U sklopu svojih pastirskih vizitacija župama grada Zadra, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić bio je u pastoralnom pohodu župe Presvetog Srca Isusova na Voštarnici u Zadru od ponedjeljka, 20. studenog do nedjelje, 26. studenog.

U utorak, 21. studenoga, u Crkvi sv. Frane nadbiskup se susreo s mladima koji se redovito okupljaju na susretima za mlade, kao i s krizmanicima naše Župe. Nakon pozdrava župnika fra Bojana, nadbiskup je održao mladima meditaciju o tri puta spoznaje Boga i to preko čežnje za istinom, srećom i ljubavlju. Nadbiskup je naglasio kako se Bog u Kristu objavio kao Istina, te da nam jedino on može darovati potpunu radost i sreću, kao i da je vrhunac ljubavi očitovan u križu gdje je Bog pokazao koliko voli svakoga od nas. Povezujući ovu stvarnost vjere sa životom mladih, nadbiskup ih je ohrabrio da znaju biti ustrajni u zajedništvu s Kristom obnavljajući tako lice Crkve. Nakon nadbiskupovih riječi, mladi su postavili pitanje nadbiskupu kako je on dobio duhovni poziv, koji je razlog da danas mladi odlaze iz Crkve, te zašto se danas u Crkvi ne govori toliko o zlu. Nadbiskup je u svim svojim odgovorima bio vrlo osoban, naglašavajući pritom i našu odgovornost za život Crkve, kao i potičući da se protiv zla u svijetu borimo svojim dobrim i svetim životom.

U srijedu, 22. studenog, u prostorijama naše Župe, nadbiskup se susreo s članovima Župnog pastoralnog i Župnog ekonomskog vijeća. Na početku susreta, fra Bojan je pozdravio okupljene i nadbiskupa ističući kako je u njihovoj prisutnosti očitovano i bogatstvo različitosti ove župne zajednice. Nakon pojedinačnog predstavljanja svakog pojedinog člana, nadbiskup je sve ohrabrio i pozvao da u svojem poslanju izvršavaju tri stvarnosti koje započinju slovom “S”, a to su slušanje, slavljenje i služenje. Mons. Zgrablić je istaknuo kako se slušanje odnosi i na Boga, kao i na druge koji s nama žive i djeluju; slavljenje se odnosi na našu redovitost i predanost u liturgijskim slavljima; a služenje se osobito tiče naše spremnosti biti na službu drugima, osobito siromasima i odbačenima. Po završetku radnog dijela sastanka, svi su se okupili i nastavili druženje uz zakusku oko bratskog stola, a nadbiskup je pozdravio i skupinu mladih FRAMU koja je imala svoj redoviti susret.

U četvrtak, 23. studenog, u Samostanu sv. Frane održan je susret obiteljske zajednice na kojoj je sudjelovao i naš nadbiskup Milan Zgrablić. Sve okupljene bračne parove i nadbiskupa Milana, kao i vicekancelara Marija Karadakića, na početku je pozdravio fra Bojan podsjetivši kako je ova zajednica izrasla kao plod hodočašća naše župe u Rim, gdje su mladi bračni parovi zatražili okupljanje obiteljske zajednice na kojoj bi rasli u zajedništvu s Gospodinom i međusobno. Nadbiskup je pozdravio sve okupljene te održao nagovor u kojem je posebno istaknuo kako je i naš Bog zajedništvo triju različitih osoba koje žive u jedinstvu, te ga možemo i razumijevati kao obitelj. Osim toga, mons. Zgrablić je posvjestio kako ljubav nikada nije samo osjećaj, nego je stav i odluka donoseći konkretne primjere iz naših svakodnevnih odnosa i obiteljskih stvarnosti. Osim toga, nadbiskup je pohvalio ovakvo okupljanje te napomenuo kako mu se čini da je ovo jedinstvena zajednica na području Nadbiskupije davši joj snažan poticaj i podršku potaknuvši ih na evanđeosko svjedočenje u obrani kršćanske antropologije i obiteljskog zajedništva. Nakon nagovora oca nadbiskupa bračni parovi su postavili nekoliko pitanja nadbiskupu, zadržavajući se poslije molitve i blagoslova u bratskom druženju i razgovoru.

Vrhunac pastoralnog pohoda i kanonske vizitacije bio je u nedjelju, 26. studenoga, na svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja. Nakon Misnog slavlja u 9 sati nadbiskupa su u crkvi dočekala naša djeca i dječji zbor “Anđeli” predvođeni s. Beatricom, koji su pjesmom pozdravili nadbiskupa, a riječi dobrodošlice izrekla je vlastitim stihovima recitacije djevojčica Mila Batur. Nadbiskup je zahvalio na ovako lijepom iznenađenju i dočeku te je okupljenima podijelio svoj blagoslov, kao i spomen sličice.

Misno slavlje u 10,30 sati u zajedništvu s braćom fra Bojanom, fra Andrijom i fra Pavlom, kao i u 12 sati, predvodio je nadbiskup mons. Milan Zgrablić. Na početku obaju slavlja pozdravio je nadbiskupa župnik fra Bojan. Nadbiskup je istaknuo svoju radost što može slaviti ovu svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja s vjernicima ove župe te je zahvalio braći franjevcima i sestrama milosrdnicama na svemu što čine za ovu župnu zajednicu. U homiliji se osvrnuo na naviještenu Božju riječ podsjećajući nas kako svojom ljubavlju izgrađujemo kraljevstvo Božje već ovdje na zemlji. Na kraju Misnoga slavlja i župnik je zahvalio biskupu na dolasku u ovu župnu zajednicu podsjetivši na riječi pape Franje kako biskup mora biti ispred, u sredini i na kraju svoga stada. Upravo smo ovu milost i mi imali iskusiti ovim pastoralnim pohodom. Kao zahvalu i uspomenu za ove susrete nadbiskupu su djeca darovala svoje crteže, župljani cvijeće, a braća adventski vijenac koji je napravio naš fra Pavle.

Nakon euharistijskog slavlja u 12 sati, nadbiskup se s braćom franjevcima i sestrama milosrdnicma zadržao u zajedništvu blagdanskog stola kojeg je pripremila naša domaćica s. Celina.

U svom osvrtu na pastoralni pohod otac nadbiskup je zapisao i ovo: “Pohvaljujem svu pastoralnu, duhovnu, katehetsku, liturgijsku, karitativnu i druge djelatnosti s kojima sam se ukratko upoznao u Župi. Lijepo je čuti kada župljani pohvalno i zahvalno govore o životu i djelovanju Župe, župne zajednice, župnika, župnih vikara, časnih sestara i svih drugih suradnika u župi. Radujem se što su u pastoralnom radu zahvaćene sve dobne skupine župljana i različiti oblici pastoralnog djelovanja. Zahvaljujem župniku fra Bojanu Rizvanu i njegovim najbližim suradnicima, osobito župnim vikarima fra Andriji Bilokapiću i fra Pavlu Iviću, na trudu i zauzetosti za slavu Božju i spasenje vjernika u Župi. Zahvaljujem i ocima franjevcima na čelu s provincijalom fra Tomislavom Šanko za brigu oko života Župe i otvorenosti za ustupanje prostora samostana za pastoralne potrebe župe. Hvala fra Stipi Nosiću, gvardijanu Samostana sv. Frane u Zadru”.

Zahvalni Gospodinu na svemu proživljenom kroz ove dane, svima vama preporučamo nas braću franjevce i naše sestre milosrdnice u molitve kako bismo u služenju ovoj župnoj zajednici sve činili na slavu Božju i na spasenje ljudi.

Fra Bojan Rizvan / Foto: Facebook Župa Presvetog Srca Isusova

 

 

 

 

 

 

 

Blagdan Gospe od Zdravlja svečano je proslavljen u utorak, 21. studenog, u župi Suhovare u zaleđu Zadra, gdje je svečano misno slavlje u suhovarskoj župnoj crkvi predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Premda je ta župa posvećena sv. Anti Padovanskom, puk se od davnina utječe Gospi od Zdravlja slaveći je kao glavnu župnu svetkovinu i časti njen kip noseći ga u procesiji nakon mise. Bilo je to prvi put unatrag zadnjih stotinu godina, prema kazivanju domaćeg puka koliko im je poznato, da je župnu svetkovinu Gospe od Zdravlja u Suhovarama predvodio zadarski nadbiskup.

„Gospodin nas uvijek s puno toga želi darovati, ali pitanje je koliko se mi njemu otvorimo, da možemo primiti njegove darove“, rekao je mons. Zgrablić. Ljudi mole za zdravlje, ali ono je relativna kategorija, prolazno stanje, čovjeka pogađaju bolesti. „Kad molimo Gospu od Zdravlja, mislimo na vječno zdravlje, na vječni život, na nešto što nam je potrebnije od zdravlja – to je da nam nikad ne ponestane ljubavi i radosti. Ako to imamo, onda smo zaista bogati, imamo bogatstvo koje je veće od tjelesnog zdravlja. Ono nam je potrebno, za to molimo, posjetimo liječnika. Ali, Gospodin nije došao samo da nam vrati tjelesno zdravlje“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

I navješteno Evanđelje o čudu koje je Isus učinio u Kani Galilejskoj ne govori o ozdravljenju. „Isus je ozdravljao, no Isus nam želi progovoriti o nečemu još vrjednijem od našeg zdravlja, što nam je potrebno u ovom životu, ali zahvaća i u vječnost i zbog čega smo stvoreni – zbog ljubavi i radosti“, rekao je mons. Zgrablić, podsjetivši da osobi iskazujemo najviše pažnje i ljubavi kad je bolesna. „Bolest je prigoda da jedni druge ljubimo, još više. Da činimo dobro, mislimo na Gospodina. Bogu se najviše molimo kad nam je teško, na njega osobito mislimo kad smo bolesni. Stanje bolesti je prigoda da se duboko povežemo s Gospodinom. Kad je naš život ugrožen, Bog nam se približava, uvijek kao dobrota, kao liječnik, spasitelj, milosrđe“, poručio je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je razmatrao značenje poruka svadbe u Kani koja je bila treći dan. Isus je treći dan uskrsnuo od mrtvih. „Taj treći dan simbolički predstavlja novi život kojeg nam je Gospodin donio na ovaj svijet, kao što je njegovo uskrsnuće. Isusovo uskrsnuće je središte naše vjere. Naša vjera počiva na Kristovom uskrsnuću – tu ćemo naći razlog naše radosti i ljubavi. Dakle, kad razmišljamo o Isusovom uskrsnuću, mi ulazimo u svadbu. Slika odnosa između Boga i Crkve, Boga i čovjeka je odnos svadbe. Gospodin nas poziva na gozbu zajedničkog života, gozbu radosti, jer nas ljubi“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Najčešća slika u Starom zavjetu je da je Bog zaručnik, a da je Izraelski narod njegova zaručnica. Isus to preuzima u Novom zavjetu. Isus dolazi da naš život bude svadba, gozba“.

