istinu koja je veliki sadržaj našeg života“ ohrabrio je nadbiskup. Upozorio je da to nije istina u nekom filozofskom smislu, nego ta istina nosi smisao našeg života, ona je najveće blago i bogatstvo našeg života.

„To je istina koja nas nosi i koje se mi zbog ničega i u nijednoj situaciji nećemo i ne želimo odreći“ poručio je mons. Zgrablić, rekavši da smo pozvani biti dionici  istine života koju nam je posvjedočio i prenio sv. Ivan – do prolijevanja krvi. „Ono što Gospodin nama daruje i što nam nudi, vrjednije je od zemaljskog života. Gospodin nam nudi vječnost, neprolaznost. Zato se Isus utjelovio i došao među nas, da bismo mi mogli ući u Nebo“ rekao je nadbiskup.          

   

Na blagdan Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja „slavimo ono što je sv. Ivan duboko živio i za što je dao svoj život – vjernost istini! Tu vjernost, takvu ljubav i tu istinu i mi želimo čuti i dublje upoznati. Za to trebamo biti spremni živjeti, jer ta vrijednost ostaje trajno“ poručio je nadbiskup.

Predslavitelj je potaknuo da proživimo poruku sv. Ivana koji je doživio milost Kristove blizine; da i mi prihvatimo i slijedimo Krista dubinom svoga bića. „Beskompromisno prionimo uz Krista koji nam se daruje kao Jaganjac koji odnosi grijehe svijeta. Primajući Isusa kroz euharistiju u svoj život, sada i ovdje sjedinjujemo se s našim Spasiteljem, Jaganjcem koji odnosi grijehe svijeta. Tu je ostvareno blaženstvo o kojem Isus govori, da je i najmanji u Kraljevstvu nebeskom veći od Ivana. Ivan je najveći rođen od žene, ali onaj koji pripada Kristu veći je od Ivana Krstitelja“ naglasio je nadbiskup.  

O veličini sv. Ivana govori i da je on jedini svetac čiji Crkva slavi rođendan i dan njegovog mučeništva. „Ivan je počeo svoje djelovanje oko 27./28. godine prije Krista, za vrijeme cara Tiberija i kralja Heroda. Narod ga je rado slušao. Snažno je pozivao da priprave put Gospodinu, da dolazi netko jači od njega. Zbog svog života koji je bio u okruženju svetosti i molitve još i prije njegovog rođenja, Ivan je bio upućen na Isusa Krista. Zato kad je prvi put vidio Isusa, znao ga je prepoznati i mogao je reći tako važnu istinu našeg života: ‘Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta’. Isus se žrtvuje kao janje koje se prinosilo na žrtvenik u hramu. On je sam sebe prinio i žrtvovao da bi nama donio najpotrebnije – mir i oproštenje od Boga“ istaknuo je mons. Zgrablić.

Sv. Ivan je bio svjedok otvaranja Neba nad Isusom kad se krstio, a Glas je progovorio: ‘Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina’.

„Ono što je Bog učinio u Isusu Kristu je veliko za nas, jer Bog je ušao u naš život. Ušao je u grešnost. Riječ krstiti na grčkom znači uroniti, staviti ispod vode. Prema tome, kad se Isus krstio, on je uronio u našu sudbinu, u našu grešnost. Uronio je u potpunosti u naš grijeh, da oduzme naš grijeh, jer on je Bog. Bog je ušao u grijeh, ponio ga je da bi slomio i pobijedio grijeh, da bismo mi bili dionici te pobjede i slobode. Bog nas je u Kristu stvarno oslobodio – to je prepoznao Ivan! Ivan je prepoznao to veliko djelo u Isusu“ poručio je mons. Zgrablić.

Uz prepoznavanje povijesnog Krista kao istine, nadbiskup je poželio da u svoj život po euharistiji primamo Isusa kao uskrslog Gospodina, jer Isusovo djelo spasenja koje je on izvršio jednom u povijesti, trajno djeluje.

Poruka sv. Ivana nadahnjujuća je za nas i u kontekstu velikih, pohvalnih riječi  koje je Isus rekao o sv. Ivanu: „Zaista, zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja, a ipak i najmanji u Kraljevstvu nebeskom veći je od njega“.

