Blagdan Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja, suzaštitnika župe Poličnik, svečano je proslavljen u utorak, 29. kolovoza u Župi sv. Nikole u Poličniku. Koncelebrirano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole biskupa u Poličniku predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Sva četvorica evanđelista pišu o Ivanu Krstitelju. Matej govori kako je i na koji način Ivan propovijedao, Marko ističe njegovo mučeništvo, Luka opisuje njegovo rođenje, život u pustinji i propovijedanje, a Ivan govori da je sv. Ivan došao posvjedočiti za istinu, rekao je nadbiskup.

„Život kojeg je živio i njegova vjera omogućili su sv. Ivanu Krstitelju da prepozna Isusa Krista. Ivan Krstitelj nije nalazio kompromise u životu kad je tražio istinu, kad je gledao u Istinu. Za ono što je sv. Ivan spoznao kao istinu, nije bilo sile, snage i opasnosti zbog kojih bi se on te istine htio odreći“ poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši da je ta činjenica iz života sv. Ivana Krstitelja i za nas važna.

Sv. Ivan je znao što je istina, ali mogao je spasiti svoj život da je istinu prešutio, da nije govorio, upozorio je nadbiskup. „Ali, znajući što je istina, sv. Ivan nije mogao šutjeti! Istina koja je obuhvatila njegov život bila je jača i važnija za Ivana od njegovog života i od njegovog zemaljskog opstanka! I mi možemo gledati istinu koju slijedimo. To je vjera da je Krist doista naša istina, da nema druge istine nego što je Isus Krist. Jer prava istina života je ono što je Isus izrekao, što nam je pokazao, ono što je Isus za nas učinio. Mi se toj Istini klanjamo. Ta Istina uvodi nas u Kraljevstvo nebesko. Ta istina uvodi nas u zajedništvo s Bogom“ poručio je mons. Zgrablić, rekavši da je stvarnost te istine, toga blaženstva, te ljepote i novosti života primjenjiva na svakoga od nas.

„Slavimo Gospodina za kojeg je Ivan darovao svoj život. Prepoznajemo da smo i mi dionici njegovog dara, milosti i onoga što je Ivan rekao: ‘Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta’. Grijeh i naš otpad od Boga je najveće prokletstvo, vječna smrt. Isus Jaganjac to je otklonio od nas da bismo mi bili veliki u Kraljevstvu nebeskom. Važno je da se u tome prepoznamo, da s ljubavlju i zahvalnošću možemo primiti Isusa u svoj život. To je uzrok naše radosti koja ispunja naše srce. To nam daje snage za nevolje i poteškoće života. To nam daje snage da i mi možemo svjedočiti za istinu, da možemo živjeti istinu“ naglasio je mons. Zgrablić.

Podsjetio je na misao monaha Bede Časnog iz 9. st. koji je rekao: „Ivan Krstitelj je podnio zatvor i okove zbog svjedočanstva za našeg Otkupitelja kojemu je prethodio, za njega je položio život. Progonitelj mu nije rekao da zaniječe Krista, nego da prešuti istinu. A ipak je poginuo za Krista. Sâm Krist rekao je: ‘Ja sam istina’“.

„Nije lako uvijek živjeti istinu. Lakše je pronaći neki kompromis u životu, nego živjeti dosljedno istinu. Jer istina je uvijek izazovna, istina smeta. Istina će smetati onome tko ima pokvarene misli, pokvarene nakane i srce. Pa će mu smetati i tvoj život. Lijepo je rekao sv. Augustin: ono što je zdravom oku ugoda, kao svjetlo, bolesnom oku smeta, svjetlo ga iritira. Tako se događa i nama u našem životu. Ako nekome smeta istina koju živimo, važno je da se, poput Ivana Krstitelja, ni mi ne pokolebamo, nego da i mi imamo snage posvjedočiti i dosljedno živjeti tu istinu koja je veliki sadržaj našeg života“ ohrabrio je nadbiskup. Upozorio je da to nije istina u nekom filozofskom smislu, nego ta istina nosi smisao našeg života, ona je najveće blago i bogatstvo našeg života.

„To je istina koja nas nosi i koje se mi zbog ničega i u nijednoj situaciji nećemo i ne želimo odreći“ poručio je mons. Zgrablić, rekavši da smo pozvani biti dionici  istine života koju nam je posvjedočio i prenio sv. Ivan – do prolijevanja krvi. „Ono što Gospodin nama daruje i što nam nudi, vrjednije je od zemaljskog života. Gospodin nam nudi vječnost, neprolaznost. Zato se Isus utjelovio i došao među nas, da bismo mi mogli ući u Nebo“ rekao je nadbiskup.          

   

Na blagdan Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja „slavimo ono što je sv. Ivan duboko živio i za što je dao svoj život – vjernost istini! Tu vjernost, takvu ljubav i tu istinu i mi želimo čuti i dublje upoznati. Za to trebamo biti spremni živjeti, jer ta vrijednost ostaje trajno“ poručio je nadbiskup.

Predslavitelj je potaknuo da proživimo poruku sv. Ivana koji je doživio milost Kristove blizine; da i mi prihvatimo i slijedimo Krista dubinom svoga bića. „Beskompromisno prionimo uz Krista koji nam se daruje kao Jaganjac koji odnosi grijehe svijeta. Primajući Isusa kroz euharistiju u svoj život, sada i ovdje sjedinjujemo se s našim Spasiteljem, Jaganjcem koji odnosi grijehe svijeta. Tu je ostvareno blaženstvo o kojem Isus govori, da je i najmanji u Kraljevstvu nebeskom veći od Ivana. Ivan je najveći rođen od žene, ali onaj koji pripada Kristu veći je od Ivana Krstitelja“ naglasio je nadbiskup.  

O veličini sv. Ivana govori i da je on jedini svetac čiji Crkva slavi rođendan i dan njegovog mučeništva. „Ivan je počeo svoje djelovanje oko 27./28. godine prije Krista, za vrijeme cara Tiberija i kralja Heroda. Narod ga je rado slušao. Snažno je pozivao da priprave put Gospodinu, da dolazi netko jači od njega. Zbog svog života koji je bio u okruženju svetosti i molitve još i prije njegovog rođenja, Ivan je bio upućen na Isusa Krista. Zato kad je prvi put vidio Isusa, znao ga je prepoznati i mogao je reći tako važnu istinu našeg života: ‘Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta’. Isus se žrtvuje kao janje koje se prinosilo na žrtvenik u hramu. On je sam sebe prinio i žrtvovao da bi nama donio najpotrebnije – mir i oproštenje od Boga“ istaknuo je mons. Zgrablić.

Sv. Ivan je bio svjedok otvaranja Neba nad Isusom kad se krstio, a Glas je progovorio: ‘Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina’.

„Ono što je Bog učinio u Isusu Kristu je veliko za nas, jer Bog je ušao u naš život. Ušao je u grešnost. Riječ krstiti na grčkom znači uroniti, staviti ispod vode. Prema tome, kad se Isus krstio, on je uronio u našu sudbinu, u našu grešnost. Uronio je u potpunosti u naš grijeh, da oduzme naš grijeh, jer on je Bog. Bog je ušao u grijeh, ponio ga je da bi slomio i pobijedio grijeh, da bismo mi bili dionici te pobjede i slobode. Bog nas je u Kristu stvarno oslobodio – to je prepoznao Ivan! Ivan je prepoznao to veliko djelo u Isusu“ poručio je mons. Zgrablić.

Uz prepoznavanje povijesnog Krista kao istine, nadbiskup je poželio da u svoj život po euharistiji primamo Isusa kao uskrslog Gospodina, jer Isusovo djelo spasenja koje je on izvršio jednom u povijesti, trajno djeluje.

Poruka sv. Ivana nadahnjujuća je za nas i u kontekstu velikih, pohvalnih riječi  koje je Isus rekao o sv. Ivanu: „Zaista, zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja, a ipak i najmanji u Kraljevstvu nebeskom veći je od njega“.

„Gospodin nam je po svojoj milosti darovao da budemo dionici njegovog života i Kraljevstva, da budemo u  njegovoj blizini, da budemo s njime. Svemogući Bog ni svoga Sina nije poštedio, nego nam je svojoj ljubavi čak i njega darovao, da mi u toj Istini pronađemo sebe – da ima netko tko nas cijeni! Da prepoznamo da postoji netko kojemu je do nas stalo, tko nas ljubi.

Taj koji nas ljubi, koji nas cijeni i koji nas se nikad ne odriče je sâm Sin Božji koji je došao spasiti nas i otkupiti za vječno dobro, vječnu sreću. Uđemo li u tu istinu, ući ćemo u stvarnost o kojoj Isus govori, da je i najmanji u Kraljevstvu nebeskom veći od Ivana Krstitelja“ poručio je zadarski nadbiskup, poželjevši da to radosno prihvatimo, kao što je prihvatio sv. Ivan Krstitelj.

„Ivanov život za Krista bio je potpuno usmjeren na Krista i prije nego se on rodio. On je dijete izmoljeno od Boga. Njegovi roditelji Zaharija i Elizabeta bili su u poodmakloj dobi i nisu mogli imati djece. Izmolili su to dijete i Bog je učinio čudo u njihovom životu, darovao im je život. To dijete navješteno je u hramu dok je Zaharija molio. Kad se Ivan rodio, ljudi su se radovali i zahvaljivali Gospodinu za njegovo rođenje. Cijelo ozračje u kojem je Ivan živio, djelovao, u kojem je pozivao narod da se obrati, da slijedi put istine, bio je usmjeren k tome da je u trenutku kad je Krist došao, Ivan Krstitelj mogao prepoznati Isusa i vidjeti ono što drugi očima nisu mogli vidjeti“ poručio je nadbiskup Zgrablić.

Slavlje je počelo procesijom s kipom sv. Ivana Krstitelja od crkve sv. Ivana na groblju do župne crkve sv. Nikole u Poličniku.

Na dolasku za proslavu župne svetkovine nadbiskupu Zgrabliću zahvalio je don Damir Juričin, župnik Poličnika. Juričin je mons. Zgrabliću ujedno čestitao rođendan koji je na blagdan Glavosjeka Ivana Krstitelja, zahvalivši Bogu za dar života mons. Zgrablića kao petog djeteta Josipa i Josipe Zgrablić, koji je, kao nadbiskup, rekao je don Damir, na osobit način, po primjeru sv. Ivana Krstitelja, pozvan naviještati istinu života. 

Ines Grbić

U petak, 25. kolovoza, održan je Kolokvij u Gradskoj knjižnici Benkovac u organizaciji župe Perušić i Ogranka Matice hrvatske u Zadru povodom obilježavanja 20. obljetnice smrti fra Stanka Bačića o temi:  ‘Život i djelo fra  Stanka Bačića’. 

Izlaganja su imali: 1. fra Josip Klarić: Život i duhovnost fra Stanka Bačića. 2. fra Petar Klarić: Znanstveni i ostali rad fra Stanka Bačića. 3. doc. dr. sc. don Zdenko Dundović: Uloga franjevaca u  Zadarskoj i Ninskoj biskupiji prema istraživanjima fra Stanka Bačića. 4. Goran Pavao Mladineo, prof.: Fra Stanko Bačić spram crkvene pravoslavne historiografije. 5. dr. sc. Radomir Jurić: Arheologija u djelima fra Stanka Bačića. Voditelj je bio Luka Knez, mag. educ. hist.

Ovaj  Kolokvij  upoznao je javnost o velikom doprinosu fra Stanka crkvenoj, franjevačkoj  i ostaloj prošlosti Ravnih kotara, Bukovice i šire. On je vrsni znalac i jedan od ponajboljih  poznavatelja crkvene prošlosti toga kraja. Naglašeno je kako treba još više proučavati znanstveni rad fra Stanka i prezentirati ga široj  javnosti kojoj je manje poznat, jer je on to zaslužio svojim znanstvenim radom.

