Blagdan sv. Ivana Bosca svečano je proslavljen u župi Gospe Loretske u Arbanasima u Zadru u srijedu, 31. siječnja, gdje salezijanci djeluju 80 godina. Večernje koncelebrirano slavlje u župnoj crkvi Gospe Loretske predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U arbanaškoj župi je pet salezijanskih svećenika aktivnih u radu sa svim skupinama vjernika, osobito s mladima za koje se svaku večer u župi održava oratorij. Župnik don Mate Kujundžić poželio je da salezijanci i dalje nasljeduju karizmu svoga utemeljitelja, da se znaju darovati drugima, osobito mladima.

Salezijancima i cijeloj salezijanskoj obitelji koja uključuje i vjernike laike, blagdan njihovog utemeljitelja čestitao je nadbiskup Zgrablić. „Svetac živi u dubokoj povezanosti s Gospodinom, a kad se preseli u vječnost, njegov zagovor i blizina ne prestaje, nego nastavljaju djelovati u ljudima, zajednici, u Crkvi. Sveci su poput zraka sunca koje prenose svjetlost s neba i djeluju među nama“, poručio je mons. Zgrablić.

U kontekstu Godine molitve koju je papa Franjo proglasio na Nedjelju Božje riječi u pripremi za svetu jubilarnu 2025. godinu, koja se od 13. st. održava svakih 25 godina, nadbiskup je u propovijedi govorio o značenju molitve. Papa Franjo potaknuo je na intenzivniju molitvu za pripremu Jubileja. Istaknuo je potrebu otkrivanja velike vrijednosti i nasušne potrebe molitve u osobnom i životu Crkve i svijeta. „Ni djelo sv. Ivana Bosca ne bi se ostvarilo da temelj don Boscovog života nije bila molitva. Otac je umro don Boscu već kao dječaku s dvije godine. Zbog siromaštva, s 12 godina otišao je od majke i obitelji raditi na gospodarstvu obitelji Aloisa Moglie. Jednu večer, dječak Ivan klečeći je molio Anđeo Gospodnji. Vlasnik imanja Alois prigovorio je Ivanu zašto u to vrijeme ne misli na rad, nego na raj. Ivan mu je već kao 12-godišnji dječak odgovorio da je molitva vrjednija od rada i da kada ne bismo molili, to je kao da posijemo četiri zrna pšenice, a rode samo dva klasa. Već to pokazuje što je bilo u Ivanovoj duši i da je u svom životu njegovao duboki, istinski odnos s Gospodinom“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je molitva temelj svakog kršćanskog života.

Koliko je molitva važna i vrijedna, kako je treba njegovati i otkriti, „vidi se i u brojnoj braći salezijancima koji slijede duh i darove koje je kroz molitvu primio don Bosco. Molitva je jedan od pokazatelja kakva je naša vjera, koliko je naša vjera živa, duboka, koliko nas vjera istinski povezuje s Gospodinom“, rekao je nadbiskup, razmatrajući kroz kakva stanja osoba prolazi u molitvenom odnosu s Gospodinom.

U prvom činu molitve čovjek bi trebao Boga hvaliti, vidjeti koliko je Bog velik u našem životu, što je on učinio za nas. „Dao nam je život i održava nas na životu, darovao nam je svoga sina Isusa čijom krvlju nas je otkupio od naših grijeha, da bismo čiste duše bili u njegovoj blizini. Prvi čin naše molitve neka bude gledanje onoga što Bog izvodi u našem životu. To su činili svi sveci. Najprije su vidjeli Boga i ono što Bog čini u životu svijeta i povijesti“, poručio je mons. Zgrablić.

„Ljubav koju su sveci osjetili na sebi bila je nova snaga koja je nosila i Ivana te je on u odnosu s Gospodinom vidio da želi postati svećenik. Ljubav koju je doživio prema Gospodinu želio je dijeliti s najpotrebnijima u tom vremenu. On je prepoznao da ga Gospodin vodi mladima, djeci, onima na ulici, u zatvoru. Vidio je kako se dobro može odgajati mlade ljubavlju, poniznošću i da je bolji odgoj kad je prevencija, nego liječiti kad se zlo već dogodi. Uložio je sve snage u dar koji mu je Gospodin podario, da kroz zabavu i igru može oduševiti mlade za radost. Kroz tu radost on je njima dijelio i propovijedao Gospodina“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo: „Da bismo pronašli sebe, nađimo se u svjetlu Božje ljubavi, onoga što Bog kao prvi nama čini, što Bog stalno izvodi u našem životu, da znamo koliko je Bog velik u nama i da ga znamo prepoznati. To neka bude prvi oblik molitve“. U takvom stavu molitva neće biti samo traženje od Boga da Bog osobi nešto učini, da se Boga pretvori u automat da izvrši ono što mi želimo, da bude naša volja.

„Kada gledam Gospodina, onda tražim najprije njegovu volju, ono što on hoće, kao što je don Bosco znao slušati i gledati što je Bog nadahnuo u njegovom srcu. I mi slušajmo što Gospodin hoće činiti i djelovati. Budemo li to činili, djelo koje ćemo vršiti će biti djelo Božje i nadvisit će naš život, bit će korisno za obitelj, Crkvu i društvo“, poručio je nadbiskup. „Kada slavimo Gospodina, nećemo moći ostati ravnodušni na ono što se događa u svijetu, kod naših bližnjih, u našim obiteljima i društvu. Nastojat ćemo Božjom pomoću i milošću zauzimati se pred Gospodinom, moliti Gospodina da nas prosvijetli i pomogne nam da tražimo načina kako tu ljubav koju smo doživjeli, prenijeti drugima. Don Bosco je tražio kako Božju ljubav prenijeti djeci, mladima, na koji način to učiniti. To je radio tako uspješno da ta karizma raste do danas i živi i djeluje u cijelom svijetu“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadalje, kada čovjek u molitvi prvenstveno i najprije gleda u Gospodina, vidi koliko je hladan pred Gospodinom, pred njegovom dobrotom, blizinom, ljubavlju, pred darovima koje nam Bog daruje. „Tada ćemo tražiti od Gospodina da nam se smiluje i oprosti nam zbog naše ravnodušnosti, zbog grijeha koje činimo, zbog ljubavi koje nemamo prema njemu, jer mu nismo uzvratili na ono što je Bog nama učinio. To će biti duboko i iskreno kajanje našeg srca u kojem ćemo vidjeti Božje svjetlo i Božju dobrotu. Što se više budemo približavali Bogu u molitvi i slavlju, to ćemo više vidjeti okorjelost našeg srca, nutrine i molit ćemo da Bog svojim svjetlom i snažnom, dragocjenom ljubavlju, zahvati naše biće i očisti nas iznutra“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Kada čovjek slavi Gospodina, onda moli za njegovo smilovanje i oproštenje, moli za drugoga, tek na kraju moli za sebe, da nešto dobije. „Jer ćemo otkriti da nam je Gospodin sve darovao i prije nego smo tražili i zamolili, da nas je Gospodin preduhitrio. Njegova dobrota je veća nego naše srce, on je veći od naših želja. Tada se molitva pretvara u traženje Božje volje i njeno življenje“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je poželio da blagdan sv. Ivana Bosca bude poticaj da ponovno otkrivamo važnost osobne i zajedničke molitve. „I mi uzmimo taj važan motiv molitve iz života don Bosca, svakog sveca i kršćanina, da bismo rasli u spoznaji Božje volje u našem životu. Da bismo Gospodina mogli svjedočiti i prenositi drugima na najbolji način ljubavi, blizine i strpljenja, kako je činio don Bosco, kako je činio Isus koji je grlio malene i grešne – da bismo bili povezani s Gospodinom, s don Boscom i sa svima koji su uronili u Boga, da budemo ispunjeni milostima“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Podsjetio je na misao don Bosca: „Kad ptica stoji na grani, a grana se počne ljuljati, ptica i dalje može pjevati jer, iako se grana ljulja, zna da ima krila, da može poletjeti“. U tom duhu, nadbiskup Zgrablić je ohrabrio: „Kada molimo, Gospodin nas uvodi u milosti. Što god se bude ljuljalo u našem životu, znajmo da imamo krila kojima nas Gospodin nosi, da ga možemo uvijek hvaliti i biti mu zahvalni za milosti i darove kojima nas obilno obdaruje“.

Nakon mise, vjernici su počastili relikviju don Bosca ispred kipa don Bosca u prezbiteriju župne crkve Gospe Loretske.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Relikvijar sv. Sebastijana s moćima toga ranokršćanskog sveca na blagdan sv. Sebastijana, u subotu, 20. siječnja, u župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama blagoslovio je don Filip Kucelin, župnik Preka i Sutomišćice, dekan Ugljansko – Pašmanskog dekanata i povjerenik za kauzu Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije.

Kistanjski župnik don Ivan Perković zahvalio je don Filipu koji je posredovao nabavu relikvije sv. Sebastijana iz talijanske biskupije Salerno. Idejno rješenje i relikvijar izradili su Tomislav Antić i Ljevaonica Antić iz Kistanja.

Kistanje nastanjuju Janjevci koji osobito časte sv. Sebastijana te mnogi Janjevci imaju i njegovo ime. Povijest toga čašćenja datira od 1917. godine kad je Janjevo bila pogodila teška bolest tifusa. Tada je dnevno umiralo i po petero ljudi, bilo je teško naći i ljude koji će ih pokopati. Tada su se Janjevci zavjetovali sv. Sebastijanu kojega se zaziva i kao zaštitnika od kuge i bolest je nestala. Te 1917. godine, sv. Sebastijanu na čast i u zahvali za uslišane molitve, Janjevci su u Pešteru izgradili zavjetnu kapelu. Od tada počinje snažno štovanje sv. Sebastijana među Janjevcima. Blagoslov s moćima sv. Sebastijana koje su župljani počastili na kraju mise, prvi je primio župljanin Sebastijan Perić koji se oporavlja nakon uspješne transplantacije jetre.

Sv. Sebastijan je mučenik iz 3. st., ubijen za vrijeme Dioklecijanovih progona kršćana. Car Dioklecijan bio ga je postavio za načelnika dvorske garde. Iako je bio u službi cara koji se protivio kršćanima, sv. Sebastijan je spašavao kršćane od progona i privodio mnoge kršćanstvu. Saznalo se da ga je Papa nazvao braniteljem Crkve te ga je car optužio za izdaju. Naređeno je da ga se zaveže za stablo i da ga gologa strijeljaju strijelama. Kada je jedna žena došla kako bi uzela njegovo tijelo i pokopala ga, osjetila je da je Sebastijan još uvijek disao i tada je spašen.

„Sv. Sebastijan je bio vojnik, imao je karijeru na carskom dvoru. Ali, bio je i kršćanin. Nakon što je sv. Sebastijan bio zacijeljen od mučenja, vratio se na carski dvor u svoju službu, no Dioklecijan ga je dao pogubiti. Sv. Sebastijan bio je do kraja odan svojoj službi, pa ako je to značilo i da će ponovno biti mučen i izgubiti svoj život“, istaknuo je don Filip, upozorivši da bi se sv. Sebastijan bio osjećao kao dezerter, da se nije vratio u svoju službu.

„Dezerter znači osoba koja kukavički pobjegne sa svoga položaja ili ne izvrši zapovijed koja mu je dana, nego radi po nekoj svojoj volji. Lijepo je slaviti blagdan sv. Sebastijana i častiti njegovu relikviju, ali to je ništa, ako smo dezerteri. Nažalost, često puta to jesmo i često toga nismo niti svjesni“, upozorio je don Filip.