„Gospodin nam je po svojoj milosti darovao da budemo dionici njegovog života i Kraljevstva, da budemo u  njegovoj blizini, da budemo s njime. Svemogući Bog ni svoga Sina nije poštedio, nego nam je svojoj ljubavi čak i njega darovao, da mi u toj Istini pronađemo sebe – da ima netko tko nas cijeni! Da prepoznamo da postoji netko kojemu je do nas stalo, tko nas ljubi.

Taj koji nas ljubi, koji nas cijeni i koji nas se nikad ne odriče je sâm Sin Božji koji je došao spasiti nas i otkupiti za vječno dobro, vječnu sreću. Uđemo li u tu istinu, ući ćemo u stvarnost o kojoj Isus govori, da je i najmanji u Kraljevstvu nebeskom veći od Ivana Krstitelja“ poručio je zadarski nadbiskup, poželjevši da to radosno prihvatimo, kao što je prihvatio sv. Ivan Krstitelj.

„Ivanov život za Krista bio je potpuno usmjeren na Krista i prije nego se on rodio. On je dijete izmoljeno od Boga. Njegovi roditelji Zaharija i Elizabeta bili su u poodmakloj dobi i nisu mogli imati djece. Izmolili su to dijete i Bog je učinio čudo u njihovom životu, darovao im je život. To dijete navješteno je u hramu dok je Zaharija molio. Kad se Ivan rodio, ljudi su se radovali i zahvaljivali Gospodinu za njegovo rođenje. Cijelo ozračje u kojem je Ivan živio, djelovao, u kojem je pozivao narod da se obrati, da slijedi put istine, bio je usmjeren k tome da je u trenutku kad je Krist došao, Ivan Krstitelj mogao prepoznati Isusa i vidjeti ono što drugi očima nisu mogli vidjeti“ poručio je nadbiskup Zgrablić.

Slavlje je počelo procesijom s kipom sv. Ivana Krstitelja od crkve sv. Ivana na groblju do župne crkve sv. Nikole u Poličniku.

Na dolasku za proslavu župne svetkovine nadbiskupu Zgrabliću zahvalio je don Damir Juričin, župnik Poličnika. Juričin je mons. Zgrabliću ujedno čestitao rođendan koji je na blagdan Glavosjeka Ivana Krstitelja, zahvalivši Bogu za dar života mons. Zgrablića kao petog djeteta Josipa i Josipe Zgrablić, koji je, kao nadbiskup, rekao je don Damir, na osobit način, po primjeru sv. Ivana Krstitelja, pozvan naviještati istinu života. 

Ines Grbić

U petak, 25. kolovoza, održan je Kolokvij u Gradskoj knjižnici Benkovac u organizaciji župe Perušić i Ogranka Matice hrvatske u Zadru povodom obilježavanja 20. obljetnice smrti fra Stanka Bačića o temi:  ‘Život i djelo fra  Stanka Bačića’. 

Izlaganja su imali: 1. fra Josip Klarić: Život i duhovnost fra Stanka Bačića. 2. fra Petar Klarić: Znanstveni i ostali rad fra Stanka Bačića. 3. doc. dr. sc. don Zdenko Dundović: Uloga franjevaca u  Zadarskoj i Ninskoj biskupiji prema istraživanjima fra Stanka Bačića. 4. Goran Pavao Mladineo, prof.: Fra Stanko Bačić spram crkvene pravoslavne historiografije. 5. dr. sc. Radomir Jurić: Arheologija u djelima fra Stanka Bačića. Voditelj je bio Luka Knez, mag. educ. hist.

Ovaj  Kolokvij  upoznao je javnost o velikom doprinosu fra Stanka crkvenoj, franjevačkoj  i ostaloj prošlosti Ravnih kotara, Bukovice i šire. On je vrsni znalac i jedan od ponajboljih  poznavatelja crkvene prošlosti toga kraja. Naglašeno je kako treba još više proučavati znanstveni rad fra Stanka i prezentirati ga široj  javnosti kojoj je manje poznat, jer je on to zaslužio svojim znanstvenim radom.