Fra Stanko je tiskao sljedeće knjige: Perušić, župa Marijina Uznesenja u Zadarskoj nadbiskupiji, Split,1989., str. 223. Visovački franjevci u Skradinskoj biskupiji. Pastoralno djelovanje franjevaca od dolaska Osmanlija (1522.) do danas, Split, 1991., str.295. Franjevci u Zadarskoj nadbiskupiji i Ninskoj biskupiji. Pastoralni rad franjevaca od dolaska Osmanlija (1527.) do danas, Šibenik,1995., str.141. Franjevački samostan u Karinu. Povijest franjevačkog samostana u Karinu u svjetlu protokola ili kronike fra Marijana Lekušića (1734.-1740.), Šibenik, 1995. i 2000. (dva izdanja), str.154. Župa Svih Svetih Piramatovci. Povijesni pregled, Šibenik,1995., str. 141. Don Krsto Stošić, bibliografija i rukopisna ostavština. Tiskani radovi i radnje ostale u rukopisima,Šibenik,1995., str. 122. Lisičić. Povijesni prikaz jezgre jedenoga od 12 hrvatskih plemena, Lisičić, 1996., str. 128. Osvrt na knjigu ‘Pravoslavna Dalmacija’ E. Nikodima Milaša,Zadar, 1998.. str. 404. Tvoj slavni dolazak iščekujemo. Razmišljanja o drugom Isusovu dolasku na zemlju, Split, 2000., str. 94. Nebo govori jednoj duši o današnjoj mladeži (Duhovne pouke i savjeti), Zagreb, 1998. str. 50. Napisao je mnoge studije i članke koje je objavljivao u zbornicima i revijama.

Fra Stanko je napisao Uvodnu riječ i Pogovor za knjige Jozefine Glasnović: Bog vapi za tobom (Duhovne pjesme, pouke i savjeti). Prvom izdanju fra Stanko je urednik, a izdavač Župni ured Nevest,1996., str. 186. Od drugog do petog izdanja izdavač i urednik je fra Stanko. (Drugo izdanje, Šibenik,1996. str. 156., treće izdanje, Zadar, 1998., str. 458, četvrto izdanje,1999. str. 320 i peto izdanje Zagreb, 2000. str. 176.).

Fra Stanko je bio izdavač i urednik i knjige Jozefine Glasnović: Žeđa duša moja za Bogom jakim, živim, Zagreb, 2000., str. 196 . Urednik je i  izdavač i knjige N.N.: Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko (Dva izdanja, 1999., str. 88  i 2000., str. 52).

U fra Stankovom rodnom Lisičiću slavljena je misa za njegovu dušu u crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije. Misu je predslavio, u ime Zadarske nadbiskupije, don Zdenko Dundović, pročelnik Teološko-katehetskog odjela Zadarske nadbiskupije, u koncelebraciji provincijala Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Marka Mrše, župnika Perušića don Darka Marušića, fra Žarka Maretića, župnika Crnice, gvardijana karinskog i župnika Karina i Kruševa fra Petra Klarića, kanonika don Anđelka Buljata, dekana Benkovačkog dekanata i župnika Benkovca, fra Josipa Klarića, voditelja područne kuće  sv. Lovre u Šibeniku, fra Ivana Čupića, župnika Dubravica i Rupa, don Ivana Perkovića, župnika Kistanja, don Tomislava Planinića, župnog vikara na Bilom Brigu u Zadru, don Franka Markulića, župnika Luna na Pagu, don Antonia Vučkovića, župnog vikara u župi Selce kod Crikvenice.

Na misi su, osim mnogobrojnih vjernika, bile i  časne sestre i kandidatice Javnog vjerničkog društva Omina Deo – Sve Bogu, predvođene Jozefinom Glasnović kojoj je fra Stanko bio duhovnik. 

Don Zdenko je, između ostalog, kazao kako je fra Stanko bio čovjek Crkve, duboke vjere, ugledni franjevac, domoljub, čovjek knjige, ljubitelj povijesti i istine, koji je na temelju povijesnih vrela napisao povijest ovoga  kraja i djelovanje franjevaca na području Skradinske i Ninske biskupije, a i šire. Zato je zaslužio našu zahvalnost i bistu u rodnom Lisičiću. 

Na kraju mise, nazočnim svećenicima, časnim sestrama i vjernicima obratio se provincijal fra Marko Mrše koji je izrazio ponos i radost što će blagosloviti bistu fra Stanka Bačića, uglednog franjevca Provincije Presvetog Otkupitelja i što je održan Kolokvij u Gradskoj knjižnici Benkovac o njegovom životu i radu. Zahvalio je organizatorima i svima koji su doprinijeli tom svečanom događaju. Kazao je da će Provincija poduprijeti da se znanstveno djelo fra Stankovo i dalje proučava i predstavi široj javnosti.

Poslije mise, provincijal je blagoslovio bistu fra Stanka u nazočnosti svećenika, časnih sestara, vjernika i umjetnika Tomislava Kršnjavoga, koja je postavljena u dvorištu ispred Gospine crkve.  Svi nazočni izrazili su divljenje i radost zbog toga dana, a osobito Lisičićani.

Fra Petar Klarić

Župa Kraljice mira u gradskom predjelu Stanovi u Zadru na blagdan svoje župne naslovnice i zaštitnice, Blažene Djevice Marije – Kraljice mira, u utorak, 22. kolovoza, proslavila je 40. godišnjicu posvete župne crkve Kraljice mira koja se nalazi u dekanatu Zadar – Istok. Svečano večernje koncelebrirano slavlje u župnoj crkvi Kraljice mira predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Zahvalimo Bogu za 40 godina postojanja župne crkve na Stanovima. Crkve se posvećuju da bi se u njima sâm Bog proslavio, na način da svoju slavu i život koje ima u svojoj svetosti, Bog komunicira, dijeli, daje čovjeku. To se događa 40 godina u prostoru ove crkve. Bog je tu učinio mnoge milosti. Nemoguće je sagledati i izreći što je sve Bog učinio u srcima mnogih koji su se tu okupljali da bi slušali Riječ Božju, da bi ona bila istinska hrana njihovoj duši. Tko može nabrojiti tolika otajstva u sakramentima koji su se tu slavili i koji su darovali najdragocjenije ljudima, koji su u ljudski život unosili istinsko bogatstvo“ rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je ta misa zahvala Bogu za milosti koje prima sadašnji naraštaj i koje su primile i prethodne generacije.

Nadbiskup je rekao kako je lijepo da se tu zahvalu izriče na župni blagdan Kraljice mira, „da baš po tom činu možemo razmišljati što Bog čini i izvodi u našem životu. Jer Bog nije neka memorija koje se sjećamo, ljepota koju promatramo, neko daleko kraljevstvo kojemu se divimo. Nego, sve što spoznajemo u otajstvima naše vjere, Bog trajno i snažno izvodi u našem životu. To otajstvo nas nadilazi i veće je od mogućnosti naše spoznaje“ poručio je mons. Zgrablić, rekavši da Crkva naučava, govori i propovijeda istinu.

„Crkva je dobra učiteljica, majka koja nas rađa za život vječni, koja nam daruje život vječni, ali i uči nas istinama, uči nas životu. Zahvalimo Bogu na tolikim darovima, milostima i na tolikoj dobroti koja se izlila na ovu crkvu“, potaknuo je nadbiskup, uputivši na molitvu da „ne ostanemo tvrda srca“. Gospodin svojoj Crkvi kao zajednici koja je njegovo mistično tijelo daruje blagdane i dane spomena posvete crkve „da bi smekšao naše srce i otvorio našu dušu, kako bismo mogli vidjeti veličanstveno Božje djelo u našem životu“.

U tom kontekstu, nadbiskup je razmatrao i što znači povlastica Marije kao kraljice mira. Blagdan Kraljice mira je novijeg datuma, 1954. ga je ustanovio papa Pio XII. Svoje korijene ima u dalekoj povijesti, u počecima kršćanstva. „Nakon što je kršćanstvo dobilo slobodu početkom 4. st., već prvi kršćanski pisci pišu o Mariji kao kraljici, daju joj taj naslov. Moleći za mir kad je bio Prvi svjetski rat, papa Benedikt XV. dodao je 1917. u Lauretanske litanije zaziv Kraljica mira“ podsjetio je nadbiskup.

U našem mentalitetu, ljudi sadašnjeg vremena riječi kralj, kraljica, poimaju kao nešto idealno, nerealno, kao termin koji spada u dječje priče, bajke, legende. Na ovom svijetu još neki kraljevi i kraljice imaju neku čast, moć, vlast, rekao je mons. Zgrablić. „To nas može zavesti u promišljanjima što zapravo znači Marija kao kraljica ili Marija kao kraljica mira. Kraljevstvo koje Marija prima možemo razumjeti samo u odnosu na Krista. Ona je duboko sjedinjena i povezana s Kristom. Ako je Krist kralj, možemo razumjeti i u kojem smislu je Marija kraljica“ rekao je nadbiskup, naglasivši da je Isus pokazao u čemu se sastoji njegovo kraljevstvo.

„Isusovo kraljevstvo ne sastoji se u onome u čemu se sastoji zemaljsko kraljevstvo. Božje kraljevstvo sastoji se u tome da je Krist došao služiti u ljubavi, potpuno nam je darovao svoj život. Božja čast je u tome da nama čini dobro. Krist je za nas ušao u smrt da može u potpunosti prihvatiti našu ljudsku sudbinu, da bi preobrazio naše dostojanstvo i naš život ranjen grijehom; da bi kroz slavu uskrsnuća i darovanjem svoje sile i snage sve to obnovio u nama. Bog se toliko zauzima za nas da nam je darovao svoga ljubljenog Sina i dao nam je najveću moguću čast, da smo postali njegova ljubljena djeca.

Dao nam je svoga Duha Svetoga, ono što je najintimnije u njemu, što struji u tajni njegovog života. Sve to nam želi darovati, da bi u nama razbudilo naše srce koje može otvrdnuti našim grijehom i našom zaokupljenošću za ovozemaljsko, da te milosti ne možemo vidjeti i proživjeti, da u tu ljepotu ne možemo doći“ upozorio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo da zahvalimo Bogu što smo na istom putu kao Marija koja je primila najveću čast i dostojanstvo. „To Gospodin i nama daruje. Gledamo konačni cilj i na tom putu nismo sami. Marija je naša suputnica, ona je majka koja nas vodi na putu našeg života, prema vječnosti. Bog je Mariji dao najveću čast, jer ona je participirala u Kristovom služenju i tako je usko povezana s Kristom, da Marija participira i u Kristovoj slavi i časti. U Mariji promatramo što je Bog izvršio do kraja u svojoj slavi“ rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da nam Bog u Mariji daje model, primjer, uzor, „da možemo gledati što Bog želi izvesti i u našem životu“.  

Mariju slavimo ne samo kao kraljicu, nego i kao kraljicu mira. Nadbiskup je pojasnio i po kojim trima stvarnostima blagdanska liturgija predstavlja Mariju kao kraljicu mira.

Marija je kraljica mira zato što je začela i rodila Krista, Kneza mira. „Marija je kraljica mira jer je mir ušao u njen život. To se dogodilo i u našem životu. Krist je ušao u naš život i nosimo Krista koji je naš mir, nosi puninu našeg života. Marija je kraljica mira i zato što je stajala podno Kristovog križa i pratila ga je u trenutku njegove vrhunske, krajnje ljubavi koju je darovao nama“ rekao je nadbiskup.     

Liturgija nam predstavlja Mariju kao kraljicu mira da u tom odrazu i mi sebe možemo razumjeti. „To nam govori da i mi možemo doći do mira. Mir ne znači samo odsutnost rata, nego znači mir kao punina, dinamizam, ono snažno što ispunjava naše biće. Kada duša čovjeka može reći da je primila najveća dobra od kojih veće ne može primiti, i zato je srce mirno, zadovoljno, jer je potpuno ispunjeno. To je mir kojeg Bog nama želi dati“ ohrabrio je mons. Zgrablić, naglasivši da je Marija kraljica mira jer je dostigla puninu.