Naime, u Isusovo vrijeme, svadba se nije slavila jedan sat ili jedan dan, nego slavila se osam dana. To govori o dugotrajnosti svadbenog, gozbenog ozračja, koje Gospodin nama želi darovati zauvijek, ne samo za kratkoročni trenutak.

„Prvo znamenje učinjeno u Kani Galilejskoj govori da je Isus došao objaviti nam puninu ljubavi u kojoj već participiramo po vjeri i sakramentima. Na Hebrejskom, Qanah znači nešto steći; netko mi je nešto darovao, nešto sam baštinio, primio. Izraelski narod je Qanah, Isus je primio svoj narod. Tako se događa i u našoj Kani. Važno je da primijetimo da na gozbi našeg života nismo sami. Kao što Evanđelje kaže da je ‘ondje bila Isusova majka’, s nama je Isusova majka koju je Bog izabrao u povijesti. Kada ne bi bilo Isusa, Marija bi bila poput drugih žena za koju ne bismo znali. Ali, bila je blizu Bogu, Bog je izabrao Mariju da joj da svoga Sina, da učini nešto veliko za nas; dao nam je ženu koja će nas pratiti na putu našeg života, kao majka“, rekao je mons. Zgrablić. Podsjetio je kako je u naravi majki da prate svoju djecu, bdiju nad njima, vode ih i pretrpe radi njihovog dobra, jer djeci žele najbolje u životu.

„Tako je Bog nama dao našu majku, da nam bude pratiteljica našeg života. Kada razmišljamo o BDM, razmišljamo o Majci koja je s nama, koja je naša suputnica. Marija hoda s nama, ona poznaje cilj i već ga je postigla“, rekao je nadbiskup.

Na svadbi su bili i Isusovi učenici. „Važno je da budemo kao Isusovi učenici, da budemo zajedno s Marijom, s Isusom. Da Isusa pozovemo u naš život. Kada čovjek pozove nekoga na ručak, gozbu, pozove ga jer mu je ta osoba draga, dragocjena, jer ga voli, želi biti s njime. Bog očekuje da ga pozovemo u naš život – to je čin naše vjere. Bog kao ljubav nam se ne nameće. Bog nam ne daje ništa na silu, nego Bog hoće našu slobodu. Ljubav daruje slobodu“, poručio je mons. Zgrablić.

Razmatrajući nestanak vina, a vino je u Svetom Pismu simbol radosti, nadbiskup je rekao kako se dogodi da u našem životu ponestane radosti, ljubavi, te se stvarnosti mogu ohladiti.

„Isus dolazi da ne bi nestalo vina u našem životu. Da bi Isus mogao učiniti čudo, kao što je učinio u Kani, majka Marija i nama govori što je rekla poslužiteljima oko Isusa: ‘Što god vam rekne, učinite’. Marija vidi, primijeti što je potrebno u našem životu i trebamo slušati Mariju, Isusovu riječ, sve što nam je Gospodin rekao. Da poslužitelji nisu poslušali, Isus ne bi učinio čudo. Prema tome, potrebna je duboka vjera da bi Gospodin vodu pretvorio u čudo vina, da bi našu narav pretvorio u nadnarav našeg života“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je pojasnio i značenje pojma ‘ženo’, riječi koju Isus upućuje majci Mariji u Kani. Ne obraća joj se s majko, nego kaže: ‘Ženo, što ja imam s tobom?’. Riječju ženo obratio se svojoj majci i s križa. Pojam žena označava život, simbol je života. To nije izraz Isusove drskosti prema majci, istaknuo je nadbiskup. „Tumači Svetog Pisma kažu da je u tom mentalitetu to bio diplomatski, politički govor koji označava da su dvije osobe na istoj razini, iste misli; kada su dvije osobe sklopile ugovor, savez, kad su se nešto dogovorili. Hoće reći, mi smo sada na istoj razini, isto činimo. Prema tome, Isus i Marija uvijek su iste misli, na istoj razini, na isti način govore s nama“, rekao je mons. Zgrablić.

Šest kamenih posuda je slika šest ploča. „Broj šest podsjeća na trenutak kad je Bog stvarao čovjeka. Kad je sve drugo stvorio, šesti dan Bog stvara čovjeka. To govori o čovjeku, o nama. Riječ je o Dekalogu, o savezu kojeg je Izraelski narod sklopio sa svojim Bogom. Druge posude od dvije do tri mjere označavaju čišćenje, obred, na koji način se Izraelski narod doživljava u Božjoj prisutnosti. Prazne posude označavaju vjerski, živi odnos Izraelskog naroda sa svojim Bogom. Bog dolazi i traži da se te prazne posude napune, vodom. Voda je simbol života. Najveći dio našeg tijela čini voda. Gospodin uzima ono što je u naravi čovjeka, našu vodu“, rekao je nadbiskup.

Gospodin želi uspostaviti odnos s čovjekom. Pritom je važno da čovjek posluša njegovu riječ, da se stavi u posude saveza, u posude dogovora kojeg Gospodin želi sklopiti s čovjekom. „Da sudove napunimo vodom. Da uzmemo našu narav, da prepoznamo čežnju koju imamo za dobrim, lijepim, za Bogom, mirom, radošću. To je već nešto životno u nama, božansko u nama. Gospodin je za to zainteresiran, da to preuzme“, ohrabrio je nadbiskup.

Istaknuo je i da Isus nije rekao, ‘Neka voda postane vino’, nego, ‘Zagrabite i nosite ravnatelju stola’. Dok su poslužitelji zagrabili, dogodilo se čudo da je voda postala vino. Dakle, Isusovom čudu prethodi naša radnja, suradnja, potreba da i mi nešto učinimo; da poslušamo njegovu riječ. Prije čina čuda događa se proces u kojem smo mi pozvani sudjelovati.

„Čudo da naša voda postaje vino, koje nas povezuje s Gospodinom, događa se kada mi zagrabimo u naše ljudsko; kada prepoznamo ono što već imamo u sebi, što je u našoj naravi i to nosimo kamo nam Gospodin govori, kamo nas Gospodin poziva i upućuje da to stavimo“, rekao je nadbiskup. Potaknuo je da na blagdan Gospe od Zdravlja prepoznamo Isusa kojem i mi dolazimo s osjećajima koji su opisani u Evanđelju. „Dolazimo s našim praznim posudama koje punimo vodom, punimo našom naravi, punimo našim osjećajima čežnje za Bogom, lijepim, dobrim. Poslušajmo Gospodina koji nam govori da zagrabimo, da se s time poslužimo i odnesemo ravnatelju stola; da doživimo čudo, da je Gospodin učinio nešto neobično u našem životu. Ono čega je ponestalo u našem životu, Gospodin ima moć, snagu, čudo to umnožiti i učiniti da vječno traje“, poručio je nadbiskup. Podsjetio je pritom na apostola Pavla koji je bio ispunjen radošću i dok je bio u zatvoru i čekao smrtnu osudu. I tada je pisao svojim učenicima, „Radujte se u Gospodinu uvijek. Ponavljam, radujte se“.

„I dok je čekao teški trenutak svoga života, Pavao je našao radost u Gospodinu jer je ljubio Gospodina i činio ono što je govorio. Tu milost Gospodin daruje svakome od nas da bismo bili ispunjeni njegovim životom, njegovom radošću, najvećim zdravljem, većim dobrom od ikojeg zemaljskog dobra. Da kao radosni kršćani širimo i nosimo Radosnu vijest – živog, uskrslog Isusa koji vodu naše naravi, vodu našeg života, pretvara u najbolje vino radosti i vječnosti“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio da blagdan Gospe od Zdravlja ima i stariji naziv, 1 100 godina stariji od naziva Gospe od Zdravlja. Naime, 532. godine u Jeruzalemu, blizu mjesta gdje je Isus razapet i uskrsnuo, izgrađena je crkva gdje je, prema predaji, živjela Marija. Tada, u 6. st., ustanovljen je blagdan Prikazanja BDM. „Na ovaj blagdan promišljamo o Mariji koja je prikazana Gospodinu. I mi se želimo prikazati Gospodinu, uzvratiti na ono što nam je Gospodin darovao“, potaknuo je nadbiskup.

Blagdan Gospe od Zdravlja je novijeg datuma, iz 17. stoljeća. U vremenu 1630.-ih godina vladala je velika kuga od koje su umrli desetci tisuća ljudi. U Mletačkoj republici od kuge je bilo umrlo više od 80 000 ljudi. U Poreču je tada bilo svega 18 stanovnika. Tada je Senat u Veneciji učinio zavjet BDM i kuga je nestala. Tada je izgrađena velika crkva koju se i sada može posjetiti, Santa Maria della Salute, Gospa od Zdravlja. Od tada se taj blagdan proširio te se osobito slavi u hrvatskom obalnom dijelu koje je nekad bilo pod mletačkom vlašću, podsjetio je mons. Zgrablić.

Procesija s Gospinim kipom nije se održala zbog kiše.

Foto: I. Grbić

 

Spomendan bl. Serafina Glasnovića Kodića, prvog janjevačkog blaženika podrijetlom, svečano je proslavljen u nedjelju, 5. studenog u župnoj crkvi sv. Nikole biskupa u Kistanjama, večernjim misnim slavljem koje je predvodio don Mladen Protić, župnik Rodaljica, Korlata i Popovića.

Kistanje nastanjuju Janjevci, a mučenik fra Serafin je rodom Janjevac (Janjevo, 25. travnja 1893. – Lješ, 11. svibnja 1947.). Nakon mise, vjernici su počastili moći bl. Serafina koje su Janjevci iz Kistanja dobili 2016. na slavlju Glasnovićeve beatifikacije u Skadru. Relikvijar u kojem su moći predstavlja spojeni sklop zvonika župne crkve u Kistanjama i Janjevu koja Janjevcima puno znači kao mjesto podrijetla te najstarije hrvatske dijaspore.