U tom kontekstu, kao primjer je naveo kada netko kaže da neće ići na misu kod nekog svećenika jer mu se taj župnik ne sviđa, pa ide u drugu župu. „Ideš na neki drugi ‘položaj’. Ili, osoba kaže da joj se neka Božja zapovijed ne sviđa, da za nju to ne vrijedi. Znači, osoba radi po svoju, dezertira. Mnoštvo nas prilagođava crkveni nauk svojim potrebama, a ne Božjim zapovijedima. Dakle, prilagođavamo svojim grijesima i zlim sklonostima“, upozorio je don Filip, naglasivši da u čašćenju sv. Sebastijana treba uzeti ‘cijeli paket’ kreposti. „Sv. Sebastijan ubijen je zbog istine. Ne može se štovati sv. Sebastijana i biti u laži, jer to se protivi onome za što je on živio, za što je on umro. To je u suprotnosti“, poručio je don Filip.

Podsjetio je kako u današnjem vremenu mnogi kažu da nije lagano imati više djece jer je teška ekonomska situacija. „Međutim, u vremenu kad su obitelji imale devetero, desetero i više djece, ekonomska situacija je bila gora. Gdje je tu logika? Ekonomska situacija je bila gora, a rađalo se više djece. Mi dezertiramo sa svojih položaja i uzimamo samo ono što nam odgovara. Svaki čovjek bira svoje putove. Trka za novcem postala je opsesija našeg naroda i vrijednosti koje su nam ostavili naši preci zaboravljaju se. Toliki nisu na svom položaju tamo gdje se trebaju boriti, gdje je duhovna borba“, upozorio je propovjednik, rekavši da se u današnjem vremenu puno govori o vladavini prava, a manje o vladavini dužnosti.

„Sv. Sebastijan govori o tome: Budi na svom položaju. Bori se u duhovnom boju. Stvari se neće same od sebe riješiti. Ali, s Bogom je sve moguće. Isus jedini ima sve odgovore za život čovjeka, ako ih osoba traži na pravom mjestu i ako se pouzdaje u Isusa. Jedino Isus Krist daje odgovore koji idu i s one strane smrti. Sva učenja, filozofije i ideologije prestaju u trenutku kada čovjek sklopi oči i preda dušu Bogu“, naglasio je don Filip, rekavši da Bog čovjeku želi darovati svoje milosrđe i uslišati molitve. Potaknuo je na ustrajnost u molitvi ohrabrivši: „Dok god se boriš, nije gotovo, ako i izgubiš neke bitke. Postali smo preosjetljivi. Želimo naprečac postići dobre rezultate. A naprečac ne valja, ono što je instant nije kvalitetno i dobro. Budite ustrajni“, poručio je don Filip vjernicima.

Podsjetio je kako Drugi vatikanski koncil uči da čovjek postiže svetost u svojoj svakodnevici, u vršenju svojih svakodnevnih dužnosti. Stoga nije prirodno da neka majka živi kao redovnica i zanemaruje svoju obitelj, želeći npr. više boraviti u crkvi, poput redovnice.

„Svatko u svom staležu ostvaruje svetost, primjer toga je i sv. Sebastijan. Ostani na svom položaju, brani što je sveto, vjeru. Bog sa sobom nosi puno više, a to su vrijednosti kojima nas uči sveta majka Crkva. Neka sv. Sebastijan bude zagovornik osobito mladima koji u okruženju brojnih ponuda teško mogu znati kako ispravno izabrati u životu“, rekao je don Filip, potaknuvši da se o vrijednostima života pitamo na pravom mjestu, a ne na stranputicama.

„Bog daje pravu cestu koja vodi u život vječni. Neka čašćenje relikvijara sv. Sebastijana bude mjesto gdje ćete tražiti velike stvari, izricati velike molitve, mjesto na kojem će se događati čuda“, poručio je don Filip vjernicima. „Mučenik dragovoljno daje, predaje svoj život. Mučenik je umro zato što je on to htio, on je to izabrao. Svaki mučenik bira umrijeti za Isusa Krista, jer mu je na ovom svijetu sve ništa, u odnosu na Krista“, rekao je don Filip, dodavši da i danas mnogi diljem svijeta gube svoj život zbog vjernosti Isusu Kristu.

Ines Grbić

Foto: Župa Kistanje

Susret zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića i zajednice „Marijina djeca – Da, Mama!“ iz župe bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru održan je u petak, 19. siječnja u župnoj crkvi bl. Alojzija Stepinca u Zadru.

Susret je održan u sklopu pastirske vizitacije nadbiskupa Zgrablića toj župi koja je prva župa u Hrvatskoj posvećena bl. Alojziju Stepincu. Zajednica ‘Marijina djeca’ od oko 400 djece osmoškolaca predstavila je nadbiskupu aktivnosti koje rade i što im znači tako raznovrsni angažman u župi. Po djelovanju u zajednici ‘Marijina djeca’ koju vodi vjeroučiteljica Nada Šarlija, a aktivnosti dramske skupine i ministranata vode župni suradnici, djeca prepoznaju svoje darove i posebnosti. Ta skupina djece jedinstvena je po svojoj brojnosti, redovitosti u aktivnostima župe i obuhvatu djece koji sudjeluju u raznim inicijativama.

Zajednicu je tijekom Došašća 2017. godine pokrenula angažirana vjernica Šarlija, vjeroučiteljica u OŠ ‘Zadarski otoci’ koja se nalazi u blizini Stepinčeve župne crkve. Dobru suradnju te škole i Stepinčeve župe potvrđuje i prisutnost Davora Barića, ravnatelja Osnovne škole ‘Zadarski otoci’, učitelja i vjeroučitelja koji su također bili na tom susretu s nadbiskupom te podržavaju kreativni rad djece u raznim aktivnostima. U čemu su sve djeca aktivna, školarci su kreativno pokazali i natpisom pojedine aktivnosti na prikladnim slikama koje su držali u ruci tijekom susreta s nadbiskupom.

Nadbiskupa je dočekala skupina ministranata na ulazu u crkvu. Prolazeći kroz crkvu i hodeći do oltara, mons. Zgrablić djecu je poškropio blagoslovljenom vodom. Na susretu su bili i bilobriški župnik Mario Akrap, župni vikar Tomislav Planinić i đakon don Rudi Juras.

Djevojčice Dora, Ana i Lea predstavili su mons. Zgrabliću „darove i službe u kojima kao djeca sudjeluju i doprinose svojoj župnoj zajednici, koja su se svojim darom i talentom pronašla u aktivnostima kojima su na raspolaganju u župi“.

Zajednica ‘Marijina djeca’ razvila se od male vjeronaučne grupe učenika ‘Mali Marijini molitelji’ koji su počeli moliti krunicu i pjevati marijanske pjesme. Kroz radost molitve i pjesme dobili su poticaj da upoznaju razna marijanska svetišta diljem Hrvatske, pa je prvo hodočašće ‘Marijine djece’ bilo u Mariju Bistricu. „Svima je to bilo zaista prvo hodočašće. Tako je nastao dječji zbor koji pjeva svaku nedjeljnu misu. Djeca su počela dolaziti i počeli su se širiti, širila se radost među djecom i zajednica. Kroz Marijin zbor neka djeca prepoznala su svoj talent za čitanje te su počeli čitati Božju riječ svake nedjelje na misi. Ubrzo su počele kreativne radionice u kojima su mnoga djeca prepoznala svoje darove. Započelo je nizanje krunica, oslikavanje boca, crtanje slikovnica bl. Alojzija Stepinca i marijanskih svetišta.

U ministrante su se uključila djeca koja su se prepoznala u daru služenja, a u tom daru prepoznala se i eko – patrola koji se brinu da prostor crkve uvijek ostane čist. Naša crkva, za nas djecu, više nije neko tiho i dosadno mjesto, postala je dom pun ljubavi, pjesme i smijeha. Postali smo skupina djece koji se međusobno nadopunjavaju. Počeli smo se družiti s djecom s kojom nikad ne bismo da nije bilo ‘Marijine djece’. Marija nam je pokazala koliko smo svi posebni, svatko na svoj način i da smo svi potrebni“, poručile su Dora, Ana i Lea u ime ‘Marijine djece’.

Otkrivali su kako pohodom svakoga svetišta mogu nešto novo primiti za svoj duhovni razvoj. Svako hodočašće još više ih je povezivalo u zajedništvu i prijateljstvu. Na hodočašćima slušaju svećenike koji govore o nebeskoj Majci, Bogu i Crkvi, kao i o vrijednostima zajedništva, župe i obitelji.

„Osjetili smo potrebu i za sakramentom ispovijedi. Prvi put, prije dvije godine, cijela naša škola došla je na uskrsnu ispovijed. Mnogi od nas nisu bili ispovjeđeni od Prve svete pričesti. Zaboravili smo kako se ispovijeda. Nismo znali molitvu kajanja. Uslijedile su i druge ispovijedi. Na jednoj od njih, naš župnik don Mario predložio je pobožnost Prvih petaka. Nismo znali što je to, ali rado smo pristali i odlučili dolaziti svaki prvi petak na ispovijed i na misu. Ubrzo je Prvi petak postao jako poseban. Sada naši svećenici ispovijedaju svaki mjesec oko 200 djece, a o velike blagdane i oko 650. Naša radost i otvorenost za nove poticaje i ideje uvijek je prisutna. Željeli smo više“, poručila su ‘Marijina djeca’.

Na poticaj župnika Akrapa, djeca su se uključila u molitvu žive krunice koja je postala je njihova radost. Od ove godine uključili su se i u dramsku skupinu koja uprizoruje događaje iz života Isusa, Marije, Josipa i apostola.

Najmanji Marijini miljenici plešu u plesnoj skupini Tik Tak. Odraslije Marijine djevojčice počele su pjevati i animirati klanjanje u župnoj crkvi svaki drugi četvrtak. „Marija nam svakim danom pokazuje koliko nas voli, mi volimo nju i dajemo joj svoje srce da u svakom napravi svoje veliko svetište u koje će ona redovito hodočastiti“, poručila su ‘Marijina djeca’.

Ideju za organizirati djecu baš pod Marijinim plaštem i predati ih njenom vodstvu vjeroučiteljica Šarlija dobila je tijekom hodočašća u Mariju Bistricu. Sjetila se kako su njoj i njenim prijateljima u župi u djetinjstvu, za vrijeme rata, s. Ladislava Kamber i tadašnji župnik Tomislav Sikirić potaknuli na molitvu krunice – to im je pričinjalo radost i dodatno ih vezalo uz Crkvu. „Želim razviti kod djece radost koju sam ja imala kao dijete i koju sam bila doživjela u mojoj župi. Kad se kod djece razvije radost, ljubav prema Bogu i Mariji, bez obzira što im se kasnije dogodi u životu, vjerujem da će ih ta radost vratiti u Crkvu. Više od toga da nešto radimo kad se okupimo, važnije je da se kod djece razvije radost dolaska u Crkvu, jer jedino je u Bogu radost. U svetištima diljem Lijepe naše želimo pronositi ljubav prema Mariji, da djeca pjevaju hrvatske tradicijske i marijanske pjesme“, rekla je Šarlija, pojasnivši zašto je u nazivu njihove zajednice ‘Da, mama’. „Svi smo mi Marijina djeca, ali jesmo li joj svi rekli ‘Da’? Zato je u nazivu naše zajednice to ‘Da, mama’. Ova djeca Mariji svojim predanjem i angažiranošću u župi kažu ‘Da’. Sve što sad rade, djeca čine poletno. Želim djeci prenijeti radost u srcu i osmijeh na licu. Prekrasno je vidjeti radosnu djecu, koja žive u raznim životnim i obiteljskim okolnostima. Djeca su otvorena i spremna za sudjelovanje u svetome, u svemu što spomenem a vezano je za Crkvu, molitvu, hodočašće. Djeca sada sama i prva na dnevnoj bazi pitaju kad će na ispovijed, kad će hodočašće, žele ići na misu i preko tjedna. Od malo povučenije djece u početku, sada ta djeca radosno trče u crkvu i jedva čekaju doći“, istaknula je Šarlija, pohvalivši njihove velike talente.

