Korizmenu duhovnu obnovu o temi „Gospodine, nauči nas moliti!“, u župi sv. Nikole u Islamu Latinskom u subotu, 2. ožujka, predvodio je don Tomislav Dubinko, župnik župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru.

Na početku susreta održana je pobožnost križnog puta i mogućnost za ispovijed. Don Tomislav je zatim održao prigodni nagovor, predvodio misno slavlje u zajedništvu sa župnikom don Lukom Šustićem, a nakon mise klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom.

U Godini molitve ususret proslave Jubileja 2025. godine, don Tomislav je govorio o značenju molitve koja kreće iz ljubavi sâmoga Boga koji želi komunicirati s čovjekom. „Premda Bog ne treba čovjeka, Bog čovjeka želi. To je ljubav. Zato je osobiti i veliki učitelj molitve Duh Sveti koji je ljubav između Oca i Sina. Duh Sveti nas uči da se obraćamo Bogu kao njegova djeca, zazivajući ga kao što ga je Isus zazivao Abba, Oče“, rekao je don Tomislav, istaknuvši da „sâm Duh Sveti kliče u nama, moli u nama. Duh Sveti nas zahvaća svojom prisutnošću, svojom ljubavlju, svojom snagom, svojom vatrom, svojom blizinom“.

„Zbog raznih okolnosti, na Boga prenosimo neke ovozemaljske slike, da Boga ne doživljavamo bliskim kao da je Otac. Duh Sveti nas poučava, vapi, zaziva iz dubine, Oče. Jer molitva kreće od Oca i molitva se želi udomiti u našem srcu, odnosno, Očeva ljubav u našoj molitvi. Da bi molitva bila susret s Bogom, potrebna je šutnja koju često zanemarujemo“, rekao je don Tomislav. Upozorio je da čovjek Bogu stalno samo nešto govori, a to je monolog. Treba zastati, saslušati Boga, osluškivati njegovu ljubav koja govori. Potaknuvši da u molitvu uvedemo šutnju, don Tomislav je rekao: „Bog govori u ljubavi. Ustraj u ljubavi. Ne čujemo Boga jer smo preglasni, dolaze nam razne misli. Oslobodimo mjesta za ono što nam Bog želi reći“.

Isus poučava učenike kako moliti i daje uzor molitve. Uči ih molitvu Oče naš. „Isus zna kome se treba obraćati. Mi u molitvi najčešće polazimo od sebe i zadržavamo se na sebi, na onome što nama treba. Prvo što nas je Isus naučio u molitvi je da je On zagledan u Oca. Najprije hvali i slavi Oca, jer bez njega nema smisla ni života. Đavao nas pokušava uvesti u malodušnost zato što je on jadan, a nas želi uvjeriti da smo jadni. Mi u sebi imamo takvu snagu od koje dršće i sâm Đavao. Nismo mi jadni. Jadan je onaj koji je odvojen od Boga, koji se udaljio od Boga, koji ne želi Boga. Nije jadan onaj koji vapi Bogu iz dubine srce. On ima najveću snagu koja može biti, a to je živa Božja prisutnost. Zato, Isus nas poučava da budemo zagledani u Oca, da prepoznamo što nam Otac želi usaditi u srce“, rekao je don Tomislav, istaknuvši da Bog čovjeka voli takvog kakav je. Kad čovjek shvati da je vrijedan zato što ga je sâm Bog poželio, prepoznat će Isusa kao nebeskog oca i Očevu volju za sebe. „To je Isus neprestano tražio za tebe. On koji je Bog, ima potrebu na početku dana predati Bogu Ocu svoje srce i zatražiti poslanje. Zato je bio čvrst, uporan i po cijenu najveće boli, izvršiti Očevu volju za spasenje svakoga čovjeka“, poručio je don Tomislav.

Propovjednik je rekao i da molitva predstavlja susret savršenoga i nesavršenoga. „Često od sebe tražimo neku ljudsku perfekciju i to nas sprječava da se Bogu iskreno molimo. Uvijek će molitva biti susret savršenog Boga i nesavršenog čovjeka. Nemojte od sebe tražiti savršenost. Molitva je uvijek predanje realnoga stanja, onako kako jest. Ali prije svega, zahvali Bogu što je tu, uz tebe i što se nikada od tebe neće odmaknuti. Drugo, zahvali za ono što ti je već dao u životu. Nemojmo prestati svaki dan Bogu zahvaljivati za to što nam daje. Inače će nas Đavao prevariti, pokazati neku crnu točku i uvjeravati nas da nemamo nešto bitno za život“, upozorio je don Tomislav. Naveo je primjer djevojke, redovite župljanke koja je slijepa, a uvijek je puna radosti, vjere u Boga i dolazi u crkvu.

„Za molitvu su važni poniznost i ustrajnost. Isus je govorio da budemo kao mala djeca. Malo dijete ima neograničeno povjerenja u svoga oca i svoju majku. Takav je i Nebeski otac. On zaista sve može. Imajmo u njega potpuno, dječje povjerenje“, potaknuo je don Tomislav. Napasti koje se jave žele da čovjek posrne u molitvi. „Kad Đavao vidi da smo ustrajni i uporni, a zna da uporna molitva donosi ploda, pokušava nas omesti. To nam je znak da molitva daje ploda; da Đavlu smeta, da nas pokušava zaustaviti. Treba nastaviti moliti. Đavao se odvojio od neiscrpnog izvora i snage, od Gospodina, a mi smo preko molitve spojeni s Gospodinom“, istaknuo je don Tomislav.

Oružje Đavla je i strah. „Čovjek se treba suočiti sa strahom, ne svojom snagom, nego snagom onoga koji je pobijedio sve strahove, a to je snaga Duha Svetoga, snagom živoga Boga“, poručio je propovjednik, istaknuvši da je cilj našeg života i odnosa s Bogom sjediniti se s Ocem u ljubavi, biti u Očevoj kući, ispunjeni njegovom ljubavlju, sa svojim bližnjima. Stoga, sve što sada čovjek može pretrpjeti, neka preda Bogu za svoje i spasenje bližnjih, kako bi cijela obitelj bila u kući Očevoj, u vječnosti.

Grijeh znači odlutati od Božje ljubavi. „A Isus nas čeka. On čini korak prema nama i u nama vidi dublje od našeg grijeha. Vidi dijete koje želi očistiti i želi mu vratiti dostojanstvo, koje nije nestalo unatoč svemu što je čovjek učinio“, rekao je don Tomislav.

„Kad god smo u stanju grijeha, vratimo se Bogu što prije. Bog nas nije ostavio. Čim osjetiš tamu grijeha, trči svome Ocu koji te čeka da ti oprosti, da ti vrati tvoje dostojanstvo. Bez obzira što se dogodilo u našim životima, nemojmo nikada misliti da smo ikada prestali vrijediti u očima nebeskog Oca, nego ranu, bol koju smo učinili, donesimo nebeskom Ocu u skrušenoj ispovijedi, kako bi nam oprostio“, potaknuo je don Tomislav.

Predvoditelj obnove obratio se i krizmanicima. U kontekstu pročitanog ulomka iz Djela apostolskih o silasku Duha Svetoga, don Tomislav je rekao da Isus ispunjava svoja obećanja, među kojima je i da će nam poslati drugog Branitelja, kad on ode. Isus je rekao da se ne bojimo, da nas neće ostaviti kao siročad. „Duh istine, zaštitnik, posvetitelj, duh ljubavi između Oca i Sina je najveća snaga. Đavao se boji te snage, od te snage u nama on uzmiče, a mi tu snagu tako malo koristimo“, upozorio je don Tomislav. Podsjetio je da su apostoli vidjeli sva Isusova čuda, kako izgoni zloduhe, podiže mrtve, vidjeli su ga i nakon smrti. Ukazivao im se 40 dana. Vidjeli su kako četrdeseti dan uzlazi na Nebo pred njihovim očima.

„Ali i dalje su bili samo ljudi, uhvatio ih je strah, moglo im se dogoditi da i njih razapnu, kao što su Isusa. Ipak, poslušali su Isusa da mole dok ne dođe Duh Sveti. Kad je došao Duh Sveti, oni se mijenjaju. Okolnosti se ne mijenjaju. Opasnost je ista. Ali, oni se mijenjaju i više se ne boje. Jer je snaga Duha Svetoga djelatna u njima te idu i propovijedaju. Ne boje se. Svi će podnijeti mučeništvo za Krista. A bili su sretni što to čine. I Ivan, koji nije bio mučen, podnio je veliko trpljenje, ali i silne milosti od Boga“, istaknuo je don Tomislav.

Potaknuo je na razmišljanje, ako su tako velika djela učinila dvanaestorica apostola, koliko bi trebalo biti očitovanja velikih Božjih djela od tisuće krizmanika koji primaju pečat dara Duha Svetoga. „Zašto ta ljubav nije toliko vidljiva, zašto naše kršćanstvo ne gori kao što je gorila ljubav prvih kršćana? Duh Sveti je dar koji treba otvoriti, onda se vidi koje milosti daje Duh Sveti. Koliko smo poklona dobili, a da ih nismo otvorili. Tako može biti i s darovima Duha Svetoga. Potrebno je darove Duha Svetoga otvarati, da bi donijeli plodove“, istaknuo je don Tomislav, potaknuvši da se svaki dan na početku dana izmoli molitva Duhu Svetom, Himan Duha Svetoga i moli za sedam darova Duha Svetoga. Pjevanje tijekom susreta animirali su mladi sa Smiljevca.

Ines Grbić

Foto: Župa Islam Latinski

Na blagdan bl. Alojzija Stepinca u subotu, 10. veljače, svečano koncelebrirano misno slavlje u župnoj crkvi bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Bl. Alojzije je veliki i sjajni lik Crkve u Hrvata i cijele Crkve koju je obasjao svojim životom, svojim naukom, svojom hrabrošću, kroz cijelo 20. stoljeće. Bio je snažni navjestitelj evanđeoske istine i poruke jedinstva, bratstva, Božje ljubavi, navjestitelj Isusa Krista koji se objavio kao spasitelj svijeta“ poručio je nadbiskup Zgrablić. Potaknuo je da i mi, poput bl. Alojzija koji je to posvjedočio svojim životom, „ustrajemo u onome što je istina, u onome što nam je Krist navijestio i donio kao spasenje života, blago vjere koje trebamo živjeti i nositi Krista kao najveće dobro u našem životu“.

„Dok gledamo u nevolje, poteškoće i što je sve Stepinac prošao u životu, način kako je to živio neka i nama bude uzor i primjer kako se i mi trebamo ponašati u  nevoljama i poteškoćama našeg života, ako smo povezani s Gospodinom – kao što je to bezuvjetno i beskompromisno bio bl. Alojzije. Stepinac je ustrajao u svojoj vjeri i nama ostavio jasno svjedočanstvo vjere kako i mi trebamo živjeti u našim kušnjama i poteškoćama našeg života“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio da je Stepinac kao mladi svećenik bio posvećen osobito karitativnom radu. Papa Pio XI. imenovao ga je 28. svibnja 1934. zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom kada je imao samo 36 godina, tada je bio svećenik tek četiri godine. Stepinac je bio najmlađi biskup na svijetu. Za zagrebačkog nadbiskupa koadjutora zaređen je u zagrebačkoj katedrali 26. lipnja 1934., a 1937., nakon smrti nadbiskupa Antuna Bauera, preuzima vodstvo Zagrebačke nadbiskupije. Sve to odvijalo se u osobito teškim okolnostima života.

„Bile su to osobito teške političke okolnosti koje su trajale dugi niz godina, gotovo sve do naših dana 1990.-ih godina, kad smo i mi osjećali posljedice različitih režima koji su bili. Izmjenjivala su se strahovita tri režima, fašizam, nacizam i komunizam, u kojima je bl. Alojzije bio snažno svjetlo Evanđelja i Riječi Božje. Stepinac je bio svjetlo u komunističkoj zemlji u kojoj se promicao život bez Boga i uništavala se perspektiva i budućnost ljudi kojima je bila zapreka da budu vjernici. Govorilo se da je vjera opijum za narod, smetnja čovjeku da napreduje u svom razvoju. Kažnjavalo se one koji nisu htjeli slušati režim, oduzimala im se njihova životna egzistencija, mnogi su trpjeli i bili pogubljeni“, rekao je mons. Zgrablić. I u Zadarskoj nadbiskupiji pristalice komunističkog režima ubili su oko 15 svećenika, oko 20 svećenika bili su u zatvoru. Silni progoni zbog vjere i pripadnosti Katoličkoj Crkvi bili su diljem Hrvatske.