Tumačeći navješteno Evanđelje, don Mladen je rekao da se Isus obratio izravnim govorom o pismoznancima, ne govoreći u prispodobi. Upozorio je narod da se ne ugledaju u njihova djela, što se nastavlja na starozavjetno čitanje iz Knjige proroka Malahije, u kojem je Bog upozorio ondašnje svećenike da su skrenuli s pravog puta, učinili da se mnogi spotiču o Zakon i raskinuli su Levijev savez. Zato će ih stići kazna i prezir naroda.

„Isus također opominje svoje suvremenike, farizeje i pismoznance koji su zasjeli na stolicu Mojsija koji je bio vođa, pastir i učitelj Izraelskog naroda jer ih je izveo iz egipatskog ropstva i proveo kroz pustinju. Na putu prema Obećanoj zemlji dao im je zakon, deset Božjih zapovijedi na koje su pismoznanci i farizeji dodali još 603 zapovijedi, zabrane te su Izraelci trebali obdržavati 613 propisa. Isus kaže da su pismoznanci i farizeji ljude opteretili teškim bremenom, teretom, a sami ni prstom nisu pomaknuli. Odnosno, farizeji i pismoznanci obdržavali su zakon obredno, izvanjski, da ih drugi vide i hvale, da ih pozdravljaju na trgovima, daju im prva mjesta u sinagogama i na gozbama. Voljeli su da ih ljudi zovu učiteljem, jer se s Mojsijeve stolice poučavalo ljude kako treba živjeti i ponašati se. No, bili su licemjeri jer nisu radili ono što su drugima govorili da rade. Druge su upozoravali, korili, a sami nisu opsluživali što su trebali opsluživati“, upozorio je don Mladen. Istaknuo je prvenstvo unutarnjeg služenja na koje Bog poziva: na duh služenja u ljubavi i milosrđe.

„Isus ne želi izvanjsko opsluživanje zakona, nego unutarnje, da se djela čine iz ljubavi. Ako mi ne izgaramo i nemamo žar u sebi, kako ćemo učiniti da drugi gore i kako ćemo drugima prenijeti žar“, potaknuo je don Mladen, rekavši da ta Božja riječ poziva i današnje pastire naroda, svećenike i biskupe, da doista žive Božji zakon i vrše Božju volju, da bi riječ koju kazuju imala snagu.

„Kad živimo ono što govorimo, autentični smo i imamo snagu druge poticati na promjenu. Kad smo autentični, preko našeg propovijedanja i primjerom našeg života mogu se mijenjati tuđa srca i oblikovati po Božjoj volji“, poručio je don Mladen. Podsjetio je na Isusovu riječ učenicima i mnoštvu da se ne ugledaju u djela pismoznanaca, ali da ih slušaju što govore, što znači da ne odobravaju i ne čine grijeh kojega čine starješine.

„Ako smo kristoliki, tada živimo ljubav Božju i riječ Božju koju treba izvršavati do kraja, ako treba i do smrti na križu, poput Isusa. Tada je naša riječ u Božjoj snazi sposobna činiti čuda, mijenjati ljudska srca i spašavati duše. A to je naše glavno poslanje. Svi krštenici dio su općeg Kristovog svećeništva pa se Isusova riječ ne odnosi samo na pastire naroda, nego na sve kršćane. Svi smo pozvani živjeti evanđelje svojim životom, svojim djelima. Jer, ako ne živimo to što govorimo, neće nas nitko ozbiljno shvaćati i tada smo licemjeri“, upozorio je don Mladen, naglasivši da Bog kršćane poziva na autentičnost, da budu sol zemlje i svjetlo svijeta.

„Blaženi fra Serafin uzor je pastira i vođe kojega treba slijediti, jer on je svojim životom zaista i potvrđivao ono što je govorio i naučavao. Borio se za istinu i pravdu i ustrajao je u vjeri do kraja, do mučeničke smrti. Položio je svoj život i da zaštiti svoju braću, u vjernosti Isusu Kristu“, poručio je don Mladen.

Na toj misi don Mladen se spomenuo i prve godišnjice svoga đakonskog ređenja koje je bilo upravo u Kistanjama, 5. studenoga 2022. godine.

Završetak trodnevne duhovne pripreme za proslavu janjevačkog zaštitnika Glasnovića, misu na uočnicu blagdana, u subotu, 4. studenog, predvodio je don Mario Karadakić, vicekancelar Zadarske nadbiskupije, Janjevac podrijetlom iz Kistanja koji je s don Mladenom Protićem bio zaređen za đakona prije godinu dana. Nakon te subotnje mise, do blagdanske nedjelje ujutro u 7,30 sati, u crkvi Gospe od Zdravlja u Kistanjama bilo je cjelonoćno klanjanje.

Don Ivan Perković, župnik Kistanja, podsjetio je na tešku povijest Janjevaca; ove godine je 720 godina od prvog pisanog spomena Janjeva. U njihovim trpljenjima, janjevački mučenici i blaženici svijetle im kao uzori, kao što im je znak utjehe, osnaženosti i ohrabrenja u teškom vremenu 1990.-ih godina bilo dovoljno vidjeti da je upaljeno svjetlo u njihovoj župnoj crkvi sv. Nikole u Janjevu, gdje sada živi oko 120 hrvatskih katolika.

Uz fra Serafina, Janjevci imaju još jednog janjevačkog mučenika, Slugu Božjega fra Alojzija Palića (1878.-1913.), kojeg su ubili crnogorski vojnici jer se bio suprotstavio nasilnom pokrštavanju muslimana od strane pravoslavaca i nije pristao prijeći u pravoslavnu Crkvu.

Početak molitve za proglašenje blaženima franjevačkih Janjevaca Kodića i Palića počeo je upravo u Kistanjama 2004. godine. Tim povodom, misno slavlje 7. ožujka 2005. u kripti tada gradnjom započete nove župne crkve Sv. Nikole u Kistanjama predvodio je tadašnji zadarski nadbiskup Ivan Prenđa. U zajedništvu s dvadeset janjevačkih svećenika, mons. Prenđa blagoslovio je tada prvu sliku koja prikazuje franjevačke mučenike s Letničkom Gospom, autora Drage Glasnovića koji je rođak fra Serafina. Na toj velikoj slici koja se sada nalazi u župnoj crkvi Sv. Nikole, fra Alojzije prima krunicu od Majke Božje, a fra Serafin joj poklanja janjevačku crkvu. U kistanjskoj župnoj crkvi nalazi se i velika slika (1,70 m x 1,40 m), portret bl. fra Serafina, autora akademskog slikara Ivice Jurčevića iz Tomislavgrada, koju je 2017. blagoslovio tadašnji zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

Ivan, redovničkog imena fra Serafin, rođen je u obitelji Gašpara i Antonije rođ. Rodić. Sa 16 godina ušao je u Red manje braće. Svečane zavjete položio je 1915., a te je godine, 30. lipnja, zaređen i za svećenika. Teološki studij počeo je na Franjevačkoj teologiji u Skadru u Albaniji, a nastavio ga je u Grazu u Austriji. Poslije Prvog svjetskog rata ostao je u Albaniji. Bio je ekonom i definitor u svojoj franjevačkoj provinciji i župnik u župama Dushman, Shale, Prekal, Bushkash, Vukel i na kraju u Lješu.

Zbog lažne optužbe i odbijanja da lažno optuži svoju braću franjevce, nakon jednog provincijskog sastanka bio je uhićen i okrutno mučen. Prema svjedočanstvu njegove rođakinje Ivanke Kodić, fra Serafin je bio kamenovan. Od posljedica mučenja, nakon nekoliko dana, 11. svibnja 1947., preminuo je u franjevačkom samostanu u Lješu, u Albaniji, koji je već tada bio pretvoren u bolnicu. Nakon 46 godina, njegovi posmrtni ostaci pokopani su u novoj franjevačkoj crkvi Navještenja BDM u Lješu gdje je pastoralno djelovao nekoliko godina. Postupak za proglašenje fra Serafina blaženim počeo je 10. studenog 2002. u Skadarskoj biskupiji. Blaženim je proglašen 5. studenoga 2016. u Skadru, s još 37 mučenika koji su ubijeni u Albaniji za vrijeme komunističkog režima od 1945. do 1974., među kojima je bio još jedan Hrvat, don Antun Muzić iz Vrnavokola na Kosovu.

Ines Grbić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Foto: Župa Kistanje

 

Cjelonoćno euharistijsko klanjanje za misije i misionare uoči proslave Misijske nedjelje održano je u četvrtak, 19. listopada u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru.
Klanjanju je prethodila večernja misa koju je predvodio don Jerko Vuleta, povjerenik Povjerenstva za misije, ekumenizam i međureligijski dijalog Zadarske nadbiskupije.
Župa Smiljevac izabrana je za održavanje tog događaja jer je ta župa u Zadarskoj nadbiskupiji s najintenzivnijim redovitim radom za misije i kontinuiranom sviješću župljana u pomoći misionarima. Tome je doprinio nekadašnji dugogodišnji smiljevački župnik don Mladen Kačan, koji je svojevremeno bio povjerenik za misije Zadarske nadbiskupije. U misi i klanjanju sudjelovao je i smiljevački župnik don Tomislav Dubinko.
Na početku klanjanja, don Jerko Vuleta pročitao je ulomak iz Evanđelja po Mateju, koji govori o Isusovom poslanju učenika koje je povjerio svojoj Crkvi. „Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite, dakle, i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,16-20).

Don Jerko je potaknuo na razmišljanje o „čudesnoj ujedinjenosti, povezanosti po milosti i po daru vjere sa svim misionarima svijeta koji svoje živote stavljaju na raspolaganje Isusu, kako bi se navješćivala i svjedočila Isusova istina i njegova ljubav“.
„Ujedinjeni smo u molitvi za misije i potrebe svih misionara diljem svijeta, koji često rade u teškim uvjetima i izazovnim okolnostima. Misionari su u svojim srcima u svojoj matičnoj domovini osjetili porast Isusove ljubavi te su, vođeni Isusovim duhom, spremno krenuli iz ljubavi prema Isusu u tako veliki izazov – biti njegovi misionari, biti njegovi svjedoci, navjestitelji njegove ljubavi u najudaljenijim krajevima svijeta“ rekao je don Jerko, smatrajući da su vjernici snažni onoliko koliko su ispunjeni Isusom i koliko je u njima velika misijska svijest da nas Isus treba u svakom trenutku našeg života.