Fra Stanko je tiskao sljedeće knjige: Perušić, župa Marijina Uznesenja u Zadarskoj nadbiskupiji, Split,1989., str. 223. Visovački franjevci u Skradinskoj biskupiji. Pastoralno djelovanje franjevaca od dolaska Osmanlija (1522.) do danas, Split, 1991., str.295. Franjevci u Zadarskoj nadbiskupiji i Ninskoj biskupiji. Pastoralni rad franjevaca od dolaska Osmanlija (1527.) do danas, Šibenik,1995., str.141. Franjevački samostan u Karinu. Povijest franjevačkog samostana u Karinu u svjetlu protokola ili kronike fra Marijana Lekušića (1734.-1740.), Šibenik, 1995. i 2000. (dva izdanja), str.154. Župa Svih Svetih Piramatovci. Povijesni pregled, Šibenik,1995., str. 141. Don Krsto Stošić, bibliografija i rukopisna ostavština. Tiskani radovi i radnje ostale u rukopisima,Šibenik,1995., str. 122. Lisičić. Povijesni prikaz jezgre jedenoga od 12 hrvatskih plemena, Lisičić, 1996., str. 128. Osvrt na knjigu ‘Pravoslavna Dalmacija’ E. Nikodima Milaša,Zadar, 1998.. str. 404. Tvoj slavni dolazak iščekujemo. Razmišljanja o drugom Isusovu dolasku na zemlju, Split, 2000., str. 94. Nebo govori jednoj duši o današnjoj mladeži (Duhovne pouke i savjeti), Zagreb, 1998. str. 50. Napisao je mnoge studije i članke koje je objavljivao u zbornicima i revijama.

Fra Stanko je napisao Uvodnu riječ i Pogovor za knjige Jozefine Glasnović: Bog vapi za tobom (Duhovne pjesme, pouke i savjeti). Prvom izdanju fra Stanko je urednik, a izdavač Župni ured Nevest,1996., str. 186. Od drugog do petog izdanja izdavač i urednik je fra Stanko. (Drugo izdanje, Šibenik,1996. str. 156., treće izdanje, Zadar, 1998., str. 458, četvrto izdanje,1999. str. 320 i peto izdanje Zagreb, 2000. str. 176.).

Fra Stanko je bio izdavač i urednik i knjige Jozefine Glasnović: Žeđa duša moja za Bogom jakim, živim, Zagreb, 2000., str. 196 . Urednik je i  izdavač i knjige N.N.: Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko (Dva izdanja, 1999., str. 88  i 2000., str. 52).

U fra Stankovom rodnom Lisičiću slavljena je misa za njegovu dušu u crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije. Misu je predslavio, u ime Zadarske nadbiskupije, don Zdenko Dundović, pročelnik Teološko-katehetskog odjela Zadarske nadbiskupije, u koncelebraciji provincijala Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Marka Mrše, župnika Perušića don Darka Marušića, fra Žarka Maretića, župnika Crnice, gvardijana karinskog i župnika Karina i Kruševa fra Petra Klarića, kanonika don Anđelka Buljata, dekana Benkovačkog dekanata i župnika Benkovca, fra Josipa Klarića, voditelja područne kuće  sv. Lovre u Šibeniku, fra Ivana Čupića, župnika Dubravica i Rupa, don Ivana Perkovića, župnika Kistanja, don Tomislava Planinića, župnog vikara na Bilom Brigu u Zadru, don Franka Markulića, župnika Luna na Pagu, don Antonia Vučkovića, župnog vikara u župi Selce kod Crikvenice.

Na misi su, osim mnogobrojnih vjernika, bile i  časne sestre i kandidatice Javnog vjerničkog društva Omina Deo – Sve Bogu, predvođene Jozefinom Glasnović kojoj je fra Stanko bio duhovnik. 

Don Zdenko je, između ostalog, kazao kako je fra Stanko bio čovjek Crkve, duboke vjere, ugledni franjevac, domoljub, čovjek knjige, ljubitelj povijesti i istine, koji je na temelju povijesnih vrela napisao povijest ovoga  kraja i djelovanje franjevaca na području Skradinske i Ninske biskupije, a i šire. Zato je zaslužio našu zahvalnost i bistu u rodnom Lisičiću. 