„U takvim okolnostima, Alojzije Stepinac bio je jasan, hrabri glas i svjedok evanđelja Isusa Krista. Zbog njegove snažne nauke i njegovog naviještanja, zbog toga što nije htio poslušati tadašnji režim i Tita koji je htio da se osnuje Crkva u Hrvatskoj odvojena od Pape, da bude osnovana nacionalna Crkva, Stepinac je završio u zatvoru. Na montiranom političkom procesu podmetnute su mu lažne optužbe da je prekrštavao Srbe, da je širio mržnju među ljudima i narodima i osuđen je na 16 godina zatvora. Nakon petogodišnje tamnice u Lepoglavi, lišavanja slobode i svih građanskih prava, sužanjstvo je nastavio u rodnoj župi u Krašiću gdje i umro“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

„Bl. Alojzije nas hrabri i poziva da i mi slijedimo put Evanđelja, da bismo postigli blaženstvo vječnog života koje nam je Gospodin namijenio. Ne samo da to promatramo, nego da u naše srce, kroz prozor naše vjere, uđe svjetlo Božje milosti i svjetlo zagovora bl. Alojzija, da bi to svjetlo prosvjetljivalo put našeg života, da se ne izgubimo. Unatoč nevoljama na putu našeg života, da hrabro i odvažno, bez kolebljivosti, idemo kamo nas Gospodin poziva i gdje nam pokazuje put, gdje su naši blaženici“, potaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da se radujemo što je bl. Alojzije postigao cilj da živi u punini s Gospodinom u vječnosti.

„Gledamo cilj kojega je Stepinac postigao, gdje je stigao, cilj vječnog života kojeg je Gospodin pripravio svima koji ga ljube i koji su povezani s njim. Blaženici i sveci su svjetlo koje sjaji Božjim svjetlom. Oni nas prosvjetljuju i prenose to svjetlo nama, da bismo i mi ustrajali u svim kušnjama i nevoljama života, da se zbog ničega ne odreknemo Boga. Jer, ako se odreknemo Boga, odričemo se najvećeg dobra naše budućnosti i sadašnjosti, najvažnijega u našem životu. Neka nam slavlje bl. Stepinca pomogne da ustrajemo na putu naše vjere, da slavimo Gospodina našim životom. Da nam on uvijek bude snaga u svim nevoljama i poteškoćama, ma kako velike i snažne one bile, da bismo bili dionici Božje ljubavi, Božjeg mira i Kristovog spasenja koje je darovao svima nama“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio da je u tijeku Godina molitve u pripremi za Godinu jubileja 2025., kada smo pozvani ponovno otkrivati vrijednosti i potrebe molitve u osobnom i životu Crkve i svijeta. Citirao je papu Benedikta XVI. koji kaže da je „molitva poput otvorenog prozora koji nam omogućuje svoj pogled usmjeriti Bogu; ne samo da se podsjetimo na cilj prema kojem idemo, nego da dopustimo da nas Božja volja prosvjetljuje na našem zemaljskom putu, pomažući nam snažno ga i zauzeto živjeti“.

U želji da i naš život bude krepostan, kakav je bio život bl. Alojzija Stepinca, nadbiskup je rekao da su Stepinčev život, nauk i hrabrost nezamislivi bez molitve. „Sve što je Stepinac učinio u životu, uz tolike otpore i napore, ne bi bilo moguće da nije bio najdublje povezan s molitvom. Po molitvi je bio povezan s Gospodinom, po molitvi koja je izvor svake milosti, života i svakog blagoslova. Molitva je bila put njegovog života koji ga vodi u svetost. To je poziv i našem životu, da se ugledamo u bl. Alojzija, kako bismo ga nasljedovali u krepostima. Okolnosti života se mijenjaju, a kreposti uvijek ostaju iste. Molimo kao što je to činio bl. Alojzije, da bismo i mi mogli napredovati prema cilju našeg života, prema svetosti“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Na kraju mise, u kojoj su koncelebrirali bilobriški župnik Mario Akrap i još trinaestorica svećenika, mons. Zgrablić blagoslovio je puk s relikvijarom bl. Alojzija Stepinca kojemu su vjernici nakon mise iskazali čašćenje.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Relikvija sv. Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga lica bila je izložena vjernicima na čašćenje u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru u nedjelju, 4. veljače, kada je smiljevački župnik don Tomislav Dubinko predvodio tri misna slavlja u župi.

Relikviju je donijela Zaklada ‘Sv. Maravillas od Isusa’. Na kraju svake mise djelovanje te Zaklade koja promiče karmelsku duhovnost vjernicima je predstavila Sanela Mlinarić, predsjednica Zaklade ‘Sv. Maravillas od Isusa’. Prošle, 2023. godine bila je 150. godišnjica rođenja sv. Male Terezije te je Terezijinu relikviju Zaklada nastavila donositi u crkve diljem Hrvatske puku na čašćenje. Relikviju na Smiljevcu došli su počastiti ljudi i iz drugih župa i dijelova Zadarske nadbiskupije. Netko je bio na proputovanju kroz Zadar, pa je samo radi relikvije došao u crkvu na Smiljevac. Tu župu nastanjuju i doseljenici iz BiH, pa su među mnogima bili i ljudi kojima je sv. Mala Terezija bila naslovnica župe u BiH, u župi Bistrica, Gornji Vakuf – Uskoplje. Jedna starija gospođa je rekla da je došla čak s udaljenijeg zadarskog otoka samo da počasti relikviju sv. Male Terezije kojoj se inače utječe te i sama nosi ime Terezija.

„Za vrijeme posjeta u Španjolskoj mojoj prijateljici, bosonogoj karmelićanki koja mi je tada puno pričala o sv. Maravillas, zapalila je moje srce i to je bila Božja volja, da nastane ovo djelo. Najprije smo htjeli samo prevesti knjigu o toj svetici na Hrvatski jezik i molitve sv. Maravillas. Međutim, ostali smo zatečeni s brojnim svjedočanstvima o uslišanju po njenom zagovoru i kako se brzo čulo za sv. Maravillas. Onda smo odlučili da treba učiniti nešto više i tako je nastala Zaklada. Bosonoge karmelićanke žive od Božje providnosti i od radova koje same izrađuju. Prihod od svega što prodamo šaljemo njima u Španjolsku kao pomoć“, rekla je Mlinarić.

U nakladi Glasa Koncila izdana je knjiga ‘Ako mu ti dopustiš… Život svete Maravillas od Isusa, bosonoge karmelićanke’. Nakon što je sv. Terezija Avilska u 16. st. obnovila Karmel, sv. Maravillas, koja je 50 godina bila poglavarica samostana u Španjolskoj, osnovala je najviše karmelskih samostana, čak jedanaest. Papa Ivan Pavao II.  je sv. Maravillas 1998. godine beatificirao, a 2003. godine kanonizirao.

Zaklada sv. Maravillas osnovana je u lipnju 2020. godine u Splitu. Zbog velikog broja štovatelja sv. Maravillas, pokrenuli su i podružnicu Zaklade u Međugorju. Zaklada promiče i zauzima se za duhovno nasljeđe sv. Maravillas od Isusa. Sredstvima koje prikupi od dobrovoljnih priloga vjernika te prodaje knjiga i nabožnih predmeta karmelske duhovnosti, a različite duhovne sadržaje Zaklada i daruje ljudima, Zaklada ‘Sv. Maravillas od Isusa’ pruža materijalnu pomoć samostanima bosonogih karmelićanki u Španjolskoj i onima koji pripadaju Udruzi svete Terezije.

U karmelskim samostanima u Španjolskoj više je od deset Hrvatica

Ljudi na Smiljevcu kupovali su knjigu o sv. Maravillas i djela karmelske duhovnosti, nabožne predmete i ostavljali su dobrovoljni prilog za pomoć karmelićankama u Španjolskoj. U karmelskim samostanima u Španjolskoj je više od deset Hrvatica karmelićanki. „Te naše djevojke prepoznale su Božji poziv i željele su živjeti po izvornim konstitucijama sv. Terezije Avilske, baš kako ih je ona živjela i ustanovila. Zato su odabrale samostane u Španjolskoj, da se potpuno posvete Bogu. One puno mole za Hrvatsku, hrvatski narod i za obraćenje našeg naroda“, rekla je Mlinarić, poručivši: „Čast mi je što smo mogli dovesti karizmu i djelo sv. Maravillas u Hrvatsku, jer ta svetica učinila je puno za spasenje duša. Samostani bosonogih karmelićanki u Španjolskoj najstroži su samostani u svijetu, žive jakim pokorničkim životom. Taj Red i sada živi na način kako je ustanovila sv. Terezija Avilska. Karmelićanke nose na sebi habit težak 12 kg, po ljeti i po zimi. Bose su cijelo vrijeme, spavaju na slami, čine mnoge pokore, post od devet mjeseci u jednom komadu, imaju tjelesne pokore. A sve što rade, rade s velikom ljubavlju za Gospodina i za spas duša“, istaknula je Mlinarić. Nositi isti habit ljeti i zimi znači da je karmelićankama ljeti prevruće, a zimi im je u njemu prehladno. Ali, one sve prikazuju Gospodinu.

Brojna uslišanja po zagovoru sv. Maravillas za potomstvo

Zagovor sv. Maravillas osobito pomaže bračnim parovima u dobivanju potomstva. „Sv. Maravillas čuje naše molitve. U tri i pol godine djelovanja Zaklade sv. Maravillas, imamo 679 svjedočanstava o daru života po njenom zagovoru. Jedna djevojčica u Mostaru nosi njeno ime, i zove se Rita Maravillas. Ima još više svjedočanstava, jer kad idemo predstavljati Zakladu, ljudi nam kažu, ‘I mene je uslišala’.

Zaklada je pokrenula brojne molitvene inicijative. U molitvenoj inicijativi po zagovoru sv. Maravillas svakodnevna molitva je u 19 sati. Ponedjeljkom molimo za brak po Božjem naumu, utorkom za ozdravljenje djeteta, srijedom za duhovni i materijalni napredak obitelji, četvrtkom za pastire Crkve i nova duhovna zvanja, petkom za ozdravljenje bračne ljubavi, subotom za Domovinu i nedjeljom za potomstvo“, predstavila je molitvene nakane Mlinarić.

Potaknuvši puk da se utječe zagovoru sv. Maravillas od Isusa, Mlinarić je rekla: „U zagovornoj molitvi nema određenog obrasca. Najbitnije je da osoba vjeruje. Molitva nije magija. Treba vjerovati da Gospodin čini čuda preko svojih svetaca i bit ćete uslišani“. Mlinarić je istaknula dva primjera uslišanja po zagovoru sv. Maravillas. Jedna žena 2023. godine prijavila se u molitvenu inicijativu za dar potomstva. „Upisali smo je i nakon godinu rodila se njena djevojčica Rita. To je osobito zadivljujuće jer su im liječnici bili rekli kako nema gotovo nikakve šanse da postanu roditelji. Slali su ih na umjetnu oplodnju, što su oni odbili. Supružnici su se utjecali sv. Maravillas i žena je zahvalila za začeće i rođenje djeteta“, istaknula je Mlinarić.

Jedna žena deset godina nije mogla začeti. Mlinarić ju je potaknula da se upiše u inicijativu i ponijela je njeno pismo na grob sv. Maravillas koji se nalazi 20-ak kilometara od Madrida. Kad se Mlinarić vratila u Hrvatsku nakon mjesec dana, ta žena je zatrudnjela i napisala je Saneli Mlinarić: „Hvala sv. Maravillas! Sad vjerujem u čuda, jer upravo mjesec dana nakon tvog polaganja pisma na njen grob, ja sam ostala trudna“. I za štandom ispred smiljevačke župne crkve ljudi su na papiriće zapisivali svoje molitve koje će predsjednica Zaklade odnijeti na grob sv. Maravillas u Španjolsku.