„Trebaju nas naša braća i sestre koji su fizički i zemljopisno daleko od nas, ali s kojima nas ujedinjuje ista vjera. Dok u svojim mislima pred sobom imamo cijeli svijet, neka iz dana u dan u nama raste i naša misijska svijest kako nas Isus treba. Isus želi s nama surađivati i želi se još dublje s nama povezati, sjediniti, kako bi po žaru naše molitve i žrtve, naša braća i sestre kojima misionari služe u svim dimenzijama njihovog života, osjetili Isusovu ljubav i blizinu“ rekao je povjerenik Vuleta.
Za vrijeme klanjanja, članovi smiljevačke Misijske zajednice u prigodnim razmatranjima molili su da Crkva ostane vjerna svojoj misionarskoj ulozi, jer po djelovanju misionara rađaju se nova djeca za Božje kraljevstvo.
„Neka Crkva i dalje bude vjerna zaručnica koja će vršiti volju svoga Zaručnika, navješćujući Radosnu vijest svugdje i u svako doba, bilo zgodno ili nezgodno vrijeme. Neka Crkva ne zapostavi svoju misijsku zadaću i neka se u njoj ne ugasi misijski žar koji je stoljećima održavan snagom Isusove prisutnosti, po Duhu Svetom“ molilo se pred Presvetim oltarskim sakramentom.
Istaknuvši da je Isus dao veliko i važno poslanje, učiniti njegovim učenicima sve narode, u razmatranju je rečeno kako „Isus poznaje naše napore i nastojanja da vršimo njegovu Riječ, a poznate su mu i naše sumnje i slabosti“, kao što su posumnjali i učenici u susretu s Isusom u Galileji.

„No, Isus nas ne napušta ni u našim slabostima. Naprotiv, pristupa svakome te unatoč našoj slabosti i krhkosti daje nam veliko i važno poslanje – širiti njegovu Riječ i svjedočiti Radosnu vijest svima kojima nas šalje. Čini to da bi se u našoj slabosti očitovala njegova jakost i da bi se Isus proslavio po nama. Zato nam obećava da će ostati s nama u sve dane do svršetka svijeta“ istaknuto je u razmatranju, s molitvom Isusu neka učvrsti naše pouzdanje da će uvijek biti s nama i osnažiti nas svojim svetim Duhom za vršenje njegovih zapovijedi, da budemo njegovi vjerni svjedoci i misionari gdje god Isus hoće.
Don Jerko je molio da Isus podari puninu svoga života svim misionarima u svijetu i domovini, koji su se darovali za dobro drugih u Crkvi, na bilo kojem kontinentu. Puk i svećenici zajedno su molili za misionare neka „budu uvijek radosni u svom darivanju, neumorni u svom služenju, velikodušni u svojoj žrtvi, prepoznatljivi u svojoj poniznosti. Njihov primjer neka potakne i druga srca da poslušaju i slijede Isusov poziv“.
Cijelog tjedna, od utorka, 17. listopada do subote, 21. listopada, u župnoj crkvi sv. Ante na Smiljevcu svako jutro bilo je klanjanje u molitvi za misije od 6,15 do 7 sati.
Koliko smiljevački župljani imaju razvijen osjećaj za misije potvrđuje i djelovanje dviju misijskih skupina u župi sv. Ante: skupina malih misionara okuplja djecu na župnim susretima subotom kada djecu izrađuju razne kreativne artikle čijom prodajom župljani daruju priloge za misije. U župi djeluje i Misijska zajednica odraslih koja se okuplja na svom mjesečnom susretu. Također, u župi Smiljevac trećeg četvrtka u mjesecu održava se klanjanje s nakanom za misije i misionare. Župljani Smiljevca sudjeluju u pobožnosti klanjanja pred Presvetim oltarskim sakramentom svakog četvrtka; jedanput mjesečno u župi se održava cjelonoćno klanjanje, a prvog petka u mjesecu održava se cjelodnevno klanjanje na čast Presvetog Srca Isusova.
Ines Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić krstio je Ivanu Čolakić, osmo dijete u obitelji i Moniku Jozić, četvrto dijete u obitelji, za vrijeme misnog slavlja koje je u nedjelju, 15. listopada, predvodio u župnoj crkvi sv. Nikole biskupa u Kistanjama.

Renata i Mihael Čolakić u braku su 17 godina. Najstariji sin Sebastijan ima 16 godina, slijede Katarina, Emanuel, Antonio, Rita, Francesco Pio, Marija, Nikolina i Ivana. „Biti majka brojne djece najprije je čast. Imati toliko djece je dar od Boga i hvala dragom Bogu što me za to izabrao. Nije to mala stvar. Malo je naporno, ali moguće je uz Božju pomoć“ rekla je Renata Čolakić.

Nikolina i Filip Jozić u braku su 10 godina. Njihova djeca su Sebastijan, Ana Marija, Paola i Monika. „Emotivno doživljavamo krštenje, tim više što je nadbiskup krstio naše dijete, pa smo dodatno, s još većom motivacijom ga čekali. Supruga i ja potječemo iz obitelji s osmero djece. To nas je obilježilo, život u brojnoj obitelji, a i Crkva nalaže otvorenost životu“ rekao je Filip Jozić.

„Drago mi je biti s vama kada slavimo život. Biti s vama u Kistanjama uvijek je lijepo. Drago mi je da je krštenje na 40. godišnjicu proglašenja svetim Leopolda Bogdana Mandića čija se slika nalazi u vašoj župnoj crkvi i čijem se zagovoru utječete“ rekao je mons. Zgrablić u obraćanju kistanjskim vjernicima.

„U sakramentu krštenja Bog čini nešto veliko i veličanstveno, čini nas dionicima svoga života. Čini da se mi zovemo i jesmo istinska djeca Božja. Po sakramentu krštenja nakalamljeni smo na Isusa“ rekao je nadbiskup. Istaknuvši da je  Gospodin naš pastir koji nam daruje puno svojih milosti, da naša duša može biti ispunjena mirom, radošću i bogatstvom, poželio je da Gospodin zahvati svaku dušu u spoznaji blizine, dobrote i ljubavi koju nam Bog trajno iskazuje.

Podsjetivši na misao sv. Terezije Avilske čiji je blagdan bio te nedjelje: „Svaki čovjek ima veliki kapacitet koji je njegova duša, ali ne znamo koje se veliko blago i bogatstvo krije u našoj duši“, nadbiskup je rekao da je duša toliko veliko bogatstvo da sâm Bog boravi u njoj. Tu najveću vrijednost pozvani smo spoznavati i otkrivati, jer u Bogu uvijek moramo rasti. „Ne napredovati u ljubavi jako je loš znak, rekla je sv. Terezija. U vjeri i ljubavi moramo trajno napredovati jer onda idemo sve više Bogu i sve više dobra se nastanjuje u našem srcu“ istaknuo je mons. Zgrablić.

U duhu blizine, pažnje i brige koju Bog daruje čovjeku, nadbiskup je razmatrao i pročitani Psalam 23, ‘Gospodin je pastir moj’ kojeg pripisuju kralju Davidu. David je živio prije 2500 godina i sâm je bio pastir.

„Sadašnjem našem mentalitetu strana je i nije bliska slika pastira. Sada se stada uzgajaju u nekim posebnim uvjetima, gledajući što bi se izvuklo od stada, koja bi bila korist. Danas nekome reći da je ovca je uvreda. A mi u Crkvi pjevamo: ‘Ja hoću biti ovca tvoja’. Ta je slika strana našem mentalitetu, ali je izuzetno bogata“ rekao je nadbiskup, istaknuvši da David ima potpuno drugu sliku o pastiru i stadu.

„Jer David zna da pastir svoj život polaže za svoje stado, da život stada ovisi o pastiru. Pastir se brine za svoje stado. On hoda po pustim krajevima gdje ima puno životinja, neprijatelja koji žele uništiti to stado. Gospodin je i tu njihova sigurnost. Oni ga čuju. Pastir živi za svoje stado i živi sa svojim stadom. U šatoru, zajedno spavaju, zajedno dijele cijeli dan. Dakle, pastir ovisi o stadu, stado o pastiru. Pastir se hrani tim stadom i toliko se brine za stado da u ničem ne oskudijeva. To je slika Boga koji toliko misli na nas. Nama ništa ne nedostaje kad smo u Božjoj blizini, kad smo zajedno s Bogom. U Bogu imamo sve“ rekao je nadbiskup, podsjetivši na biblijsku riječ: „Bog će ispuniti svaku našu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu“. „Bog ispunja svaku našu potrebu. Takav je pastir. Gospodin daje toliko milosti da možemo odmarati u milostima koje nam Gospodin daruje“ rekao je nadbiskup.

Tragom navještenog evanđelja koje govori o kraljevskoj gozbi, mons. Zgrablić je rekao da je i slika kralja strana današnjem mentalitetu. Kralju se treba klanjati, poima se da je visoko, a drugi da su podložnici kralja. „Ali, slika kralja koju nam donosi Krist je slika kralja koji živi u ljubavi i koji na gozbu poziva sve da sudjeluju u toj radosti i ljubavi. Gospodin svakog od nas poziva na svoju gozbu ljubavi, on svakog od nas želi sjesti za stol. Gospodin nam daje obilno svoje hrane, daje nam obilno svoga života, da bismo ušli u ljubav s njim. Da bismo bili na vječnoj gozbi u ljubavi s njime. Isus je put kojim treba ići i nema boljeg pastira i puta kojim treba ići i koji nas vodi u obilje i u puninu života“ rekao je mons. Zgrablić.

Župljani su darovali nadbiskupu kip sv. Mihaela s relikvijom iz špilje brda Gargana gdje se, prema predaji, ukazao sv. Mihael. Misa je završila molitvom zadnjeg dana devetnice sv. Mariji Goretti koju je predvodio kistanjski župnik Ivan Perković, čiji su blagdan župljani proslavili misnim slavljem u ponedjeljak, 16. listopada.

Ines Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je u subotu, 7. listopada, u svetištu sv. Šime u Zadru, svečanu Večernju uoči blagdana sv. Šime, zaštitnika grada Zadra.