Na kraju mise, nazočnim svećenicima, časnim sestrama i vjernicima obratio se provincijal fra Marko Mrše koji je izrazio ponos i radost što će blagosloviti bistu fra Stanka Bačića, uglednog franjevca Provincije Presvetog Otkupitelja i što je održan Kolokvij u Gradskoj knjižnici Benkovac o njegovom životu i radu. Zahvalio je organizatorima i svima koji su doprinijeli tom svečanom događaju. Kazao je da će Provincija poduprijeti da se znanstveno djelo fra Stankovo i dalje proučava i predstavi široj javnosti.

Poslije mise, provincijal je blagoslovio bistu fra Stanka u nazočnosti svećenika, časnih sestara, vjernika i umjetnika Tomislava Kršnjavoga, koja je postavljena u dvorištu ispred Gospine crkve.  Svi nazočni izrazili su divljenje i radost zbog toga dana, a osobito Lisičićani.

Fra Petar Klarić

Župa Kraljice mira u gradskom predjelu Stanovi u Zadru na blagdan svoje župne naslovnice i zaštitnice, Blažene Djevice Marije – Kraljice mira, u utorak, 22. kolovoza, proslavila je 40. godišnjicu posvete župne crkve Kraljice mira koja se nalazi u dekanatu Zadar – Istok. Svečano večernje koncelebrirano slavlje u župnoj crkvi Kraljice mira predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Zahvalimo Bogu za 40 godina postojanja župne crkve na Stanovima. Crkve se posvećuju da bi se u njima sâm Bog proslavio, na način da svoju slavu i život koje ima u svojoj svetosti, Bog komunicira, dijeli, daje čovjeku. To se događa 40 godina u prostoru ove crkve. Bog je tu učinio mnoge milosti. Nemoguće je sagledati i izreći što je sve Bog učinio u srcima mnogih koji su se tu okupljali da bi slušali Riječ Božju, da bi ona bila istinska hrana njihovoj duši. Tko može nabrojiti tolika otajstva u sakramentima koji su se tu slavili i koji su darovali najdragocjenije ljudima, koji su u ljudski život unosili istinsko bogatstvo“ rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je ta misa zahvala Bogu za milosti koje prima sadašnji naraštaj i koje su primile i prethodne generacije.

Nadbiskup je rekao kako je lijepo da se tu zahvalu izriče na župni blagdan Kraljice mira, „da baš po tom činu možemo razmišljati što Bog čini i izvodi u našem životu. Jer Bog nije neka memorija koje se sjećamo, ljepota koju promatramo, neko daleko kraljevstvo kojemu se divimo. Nego, sve što spoznajemo u otajstvima naše vjere, Bog trajno i snažno izvodi u našem životu. To otajstvo nas nadilazi i veće je od mogućnosti naše spoznaje“ poručio je mons. Zgrablić, rekavši da Crkva naučava, govori i propovijeda istinu.

„Crkva je dobra učiteljica, majka koja nas rađa za život vječni, koja nam daruje život vječni, ali i uči nas istinama, uči nas životu. Zahvalimo Bogu na tolikim darovima, milostima i na tolikoj dobroti koja se izlila na ovu crkvu“, potaknuo je nadbiskup, uputivši na molitvu da „ne ostanemo tvrda srca“. Gospodin svojoj Crkvi kao zajednici koja je njegovo mistično tijelo daruje blagdane i dane spomena posvete crkve „da bi smekšao naše srce i otvorio našu dušu, kako bismo mogli vidjeti veličanstveno Božje djelo u našem životu“.

U tom kontekstu, nadbiskup je razmatrao i što znači povlastica Marije kao kraljice mira. Blagdan Kraljice mira je novijeg datuma, 1954. ga je ustanovio papa Pio XII. Svoje korijene ima u dalekoj povijesti, u počecima kršćanstva. „Nakon što je kršćanstvo dobilo slobodu početkom 4. st., već prvi kršćanski pisci pišu o Mariji kao kraljici, daju joj taj naslov. Moleći za mir kad je bio Prvi svjetski rat, papa Benedikt XV. dodao je 1917. u Lauretanske litanije zaziv Kraljica mira“ podsjetio je nadbiskup.