Zaklada ‘Sv. Maravillas od Isusa’ u Hrvatskoj jedina je Zaklada u svijetu posvećena toj svetici. „Nas tri laikinje pokrenule smo tu Zakladu i nismo bile svjesne koliko zapravo radimo i činimo za Gospodina. Kad je umrla časna majka Maria de los Reyes koja nam je dala dopuštenje da osnujemo Zakladu, njene sestre napisale su pismo okružnicu u kojem govore da je časna majka Reyes Zakladu sv. Maravillas u Hrvatskoj nazivala dvanaestim osnutkom sv. Maravillas od Isusa. Bili smo zatečeni. Nismo vjerovali da je sve što činimo puno više od onoga što smo mislile i što možemo vidjeti“, rekla je Mlinarić.

Sličnosti u osobnostima sv. Terezije od Djeteta Isusa i sv. Maravillas od Isusa

Obje svetice rođene su u 19. st., s razlikom od osamnaest godina: francuskinja sv. Terezija od Djeteta Isusa (1873.-1897.), a španjolka sv. Maravillas od Isusa (1891.-1974.). Sv. Mala Terezija je umrla mlada od 24 godine, a sv. Maravillas je preminula u starosti, od 83 godine. Njene zadnje riječi pred smrt su bile: „O, kakva je radost umrijeti kao karmelićanka!ˮ. Već za njenog života svjedočilo se o mnogim čudima. Odmah po smrti Maravillas počela su se događati tolika čudesa da su redovnice pokrenule proces za njeno proglašenje svetom. Obje svetice pripadale su Redu bosonogog Karmela želeći što savršenije nasljedovati sv. Tereziju Avilsku i sv. Ivana od Križa. Obje su imale lijepo djetinjstvo; odrasle su u uglednim katoličkim obiteljima koje su im svakodnevnom molitvom i misom pružile prvi i pravi primjer vjere. Roditelji obiju svetica bili su pobožni, marljivi, s ljubavlju prema obitelji i bližnjima, osobito siromasima. Obje su u svojim ranim godinama osjetile Božji poziv. Pomoć na tom putu pružali su im brojni svećenici, biskupi i duhovnici koje im je Gospodin poslao po Providnosti.

„Sv. Maravillas je iskazivala veliko poštovanje i bratsku ljubav prema svom duhovniku ocu Alfonsu Torresu, a sv. Mala Terezija je više puta izražavala  duboku zahvalnost prema ocu Alejou Prou, franjevcu čije su propovijedi na nju ostavile velikog traga. Obje svetice svojim životom, primjerom te svojim čistim i iskrenim osjećajima pokazale su da ljudske ljubavi ne moraju biti prepreka na putu prema Bogu, već da mogu poslužiti da mu se približimo i posvetimo. Obje su gajile divljenje i naklonost prema svom narodu, jeziku i herojima. Sv. Mala Terezija voljela je čitati o sv. Ivani Orleanskoj i nasljedovati je, a sv. Maravillas je patila zbog odvojenosti Španjolske od Isusa, osobito za vrijeme Španjolskog građanskog rata kad su bili prognani i ubijeni mnogi svećenici i redovnice“, opisala je Mlinarić. Obje svetice voljele su stvorenu prirodu i njena prostranstva, vidjevši u tome izvrsno okruženje za kontemplaciju, uzvišenost misli i slavljenje Stvoritelja.

Obje je resila velika jednostavnost, poslušnost, poniznost i marljivost. Obje svetice živjele su misao sv. Ivana od Križa: „U predvečerje svog života bit ćeš pitan o ljubavi”, smatrajući da je mjera ljubavi da nema mjere. Za spasenje duša su strpljivo i bez prigovora podnosile brojne poteškoće, pokore i mrtvljenja. Bosonoge karmelićanke ljeti nemaju hlađenje, a zimi nemaju grijanje. Jedan svjedok rekao je da se redovnice ne razbolijevaju živeći u takvim okolnostima zato što ih Marija štiti svojim plaštem. Unatoč fizičkim patnjama, duh obiju svetica bio je radostan i zahvalan što su mogle sve prikazivati Bogu kao zadovoljštinu i za spasenje grešnika. Obje svetice prolazile su kroz duhovne poteškoće, tamne noći duše uz česte boli, agonije, kušnje i tjeskobe. No, i u tome su rasle u krepostima. Te duhovne boli poslužile su im za još dublju poniznost i još veće pouzdanje u Boga. Obje svetice bile su duhovno vedre. Kao što je željela njihova osnivateljica, sv. Terezija Avilska, ni njih dvije nisu gubile radost u srcu, veselje ni smisao za humor. Obje su ispunile želju svoje osnivateljice da budu snažne i odlučne žene. Obje su smatrale da na Božju ljubav treba odgovoriti bez obzira na naše nesavršenosti i nedostatke. Sv. Mala Terezija govorila je da se tajna svetosti ne krije u našim zaslugama, nego u Onome koji nas, bivajući zadovoljan s našim slabim naporima, može ispuniti milostima i uzdignuti k sebi.

Pobožnost sv. Maravillas prema sv. Tereziji od Djeteta Isusa

Sv. Maravillas iskazivala je veliku pobožnost prema sv. Maloj Tereziji, koju je tako i zvala, diveći se njenom misionarkom poslanju, a da nije izlazila iz svoje ćelije. U svojim pismima redovnicama i drugim pojedincima, sv. Maravillas 128 puta spominje sv. Malu Tereziju. Pritom citira njenu misao, zaziva njen zagovor i potiče druge da u molitvi traže njenu pomoć, govoreći kako Gospodin sigurno neće odbiti njen zagovor. Sv. Maravillas poticala je druge da nasljeduju sv. Malu Tereziju i u krepostima. Ona ju je nasljedovala u duhovnim suhoćama i patnjama, kad je utjehu tražila u svetičinim izrekama i primjerima iz njenog života.

Sv. Maravillas oduševljavala je izreka sv. Male Terezije da će provesti svoje nebo čineći dobro na zemlji. Smatrala je kako joj Gospodin upravo radi te čežnje, da s neba pomaže ljudima, a koju prije nje nije izrekao nijedan drugi svetac, ispunjava sve želje kojima mu toliko ugađa. Sv. Maravillas govorila je kako joj je sv. Mala Terezija isprosila brojna ‘mala čuda’, materijalna, tjelesna i duhovna. Pri osnutku samostana u Cerro de los Ángelesu imali su brojne probleme. Osnivanje su povjerili sv. Maloj Tereziji koja je olakšavala redovnicama brojne poteškoće.

U skladu sa svojim mogućnostima, Zaklada sv. Maravillas u Hrvatskoj novčano će pomagati nove duhovne pozive bosonogih karmelićanki koje su pozvane živjeti izvornim životom sv. Terezije, uz obvezu pisma preporuke i suradnju duhovnika te njegovu izjavu kako je osoba potencijalna kandidatkinja zvanja za Karmel koji živi po Konstitucijama iz 1990. godine ili koji pripada Udruzi sv. Terezije.

Zaklada svakom podupiratelju dostavlja zahvalnicu te se svake godine u Karmelu sv. Maravillas od Isusa u Aldehueli u Španjolskoj slavi misa zahvalnica za sve podupiratelje i dobročinitelje Zaklade. Više o zakladi može se saznati na stranici https://zakladasvetamaravillasodisusa.hr/

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Blagdan sv. Ivana Bosca svečano je proslavljen u župi Gospe Loretske u Arbanasima u Zadru u srijedu, 31. siječnja, gdje salezijanci djeluju 80 godina. Večernje koncelebrirano slavlje u župnoj crkvi Gospe Loretske predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U arbanaškoj župi je pet salezijanskih svećenika aktivnih u radu sa svim skupinama vjernika, osobito s mladima za koje se svaku večer u župi održava oratorij. Župnik don Mate Kujundžić poželio je da salezijanci i dalje nasljeduju karizmu svoga utemeljitelja, da se znaju darovati drugima, osobito mladima.

Salezijancima i cijeloj salezijanskoj obitelji koja uključuje i vjernike laike, blagdan njihovog utemeljitelja čestitao je nadbiskup Zgrablić. „Svetac živi u dubokoj povezanosti s Gospodinom, a kad se preseli u vječnost, njegov zagovor i blizina ne prestaje, nego nastavljaju djelovati u ljudima, zajednici, u Crkvi. Sveci su poput zraka sunca koje prenose svjetlost s neba i djeluju među nama“, poručio je mons. Zgrablić.

U kontekstu Godine molitve koju je papa Franjo proglasio na Nedjelju Božje riječi u pripremi za svetu jubilarnu 2025. godinu, koja se od 13. st. održava svakih 25 godina, nadbiskup je u propovijedi govorio o značenju molitve. Papa Franjo potaknuo je na intenzivniju molitvu za pripremu Jubileja. Istaknuo je potrebu otkrivanja velike vrijednosti i nasušne potrebe molitve u osobnom i životu Crkve i svijeta. „Ni djelo sv. Ivana Bosca ne bi se ostvarilo da temelj don Boscovog života nije bila molitva. Otac je umro don Boscu već kao dječaku s dvije godine. Zbog siromaštva, s 12 godina otišao je od majke i obitelji raditi na gospodarstvu obitelji Aloisa Moglie. Jednu večer, dječak Ivan klečeći je molio Anđeo Gospodnji. Vlasnik imanja Alois prigovorio je Ivanu zašto u to vrijeme ne misli na rad, nego na raj. Ivan mu je već kao 12-godišnji dječak odgovorio da je molitva vrjednija od rada i da kada ne bismo molili, to je kao da posijemo četiri zrna pšenice, a rode samo dva klasa. Već to pokazuje što je bilo u Ivanovoj duši i da je u svom životu njegovao duboki, istinski odnos s Gospodinom“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je molitva temelj svakog kršćanskog života.

Koliko je molitva važna i vrijedna, kako je treba njegovati i otkriti, „vidi se i u brojnoj braći salezijancima koji slijede duh i darove koje je kroz molitvu primio don Bosco. Molitva je jedan od pokazatelja kakva je naša vjera, koliko je naša vjera živa, duboka, koliko nas vjera istinski povezuje s Gospodinom“, rekao je nadbiskup, razmatrajući kroz kakva stanja osoba prolazi u molitvenom odnosu s Gospodinom.

U prvom činu molitve čovjek bi trebao Boga hvaliti, vidjeti koliko je Bog velik u našem životu, što je on učinio za nas. „Dao nam je život i održava nas na životu, darovao nam je svoga sina Isusa čijom krvlju nas je otkupio od naših grijeha, da bismo čiste duše bili u njegovoj blizini. Prvi čin naše molitve neka bude gledanje onoga što Bog izvodi u našem životu. To su činili svi sveci. Najprije su vidjeli Boga i ono što Bog čini u životu svijeta i povijesti“, poručio je mons. Zgrablić.

„Ljubav koju su sveci osjetili na sebi bila je nova snaga koja je nosila i Ivana te je on u odnosu s Gospodinom vidio da želi postati svećenik. Ljubav koju je doživio prema Gospodinu želio je dijeliti s najpotrebnijima u tom vremenu. On je prepoznao da ga Gospodin vodi mladima, djeci, onima na ulici, u zatvoru. Vidio je kako se dobro može odgajati mlade ljubavlju, poniznošću i da je bolji odgoj kad je prevencija, nego liječiti kad se zlo već dogodi. Uložio je sve snage u dar koji mu je Gospodin podario, da kroz zabavu i igru može oduševiti mlade za radost. Kroz tu radost on je njima dijelio i propovijedao Gospodina“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo: „Da bismo pronašli sebe, nađimo se u svjetlu Božje ljubavi, onoga što Bog kao prvi nama čini, što Bog stalno izvodi u našem životu, da znamo koliko je Bog velik u nama i da ga znamo prepoznati. To neka bude prvi oblik molitve“. U takvom stavu molitva neće biti samo traženje od Boga da Bog osobi nešto učini, da se Boga pretvori u automat da izvrši ono što mi želimo, da bude naša volja.