„Velika je radost vidjeti djecu kako pjevaju na misi. Djeca imaju talente u crtanju. Sad oslikavaju slikovnicu o svetištu Marija Bistrica, starije djevojčice su napisale priču o tom svetištu. Morale su istraživati, kako je uopće postalo svetište Marija Bistrica. Dobili smo enciklopediju o marijanskim svetištima, planiramo za sva hodočašća na kojima sudjelujemo o tome nacrtati slikovnicu“, rekla je Šarlija.

Utorkom se u župi sastaju Eko patrola, Mali Marijini molitelji koji mole krunicu i kreativna radionica, skupina Tik tak koja djecu poučava plesnim pokretima te djeca na probi zbora. Subotom se sastaju čitači i djeca koja crtaju i oslikavaju slikovnice. Prve subote se sastaju molitelji Žive krunice. „Djeca su tako zavoljela sakrament ispovijedi. Prvi petak u školi je kao praznik. Svi hoće na ispovijed, o tome pričaju, djeca željno iščekuju pristupiti ispovijedi, više nego ići na ikoji školski predmet. Prvi petak je hit među djecom. To je predivan pokazatelj čistoće njihovih duša i kako su zavoljeli taj sakrament koji im pomaže osvijestiti, još više poboljšati njihova ponašanja i odnose. Tu radost nose i u svoje obitelji“, istaknula je Šarlija.

‘Marijina djeca’ zahvalila su nadbiskupu Zgrabliću za susret s njima, kao i župniku Akrapu, župnom vikaru Planiniću i đakonu Jurasu za sve što čine u pastoralu s tom djecom. „Hvala za neumorne ispovijedi svaki mjesec, što su nestali strahovi oko svetog sakramenta ispovijedi. Hvala za šale, osmijeh, radost i slatkiše. Hvala što se u Božjem domu naše župe osjećamo slobodno i dobrodošlo. Hvala što nas opominjete s ljubavlju, što volite Boga i Mariju“, poručila su ‘Marijina djeca’ župniku Akrapu i suradnicima.

‘Marijina djeca’ darovala su mons. Zgrabliću buket bijelih ruža i iskaznicu ‘Marijina djeca – Da, Mama’, koju je nadbiskup rado primio. Nadbiskup Zgrablić izrazio je radost zbog tolikog zajedništva djece i iznenađenost svime što su priredili za taj susret na kojem su zaključno i zapjevali.

„Lijepo je vidjeti vas u tolikom broju u crkvi. Crkva je naša majka, koja nas voli i uvijek nas rado prima. Bog nas neizmjerno voli i svima nam želi veliko dobro. Toliko nas ljubi da ni svoga Sina nije poštedio, nego je umro za nas na križu. Toliko smo dragocjeni u Božjim očima“, rekao je mons. Zgrablić. Pohvalio je sabranost i pažnju te djece za vrijeme njihovog susreta. Poželio im je da napreduju u znanju i u školi; da slušaju učitelje, da se igraju, da im bude lijepo u školi, da se razvijaju u svojim tjelesnim i umnim sposobnostima, u svom srcu i duši.

„Želim da rastete u dobru i da budete sve bolji. Isus se veseli vašoj želji da budete dobri ljudi i u tome vam želi pomoći, kao i vašim roditeljima i učiteljima. Neka vas dobri Bog prati na putu vašeg života. Iskaznica koju ste mi poklonili će mi biti posebno draga, da i ja sada pripadam ‘Marijinoj djeci’. S ponosom ću je čuvati. Hvala vam na tako lijepom daru, rado to primam“, rekao je nadbiskup Zgrablić u obraćanju djeci kojoj je na kraju susreta udijelio i svoj pastirski blagoslov.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je misno slavlje u spomen na mučeničko stradanje dvojice Slugu Božjih, svećenika Janeza Kranjca i Ante Letinića, u župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama, u subotu, 23. prosinca.

Don Janez Kranjc (1914.-1941.) i don Ante Letinić (1899.-1945.) dio su skupine Slugu Božjih za koje je Zadarska nadbiskupija pokrenula proces kauze, a ubijeni su u Drugom svjetskom ratu i poraću.

Don Janez je u svojoj 27. godini života žrtva četničkog, a don Ante u 46. godini života žrtva partizanskog smaknuća i to na najokrutnije načine. Don Janeza su četnici iz benkovačkog kraja, vezanoga stavili na ražanj i ispekli njegovo tijelo na sâm Badnjak, u Nuniću, kada hrvatski puk iščekuje Božić. Pretpostavlja se da je ubijen na putu do crkve u Erveniku, a njegovo tijelo na ražnju četnici su donijeli župljanima na polnoćku u crkvu sv. Mihovila u Erveniku, gdje je bio kapelan. Don Antu su partizani vezali žicom i bacili u jamu u okolici Ervenika.

„Te dvije časne osobe, dionici naše vjere, na području Kistanja izgubili su svoj život, i to samo zbog toga što su bili kršćani, vjernici. Ubijeni su zbog svoje vjere. Don Janez, mladi svećenik Slovenac, početkom Drugog svjetskog rata, a don Ante krajem Drugog svjetskog rata, početkom 1945. godine“, rekao je mons. Zgrablić koji je u Kistanjama obilježio tu komemoraciju predvodeći misu zornicu.

Upozorio je da trpimo posljedice zla u našem životu, ali i da se prema zlu treba odnositi na Isusov način. „Stojimo pred činjenicom zla koje nismo mi uzrokovali, nego nas okružuje i pokazuje svoju snagu. Više od toga da se sjećamo zla, okupljeni smo da se sjećamo Gospodina, da se sjetimo Boga koji je poslao svoga Sina da prihvati zlo, da i on sam ponese zlo, onaj koji je sâma dobrota, trajno nastanjena ljubav među nama, da i mi ne bismo bili unutarnje žrtve zla“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da „možemo biti žrtve izvanjskoga zla, a da mi ne budemo uzrok zla“.

„Gospodin nam daje svoje snage i Duha Svetoga, jer zlo je najveće kad se vrši. Ako mi činimo zlo, onda smo mi uzročnici zla, a zlo razara našu dušu, srce, našu nutrinu. To nas udaljuje od Boga i od vječnosti. Gospodin nam je pokazao u svome sinu Isusu Kristu kako je prihvatio zlo i na koji način je savladao zlo. Gospodin nam je pokazao da se zlo prekida i završava praštanjem, ljubavlju, milosrđem“, naglasio je nadbiskup, podsjetivši da je Isus, kad je bio u najvećim mukama, molio: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine’.

„Ne razumijemo do kraja koliko zlo može zahvatiti naše biće i prevladati u nama, ali Gospodin je došao da bude naš Spasitelj, da na zlo odgovorimo njegovom ljubavlju. Da na zlo odgovorimo na Isusov način. Da i mi postupimo na način kao što je Isus svojim duhom odgovorio na zlo. Nije lako oprostiti, nije lako pomiriti se i podnijeti nepravdu. Ali, ako smo s Gospodinom, ako živimo njegov duh, onda je taj duh snaga koja nas nosi. Gospodin nam daruje taj duh, da nam to bude snaga našeg života“, rekao je mons. Zgrablić. Potaknuo je da povjerujemo Riječi Božjoj, „da ne ostanemo nijemi u našem životu, kao Zaharija, koji je počeo govoriti kad je povjerovao Božjoj riječi i vidio da je ona istinita; tada je mogao slaviti Gospodina, vidjevši kako veliko djelo Bog čini u njegovom životu“.

„Neka svijest da nas prati Božja ljubav, da je Gospodin s nama i želi nam darovati snagu svoga života, želi nam pokloniti samoga sebe i nama bude snaga u molitvi i praštanju“, poručio je mons. Zgrablić, potaknuvši da molimo da tu dvojicu Slugu Božjih Gospodin proslavi čašću oltara, da budu naši zagovornici u nebu. „Da hrabro kročimo kroz život slijedeći Isusa u svakoj situaciji i okolnosti našeg života; u lijepim, ali i ružnim događajima koji nas mogu zadesiti, znajući da Gospodin ima zadnju riječ. Zadnju riječ nemaju Isusov križ i smrt, nego zadnju riječ ima Duh Sveti i Isusovo uskrsnuće, poslanje Duha Svetoga. Zadnju riječ uvijek ima Bog sa svojim spasenjem“, istaknuo je zadarski nadbiskup, poželjevši da nam Božji spasenjski duh bude potpora u svakodnevnom životnom hodu.

Iz života don Janeza Kranjca i don Ante Letinića

Don Janez Kranjc (24. kolovoza 1914. – 24. prosinca 1941.) rođen je u selu Voglajna, sjeverno od slovenskog mjesta Slivnica kod Celja gdje je završio osnovnu školu. Njegov otac Franc i majka Genovefa rođ. Ocvirk imali su šestero djece. Mladu misu don Janez je slavio u rodnoj župnoj crkvi sv. Marije Magdalene 9. srpnja 1939. godine. S drugim slovenskim mladićima, Janez je kao 19-godišnjak došao na školovanje u šibensko Bogoslovno sjemenište 1933. godine. Upravo te godine to je sjemenište osnovao šibenski biskup fra Jeronim Mileta. U šibenskom sjemeništu bogoslovne nauke završilo je 18 mladića iz Slovenije, među njima i Kranjc.

Nakon završenog bogoslovnog studija u Šibeniku, biskup Mileta zaredio je Kranjca za svećenika 18. lipnja 1939., u crkvi Gospe Snježne koja je u sklopu benediktinskog samostana sv. Luce u Šibeniku. Neki od tih Slovenaca obavljali su svećeničku službu na području Zadarske nadbiskupije do Drugog svjetskog rata i nakon njega. Nakon svećeničkog ređenja, šibenski biskup ga je poslao u službu kod Kistanja gdje je tri godine bio župni vikar u Nuniću i Erveniku, od 1939. do svoje mučeničke smrti 1941., djelujući uz župnika don Franu Ivankovića.

Don Ante Letinić rođen je 8. rujna 1899. u župi sv. Šime u Zadru, od oca Križana i majke Ane, rođ. Veršić. Gimnaziju i studij teologije završio je u Zadru. Za svećenika ga je 1922. zaredio zadarski nadbiskup Vinko Pulišić. Svećeničku službu kao mladi svećenik obavljao je u Dobropoljani na otoku Pašmanu, u Ravnim kotarima i Bukovici. Bio je župnik u Erveniku Donjem, a od 1927. u Poličniku, odakle je posluživao i Sukovare; od 1930. služio je i Briševo i Visočane. Od ljeta 1934. upravljao je župom Vodice, a od 1935. do 1941. bio je vjeroučitelj u državnoj Realnoj gimnaziji u Šibeniku. U Šibeniku povremeno služi kao župni pomoćnik i vikar u katedralnoj župi sv. Jakova i župi Dolac. Više godina bio je upravitelj nove crkve sv. Ivana gdje je vodio duhovnu obnovu za šibenske mlade od 11. do 13. travnja 1938. godine. Bio je duhovnik Društva katoličkih muževa u gradu. Svake treće nedjelje u mjesecu tim je članovima predavao o vjerskim i kulturnim temama. Prigodom blagoslova nove zgrade Realne gimnazije 3. svibnja 1937., održao je zapaženi govor pred učenicima, profesorima i predstavnicima državnih vlasti.