Osobitost i obogaćenje u ovogodišnjem liturgijskom susretu bilo je zajedničko sudjelovanje u Večernjoj hodočasnika Križevačke eparhije, među kojima i njihovih svećenika i bogoslova, predvođenih križevačkim vladikom Milanom Stipićem koji njeguju veliku pobožnost u čašćenju sv. Šime te sudjelovanje članova crkvenih pokreta i zajednica Zadarske nadbiskupije koji su se okupili na svom susretu u svetištu sv. Šime prije početka svečane Večernje.

U zahvalnosti članovima Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene pokrete i zajednice u Zadarskoj nadbiskupiji s predstojnikom fra Bojanom Rizvanom na organizaciji njihovog susreta prije Večernje, nadbiskup Zgrablić rekao je da je djelovanje zajednica, udruga, pokreta i bratovština na području Zadarske nadbiskupije „u povezanosti istim Božjim Duhom“ te da smo pozvani zahvaljivati Bogu „na bogatstvu različitih plodova Duha koji niču, rastu i dozrijevaju na Božjoj njivi diljem naše Nadbiskupije“.

„Poput sv. Šimuna koji je potaknut Duhom došao u Hram upravo u trenutku kad su Marija i Josip prikazivali Bogu Isusa i mi smo se, vođeni istim Duhom, okupili oko sv. Šimuna, Pravednika i Bogoprimca koji je držao Isusa u svojim rukama, na molitvu koja nam otvara vrata Bogu i omogućuje prepoznati Isusa, ljubljenog Božjeg Sina i našeg Spasitelja.

Relikvije sv. Šime ne vraćaju nas natrag u jeruzalemski hram, u Šimunovo vrijeme, nego nas, kao „fragmenti vječnosti na zemlji,“ kako je netko nazvao relikvije, usmjeravaju prema nebu, k Bogu, našem Ocu i povezuju sa sv. Šimunom koji živi u Božjem svjetlu i miru u vječnosti“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da se kroz molitvu povezujemo sa sv. Šimunom „koji je supatnik u našim slabostima i iskušenjima života, da bismo mogli njegovim primjerom i zagovorom smjelo pristupiti Prijestolju milosti te primiti milost i milosrđe za pomoć u pravi čas“.

Molitva Večernje je „dio velikog molitvenika, Knjige psalama, kojeg biblijska tradicija daje vjerničkom puku da postane njegova molitva, njegov način obraćanja Bogu u izgrađivanju odnosa s njim“ rekao je nadbiskup, poručivši: „Psalme je sigurno svakog dana molio i sv. Šimun i na taj način ispunjavao svoj život Duhom Svetim koji ga je u životu vodio i poticao do blaženog iskustva punine života izraženog u njegovim riječima hvale i molitve: Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio  pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga’“.

„Božje poznavanje nije prisjećanje, nego bivstvovanje u životu pravednika“

Prvi pjevani psalam na Večernjoj, Psalam 109, „proročki nam govori o Mesiji, o Kristu kralju, svećeniku i pobjedniku nad grijehom i smrću. Velika su i čudesna djela Božja dovršena u Kristu za nas, jer u njima promatramo njegovo junaštvo i vlast nad našim neprijateljima. S Kristom Kraljem sve dublje ulazimo u Božji svijet, u Kraljevstvo nebesko, u nebesko veličanstvo koje je kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira“, rekao je mons. Zgrablić.

Drugi pjevani psalam, Psalam 112, govori „o iskustvu blaženstva pravednika koji živi s Bogom i surađuje u izgradnji Kraljevstva nebeskoga. Krist nam omogućuje biti pravednik pred Bogom. Pravednik uživa u Zakonu Gospodnjem. S Bogom, život pravednika postaje kao stablo zasađeno pokraj voda tekućica što u svoje vrijeme plod donosi, čije lišće nikad ne vene, jer sve što radi dobrim urodi. Pravedniku nije život kao pljeva koju vjetar raznosi. Gospodin poznaje pravednikov put. A Božje poznavanje nije prisjećanje, nego bivstvovanje u njegovom životu“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da se pravednikova molitva izriče svečanom pjesmom hvale, hvalospjevom.

U trećem djelu Psalterija puk je pjevajući molio Hvalospjev iz Knjige Otkrivenja kao svoju poklonstvenu hvalu Gospodinu, „naše klanjanje u Duhu i istini, zbog njegovih veličanstvenih djela koje slave njegovo Ime koji je Bog, Svet, Gospodin i Svevladar“, rekao je nadbiskup.

Psalmi, hvalospjev iz Knjige Otkrivenja, kratko čitanje iz Poslanice Hebrejima i Marijin hvalospjev Veliča, pjevajući moljeni na Večernjoj, „ulijevaju se u našu vjerničku stvarnost koja postaje povlašteno mjesto susreta s Bogom i njegovog odgovora na naš životni put. Ta nam molitva pomaže prepoznati iskustvo Božje blizine na koju je svaki čovjek pozvan“, rekao je predvoditelj slavlja.

Istaknuvši da „molitva psalama zauzima istaknuto i privilegirano mjesto u iskustvu molitve Crkve“, nadbiskup je rekao da psalmi „sadrže nadahnutu Božju riječ koja postaje riječ molitelja“. Pritom je citirao papu Beneditka XVI. koji je rekao: „Psalmi su dani vjerniku kao molitvenik kojemu je jedini cilj postati molitva onoga koji ih prihvaća i njima se obraća Gospodinu. Budući da su Božja riječ, onaj koji moli psalme govori Bogu sâmim Božjim riječima, obraćajući se njemu riječima koje nam on sâm daje. Tako, moleći psalme, uči se moliti. Oni su škola molitve“.

„Molitva je najbolji prijatelj života, najbolji vodič do živog osobnog susreta s Bogom“ poručio je mons. Zgrablić. Nadbiskup je nagovor zaključio molitvom Bogu po zagovoru sv. Šime, pročitavši zagovorni molitveni obrazac sv. Šime i moleći ga s pukom, a napisao ga je mons. Zgrablić i ubuduće će biti službena zagovorna molitva sv. Šimi u svetištu sv. Šime u Zadru.

Poželjevši da po primjeru i zagovoru sv. Šime Bog i nas ispuni i vodi Duhom Svetim kao što je njega, da Krista prepoznamo i primimo u hramu života i prosvijetli naš život te da blagoslivljamo Boga zbog ljubavi koju nam je darovao u sv. Šimi, nadbiskup je istaknuo da je Bog Duhom Svetim vodio i poticao sv. Šimuna, Pravednika i Bogoprimca, cijelog njegovog života te mu je dao milost da prepozna i iz Marijinih ruku primi u naručje ljubljenog Božjeg Sina Isusa Krista, za kojega je Sv. Šime tijekom prikazanja u jeruzalemskom hramu rekao da je slava Božjeg naroda, „svjetlost za prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga“.

Ljudi svjedoče o uslišanjima po zagovoru sv. Šime osobito za djecu

Prisutnima se prigodno obratio i križevački vladika Stipić. Mons. Stipić je podsjetio da je Zadarska nadbiskupija u rujnu 2014. darovala Križevačkoj eparhiji djelić relikvije sv. Šime koja se nalazi u grkokatoličkoj župnoj crkvi Preobraženja Gospodnjega u Jastrebarskom.

Vjernici u Jastrebarskom svake srijede mole pred tom relikvijom osobito se utječući zagovoru sv. Šime. Sv. Šimu osobito svečano slave svake godine i na Svijećnicu, jer je u središtu toga blagdana događaj prikazanja Isusa u hrama kojega je dionik bio upravo sv. Šime.

Relikvija sv. Šime darovana je Križevačkoj eparhiji povodom obilježavanja 400 godina Marčanske unije, događaja koji je značio priznavanje rimskog pape vrhovnim poglavarom Crkve i obnovu crkvenog zajedništva grkokatolika s Apostolskom stolicom, kakvo je bilo u prvom tisućljeću.

„Relikvija sv. Šime dana je kao znak sjeverozapadnoj Hrvatskoj za štovanje toga velikog i predivnog sveca. Mi hodočasnici došli smo zahvaliti za tu milost i izreći molitvu koju molimo svake srijede kod relikvije sv. Šime u Jastrebarskom. Moramo se pohvaliti da je Bog zaista blagoslovio ljude po daru relikvije sv. Šime u Jastrebarskom. Bilo je već nekoliko uslišanja obitelji koje su posvjedočile da nisu mogle imati potomstvo, a onda su po zagovoru sv. Šime, utječući se njemu molitvom, dobili od Boga blagoslov i potomstvo, po molitvama i zagovoru svetoga starca Šimuna“ rekao je vladika Stipić. Potom je vladika, u ime vjernika, predvodio molitvu sv. Šimi koju mole vjernici „velikom Božjem ugodniku Šimi“, utječući se njegovoj „čovjekoljubivoj dobroti“, da pogleda na sve koji prilaze njegovim svetim moćima moleći njegov zagovor i pomoć; „da živimo pravednim životom poput sv. Šime, da ugledamo svjetlo spasenja i u miru prijeđemo u život vječni“.

U znak podrške njihovom zahvalnom hodočašću i štovanju sv. Šime, zadarski domaćin, nadbiskup Zgrablić, u srdačnom izrazu dobrodošlice grkokatoličkim gostima, darovao je vladiki Stipiću da upravo mons. Stipić sa župnikom don Damirom Šehićem otkrije zastor sa Škrinje sv. Šime na početku Večernje.

Na kraju Večernje, prisutnima se prigodno obratio dr. don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime. U danima pripreme za proslavu blagdana sv. Šime, kako je rekao, don Damir se pitao tko su ljudi koji će hodočastiti sv. Šimi.

„Znam da ih vežu razne niti za sveto tijelo starca Šime, ali pitao sam se koji su dublji razlozi zbog kojih hodočasnici dolaze i obilaze ovo mjesto molitve. Ubrzo mi je došao odgovor. Primio sam telefonski poziv jedne žene koja se zanimala za raspored misa. Rekla mi je da putuje izdaleka i kako dolazi u Zadar kako bi bila tu sa svojom obitelji dva dana, jer ima dug prema sv. Šimi. Naime, sv. Šime je uslišio njenu molitvu vezano za njenog sina.