„Kada gledam Gospodina, onda tražim najprije njegovu volju, ono što on hoće, kao što je don Bosco znao slušati i gledati što je Bog nadahnuo u njegovom srcu. I mi slušajmo što Gospodin hoće činiti i djelovati. Budemo li to činili, djelo koje ćemo vršiti će biti djelo Božje i nadvisit će naš život, bit će korisno za obitelj, Crkvu i društvo“, poručio je nadbiskup. „Kada slavimo Gospodina, nećemo moći ostati ravnodušni na ono što se događa u svijetu, kod naših bližnjih, u našim obiteljima i društvu. Nastojat ćemo Božjom pomoću i milošću zauzimati se pred Gospodinom, moliti Gospodina da nas prosvijetli i pomogne nam da tražimo načina kako tu ljubav koju smo doživjeli, prenijeti drugima. Don Bosco je tražio kako Božju ljubav prenijeti djeci, mladima, na koji način to učiniti. To je radio tako uspješno da ta karizma raste do danas i živi i djeluje u cijelom svijetu“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadalje, kada čovjek u molitvi prvenstveno i najprije gleda u Gospodina, vidi koliko je hladan pred Gospodinom, pred njegovom dobrotom, blizinom, ljubavlju, pred darovima koje nam Bog daruje. „Tada ćemo tražiti od Gospodina da nam se smiluje i oprosti nam zbog naše ravnodušnosti, zbog grijeha koje činimo, zbog ljubavi koje nemamo prema njemu, jer mu nismo uzvratili na ono što je Bog nama učinio. To će biti duboko i iskreno kajanje našeg srca u kojem ćemo vidjeti Božje svjetlo i Božju dobrotu. Što se više budemo približavali Bogu u molitvi i slavlju, to ćemo više vidjeti okorjelost našeg srca, nutrine i molit ćemo da Bog svojim svjetlom i snažnom, dragocjenom ljubavlju, zahvati naše biće i očisti nas iznutra“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Kada čovjek slavi Gospodina, onda moli za njegovo smilovanje i oproštenje, moli za drugoga, tek na kraju moli za sebe, da nešto dobije. „Jer ćemo otkriti da nam je Gospodin sve darovao i prije nego smo tražili i zamolili, da nas je Gospodin preduhitrio. Njegova dobrota je veća nego naše srce, on je veći od naših želja. Tada se molitva pretvara u traženje Božje volje i njeno življenje“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je poželio da blagdan sv. Ivana Bosca bude poticaj da ponovno otkrivamo važnost osobne i zajedničke molitve. „I mi uzmimo taj važan motiv molitve iz života don Bosca, svakog sveca i kršćanina, da bismo rasli u spoznaji Božje volje u našem životu. Da bismo Gospodina mogli svjedočiti i prenositi drugima na najbolji način ljubavi, blizine i strpljenja, kako je činio don Bosco, kako je činio Isus koji je grlio malene i grešne – da bismo bili povezani s Gospodinom, s don Boscom i sa svima koji su uronili u Boga, da budemo ispunjeni milostima“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Podsjetio je na misao don Bosca: „Kad ptica stoji na grani, a grana se počne ljuljati, ptica i dalje može pjevati jer, iako se grana ljulja, zna da ima krila, da može poletjeti“. U tom duhu, nadbiskup Zgrablić je ohrabrio: „Kada molimo, Gospodin nas uvodi u milosti. Što god se bude ljuljalo u našem životu, znajmo da imamo krila kojima nas Gospodin nosi, da ga možemo uvijek hvaliti i biti mu zahvalni za milosti i darove kojima nas obilno obdaruje“.

Nakon mise, vjernici su počastili relikviju don Bosca ispred kipa don Bosca u prezbiteriju župne crkve Gospe Loretske.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Relikvijar sv. Sebastijana s moćima toga ranokršćanskog sveca na blagdan sv. Sebastijana, u subotu, 20. siječnja, u župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama blagoslovio je don Filip Kucelin, župnik Preka i Sutomišćice, dekan Ugljansko – Pašmanskog dekanata i povjerenik za kauzu Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije.

Kistanjski župnik don Ivan Perković zahvalio je don Filipu koji je posredovao nabavu relikvije sv. Sebastijana iz talijanske biskupije Salerno. Idejno rješenje i relikvijar izradili su Tomislav Antić i Ljevaonica Antić iz Kistanja.

Kistanje nastanjuju Janjevci koji osobito časte sv. Sebastijana te mnogi Janjevci imaju i njegovo ime. Povijest toga čašćenja datira od 1917. godine kad je Janjevo bila pogodila teška bolest tifusa. Tada je dnevno umiralo i po petero ljudi, bilo je teško naći i ljude koji će ih pokopati. Tada su se Janjevci zavjetovali sv. Sebastijanu kojega se zaziva i kao zaštitnika od kuge i bolest je nestala. Te 1917. godine, sv. Sebastijanu na čast i u zahvali za uslišane molitve, Janjevci su u Pešteru izgradili zavjetnu kapelu. Od tada počinje snažno štovanje sv. Sebastijana među Janjevcima. Blagoslov s moćima sv. Sebastijana koje su župljani počastili na kraju mise, prvi je primio župljanin Sebastijan Perić koji se oporavlja nakon uspješne transplantacije jetre.

Sv. Sebastijan je mučenik iz 3. st., ubijen za vrijeme Dioklecijanovih progona kršćana. Car Dioklecijan bio ga je postavio za načelnika dvorske garde. Iako je bio u službi cara koji se protivio kršćanima, sv. Sebastijan je spašavao kršćane od progona i privodio mnoge kršćanstvu. Saznalo se da ga je Papa nazvao braniteljem Crkve te ga je car optužio za izdaju. Naređeno je da ga se zaveže za stablo i da ga gologa strijeljaju strijelama. Kada je jedna žena došla kako bi uzela njegovo tijelo i pokopala ga, osjetila je da je Sebastijan još uvijek disao i tada je spašen.

„Sv. Sebastijan je bio vojnik, imao je karijeru na carskom dvoru. Ali, bio je i kršćanin. Nakon što je sv. Sebastijan bio zacijeljen od mučenja, vratio se na carski dvor u svoju službu, no Dioklecijan ga je dao pogubiti. Sv. Sebastijan bio je do kraja odan svojoj službi, pa ako je to značilo i da će ponovno biti mučen i izgubiti svoj život“, istaknuo je don Filip, upozorivši da bi se sv. Sebastijan bio osjećao kao dezerter, da se nije vratio u svoju službu.

„Dezerter znači osoba koja kukavički pobjegne sa svoga položaja ili ne izvrši zapovijed koja mu je dana, nego radi po nekoj svojoj volji. Lijepo je slaviti blagdan sv. Sebastijana i častiti njegovu relikviju, ali to je ništa, ako smo dezerteri. Nažalost, često puta to jesmo i često toga nismo niti svjesni“, upozorio je don Filip.

U tom kontekstu, kao primjer je naveo kada netko kaže da neće ići na misu kod nekog svećenika jer mu se taj župnik ne sviđa, pa ide u drugu župu. „Ideš na neki drugi ‘položaj’. Ili, osoba kaže da joj se neka Božja zapovijed ne sviđa, da za nju to ne vrijedi. Znači, osoba radi po svoju, dezertira. Mnoštvo nas prilagođava crkveni nauk svojim potrebama, a ne Božjim zapovijedima. Dakle, prilagođavamo svojim grijesima i zlim sklonostima“, upozorio je don Filip, naglasivši da u čašćenju sv. Sebastijana treba uzeti ‘cijeli paket’ kreposti. „Sv. Sebastijan ubijen je zbog istine. Ne može se štovati sv. Sebastijana i biti u laži, jer to se protivi onome za što je on živio, za što je on umro. To je u suprotnosti“, poručio je don Filip.

Podsjetio je kako u današnjem vremenu mnogi kažu da nije lagano imati više djece jer je teška ekonomska situacija. „Međutim, u vremenu kad su obitelji imale devetero, desetero i više djece, ekonomska situacija je bila gora. Gdje je tu logika? Ekonomska situacija je bila gora, a rađalo se više djece. Mi dezertiramo sa svojih položaja i uzimamo samo ono što nam odgovara. Svaki čovjek bira svoje putove. Trka za novcem postala je opsesija našeg naroda i vrijednosti koje su nam ostavili naši preci zaboravljaju se. Toliki nisu na svom položaju tamo gdje se trebaju boriti, gdje je duhovna borba“, upozorio je propovjednik, rekavši da se u današnjem vremenu puno govori o vladavini prava, a manje o vladavini dužnosti.

„Sv. Sebastijan govori o tome: Budi na svom položaju. Bori se u duhovnom boju. Stvari se neće same od sebe riješiti. Ali, s Bogom je sve moguće. Isus jedini ima sve odgovore za život čovjeka, ako ih osoba traži na pravom mjestu i ako se pouzdaje u Isusa. Jedino Isus Krist daje odgovore koji idu i s one strane smrti. Sva učenja, filozofije i ideologije prestaju u trenutku kada čovjek sklopi oči i preda dušu Bogu“, naglasio je don Filip, rekavši da Bog čovjeku želi darovati svoje milosrđe i uslišati molitve. Potaknuo je na ustrajnost u molitvi ohrabrivši: „Dok god se boriš, nije gotovo, ako i izgubiš neke bitke. Postali smo preosjetljivi. Želimo naprečac postići dobre rezultate. A naprečac ne valja, ono što je instant nije kvalitetno i dobro. Budite ustrajni“, poručio je don Filip vjernicima.

Podsjetio je kako Drugi vatikanski koncil uči da čovjek postiže svetost u svojoj svakodnevici, u vršenju svojih svakodnevnih dužnosti. Stoga nije prirodno da neka majka živi kao redovnica i zanemaruje svoju obitelj, želeći npr. više boraviti u crkvi, poput redovnice.

„Svatko u svom staležu ostvaruje svetost, primjer toga je i sv. Sebastijan. Ostani na svom položaju, brani što je sveto, vjeru. Bog sa sobom nosi puno više, a to su vrijednosti kojima nas uči sveta majka Crkva. Neka sv. Sebastijan bude zagovornik osobito mladima koji u okruženju brojnih ponuda teško mogu znati kako ispravno izabrati u životu“, rekao je don Filip, potaknuvši da se o vrijednostima života pitamo na pravom mjestu, a ne na stranputicama.

„Bog daje pravu cestu koja vodi u život vječni. Neka čašćenje relikvijara sv. Sebastijana bude mjesto gdje ćete tražiti velike stvari, izricati velike molitve, mjesto na kojem će se događati čuda“, poručio je don Filip vjernicima. „Mučenik dragovoljno daje, predaje svoj život. Mučenik je umro zato što je on to htio, on je to izabrao. Svaki mučenik bira umrijeti za Isusa Krista, jer mu je na ovom svijetu sve ništa, u odnosu na Krista“, rekao je don Filip, dodavši da i danas mnogi diljem svijeta gube svoj život zbog vjernosti Isusu Kristu.

Ines Grbić

Foto: Župa Kistanje

Susret zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića i zajednice „Marijina djeca – Da, Mama!“ iz župe bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru održan je u petak, 19. siječnja u župnoj crkvi bl. Alojzija Stepinca u Zadru.

Susret je održan u sklopu pastirske vizitacije nadbiskupa Zgrablića toj župi koja je prva župa u Hrvatskoj posvećena bl. Alojziju Stepincu. Zajednica ‘Marijina djeca’ od oko 400 djece osmoškolaca predstavila je nadbiskupu aktivnosti koje rade i što im znači tako raznovrsni angažman u župi. Po djelovanju u zajednici ‘Marijina djeca’ koju vodi vjeroučiteljica Nada Šarlija, a aktivnosti dramske skupine i ministranata vode župni suradnici, djeca prepoznaju svoje darove i posebnosti. Ta skupina djece jedinstvena je po svojoj brojnosti, redovitosti u aktivnostima župe i obuhvatu djece koji sudjeluju u raznim inicijativama.