Poslije talijanske okupacije južnog dijela Hrvatske, 1941. otišao je u Knin, gdje je prihvatio biti ravnateljem gimnazije. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je u Kninu i podjednako se trudio oko hrvatskih i srpskih učenika. Svima je bio otac, odgojitelj i ravnatelj. Knin je napustio nakon dolaska partizana te se vratio u Šibenik. Početkom 1945., don Ante je fra Leonardu Buljanu, šibenskom župniku Varoši i njegovom pomoćniku fra Celestinu Belamariću, rekao: “Zar ne vidite kako se ondje na krupno melje, kako mnoge ubijaju bez suda. Odvode uvečer, pa se poslije više ništa za njih ne čuje!”. Partizani su don Antu vezali žicom, u teretnim kolima odveli u Ervenik gdje je s drugima ubijenima bačen u jamu.

Don Ante je bio revan župnik i ugledni vjeroučitelj u šibenskoj i kninskoj gimnaziji. Taj uzoran i plodan svećenik imao je naglašenu karizmu vjeroučitelja i odgojitelja mladih. Kao vjeroučitelj šibenske gimnazije, očinski se zauzimao za vjeroučenike, pomagao im je u školi i obitelji. Prije završne mature, don Ante je okupljao sve razrede maturanata u šibenskoj katedrali na Gozbu Jaganjca Božjeg, a potom ih je vodio u hotel Krka objedovati. Svoj govor sa zadnje mise za učenike tiskao bi i dao maturantima za uspomenu.

Koliko je don Ante bio predan radu s mladima i oduševljavao ih za vjeronauk, u  sjećanju na don Antu svjedočio je svojevremeno i publicist don Žarko Brzić koji je rekao da je, upravo zaslugom don Ante, on vjeronauk doživljavao kao predmet koji priprema za život, a ne kao školski predmet koji se često uči samo radi ocjene. Don Antina predavanja bila su zanimljiva, dinamična, životna i praktična. Poučavao je stojeći među učenicima kod klupa, i na taj način izražavajući im blizinu, a ne s udaljene katedre.

U predavanjima je iznosio primjere iz osobnog pastoralnog iskustva, želeći da istine vjere učenicima ne budu apstraktne i daleke, nego bliske i životne. „Bio je vrlo tolerantan prema ateistički i komunistički orijentiranim učenicima u razredu. Kad nedjeljom nisu dolazili na misu, nije im davao neopravdane satove, kako su to naređivali školski propisi, nego ih je svojom dobrotom želio privući Bogu i Crkvi”, posvjedočio je Brzić.

Na proslavi ‘Tjedna protiv psovke’, don Ante je 21. siječnja 1939. propovijedao u crkvi sv. Dominika, gdje je predvodio i duhovne vježbe za mlade u jesen 1939. godine. Na Akademiji koju su za blagdan Krista Kralja 1940. priredila društva Katoličke akcije, don Ante je pred punom dvoranom govorio o ulozi mladih udruženih u društva Katoličke akcije.

Pastoralno djelovanje don Ante, zauzetog, marljivog župnika i odgojitelja mladih pokazuje koliko je aktivno i predano živio svoje svećeništvo. Komemoracija njegovog stradanja još je jedan primjer svjedočke žrtve hrvatskih svećenika. Naime, u Hrvatskoj su u Drugom svjetskom ratu i poraću partizani i komunisti ubili najviše katoličkih svećenika u Europi, njih 664 i 31 redovnicu, što je najveći broj ubijenoga klera stradaloga u odnosu na sve druge zemlje u Europi.

Ines Grbić

Foto: Župa Kistanje

Blagdan bl. Drinskih mučenica proslavljen je u petak, 15. prosinca u župnoj crkvi Bezgrešnog začeća BDM na Puntamici u Zadru misnim slavljem koje je predvodio puntamiški župnik don Igor Ikić.

„Drinske mučenice ubijene su zato što su bile vjernice, katolkinje, svoj život su položile i dale za Isusa Krista“, rekao je don Igor. U kontekstu činjenice da ljudi koji su u prošlosti činili zločine nisu odgovarali za to niti su pravno sankcionirani, don Igor je upozorio na „kontinuitet bolesnog stanja duha u kojem se naše društvo nalazi“.

„U sakramentu ispovijedi ispovijedamo grijehe. Dobro bi bilo da u sebi osjećamo kajanje. Ta dimenzija nedostaje današnjem čovjeku – osjećati tugu i žalost zbog uvrede Boga. Isto se događa i u našem hrvatskom narodu. Uz spomen na stradanje Drinskih mučenica, u hrvatskom narodu bilo je križnih puteva i raznih jama, jazovki i kamenjarki. Za te brojne zločine nad ljudima nikad nitko nije odgovarao niti se za učinjeno zlo ispričao. Kontinuitet stradanja hrvatskog naroda događa se do danas. Da bi čovjek bio zdrav, mora se pokajati. Da bi narod u sebi bio zdrav, mora doživjeti pokajanje. To je problem koji se u duhovnom svijetu i životu ne može preskakati. Onaj tko je učinio zlodjelo, trebao bi se pokajati“, potaknuo je don Igor, podsjetivši da su se na području bivše države događali mnogi zločini. U Hrvatskoj su se događale strahote u Domovinskom ratu, još prije u Drugom i Prvom svjetskom ratu.

Dok je bio župnik u Polači, župljani Polače i Općina Polača su 1995. izgradili  kapelicu Svih Svetih na brdu Kamenjak na padinama iznad Vranskog jezera te je i napisana knjiga ‘Stradalnici bez krivnje’. Ta se kapelica nalazi iznad jame čija je dubina 57 metara, a u njoj se nalaze kosti 87 žrtava okrutno ubijenih u Drugom svjetskom ratu. Među njima je 42 ljudi iz Polače, ubijenih na blagdan sv. Ante 13. lipnja 1944. godine.

„U našem narodu postoje oni koji izbjegavaju reći što se dogodilo, a jedino istina može osloboditi čovjeka. Ne znamo za brojne grobove ljudi koji su stradali u Domovinskom ratu. Isus je za sebe rekao, ‘Ja sam istina’. Ako čovjek kaže istinu, istina ga oslobađa. Moć Zloga je da podijeli ljude, a podjela u našem narodu događa se do danas“, upozorio je don Igor, rekavši da se pritom ne radi o podjeli na ‘lijeve i desne’, nego postoje ljudi koji ne čine zla i ljudi koji su činili zločine.

U Drugom svjetskom ratu i poraću ubijeni su svećenici i iz Zadarske nadbiskupije.  „Kad se nedavno počelo govoriti o tome, reagirali su potomci onih koji su činili ta zla. Korijen zla je produžen. Nema zdravlja među ljudima, odnosno obiteljima onih koji su činili zlo ili zlo podržavaju, dok se o tome otvoreno ne počne govoriti. Ljudi mogu skrivati grijeh koliko hoće, ali on će uvijek izaći vani, dok se čovjek ne pokaje, dok ne kaže ‘Moj grijeh’“, upozorio je don Igor. Potaknuo je na molitvu za obraćenje tih ljudi, njihovih obitelji, njihove djece i unuka. „Molimo da ih Gospodin prosvijetli, da im otvori oči srca, da progovore istinu i da priznaju istinu o učinjenome sebi i drugima“, potaknuo je don Igor.

Na kraju mise don Igor je predmolio Litanije blaženih Drinskih mučenica. Župljani Puntamike molili su Devetnicu bl. Drinskim mučenicama. U župi Puntamika  redovnice Kćeri Božje ljubavi djeluju 42 godine. Trenutno su četiri redovnice u njihovoj samostanskoj kući koja se nalazi u zgradi puntamiškog pastoralnog centra.

„Drinske mučenice su univerzalne blaženice, bile su pripadnice različitih naroda i zvanja. One su zagovornice potreba različitih zvanja, među njima je bila kuharica, profesorica, njegovateljica bolesnika. Osobito zadnja četiri dana prije blagdana razmišljam kako je bilo njima kad su ih četnici odveli s Pala, istjerane u papučama, a kuća je bila opljačkana i zapaljena. Hodale su kroz Romaniju, po snijegu, hladnoći, tresle se od zime i od straha što će im se dogoditi, ali ostale su vjerne svom zvanju redovnice i Kristu. Mi u Družbi i ja osobno doživjeli smo u mnogim situacijama uslišane molitve po zagovoru bl. Drinskih mučenica“, rekla je  s. Amalija Juko, predstojnica kuće Kćeri Božje ljubavi u župi na Puntamici.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na prvu nedjelju Došašća, 3. prosinca, svečano misno slavlje u crkvi sv. Pavla u Novom naselju na Bokanjcu u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U svetom vremenu došašća mislimo na Isusov povijesni dolazak, njegovo rođenje u povijesti, „ali, Isus nam dolazi i tijekom euharistije, želi nam dati dar svoga spasenja. Gospodina grlimo u svakoj euharistiji, u svakoj riječi koju nam progovara, u svakoj svetoj pričesti“, rekao je nadbiskup.

Razmatrajući navješteno evanđelje, mons. Zgrablić je istaknuo da su za ispravno shvaćanje i življenje došašća važna dva poticaja po kojima Božja riječ kaže što je došašće. Ti poticaji izraženi su s Isusovim riječima Pazite i Bdijte.

„Te dvije riječi u evanđelju govore o bîti došašća. U tom kratkom tekstu koji ima svega pet redaka, Isus čak tri puta ponavlja ‘Bdijte’. I kaže, ‘Pazite’. Time Božja riječ želi skrenuti našu pozornost za došašće. Neka to bude program našeg došašća i najvažnije za nas, da došašće provedemo u pažnji i bdjenju, da radosno zagrlimo Gospodina kad slavimo njegovo rođenje“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Riječ ‘Pazite’ čovjek izgovara drugome kad ga želi zaštititi od neke opasnosti. Osoba bude u poslu, obavezama, oko nje se događa nešto važno, može biti i opasno, a da osoba to ne primjećuje, iako je tome blizu. Odrasli često djeci za koju su pozvani brinuti kažu ‘Pazi’.

„Riječ Božja želi nam reći što je važnije od zemaljskoga koje vidimo tijekom došašća u blještavilu ovog svijeta, od pripreme na ulicama, zabave i razonode. Nije ružno da se ljudi vesele, druže i da nam zajedno bude lijepo, ali opasnost je da u takvom življenju propustimo najvažnije – da Božić prođe mimo nas, da nismo doživjeli najvažnije što on sa sobom donosi“, upozorio je nadbiskup, rekavši da Božić znači Božje rođenje u životu čovjeka.

„Ništa ljepše i veće ne može se dogoditi, nego da nas pohodi onaj koji je Stvoritelj, život, istina, punina, ljubav, koji nas traži, zove i viče Pazi, tu sam. Primi ono što ti ja želim darovati. Da ne bismo prošli mimo toga pohoda, trebamo se duhovno pripremiti, ne samo tijelom i kićenjem naših domova. I to je potrebno, ali neka to bude izraz našeg srca“, potaknuo je mons. Zgrablić, poželjevši da izvanjski znakovi budu odraz istinskoga duhovnoga što se događa u čovjeku.

„Neka došašće bude svjetlo koje će svijetliti u našoj duši, radost koja će izvirati iz naše duše i susreta s Gospodinom. Da vanjski znak okićenosti ne bude lažna potraga za onim što nismo našli, što nam je bilo tako blizu, a promaknulo nam je, jer nismo bili dovoljno pažljivi“, upozorio je nadbiskup.

Razmatrajući Isusovu riječ ‘Bdijte, jer ne znate kad je čas’, mons. Zgrablić je rekao da bdjeti znači trajno stanje osobe, to je trajna svijest čovjeka o trajnoj Božjoj prisutnosti u našem životu. Riječ ‘čas’ znači čas Božje blizine, čas Božjeg djela.