„Mir je blagostanje našeg duha, ne samo odsutnost nemira koje uzrokuju neki  izvana. Mir je stanje punine koju imamo u svojoj nutrini, koju Bogu daruje onima koji ga ljube i s njim surađuju. Taj mir je Marija primila, u punini je primila to najljepše i najdragocjenije bogatstvo. Zato je Marija kraljica mira – jer je ona u potpunosti ispunjena u Bogu. Tu puninu života ona nama svjedoči, taj mir ona nama želi dijeliti, mir kao najveću potrebu našeg srca! Jer naše srce je toliko uznemireno. Trpimo jer nam je srce uznemireno, a mir nam je toliko potreban“ rekao je nadbiskup.

Treća stvarnost prema obrascu blagdanske liturgije je – Marija je kraljica mira jer je s učenicima čekala obećanoga Duha Svetoga. „Marija je čekala i primila Duha Svetoga koji ljudskom srcu donosi mir. Sve to događa se s nama i za nas u euharistiji, gdje nam Krist sebe u potpunosti daruje. Kada slavimo Mariju kao kraljicu mira, mi kao u ogledalu gledamo svoju dušu, ljepotu koju je Bog izveo u našem životu. Divimo se našoj majci Mariji, ali i radujemo se što smo s njom, što nam Marija pokazuje put i što je ona naša posrednica“ rekao je nadbiskup, naglasivši da je u tom posredovanju za nas Marija garant koja je taj put već prošla.

„Marija je išla tim putem i hoda s nama na putu našeg života. Majka nas želi nositi svome Sinu, želi nas nositi u vječnost, Bogu. To Gospodin nama želi staviti u našu dušu i srce, da se možemo radovati Mariji. Ali, da ta radost ne bude zbog nečega što se dogodilo nekome drugome, nego da svatko sebe pronađe u toj radosti“ rekao je nadbiskup. Naveo je primjer kako, kad je osoba radosna i ispunjena, a u situaciji je kad se dogodi neka nevolja, to loše osobu iznutra toliko ne pogađa, jer to pokriva radost koju čovjek ima u sebi.

„Kada duboko živimo ono što Bog nama daruje i stavlja u naš život, to je naša snaga koja čini da nam sve poteškoće, nevolje i problemi našeg života izgledaju maleni, u odnosu na veličinu koju je Gospodin nama darovao. Ako Boga udaljimo od sebe, onda naši nemiri, problemi i sve što uzrokuje nemir u našem životu, postanu veliki“ upozorio je mons. Zgrablić. Ohrabrio je da nas Marija vodi putem koji nas vodi miru i Kristu koji je knez mira.

Krist je donio puninu života na ovaj svijet i jedino on u potpunosti može zadovoljiti našu dušu i naše srce, poručio je nadbiskup, poželjevši „da budemo ponosni što smo kršćani, što pripadamo Kristu i što nas je Bog izabrao na najveću čast i dostojanstvo. Taj ponos i radost će biti snaga našeg života“.

„Neka nam naša nebeska Majka pomogne svojim zagovorom i blizinom da to iskreno i duboko živimo, da to svjedočimo mlađim naraštajima i da to najveće blago i bogatstvo predajemo novim generacijama. Dao Bog da i mi u radosti, miru i kraljevskoj časti pronađemo kraljevsko dostojanstvo“ poručio je nadbiskup Zgrablić.

Don Marinko Jelečević, župnik Stanova, zahvalio je nadbiskupu na dolasku. „Marija nas okuplja oko svoga Sina. Dovela nas je na vrelo života i izvor ljubavi. Najljepše je kad čovjek može tu doći i napojiti se ljubavlju Isusa Krista“ rekao je don Marinko. Zahvalio je svim svećenicima koji su bili stanarski župnici, među njima i pokojnom don Tomislavu Sikiriću kojega je naslijedio u službi župnika, svim đakonima i kapelanima koji su djelovali u župi. Ove godine, zbog infrastrukturnih radova u predjelu Stanovi, nije održana tradicionalna procesija s Gospinim kipom.

O župnoj crkvi Kraljice mira na Stanovima

Crkva Kraljice mira, po nacrtu arhitekta Tomislava Paleke, izgrađena je za vrijeme župnika don Šime Sturnele i zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka koji je tu crkvu posvetio 20. studenoga 1983. godine. Crkva je izgrađena i velikodušnom donacijom biskupije Münster.

Župa Kraljice Mira na Stanovima u sjeveroistočnom predjelu Zadra nastala je podjelom od Župe sv. Ivana na Relji. Nadbiskup Oblak utemeljio je župu 5. srpnja 1978., kada se počela graditi i župna crkva. U početku je za liturgijska slavlja služila kapelica Gospe Fatimske, uređena u prostoru nekadašnje trgovine. Građevinska dozvola za izgradnju župne crkve dobivena je  21. listopada 1981. S crkvom je u cjelinu povezana župna kuća i pastoralni centar.

Ines Grbić

Blagdan Blažene Djevice Marije – Kraljice Mira, svečano je proslavljen u župi Kraljice Mira – Kraljice Hrvata u Zemuniku Donjem u utorak, 22. kolovoza. Svečano koncelebrirano misno slavlje u zemuničkoj župnoj crkvi Kraljice Mira, potom i procesiju s Gospinim kipom kroz to mjesto, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Mariju kao kraljicu mira promatramo tjedan dana nakon Marijina uzdignuća na  nebo, kada je dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu; kad je u nebu primila najveću čast, konačnu nagradu, konačnu čast i dostojanstvo – kad je u potpunosti ušla u ljubav Presvetog Trojstva; kad je Bog dušom i tijelom uzeo k sebi Mariju s ovoga svijeta i učinio je kraljicom neba i zemlje“ rekao je nadbiskup Zgrablić, istaknuvši da nas Marija kao majka vodi i svjedoči nam da je Bog to mjesto i tu najveću čast dodijelio i nama.

„Slaveći Mariju, kraljicu mira, mi zapravo slavimo naše dostojanstvo. Okupili smo se zahvaliti Bogu i radovati se s Bogom i s Marijom zato što Bog i nama daje tu istu čast, to isto dostojanstvo! Bog čini nešto novo. Bog je učinio nešto najviše u mom životu da mi se više i ljepše ne može dogoditi. To pred nas stavlja blagdan Kraljice mira“ istaknuo je nadbiskup, potaknuvši da raspirujemo u sebi svijest o našem kraljevskom dostojanstvu kao djece Božje, da ne nestane taj naš kršćanski ponos. „Svijest o onome što je Bog učinio u Marijinom životu, dajući joj dostojanstvo kraljice, stavljajući je u najveću čast koju možemo izraziti ljudskim jezikom – Bog je to darovao nama. Stoga taj blagdan i događaj moraju dirnuti naše srce. Ne smiju nas ostaviti ravnodušnima, nego, spominjući se Marije kraljice, s dubokom zahvalnošću častimo Boga zato što je svakome od nas dao tu milost, tu nezasluženu čast, da imamo ono što je primila Blažena Djevica Marija“ poručio je nadbiskup Zgrablić.

Pojašnjavajući kako veliko bogatstvo proizlazi za nas ljude iz blagdana Kraljice mira, mons. Zgrablić je naglasio: „Marija je kraljica zato što je ona blizu onoga koji je sam sebe nazvao knezom mira, on je kralj mira. Zato što je Marija kao majka duboko povezana sa svojim sinom Isusom Kristom. Od tuda proizlazi njen naslov.  Ali, Mariju promatramo kao kraljicu u smislu kao što je to bio Krist.

Krist je kralj ne po tome da ima neko zemaljsko područje kojim vlada, da ima vlast, strukturu, vojsku koja čuva njegove granice i postavljene zakone. Nego, Krist je sebe predstavio kao onoga koji je kralj mira. Krist donosi mir, on je kralj poniznosti i ljubavi. Kad su ga htjeli proglasiti kraljem, Isus se maknuo od tih ljudi koji su bili zaneseni onim što je Isus činio i govorio. Isus se odmaknuo od njih i pobjegao je u molitvu.

Isus se priznao kraljem jedino pred Pilatom, kad je ušao u muku, u trenutak kada je znao da će svoj život morati potpuno, dragovoljno predati svom Ocu za spasenje svijeta. Jer htio je pokazati da je on kralj. Da ima najveću čast, najviše dostojanstvo na način što nam je dao svoju ljubav, do kraja. Posvjedočio nam je svoju ljubav i svoju istinu na sve što je govorio, naučavao i činio. Sa svojom mukom, smrću i uskrsnućem na sve to Krist je stavio svoj pečat, rekao je da je to istina. Isusovim uskrsnućem, njegov otac, Bog potvrdio je da je Krist istinit, da je govorio istinu, da Bog stoji iza njega. Tako je Isus postao kralj ljubavi, kralj istine“ poručio je mons. Zgrablić.  

Krist je kralj ljubavi na način da je do kraja služio nama, rekao je nadbiskup. Pranjem nogu svojim učenicima na Posljednjoj večeri pokazao je da je došao služiti, a ne da mu služe.

„Isus je pokazao da je to najveća čast, najljepše što Bog želi podijeliti s nama. Bog je došao nama služiti. Marija to isto čini jer je najuže povezana s Kristom. Nitko nije bio povezan s Kristom kao što je to bila Marija. Budući da je cijeli njen život bio potpuno usmjeren na Kristov život, ono što pripada Kristu, pripada i Mariji, njegovoj Majci. Marija je kraljica istine, ona prenosi i svjedoči, živi tu istinu. Ona je kraljica ljubavi jer služi svome Sinu Isusu“ istaknuo je zadarski nadbiskup.

Nadbiskup je podsjetio kako prvi kršćani nisu gradili crkve ni katedrale, nego bazilike. Riječ basileus na grčkom znači kralj.

„Oni su gradili zgrade u kojima su se okupljali sa svojim Učiteljem, Kristom koji ima najveću čast na ovom svijetu. Ušli su u taj život s Kristom kroz sakrament krštenja i kroz svoju vjeru. Duboko su vjerovali da je najveće što mogu postići u svom životu da budu suobličeni slici Isusa, da budu duboko s njim sjedinjeni.

Oni su živjeli duboko, ponosno da oni imaju tu kraljevsku čast, to kraljevsko dostojanstvo. Zato su gradili bazilike, crkve u kojima su se okupljali, ali zvali su ih bazilikama, da bi ih posvijestilo – kada uđeš unutra, u baziliku, da znaš što je Bog za tebe učinio!

Ti koji si tako malen, neznatan, Bog je pogledao na tebe kao na Mariju, koja je rekla da je Bog pogledao na neznatnost službenice svoje.

Slaveći Mariju kraljicu, kada gledamo tu čast, to dostojanstvo koje je Marija zaslužila svojim životom po Božjoj milosti, u suradnji s Božjom milosti, Bog isto to želi darovati svakome od nas“ poručio je nadbiskup Zgrablić.

Pjevanje na misi predvodio je župni zbor pod vodstvom s. Ladislave Terzić.

Bio je to prvi susret s pukom u slavlju mise mons. Zgrablića kao zadarskog nadbiskupa te je zemunički župnik don Gašpar Dodić zahvalio nadbiskupu na dolasku i susretu.

U zahvalnom govoru don Gašpar je zahvalio na uspješnoj suradnji župe s Općinom Zemunik Donji i zemuničkom načelniku Ivici Šariću koji materijalno pomažu potrebe zemuničke župe.        

Don Gašpar je istaknuo širokogrudnost i darežljivost župljana i mnogih samozatajnih, požrtvovnih ljudi te je i njima zahvalio, poželjevši da se ne umore činiti dobro i da nastave svjedočiti vjeru.

Don Gašpara raduje veliki broj mladih obitelji s brojnom djecom u Zemuniku koji redovito dolaze na misu i čija su djeca ministranti.

Don Gašpar je rekao da su župi Zemunik Tomislav i Josipa Sičić darovali križ s korpusom Krista koji će biti postavljen na zidu u prezbiteriju crkve, a želja mu je da krstionica u župnoj crkvi, čija nabava predstoji, bude dar zemuničkih obitelji koje u župi krste svoju djecu.

Ines Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić pohodio je u nedjelju, 20. kolovoza župu sv. Anselma u Ninu, ususret proslavi župnih blagdana zaštitnika drevne ninske župe i navjestitelja Evanđelja iz Isusovog vremena: sv. Marcele i sv. Anselma koji se slave 25. i 26. kolovoza. 