Zajednicu je tijekom Došašća 2017. godine pokrenula angažirana vjernica Šarlija, vjeroučiteljica u OŠ ‘Zadarski otoci’ koja se nalazi u blizini Stepinčeve župne crkve. Dobru suradnju te škole i Stepinčeve župe potvrđuje i prisutnost Davora Barića, ravnatelja Osnovne škole ‘Zadarski otoci’, učitelja i vjeroučitelja koji su također bili na tom susretu s nadbiskupom te podržavaju kreativni rad djece u raznim aktivnostima. U čemu su sve djeca aktivna, školarci su kreativno pokazali i natpisom pojedine aktivnosti na prikladnim slikama koje su držali u ruci tijekom susreta s nadbiskupom.

Nadbiskupa je dočekala skupina ministranata na ulazu u crkvu. Prolazeći kroz crkvu i hodeći do oltara, mons. Zgrablić djecu je poškropio blagoslovljenom vodom. Na susretu su bili i bilobriški župnik Mario Akrap, župni vikar Tomislav Planinić i đakon don Rudi Juras.

Djevojčice Dora, Ana i Lea predstavili su mons. Zgrabliću „darove i službe u kojima kao djeca sudjeluju i doprinose svojoj župnoj zajednici, koja su se svojim darom i talentom pronašla u aktivnostima kojima su na raspolaganju u župi“.

Zajednica ‘Marijina djeca’ razvila se od male vjeronaučne grupe učenika ‘Mali Marijini molitelji’ koji su počeli moliti krunicu i pjevati marijanske pjesme. Kroz radost molitve i pjesme dobili su poticaj da upoznaju razna marijanska svetišta diljem Hrvatske, pa je prvo hodočašće ‘Marijine djece’ bilo u Mariju Bistricu. „Svima je to bilo zaista prvo hodočašće. Tako je nastao dječji zbor koji pjeva svaku nedjeljnu misu. Djeca su počela dolaziti i počeli su se širiti, širila se radost među djecom i zajednica. Kroz Marijin zbor neka djeca prepoznala su svoj talent za čitanje te su počeli čitati Božju riječ svake nedjelje na misi. Ubrzo su počele kreativne radionice u kojima su mnoga djeca prepoznala svoje darove. Započelo je nizanje krunica, oslikavanje boca, crtanje slikovnica bl. Alojzija Stepinca i marijanskih svetišta.

U ministrante su se uključila djeca koja su se prepoznala u daru služenja, a u tom daru prepoznala se i eko – patrola koji se brinu da prostor crkve uvijek ostane čist. Naša crkva, za nas djecu, više nije neko tiho i dosadno mjesto, postala je dom pun ljubavi, pjesme i smijeha. Postali smo skupina djece koji se međusobno nadopunjavaju. Počeli smo se družiti s djecom s kojom nikad ne bismo da nije bilo ‘Marijine djece’. Marija nam je pokazala koliko smo svi posebni, svatko na svoj način i da smo svi potrebni“, poručile su Dora, Ana i Lea u ime ‘Marijine djece’.

Otkrivali su kako pohodom svakoga svetišta mogu nešto novo primiti za svoj duhovni razvoj. Svako hodočašće još više ih je povezivalo u zajedništvu i prijateljstvu. Na hodočašćima slušaju svećenike koji govore o nebeskoj Majci, Bogu i Crkvi, kao i o vrijednostima zajedništva, župe i obitelji.

„Osjetili smo potrebu i za sakramentom ispovijedi. Prvi put, prije dvije godine, cijela naša škola došla je na uskrsnu ispovijed. Mnogi od nas nisu bili ispovjeđeni od Prve svete pričesti. Zaboravili smo kako se ispovijeda. Nismo znali molitvu kajanja. Uslijedile su i druge ispovijedi. Na jednoj od njih, naš župnik don Mario predložio je pobožnost Prvih petaka. Nismo znali što je to, ali rado smo pristali i odlučili dolaziti svaki prvi petak na ispovijed i na misu. Ubrzo je Prvi petak postao jako poseban. Sada naši svećenici ispovijedaju svaki mjesec oko 200 djece, a o velike blagdane i oko 650. Naša radost i otvorenost za nove poticaje i ideje uvijek je prisutna. Željeli smo više“, poručila su ‘Marijina djeca’.

Na poticaj župnika Akrapa, djeca su se uključila u molitvu žive krunice koja je postala je njihova radost. Od ove godine uključili su se i u dramsku skupinu koja uprizoruje događaje iz života Isusa, Marije, Josipa i apostola.

Najmanji Marijini miljenici plešu u plesnoj skupini Tik Tak. Odraslije Marijine djevojčice počele su pjevati i animirati klanjanje u župnoj crkvi svaki drugi četvrtak. „Marija nam svakim danom pokazuje koliko nas voli, mi volimo nju i dajemo joj svoje srce da u svakom napravi svoje veliko svetište u koje će ona redovito hodočastiti“, poručila su ‘Marijina djeca’.

Ideju za organizirati djecu baš pod Marijinim plaštem i predati ih njenom vodstvu vjeroučiteljica Šarlija dobila je tijekom hodočašća u Mariju Bistricu. Sjetila se kako su njoj i njenim prijateljima u župi u djetinjstvu, za vrijeme rata, s. Ladislava Kamber i tadašnji župnik Tomislav Sikirić potaknuli na molitvu krunice – to im je pričinjalo radost i dodatno ih vezalo uz Crkvu. „Želim razviti kod djece radost koju sam ja imala kao dijete i koju sam bila doživjela u mojoj župi. Kad se kod djece razvije radost, ljubav prema Bogu i Mariji, bez obzira što im se kasnije dogodi u životu, vjerujem da će ih ta radost vratiti u Crkvu. Više od toga da nešto radimo kad se okupimo, važnije je da se kod djece razvije radost dolaska u Crkvu, jer jedino je u Bogu radost. U svetištima diljem Lijepe naše želimo pronositi ljubav prema Mariji, da djeca pjevaju hrvatske tradicijske i marijanske pjesme“, rekla je Šarlija, pojasnivši zašto je u nazivu njihove zajednice ‘Da, mama’. „Svi smo mi Marijina djeca, ali jesmo li joj svi rekli ‘Da’? Zato je u nazivu naše zajednice to ‘Da, mama’. Ova djeca Mariji svojim predanjem i angažiranošću u župi kažu ‘Da’. Sve što sad rade, djeca čine poletno. Želim djeci prenijeti radost u srcu i osmijeh na licu. Prekrasno je vidjeti radosnu djecu, koja žive u raznim životnim i obiteljskim okolnostima. Djeca su otvorena i spremna za sudjelovanje u svetome, u svemu što spomenem a vezano je za Crkvu, molitvu, hodočašće. Djeca sada sama i prva na dnevnoj bazi pitaju kad će na ispovijed, kad će hodočašće, žele ići na misu i preko tjedna. Od malo povučenije djece u početku, sada ta djeca radosno trče u crkvu i jedva čekaju doći“, istaknula je Šarlija, pohvalivši njihove velike talente.

„Velika je radost vidjeti djecu kako pjevaju na misi. Djeca imaju talente u crtanju. Sad oslikavaju slikovnicu o svetištu Marija Bistrica, starije djevojčice su napisale priču o tom svetištu. Morale su istraživati, kako je uopće postalo svetište Marija Bistrica. Dobili smo enciklopediju o marijanskim svetištima, planiramo za sva hodočašća na kojima sudjelujemo o tome nacrtati slikovnicu“, rekla je Šarlija.

Utorkom se u župi sastaju Eko patrola, Mali Marijini molitelji koji mole krunicu i kreativna radionica, skupina Tik tak koja djecu poučava plesnim pokretima te djeca na probi zbora. Subotom se sastaju čitači i djeca koja crtaju i oslikavaju slikovnice. Prve subote se sastaju molitelji Žive krunice. „Djeca su tako zavoljela sakrament ispovijedi. Prvi petak u školi je kao praznik. Svi hoće na ispovijed, o tome pričaju, djeca željno iščekuju pristupiti ispovijedi, više nego ići na ikoji školski predmet. Prvi petak je hit među djecom. To je predivan pokazatelj čistoće njihovih duša i kako su zavoljeli taj sakrament koji im pomaže osvijestiti, još više poboljšati njihova ponašanja i odnose. Tu radost nose i u svoje obitelji“, istaknula je Šarlija.

‘Marijina djeca’ zahvalila su nadbiskupu Zgrabliću za susret s njima, kao i župniku Akrapu, župnom vikaru Planiniću i đakonu Jurasu za sve što čine u pastoralu s tom djecom. „Hvala za neumorne ispovijedi svaki mjesec, što su nestali strahovi oko svetog sakramenta ispovijedi. Hvala za šale, osmijeh, radost i slatkiše. Hvala što se u Božjem domu naše župe osjećamo slobodno i dobrodošlo. Hvala što nas opominjete s ljubavlju, što volite Boga i Mariju“, poručila su ‘Marijina djeca’ župniku Akrapu i suradnicima.

‘Marijina djeca’ darovala su mons. Zgrabliću buket bijelih ruža i iskaznicu ‘Marijina djeca – Da, Mama’, koju je nadbiskup rado primio. Nadbiskup Zgrablić izrazio je radost zbog tolikog zajedništva djece i iznenađenost svime što su priredili za taj susret na kojem su zaključno i zapjevali.

„Lijepo je vidjeti vas u tolikom broju u crkvi. Crkva je naša majka, koja nas voli i uvijek nas rado prima. Bog nas neizmjerno voli i svima nam želi veliko dobro. Toliko nas ljubi da ni svoga Sina nije poštedio, nego je umro za nas na križu. Toliko smo dragocjeni u Božjim očima“, rekao je mons. Zgrablić. Pohvalio je sabranost i pažnju te djece za vrijeme njihovog susreta. Poželio im je da napreduju u znanju i u školi; da slušaju učitelje, da se igraju, da im bude lijepo u školi, da se razvijaju u svojim tjelesnim i umnim sposobnostima, u svom srcu i duši.

„Želim da rastete u dobru i da budete sve bolji. Isus se veseli vašoj želji da budete dobri ljudi i u tome vam želi pomoći, kao i vašim roditeljima i učiteljima. Neka vas dobri Bog prati na putu vašeg života. Iskaznica koju ste mi poklonili će mi biti posebno draga, da i ja sada pripadam ‘Marijinoj djeci’. S ponosom ću je čuvati. Hvala vam na tako lijepom daru, rado to primam“, rekao je nadbiskup Zgrablić u obraćanju djeci kojoj je na kraju susreta udijelio i svoj pastirski blagoslov.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je misno slavlje u spomen na mučeničko stradanje dvojice Slugu Božjih, svećenika Janeza Kranjca i Ante Letinića, u župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama, u subotu, 23. prosinca.

Don Janez Kranjc (1914.-1941.) i don Ante Letinić (1899.-1945.) dio su skupine Slugu Božjih za koje je Zadarska nadbiskupija pokrenula proces kauze, a ubijeni su u Drugom svjetskom ratu i poraću.

Don Janez je u svojoj 27. godini života žrtva četničkog, a don Ante u 46. godini života žrtva partizanskog smaknuća i to na najokrutnije načine. Don Janeza su četnici iz benkovačkog kraja, vezanoga stavili na ražanj i ispekli njegovo tijelo na sâm Badnjak, u Nuniću, kada hrvatski puk iščekuje Božić. Pretpostavlja se da je ubijen na putu do crkve u Erveniku, a njegovo tijelo na ražnju četnici su donijeli župljanima na polnoćku u crkvu sv. Mihovila u Erveniku, gdje je bio kapelan. Don Antu su partizani vezali žicom i bacili u jamu u okolici Ervenika.

„Te dvije časne osobe, dionici naše vjere, na području Kistanja izgubili su svoj život, i to samo zbog toga što su bili kršćani, vjernici. Ubijeni su zbog svoje vjere. Don Janez, mladi svećenik Slovenac, početkom Drugog svjetskog rata, a don Ante krajem Drugog svjetskog rata, početkom 1945. godine“, rekao je mons. Zgrablić koji je u Kistanjama obilježio tu komemoraciju predvodeći misu zornicu.