„Bog djeluje sada i ovdje, prolazi sa svojim bogatstvom, s puninom svojih darova, a naše ruke mogu biti u džepovima ili drugdje, da ne primamo ono što nam Gospodin želi dati i darovati. Taj čas protegnut je na cijeli naš život. To nije jedan trenutak, nego to je čas koji ne prestaje, koji je jednak bdjenju, ne-spavanju, kad moramo i uz napor i svijest bdjeti i namjerno ne htjeti spavati, kako bismo bili svjesni te Božje blizine i prolaza“, rekao je nadbiskup.

Pojašnjavajući Isusovu prispodobu „Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije“, nadbiskup je rekao da tu Isus govori o sebi kao o Sinu Božjem po kome je Bog u sili i snazi Duha Svetoga i nama darovao život.

„Gospodin nam je povjerio kuću koju ima, a to je život, jer Bog je život. Mi živimo u kući našeg života koja nam je povjerena da s njom upravljamo. Nismo je sami izgradili, nego nam je darovana. Gospodin nam je povjerio kuću života, a on kao da je negdje otišao – ima toliko ljubavi i povjerenja da nam ostavlja da mi upravljamo našim životom. Gospodin nam povjerava naš život iz velike ljubavi prema nama, povjerava nam ono najveće i najdragocjenije – život,  svoju ljubav, da je živimo i time upravljamo“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Posao Gospodina je da nas ljubi, to je njegov vrhovni zadatak. Kad ljubimo Gospodina, nećemo ljubiti samo neku ideju, nešto imaginarno, daleko, nepoznato, nego ćemo ljubiti Gospodina koji se utjelovio, koji je postao čovjekom, koji nije daleko od nas. Gospodin je toliko blizu čovjeku da živi u tvojoj duši, u tvojoj nutrini“, poručio je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je istaknuo da se u evanđelju izrijekom spominje naziv službe samo jednog sluge za kojega se zna što radi, a to je vratar. Njemu je zapovjeđeno da bdije, da čuva vrata. Time „Gospodin misli na našu savjest. To je naš vratar, koji nam govori koga pustiti, a koga ne pustiti u našu kuću, u naše srce. Kome dozvoliti da uđe u naš život, da li da uđe dobrota ili zlo. Tko dolazi na naša vrata, koga pustiti u naš život, onoga tko će nam donijeti dobro ili zlo? Na to trebamo misliti, na to trebamo paziti“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Budući da se Gospodin utjelovio u našem životu, prepoznajemo ga u svakom bratu čovjeku. „Gospodina možemo ljubiti ako ljubimo jedni druge, ako činimo dobro jedni drugoga, ako slušamo vratara, savjest, koji nam kaže što trebamo činiti bližnjemu. Tada živimo naše bdjenje.

Taj stav moramo živjeti cijelog našeg života. To je napor i nastojanje koje moramo učiniti, to je posao koji nam je Gospodin povjerio. Da bismo to mogli trajno otkrivati, prepoznavati, potrebno nam je još jedno bdjenje, a to je molitva. Molitva preobražava naš život, povezuje nas s Gospodinom, po njoj možemo doprijeti do Gospodina. Molitva čisti naše srce, pomaže da Duh Sveti siđe u naše biće, da nas očisti od svega što nije Božje, što nije bitno, da duhovno u sebi možemo oplemenjivati“, rekao je nadbiskup.

Molitva mora biti trajna, jer ona potiče trajno prisjećanje da je Bog prisutan u našem životu, da smo u njega uronjeni, da radimo njegov posao. „Da budemo s Bogom povezani i kad pogriješimo, kad shvatimo da smo na Gospodina zaboravili, da smo ga zanemarili, da smo zaboravili na milosti koje smo primili, koje smo pripisivali sebi, da su naše. Da uvidimo da smo gospodarili našim životom kako smo mi htjeli, a ne kako nam je Gospodin povjerio. Po molitvi vidimo da nas naši grijesi nose, pa molimo da nam se Gospodin smiluje i oprosti“, potaknuo je mons. Zgrablić. Približavanje Gospodinu po molitvi čovjek može učiniti znakom križa, po svetoj slici, nabožnom predmetu, zazivom Bogu, jednom riječju ili rečenicom, makar samo reći: Bože, hvala, Bože, slava ti, Bože, oprosti.

„Molitva uprisutnjuje Boga u našem životu. Tako ćemo Boga staviti u naše srce i biti u Božjoj prisutnosti, da sve što činimo u Gospodinovoj blizini činimo s ljubavlju prema njemu. Tako će neprestano naše srce biti otvoreno da bdije, da budemo s Gospodinom i da možemo prepoznati njegovu nazočnost u čovjeku. Da tako možemo primiti plod došašća – radost života s Bogom, milost njegove blizine i našeg spasenja“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je slavio misu u crkvi sv. Pavla u župi sv. Šimuna i Jude Tadeja na Bokanjcu kao svoj zaključni susret s vjernicima tijekom svoga pastoralnog pohoda, odnosno vizitacije toj župi.

Nadbiskup Zgrablić je u proteklom vremenu od jeseni u pastirskim pohodima župama grada Zadra. Prije završnog nedjeljnog misnog slavlja koje predvodi u župnoj zajednici, nadbiskup se osobno susretne s predstavnicima vjerničkih skupina i angažiranih suradnika u pojedinoj župi. Naime, dužnost svakog biskupa je da najmanje jedanput godišnje osobno ili posredstvom svoga posrednika obiđe sve vjerske zajednice u povjerenoj biskupiji.

Mons. Zgrablić je pohvalio prisutnost brojnih obitelji s djecom u župi, rekavši da je taj Božji dar najdragocjenija stvarnost. Bokanjački župnik Roland Jelić zahvalio je nadbiskupu na dolasku i prigodi da s njegovim pohodom župa započne vrijeme došašća.

U prilog brojnih mladih obitelji u župi, što je primijetio i nadbiskup po prisutnosti mnogih roditelja s djecom tijekom mise, župnik Jelić je rekao da stalni porast  novodoseljenih stanovnika na Bokanjac potvrđuje i činjenica kako je za ovu godinu, župniku Jeliću za božićni blagoslov prijavljeno 43 obitelji više u odnosu na prošlu, 2022. godinu. Povećanu brojnost puka na misi u Novom naselju potvrđuje i da je don Roland uveo slavlje još jedne nedjeljne mise u crkvi sv. Pavla u Novom naselju na Bokanjcu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić blagoslovio je križ i krstionicu u župnoj crkvi Kraljice Mira – Kraljice Hrvata u Zemuniku Donjem za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio na svetkovinu Krista Kralja, u nedjelju, 26. studenoga.

Novi veliki križ od orahovog drveta, dužine 4,20 m, na kojemu je Kristov korpus veličine 2,10 m, a nalazi se na zidu u prezbiteriju crkve i krstionica, dar su dobročinitelja župljana te je mons. Zgrablić zahvalio svima koji su se svojim darovima uključili u to dostojanstveno opremanje župne crkve.

Izražavajući radost zbog dolaska u župu te blagoslova križa i krsnog zdenca „koji su uzveličali ljepotu i dostojanstvo te crkve“, nadbiskup je u propovijedi govorio o značenju križa i krštenja, prožimajući to razmatranjem svetkovine Krista Kralja i navještenog Evanđelja.

„Prvi kršćani gradili su crkve koje su se zvale bazilike. Riječ bazilika dolazi od grč. riječi basileus, što znači kralj. Prema tome, prvi kršćani bili su itekako svjesni što znači da je Krist kralj. Krist je kralj po svojoj veličini, ljubavi i dostojanstvu. I to dostojanstvo i tu veličinu Krist daruje nama. Po sakramentu krštenja ulazimo u tu najveću čast. Po sakramentima koje primamo u vjeri, Bog nam se klanja i besplatno daruje – to je najveća moguća čast i najveća moguća milost – da imamo kraljevsko dostojanstvo“, poručio je nadbiskup Zgrablić, istaknuvši da se  čovjeku događa nešto najveće kad se Kristu približi u sakramentu svetog krsta.

Nadbiskup je poželio da „sve dublje uranjamo u čast i dostojanstvo koje nam Gospodin objavljuje i rasvjetljuje put našeg života, da se ne bismo izgubili. Da možemo vidjeti koje su najveće vrijednosti života, što nikad ne smijemo prestati činiti u našem životu – po kojim činima će nas Gospodin suditi na kraju našeg života. Gospodin će tada razlučiti dobro od onoga što nije bilo dobro u našem životu. Evanđelje jasno kaže kako Gospodin govori: ‘Što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste’“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Isus je učinio nešto tako veliko, u svojoj ljubavi toliko se izjednačio s nama, toliko je postao bliz čovjeku, obuzeo ga je i približio se čovjeku,  da se Isus poistovjećuje s onim tko je prognan, gladan, žedan, progonjen, koji je u zatvoru i tamnici. I kaže nam: „Što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste“.

„Mi Gospodinu moramo vratiti na njegovu ljubav koju nam je darovao i pokazao, koju nam je posvjedočio na križu, u koju smo uronjeni. Ali, ta ljubav ne smije ići ‘u oblake’, ne smije ići u prazno. Ta ljubav ne smije biti neka iluzija, nego ta ljubav mora ići kroz čovjeka, preko čovjeka. Ta ljubav mora se pretočiti u našu međusobnu ljubav, u ljubav prema onima s kojima živimo“, potaknuo je  nadbiskup, poručivši: „Svi mi potrebni smo jedni drugih. Svi smo mi siromasi, jer smo potrebni ljubavi, sreće, mira. I mi se nekad osjećamo nezadovoljni, nemirni. I mi se osjećamo prognani i zatvoreni u sebe, izolirani. I mi osjećamo da smo gladni ljubavi, mira, da smo žedni pravednosti! Svi to nosimo! Svi se možemo prepoznati u siromasima o kojima Isus govori, ali i koje Gospodin poziva da u takvom bližnjemu promatramo Isusa Krista“, potaknuo je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, podsjetio je na riječi jedne liječnice: „Svaki put kad mi dođe neki pacijent, kad pokuca na vrata moje ordinacije, ja ga primim kao da mi je došao Krist. Mislim da mi je Isus pokucao na vrata i tako mu hoću poslužiti i učiniti najbolje što mogu, s ljubavlju, sa svim svojim znanjem i sposobnostima, da pomognem tom čovjeku, jer mi je Krist došao na vrata“.

„Tako smo i mi pozvani činiti, ljubiti Boga u našem bližnjemu. Da Boga ljubimo čineći bezuvjetno dobro i ljudima koji nam nisu dragi i pričinjaju nam poteškoće, jer ljubav je dostojna da bude ljubljena. Gospodin svakoga ljubi jednako i mi smo pozvani ljubiti jedni druge“, potaknuo je mons. Zgrablić, poželjevši da nam u tome budu poticaj i vidljivi simboli križa i krstionice.

„Krstionica neka nas trajno podsjeća da je to sveto mjesto gdje je Bog učinio nešto veliko za nas, što smo primili u sakramentu svetog krsta. Križ neka ne bude samo umjetnički predmet koji krasi crkvu, nego živi znak Božje ljubavi. Taj znak neka nam govori i podsjeća nas, daje snage da možemo živjeti tako da na kraju našeg života čujemo Isusove riječi, najvažnije riječi koje bismo željeli čuti na kraju našeg života: „Uđi u radost Gospodara svoga“. Da uđemo u radost Kristovog kraljevstva, u radost Božjeg života koji neće trajati samo nekoliko godina, nego će trajati svu vječnost“, poručio je mons. Zgrablić, naglasivši: „Isplati se činiti dobro i uz najveće žrtve života“.

U tom kontekstu, nadbiskup je istaknuo spomen koji govori o križu jednog svećenika i redovnice i njihovim vjernostima Kristu Kralju. Mons. Zgrablić je podsjetio na tragični događaj u večernjim satima koji se dogodio 26. studenog 1945., kad su mladog svećenika don Eugena Šutrina, koji je tek tjedan dana bio župnik u Privlaci, dva mladića, komunisti, na prevaru izvukli iz župne kuće, rekavši mu da je majka jednoga na samrti, od udarca konja te da ode s njima kako bi joj don Eugen dao bolesničko pomazanje.

„Don Eugen je uzeo sveto ulje i krenuo u noć s njima. Putem su ga ubili. Njegovu svećeničku haljinu natrpali su kamenjem i bacili su ga u more, misleći da će potonuti i tako prikriti zločin. Dok se sjećamo toga Sluge Božjega, kojega, na neki način, možemo nazvati mučenikom sakramenta bolesničkog pomazanja, podsjetimo se kolika je djela milosrđa don Eugen učinio dok je bio župnik na otoku Molatu. Tamo je bio veliki fašistički koncentracijski logor kojim je prošlo desetke tisuća ljudi. Don Eugen je redovito obilazio te zatočenike, tješio ih, dijelio im sakramente, utjehu i redovito ih je posjećivao. Jedan od težih događaja tijekom njegove službe na Molatu bio je 9. ožujka 1943., kad je okrutno ubijena redovnica, s. Agneza Petroša, koja se nalazila kod svojih roditelja. S. Agnezu su  također u večernjim satima izvukli iz njene rodne kuće, okrutno je mučili: iščupali su joj jezik, izbili zube, silovali je i objesili je da visi s nogama, na stablo masline.

Sjećamo se toga jer su mnogi, ne samo kako su to činili don Eugen i s. Agneza, željeli živjeti navješteno evanđelje koje govori o Posljednjem sudu, ali zapravo govori koji je konačni smisao našeg života. Isplati se ljubiti i uz najveće žrtve, jer nam ostaje vječna nagrada, vječna plaća koja nam neće izostati, a Gospodin će nam je darovati. Biramo ono što nam Gospodin želi darovati našim djelima i vjerom, našom otvorenošću i ljubavlju, našim zajedništvom s braćom i s Gospodinom“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Po uzoru na Krista i nasljedujući ga, don Eugen i s. Agneza prihvatili su križ. „Isus koji prihvaća križ i biva uzdignut na križ, pokazuje nam da je on kralj ljubavi. Isus je kralj istine, kralj dobrote. Isus je kralj svega onoga kakav je Bog prema nama. U tom kraljevstvu, Isus je pokazao naše najveće dostojanstvo, jer nas je uzdigao i prigrlio u tu svoju ljubav. Po sakramentu krštenja uranjamo u Isusov život i nakalemljujemo se na njegov novi, uskrsli život kojeg nam je po smrti donio na ovaj svijet. Postajemo dionici toga života i participiramo na toj Isusovoj časti i njegovom kraljevstvu“, poručio je nadbiskup, rekavši da nam Isusova ljubav posvjedočena do smrti na križu otkriva još nešto veliko, čega također moramo biti svjesni – veličinu našeg grijeha i koliko smo mi ljudi tvrda srca.

„U Isusu prepoznajemo utjelovljenog Boga koji nam je objavio svu Očevu ljubav prema nama, koliko mu je stalo do nas i našeg života, da je bio razapet na križu, prihvatio je muku i umiranje. Krajnje se ponizio da bi svakome od nas pokazao koliko nas ljubi, koliko je na našoj strani. To pokazuje i što je Bog morao sve učiniti, koliko je velik istočni grijeh i kako velike posljedice ima za svakog čovjeka, da nas može udaljiti od vječne spoznaje Božje ljubavi, dobrote i zajedništva s njime. U sakramentu krštenja daruje nam se oproštenje za posljedice istočnog grijeha“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da nam sveti znakovi križa i krsnog zdenca pomognu ostvariti prepoznavanje Isusa u potrebama bližnjih u našem životu.

Prije blagoslova krstionice, vjernici su obnovili krsna obećanja, a nadbiskup je puk poškropio blagoslovljenom vodom.

Na početku mise, zemunički župnik don Gašpar Dodić istaknuo je poruku Krista Kralja koji s križa, prema riječima Benedikta XVI., govori: „Ne otkupljuje moć, nego ljubav. Bog koji je postao Jaganjac, govori nam da Raspeti spašava svijet, a ne oni koji razapinju na križ“.

„Krist je naš Gospodin i naš kralj ako znamo sve više ljubiti svoju braću, ako postanemo vjerodostojni, ponizni svjedoci milosrđa, ako u ovim mračnim vremenima znamo održati nadu, graditi mostove, naznačiti putove. Krist pobjeđuje ako ljubav pobjeđuje. Kristovo lice oličenje je patnje, koje se čini kao da želi izaći iz samoga sebe, upirući pogled prema mnogima koji traže pomoć od Raspetoga“, rekao je don Gašpar. Istaknuvši da je sjaj blagoslovljenog križa u tome što je Gospodin na znaku križa visio svojim tijelom i svojom krvlju je oprao naše bezakonje, don Gašpar je zamolio: „Oj zdravo, križu, nado sva, umnoži milost dobrima i digni krivnju s grešnika!“.

Župnik Dodić zahvalio je i velikodušnim dobročiniteljima. Križ je izradila tvrtka Demetz – Art Studio iz mjesta Ortisei u Južnom Tirolu, a nabavljen je na inicijativu donatora toga križa – to su supružnici Tomislav i Josipa Sičić, koja je rodom iz Zemunika. Župnik je zahvalio za taj dragocjeni i izvanredni dar cijeloj obitelji Sičić, na želji da velikim križem daruju župnu crkvu, zamolivši da obitelji Sičić Kraljica mira isprosi od svoga Sina, Krista Kralja, obilje milosti i blagoslova.

Don Gašpar je zahvalio i obitelji Dragaš, braći Dariju i Ivici koji su župi darovali bojanje zlatnom bojom velikog zida na kojem je križ. Braća Dragaš poklonila su župi i bojanje fasade župne kuće. Don Gašpar je zahvalio i kameno-klesaru Nikoli Kamberu koji je dijelom donirao izradu krstionice te župljanima Zemunika na prilozima za kupnju te krstionice.

Župnik Dodić zahvalio je i Ivici Šariću, načelniku Općine Zemunik koja je velikim dijelom financirala bojanje fasade Crkve izvana, što je pokrenuo načelnik Šarić, a dio bojanja vanjske fasade župne crkve također su svojim milodarima financirali župljani Zemunika Donjeg.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

U sklopu svojih pastirskih vizitacija župama grada Zadra, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić bio je u pastoralnom pohodu župe Presvetog Srca Isusova na Voštarnici u Zadru od ponedjeljka, 20. studenog do nedjelje, 26. studenog.

U utorak, 21. studenoga, u Crkvi sv. Frane nadbiskup se susreo s mladima koji se redovito okupljaju na susretima za mlade, kao i s krizmanicima naše Župe. Nakon pozdrava župnika fra Bojana, nadbiskup je održao mladima meditaciju o tri puta spoznaje Boga i to preko čežnje za istinom, srećom i ljubavlju. Nadbiskup je naglasio kako se Bog u Kristu objavio kao Istina, te da nam jedino on može darovati potpunu radost i sreću, kao i da je vrhunac ljubavi očitovan u križu gdje je Bog pokazao koliko voli svakoga od nas. Povezujući ovu stvarnost vjere sa životom mladih, nadbiskup ih je ohrabrio da znaju biti ustrajni u zajedništvu s Kristom obnavljajući tako lice Crkve. Nakon nadbiskupovih riječi, mladi su postavili pitanje nadbiskupu kako je on dobio duhovni poziv, koji je razlog da danas mladi odlaze iz Crkve, te zašto se danas u Crkvi ne govori toliko o zlu. Nadbiskup je u svim svojim odgovorima bio vrlo osoban, naglašavajući pritom i našu odgovornost za život Crkve, kao i potičući da se protiv zla u svijetu borimo svojim dobrim i svetim životom.

U srijedu, 22. studenog, u prostorijama naše Župe, nadbiskup se susreo s članovima Župnog pastoralnog i Župnog ekonomskog vijeća. Na početku susreta, fra Bojan je pozdravio okupljene i nadbiskupa ističući kako je u njihovoj prisutnosti očitovano i bogatstvo različitosti ove župne zajednice. Nakon pojedinačnog predstavljanja svakog pojedinog člana, nadbiskup je sve ohrabrio i pozvao da u svojem poslanju izvršavaju tri stvarnosti koje započinju slovom “S”, a to su slušanje, slavljenje i služenje. Mons. Zgrablić je istaknuo kako se slušanje odnosi i na Boga, kao i na druge koji s nama žive i djeluju; slavljenje se odnosi na našu redovitost i predanost u liturgijskim slavljima; a služenje se osobito tiče naše spremnosti biti na službu drugima, osobito siromasima i odbačenima. Po završetku radnog dijela sastanka, svi su se okupili i nastavili druženje uz zakusku oko bratskog stola, a nadbiskup je pozdravio i skupinu mladih FRAMU koja je imala svoj redoviti susret.

U četvrtak, 23. studenog, u Samostanu sv. Frane održan je susret obiteljske zajednice na kojoj je sudjelovao i naš nadbiskup Milan Zgrablić. Sve okupljene bračne parove i nadbiskupa Milana, kao i vicekancelara Marija Karadakića, na početku je pozdravio fra Bojan podsjetivši kako je ova zajednica izrasla kao plod hodočašća naše župe u Rim, gdje su mladi bračni parovi zatražili okupljanje obiteljske zajednice na kojoj bi rasli u zajedništvu s Gospodinom i međusobno. Nadbiskup je pozdravio sve okupljene te održao nagovor u kojem je posebno istaknuo kako je i naš Bog zajedništvo triju različitih osoba koje žive u jedinstvu, te ga možemo i razumijevati kao obitelj. Osim toga, mons. Zgrablić je posvjestio kako ljubav nikada nije samo osjećaj, nego je stav i odluka donoseći konkretne primjere iz naših svakodnevnih odnosa i obiteljskih stvarnosti. Osim toga, nadbiskup je pohvalio ovakvo okupljanje te napomenuo kako mu se čini da je ovo jedinstvena zajednica na području Nadbiskupije davši joj snažan poticaj i podršku potaknuvši ih na evanđeosko svjedočenje u obrani kršćanske antropologije i obiteljskog zajedništva. Nakon nagovora oca nadbiskupa bračni parovi su postavili nekoliko pitanja nadbiskupu, zadržavajući se poslije molitve i blagoslova u bratskom druženju i razgovoru.

Vrhunac pastoralnog pohoda i kanonske vizitacije bio je u nedjelju, 26. studenoga, na svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja. Nakon Misnog slavlja u 9 sati nadbiskupa su u crkvi dočekala naša djeca i dječji zbor “Anđeli” predvođeni s. Beatricom, koji su pjesmom pozdravili nadbiskupa, a riječi dobrodošlice izrekla je vlastitim stihovima recitacije djevojčica Mila Batur. Nadbiskup je zahvalio na ovako lijepom iznenađenju i dočeku te je okupljenima podijelio svoj blagoslov, kao i spomen sličice.

Misno slavlje u 10,30 sati u zajedništvu s braćom fra Bojanom, fra Andrijom i fra Pavlom, kao i u 12 sati, predvodio je nadbiskup mons. Milan Zgrablić. Na početku obaju slavlja pozdravio je nadbiskupa župnik fra Bojan. Nadbiskup je istaknuo svoju radost što može slaviti ovu svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja s vjernicima ove župe te je zahvalio braći franjevcima i sestrama milosrdnicama na svemu što čine za ovu župnu zajednicu. U homiliji se osvrnuo na naviještenu Božju riječ podsjećajući nas kako svojom ljubavlju izgrađujemo kraljevstvo Božje već ovdje na zemlji. Na kraju Misnoga slavlja i župnik je zahvalio biskupu na dolasku u ovu župnu zajednicu podsjetivši na riječi pape Franje kako biskup mora biti ispred, u sredini i na kraju svoga stada. Upravo smo ovu milost i mi imali iskusiti ovim pastoralnim pohodom. Kao zahvalu i uspomenu za ove susrete nadbiskupu su djeca darovala svoje crteže, župljani cvijeće, a braća adventski vijenac koji je napravio naš fra Pavle.