Za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio u ninskoj župnoj crkvi sv. Anselma, nekadašnjoj katedrali Ninske biskupije, mons. Zgrablić blagoslovio je kip sv. Josipa, dar Marijana Magaša ninskoj župi, Ninjanina koji živi u Americi.

Ninski župnik Jerko Vuleta zahvalio je nadbiskupu na dolasku. „Molimo zagovor sv. Josipa, zaštitnika hrvatskog naroda, kako bi rasla osobna i zajednička pobožnost prema tom divnom uzoru poslušnosti i vjere, primjeru zauzetog i marljivog rada. Sv. Josip bio je potpuno predan volji Božjoj. Sv. Josip našao je mjesto u ninskoj crkvi kao zaštitnik naroda i naše domovine u Ninu koji predstavlja početak naše narodne i crkvene povijesti, našeg narodnog i vjerskog identiteta. To je osobita poveznica s našom župom i s najstarijim hrvatskim kraljevskim gradom Ninom“ rekao je don Jerko.                 

Marijan Magaš darovao je kip sv. Josipa u spomen na svoju tetu Mariju Magaš, dugogodišnju članicu župnog zbora i aktivnu ninsku župljanku koja je uvijek bila privržena župi i Crkvi. 

„Neka nam pobožnost i štovanje sv. Josipa koji je istinski, duboko živio odnos s Bogom, pomogne da nam vjera ne bude formalnost, dodatak, teret. Nego, neka nam vjera bude spasonosna, neka nam molitva bude hrana naše duše, a svaka euharistija oaza života gdje je istinska okrepa našoj duši i životu“ potaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je poželio da i to sudjelovanje u liturgiji „bude molitveni susret s Gospodinom koji ima važne učinke za naš život. Benedikt XVI. kaže da je molitva „disanje naše duše“. Duša pokreće tijelo. Toliko je važna da nas pokreće, a često živimo kao da nema duše. Trenuci poput nedjeljne mise nužni su da se nadišemo pravoga, čistoga zraka, jer bez njega ne možemo opstati ni živjeti, kao ni bez vode. Važno je da dišemo zdravi zrak. Tako je molitva zrak potreban našoj duši. Ali, molitva je i oaza mira u kojoj se možemo napiti vode koja hrani i preobražava naš duhovni život“ rekao je nadbiskup Zgrablić.

Molitva koja u tišini krijepi naše tijelo predstavlja, simbolički, dolazak u hladovinu, oazu u kojoj primamo osvježenje. „Molitva je prožeta Božjom riječju koja nas hrani. Premda je voda uvijek istog kemijskog sastava, ona uvijek ima drugačiji učinak u našem organizmu. Uvijek osvježava i ima moć nešto učiniti u nama“ rekao je nadbiskup, istaknuvši da tako i „ljepota Božje riječi uvijek ima duboko osvježenje za naš život“.

„To je važno – doživjeti da je to oaza mira gdje smo nahranili našu dušu, da se dobro osjećamo, da budemo otvoreni pred Gospodinom; jer životna stvarnost, posao, obaveze, užurbanost, otvrdnu naše srce i postanemo nezadovoljni. A naše srce ima tolike kapacitete koje nam može dati kroz molitvu, da nam Gospodin želi darovati ono što nadilazi naše želje“ naglasio je mons. Zgablić.  

Evanđelje ima snagu Božje riječi za naš život. U njoj možemo naći radost u Bogu koji nam dolazi ususret i krijepi našu dušu, rekao je nadbiskup, naglasivši: „Božja riječ nije samo opis onoga što se dogodilo prije 2000 godina, nego ona govori nama danas i sada“.

U tom kontekstu, nadbiskup je razmatrao i za naš život aktualizirao navješteni ulomak iz Matejevog evanđelja u kojem je opisan susret Isusa i Kanaanke koja ima teškoću s kćeri.

Evanđelist kaže, „Isus ode i povuče se“. Prvu činjenicu iz toga Evanđelja, da se Isus kreće, nadbiskup je pojasnio ohrabrenjem da Bog uvijek čovjeku dolazi prvi ususret. „Isus odlazi u krajeve tirske i sidonske. To nije samo zemljopisni pojam, nego to se odnosi na nas. Hoće reći, Bog čini korak prema nama. Gospodin hoda, on nas traži, on je uvijek u potrazi za nama“ poručio je mons. Zgrablić. Pojasnio je što predstavljaju Tir i Sidon u duhovnom smislu. Ti gradovi na sjeveru Palestine sada se nalaze u Libanonu, na Sredozemnom moru, bogati su vegetacijom i plodovima. U tim višekulturnim velikim trgovačkim gradovima živjeli su pripadnici raznih kultura, Rimljani, Grci, Židovi i druge istočne kulture.

„To su bili bogati krajevi, ali za Židove su bili poganski. U Starom zavjetu piše kako je Bog namijenio da budu dio Obećane zemlje, ali oni nikad nisu u nju ušli, Izraelci ih nikad nisu uspjeli zauzeti. Taj poganski kraj nije spoznao Božju objavu. Širio se krivi kult i štovao bog Baal. Godine 332. kralj Aleksandar Veliki osvojio je te krajeve, porobio narode i razorio te gradove.

Dakle, Isus ide u Tir i Sidon, gradove koji su pojam poganstva, progona, ropstva. Židovi ih nisu voljeli jer su bili nevjerni, čak su ih nazivali pogrdno, da su psi. To nam želi reći da Isus ide u naš Tir i Sidon. To je slika naše duše, našeg života. Gospodin ne ide samo u lijepe trenutke našeg života, kad smo dobro, sretni, nego Krist odlazi baš u Tir i Sidon tvoga života – tamo gdje je nešto razoreno, srušeno, gdje se Bog ne poznaje – tu Isus želi doći u tvoj život! Tu Isus dolazi, tu ti on donosi spasenje, kao što je donio ženi u Evanđelju. Želi ti donijeti nešto veliko – da spoznaš da te Gospodin traži u tvojoj slabosti, u tvom grijehu, u tvojoj nevolji. Gospodin ne dolazi kontrolirati jesmo li nešto prekršili, ne dolazi nas kazniti. Nego, kao liječnik, Spasitelj, dolazi nam ususret“ poručio je mons. Zgrablić, naglasivši: „Boga prepoznajemo u Isusovoj dobroti, on dolazi u ono što je razoreno“.

Kanaanku problem s kćeri tjera da ide Gospodinu, da ga traži. Kao što Isus ide u krajeve tirske i sidonske, tako ta žena ide potražiti Isusa.

„Svi imamo neku potrebu. Ako je molitva disanje naše duše, naša hrana i oaza mira, to svi trebamo. To nas je dovelo Isusu. Toliko je aktualno Evanđelje.

Kao kćer te žene, i nas Zlo uznemiruje, dodiruje, zahvaća. Žrtve smo Zla koje nas hoće upropastiti, stvara nemir i muku u našem životu. Gospodin dolazi u našu muku. Bog nije ravnodušan! Jer ako je Spasitelj, mora doći u tu muku – da ga prepoznamo, da znamo da je Gospodin u našim problemima, poteškoćama. Ne napušta nas, ne ostavlja samima, nego čini prvi korak“ utješio je nadbiskup, naglasivši: „Gospodin uvijek čini prvi korak prema tebi, da bi tebe potražio“.

Žena je čula da Isus dolazi i vikala je za Isusom: ‘Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se’. „Dakle, Daj mi neku milost, neki dar, nešto što mi nedostaje. Muči me nešto, imam problem. Gospodinu dolazimo s problemom kojeg imamo. Isus nije fantazija, nego je uskrsnuo, prisutan, s nama je. Vapimo mu i vičemo, trebamo nešto što sami ne možemo postići. Ne možemo nakraj sa zlom koje nas uznemiruje i dolazimo k Isusu.

No, čini se da Isus ne reagira, kao da ga nije briga što muči tu ženu. Čak su mu i učenici bili rekli, neka joj udovolji više, da prestane vikati za njima. To je naša slika o Bogu – čini nam se kao da Bog ne reagira, kao da mu je svejedno za nas, kao da Bog ne čuje što nas muči. Ali Bog kroz tu šutnju nešto već čini u tvom životu! Traži da poraste tvoja vjera, da uđeš u dijalog s njim kao što je on ušao u dijalog sa ženom. Bog je stavio blagoslov u problem tvoga života na način da te izazove da stupiš u dijalog s njim. Taj dijalog, razgovor s Bogom je spasonosan za nas, molitva. Taj razgovor donosi nam ono što nadilazi želju našeg srca, donosi najveće dobro“ poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je pojasnio i što znači Isusova riječ da je poslan k izgubljenim ovcama doma Izraelova. Time Isus želi reći da je poslan toj ženi da shvati da je on onakav kakav je u Domu Izraelovom, kako se objavio u Izraelu.

„Da spoznaš da sam konkretan, bliz, da sam tu, da sam se utjelovio. Nešto sam učinio s tobom. Bog ti je toliko bliz da mu se možeš još bliže obratiti. Isus kaže, ‘Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima’.

Ako si poganin, ako nemaš vjere, živiš kao psić od Božjih mrvica. Živiš od sitnica. A Bog ne želi da jedeš mrvice koje padaju s njegovog stola. Svi živimo od Božjeg kruha. Gospodin je učinio da budeš njegovim djetetom, da budeš njegov sin, da jedeš iz njegove ruke. Da te on hrani tijelom svoga Sina, daje ti hranu anđeosku. Ne priliči da dobiješ nešto tako maleno, ne priliči da živiš kao da ne poznaješ Boga, kao Kanaanci. Gospodin ti je došao dati nešto još više! Ne priliči da jedeš mrvice, nego da sjedneš za Gospodinov stol i da te on hrani samim sobom“ poručio je nadbiskup Zgrablić.

Istaknuo je i veličinu ženine spoznaje da su velike i te mrvice, to malo što ima, kao što psići jedu od onoga što pada sa stola gospodara.

„A Božja mrvica je velika, to je veće od onoga što nam je potrebno za život. I Božja mrvica dolazi od Gospodina, ali mi smo pozvani dobiti više od mrvica. Kad to spoznaš, kad u to uđeš, Gospodin čini čudesa u tvom životu“ rekao je nadbiskup, podsjetivši na Isusovu pohvalu, ‘O ženo, velika je tvoja vjera’.

„Kroz taj dijalog, kroz to iskustvo koje nosimo u sebi, kroz Riječ Božju, Gospodin želi povećati našu vjeru. Jer vjera je spasonosna! I u tom trenutku kćer te žene je ozdravila. Dakle, vjera nas mora dovesti s spasenju, k ozdravljenju, pomirenju, miru, radosti, spoznaji vječnog dobra, božanskog, anđeoske hrane. Ne jesti samo mrvice s Božjeg stola, samo pseću hranu, nego da spoznaš dostojanstvo djece Božje koje imaš, da se tome raduješ. Da ti Božja riječ bude spasonosna. Spasenje koje ti Bog daruje, hrana koju ti daruje je važnija od bilo čega drugoga jer je to najpotrebnije tebi, tvom životu i duši“ poručio je nadbiskup Zgrablić.  

Ines Grbić

Blagdan sv. Roka svečano je proslavljen u župi sv. Roka u Bibinjama u srijedu, 16. kolovoza. Koncelebrirano misno slavlje u crkvi sv. Roka koja je nekad bila bibinjska župna crkva, potom i procesiju s kipom sv. Roka kroz mjesto predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Bibinjski sin don Frane Šindija ispred kipa u procesiji nosio je relikvijar sv. Roka u kojemu se nalazi komadić tijela toga sveca čije je čašćenje duge tradicije u Bibinjama. Brojni Bibinjci nose ime Roko po svom nebeskom zaštitniku, sv. Roku, a tijekom procesije pjevali su pjesme sv. Roku u čast.

„Sveci su Božji i naši prijatelji. Slaveći svece, Crkva nam daje mogućnost hodati u društvu sa svetima. Sveci nas vode na sigurno mjesto u vječnu domovinu“ istaknuo je nadbiskup Zgrablić, zamolivši zagovor sv. Roka da nas prati na putu života kako bismo i mi mogli postići ono što su postigli sveci.

„I mi primamo milosti koje su sveci primali. Gospodin nam dolazi ususret sa svojim milostima, svojim darovima. Proslavom blagdana sv. Roka, spominjući se njegovog životnog puta i proslave u nebu, Boga častimo na osobiti način. Sveci su neumorni i neustrašivi heroji i nasljedovatelji Kristovi po milosti Božjoj. Sveci su Božju milost radosno i zahvalno primali, u sebi njegovali i s njom surađivali“ poručio je mons. Zgrablić, podsjetivši na poticaj biblijskog pjesnika: „Hvalite Boga u svecima njegovim“.

„Stoga, slaveći sv. Roka, ponajprije slavimo Boga, izvor svetosti života sv. Roka. Slavimo Boga koji je divan u svojim svetima, kako bismo i mi prepoznali mnoge milosti koje smo primili te da bismo, poput sv. Roka, na putu našeg života mogli odvažno slijediti Krista“ potaknuo je nadbiskup, poručivši: „Čašćenje sv. Roka je trenutak našeg zajedništva i prijateljevanja s Bogom i onima koji ga okružuju. Papa Benedikt XVI. kaže da smo „okruženi, vođeni i usmjeravani od strane Božjih prijatelja. Ne moram sâm nositi ono što, zapravo, ne bih mogao sâm nositi. Četa Božjih svetaca tu je kako bi me zaštitila, podupirala i nosila“.

Nadbiskup je podsjetio i na dogmatsku konstituciju o Crkvi Lumen gentium u kojoj je o štovanju svetaca zapisano: „Crkva putnika, dobro poznajući tu zajednicu Mističnog tijela Isusa Krista, već je od prvih vremena kršćanske religije s velikim pijetetom štovala uspomenu na mrtve i, jer je „sveta i spasonosna misao moliti za mrtve da se odriješe od grijeha“, za njih je prinosila i molila. Za apostole i Kristove mučenike koji su, prolivši svoju krv, dali najveće svjedočanstvo vjere i ljubavi, Crkva je uvijek vjerovala da su u Kristu tješnje s nama spojeni, ujedno ih je s Blaženom Djevicom Marijom i sa svim anđelima s osobitim osjećajem štovala i pobožno prosila pomoć po njihovom zagovoru. Njima su doskora bili pribrojeni i drugi koji su revnije nasljedovali Kristovo djevičanstvo i siromaštvo te su vršenje kršćanske kreposti i božanske karizme preporučivali pobožnom štovanju i nasljedovanju vjernika“.

„Sveci su otkrili i prihvatili Božju ljubav cijelim svojim bićem, svojim umom, svojom dušom i srcem, svojom snagom i na tu Božju ljubav su odgovorili. Kakav je Bog prema nama i tko smo uistinu mi, najviše otkrivamo upoznajući Isusa Krista, drugu božansku osobu koja je postala čovjekom. Život je dar onoga koji je Život, koji je Životvorac.

Koliko mi vrijedimo i koliko smo dragocjeni u Božjim očima pokazao nam je Bog u svome ljubljenom Sinu Isusu koga nije poštedio kako bi nam do kraja pokazao i darovao svoju ljubav. Nismo znali koliko nas Bog ljubi i kakav je prema nama, dok se nije pojavio Isus i živio svoj život. Njegova ljubav za nas ide do muke i križa.

Ne znamo kako je Otac ljubio Sina. Ali znamo kako je Sin ljubio nas. Prema tome, znamo da ta ista ljubav, snaga i sila ljubavi koja je počivala na njegovom Sinu Isusu, kojega je čak i mrtvoga digla iz groba, ta ljubav počiva na svakome od nas“, naglasio je nadbiskup Zgrablić, istaknuvši: „Božja ljubav u Kristu i na nas se izlila. Mi smo postali Hram Duha Svetoga gdje se Božja ljubav u nama nastanila. Ako tu ljubav ne živimo, ona stoji u nama kao potencijal našeg života kojeg trebamo razviti. Na nama je da je prepoznamo, prihvatimo, na nju odgovorimo i da našu dušu u Bogu nastanimo“ potaknuo je predvoditelj slavlja.

„Nijedna ljudska radost po svojoj naravi ne može ući u smrt, osim radosti koja proizlazi iz Boga“

„Biti u društvu sa svecima znači biti dionik tako velike, ničim uvjetovane, Božje ljubavi prema nama“, poručio je nadbiskup. U tom kontekstu, istaknuo je misao švicarskog teologa Hans Urs Von Balthasara koji o Kristovoj ljubavi kaže: „Oznaka Kristove ljubavi je da nije navezana ni na kakve ljudske osobine, karaktere, slabosti, grijehe i granice, nego je sveopća i po svojoj vlastitoj zakonitosti i uz sveopćenitost postiže prevladavanje granice grijeha“.

„Nema slabosti, nema grijeha, nema nevolje, poteškoće koja bi zaustavila Božju ljubav prema nama. Ona je neovisna o nama jer je Božja. Ona se vlada po Božjim zakonitostima, a ne po našoj ljudskoj dimenziji. U toj ljubavi i mi se pronalazimo. U toj ljubavi pronašli su se sv. Rok i svi sveci. Duboko su doživjeli tu Božju ljubav koja je dodirnula njihovu nutrinu i odgovorili su na nju na ispravan način“ poručio je mons. Zgrablić, rekavši: „Svaka ljubav očekuje prihvaćanje i odgovor“.

„Ljubav je dar koji se prelijeva u uzdarje. Sv. Augustin kaže da „duša koja ljubi više živi u tijelu osobe koju ljubi, nego u vlastitom tijelu“. Ako nekoga ljubimo, roditelja, dijete, osoba više strepi nad životom svoga djeteta, nego nad sobom, jer se duša te osobe gotovo preselila u život svog djeteta. To je karakteristika ljubavi – da drugome želiš više dobra nego samome sebi. Da si spreman i ti se žrtvovati, samo da bi drugome bilo dobro“ istaknuo je mons. Zgrablić.   

„Nad zapovijedi ljubavi treba bdjeti da nam je Zli ne odnese poput ‘ptica grabežljivica’, a to su naš egoizam, mržnja, srdžba, pohlepa, zloupotreba strasti i druge naše slabosti. Ljubav je vrjednija od svega prolaznoga, jer je sve osim ljubavi prolazno. Ljubav je najveća vrijednost naše duše koju nam nitko nikada i ničim ne može oduzeti, pa čak ni smrt. Zato se isplati raditi za nju i u nju sve uložiti!

Ljubav se čuva na način da se daruje, da drugome činimo dobro na Kristov način, dakle, bezuvjetno. Božja ljubav je bezuvjetna i nema nikakve granice. Božja ljubav ne ravna se samo po naravi, nego po božanskim principima. Ako Božji Duh prebiva u nama, onda se i mi u životu ne trebamo ponašati po naravi, nego po nadnaravnim Božjim principima“ poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Ljubav se umnaža ljubeći bezuvjetno, besplatno i bez koristoljublja. Ljubav je dinamizam Božjega Duha koji sve pokreće. Taj dinamizam vodio je i sv. Roka. To su na svoj vlastiti način učinili i svi ostali sveci“.

Isus nam kao svojim prijateljima govori o zapovijedi ljubavi „kako bi naša radost bila potpuna. Plod ljubavi i života s Bogom uvijek rađa radošću. Ako naša vjera ne rađa radošću i mirom u srcu, zapitajmo se je li naša vjera evanđeoska“ potaknuo je propovjednik, rekavši da vjera može biti izvanjska, lijepa kultura, tradicija, običaj, ali treba rađati plodom u našoj duši.

„Radost koja traje samo nekoliko trenutaka nije potpuna. Radost koja ne proizlazi od Boga nije potpuna, jer ne ulazi u vječnost. Nijedna ljudska radost po sebi i po svojoj naravi ne može ući u smrt, u vječnost. Radost koja izlazi od Boga i koja se rađa u ljubavi, ispunja dušu mirom čak i u trenucima trpljenja, poteškoća i umiranja“ poručio je mons. Zgrablić.

Sv. Rok je „nadahnuće za svoj život crpio iz Radosne vijesti, iz Svetoga Pisma i utjelovio ga je u svom životu. Ta Radosna vijest s istom snagom i nama se naviješta. Kad se Božja riječ jednom izgovori, ona uvijek traje, nikad ne prestaje. To nije nešto iz prošlosti, nego Riječ koja uvijek traje“ naglasio je predslavitelj.

Stoga, „što više upoznajemo živote sv. Roka i svetaca, oni će nas sigurno voditi našem cilju, Isusu, našem Spasitelju“, poručio je nadbiskup, podsjetivši na misao Von Balthasara: „Sveci predstavljaju najvažniji komentar Evanđelja i njegovo ostvarenje u svakodnevnom životu te nam pokazuju kako se stvarno približiti Isusu“ te sv. Jeronima: „Ako su apostoli i mučenici mogli moliti za druge još za života kada su morali i za se brinuti, koliko će više moći iz krune, pobjede i slavlja nama pomoći“.

Iz života sv. Roka

Mons. Zgrablić predstavio je i biografske podatke iz života sv. Roka, rekavši da je u nekim krajevima običaj da se životopis pjeva i tako izrazi poštovanje i prisjećanje na čudesan put koji vodi Bogu; da nam to pomogne vidjeti kako Bog i nas čudesno vodi na putu našeg života.

Sv. Rok rođen je 1295. u Montpellieru na jugu Francuske. Roditelji duže vremena nisu mogli začeti dijete te su molili i zavjetovali se Bogu koji im je podario sina.

Rokova majka kršćanski ga je odgajala i uputila na ispravan životni put. U 20. godini života, Roku su umrli roditelji.

„Rokov kršćanski odgoj i nauk bio je temeljit i iskren. Zahvatio je njegovo srce te je Rok postao zaljubljenik u Isusa. Nadahnut Evanđeljem, Rok je prodao sva dobra koja je naslijedio, novac podijelio siromasima i kao siromašan hodočasnik koji je želio živjeti samo za Krista i s Kristom, uputio se prema Rimu gdje je bio tri godine. Na svom hodočasničkom putu u Rim zaustavio se u Acquapendenteu gdje je pomagao i služio zaraženima od kuge.

Sv. Rok je Isusovu zapovijed ljubavi prema bližnjemu shvaćao ozbiljno i provodio u djelo. Na povratku iz Rima u domovinu zaustavio se u Riminiju, Novari i Piacenzi. Hodočašće sv. Roka bilo je ispunjeno djelima ljubavi prema bolesnicima. Svečevo hodočašće za Krista preoblikovalo se u hodočašće ljubavi“ rekao je mons. Zgrablić.

U Piacenzi se sv. Rok razbolio od kuge, zbog čega je prognan iz grada. „Osjetio se osamljen kao Krist na križu, ali nije očajavao. Sklonio se u šumu i ondje hranio biljem, uzdajući se u Božju providnost. Neki životopisci spominju kako mu je dolazio pas koji mu je svaki dan donosio komad kruha“ rekao je nadbiskup.

Za susreta s Rokom u šumi, svetac je ostavio duboki dojam na talijanskog patricija Gottarda Pallastrellija koji se potom obratio. Gottardo je njegovao Roka do njegovog ozdravljenja, te se Rok vratio u rodni zavičaj gdje ga nisu prepoznali. Optužili su ga kao špijuna i zatočili u zatvor gdje je bio pet godina i opet obolio od kuge. U zatvoru ga je posjetio svećenik i podijelio mu svete sakramente. Sv. Rok je svećeniku otkrio svoj identitet te je preminuo 16. kolovoza 1327. godine.

„Sveti Rok pokazivao je mnoge čudesne znakove na zemlji i pomagao ljudima u najvećoj potrebi, dok su bili u zarazi i umirali. Glas svetosti sv. Roka počeo se brzo širiti, u rodnom Montpellieru, zatim u južnoj Francuskoj i sjevernoj Italiji. Kad je 1477. izbila kuga u Veneciji, u čast sv. Roka osnovana je bratovština. Tako se štovanje sv. Roka snažno širilo, osobito u Primorju i Dalmaciji. Mnoge župe, crkve, oltari i kipovi posvećeni su Roku u čast“ rekao je mons. Zgrablić, zamolivši: „Sveti Roko, daj nam u svako vrijeme tvoje nebesko svjetlo, tvoju milost i tvoj blagoslov, da pravo govorimo i pravo djelujemo, dok ne postignemo puninu radosti u vječnosti“.

Blagoslovljen Evanđelistar

Na početku mise, nadbiskup Zgrablić blagoslovio je novi Evanđelistar s motivima iz bibinjske sakralne baštine. Evanđelistar je izradio Hrvoje Ljubić, kipar i grafičar iz Zagreba koji je izradio i Stepinčev sarkofag u zagrebačkoj katedrali. 

Evanđelistar su župi Bibinje darovali bibinjski supružnici Biserka i Mijo Bugarija s djecom, u zahvalnosti Bogu za 50. godišnjicu braka koju su proslavili 18. lipnja 2023. godine.

Na prednjoj strani Evanđelistara su znak križa, simboli četiri evanđelista i natpis iz Poslanice Hebrejima: „Živa je uistinu Riječ Božja i djelotvorna“.

Na poleđini Evanđelistara je lik Gospe s Djetetom Isusom, motiv iz baroknog drvenog oltara iz bibinjske crkve Rođenja Sv. Ivana Krstitelja. Oko lika Gospe s Djetetom piše: ‘I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama’.

U dnu ispod Gospinog lika je motiv pročelja crkve sv. Roka iz 1674. godine. Na hrbatu je lik sv. Roka i natpis na glagoljici Bibinje, 2023.

Mons. Zgrablić izrazio je radost zbog sudjelovanja na proslavi sv. Roka u Bibinjama, rekavši da mu je to drag i blizak svetac. Podsjetio je da je bio župnik župe kojoj je sv. Rok suzaštitnik i u dekanatu gdje su četiri župe posvećene sv. Roku.  

Slavlje sv. Roka u Bibinjama bilo je prvo misno slavlje koje je mons. Zgrablić predvodio u Bibinjama kao zadarski nadbiskup.

Župljani sv. Roka darovali su nadbiskupu kalež, a supružnicima Bugarija uručena je zahvalna povelja za dar vrijednog Evanđelistara.

Ines Grbić

Blagdan Gospe od Sniga u subotu, 5. kolovoza, svečano je proslavljen u crkvi Gospe od Sniga u uvali Ždrelašćica u župi Kukljica gdje je koncelebrirano misno slavlje u crkvi Gospe od Sniga predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. 

Na početku slavlja, nadbiskup Zgrablić, don Marko Vujasin, župnik župe Obraćenja sv. Pavla u Kukljici kojoj crkva Gospe od Sniga pripada i dio vjernika uputio se u procesiji od kukljičke župne crkve, središtem mjesta do kukljičkog pristaništa, gdje su se nadbiskup i puk ukrcali u brod i otplovili prema crkvi Gospe od Sniga. U uvali Ždrelašćica već je bio puk koji se ispovijedao i častio Mariju pred zavjetnim kipom Gospe od Sniga koji se tijekom cijele godine nalazi u toj crkvi.

Nakon mise na blagdan Gospe od Sniga, taj Gospin kip u procesiji brodovima odnosi se iz crkve Gospe od Sniga u župnu crkvu Obraćenja sv. Pavla u Kukljici gdje na pokrajnjem oltaru ostaje puku za čašćenje do blagdana Male Gospe, kada se kip koji je okićen brojnim zlatnim nakitom kao zavjetnim darom vjernika, u procesiji brodovima opet odvozi u crkvu Gospe od Sniga.  

Prema predaji, 1514. godine za vrijeme jednog ljetnog nevremena, ribari su se sklonili na mjesto u Ždrelašćici gdje se sada nalazi crkva i tu su našli sliku Gospe Snježne. Tu su sliku ribari odnijeli u župnu crkvu u Kukljicu, no sutradan te slike u crkvi nije bilo, nego su je opet našli na istom mjestu, u uvali Ždrelašćica gdje je crkva Gospe od Sniga koja je i zaštićeni spomenik kulture. 

Nadbiskup Zgrablić osobito je pozdravio hodočasnike s otoka Ugljana koji su pješice oko četiri sata hoda hodočastili do crkve Gospe od Sniga, krenuvši u noći, unatoč kiši, kako bi bili u molitvi i sudjelovali na misnom slavlju.

„Blagdan Gospe od Sniga povezuje se uz vjersku istinu o Isusovoj Majci koju od Efeškog sabora zovemo i Bogorodica jer je rodila Isusa, pravog Boga i pravog čovjeka“ rekao je nadbiskup Zgrablić te je i slavljen misni obrazac Svete Marije Bogorodice.

„Kao što je Bog učinio nešto veliko u Marijinom životu – po Kristu se najuže povezao s Marijom, s Marijinim tijelom i njenim životom, tako se Bog povezao s našim životom, na način da smo po sakramentu krsta postali jedno u Kristu. Bog nas je tako duboko približio sebi, da sve dobro, blagoslov i novi život koji je donio na svijet po Kristu i našem krštenju, po sakramentima koje slavimo, da to prelazi na nas i postane naše. Da nam to postane veliki dar, nešto od čega i za što moramo živjeti. To nam Gospodin želi darovati – to najveće dobro od kojega veće ne možemo ni zamisliti, Bog nam pokazuje u Mariji“ poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši da je Marija prototip.

„Bog nam je dao Mariju da nam pokaže što on želi ostvariti u nama i našem životu. Da nam Marija bude pokazatelj na putu života. Kako je Marija primila Krista, Boga u svoj život, da nas nauči da i mi tako primimo Boga u svoj život. Ne da ga primimo kao neke etičke norme, tradiciju, običaj, nego da je Bog doista dio našeg života“ naglasio je nadbiskup.

Božja veličina je i u jednostavnosti u kojoj nam se pokazao, rodeći se kao dijete u krilu majke Marije, da ga kao takvog možemo prepoznati, pokloniti mu se i da poput Marije sve događaje pohranjujemo u svom srcu. Evanđelje kaže da je Marija sve događaje prebirala u svom srcu. „Da vidimo što Bog čini, što je izvor povijesti i moga života, ljubav koju Bog iskazuje u mom životu – da to pohranjujem u svoje srce. Ne samo da ja to znam, nego da to duboko živim u sebi, u svom otajstvu – da mi to ne dâ mira, da me to veseli, ispunja i privlači, da na tu ljubav odgovaram“ poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo da se, poput Marije, potpuno povjerimo Bogu i predamo njegovoj  ljubavi, da bi proslavljeni, uskrsli život kojeg je Krist donio na ovaj svijet, postao sastavni dio našeg života, da se toj Božjoj blizini možemo radovati.

„Da nam život bude lijep, unatoč poteškoćama i križevima. I nama će se dogoditi što se dogodilo Mariji, što joj je sv. Šimun prorekao: ‘I tebi će mač boli probosti dušu’. Ali, Marija je to prebirala u svom srcu i gajila ljubav u životu, jer je znala da je Bog s njom. Sve što možemo dobiti u ovom svijetu, nema u sebi kapaciteta učiniti nas sretnim i ispuniti naše srce mirom. To – ispuniti naše biće, mogu Bog, otajstva Božje ljubavi i Marija. Ako ispravno žive svoju vjeru, kršćani bi zaista morali biti najsretniji ljudi na svijetu. Ako Boga imamo, ništa nam ne nedostaje, ništa veće ne možemo dobiti. Najveće smo već postigli“ istaknuo je mons. Zgrablić.    

Nadbiskup je razmatrao i dio iz uvodne molitve, Predslovlja mise Gospe od Sniga kojom se slavi Marija Bogorodica, u kojem se kaže da je Marija „čudesno otajstvo i neizrecivi sakrament“.

„To su jako sadržajne riječi. Riječ otajstvo je nešto što znamo, ali nemamo mogućnosti to do kraja spoznati. Čovjek kao biće je misterij, otajstvo. Marija je čudesno otajstvo koje je Bog stavio među nas. Bog je izabrao jednu od nas, mladu djevojku, kad je došla punina vremena, kad je došao vrhunac vremena – nema većeg vrhunca od toga, nego kad se Bog utjelovio – izabrao je djevojku da je on kao Bog, silom i snagom Duha Svetoga, započeo život na zemlji, nama u svemu jednak, osim u grijehu.

Dakle, Bog nas je toliko počastio, Bog je učinio nešto tako veliko, da se udostojao uzeti materiju i postao je jedan od nas. Bog se tako snizio, ponizio, ali ne samo da postane jedan od nas, nego da nas time počasti – da nešto učini s nama, za nas, da nam na naš način dokaže i pokaže koliko je njemu stalo do nas. Da nam kroz Mariju pokaže put, koji je njegov plan, da nam pokaže svoju veliku tajnu plana s nama, da se ne izgubimo na putu našeg života. Da ne izgubimo najvažnije u životu, a to je vječno zajedništvo s Bogom koje već sada i ovdje moramo započeti.

Kao što se Bog utjelovio u Mariji i njenom životu, da je ona postala Bogorodica, rodila je pravog Boga i pravog čovjeka, da se Bog može nastaniti u našem biću, da mi postanemo dionici Božjeg života“ rekao je nadbiskup, istaknuvši: „Zato molitva kaže da je Marija ‘neizrecivi sakrament’. Dakle, toliko je velik, da nema mogućnosti da mi to izrazimo do kraja. Taj neizrecivi sakrament znači da gledamo vanjske znakove. Marija je nama vidljivi, vanjski znak, ono što Bog u realnosti, veliko i veličanstveno, otajstveno, izvodi u Marijnom životu, ali i u našem životu“ poručio je predslavitelj, upozorivši: „Kršćanska vjera nije teorija, utopija, popis etičkih normi, skup lijepih želja i plod ljudskog uma ili istina do kojih smo došli našim logičkim promišljanjem i zaključcima“.

Nadbiskup je podsjetio da u kolovozu Crkva pod više naziva i blagdana slavi Blaženu Djevicu Mariju. Blagdan Gospe od Anđela je 2. kolovoza, svetkovina Uznesenja BDM na nebo, 15. kolovoza, Gospa od Utočišta, Gospa Voćinska, 21. kolovoza, BDM Kraljica, 22. kolovoza, BDM Bunarićka u Buniću u Vojvodini, 27. kolovoza i Gospa od Suza u Pleternici, 31. kolovoza.

„Među različitim nazivima koji se odnose na Mariju, Isusovu i našu Majku, 5. kolovoza je Gospa Snježna. Taj naziv vezan je uz baziliku Sveta Marija Velika (Santa Maria Maggiore), jednu od pet veličanstvenih bazilika u Rimu izgrađenu na jednom od sedam rimskih brežuljaka, Eskvilinu. Ta je bazilika i jedna od najstarijih crkava Majke Božje i svetišta podignutih njoj u čast na Zapadu. Dan u koji se obilježava Gospa od Sniga 5. kolovoza povezan je i s tom bazilikom“ rekao je mons. Zgrablić.

Podsjetio je da se, prema pobožnoj predaji, u noći između 4. i 5. kolovoza 358., Blažena Djevica Marija pojavila u snu bogatom rimskom patricijskom bračnom paru, Ivanu i njegovoj supruzi koji nisu imali djece, tražeći od njih da izgrade crkvu na mjestu koje im je Marija u snu pokazala.

„Sutradan se bračni par obratio papi Liberiju (papa od 352. do 366.) s nakanom da mu iznesu taj san. Na veliko iznenađenje, i Papa je iste noći usnuo isti san. Zajedno su krenuli na brdašce Eskvilin i našli ga pokrivenog snijegom koji je padao prethodne noći, usprkos ljetnom vremenskom ciklusu. Snijeg usred ljeta prepoznali su kao znak s neba i tu izgradili crkvu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji“ rekao je nadbiskup.

„Tijekom vremena, na Eskvilinu, na temeljima prethodne bazilike iz Liberijevog vremena, izgrađena je nova bazilika i u znak svečanog prihvaćanja zaključka Efeškog sabora iz 431. koji je Isusovu majku Mariju proglasio Bogorodicom. Papa Siksto III. (papa do 432. do 440.) posvetio je tu baziliku Blaženoj Djevici Mariji Bogorodici. Na spomen čudesnog događaja padanja snijega tijekom ljeta, i sada je običaj u toj bazilici u Rimu, za vrijeme liturgijskog slavlja, bacati sa stropa latice bijelih ruža“ opisao je mons. Zgrablić.

„Blagdan Gospe Snježne poziva nas da i mi izgradimo crkvu na mjestu koje nam je začećem i rođenjem svoga Sina pokazala Marija Bogorodica. Mjesto gdje se Bog silom Duha Svetoga začinje, nastanjuje i slavi, to zdanje crkve, svetište, jest naše srce, naš život. Ovaj blagdan nam je poziv da Mariju Bogorodicu slijedimo te Krista poput Marije primamo u svoje biće, na njen način, da njegujemo novi, uskrsli, drugačiji život koji je u nama začet krštenjem. Neka nam Marija doista bude uzor, da u nju gledamo, kako je Marija živjela. Ali, ne samo uzor, nego Marija je i naša majka koja ide s nama, putuje s nama, hodočasti s nama. Marija plovi putem našeg života i njoj se uvijek možemo obratiti. Marija je taj put prošla i iskusila. Marija nam je pomoćnica i zagovornica na putu života da ne zalutamo, da se ne izgubimo“ poručio je nadbiskup Zgrablić.

Nakon mise, mons. Zgrablić, svećenici koncelebranti i brojni puk sudjelovali su u procesiji brodovima od crkve Gospe od Sniga u Ždrelašćici do Kukljice. Tijekom procesije Gospin kip nalazio se u jednom brodu kojega je dugim metalnim lancem vukao brod tegljač ispred njega, jer je običaj da ne radi motor brodu u kojem se nalazi Gospin kip.

Za vrijeme procesije, drugi brodovi s hodočasnicima cijelo vrijeme plovidbe kružili su oko broda u kojem se nalazio Gospin kip. U brodu gdje je bio kip molila se krunica, kao i kopnenim putem nakon iskrcaja Gospinog kipa i hodočasnika u Kukljici, odakle je krenula procesija središtem mjesta u kukljičku župnu crkvu Obraćenja sv. Pavla. Za to vrijeme članice KUD-a Kukljica predvodile su pjevanje pjesama Gospi u čast, među kojima je i pjesma Gospi od Sniga na pučkom kukljičkom napjevu, čija je autorica stihova Ana Jaša, članica KUD-a Kukljica.

Pred kipom Gospe od Sniga u župnoj crkvi nadbiskup Zgrablić predvodio je molitvu Anđeo Gospodnji i molitvu Gospi od Sniga te je svima udijelio blagoslov.

Unatoč kišnim prognozama za to blagdansko jutro, zanimljivost je da kukljički puk kaže kako se još nikad tijekom pet stoljeća nije dogodilo da je bila kiša i ružno vrijeme koje bi na blagdan Gospe od Sniga spriječilo održavanje procesije brodovima i nošenje Gospinog kipa. Tako je bilo i ovoga 5. kolovoza, kad je od 8 sati ujutro u Kukljici bilo u potpunosti vedro, a za vrijeme mise i procesije i sunčano.  

Ines Grbić

Blagdan Gospe od Anđela svečano je proslavljen u Franjevačkom samostanu Svete Marije Bezgrešne u Karinu u srijedu, 2. kolovoza. Svečano koncelebrirano slavlje za vanjskim oltarom pokraj samostana predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Blagdan Gospe od Anđela želi nas podsjetiti: Raduj se, jer si pun milosti, jer te Gospodin obdario mnogim milostima. Te milosti su veće nego grijesi koje nosiš u sebi. Jer u tim milostima približio ti se sâm Gospodin i došao je u tvoju sredinu. To je razlog naše radosti!“ poručio je nadbiskup Zgrablić u kontekstu navještenog evanđelja i duhu anđelovog pozdrava Mariji: „Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom“.

„U originalu na grčkom jeziku piše da je anđeo Mariji rekao ‘Hairei Maria’, a to znači ‘Raduj se, Marijo’. Anđeo je Mariju najprije pozvao na radost. Blagdan Gospe od Anđela nama je najprije poziv na radost – i to ne bilo koju radost, nekog izvanjskog veselja i zabave, nego na radost koja se tiče našeg života – jer imamo razlog da nas Bog pohađa. Bog šalje svoga Sina na svijet i imamo razloga radovati se“ istaknuo je mons. Zgrablić.

Potaknuvši vjernike da urone u otajstvo Božje blizine, Božjeg djelovanja spasenja u svom životu i spoznaje Božje dobrote prema nama koja bi trebala obuzimati naše biće, nadbiskup je rekao da se radost sastoji u onome što je Bog rekao Mariji: Marijo, ti si milosti puna.

„Mi bismo najprije rekli da smo puni grijeha. Istina je, grešni smo ljudi. Ali zaboravljamo da smo i puni Božje milosti. Milost je besplatni, veliki Božji dar kojeg Bog nama daruje. Život je najveći dar kojeg smo primili od Boga preko naših roditelja. Primili smo milost života. Bog nas je pohodio i postao jedan od nas. Učinio je veliko djelo za nas – spasenje. Bog nam je poslao svoga Sina da nam do kraja otkrije svoju neizmjernu ljubav i da nam kaže: Nisi nevažan! Nisi nebitan! Ja te toliko ljubim!“ ohrabrio je nadbiskup Zgrablić.

Dar života simbolički je i u činjenici da je anđeo u šestom mjesecu pohodio Mariju. „Šesti mjesec ne znači da je bio mjesec lipanj, nego broj šest želi nas prisjetiti i povezati da je to dan u kojem je Bog stvarao čovjeka. Evanđelje i sv. Luka žele nas usmjeriti prema važnome – prema stvaranju našeg života. Bog nam šalje anđela, a anđeo je najprije Božja riječ koja se odnosi na naš život“ rekao je predvoditelj slavlja.   

Uz dar života, velika milost darovana čovjeku je stvarnost da nas Gospodin ljubi. „Gospodin te zaista ljubi, takvog kakav jesi: grešnog, slabog, ali pun si Božje milosti jer te Bog ljubi, jer si uronjen u Božju ljubav. Boga, Stvoritelja neba i zemlje možemo nazivati Oče, reći mu Tata, naći se u njegovoj ljubavi kao što se našao sv. Franjo, da je na datum blagdana Gospe od Anđela, kad je doživio obraćenje, vikao u Asizu ‘Ljubav nije ljubljena’. Bog koji nas ljubi, nije ljubljen“ rekao je nadbiskup. 

„Marija nas okuplja kao ljubljena majka i daruje nam najdraže i najljepše što ima – svoga Sina. Daruje nam ono što je nosila u svome srcu, za koga je živjela i koga je neizmjerno ljubila. Blagdani i sakramenti koji se u njima slave darovani su nam da bi postali vrijeme našeg primanja Božjih milosti, vrijeme milosnog slušanja Božje volje i milosnog proživljavanja Božje ljubavi“ rekao je nadbiskup. To nam pomaže razumjeti sv. Franjo „koji je Božju Riječ i Božju volju razumio, svim srcem radosno prihvatio i beskompromisno živio“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Potaknuvši na ostvarenje vlastitog iskustva Božje ljubavi darovane u Kristu, nadbiskup je rekao da njeno blago možemo osjetiti u riječima Svetog Pisma, slavlju sakramenta pomirenja, primanju velike milosti oproštenja i potpunog oprosta te milosti sjedinjenja s Kristom po euharistiji.

„Budemo li tako živjeli naš život, ovaj svijet i zemlju pretvorit ćemo ‘u nebo’, a u isto vrijeme i ‘nebo’ živjeti na zemlji. Ljubav Božjeg Duha koja nas obuzima i nosi omogućuje nam da ritam života živimo u međusobnom prožimanju neba i zemlje. Osluškujemo li i prihvaćamo znakove Božje ljubavi, moći ćemo ispravno živjeti, u punini i miru srca kojeg nam Bog daruje te primati nadnaravnu Božju snagu iz koje ćemo moći djelovati“ poručio je mons. Zgrablić.

„Tada ćemo činiti dobro, ali ne u snazi svoje naravi, nego u snazi Božje milosti. Opraštat ćemo, ali ne u snazi svoje dobre volje i u ime humanizma, nego u snazi Božjeg oproštenja i iskustva oproštenja darovanog nama. Ljubit ćemo, ali ne u snazi svojih osjetila i strasti, nego u snazi Duha i ljubavi koji su proizišli iz probodenog Srca Isusova na križu za nas. Živjet ćemo, ali ne samo na zemlji, nego i u nebu koje ćemo početi ostvarivati na zemlji.

Živjet ćemo s Bogom, ali ne samo nakon smrti, nego sada, po milosti susreta s Bogom. Nebo nećemo očekivati kao nešto nepoznato, daleko, budućnost, nego čineći dobro na zemlji nebo će već živjeti u nama. Naša vjera tako neće biti nešto statično, dosadno, beživotno, povremeno, tradicija, običaj, nego snažan dinamizam utemeljen na zajedništvu ljubavi između Boga i moje duše“ istaknuo je mons. Zgrablić.

Takav odnos s Bogom čini da vjera nije sebična i da ne traži samo ispunjenje osobnih prohtjeva ili doživljaja, nego biva „predanje ljubljenom Bogu kao što je to bilo predanje Gospe od Anđela, sv. Franje i drugih svetih osoba. Tada naša molitva neće biti samo traženje ispunjavanja naših želja, nećemo pred Boga dolaziti samo s molitvom ‘Bože daj, daj, daj…’, nego molitva da nam Bog ne usliši nijednu molitvu koja bi bila zapreka ispunjenju njegovog plana s nama“ rekao je nadbiskup.

Propovjednik je istaknuo da nas blagdan Gospe od Anđela koji se naziva Porcijunkula povezuje sa sv. Franjom i crkvicom Gospe od Anđela ili Porcijunkulom koja se nalazi u mjestu Madonna degli Angeli, udaljenoj nekoliko kilometara od brdašca Asi i grada Asiza u pokrajini Pugli. Ta crkvica bila je draga sv. Franji zbog njegove ljubavi prema anđelima, Mariji i zbog milosnog Božjeg djelovanja koje je sv. Franjo tu doživio.

Nad crkvicom Gospe od Anđela koju je, u žaru svoga obraćenja nakon crkvice sv. Damjana, obnovio sâm sv. Franjo, izgrađena je velika bazilika 1569. godine.

„Ime crkve Porcijunkula dolazi od talijanske riječi ‘porzione’ ili latinske pars, partis, što znači ‘dio, komad’. U doba sv. Franje, na prostoru crkvice Gospe od Anđela, posjed su imali benediktinci opatije Monte Subasio nad Asizom. Ustupili su ga sv. Franji i njegovoj braći. Skromnom i siromašnom sv. Franji taj posjed činio se velikim, pa je molio da mu daju samo dio, komad, ‘porzione’ zemljišta, a ne sve.

Na tom mjestu 1208., sv. Franjo doživio je obraćenje, osjetio neizmjernu Božju ljubav i spoznao najjasnije očitovanje Božje volje kojim putem treba ići u životu. Na tom mjestu mu je, kako kaže sâm sv. Franjo u Oporuci, Gospodin darovao braću. Tu je sv. Franjo sa svojom braćom, u noći Cvjetnice 1211., dočekao Klaru koja je pobjegla iz očeve kuće, da se zauvijek posveti Gospodinu. Tu su održani i prvi franjevački kapituli braće. Na tom mjestu rađala se, danas velika franjevačka obitelj koja je sada raširena po cijelom svijetu“ rekao je zadarski nadbiskup.

Prema životopiscima, radost Božje ljubavi, milost oproštenja i oslobođenja od grijeha koje je sv. Franjo doživio na tom mjestu, želio je prenijeti na sve ljude kako bi ih „poslao u nebo“, kako kaže sv. Franjo, istaknuo je mons. Zgrablić.

Sv. Franjo zamolio je papu Hadrijana III. da crkvicu Gospe od Anđela obdari povlasticom da bude trajno mjesto potpunog oprosta. „Papa je trajnu povlasticu milosti potpunog oprosta darovao tom mjestu 1216. godine. Taj porcijunkulski oprost s vremenom se proširio na blagdan Gospe od Anđela najprije na sve franjevačke crkve, a kasnije i na sve druge crkve u svijetu, na blagdan Gospe od Anđela.

Porcijunkula je mjesto posvećeno i smrću sv. Franje. Kad je Franjo osjetio da se približava kraj njegovog života, zamolio je braću da ga „što žurnije prenesu“ na to mjesto, „da dušu preda Bogu ondje gdje je prvi put savršeno spoznao istinu“. Tu je, uz crkvicu sv. Marije Anđeoske, sv. Franjo, pjevajući s velikom čežnjom za Bogom, zagrlio smrt koju je nazivao „sestrica smrt“, 3. listopada 1226.“ rekao je mons. Zgrablić, poručivši: „Sv. Franjo i svi sveci naši su vodiči na zemlji do punijeg shvaćanja Riječi Božje, do onoga što Bog nama progovara, do spoznaje najbitnijega u životu – neizmjerne Božje ljubavi prema nama i Božje volje za nas. Bogatstvo duha koje je Bog učinio i darovao u svojim milostima sv. Franji, želi, sukladno našim okolnostima i staležu života, darovati i svakome od nas“ rekao je nadbiskup Zgrablić.

Samostan u Karinu jedan je od najstarijih samostana Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu kojega su 1429. nastanili franjevci pridošli iz Bosne. Za šest godina, 2029. će biti 600 godina „otkad se vjerni puk okuplja u toj oazi mira i molitve oko gostoljubive franjevačke zajednice i Isusove i naše majke Marije koju častimo pod nazivom Gospa od Anđela“ rekao je nadbiskup. Podsjetio je da je povijest toga samostana bila bogata, a u pojedinim povijesnim razdobljima burna, okrutna i teška.

Samostan je obnovljen 1977./1978. godine nakon svog stradanja u Drugom svjetskom ratu. Druga velika obnova dovršena je 2006. nakon rušenja samostana u Domovinskom ratu 1993. „Radujemo se jer dobro, obnova i Bog uvijek pobjeđuju“ poručio je mons. Zgrablić.

Fra Petar Klarić, gvardijan karinskog samostana, rekao je da povijest u Karinu i tom samostanu nije šutjela. „Kroz burnu povijest u Karinu se nije šutjelo, nego se govorilo, naviještala Riječ Božja i slavila Gospa od Anđela. Ni sadašnjost ne šuti, i po prisutnosti zadarskih nadbiskupa i mons. Zgrablića. Zavjeti, molitve i naša nazočnost jamstvo su da ni budućnost neće šutjeti“ poručio je gvardijan Klarić.

Misa je počela ophodom nadbiskupa, svećenika koncelebranata i puka sa slikom Gospe od Anđela na kojoj likovi Gospe i Djeteta Isusa od 2019. godine imaju zlatne krune, a sliku su prije 260 godina naslikali venecijanski majstori.

Ines Grbić

Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba obilježen je prigodno u Domu za starije i nemoćne sv. Ivan Pavao II. u Biljanima donjim u subotu, 22. srpnja, molitvenim susretom korisnika toga Doma koji pruža redovitu duhovnu skrb svojim korisnicima.

Molitvu krunice predvodila je Marija Burčul, radna terapeutkinja u tom Domu koja uz svoj terapeutski angažman brine i o duhovnoj skrbi koju korisnici toga Doma primaju. Korisnici se redovito ispovijedaju te primaju sakramente pričesti i bolesničkog pomazanja. Koliko je aktivna duhovna briga za ljude u tom Domu potvrđuje i da su neki korisnici baš za vrijeme svoga boravka u tom Domu poželjeli primiti sakramente pričesti i krizme, što im je i omogućeno pohodom svećenika koji ih redovito ispovijeda, a jedanput mjesečno okupljaju se na misnom slavlju u Domu.

Korisnici se svakog utorka i subote okupljaju na svom molitvenom susretu kada izmole i molitvu krunice te izriču i osobne molitvene nakane i zahvale. Subotnji susret bio je u znaku spomena Svjetskog dana djedova, baka i starijih osoba i zahvale papi Franji koji je za svoga pontifikata utemeljio taj Dan i često potiče  cijelu društvenu zajednicu na iskazivanje poštovanja starijim osobama, što je i izraz priznanja njihovog dostojanstva. Tijekom molitve krunice, kod nakana uz otajstva, korisnici su zahvalili Bogu za svoje obitelji i nesebično molili za sve obitelji, za unučad i praunučad, kao i za učvršćivanje njihove osobne vjere i za život vječni. Korisnici toga Doma svaku molitvu zaključuju spomenom života vječnoga i molbe za dioništvom svojih duša u vječnom zajedništvu proslavljene, nebeske Crkve.

„Naši korisnici svjesni su da im je kod nas zadnja stanica na ovom svijetu. Iako ne mogu više aktivno raditi, srcem se daju u molitvu za svoje, za život vječni i potrebe Crkve. Sve usluge koje korisnici dobivaju u Domu koji je njihova kuća, njima ne znače kao topla riječ i pažnja koje prime od drugoga. Našim korisnicima najviše znači razgovor, da ih se sasluša, držanje za ruku – da osjete poštovanje u našem suživotu. Važno im je da ih se netko sjeća, da osjećaju da ih netko voli, kada udijele savjet da drugi na to ne odmahnu ruhom, jer oni su puni mudrosti i životnog iskustva“ rekla je Marija Burčul.

Dan kojega je utemeljio papa Franjo i poticaje koje Papa često izriče od velike je vrijednosti u afirmaciji dostojanstva starijih osoba od strane cijeloga društva. „Kako i glasi geslo ovogodišnjeg Dana, ‘Od koljena do koljena dobrota je njegova’ (Lk 1, 50), na primjeru naših korisnika vidim kako su oni s koljena na koljeno prenijeli prave vrijednosti svojoj djeci. U vremenu kad se gube vrijednosti vjere i požrtvovnosti, naši korisnici su svojim obiteljima, djeci i unucima u nasljeđe ostavili molitvu, crkvenost, pobožnost, pozdrav Hvaljen Isus i Marija. Zbog takvog odgoja, to još ne zamire kod njihovih potomaka. Bogu zahvaljujemo što su oni to održali“ rekla je Burčul.

Premda su u Domu i daleko od svojih, oni misle na svoju djecu i obitelj im daje dodatne snage nositi se sa svakodnevnicom, rekla je Burčul, istaknuvši: „Kad naši korisnici čuju da su njihova djeca i unučad dobro, da uspijevaju, kada ih dolaze posjetiti, njima je lakše“. Obilježavajući Dan starijih osoba, terapeutkinja Burčul korisnicima je prenijela i poticaje pape Franje koji je 2022. održao niz kateheza o starosti, primijetivši da u društvu često nedostaje osjetljivosti da se starijim osobama uzvrati primljena ljubav s nježnošću, uvažavanjem i poštovanjem.

„Papa često poziva i potiče obitelji da približe djecu bakama i djedovima, da ih ne zanemaruju pa i kada žive u domovima. Pozvani smo iskazivati ljubav prema proživljenom životu naših starijih članova obitelji, za čijom prisutnošću na zemlji često žalimo kada nas napuste, kada se prisjećamo što smo sve primili od naših djedova i baka, koliko su ljubavi žrtve oni dali nama u našem podizanju i odgajanju, a koliko smo im se mi u našoj odrasloj dobi mogli još dati i uzvratiti im, u razgovoru i susretima s njima“ rekla je Burčul.

Podsjetila je na riječi pape Franje da je zapovijed „’Poštuj oca i majku’ svečana obveza, prva po redu napisana na drugoj ploči Deset zapovijedi. Nije riječ samo o vlastitom ocu i majci. To su generacije koje nam prethode, čiji odlazak može biti spor i dugotrajan, čime se stvara vrijeme i prostor dugotrajnog suživota s ljudima u starosti. Pozvani smo ublažiti njihova stanja krhkosti, potištenosti, razočaranosti, napuštenosti“ poručila je Burčul, podsjetivši na Papino upozorenje da se „ljubav koja se ulaže u budućnost, ne vraća istom snagom u život koji je iza nas“.

„Papa Franjo upozorava na neosjetljivost mlađih generacija koja se pretvara u neuljudnost i nadmoćnost. Kada se slabost kori, čak i kažnjava kao da je krivnja, kada izgubljenost i zbunjenost postanu prigoda za ismijavanje i agresivnost, prezir prema starijim osobama nanosi sramotu. Poticanje kod mladih, pa i neizravno, na situacije podnošenja ili prezira prema slabostima i nesigurnosti starijih osoba navodi na strašne stvari“ podsjetila je Burčul na upozorenje pape Franje, rekavši da se to događa u obiteljima, domovima, na radnim mjestima i drugdje.

„Poštovanje prema proživljenom životu će koristiti novim generacijama koje će naslijediti njegove najveće kvalitete. To je prava kulturna revolucija za koju treba moliti pomoć Duha Svetoga“ podsjetila je Burčul na Papine riječi, zaključivši savjetom pape Franje roditeljima: „Molim vas, približite starijim osobama djecu, mališane, mlade, uvijek ih približavajte. I kad je starija osoba bolesna, malo izvan sebe, uvijek ih približavajte. Neka znaju da je to naše tijelo, da je to ono što nam je omogućilo da sada budemo ovdje. Molim vas, nemojte udaljavati starije osobe. I ako nema druge mogućnosti osim da odu u dom za umirovljenike, molim vas, posjećujte ih i odvedite djecu da ih posjete“.

U četvrtak, 20. srpnja, korisnike u Domu u Biljanima pohodio je KUD sv. Šime iz Rtine darujući ih glazbenim nastupom i veselim druženjem. Toga dana korisnici koji imaju rođendan u srpnju zajednički su proslavili svoj rođendan. Za vrijeme toga susreta, Anđelka Jadrijević, korisnica Doma, poručila je da bi voljela da mladi gledaju na stare kao na važne karike u životu, jer i mladi će jednom biti u toj dobi. Poželjela je poštivanje starih, jer neki mladi pomažu, a neki pokazuju nepoštovanje prema starima i nemoćnima. „Za ostvariti bilo što u životu potrebno je puno strpljenja, upornosti za ići naprijed, poniznosti i ljubavi iz koje sve proizlazi. Kao dijete ostala sam bez roditelja, bila sam po domovina, nije bilo lagano. Ali, to me nije pokolebalo, imala sam snagu i želju nešto postići i postala sam učiteljica. Prihvaćala sam teškoće života, bila strpljiva i u stanjima bolesti. I kad sam nemoćna, mislim kako je nekome još teže i želim pomoći onome tko je još nemoćniji. I kad me boli, ne želim opterećivati druge nego imati pozitivan stav i drugome pomoći“ rekla je Jadrijević, poručivši: „Zahvaljujem Bogu što mi je pomogao doživjeti ove godine, što mi je uvijek davao snagu za ići dalje. Treba prihvatiti starost i stanje nemoći. Treba hvaliti Boga svaki dan i zahvaljivati Bogu da smo doživjeli ove godine“.

Marijana Romić, kćer Marije Kolege, korisnice Doma, na susretu je rekla da su joj roditelji prenijeli u nasljeđe vrijednosti vjere u Boga, skromnost, poštenje, radinost; ne stavljati materijalno na prvo mjesto, pomoći ljudima u potrebi, biti posvećen obitelji i prijateljima. „Premda je moja majka sad dementna, ona me i sada još uvijek pita jesam li bila na misi i kakva je bila propovijed. I sada se majka zanima za moju svakodnevicu, pita kako živi svaki član obitelji, i sa suprugove strane. Zahvalna sam majci na tradicionalnim vrijednostima koje mi je prenijela i ja ih nastojim prenijeti svojoj djeci – šireći dobrotu, plemenitost i mudrost života s koljena na koljeno, kako i kaže geslo ovogodišnjeg Dana starijih osoba“ rekla je Marijana Romić.

Ines Grbić