U našem mentalitetu, ljudi sadašnjeg vremena riječi kralj, kraljica, poimaju kao nešto idealno, nerealno, kao termin koji spada u dječje priče, bajke, legende. Na ovom svijetu još neki kraljevi i kraljice imaju neku čast, moć, vlast, rekao je mons. Zgrablić. „To nas može zavesti u promišljanjima što zapravo znači Marija kao kraljica ili Marija kao kraljica mira. Kraljevstvo koje Marija prima možemo razumjeti samo u odnosu na Krista. Ona je duboko sjedinjena i povezana s Kristom. Ako je Krist kralj, možemo razumjeti i u kojem smislu je Marija kraljica“ rekao je nadbiskup, naglasivši da je Isus pokazao u čemu se sastoji njegovo kraljevstvo.

„Isusovo kraljevstvo ne sastoji se u onome u čemu se sastoji zemaljsko kraljevstvo. Božje kraljevstvo sastoji se u tome da je Krist došao služiti u ljubavi, potpuno nam je darovao svoj život. Božja čast je u tome da nama čini dobro. Krist je za nas ušao u smrt da može u potpunosti prihvatiti našu ljudsku sudbinu, da bi preobrazio naše dostojanstvo i naš život ranjen grijehom; da bi kroz slavu uskrsnuća i darovanjem svoje sile i snage sve to obnovio u nama. Bog se toliko zauzima za nas da nam je darovao svoga ljubljenog Sina i dao nam je najveću moguću čast, da smo postali njegova ljubljena djeca.

Dao nam je svoga Duha Svetoga, ono što je najintimnije u njemu, što struji u tajni njegovog života. Sve to nam želi darovati, da bi u nama razbudilo naše srce koje može otvrdnuti našim grijehom i našom zaokupljenošću za ovozemaljsko, da te milosti ne možemo vidjeti i proživjeti, da u tu ljepotu ne možemo doći“ upozorio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo da zahvalimo Bogu što smo na istom putu kao Marija koja je primila najveću čast i dostojanstvo. „To Gospodin i nama daruje. Gledamo konačni cilj i na tom putu nismo sami. Marija je naša suputnica, ona je majka koja nas vodi na putu našeg života, prema vječnosti. Bog je Mariji dao najveću čast, jer ona je participirala u Kristovom služenju i tako je usko povezana s Kristom, da Marija participira i u Kristovoj slavi i časti. U Mariji promatramo što je Bog izvršio do kraja u svojoj slavi“ rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da nam Bog u Mariji daje model, primjer, uzor, „da možemo gledati što Bog želi izvesti i u našem životu“.  

Mariju slavimo ne samo kao kraljicu, nego i kao kraljicu mira. Nadbiskup je pojasnio i po kojim trima stvarnostima blagdanska liturgija predstavlja Mariju kao kraljicu mira.

Marija je kraljica mira zato što je začela i rodila Krista, Kneza mira. „Marija je kraljica mira jer je mir ušao u njen život. To se dogodilo i u našem životu. Krist je ušao u naš život i nosimo Krista koji je naš mir, nosi puninu našeg života. Marija je kraljica mira i zato što je stajala podno Kristovog križa i pratila ga je u trenutku njegove vrhunske, krajnje ljubavi koju je darovao nama“ rekao je nadbiskup.     

Liturgija nam predstavlja Mariju kao kraljicu mira da u tom odrazu i mi sebe možemo razumjeti. „To nam govori da i mi možemo doći do mira. Mir ne znači samo odsutnost rata, nego znači mir kao punina, dinamizam, ono snažno što ispunjava naše biće. Kada duša čovjeka može reći da je primila najveća dobra od kojih veće ne može primiti, i zato je srce mirno, zadovoljno, jer je potpuno ispunjeno. To je mir kojeg Bog nama želi dati“ ohrabrio je mons. Zgrablić, naglasivši da je Marija kraljica mira jer je dostigla puninu.

„Mir je blagostanje našeg duha, ne samo odsutnost nemira koje uzrokuju neki  izvana. Mir je stanje punine koju imamo u svojoj nutrini, koju Bogu daruje onima koji ga ljube i s njim surađuju. Taj mir je Marija primila, u punini je primila to najljepše i najdragocjenije bogatstvo. Zato je Marija kraljica mira – jer je ona u potpunosti ispunjena u Bogu. Tu puninu života ona nama svjedoči, taj mir ona nama želi dijeliti, mir kao najveću potrebu našeg srca! Jer naše srce je toliko uznemireno. Trpimo jer nam je srce uznemireno, a mir nam je toliko potreban“ rekao je nadbiskup.

Treća stvarnost prema obrascu blagdanske liturgije je – Marija je kraljica mira jer je s učenicima čekala obećanoga Duha Svetoga. „Marija je čekala i primila Duha Svetoga koji ljudskom srcu donosi mir. Sve to događa se s nama i za nas u euharistiji, gdje nam Krist sebe u potpunosti daruje. Kada slavimo Mariju kao kraljicu mira, mi kao u ogledalu gledamo svoju dušu, ljepotu koju je Bog izveo u našem životu. Divimo se našoj majci Mariji, ali i radujemo se što smo s njom, što nam Marija pokazuje put i što je ona naša posrednica“ rekao je nadbiskup, naglasivši da je u tom posredovanju za nas Marija garant koja je taj put već prošla.

„Marija je išla tim putem i hoda s nama na putu našeg života. Majka nas želi nositi svome Sinu, želi nas nositi u vječnost, Bogu. To Gospodin nama želi staviti u našu dušu i srce, da se možemo radovati Mariji. Ali, da ta radost ne bude zbog nečega što se dogodilo nekome drugome, nego da svatko sebe pronađe u toj radosti“ rekao je nadbiskup. Naveo je primjer kako, kad je osoba radosna i ispunjena, a u situaciji je kad se dogodi neka nevolja, to loše osobu iznutra toliko ne pogađa, jer to pokriva radost koju čovjek ima u sebi.

„Kada duboko živimo ono što Bog nama daruje i stavlja u naš život, to je naša snaga koja čini da nam sve poteškoće, nevolje i problemi našeg života izgledaju maleni, u odnosu na veličinu koju je Gospodin nama darovao. Ako Boga udaljimo od sebe, onda naši nemiri, problemi i sve što uzrokuje nemir u našem životu, postanu veliki“ upozorio je mons. Zgrablić. Ohrabrio je da nas Marija vodi putem koji nas vodi miru i Kristu koji je knez mira.

Krist je donio puninu života na ovaj svijet i jedino on u potpunosti može zadovoljiti našu dušu i naše srce, poručio je nadbiskup, poželjevši „da budemo ponosni što smo kršćani, što pripadamo Kristu i što nas je Bog izabrao na najveću čast i dostojanstvo. Taj ponos i radost će biti snaga našeg života“.

„Neka nam naša nebeska Majka pomogne svojim zagovorom i blizinom da to iskreno i duboko živimo, da to svjedočimo mlađim naraštajima i da to najveće blago i bogatstvo predajemo novim generacijama. Dao Bog da i mi u radosti, miru i kraljevskoj časti pronađemo kraljevsko dostojanstvo“ poručio je nadbiskup Zgrablić.

Don Marinko Jelečević, župnik Stanova, zahvalio je nadbiskupu na dolasku. „Marija nas okuplja oko svoga Sina. Dovela nas je na vrelo života i izvor ljubavi. Najljepše je kad čovjek može tu doći i napojiti se ljubavlju Isusa Krista“ rekao je don Marinko. Zahvalio je svim svećenicima koji su bili stanarski župnici, među njima i pokojnom don Tomislavu Sikiriću kojega je naslijedio u službi župnika, svim đakonima i kapelanima koji su djelovali u župi. Ove godine, zbog infrastrukturnih radova u predjelu Stanovi, nije održana tradicionalna procesija s Gospinim kipom.

O župnoj crkvi Kraljice mira na Stanovima

Crkva Kraljice mira, po nacrtu arhitekta Tomislava Paleke, izgrađena je za vrijeme župnika don Šime Sturnele i zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka koji je tu crkvu posvetio 20. studenoga 1983. godine. Crkva je izgrađena i velikodušnom donacijom biskupije Münster.

Župa Kraljice Mira na Stanovima u sjeveroistočnom predjelu Zadra nastala je podjelom od Župe sv. Ivana na Relji. Nadbiskup Oblak utemeljio je župu 5. srpnja 1978., kada se počela graditi i župna crkva. U početku je za liturgijska slavlja služila kapelica Gospe Fatimske, uređena u prostoru nekadašnje trgovine. Građevinska dozvola za izgradnju župne crkve dobivena je  21. listopada 1981. S crkvom je u cjelinu povezana župna kuća i pastoralni centar.

Ines Grbić