Nakon euharistijskog slavlja u 12 sati, nadbiskup se s braćom franjevcima i sestrama milosrdnicma zadržao u zajedništvu blagdanskog stola kojeg je pripremila naša domaćica s. Celina.

U svom osvrtu na pastoralni pohod otac nadbiskup je zapisao i ovo: “Pohvaljujem svu pastoralnu, duhovnu, katehetsku, liturgijsku, karitativnu i druge djelatnosti s kojima sam se ukratko upoznao u Župi. Lijepo je čuti kada župljani pohvalno i zahvalno govore o životu i djelovanju Župe, župne zajednice, župnika, župnih vikara, časnih sestara i svih drugih suradnika u župi. Radujem se što su u pastoralnom radu zahvaćene sve dobne skupine župljana i različiti oblici pastoralnog djelovanja. Zahvaljujem župniku fra Bojanu Rizvanu i njegovim najbližim suradnicima, osobito župnim vikarima fra Andriji Bilokapiću i fra Pavlu Iviću, na trudu i zauzetosti za slavu Božju i spasenje vjernika u Župi. Zahvaljujem i ocima franjevcima na čelu s provincijalom fra Tomislavom Šanko za brigu oko života Župe i otvorenosti za ustupanje prostora samostana za pastoralne potrebe župe. Hvala fra Stipi Nosiću, gvardijanu Samostana sv. Frane u Zadru”.

Zahvalni Gospodinu na svemu proživljenom kroz ove dane, svima vama preporučamo nas braću franjevce i naše sestre milosrdnice u molitve kako bismo u služenju ovoj župnoj zajednici sve činili na slavu Božju i na spasenje ljudi.

Fra Bojan Rizvan / Foto: Facebook Župa Presvetog Srca Isusova

Blagdan Gospe od Zdravlja svečano je proslavljen u utorak, 21. studenog, u župi Suhovare u zaleđu Zadra, gdje je svečano misno slavlje u suhovarskoj župnoj crkvi predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Premda je ta župa posvećena sv. Anti Padovanskom, puk se od davnina utječe Gospi od Zdravlja slaveći je kao glavnu župnu svetkovinu i časti njen kip noseći ga u procesiji nakon mise. Bilo je to prvi put unatrag zadnjih stotinu godina, prema kazivanju domaćeg puka koliko im je poznato, da je župnu svetkovinu Gospe od Zdravlja u Suhovarama predvodio zadarski nadbiskup.

„Gospodin nas uvijek s puno toga želi darovati, ali pitanje je koliko se mi njemu otvorimo, da možemo primiti njegove darove“, rekao je mons. Zgrablić. Ljudi mole za zdravlje, ali ono je relativna kategorija, prolazno stanje, čovjeka pogađaju bolesti. „Kad molimo Gospu od Zdravlja, mislimo na vječno zdravlje, na vječni život, na nešto što nam je potrebnije od zdravlja – to je da nam nikad ne ponestane ljubavi i radosti. Ako to imamo, onda smo zaista bogati, imamo bogatstvo koje je veće od tjelesnog zdravlja. Ono nam je potrebno, za to molimo, posjetimo liječnika. Ali, Gospodin nije došao samo da nam vrati tjelesno zdravlje“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

I navješteno Evanđelje o čudu koje je Isus učinio u Kani Galilejskoj ne govori o ozdravljenju. „Isus je ozdravljao, no Isus nam želi progovoriti o nečemu još vrjednijem od našeg zdravlja, što nam je potrebno u ovom životu, ali zahvaća i u vječnost i zbog čega smo stvoreni – zbog ljubavi i radosti“, rekao je mons. Zgrablić, podsjetivši da osobi iskazujemo najviše pažnje i ljubavi kad je bolesna. „Bolest je prigoda da jedni druge ljubimo, još više. Da činimo dobro, mislimo na Gospodina. Bogu se najviše molimo kad nam je teško, na njega osobito mislimo kad smo bolesni. Stanje bolesti je prigoda da se duboko povežemo s Gospodinom. Kad je naš život ugrožen, Bog nam se približava, uvijek kao dobrota, kao liječnik, spasitelj, milosrđe“, poručio je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je razmatrao značenje poruka svadbe u Kani koja je bila treći dan. Isus je treći dan uskrsnuo od mrtvih. „Taj treći dan simbolički predstavlja novi život kojeg nam je Gospodin donio na ovaj svijet, kao što je njegovo uskrsnuće. Isusovo uskrsnuće je središte naše vjere. Naša vjera počiva na Kristovom uskrsnuću – tu ćemo naći razlog naše radosti i ljubavi. Dakle, kad razmišljamo o Isusovom uskrsnuću, mi ulazimo u svadbu. Slika odnosa između Boga i Crkve, Boga i čovjeka je odnos svadbe. Gospodin nas poziva na gozbu zajedničkog života, gozbu radosti, jer nas ljubi“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Najčešća slika u Starom zavjetu je da je Bog zaručnik, a da je Izraelski narod njegova zaručnica. Isus to preuzima u Novom zavjetu. Isus dolazi da naš život bude svadba, gozba“.

Naime, u Isusovo vrijeme, svadba se nije slavila jedan sat ili jedan dan, nego slavila se osam dana. To govori o dugotrajnosti svadbenog, gozbenog ozračja, koje Gospodin nama želi darovati zauvijek, ne samo za kratkoročni trenutak.

„Prvo znamenje učinjeno u Kani Galilejskoj govori da je Isus došao objaviti nam puninu ljubavi u kojoj već participiramo po vjeri i sakramentima. Na Hebrejskom, Qanah znači nešto steći; netko mi je nešto darovao, nešto sam baštinio, primio. Izraelski narod je Qanah, Isus je primio svoj narod. Tako se događa i u našoj Kani. Važno je da primijetimo da na gozbi našeg života nismo sami. Kao što Evanđelje kaže da je ‘ondje bila Isusova majka’, s nama je Isusova majka koju je Bog izabrao u povijesti. Kada ne bi bilo Isusa, Marija bi bila poput drugih žena za koju ne bismo znali. Ali, bila je blizu Bogu, Bog je izabrao Mariju da joj da svoga Sina, da učini nešto veliko za nas; dao nam je ženu koja će nas pratiti na putu našeg života, kao majka“, rekao je mons. Zgrablić. Podsjetio je kako je u naravi majki da prate svoju djecu, bdiju nad njima, vode ih i pretrpe radi njihovog dobra, jer djeci žele najbolje u životu.

„Tako je Bog nama dao našu majku, da nam bude pratiteljica našeg života. Kada razmišljamo o BDM, razmišljamo o Majci koja je s nama, koja je naša suputnica. Marija hoda s nama, ona poznaje cilj i već ga je postigla“, rekao je nadbiskup.

Na svadbi su bili i Isusovi učenici. „Važno je da budemo kao Isusovi učenici, da budemo zajedno s Marijom, s Isusom. Da Isusa pozovemo u naš život. Kada čovjek pozove nekoga na ručak, gozbu, pozove ga jer mu je ta osoba draga, dragocjena, jer ga voli, želi biti s njime. Bog očekuje da ga pozovemo u naš život – to je čin naše vjere. Bog kao ljubav nam se ne nameće. Bog nam ne daje ništa na silu, nego Bog hoće našu slobodu. Ljubav daruje slobodu“, poručio je mons. Zgrablić.

Razmatrajući nestanak vina, a vino je u Svetom Pismu simbol radosti, nadbiskup je rekao kako se dogodi da u našem životu ponestane radosti, ljubavi, te se stvarnosti mogu ohladiti.

„Isus dolazi da ne bi nestalo vina u našem životu. Da bi Isus mogao učiniti čudo, kao što je učinio u Kani, majka Marija i nama govori što je rekla poslužiteljima oko Isusa: ‘Što god vam rekne, učinite’. Marija vidi, primijeti što je potrebno u našem životu i trebamo slušati Mariju, Isusovu riječ, sve što nam je Gospodin rekao. Da poslužitelji nisu poslušali, Isus ne bi učinio čudo. Prema tome, potrebna je duboka vjera da bi Gospodin vodu pretvorio u čudo vina, da bi našu narav pretvorio u nadnarav našeg života“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je pojasnio i značenje pojma ‘ženo’, riječi koju Isus upućuje majci Mariji u Kani. Ne obraća joj se s majko, nego kaže: ‘Ženo, što ja imam s tobom?’. Riječju ženo obratio se svojoj majci i s križa. Pojam žena označava život, simbol je života. To nije izraz Isusove drskosti prema majci, istaknuo je nadbiskup. „Tumači Svetog Pisma kažu da je u tom mentalitetu to bio diplomatski, politički govor koji označava da su dvije osobe na istoj razini, iste misli; kada su dvije osobe sklopile ugovor, savez, kad su se nešto dogovorili. Hoće reći, mi smo sada na istoj razini, isto činimo. Prema tome, Isus i Marija uvijek su iste misli, na istoj razini, na isti način govore s nama“, rekao je mons. Zgrablić.

Šest kamenih posuda je slika šest ploča. „Broj šest podsjeća na trenutak kad je Bog stvarao čovjeka. Kad je sve drugo stvorio, šesti dan Bog stvara čovjeka. To govori o čovjeku, o nama. Riječ je o Dekalogu, o savezu kojeg je Izraelski narod sklopio sa svojim Bogom. Druge posude od dvije do tri mjere označavaju čišćenje, obred, na koji način se Izraelski narod doživljava u Božjoj prisutnosti. Prazne posude označavaju vjerski, živi odnos Izraelskog naroda sa svojim Bogom. Bog dolazi i traži da se te prazne posude napune, vodom. Voda je simbol života. Najveći dio našeg tijela čini voda. Gospodin uzima ono što je u naravi čovjeka, našu vodu“, rekao je nadbiskup.

Gospodin želi uspostaviti odnos s čovjekom. Pritom je važno da čovjek posluša njegovu riječ, da se stavi u posude saveza, u posude dogovora kojeg Gospodin želi sklopiti s čovjekom. „Da sudove napunimo vodom. Da uzmemo našu narav, da prepoznamo čežnju koju imamo za dobrim, lijepim, za Bogom, mirom, radošću. To je već nešto životno u nama, božansko u nama. Gospodin je za to zainteresiran, da to preuzme“, ohrabrio je nadbiskup.

Istaknuo je i da Isus nije rekao, ‘Neka voda postane vino’, nego, ‘Zagrabite i nosite ravnatelju stola’. Dok su poslužitelji zagrabili, dogodilo se čudo da je voda postala vino. Dakle, Isusovom čudu prethodi naša radnja, suradnja, potreba da i mi nešto učinimo; da poslušamo njegovu riječ. Prije čina čuda događa se proces u kojem smo mi pozvani sudjelovati.

„Čudo da naša voda postaje vino, koje nas povezuje s Gospodinom, događa se kada mi zagrabimo u naše ljudsko; kada prepoznamo ono što već imamo u sebi, što je u našoj naravi i to nosimo kamo nam Gospodin govori, kamo nas Gospodin poziva i upućuje da to stavimo“, rekao je nadbiskup. Potaknuo je da na blagdan Gospe od Zdravlja prepoznamo Isusa kojem i mi dolazimo s osjećajima koji su opisani u Evanđelju. „Dolazimo s našim praznim posudama koje punimo vodom, punimo našom naravi, punimo našim osjećajima čežnje za Bogom, lijepim, dobrim. Poslušajmo Gospodina koji nam govori da zagrabimo, da se s time poslužimo i odnesemo ravnatelju stola; da doživimo čudo, da je Gospodin učinio nešto neobično u našem životu. Ono čega je ponestalo u našem životu, Gospodin ima moć, snagu, čudo to umnožiti i učiniti da vječno traje“, poručio je nadbiskup. Podsjetio je pritom na apostola Pavla koji je bio ispunjen radošću i dok je bio u zatvoru i čekao smrtnu osudu. I tada je pisao svojim učenicima, „Radujte se u Gospodinu uvijek. Ponavljam, radujte se“.

„I dok je čekao teški trenutak svoga života, Pavao je našao radost u Gospodinu jer je ljubio Gospodina i činio ono što je govorio. Tu milost Gospodin daruje svakome od nas da bismo bili ispunjeni njegovim životom, njegovom radošću, najvećim zdravljem, većim dobrom od ikojeg zemaljskog dobra. Da kao radosni kršćani širimo i nosimo Radosnu vijest – živog, uskrslog Isusa koji vodu naše naravi, vodu našeg života, pretvara u najbolje vino radosti i vječnosti“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio da blagdan Gospe od Zdravlja ima i stariji naziv, 1 100 godina stariji od naziva Gospe od Zdravlja. Naime, 532. godine u Jeruzalemu, blizu mjesta gdje je Isus razapet i uskrsnuo, izgrađena je crkva gdje je, prema predaji, živjela Marija. Tada, u 6. st., ustanovljen je blagdan Prikazanja BDM. „Na ovaj blagdan promišljamo o Mariji koja je prikazana Gospodinu. I mi se želimo prikazati Gospodinu, uzvratiti na ono što nam je Gospodin darovao“, potaknuo je nadbiskup.

Blagdan Gospe od Zdravlja je novijeg datuma, iz 17. stoljeća. U vremenu 1630.-ih godina vladala je velika kuga od koje su umrli desetci tisuća ljudi. U Mletačkoj republici od kuge je bilo umrlo više od 80 000 ljudi. U Poreču je tada bilo svega 18 stanovnika. Tada je Senat u Veneciji učinio zavjet BDM i kuga je nestala. Tada je izgrađena velika crkva koju se i sada može posjetiti, Santa Maria della Salute, Gospa od Zdravlja. Od tada se taj blagdan proširio te se osobito slavi u hrvatskom obalnom dijelu koje je nekad bilo pod mletačkom vlašću, podsjetio je mons. Zgrablić.

Procesija s Gospinim kipom nije se održala zbog kiše.

Foto: I. Grbić

Spomendan bl. Serafina Glasnovića Kodića, prvog janjevačkog blaženika podrijetlom, svečano je proslavljen u nedjelju, 5. studenog u župnoj crkvi sv. Nikole biskupa u Kistanjama, večernjim misnim slavljem koje je predvodio don Mladen Protić, župnik Rodaljica, Korlata i Popovića.

Kistanje nastanjuju Janjevci, a mučenik fra Serafin je rodom Janjevac (Janjevo, 25. travnja 1893. – Lješ, 11. svibnja 1947.). Nakon mise, vjernici su počastili moći bl. Serafina koje su Janjevci iz Kistanja dobili 2016. na slavlju Glasnovićeve beatifikacije u Skadru. Relikvijar u kojem su moći predstavlja spojeni sklop zvonika župne crkve u Kistanjama i Janjevu koja Janjevcima puno znači kao mjesto podrijetla te najstarije hrvatske dijaspore.

Tumačeći navješteno Evanđelje, don Mladen je rekao da se Isus obratio izravnim govorom o pismoznancima, ne govoreći u prispodobi. Upozorio je narod da se ne ugledaju u njihova djela, što se nastavlja na starozavjetno čitanje iz Knjige proroka Malahije, u kojem je Bog upozorio ondašnje svećenike da su skrenuli s pravog puta, učinili da se mnogi spotiču o Zakon i raskinuli su Levijev savez. Zato će ih stići kazna i prezir naroda.

„Isus također opominje svoje suvremenike, farizeje i pismoznance koji su zasjeli na stolicu Mojsija koji je bio vođa, pastir i učitelj Izraelskog naroda jer ih je izveo iz egipatskog ropstva i proveo kroz pustinju. Na putu prema Obećanoj zemlji dao im je zakon, deset Božjih zapovijedi na koje su pismoznanci i farizeji dodali još 603 zapovijedi, zabrane te su Izraelci trebali obdržavati 613 propisa. Isus kaže da su pismoznanci i farizeji ljude opteretili teškim bremenom, teretom, a sami ni prstom nisu pomaknuli. Odnosno, farizeji i pismoznanci obdržavali su zakon obredno, izvanjski, da ih drugi vide i hvale, da ih pozdravljaju na trgovima, daju im prva mjesta u sinagogama i na gozbama. Voljeli su da ih ljudi zovu učiteljem, jer se s Mojsijeve stolice poučavalo ljude kako treba živjeti i ponašati se. No, bili su licemjeri jer nisu radili ono što su drugima govorili da rade. Druge su upozoravali, korili, a sami nisu opsluživali što su trebali opsluživati“, upozorio je don Mladen. Istaknuo je prvenstvo unutarnjeg služenja na koje Bog poziva: na duh služenja u ljubavi i milosrđe.

„Isus ne želi izvanjsko opsluživanje zakona, nego unutarnje, da se djela čine iz ljubavi. Ako mi ne izgaramo i nemamo žar u sebi, kako ćemo učiniti da drugi gore i kako ćemo drugima prenijeti žar“, potaknuo je don Mladen, rekavši da ta Božja riječ poziva i današnje pastire naroda, svećenike i biskupe, da doista žive Božji zakon i vrše Božju volju, da bi riječ koju kazuju imala snagu.

„Kad živimo ono što govorimo, autentični smo i imamo snagu druge poticati na promjenu. Kad smo autentični, preko našeg propovijedanja i primjerom našeg života mogu se mijenjati tuđa srca i oblikovati po Božjoj volji“, poručio je don Mladen. Podsjetio je na Isusovu riječ učenicima i mnoštvu da se ne ugledaju u djela pismoznanaca, ali da ih slušaju što govore, što znači da ne odobravaju i ne čine grijeh kojega čine starješine.

„Ako smo kristoliki, tada živimo ljubav Božju i riječ Božju koju treba izvršavati do kraja, ako treba i do smrti na križu, poput Isusa. Tada je naša riječ u Božjoj snazi sposobna činiti čuda, mijenjati ljudska srca i spašavati duše. A to je naše glavno poslanje. Svi krštenici dio su općeg Kristovog svećeništva pa se Isusova riječ ne odnosi samo na pastire naroda, nego na sve kršćane. Svi smo pozvani živjeti evanđelje svojim životom, svojim djelima. Jer, ako ne živimo to što govorimo, neće nas nitko ozbiljno shvaćati i tada smo licemjeri“, upozorio je don Mladen, naglasivši da Bog kršćane poziva na autentičnost, da budu sol zemlje i svjetlo svijeta.

„Blaženi fra Serafin uzor je pastira i vođe kojega treba slijediti, jer on je svojim životom zaista i potvrđivao ono što je govorio i naučavao. Borio se za istinu i pravdu i ustrajao je u vjeri do kraja, do mučeničke smrti. Položio je svoj život i da zaštiti svoju braću, u vjernosti Isusu Kristu“, poručio je don Mladen.

Na toj misi don Mladen se spomenuo i prve godišnjice svoga đakonskog ređenja koje je bilo upravo u Kistanjama, 5. studenoga 2022. godine.

Završetak trodnevne duhovne pripreme za proslavu janjevačkog zaštitnika Glasnovića, misu na uočnicu blagdana, u subotu, 4. studenog, predvodio je don Mario Karadakić, vicekancelar Zadarske nadbiskupije, Janjevac podrijetlom iz Kistanja koji je s don Mladenom Protićem bio zaređen za đakona prije godinu dana. Nakon te subotnje mise, do blagdanske nedjelje ujutro u 7,30 sati, u crkvi Gospe od Zdravlja u Kistanjama bilo je cjelonoćno klanjanje.

Don Ivan Perković, župnik Kistanja, podsjetio je na tešku povijest Janjevaca; ove godine je 720 godina od prvog pisanog spomena Janjeva. U njihovim trpljenjima, janjevački mučenici i blaženici svijetle im kao uzori, kao što im je znak utjehe, osnaženosti i ohrabrenja u teškom vremenu 1990.-ih godina bilo dovoljno vidjeti da je upaljeno svjetlo u njihovoj župnoj crkvi sv. Nikole u Janjevu, gdje sada živi oko 120 hrvatskih katolika.

Uz fra Serafina, Janjevci imaju još jednog janjevačkog mučenika, Slugu Božjega fra Alojzija Palića (1878.-1913.), kojeg su ubili crnogorski vojnici jer se bio suprotstavio nasilnom pokrštavanju muslimana od strane pravoslavaca i nije pristao prijeći u pravoslavnu Crkvu.

Početak molitve za proglašenje blaženima franjevačkih Janjevaca Kodića i Palića počeo je upravo u Kistanjama 2004. godine. Tim povodom, misno slavlje 7. ožujka 2005. u kripti tada gradnjom započete nove župne crkve Sv. Nikole u Kistanjama predvodio je tadašnji zadarski nadbiskup Ivan Prenđa. U zajedništvu s dvadeset janjevačkih svećenika, mons. Prenđa blagoslovio je tada prvu sliku koja prikazuje franjevačke mučenike s Letničkom Gospom, autora Drage Glasnovića koji je rođak fra Serafina. Na toj velikoj slici koja se sada nalazi u župnoj crkvi Sv. Nikole, fra Alojzije prima krunicu od Majke Božje, a fra Serafin joj poklanja janjevačku crkvu. U kistanjskoj župnoj crkvi nalazi se i velika slika (1,70 m x 1,40 m), portret bl. fra Serafina, autora akademskog slikara Ivice Jurčevića iz Tomislavgrada, koju je 2017. blagoslovio tadašnji zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

Ivan, redovničkog imena fra Serafin, rođen je u obitelji Gašpara i Antonije rođ. Rodić. Sa 16 godina ušao je u Red manje braće. Svečane zavjete položio je 1915., a te je godine, 30. lipnja, zaređen i za svećenika. Teološki studij počeo je na Franjevačkoj teologiji u Skadru u Albaniji, a nastavio ga je u Grazu u Austriji. Poslije Prvog svjetskog rata ostao je u Albaniji. Bio je ekonom i definitor u svojoj franjevačkoj provinciji i župnik u župama Dushman, Shale, Prekal, Bushkash, Vukel i na kraju u Lješu.

Zbog lažne optužbe i odbijanja da lažno optuži svoju braću franjevce, nakon jednog provincijskog sastanka bio je uhićen i okrutno mučen. Prema svjedočanstvu njegove rođakinje Ivanke Kodić, fra Serafin je bio kamenovan. Od posljedica mučenja, nakon nekoliko dana, 11. svibnja 1947., preminuo je u franjevačkom samostanu u Lješu, u Albaniji, koji je već tada bio pretvoren u bolnicu. Nakon 46 godina, njegovi posmrtni ostaci pokopani su u novoj franjevačkoj crkvi Navještenja BDM u Lješu gdje je pastoralno djelovao nekoliko godina. Postupak za proglašenje fra Serafina blaženim počeo je 10. studenog 2002. u Skadarskoj biskupiji. Blaženim je proglašen 5. studenoga 2016. u Skadru, s još 37 mučenika koji su ubijeni u Albaniji za vrijeme komunističkog režima od 1945. do 1974., među kojima je bio još jedan Hrvat, don Antun Muzić iz Vrnavokola na Kosovu.

Ines Grbić

Foto: Župa Kistanje