Upozorio je da trpimo posljedice zla u našem životu, ali i da se prema zlu treba odnositi na Isusov način. „Stojimo pred činjenicom zla koje nismo mi uzrokovali, nego nas okružuje i pokazuje svoju snagu. Više od toga da se sjećamo zla, okupljeni smo da se sjećamo Gospodina, da se sjetimo Boga koji je poslao svoga Sina da prihvati zlo, da i on sam ponese zlo, onaj koji je sâma dobrota, trajno nastanjena ljubav među nama, da i mi ne bismo bili unutarnje žrtve zla“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da „možemo biti žrtve izvanjskoga zla, a da mi ne budemo uzrok zla“.

„Gospodin nam daje svoje snage i Duha Svetoga, jer zlo je najveće kad se vrši. Ako mi činimo zlo, onda smo mi uzročnici zla, a zlo razara našu dušu, srce, našu nutrinu. To nas udaljuje od Boga i od vječnosti. Gospodin nam je pokazao u svome sinu Isusu Kristu kako je prihvatio zlo i na koji način je savladao zlo. Gospodin nam je pokazao da se zlo prekida i završava praštanjem, ljubavlju, milosrđem“, naglasio je nadbiskup, podsjetivši da je Isus, kad je bio u najvećim mukama, molio: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine’.

„Ne razumijemo do kraja koliko zlo može zahvatiti naše biće i prevladati u nama, ali Gospodin je došao da bude naš Spasitelj, da na zlo odgovorimo njegovom ljubavlju. Da na zlo odgovorimo na Isusov način. Da i mi postupimo na način kao što je Isus svojim duhom odgovorio na zlo. Nije lako oprostiti, nije lako pomiriti se i podnijeti nepravdu. Ali, ako smo s Gospodinom, ako živimo njegov duh, onda je taj duh snaga koja nas nosi. Gospodin nam daruje taj duh, da nam to bude snaga našeg života“, rekao je mons. Zgrablić. Potaknuo je da povjerujemo Riječi Božjoj, „da ne ostanemo nijemi u našem životu, kao Zaharija, koji je počeo govoriti kad je povjerovao Božjoj riječi i vidio da je ona istinita; tada je mogao slaviti Gospodina, vidjevši kako veliko djelo Bog čini u njegovom životu“.

„Neka svijest da nas prati Božja ljubav, da je Gospodin s nama i želi nam darovati snagu svoga života, želi nam pokloniti samoga sebe i nama bude snaga u molitvi i praštanju“, poručio je mons. Zgrablić, potaknuvši da molimo da tu dvojicu Slugu Božjih Gospodin proslavi čašću oltara, da budu naši zagovornici u nebu. „Da hrabro kročimo kroz život slijedeći Isusa u svakoj situaciji i okolnosti našeg života; u lijepim, ali i ružnim događajima koji nas mogu zadesiti, znajući da Gospodin ima zadnju riječ. Zadnju riječ nemaju Isusov križ i smrt, nego zadnju riječ ima Duh Sveti i Isusovo uskrsnuće, poslanje Duha Svetoga. Zadnju riječ uvijek ima Bog sa svojim spasenjem“, istaknuo je zadarski nadbiskup, poželjevši da nam Božji spasenjski duh bude potpora u svakodnevnom životnom hodu.

Iz života don Janeza Kranjca i don Ante Letinića

Don Janez Kranjc (24. kolovoza 1914. – 24. prosinca 1941.) rođen je u selu Voglajna, sjeverno od slovenskog mjesta Slivnica kod Celja gdje je završio osnovnu školu. Njegov otac Franc i majka Genovefa rođ. Ocvirk imali su šestero djece. Mladu misu don Janez je slavio u rodnoj župnoj crkvi sv. Marije Magdalene 9. srpnja 1939. godine. S drugim slovenskim mladićima, Janez je kao 19-godišnjak došao na školovanje u šibensko Bogoslovno sjemenište 1933. godine. Upravo te godine to je sjemenište osnovao šibenski biskup fra Jeronim Mileta. U šibenskom sjemeništu bogoslovne nauke završilo je 18 mladića iz Slovenije, među njima i Kranjc.

Nakon završenog bogoslovnog studija u Šibeniku, biskup Mileta zaredio je Kranjca za svećenika 18. lipnja 1939., u crkvi Gospe Snježne koja je u sklopu benediktinskog samostana sv. Luce u Šibeniku. Neki od tih Slovenaca obavljali su svećeničku službu na području Zadarske nadbiskupije do Drugog svjetskog rata i nakon njega. Nakon svećeničkog ređenja, šibenski biskup ga je poslao u službu kod Kistanja gdje je tri godine bio župni vikar u Nuniću i Erveniku, od 1939. do svoje mučeničke smrti 1941., djelujući uz župnika don Franu Ivankovića.

Don Ante Letinić rođen je 8. rujna 1899. u župi sv. Šime u Zadru, od oca Križana i majke Ane, rođ. Veršić. Gimnaziju i studij teologije završio je u Zadru. Za svećenika ga je 1922. zaredio zadarski nadbiskup Vinko Pulišić. Svećeničku službu kao mladi svećenik obavljao je u Dobropoljani na otoku Pašmanu, u Ravnim kotarima i Bukovici. Bio je župnik u Erveniku Donjem, a od 1927. u Poličniku, odakle je posluživao i Sukovare; od 1930. služio je i Briševo i Visočane. Od ljeta 1934. upravljao je župom Vodice, a od 1935. do 1941. bio je vjeroučitelj u državnoj Realnoj gimnaziji u Šibeniku. U Šibeniku povremeno služi kao župni pomoćnik i vikar u katedralnoj župi sv. Jakova i župi Dolac. Više godina bio je upravitelj nove crkve sv. Ivana gdje je vodio duhovnu obnovu za šibenske mlade od 11. do 13. travnja 1938. godine. Bio je duhovnik Društva katoličkih muževa u gradu. Svake treće nedjelje u mjesecu tim je članovima predavao o vjerskim i kulturnim temama. Prigodom blagoslova nove zgrade Realne gimnazije 3. svibnja 1937., održao je zapaženi govor pred učenicima, profesorima i predstavnicima državnih vlasti.

Poslije talijanske okupacije južnog dijela Hrvatske, 1941. otišao je u Knin, gdje je prihvatio biti ravnateljem gimnazije. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je u Kninu i podjednako se trudio oko hrvatskih i srpskih učenika. Svima je bio otac, odgojitelj i ravnatelj. Knin je napustio nakon dolaska partizana te se vratio u Šibenik. Početkom 1945., don Ante je fra Leonardu Buljanu, šibenskom župniku Varoši i njegovom pomoćniku fra Celestinu Belamariću, rekao: “Zar ne vidite kako se ondje na krupno melje, kako mnoge ubijaju bez suda. Odvode uvečer, pa se poslije više ništa za njih ne čuje!”. Partizani su don Antu vezali žicom, u teretnim kolima odveli u Ervenik gdje je s drugima ubijenima bačen u jamu.

Don Ante je bio revan župnik i ugledni vjeroučitelj u šibenskoj i kninskoj gimnaziji. Taj uzoran i plodan svećenik imao je naglašenu karizmu vjeroučitelja i odgojitelja mladih. Kao vjeroučitelj šibenske gimnazije, očinski se zauzimao za vjeroučenike, pomagao im je u školi i obitelji. Prije završne mature, don Ante je okupljao sve razrede maturanata u šibenskoj katedrali na Gozbu Jaganjca Božjeg, a potom ih je vodio u hotel Krka objedovati. Svoj govor sa zadnje mise za učenike tiskao bi i dao maturantima za uspomenu.

Koliko je don Ante bio predan radu s mladima i oduševljavao ih za vjeronauk, u  sjećanju na don Antu svjedočio je svojevremeno i publicist don Žarko Brzić koji je rekao da je, upravo zaslugom don Ante, on vjeronauk doživljavao kao predmet koji priprema za život, a ne kao školski predmet koji se često uči samo radi ocjene. Don Antina predavanja bila su zanimljiva, dinamična, životna i praktična. Poučavao je stojeći među učenicima kod klupa, i na taj način izražavajući im blizinu, a ne s udaljene katedre.

U predavanjima je iznosio primjere iz osobnog pastoralnog iskustva, želeći da istine vjere učenicima ne budu apstraktne i daleke, nego bliske i životne. „Bio je vrlo tolerantan prema ateistički i komunistički orijentiranim učenicima u razredu. Kad nedjeljom nisu dolazili na misu, nije im davao neopravdane satove, kako su to naređivali školski propisi, nego ih je svojom dobrotom želio privući Bogu i Crkvi”, posvjedočio je Brzić.

Na proslavi ‘Tjedna protiv psovke’, don Ante je 21. siječnja 1939. propovijedao u crkvi sv. Dominika, gdje je predvodio i duhovne vježbe za mlade u jesen 1939. godine. Na Akademiji koju su za blagdan Krista Kralja 1940. priredila društva Katoličke akcije, don Ante je pred punom dvoranom govorio o ulozi mladih udruženih u društva Katoličke akcije.

Pastoralno djelovanje don Ante, zauzetog, marljivog župnika i odgojitelja mladih pokazuje koliko je aktivno i predano živio svoje svećeništvo. Komemoracija njegovog stradanja još je jedan primjer svjedočke žrtve hrvatskih svećenika. Naime, u Hrvatskoj su u Drugom svjetskom ratu i poraću partizani i komunisti ubili najviše katoličkih svećenika u Europi, njih 664 i 31 redovnicu, što je najveći broj ubijenoga klera stradaloga u odnosu na sve druge zemlje u Europi.

Ines Grbić

Foto: Župa Kistanje

Blagdan bl. Drinskih mučenica proslavljen je u petak, 15. prosinca u župnoj crkvi Bezgrešnog začeća BDM na Puntamici u Zadru misnim slavljem koje je predvodio puntamiški župnik don Igor Ikić.

„Drinske mučenice ubijene su zato što su bile vjernice, katolkinje, svoj život su položile i dale za Isusa Krista“, rekao je don Igor. U kontekstu činjenice da ljudi koji su u prošlosti činili zločine nisu odgovarali za to niti su pravno sankcionirani, don Igor je upozorio na „kontinuitet bolesnog stanja duha u kojem se naše društvo nalazi“.

„U sakramentu ispovijedi ispovijedamo grijehe. Dobro bi bilo da u sebi osjećamo kajanje. Ta dimenzija nedostaje današnjem čovjeku – osjećati tugu i žalost zbog uvrede Boga. Isto se događa i u našem hrvatskom narodu. Uz spomen na stradanje Drinskih mučenica, u hrvatskom narodu bilo je križnih puteva i raznih jama, jazovki i kamenjarki. Za te brojne zločine nad ljudima nikad nitko nije odgovarao niti se za učinjeno zlo ispričao. Kontinuitet stradanja hrvatskog naroda događa se do danas. Da bi čovjek bio zdrav, mora se pokajati. Da bi narod u sebi bio zdrav, mora doživjeti pokajanje. To je problem koji se u duhovnom svijetu i životu ne može preskakati. Onaj tko je učinio zlodjelo, trebao bi se pokajati“, potaknuo je don Igor, podsjetivši da su se na području bivše države događali mnogi zločini. U Hrvatskoj su se događale strahote u Domovinskom ratu, još prije u Drugom i Prvom svjetskom ratu.

Dok je bio župnik u Polači, župljani Polače i Općina Polača su 1995. izgradili  kapelicu Svih Svetih na brdu Kamenjak na padinama iznad Vranskog jezera te je i napisana knjiga ‘Stradalnici bez krivnje’. Ta se kapelica nalazi iznad jame čija je dubina 57 metara, a u njoj se nalaze kosti 87 žrtava okrutno ubijenih u Drugom svjetskom ratu. Među njima je 42 ljudi iz Polače, ubijenih na blagdan sv. Ante 13. lipnja 1944. godine.