Nedugo zatim nazvali su me pojedini svećenici iz Splita i iz Šibenika i rekli kako žele doći i biti na proslavi sv. Šime. Ovo govorim zato jer je potrebno istaknuti kako sv. Šime nije naše vlasništvo. Njegova svetost i Svjetlost na prosvjetljenje naroda je naša obveza da kao mjesna Crkva otvorimo širom vrata svima koji vape i mole za pomoć ovoga sveca. Svjedočanstva mnogih kao i rijeke onih koji će tek obići relikviju sv. Šime daju nam zadaću da brinemo i trajno pružamo priliku svima koji traže zagovor pred sv. Šimom“ poručio je čuvar svetišta Šehić, kojemu je nakon Večernje prišla ta žena koja ga je nazvala i rekla: „Ja sam žena koju ste spomenuli, ja sam Vas zvala. Ovo su moji kćer i sin, za koje zahvaljujem sv. Šimi“.

U zahvalnosti svima za dolazak u pohod sv. Šimi i sudjelovanje u molitvi Večernje, koje je, u odnosu na prethodne godine, bilo najbrojnije dosad po posjećenosti puka baš i na uočnicu svetkovine, don Damir je zahvalio članovima zajednica i pokreta Zadarske nadbiskupije za sudjelovanje u Večernjoj. „Izričem i poziv da se u crkvi sv. Šime osjećate uvijek dobrodošlo! Osjećajte se uvijek ugodno i voljeno! Svetac koji boravi u ovom svetištu daje nam razlog da imamo pouzdanje u Boga onako kako ga je i on imao dok je očekivao Mesiju“ poručio je dr. don Damir Šehić svim vjernicima.

Nakon Večernje, nadbiskup Zgrablić, vladika Stipić, svećenici i puk počastili su sačuvano tijelo sv. Šime pohodom pred Škrinju sv. Šime u kojoj je tijelo sveca kojega Zadrani časte već osam stoljeća.

Ines Grbić

 

Ususret proslavi župnog blagdana sv. Kuzme i Damjana u Slivnici, u nedjelju, 24. rujna, u Slivnici je počela trodnevna duhovna priprava tijekom koje misna slavlja predvode trojica mladomisnika Zadarske nadbiskupije.

Prvog dana Trodnevnice, misno slavlje u slivničkoj župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana predvodio je don Marko Majić Mazul, SDB, župni vikar u župi Gospe Loretske u Arbanasima u Zadru.

Tumačeći navješteno Evanđelje o istoj plaći koju gospodar daje radnicima, bez obzira koliko dugo je tko od njih radio, don Marko je rekao da Isus svojim govorom u prispodobama želi reći nešto o sebi, o Bogu, o Kraljevstvu nebeskom.

„Kad Isus govori u prispodobama, metaforama, govori na jak, potresan način. Takav govor može izazvati neki prijelom, prekretnicu, događa se nešto snažno. Isus želi potresti. Isus nas želi protresti, pozitivno isprovocirati“ rekao je don Marko.

 

 

Gospodar koji unajmljuje radnike, svaka tri sata poziva radnike. Prvog je pozvao u 6 sati ujutro, a zadnjeg u 5 sati popodne, što znači da će taj radnik raditi samo sat vremena, jer radi se do 6 sati.

„I svakome od njih gospodar će platiti po denar. To je bila dnevnica, ljudi su od toga mogli preživjeti. Onaj tko je radio sat vremena, dobio je isto kao onaj koji je mukotrpno radio cijeli dan, od 6 ujutro.

Želiš da ti sjedne ta prispodoba, da vidiš da je tu nešto pošteno, da Gospodin želi nešto reći. Ali, ne sjeda. Ne mogu shvatiti kako si dao istu plaću onome koji radi u zadnjoj uri, kao ljudima koji su radili cijeli dan. Kako to može biti pravedno? To je nepravedno. U nama to izaziva bunt, da se borimo za pravdu“ istaknuo je don Marko, rekavši da je to Evanđelje slika stanja naših međuljudskih odnosa i našeg odnosa s Bogom.

„To Evanđelje je kao rendgen stanja naših duša i našeg života. Možda mi mislimo da smo zaslužili nešto bolje, više, od nekoga drugoga. Mislimo da ćemo mi tjerati pravdu, postati bogovi. Zavidimo kako Bog dolazi u zadnju uru i želi spasiti zadnjeg grešnika. Mi smo na to ljubomorni“ upozorio je don Marko, rekavši da nas Isus poziva da blagoslivljamo onoga najzadnjega, najpotrebnijega, najgrešnijega, koji nas najviše živcira. Iz osobnog iskustva, rekao je kako ljudi u razgovoru sa svećenikom često govore da su u srdžbi, ljutnji, nervozi.

 

 

„Zloduh srdžbe hara i napastvuje nas. Ljudi govore da su ljuti, nervozni, ne mogu razgovarati s mužem, djetetom. Isus poziva da budemo svjetlo. Što ako smo baš mi ljudi od zadnje ure, oni što rade sat vremena? I Isus želi doći i baš nas spasiti. Što ako smo mi ti grešnici, a mi mislimo da radimo po cijeli dan“ upozorio je don Marko, potaknuvši na blagost, strpljenje i krepostan život.

Podsjetio je na misao sv. Ignacije Lojolskog: „Tko razmatra Boga, taj može razmatrati samo dobro, jer Bog je sâmo dobro“.

Upozorio je da toliko puta „padamo na varku da smo nešto zaslužili. Možemo misliti da idemo u crkvu, molimo, znamo nešto o vjeri, družimo se s ljudima u vjeri, pa mislimo što će nama netko nešto govoriti. Koliko puta nas napada napast da želimo biti priznati, vrijedni, netko i tako pomalo zauzimamo Božje mjesto“ rekao je don Marko, potaknuvši na promišljanje „za koga živimo i djelujemo“.

 

 

„Isus je beskonačno važniji od svega čime se bavimo i što radimo. U nečemu smo zavidni, ljubomorni, živimo u poteškoćama. Na misi je prilika da kažemo Isuse, neću više preuzimati ulogu spasitelja u svom i tuđem životu. Isuse, priznajem, ti si Spasitelj. Budimo Božji. Grijeh nas umrtvljuje. Uz grijeh gubimo snagu i volju za Isusa. Trebamo dolaziti što više pod svjetlo Božje i milosrđe Božje“ rekao je don Marko, potaknuvši vjernike da Gospodinu predaju i odreknu se svega što nas napada: srdžbu, ljutnju, nemir, požudu, oholost, egoizam. Pritom je istaknuo vrijednost sakramenta ispovijedi kao čuda Božje milosti koja nam je svaki dan na raspolaganju. Potaknuo je na redovitu ispovijed, podsjetivši da je o. Gabriel Amorth rekao da je ispovijed neusporedivo jača od svakog egzorcizma.

Slivnički župnik don Luka Šustić zahvalio je don Marku na dolasku. Drugog dana trodnevnice misu će predvoditi don Mladen Protić, a trećeg dana, na uočnicu župnog blagdana, misu predvodi don Mario Karadakić. Nakon te mise će biti klanjanje pred Presvetim.

Na blagdan sv. Kuzme i Damjana, u srijedu, 27. rujna, svečano misno slavlje u 11 sati u Slivnici predvodi don Filip Kucelin, predstojnik Povjerenstva za kauzu Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije, koji će povezati poruku mučeništva sv. Kuzme i Damjana s mučeništvom koje su u nasljedovanju Isusa Krista podnijeli ljudi u našem vremenu.

Ines Grbić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Blagdan sv. Eufemije svečano je proslavljen u župi sv. Eufemije u Sutomišćici na otoku Ugljanu u subotu, 16. rujna. Svečano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Eufemije predvodio je don Leonard Škec, župni vikar katedralne župe Uznesenja BDM u Puli, podrijetlom iz Sutomišćice.

Suslavili su don Filip Kucelin, župnik Sutomišćice i dekan Ugljansko-pašmanskog dekanata, don Marko Dokoza, župnik Ugljana, mons. Šime Perić i don Mladen Kačan, rodom iz Sutomišćice, don Marko Vujasin, župnik Kukljice i don Šime Zubović, SDB, kapelan u Općoj bolnici Zadar.

Don Leonard je podsjetio da je sv. Eufemija kao 15-godišnjakinja podnijela mučeništvo za Isusa Krista, istaknuvši da u životu uvijek treba ostati uz Krista te da tada Bog sve okreće na dobro. Nakon mise, vjernici su počastili i relikviju sv. Eufemije.

Čašćenje sv. Eufemije, po kojoj to otočno ugljansko mjesto i nosi ime, slavi se u Sutomišćici više od 700 godina, a sutomiška župna crkva spominje se 1349. godine.

 

 

Ovogodišnje slavlje bilo je osobito svečano jer je obnovljen veliki kip sv. Eufemije koji se nalazi na pokrajnjem oltaru u župnoj crkvi. „Za obnovu kipa sv. Eufemije staroga oko 120 godina zahvaljujemo zajednici iseljenih Hrvata iz Sutomišćice i Poljane u New Yorku i New Jersejyu, okupljenih u zajednicu ‘Sveta Eufemija Society’. Kip je prije nekoliko mjeseci odvezen na restauraciju u glasovitu radionicu ‘Ferdinand Stuflesser 1875’ pokraj Bolzana u južnom Tirolu, odakle je nakon temeljite obnove nedavno vraćen u sutomišku crkvu“ rekao je sutomiški župnik Kucelin.

Inače, zajednica iseljenih Hrvata iz Sutomišćice i Poljane u Americi već 17 godina organizira godišnje druženje ‘Annual Dinner Dance’ koje, tradicionalno, ima i humanitarni karakter. Organizatori toga događaja su Vesna Dužić, Walter Blasich i Diana Dunatov, svatko sa svojim zaduženjima, ali svi s jednim ciljem – pomoći rodnoj župi.

„Na ovogodišnjem ‘Dinner Danceu’ 12. ožujka okupilo nas se više od 170. Na donatorske večere dolaze i obitelji iz susjednih mjesta: Preka, Lukorana, Ugljana, Kali, Kukljice, sa susjednih otoka, iz Zverinca, Božave, Sali, s Oliba i s Unija, iz Dikla, Zadra, ali i ostalih krajeva Hrvatske te američki prijatelji. Pomažu nam brojni sponzori i donatori. Novac doniraju i mnogi koji ne uspiju doći na godišnje druženje, na čemu smo im itekako zahvalni“ rekla je Vesna Dužić koja ljeti boravi u Poljani te je s osobitom radošću sudjelovala na misnom slavlju za vrijeme kojega se na oltaru nalazio obnovljeni kip sv. Eufemije.

 

 

Od dosad prikupljenih donacija na zajedničkim večerama koje organizira ‘Sveta Eufemija Society’ izrađeni su na sutomiškoj crkvi novi krov, obnovljena je sakristija, uređeni fasada, unutarnji zidovi i ulazna vrata, obnovljeni vitraji, luster, uvedena klimatizacija, postavljen je novi razglas, kupljeno zvono i najnovije, restauriran kip sv. Fume, kako župljani zovu sv. Eufemiju.

Po završetku jedne donatorske večere, počnu pripreme za sljedeću kako bi se uspješno organizirao dolazak približno 200 ljudi iz različitih dijelova SAD-a.

„Sve se pomno planira, puno razgovaramo o našim susretima i druženjima, ali i o potrebama naše župe i sutomiške crkve. Voljeli bismo da se u crkvi urede klupe, da se tapecira donji dio za klečanje, da starijim župljanima bude lakše klečati“ rekla je Vesna Dužić, napominjući da i druge crkve u Poljani i Sutomišćici trebaju obnovu i nisu ni na njih zaboravili. To su crkva sv. Grgura u Sutomišćici te sv. Petra i Kraljica Mira u Poljani, pa će ‘Sveta Eufemija Society’ u budućnosti organizirati prikupljanje donacija i za njihovu obnovu.

Andrina Luić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Završetak seminara ‘Novi život u Duhu’ u organizaciji karizmatskih zajednica iz Zadarske nadbiskupije održan je u subotu, 9. rujna u župi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru.

Duhovni susret završetka toga seminara, nakon prošle godine, ove godine održan je drugi put, no ovaj put u većem obimu. Na cjelodnevnom susretu okupili su se voditelji zajednica zadarskih karizmatskih molitvenih zajednica i članovi tih zajednica iz Zagreba, Splita, Knina i Šibenika, koji su bili u molitvenim timovima za pojedinačnu molitvu za izljev Duha Svetoga.

Završnom susretu na Smiljevcu prethodilo je održavanje seminara ‘Novi život u Duhu’ koji je proveden kroz šest susreta u svibnju i lipnju 2023. u dvorani katedrale sv. Stošije. Cilj toga seminara je prepoznati i otkriti prisutnost Duha Svetoga u svom životu, s iskustvom kako Bog mijenja život kad se osoba prepusti Duhu Svetom.

Na šest pripremnih susreta održana su prigodna izlaganja o šest tema. Svaki put govorili su po jedan svećenik i po jedan voditelj molitvene zajednice. Svećenici su bili Marinko Duvnjak, Damir Šehić, Martin Jadreško, Marin Batur, Josip Radojica Pinčić i Mate Kujundžić.

Završni događaj na Smiljevcu sastojao se od mogućnosti za ispovijed, misnog slavlja koje je predvodio don Marinko Duvnjak, klanjanja te pojedinačne molitve kad je svaki pojedinac išao na molitvu za izljev Duha Svetoga u jedan od molitvenih timova.

U molitvenim timovima bili su don Tomislav Dubinko, župnik Smiljevca, don Martin Jadreško, župnik župe sv. Josipa na zadarskoj Plovaniji i don Mladen Protić, župnik Popovića i Rodaljica te vjernici laici, molitelji iz zajednica Zadarske nadbiskupije i iz navedenih gradova. 

 

 

U timu molitve za izljev Duha Svetoga prisutno je polaganje ruku svećenika, bratska ljubav i molitva molitelja.

Svjesni važnosti i uloge Duha Svetoga, smisao i cilj molitve za izljev Duha Svetoga je probuditi darove Duha Svetoga kojeg su polaznici već primili po sakramentima krštenja i svete potvrde, a plodovi te molitve očituju se u njihovom životu.  Polaznici seminara i primatelji molitve za izljev Duha bili su i pojedinci koji nisu članovi karizmatske molitvene zajednice. Za pohađati taj seminar nije uvjet pripadnost molitvenoj zajednici.

U Zadarskoj nadbiskupiji djeluje oko 170 aktivnih članova u šest karizmatskih zajednica: Apostoli Krvi Kristove, sv. Josip, sv. Pavao apostol, Misionari svjetla, Kraljica apostola, Ruah Adonai i sve su te zajednice članice Nacionalne koordinacije zajedništva.

U Zadarskoj nadbiskupiji organizirani rad karizmatskih zajednica počeo je u proljeće 2004. s djelovanjem molitvenih zajednica Apostoli Krvi Kristove, na poticaj redovnica Klanjateljica Krvi Kristove.

 

 

Nakon mise, Elvis Jurjević, voditelj zajednice Apostoli Krvi Kristove, prisutnima je u smiljevačkoj crkvi sv. Ante predstavio povijest djelovanja karizmatskog pokreta u svijetu i Hrvatskoj.

Katolička karizmatska obnova u svijetu počela je 1967. u Pittsburgu, kad se skupina studenata okupila sa svojim kapelanom i profesorima na molitveni susret. Studenti su doživjeli krštenje u Duhu u kapelici tijekom molitve ispred svetohraništa. Nakon tog susreta dolazi do rasta i pojačanog nastanka novih zajednica u svijetu.

Belgijski kardinal Leo Joseph Suenens (1904.-1996.) bitan je za razvoj toga pokreta. On je potaknuo izdavanje Malinskih dokumenata i u tome sudjelovao, a bili su kao doktrinarna povelja za razvoj cjelokupne Obnove u Duhu kao pokreta i osnova teološko – pastoralnih smjernica na kojima su se molitvene zajednice i karizmatski pokret dalje razvijali u okrilju Katoličke Crkve.

Statut cijele organizacije Icris odobren je 1993. godine. Veliki korak i prekretnica u razvoju Obnove u Duhu događa se 2016. na inicijativu pape Franje koji je pokrenuo osnivanje Charisa. To je organizacija s vatikanskim pontifikalnim pravom u kojoj je papa Franjo okupio dvije najveće postojeće organizacije u karizmatskom pokretu, Icris i Katoličko bratstvo. 

 

 

Katolička karizmatska obnova u Hrvatskoj počela se organiziranije razvijati 2002. godine. U Zagrebačkoj nadbiskupiji pri Uredu za crkvene pokrete 2004. je registrirana i Obnova u Duhu Zagrebačke nadbiskupije. Na osnovu prijašnjih dokumenata,  2005. sastavljene su teološke i pastoralne smjernice koje su temelj za rad svih zajednica Katoličke karizmatske obnove.  

Svoju Koordinaciju Obnove u Duhu Svetome, Splitsko – makarska nadbiskupija osniva 2012. godine. Inicijalni susret za osnivanje Nacionalne koordinacije Obnove u Duhu Svetom održan je 2014. u Kući djeteta Isusa u Livnu, kad su članovi promišljali je li sazrelo vrijeme da krenu u osnivanje Nacionalne koordinacije, da se objedine u zajedničko tijelo, između ostaloga i radi lakšeg predstavljanja hrvatskim biskupima. Na tom susretu članovi Obnove u Duhu kroz molitve i razgovore osjetili su da je vrijeme da iskorače s novim, dodatnim načinom organizacijskog djelovanja.

Koordinacija Gospićko – senjske  biskupije održana je 2015. godine. Kao treća biskupijska koordinacija, to je bio potreban temelj da se krene u osnivanje Nacionalne koordinacije koja je službeno osnovana u nacionalnom svetištu u Mariji Bistrici 2016. godine.

 

 

Sada u Hrvatskoj djeluje oko 85 molitvenih zajednica, Domova molitve, duhovnih stvarnosti. Nacionalni koordinatori Obnove u Duhu Svetom su Damir Zukan i Lordan Ljubenkov, a predstavnik duhovnika je p. Sebastijan Šuljević.

Charis je službeno počeo s djelovanjem na Pedesetnicu 2019. godine. Od tada, prema njihovim uputama i Nacionalna koordinacija u Hrvatskoj mijenja ime i nosi službeni naziv Nacionalna služba zajedništva katoličke karizmatske obnove.

Nakon Elvisa Jurjevića, nagovor o Molitvi za izljev Duha Svetoga održao je Petar Jučević iz Splita.

Navečer te subote, članovi karizmatskih zajednica u kripti smiljevačke župne crkve sv. Ante okupili su se na večeri slavljenja gdje je duhovne poticaje izricao župnik Dubinko, a pjesmom su animirali Misionari svjetla.

Elvis Jurjević je u ime svih voditelja molitvenih zajednica izrazio veliko zadovoljstvo i zahvalnost zadarskim župnicima na otvorenosti i suradnji u provedbi seminara, što su svojom nazočnošću pomogli održati pripremne susrete, što su bili potpora i pomoć kao duhovna pratnja.

Karizmatske zajednice zahvaljuju i zadarskom nadbiskupu Milanu Zgrabliću na otvorenosti i podršci njihovom djelovanju.

Ines Grbić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Misno slavlje za članove karizmatskih zajednica iz Zadarske nadbiskupije u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru u subotu, 9. rujna, predvodio je don Marinko Duvnjak, župnik župe sv. Kasijana u Sukošanu.

„Slaveći misu po obrascu Duha Svetoga molimo da nam Gospodin dâ svoga duha, neka otvori naše duše i srca, jer bez njegovog Duha ne možemo ništa učiniti. Kako i molimo, ‘Gospodine, pošalji Duha svojega i obnovit ćeš lice zemlje’“ rekao je don Marinko.

Tumačeći Božju riječ, don Marinko je rekao da Pavao u svojim poslanicama upućuje zajednicu kako živjeti, kao poslužitelj Evanđelja naviješta Radosnu vijest. Zajednicama koje je osnovao i poučavao, kojima je prolazio i naviještao evanđelje, Pavao je svaki put imao potrebu navijestiti radosnu vijest – da nas Bog ljubi. 

„I mi imamo potrebu čuti Radosnu vijest. A Radosna vijest glasi – Bog te ljubi!“ poručio je don Marinko. Pojasnio je to na primjeru braka, upozorivši kako nije ispravno ni dobro kad muž kaže ‘Što ja imam potrebe reći ženi da je volim’ ili ako žena kaže, ‘Nemam mu potrebe to reći, on to zna’.

„On to zna. Ali, ako mi to ne govorimo, onda se sve pomalo obara, prijeđe u rutinu. Jer nije stvar u tome zna li netko nešto, nego je stvar u tome da mi imamo potrebe to čuti. Imamo potrebe, jer nas to oživljava! Ono što nas oživljava jest ljubav, Duh Sveti kojeg Bog nama daje, svaki dan.

I svaki dan imamo potrebu čuti da nas Bog ljubi. Jer svaki dan je novi dan, neka nova situacija. U braku, obitelji, na poslu, ako se živi zajedno, dolazi do trzavica, svađa, ružnih riječi. Smirimo se, kažemo ‘Žao mi je, dobro’ i često nakon takvih situacija prijeđe se u šutnju. Ali važno je reći Oprosti i Volim te“ rekao je don Marinko.

 

 

Podsjetio je kako majka Elvira, utemeljiteljica zajednice Cenacolo, u knjizi ‘Zagrljaj’ piše da je njena majka s puno brige i nježnosti išla u gostionu po svog muža, Elvirinog oca koji je pio i dovela bi ga kući. Majka je tražila od djece da imaju poštovanje prema ocu, iako je bilo ružno vidjeti ga pijanog, bez dostojanstva.

„Majka Elvira kaže kako se pomirila s ocem i oprostila mu. I taj zagrljaj. U životu zajednice nakupi se toga. Kad se u čovjeku nakupi, postanemo ukočeni. Nisi otvoren, gibak, jer si ukočen, krut.

Kad slušamo evanđelja, vidimo da su i farizeji kruti. Nastoje sve zapovjediti, kao da je sve u redu, a zapravo ništa nije u redu jer im je sve kruto.

Ljudi ne oproste do kraja neku situaciju. Kad se nešto novo dogodi, opet se plane, opet se sve spominje jer nema trajnog oproštenja, pomirenja, nema toga da ljubav procirkulira kroz naše tijelo, kroz našu dušu i srce, kroz naše riječi.

Majka Elvira kaže: ‘Zagrli onoga s kim se trebaš pomiriti i broji do sedam’. Jer u početku je osoba kruta. Nakon što se izbroji do sedam, sve se počinje opuštati. Počinje dolaziti do pomirenja, do odnosa da se čovjek počinje opuštati. Jer imamo potrebe to čuti, da nas Bog voli“ poručio je don Marinko.

Apostol Pavao u svojim poslanicama stalno ponavlja da je Bog poslao svoga Sina. Svaku poslanicu počinje s tim, ‘Bog je poslao svoga Sina… ‘, koji je postao čovjekom, koji je umro i uskrsnuo za nas, koji nam oprašta grijehe i  dao je svoj život za nas.

 

 

„Bog te ljubi! Imamo potrebu to čuti – iako to znamo. Ako to ne slušamo, ako to ne čujemo, s vremenom se sve ukruti. Sve postaju samo pravila. Zato se svećenicima, redovnicima, vjernicima laicima koji su redovito u Crkvi, lako događa da postanu kao farizeji koji su u pravilima. Sve znamo, ali nema ljubavi. Postalo je sve ukrućeno. Zašto? Jer mi to znamo“ upozorio je don Marinko. 

U navještenom Evanđelju Isusovi učenici, apostoli, ponašaju se spontano. Gladni su, a prolaze kroz polje i jeli su žito.

„Kad žito još nije zrelo, zrna su mekana i mogu se jesti. Bilo je pravilo, kad je netko gladan, mogao je brati koliko hoće, ali samo što će odmah pojesti. To je bilo dopušteno. Ali, ako bi ubrao plod i stavio ga u torbu, to je bila krađa.  

Farizeji prigovaraju Isusovim učenicima jer je radnja čišćenja žita, da bi ga se moglo pojesti, već bilo kršenje subote, zapovijed Dana Gospodnjeg da se ništa ne smije raditi, posao koji se nije smio raditi. I farizeji prigovaraju Isusu zašto njegovi učenici trgaju klasje i jedu. Zašto rade ono što nije dopušteno raditi subotom?

Isus im odgovara primjerom Davida i njegovih pratitelja koji su učinili nešto što je izgledalo još svetogrdnije. Kad je David bježao ispred Šaula, jeli su posvećene kruhove koje su smjeli jesti samo svećenici. David je jeo i dao svojim pratiteljima. To se nije smatralo grijehom Davida koji je bio preljubnik i ubojica.

Sveto Pismo Davida karakterizira kao čovjeka koji je bio po srcu Jahvinu, po srcu Božjem. David je bio po srcu Božjem jer on nije gledao što će ljudi reći, koja su uvriježena mišljenja drugih, da se ravna po tome kako će se svidjeti ljudima, kako smo često mi skloni ponašati se. I ne gledamo što će Bog reći“ upozorio je don Marinko.

 

 

David je više puta pokazao kako je njegovo srce po Božjem srcu, što se vidi iz načina kako se David ponaša kad mu se događaju teške stvari.

„Kad se Abšalom, njegov sin, pobunio protiv njega, David želi spasiti svog sina. I kad su ga ubili protiv njegove naredbe, David plače za svojim sinom, iako je sin napravio užasne stvari protiv njega. Ali, David zna da je i on bio nepravedan prema svom sinu. Dakle, on gleda i svoj grijeh. Možda je i njegov grijeh uzrok zašto se njegov sin tako ponašao. I David ga ne osuđuje, nego plače za svojim sinom.

Dakle, on se ne ravna prema onome kako su se drugi ravnali, kako je bilo uobičajeno ponašanje. Nego David prima nadahnuće, duboko iz tog svog odnosa, on je zapravo u srcu Božjem. Jer on se ponaša onako kako se Bog ponaša – Bog plače. Bog ljubi svoga Sina. I Bog se prema nama ponaša tako da nas Bog ljubi ne samo kad smo dobri, nego i kad nismo dobri, kad smo protiv njega. Kad smo se pobunili protiv njega. Bog želi naše spasenje“ poručio je don Marinko.

Da se David ponaša drugačije, pokazuje i kad ga napada i vrijeđa Šimej. Iz Davidovog okruženja rekli su mu neka samo kaže riječ i odsjeći će Šimeju glavu.

„David kaže da se njegov sin digao protiv njega, a Šimej ima možda još veći razlog napadati ga. Onda kaže, ‘Što ako mu Bog dopušta to činiti’. Dakle, on razmišlja puno dublje.

Ne u smislu da bi Bog bio izvor nekog zla, nego da Bog dopušta to poniženje. I kaže da će Bog možda pogledati na to poniženje i da će mu vratiti blagoslov po tom poniženju. Naša ljudska logika i kako mi razmišljamo je da se nekoga odmah želimo riješiti, još pogotovo kad osoba ima moć – samo nekoga makne.

To će nam uvijek biti napast – imaš moć, on ti smeta, samo ga makneš. A David kaže, Ne. Treba vidjeti, možda treba, možda ne. Možda poslije, sad ne.

Zato je David u Božjem srcu – on prima nadahnuća, on gleda što Gospodin govori“ istaknuo je don Marinko.

 

 

Kad je David bio u teškom grijehu, radio je po svome. Prorok Natan ga stavlja pred Boga. „Da bismo mogli vidjeti svoj grijeh, moramo se staviti pred Boga. I David kaže, ‘Sagriješio sam protiv Jahve’.  Natan odvrati Davidu: ‘Jahve ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti’.

To je temeljno kad spoznajemo gdje griješimo – da vidimo da je moj grijeh protiv Boga. Dok to ne vidimo, kajanje nema smisla. To su neka pravila, naše norme, kao što farizeji kažu da je netko u nečemu pogriješio, ali tu nigdje ne vidiš Boga. U toj zapovijedi nema ljubavi“ poručio je propovjednik, naglasivši da Sveto Pismo i sve zapovijedi imaju nutarnju povezanost, nutarnji smisao.

„Prva zapovijed je zapovijed ljubavi. Ako bilo koja zapovijed nije u skladu s ljubavlju, ona ne vrijedi. Izokrene se njen smisao.

Bog nam daje Dan Gospodnji da možemo biti s njim, da možemo slaviti. Nije problem što je čovjek nešto učinio, nego što je izašao iz Dana Gospodnjeg. Znači da je sve drugo važnije nego Dan Gospodnji. To je bio smisao te zapovijedi“ rekao je don Marinko, pojašnjavajući to na primjeru iz navještenog Evanđelja kad su apostoli u subotu trgali klasje i jeli žito.

„Tu su gladni ljudi koje treba nahraniti. Isus kaže ‘Sin Čovječji je gospodar subote’. Isus je središte subote, i on je tu. I učenici to prepoznaju – tu je Gospodar subote. On nam je dao subotu. Biti s njim, biti u njegovoj blizini znači slaviti Dan Gospodnji. Farizeji to ne vide. Oni su izašli iz tog odnosa s  Gospodinom.

Oni vide samo jedno pravilo. Ne vide više Gospodara subote. A on je tu. A oni ga ne primjećuju. Zato je ta zapovijed izgubila svoj nutarnji smisao, jer ne vidi Gospodara subote. Ako Gospodar subote nije prisutan, onda je sve promašeno. Iako izvana može izgledati da je sve u redu, zapravo ništa nije u redu, ako Isus nije tu“ upozorio je don Marinko.

 

 

Pritom je rekao da živimo u svijetu koji je sve okrenuo naopako, jer je izbacio Boga. „Bog više nije na prvom mjestu. Ako Bog nije na prvom mjestu, pokazuje se da ljudi čine štete.

To ide dotle i postaje pošast što se mladima sugerira, pokazuju ankete u Njemačkoj i Francuskoj, gdje mladi kažu da neće imati djecu kako bi spasili planet. Mnoge pojave postaju ideologija, ne smiješ ovo, ono. Nema opuštenosti.

Kad Bog nije u središtu, ljudi izgube svoje dostojanstvo i onda više nitko od nas nije u središtu. Drugi mi smeta, samog sebe stavljam u središte. Tako se otvaraju vrata pakla, jer tu više nema ljubavi. To je usmjerenost na sebe, zaokupljenost sobom.

Ako je Bog na prvom mjestu, onda su ljudi u središtu. Jer Bog je sve stvorio radi nas i radi našeg spasenja, iz ljubavi. Bog nas ljubi. Sin Božji je došao da nam dâ svoju božansku narav, svoj božanski duh. To je ljubav. Da uđemo u zajedništvo s Ocem, Sinom i Duhom Svetim, da njemu možemo biti slični.

Ako smo u ljubavi sjedinjeni s Bogom, obnavlja se lice zemlje. Zato, kad zazivamo Duha Svetoga, kažemo da se obnavlja lice zemlje. Obnavlja se Božjom ljubavlju koja je razlivena u našim srcima“ poručio je don Marinko Duvnjak.

Ines Grbić