„U našem narodu postoje oni koji izbjegavaju reći što se dogodilo, a jedino istina može osloboditi čovjeka. Ne znamo za brojne grobove ljudi koji su stradali u Domovinskom ratu. Isus je za sebe rekao, ‘Ja sam istina’. Ako čovjek kaže istinu, istina ga oslobađa. Moć Zloga je da podijeli ljude, a podjela u našem narodu događa se do danas“, upozorio je don Igor, rekavši da se pritom ne radi o podjeli na ‘lijeve i desne’, nego postoje ljudi koji ne čine zla i ljudi koji su činili zločine.

U Drugom svjetskom ratu i poraću ubijeni su svećenici i iz Zadarske nadbiskupije.  „Kad se nedavno počelo govoriti o tome, reagirali su potomci onih koji su činili ta zla. Korijen zla je produžen. Nema zdravlja među ljudima, odnosno obiteljima onih koji su činili zlo ili zlo podržavaju, dok se o tome otvoreno ne počne govoriti. Ljudi mogu skrivati grijeh koliko hoće, ali on će uvijek izaći vani, dok se čovjek ne pokaje, dok ne kaže ‘Moj grijeh’“, upozorio je don Igor. Potaknuo je na molitvu za obraćenje tih ljudi, njihovih obitelji, njihove djece i unuka. „Molimo da ih Gospodin prosvijetli, da im otvori oči srca, da progovore istinu i da priznaju istinu o učinjenome sebi i drugima“, potaknuo je don Igor.

Na kraju mise don Igor je predmolio Litanije blaženih Drinskih mučenica. Župljani Puntamike molili su Devetnicu bl. Drinskim mučenicama. U župi Puntamika  redovnice Kćeri Božje ljubavi djeluju 42 godine. Trenutno su četiri redovnice u njihovoj samostanskoj kući koja se nalazi u zgradi puntamiškog pastoralnog centra.

„Drinske mučenice su univerzalne blaženice, bile su pripadnice različitih naroda i zvanja. One su zagovornice potreba različitih zvanja, među njima je bila kuharica, profesorica, njegovateljica bolesnika. Osobito zadnja četiri dana prije blagdana razmišljam kako je bilo njima kad su ih četnici odveli s Pala, istjerane u papučama, a kuća je bila opljačkana i zapaljena. Hodale su kroz Romaniju, po snijegu, hladnoći, tresle se od zime i od straha što će im se dogoditi, ali ostale su vjerne svom zvanju redovnice i Kristu. Mi u Družbi i ja osobno doživjeli smo u mnogim situacijama uslišane molitve po zagovoru bl. Drinskih mučenica“, rekla je  s. Amalija Juko, predstojnica kuće Kćeri Božje ljubavi u župi na Puntamici.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na prvu nedjelju Došašća, 3. prosinca, svečano misno slavlje u crkvi sv. Pavla u Novom naselju na Bokanjcu u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U svetom vremenu došašća mislimo na Isusov povijesni dolazak, njegovo rođenje u povijesti, „ali, Isus nam dolazi i tijekom euharistije, želi nam dati dar svoga spasenja. Gospodina grlimo u svakoj euharistiji, u svakoj riječi koju nam progovara, u svakoj svetoj pričesti“, rekao je nadbiskup.

Razmatrajući navješteno evanđelje, mons. Zgrablić je istaknuo da su za ispravno shvaćanje i življenje došašća važna dva poticaja po kojima Božja riječ kaže što je došašće. Ti poticaji izraženi su s Isusovim riječima Pazite i Bdijte.

„Te dvije riječi u evanđelju govore o bîti došašća. U tom kratkom tekstu koji ima svega pet redaka, Isus čak tri puta ponavlja ‘Bdijte’. I kaže, ‘Pazite’. Time Božja riječ želi skrenuti našu pozornost za došašće. Neka to bude program našeg došašća i najvažnije za nas, da došašće provedemo u pažnji i bdjenju, da radosno zagrlimo Gospodina kad slavimo njegovo rođenje“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Riječ ‘Pazite’ čovjek izgovara drugome kad ga želi zaštititi od neke opasnosti. Osoba bude u poslu, obavezama, oko nje se događa nešto važno, može biti i opasno, a da osoba to ne primjećuje, iako je tome blizu. Odrasli često djeci za koju su pozvani brinuti kažu ‘Pazi’.

„Riječ Božja želi nam reći što je važnije od zemaljskoga koje vidimo tijekom došašća u blještavilu ovog svijeta, od pripreme na ulicama, zabave i razonode. Nije ružno da se ljudi vesele, druže i da nam zajedno bude lijepo, ali opasnost je da u takvom življenju propustimo najvažnije – da Božić prođe mimo nas, da nismo doživjeli najvažnije što on sa sobom donosi“, upozorio je nadbiskup, rekavši da Božić znači Božje rođenje u životu čovjeka.

„Ništa ljepše i veće ne može se dogoditi, nego da nas pohodi onaj koji je Stvoritelj, život, istina, punina, ljubav, koji nas traži, zove i viče Pazi, tu sam. Primi ono što ti ja želim darovati. Da ne bismo prošli mimo toga pohoda, trebamo se duhovno pripremiti, ne samo tijelom i kićenjem naših domova. I to je potrebno, ali neka to bude izraz našeg srca“, potaknuo je mons. Zgrablić, poželjevši da izvanjski znakovi budu odraz istinskoga duhovnoga što se događa u čovjeku.

„Neka došašće bude svjetlo koje će svijetliti u našoj duši, radost koja će izvirati iz naše duše i susreta s Gospodinom. Da vanjski znak okićenosti ne bude lažna potraga za onim što nismo našli, što nam je bilo tako blizu, a promaknulo nam je, jer nismo bili dovoljno pažljivi“, upozorio je nadbiskup.

Razmatrajući Isusovu riječ ‘Bdijte, jer ne znate kad je čas’, mons. Zgrablić je rekao da bdjeti znači trajno stanje osobe, to je trajna svijest čovjeka o trajnoj Božjoj prisutnosti u našem životu. Riječ ‘čas’ znači čas Božje blizine, čas Božjeg djela.

„Bog djeluje sada i ovdje, prolazi sa svojim bogatstvom, s puninom svojih darova, a naše ruke mogu biti u džepovima ili drugdje, da ne primamo ono što nam Gospodin želi dati i darovati. Taj čas protegnut je na cijeli naš život. To nije jedan trenutak, nego to je čas koji ne prestaje, koji je jednak bdjenju, ne-spavanju, kad moramo i uz napor i svijest bdjeti i namjerno ne htjeti spavati, kako bismo bili svjesni te Božje blizine i prolaza“, rekao je nadbiskup.

Pojašnjavajući Isusovu prispodobu „Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije“, nadbiskup je rekao da tu Isus govori o sebi kao o Sinu Božjem po kome je Bog u sili i snazi Duha Svetoga i nama darovao život.

„Gospodin nam je povjerio kuću koju ima, a to je život, jer Bog je život. Mi živimo u kući našeg života koja nam je povjerena da s njom upravljamo. Nismo je sami izgradili, nego nam je darovana. Gospodin nam je povjerio kuću života, a on kao da je negdje otišao – ima toliko ljubavi i povjerenja da nam ostavlja da mi upravljamo našim životom. Gospodin nam povjerava naš život iz velike ljubavi prema nama, povjerava nam ono najveće i najdragocjenije – život,  svoju ljubav, da je živimo i time upravljamo“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Posao Gospodina je da nas ljubi, to je njegov vrhovni zadatak. Kad ljubimo Gospodina, nećemo ljubiti samo neku ideju, nešto imaginarno, daleko, nepoznato, nego ćemo ljubiti Gospodina koji se utjelovio, koji je postao čovjekom, koji nije daleko od nas. Gospodin je toliko blizu čovjeku da živi u tvojoj duši, u tvojoj nutrini“, poručio je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je istaknuo da se u evanđelju izrijekom spominje naziv službe samo jednog sluge za kojega se zna što radi, a to je vratar. Njemu je zapovjeđeno da bdije, da čuva vrata. Time „Gospodin misli na našu savjest. To je naš vratar, koji nam govori koga pustiti, a koga ne pustiti u našu kuću, u naše srce. Kome dozvoliti da uđe u naš život, da li da uđe dobrota ili zlo. Tko dolazi na naša vrata, koga pustiti u naš život, onoga tko će nam donijeti dobro ili zlo? Na to trebamo misliti, na to trebamo paziti“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Budući da se Gospodin utjelovio u našem životu, prepoznajemo ga u svakom bratu čovjeku. „Gospodina možemo ljubiti ako ljubimo jedni druge, ako činimo dobro jedni drugoga, ako slušamo vratara, savjest, koji nam kaže što trebamo činiti bližnjemu. Tada živimo naše bdjenje.

Taj stav moramo živjeti cijelog našeg života. To je napor i nastojanje koje moramo učiniti, to je posao koji nam je Gospodin povjerio. Da bismo to mogli trajno otkrivati, prepoznavati, potrebno nam je još jedno bdjenje, a to je molitva. Molitva preobražava naš život, povezuje nas s Gospodinom, po njoj možemo doprijeti do Gospodina. Molitva čisti naše srce, pomaže da Duh Sveti siđe u naše biće, da nas očisti od svega što nije Božje, što nije bitno, da duhovno u sebi možemo oplemenjivati“, rekao je nadbiskup.

Molitva mora biti trajna, jer ona potiče trajno prisjećanje da je Bog prisutan u našem životu, da smo u njega uronjeni, da radimo njegov posao. „Da budemo s Bogom povezani i kad pogriješimo, kad shvatimo da smo na Gospodina zaboravili, da smo ga zanemarili, da smo zaboravili na milosti koje smo primili, koje smo pripisivali sebi, da su naše. Da uvidimo da smo gospodarili našim životom kako smo mi htjeli, a ne kako nam je Gospodin povjerio. Po molitvi vidimo da nas naši grijesi nose, pa molimo da nam se Gospodin smiluje i oprosti“, potaknuo je mons. Zgrablić. Približavanje Gospodinu po molitvi čovjek može učiniti znakom križa, po svetoj slici, nabožnom predmetu, zazivom Bogu, jednom riječju ili rečenicom, makar samo reći: Bože, hvala, Bože, slava ti, Bože, oprosti.

„Molitva uprisutnjuje Boga u našem životu. Tako ćemo Boga staviti u naše srce i biti u Božjoj prisutnosti, da sve što činimo u Gospodinovoj blizini činimo s ljubavlju prema njemu. Tako će neprestano naše srce biti otvoreno da bdije, da budemo s Gospodinom i da možemo prepoznati njegovu nazočnost u čovjeku. Da tako možemo primiti plod došašća – radost života s Bogom, milost njegove blizine i našeg spasenja“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je slavio misu u crkvi sv. Pavla u župi sv. Šimuna i Jude Tadeja na Bokanjcu kao svoj zaključni susret s vjernicima tijekom svoga pastoralnog pohoda, odnosno vizitacije toj župi.

Nadbiskup Zgrablić je u proteklom vremenu od jeseni u pastirskim pohodima župama grada Zadra. Prije završnog nedjeljnog misnog slavlja koje predvodi u župnoj zajednici, nadbiskup se osobno susretne s predstavnicima vjerničkih skupina i angažiranih suradnika u pojedinoj župi. Naime, dužnost svakog biskupa je da najmanje jedanput godišnje osobno ili posredstvom svoga posrednika obiđe sve vjerske zajednice u povjerenoj biskupiji.

Mons. Zgrablić je pohvalio prisutnost brojnih obitelji s djecom u župi, rekavši da je taj Božji dar najdragocjenija stvarnost. Bokanjački župnik Roland Jelić zahvalio je nadbiskupu na dolasku i prigodi da s njegovim pohodom župa započne vrijeme došašća.

U prilog brojnih mladih obitelji u župi, što je primijetio i nadbiskup po prisutnosti mnogih roditelja s djecom tijekom mise, župnik Jelić je rekao da stalni porast  novodoseljenih stanovnika na Bokanjac potvrđuje i činjenica kako je za ovu godinu, župniku Jeliću za božićni blagoslov prijavljeno 43 obitelji više u odnosu na prošlu, 2022. godinu. Povećanu brojnost puka na misi u Novom naselju potvrđuje i da je don Roland uveo slavlje još jedne nedjeljne mise u crkvi sv. Pavla u Novom naselju na Bokanjcu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić blagoslovio je križ i krstionicu u župnoj crkvi Kraljice Mira – Kraljice Hrvata u Zemuniku Donjem za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio na svetkovinu Krista Kralja, u nedjelju, 26. studenoga.

Novi veliki križ od orahovog drveta, dužine 4,20 m, na kojemu je Kristov korpus veličine 2,10 m, a nalazi se na zidu u prezbiteriju crkve i krstionica, dar su dobročinitelja župljana te je mons. Zgrablić zahvalio svima koji su se svojim darovima uključili u to dostojanstveno opremanje župne crkve.

Izražavajući radost zbog dolaska u župu te blagoslova križa i krsnog zdenca „koji su uzveličali ljepotu i dostojanstvo te crkve“, nadbiskup je u propovijedi govorio o značenju križa i krštenja, prožimajući to razmatranjem svetkovine Krista Kralja i navještenog Evanđelja.

„Prvi kršćani gradili su crkve koje su se zvale bazilike. Riječ bazilika dolazi od grč. riječi basileus, što znači kralj. Prema tome, prvi kršćani bili su itekako svjesni što znači da je Krist kralj. Krist je kralj po svojoj veličini, ljubavi i dostojanstvu. I to dostojanstvo i tu veličinu Krist daruje nama. Po sakramentu krštenja ulazimo u tu najveću čast. Po sakramentima koje primamo u vjeri, Bog nam se klanja i besplatno daruje – to je najveća moguća čast i najveća moguća milost – da imamo kraljevsko dostojanstvo“, poručio je nadbiskup Zgrablić, istaknuvši da se  čovjeku događa nešto najveće kad se Kristu približi u sakramentu svetog krsta.

Nadbiskup je poželio da „sve dublje uranjamo u čast i dostojanstvo koje nam Gospodin objavljuje i rasvjetljuje put našeg života, da se ne bismo izgubili. Da možemo vidjeti koje su najveće vrijednosti života, što nikad ne smijemo prestati činiti u našem životu – po kojim činima će nas Gospodin suditi na kraju našeg života. Gospodin će tada razlučiti dobro od onoga što nije bilo dobro u našem životu. Evanđelje jasno kaže kako Gospodin govori: ‘Što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste’“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Isus je učinio nešto tako veliko, u svojoj ljubavi toliko se izjednačio s nama, toliko je postao bliz čovjeku, obuzeo ga je i približio se čovjeku,  da se Isus poistovjećuje s onim tko je prognan, gladan, žedan, progonjen, koji je u zatvoru i tamnici. I kaže nam: „Što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste“.

„Mi Gospodinu moramo vratiti na njegovu ljubav koju nam je darovao i pokazao, koju nam je posvjedočio na križu, u koju smo uronjeni. Ali, ta ljubav ne smije ići ‘u oblake’, ne smije ići u prazno. Ta ljubav ne smije biti neka iluzija, nego ta ljubav mora ići kroz čovjeka, preko čovjeka. Ta ljubav mora se pretočiti u našu međusobnu ljubav, u ljubav prema onima s kojima živimo“, potaknuo je  nadbiskup, poručivši: „Svi mi potrebni smo jedni drugih. Svi smo mi siromasi, jer smo potrebni ljubavi, sreće, mira. I mi se nekad osjećamo nezadovoljni, nemirni. I mi se osjećamo prognani i zatvoreni u sebe, izolirani. I mi osjećamo da smo gladni ljubavi, mira, da smo žedni pravednosti! Svi to nosimo! Svi se možemo prepoznati u siromasima o kojima Isus govori, ali i koje Gospodin poziva da u takvom bližnjemu promatramo Isusa Krista“, potaknuo je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, podsjetio je na riječi jedne liječnice: „Svaki put kad mi dođe neki pacijent, kad pokuca na vrata moje ordinacije, ja ga primim kao da mi je došao Krist. Mislim da mi je Isus pokucao na vrata i tako mu hoću poslužiti i učiniti najbolje što mogu, s ljubavlju, sa svim svojim znanjem i sposobnostima, da pomognem tom čovjeku, jer mi je Krist došao na vrata“.

„Tako smo i mi pozvani činiti, ljubiti Boga u našem bližnjemu. Da Boga ljubimo čineći bezuvjetno dobro i ljudima koji nam nisu dragi i pričinjaju nam poteškoće, jer ljubav je dostojna da bude ljubljena. Gospodin svakoga ljubi jednako i mi smo pozvani ljubiti jedni druge“, potaknuo je mons. Zgrablić, poželjevši da nam u tome budu poticaj i vidljivi simboli križa i krstionice.

„Krstionica neka nas trajno podsjeća da je to sveto mjesto gdje je Bog učinio nešto veliko za nas, što smo primili u sakramentu svetog krsta. Križ neka ne bude samo umjetnički predmet koji krasi crkvu, nego živi znak Božje ljubavi. Taj znak neka nam govori i podsjeća nas, daje snage da možemo živjeti tako da na kraju našeg života čujemo Isusove riječi, najvažnije riječi koje bismo željeli čuti na kraju našeg života: „Uđi u radost Gospodara svoga“. Da uđemo u radost Kristovog kraljevstva, u radost Božjeg života koji neće trajati samo nekoliko godina, nego će trajati svu vječnost“, poručio je mons. Zgrablić, naglasivši: „Isplati se činiti dobro i uz najveće žrtve života“.

U tom kontekstu, nadbiskup je istaknuo spomen koji govori o križu jednog svećenika i redovnice i njihovim vjernostima Kristu Kralju. Mons. Zgrablić je podsjetio na tragični događaj u večernjim satima koji se dogodio 26. studenog 1945., kad su mladog svećenika don Eugena Šutrina, koji je tek tjedan dana bio župnik u Privlaci, dva mladića, komunisti, na prevaru izvukli iz župne kuće, rekavši mu da je majka jednoga na samrti, od udarca konja te da ode s njima kako bi joj don Eugen dao bolesničko pomazanje.

„Don Eugen je uzeo sveto ulje i krenuo u noć s njima. Putem su ga ubili. Njegovu svećeničku haljinu natrpali su kamenjem i bacili su ga u more, misleći da će potonuti i tako prikriti zločin. Dok se sjećamo toga Sluge Božjega, kojega, na neki način, možemo nazvati mučenikom sakramenta bolesničkog pomazanja, podsjetimo se kolika je djela milosrđa don Eugen učinio dok je bio župnik na otoku Molatu. Tamo je bio veliki fašistički koncentracijski logor kojim je prošlo desetke tisuća ljudi. Don Eugen je redovito obilazio te zatočenike, tješio ih, dijelio im sakramente, utjehu i redovito ih je posjećivao. Jedan od težih događaja tijekom njegove službe na Molatu bio je 9. ožujka 1943., kad je okrutno ubijena redovnica, s. Agneza Petroša, koja se nalazila kod svojih roditelja. S. Agnezu su  također u večernjim satima izvukli iz njene rodne kuće, okrutno je mučili: iščupali su joj jezik, izbili zube, silovali je i objesili je da visi s nogama, na stablo masline.

Sjećamo se toga jer su mnogi, ne samo kako su to činili don Eugen i s. Agneza, željeli živjeti navješteno evanđelje koje govori o Posljednjem sudu, ali zapravo govori koji je konačni smisao našeg života. Isplati se ljubiti i uz najveće žrtve, jer nam ostaje vječna nagrada, vječna plaća koja nam neće izostati, a Gospodin će nam je darovati. Biramo ono što nam Gospodin želi darovati našim djelima i vjerom, našom otvorenošću i ljubavlju, našim zajedništvom s braćom i s Gospodinom“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Po uzoru na Krista i nasljedujući ga, don Eugen i s. Agneza prihvatili su križ. „Isus koji prihvaća križ i biva uzdignut na križ, pokazuje nam da je on kralj ljubavi. Isus je kralj istine, kralj dobrote. Isus je kralj svega onoga kakav je Bog prema nama. U tom kraljevstvu, Isus je pokazao naše najveće dostojanstvo, jer nas je uzdigao i prigrlio u tu svoju ljubav. Po sakramentu krštenja uranjamo u Isusov život i nakalemljujemo se na njegov novi, uskrsli život kojeg nam je po smrti donio na ovaj svijet. Postajemo dionici toga života i participiramo na toj Isusovoj časti i njegovom kraljevstvu“, poručio je nadbiskup, rekavši da nam Isusova ljubav posvjedočena do smrti na križu otkriva još nešto veliko, čega također moramo biti svjesni – veličinu našeg grijeha i koliko smo mi ljudi tvrda srca.

„U Isusu prepoznajemo utjelovljenog Boga koji nam je objavio svu Očevu ljubav prema nama, koliko mu je stalo do nas i našeg života, da je bio razapet na križu, prihvatio je muku i umiranje. Krajnje se ponizio da bi svakome od nas pokazao koliko nas ljubi, koliko je na našoj strani. To pokazuje i što je Bog morao sve učiniti, koliko je velik istočni grijeh i kako velike posljedice ima za svakog čovjeka, da nas može udaljiti od vječne spoznaje Božje ljubavi, dobrote i zajedništva s njime. U sakramentu krštenja daruje nam se oproštenje za posljedice istočnog grijeha“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da nam sveti znakovi križa i krsnog zdenca pomognu ostvariti prepoznavanje Isusa u potrebama bližnjih u našem životu.

Prije blagoslova krstionice, vjernici su obnovili krsna obećanja, a nadbiskup je puk poškropio blagoslovljenom vodom.

Na početku mise, zemunički župnik don Gašpar Dodić istaknuo je poruku Krista Kralja koji s križa, prema riječima Benedikta XVI., govori: „Ne otkupljuje moć, nego ljubav. Bog koji je postao Jaganjac, govori nam da Raspeti spašava svijet, a ne oni koji razapinju na križ“.

„Krist je naš Gospodin i naš kralj ako znamo sve više ljubiti svoju braću, ako postanemo vjerodostojni, ponizni svjedoci milosrđa, ako u ovim mračnim vremenima znamo održati nadu, graditi mostove, naznačiti putove. Krist pobjeđuje ako ljubav pobjeđuje. Kristovo lice oličenje je patnje, koje se čini kao da želi izaći iz samoga sebe, upirući pogled prema mnogima koji traže pomoć od Raspetoga“, rekao je don Gašpar. Istaknuvši da je sjaj blagoslovljenog križa u tome što je Gospodin na znaku križa visio svojim tijelom i svojom krvlju je oprao naše bezakonje, don Gašpar je zamolio: „Oj zdravo, križu, nado sva, umnoži milost dobrima i digni krivnju s grešnika!“.

Župnik Dodić zahvalio je i velikodušnim dobročiniteljima. Križ je izradila tvrtka Demetz – Art Studio iz mjesta Ortisei u Južnom Tirolu, a nabavljen je na inicijativu donatora toga križa – to su supružnici Tomislav i Josipa Sičić, koja je rodom iz Zemunika. Župnik je zahvalio za taj dragocjeni i izvanredni dar cijeloj obitelji Sičić, na želji da velikim križem daruju župnu crkvu, zamolivši da obitelji Sičić Kraljica mira isprosi od svoga Sina, Krista Kralja, obilje milosti i blagoslova.

Don Gašpar je zahvalio i obitelji Dragaš, braći Dariju i Ivici koji su župi darovali bojanje zlatnom bojom velikog zida na kojem je križ. Braća Dragaš poklonila su župi i bojanje fasade župne kuće. Don Gašpar je zahvalio i kameno-klesaru Nikoli Kamberu koji je dijelom donirao izradu krstionice te župljanima Zemunika na prilozima za kupnju te krstionice.

Župnik Dodić zahvalio je i Ivici Šariću, načelniku Općine Zemunik koja je velikim dijelom financirala bojanje fasade Crkve izvana, što je pokrenuo načelnik Šarić, a dio bojanja vanjske fasade župne crkve također su svojim milodarima financirali župljani Zemunika Donjeg.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić