Na svetkovinu sv. Josipa u utorak, 19. ožujka, svečano koncelebrirano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Josipa u Obrovcu predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Župna crkva u Obrovcu iz 17. st. prva je crkva koja je posvećena sv. Josipu u Dalmaciji, a Obrovac na Josipovo slavi i svoj Dan Grada.

„Sv. Josip je veliki svetac kojeg častimo kao zaštitnika cijele Katoličke Crkve i našeg hrvatskog naroda. Hrvatski sabor je 1687. godine izabrao sv. Josipa za svoga zaštitnika.  S pravom se utječemo sv. Josipu u svojim molitvama“, rekao je mons. Zgrablić. Potaknuo je da molimo zagovor sv. Josipa za obitelji, hrvatski narod, Crkvu i za cijeli svijet. „Predajmo naše molitve s povjerenjem i pouzdanjem sv. Josipu koji neka nam bude još više uzor i primjer da ga nasljedujemo u svim njegovim krepostima. Sv. Terezija Avilska je rekla kako nikad nije nešto molila od sv. Josipa, a da joj to nije bilo uslišano“, podsjetio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo kako mu je jedan svećenik, koji je podrijetlom iz okolice Obrovca, rekao: „Ja sam dijete sv. Josipa i vjerujem da sam zahvaljujući sv. Josipu ostao živ“. Kao malo dijete, taj svećenik je bio teško bolestan. Roditelji su pješačili nekoliko sati da ga dovedu liječniku u Obrovcu, a on je rekao da nemaju potreban lijek. Trebalo ga je čekati neko vrijeme, pa je liječnik preporučio neke čajeve kao moguću pomoć djetetu.

„Majka je tada rekla suprugu: ‘Tko će dočekati te lijekove i naći te čajeve? Idemo mi zamoliti sv. Josipa, idemo naše dijete koje i nosi ime Josip, zavjetovati sv. Josipu’. Učinili su to u župnoj crkvi sv. Josipa u Obrovcu. Nakon toga, njemu je bio bolje i on je ozdravio“, prenio je nadbiskup svjedočanstvo toga svećenika.

„Sveci nam daruju milosti koje ne možemo postići sami svojim snagama. Nosimo različite potrebe našeg srca pred sv. Josipa, ali Bog nam je dao svece i kao uzore. Ne samo da bismo po njima dobili neku milost, nego da bi nam bili primjer kako i mi možemo doći do Gospodina i živjeti kako su sveci živjeli. Ono što su sveci živjeli i mi možemo ostvariti u našem životu“, poručio je nadbiskup.

Rekavši kako je u osobi sv. Josipa svatko pozvan vidjeti svoj život, a u Božjoj riječi prepoznati svoju dušu i što Bog želi činiti u našem životu, nadbiskup je razmatrao osobine sv. Josipa, opisane i u Svetom Pismu, koje smo i mi pozvani nasljedovati.

„Bog nije samo neki dodatak našem životu kojem se utječemo kad nam je nešto potrebno, kada nešto ne možemo postići svojim snagama, nego Bog je s nama u životu, nikad nas ne napušta i vodi nas najvećem dobru. Trebamo prepoznati Gospodina i poput sv. Josipa, dopustiti da Bog djeluje u našem životu“, poručio je mons. Zgrablić.

Sv. Josip imao je važnu i nezamjenjivu ulogu u rođenju Isusa. „Ako sebe stavimo na mjesto sv. Josipa i shvatimo da je to Božji govor nama, onda i mi sebe prepoznajemo kao one koje je Gospodin izabrao svojom milošću, da i mi pomognemo da se Krist rodi u ovom svijetu, da Krist hoda i može rasti u ovom svijetu“, istaknuo je nadbiskup.

Josip je muž Marije koja je začela silom i snagom Duha Svetoga. „Isusovo rođenje i dolazak na ovaj svijet nije samo naravni događaj. U Isusu je prisutan Duh Sveti, nazočan je Bog koji djeluje u njemu i njegovom životu. Mi smo usko povezani uz Josipovu zaručnicu, Mariju koja je slika Crkve. Gospodin nam povjerava svoju Crkvu da s njom surađujemo, da budemo aktivni, ne samo pasivni promatrači. Nego da budemo aktivni, kako je to bio sv. Josip; da bi Isus onda nama bio blizu, da bismo bili dio njega i njegovog života“, rekao je mons. Zgrablić.

Isus se rađa silom i snagom Duha Svetoga. „Usprkos naše grešne, ranjene naravi, Bog je s nama, daruje nam Duha Svetog, nastanjuje se u našem životu i čini da postanemo hram Duha Svetoga koji će se razvijati u našem grešnom životu; tu Gospodin traži svoj stan. Bog nije s nama samo u lijepim trenucima našeg života ili samo dok smo u crkvi. Gospodin nas nikad ne napušta. U trenucima naših slabosti, nemoći i poteškoća, Gospodin nas još više zove k sebi.

Zar ne osjećamo u sebi jaku želju, toliko da nas zahvate i emocije, suze, muka, jer čeznemo za dobrim, lijepim, za mirom, radošću, slobodom, za oslobođenjem? Nisu li to znakovi da nas Gospodin još više traži u našem grijehu? Ali, uvijek kao Spasitelj, kao liječnik, kao Bog u ljubavi; kao otac pun nježnosti prema djetetu kojem je teško, kao majka koja se još više zauzima za dijete kojem je najteže. Tako se Gospodin približava nama u našem životu“, utješio je nadbiskup.

Sveto Pismo govori i o Josipovim snovima. Snovi su način kako Josip prima Božju riječ. Stari Zavjet često izabire način kako Bog progovara pojedincu i narodu. „U tim snovima možemo prepoznati Božju riječ koja odgovara na naše duboke želje, snove za onim što je dobro, lijepo, pozitivno. U Božjoj riječi prepoznajemo anđela Gospodnjeg koji nam dolazi i govori nam što ćemo učiniti.

Nije dovoljno da se u životu oslonimo samo na našu narav, samo na naše promišljanje, razmišljanje. Naš razum je važan i njime se moramo služiti. Ali, mi nismo samo razumska bića, nego smo i duhovna bića. Prema tome, u svom duhu moramo prepoznati i ono što Gospodin nama govori“, potaknuo je predvoditelj slavlja, rekavši da je Bog svakoga stvorio s razlogom.

„Nitko nije nevažan na ovom svijetu. Svaki čovjek je bitna karika vjere u Božjem planu na ovom svijetu. Bog s čovjekom ima plan. Prema tome, u svom životu, iz dana u dan, trebamo prepoznavati Božju volju za nas“, naglasio je nadbiskup, potaknuvši da čovjek u odnosu s Bogom postavlja pitanja: „Bože, zašto ti mene na to pozivaš? Bože, zašto mene privlači to dobro? Što hoćeš od mene danas, u ovom trenutku?“.

„Važno je da u životu tražimo Božju volju, da slušamo ono što nam Gospodin nadahnjuje u našoj duši i srcu. Da to usklađujemo s Isusom Kristom, poznajući Isusa koji je savršeno vršio volju Božju. Kada budemo blizu Isusa, znat ćemo prepoznati Božju volju za nas i Duh Sveti će biti svjetlo našoj naravi, našem razmišljanju, da možemo otkriti ono što Bog nama želi, u našem životu“, rekao je nadbiskup, dodavši da nam je sv. Josip primjer i uzor što i mi trebamo činiti.

„Gospodin vidi puno dalje od naših misli. On vidi naš život cjelovito, mi vidimo djelomično“

Evanđelist Matej kaže da je Josip učinio onako kako mu je naredio anđeo Gospodnji. „I nama Bog naređuje. Ali, to naređenje je ono što odgovara našoj naravi, ono što odgovara našim željama, našim darovima koje smo primili od Gospodina. To se nama ne nameće, nego to je duboko naš identitet, ono za što nas je Bog stvorio. Prema tome, slušajući Božju volju, mi sebe ostvarujemo na originalan, jedinstveni način u svijetu, u ulozi koju je Gospodin nama zadao“, poručio je mons. Zgrablić.

Sv. Josip nije sve u potpunosti razumio u odnosu na Božji plan. „Nije mu bilo sve jasno. Nemojmo očekivati da će nam sve što Bog od nas očekuje uvijek biti kristalno jasno i da ćemo razumjeti; da svojom naravi možemo u našu narav uliti nadnarav; da u našu krhku, malu posudu možemo uliti more Božje veličine.

Bog je veći od naših misli i od našeg srca. Gospodin nikad nije prevario onoga koji sluša Božju riječ. Kada Gospodina slušamo, sigurno idemo pravim putem. Gospodin vidi puno dalje od mogućnosti naših misli. Gospodin vidi cijeli naš život i cjelovito, mi vidimo samo djelomično.

Prema tome, vjerujmo Gospodinu i u trenucima i situacijama kada nam to izgleda malo neobično, kada nam izgleda protiv naravi. Božja riječ uvijek ima prioritet u našem životu, ako hoćemo slijediti Gospodina.

Ako to prihvatimo, dogodit će nam se ono što se dogodilo i sv. Josipu. Anđeo kaže Josipu da će on djetetu koje se rodi nadjenuti ime Isus. To Bog povjerava i nama, tu radost i dostojanstvo. Da živeći tako, prepoznajemo Boga koji djeluje u Crkvi gdje se rađa Isus i nas poziva da mu damo ime. Dakle, da uđemo u tako duboku intimu i blizinu zajedništva s njim, da sâmom Bogu dajemo ime. Ulazimo u odnos blizine, koji je, slikovito rečeno, rodbinski odnos, jer roditelj daje ime djetetu. U to nas želi uvesti Gospodin“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Potaknuo je da sv. Josipa prepoznamo kao put našeg života, da bismo bili sudionici života Boga koji se rađa u svijetu; da jedni drugima svjedočimo Božju blizinu i Boga  koji živi u našem životu, u našoj sredini, u Crkvi i svijetu.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić predvodio je procesiju s kipom sv. Josipa središtem Obrovca. Na zaustavnim mjestima čitao je dijelove molitvenog predanja sv. Josipu iz knjige ‘Posveta sv. Josipu. Čuda našeg duhovnog oca’, autora o. Donalda H. Callowaya. Tijekom procesije puk je molio krunicu sv. Josipu.

Proslavi župne svetkovine prethodila je molitva Velike devetnice sv. Josipu, kada su misna slavlja srijedom u župnoj crkvi u Obrovcu predvodili svećenici iz Zadarske nadbiskupije, propovijedajući o stvarnosti župe iz pastoralne, teološke, duhovne i strukturalno crkvene razine.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Na spomendan Sluge Božjega fra Alojzija Palića, svečano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama predvodio je don Mario Karadakić, vicekancelar Zadarske nadbiskupije, u četvrtak, 7. ožujka. Proslavi toga spomendana prethodila je korizmena duhovna obnova od 4. do 6. ožujka koju je također predvodio Karadakić, Janjevac rodom iz Kistanja.

Tim spomendanom proslavila se 111. godišnjica mučeničke smrti fra Alojzija Palića (7. ožujka 1913.-7. ožujka 2024). Fra Alojzije Palić rođen je 14. travnja 1878. u Janjevu. Redovnik franjevačkog reda Manje braće postao je 23. rujna 1896., a za svećenika je zaređen 20. travnja 1902. godine. Školovao se u Bologni gdje je završio i franjevačku formaciju. Nakon završetka studija vratio se na Kosovo i bio župnik u Bazëu i Đakovici 1907. godine, a župnik u Peći i Glođanama (1911.-1913.), u vrijeme balkanskih ratova. Kao župnik u župi Glođane suprotstavio se nasilnom pokrštavanju muslimana u nekoliko okolnih sela koje su provodili pravoslavci. Zbog toga je uhićen i nekoliko dana bio je pritvoren u zatvoru u Đakovici. Blizu sela Janosha, na putu, 7. ožujka 1913. crnogorski vojnici skinuli su mu franjevački habit i ubili ga hitcima iz puške. Tijelo mu je bilo pokopano na mjestu ubojstva. Nakon nekoliko tjedana nađeno je njegovo tijelo i preneseno u crkvu u Zjum. Postupak za beatifikaciju počeo je u Skadarskoj biskupiji 10. studenog 2002., zajedno s 40 mučenika ubijenih zbog mržnje prema katoličkoj vjeri, a obuhvaća razdoblje od 1913. do 1974. u Albaniji. Poseban proces za fra Alojzija počeo je 10. studenog 2002. u Skadarskoj biskupiji, a nastavio se 9. ožujka 2012. u Rimu.

„U 700 godina povijesti Janjevaca, Bog nam u naše vrijeme za primjer daje mučenike, bl. Serafina Kodića i Slugu Božjega fra Alojzija Palića. Crkva nas uči da čitamo znakove vremena. Trebamo biti spremni prihvatiti križ, kao što su ga prihvatili ti mučenici“, poručio je don Mario, istaknuvši da su mučenici razmišljali na način kako Bog razmišlja, a to znači i ići protiv logike ovoga svijeta.

Tijekom obnove, don Mario je govorio o značenju molitve, jer je u tijeku Godina molitve. U sklopu te teme razmatrao je i sadržaj molitve Oče naš koju je molio sâm Isus Krist i poučio učenike da je mole. Dio molitve Oče naš je i Isusov zaziv ‘I ne uvedi nas u napast’. „Zlo je napadalo Isusa govoreći mu da treba odbiti križ. Ta je napast bila u pustinji, u Getsemaniju, na Golgoti, kad Đavao traži od Isusa da odbije križ. Njegov cilj je uvjeriti nas da trebamo odbiti logiku križa. I svjetina je govorila Isusu: „Ako si doista Sin Božji, siđi s križa“. Odbij taj križ, pusti ga. Prihvatiti križ znači prihvatiti život onakvim kakvim ga Gospodin daje. Đavao je od Isusa do zadnjeg trenutka tražio da siđe s križa, da pusti križ, ali Isus to nije učinio. To je i nama znak što znači prihvatiti križ. Dakle, ne posustati“, poručio je don Mario, rekavši da kršćani znaju mnoge formule vjere, poznaju riječi i nauk. Ali, kršćanin se postaje kada osoba počinje razmišljati kao što razmišlja Bog.

„A Bog razmišlja da je križ važan. Svijet ne razmišlja kao što razmišlja Bog. Svijet razmišlja logikom odbijanja križa, da čovjeku ne treba križ. Mučenici su razmišljali kao Bog, suprotno od razmišljanja svijeta. Mučeništvo ne znači da čovjeku netko samo oduzme život. To je najveće mučeništvo, položiti život krvlju za Krista. Ali, svako odbijanje logike ovoga svijeta, svako razmišljanje na način kako Bog razmišlja, predstavlja mučeništvo“, istaknuo je don Mario, potaknuvši da se opredijelimo za Boga, protiv logike svijeta.

„Danas je mučenik onaj koji govori istinu, jer logika svijeta potiče čovjeka da govori laž. Mučenici sadašnjice su i muž i žena koji su otvoreni životu, ako idu protiv logike ovog svijeta koji govori da nam život ne treba; obitelj koja prihvaća starije, bake i djedove, a svijet kaže da nam stari ne trebaju. Mučenici su koji se trude živjeti pošteno, a svijet kaže da se novac može zaraditi i krađom i prevarom. Mučenici su i mladić i djevojka koji se trude živjeti čistoću, nasuprot svijetu koji ismijava i odbacuje čistoću. Svako protivljenje logici ovoga svijeta i razmišljanje na način kako to Bog čini, dovodi do toga da osoba svjedoči. Mučenik je svjedok“, istaknuo je don Mario. Zamolio je zagovor bl. Serafina i fra Alojzija za naše hrabro svjedočenje. Oni su dali i svoj život za Krista, i mi smo pozvani i možemo svjedočiti svojim životom.

Govoreći o molitvi Oče naš, propovjednik je rekao da je tu molitvu teško živjeti. „Važan je već prvi zaziv, Oče naš. Svaki put kad se Isus obraća Bogu, obraća mu se s Oče. „Hvalim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje. Oprosti im, Oče, ne znaju što čine. Oče, tebi je sve moguće“. Isus se Bogu uvijek obraća s Oče. To je najvažnije, nad time treba zastati. Važno je da svoga Boga doživljavamo ocem“, istaknuo je don Mario. U Oče našu se moli i  ‘Dođi Kraljevstvo tvoje’.

„Isus svoje kraljevstvo uspoređuje s malenim stvarnostima, gorušičinim zrnom, kvascem koje se ne vidi, a djeluje. Važno je da tražimo Božju milost, Božju snagu. Bog čovjeku želi bolje od onoga što čovjek sam sebi želi. To onda znači prihvatiti Božju volju – zapravo, prihvatiti ono što je bolje za svoj život“, rekao je don Mario. Glede zaziva ‘Otpusti nam duge naše’, propovjednik je rekao da je oprost lijepa riječ do trenutka dok je čovjek osobno ne treba izreći, jer tada razumije njenu težinu. „Oprost je najviše što kršćanin može učiniti. Isus je stavio riječ ‘Oprosti’ u Oče naš jer nas jedino molitva čini sposobnima za oprostiti. Isus na Golgoti, prije svoje smrti, govori ‘Oče, oprosti im, ne znaju što čine’. Isus prije smrti moli Boga da oprosti ljudima koji su ga dali razapeti. Dati i prihvatiti oprost je plod molitve“, poručio je Karadakić.

Don Mario je rekao da kršćani puno toga znaju, a ponekad ne znaju najvažnije, kako treba moliti. Uz post i dobra djela, jedan od stupova korizme je molitva. I korizma počinje molitvom, kada Isus uči svoje učenike kako treba moliti, u skrovitosti srca. „Molitva je važna za osobni odnos s Bogom. Isus u molitvi ne govori kao neki veliki moralist. Moli se prije svih važnih događaja, u osami, na Taboru, prije nego učini čudo, u Getsemanskom vrtu, na križu. Kada učenici vide Isusa kako moli, pitaju Isusa da i njih nauči moliti. To je prva karakteristika molitve, da je molitva privlačna, da čovjek svojom molitvom i životom druge privlači Isusu“, istaknuo je don Mario. Važno je povezuje li čovjeka molitva s Bogom, je li u molitvi upoznao živoga Boga.

Naveo je primjer kako Isus razgovara s bolesnikom pokraj kupališta, a nakon toga razgovora, Isus ga pita želi li ozdraviti I kaže mu: ‘Uzmi svoju postelju i hodi’. „Molitva je razgovor sa živim Bogom. Autentična molitva donosi promjenu. Kod spomenutog bolesnika dogodila se promjena izvana, a nas Bog često poziva na promjenu iznutra“, rekao je don Mario, istaknuvši da je znak unutarnje promjene kada osoba Bogu počne zahvaljivati za darove koje ima i primjećuje u životu.

Moliti treba uvijek, a ne samo kad čovjek nešto treba ili moliti iz straha. Neki su skloni misliti ako osoba ne izmoli neku molitvu ili devetnicu, da će ga Bog kazniti. To je zapravo praznovjerje. Don Mario je usporedio molitvu s ljubavlju. Ne može se ljubiti iz straha, iz potrebe, pa tako ni moliti. U molitvi je važna i upornost, ne prestajati moliti.

Don Mario je govorio i o značenju molitve u obitelji. „Kad je Izraelski narod ušao u Obećanu zemlju, ona nije bila prazna, nego u njoj su bili drugi narodi, kulture, pa i idoli, koje su Izraelci pomalo prihvatili u svoje živote. Bog stalno šalje proroke da podsjeti Izraelski narod kako se treba vratiti Bogu“, rekao je don Mario. Upozorio je na opasnost kad osoba sebe stavlja u središte i svoju važnost. Individualizam narušava obitelj, u kojoj je važno misliti što drugi osjeća, važno je darivanje drugome. „I za to je lijek molitva. Autentična molitva uči nas da se darujemo drugima. Kad se upozna slaba strana osobe u obitelji, treba moliti da se supružnika, dijete prihvati u potpunosti. Molitva nam pomaže da drugoga prihvatimo u stanju kakvom jest. Karakteristike molitve su tišina i dijalog. Tišina koja daje smisao događajima i stvarnosti, kako je Marija prebirala u svom srcu. Kad čovjek učini nešto važno, onda prebire u svom srcu to što je doživio“, rekao je don Mario. Istaknuo je i važnost prisutnosti Isusa u euharistiji, misi. „Bog nije ideja, nego živa osoba u euharistiji i riječ. Božja riječ nije mrtvo slovo na papiru, nego riječ koja mijenja ljude. Postoji više vrsta molitve: kada osoba govori, a Bog šuti; kada Bog i čovjek pričaju; kada osoba šuti, Bog govori i kada osoba i Bog šute. Najčešće molimo na način da osoba govori, a ne dozvoljavamo Bogu da nam išta kaže. Zato je važna Božja riječ, jer Bog nam progovara preko Božje riječi“, naglasio je don Mario, podsjetivši na molbu proroka Samuela koji kaže: „Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša“.

Svaki dan obnove bila je krunica, mogućnost za ispovijed i misno slavlje, a zadnjeg dana obnove i euharistijsko klanjanje.

Ines Grbić

Foto: Župa Kistanje

 

O. Damjan Kružičević, OSB, iz benediktinskog samostana na Ćokovcu, u župi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru predvodio je trodnevnu duhovnu obnovu koja je završila u petak, 8. ožujka, o temi Božje riječi i otajstva križa.

„Moramo naučiti moliti s Božjom riječju i moliti u Riječi Božjoj. Koliko je to bilo važno za prvu Crkvu, pokazuje i kako su nakon Isusovog uzašašća i svetkovine Duhova, kada su apostoli bili zauzeti posluživanjem oko stolova i brigom za udovice, rekli: ‘Nađimo između sebe dobre ljude, plemenite, na dobru glasu koji će se baviti time, a mi ćemo se posvetiti Riječi, naviještanju Riječi’. Shvatili su da je naviještanje Riječi snaga života Crkve, da bez Riječi ne može biti zajednice koja raste u vjeri. Kad su se oni posvetili naviještanju Riječi, Riječ Božja je rasla, piše u Djelima apostolskim. Rasla je zajedno s Crkvom, s vjerom svakog brata i sestre u Crkvi. Rasla je zajednica, rasli su pojedinci, rasli su Crkva i vjera, i Riječ“, naglasio je o. Damjan.

Cijeli dan monaške molitve benediktinaca je u druženju s Riječju Božjom. Od 5 sati ujutro do 21 sat monasi se svaki dan okupljaju sedam puta na zajedničkoj molitvi, euharistiji i Lectio Divina. Svaki dan svatko od braće pita se što ta Riječ taj dan, danas, govori njegovom srcu. Što ta Riječ danas traži od mene, što da promijenim, popravim. U čemu da budem bolji? Što mogu učiniti za druge, potaknut snagom i milošću Riječi koju danas slušam?

„Kršćani su pozvani na rast u vjeri, rasti zajedno s Riječju Božjom. Ako se bavim Božjom riječi, ona će rasti u meni. Crkva će rasti zajedno s nama, rasti će mir u našoj obitelji i blagoslov u našem srcu, prihvaćanje, opraštanje i razumijevanje u svakodnevnom životu. To su plodovi zajedništva s Božjom riječi. Gospodin u starom savezu kaže kako njegova Riječ ne silazi s neba, a da se ne vrati bez ploda. Molimo Gospodina da u svetom korizmenom vremenu obrati, prokopa, preore zemlju našeg srca, da sve dobro i plemenito što ulazi u naš život po Božjoj riječi, donese plod“, potaknuo je o. Damjan.

Bog govori čovjeku i poziva ga da raste u zajedništvu s njegovom Riječi. Kršćanin bi trebao započinjati dan da najprije vidi što mu Bog govori. „To je najvažnija poruka i vijest dana, što Bog danas kaže mom srcu? Kad pročitam Evanđelje dana, upitati se što sad ja mogu s tom Božjom riječju? Hoće li ona rasti u meni“, rekao je o. Damjan. Potaknuo je vjernike da se upitaju pred Gospodinom koji bi plod htjeli imati na kraju korizme za sebe, svoju obitelj, župu. Donosimo li svoju molitvenu nakanu svaki dan pred Boga? „Gospodin nam u svojoj ljubavi povjerava danas svoju riječ. Dao nam je riječ. Volimo susresti ljude koji, kad daju riječ, održe riječ koju su dali. Bog nama daje riječ. On će je održati. Bog želi da se u svetom i plodnom susretu između nas i njegove Riječi dogodi obraćenje našeg srca. Jer Riječ Božja uvijek poziva na obraćenje, na promjenu. Potiče nas da budemo bolji, da se s povjerenjem obratimo Bogu. Da poput Marije i apostola u svom srcu čuvamo i živimo od snage Božje riječi“, rekao je o. Damjan.

Prvih dvadesetak godina života Crkve, nakon Isusovog uzašašća i odlaska k Ocu, kršćani su u zajedništvu molitve htjeli što više sačuvati i sjetiti se Isusovih riječi. „Znali su da će svaka ta sačuvana, zapamćena, nezaboravljena Isusova riječ biti snaga zajednice i Crkve koja se rađa. Mojsije opominje svoj narod, ‘Nemojte zaboraviti Jahvu, Njegove riječi. Nemojte zaboraviti što je Bog već učinio za vas’“, istaknuo je propovjednik.

U dokumentu Verbum Domini, papa Benedikt XVI. piše o odnosu Izraela prema Riječi Božjoj i kaže da prvi grijeh Izraela u pustinji, kad je izašao iz Egipta, nije bio idolopoklonstvo, zlatno tele. Nego, prvi grijeh Izraela bio je zaborav. „Zaboravili su Jahvu koji ih je izveo iz Egipta. Zaboravili su svoga Boga i onda su sebi sagradili zlatno tele. Kad u naše srce dođe Riječ Božja, razmatranje, molitve i vršenje Riječi Božje, mi Riječ Božju čuvamo od zaborava. I čuvamo svoje srce od grijeha zaborava“, poručio je o. Damjan, poželjevši da nam Gospodin u korizmenim danima pomogne da u otajstvu Riječi Božje otkrivamo otajstvo Božjeg života i tajnu našeg života.

„Riječ Božja treba postati stvarnost. Jer, kad ona postane stvarnost, Kraljevstvo Božje je među nama. Dok mi to znamo samo teoretski, ono ne postaje stvarnost. Lijepo je znati, još ljepše je učiniti. Isus poznaje Očevu riječ i poznaje tajne Očevog srca. On zna Očevu volju. Ali, ne samo da zna. On to sve i vrši. Ljubav i povezanost s Ocem su u poslušnosti Očevoj volji. Jer, sve što je Isus činio i govorio, bila je jeka Očevog srca. Otac Isusu nije bio stranac. Njegovo srce nije mu bilo nepoznato. Misli Očevog srca bile su želje i njegovog srca i on ih je provodio u djelo, jer ih je vezala ljubav“, rekao je o. Damjan. Kao npr., ako ljubav prebiva u srcu supružnika, oni se razumiju i bez riječi, pogledom, jer poznaju srce jedno drugoga.

„Isus želi da i mi upoznamo tajnu Očevog srca, da i mi budemo s Isusom jedno srce, jedna duša. Poziva nas da se oslonimo na njega, kao što se on oslanja na Oca, kao što je apostol Ivan naslonio svoju glavu na Učiteljeve grudi. Ako smo oslonjeni na Isusa, na Njegovu riječ, to je temelj naše hrabrosti, našeg predanja, naše vjere, ljubavi koja se dariva, žrtvuje“, poručio je o. Damjan.

Razmatrajući o tajni križa, propovjednik je rekao da nam je na križu Isus otvorio vrata zajedništva s Ocem i sa sobom. „Pogled na raspetog Isusa je poziv na ljubav. To je pogled koje samo srce puno ljubavi može izdržati. Isusa je na križ odvela ljubav prema Ocu i ljudima. Zato za kršćane križ nije samo ukras, nego izvor snage, putokaz. Najčešće na križ gledamo kao na nešto teško, bolno, mučno. Križ to zaista jest, ali nikad nije samo to, ako je Isus u našem srcu“, poručio je o. Damjan.

Prije nekoliko godina, Kružičević je proveo tri tjedna u egipatskoj pustinji u koptskom manastiru te je vidio kako tamo mole kršćani. U Egiptu svi, stari i mladi, čim uđu u crkvu, iz svojih džepova izvade križ. Imaju molitveni križ kojeg drže cijelo vrijeme molitve. Oni kažu: ‘S čim drugim da dođemo pred Očevo lice, a da on svrne svoj pogled na nas? Što drugo imati u rukama, a da to privuče pažnju Nebeskog Oca? Ali, Otac ne može odoljeti ako u našoj molitvi imamo znak križa, znak raspete ljubavi njegovog Sina’. Koptski kršćani uvijek imaju križ u ruci i zbog Svetog Pisma. Oni kažu: ‘Riječ Božju možemo otključati i razumjeti njeno značenje samo ključem križa. Križ je ključ razumijevanja Božje riječi, Božje stvarnosti, ali i naše stvarnosti’. Potaknuvši da na križ gledamo s više ljubavi, o. Damjan je rekao da je križ mjesto susreta i mjesto razumijevanja. I potpuni stranci, pod teretom križa, bez riječi razumiju jedni druge. Razumiju se, pritisnuti teretom istog ili sličnog križa.

„Križ i ljubav su dragocjenosti koje je Gospodin stopio u neraskidivo jedno, kao što je u njemu neraskidivo povezano boštvo i čovještvo. Isus je Bog i čovjek. Tako je i u križu trpljenje i ljubav neraskidivo stopio u jedno“, rekao je o. Damjan. Već od prvih stranica Svetog Pisma, u Bibliji se spominje drvo, stablo, grm, stup, koji je trenutak osobite Božje blizine i osobitog Božjeg očitovanja čovjeku. Mojsije je na Sinaju došao pred grm koji gori, a ne izgara, iz kojeg čuje glas da izuje svoju obuću, jer je mjesto na kojem stoji sveto tlo. Kasnije će mu se Bog očitovati kao Bog otaca, Bog milosrđa, spor na srdžbu.

„Kod tog grma Bog će odrediti Mojsiju drugačiji životni put. Mojsije će se morati vratiti na mjesto s kojeg je pobjegao i biti Božji štap, Božja ruka, Božja riječ. Biti sluga Božji koji će izvesti narod iz ropstva i vodi ga polako u slobodu Obećane zemlje. Narod se pobunio u pustinji, a Bog mu je kao kaznu poslao zmije koje su ih ujedale i oni su umirali. Obratili su se Mojsiju koji je zavapio Bogu i Bog je opet ponudio pomoć, lijek. Dao je stup mjedi na koji će Mojsije staviti zmiju. I Bog kaže, tko god pogleda u tu zmiju, bit će spašen. Taj stup sa zmijom bio je znak koji je čovjeku pokazivao novi put. Put obraćenja, put povratka Bogu“, istaknuo je o. Damjan. Abraham i Sara kod hrasta Mamre ugošćuju trojicu anđela koji su zapravo slika Jahve koji obećaje potomstvo. Jahve navečer dolazi Gideonu pod stablo i kaže mu kako je Bog izabrao njega da povede Izraelski narod u borbi protiv neprijatelja. „I tako sve do drva svetog Kristovog križa. Drvo na Isusovim leđima postalo je na Veliki petak sveto stablo života koje je postalo vrata čovjeku, povratak u izgubljeni raj. Tog velikog i svetog petka o blagdan Pashe, kad su Židovi krvlju janjetovom škropili svoje nadvratnike i dovratnike, krv Krista, nevinog jaganjca izlila se po drvetu križa i dala mu život, a nama je darovala zalog vječnog života“, rekao je o. Damjan.

Kako je u početku Bog Adamu rekao da ne jede s tog stabla, nakon Velikog petka Bog otac u svojoj ljubavi i dobroti kaže svima nama: ‘Pristupi, uzmi, jedi i blaguj hranu vječnog života. Krista, njegovo tijelo, euharistiju, novi plod s novog stabla života’, rekao je predvoditelj obnove. “Molimo Gospodina da znamo sa snagom i vjerom prigrliti svoj životni križ, životni križ naših bližnjih, jer Gospodin nam se uvijek i po križu dariva. I s križa nam je dao veliki dar, Majku, Novu Evu koja stoji pod novim stablom života. Ali, poslušna Božjoj riječi, hrabra u vjeri. Ne odustaje od onih koje voli. Zaboravlja na svoju bol jer je boli samo bol sina“, rekao je o. Damjan, poželjevši ženama da budu hrabre kao Marija, poslušne Božjoj riječi, u vjeri. Ne ostavljajući one koje vole, zaboravljajući svoju bol, da bi bili utjeha onima koje vole.

„Toliko puta smo izgubljeni jer ne pratimo Gospodina, nego pratimo korake ljudi. Isus nas poziva da ga slijedimo, inače ćemo trčati za mrvicama vlastite istine. Umarat ćemo se dok iz tuđih pogleda i riječi iščitavamo neko priznanje za nas, da vidimo tko smo u nečijim očima. U Božjem pogledu, u njegovoj riječi i ljubavi, u njegovom križu, otkriva se istina o sebi. To je prava istina koja nas poziva da pođemo, ako hoćemo, za njim, odričući se sebe i lažnih mrvica vlastite istine. Poziva nas da uzmemo svoj križ i idemo za njim. U drvo našeg križa urezana je naša istina. Ako čvrsto uzmemo svoj križ i pođemo za Učiteljem, bit ćemo slobodni od tjeskobnih pitanja tko sam ja za druge ili što ja značim drugima. Jer čut ćemo Isusa koji nam govori ‘Ti si moj’. Kad naše srce čuje Isusovo ‘Ti si moj’, onda iz našeg srca nestaje strah, sumnja i tjeskoba“, poručio je o. Damjan, poželjevši da nas Gospodin poučava dok hodimo stazom života. „Često smo bezumni i srca spora. Ostani s nama, Gospodine i putem nam otkrivaj istinu o sebi i istinu o nama. Neka gori srce u nama dok nam govori i tumači Pisma, jer Njegova riječ je istina i mi smo njegovi“, poručio je o. Damjan Kružičević.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

Povodom 90. godišnjice osnivanja župe Presvetog Srca Isusova i 40. godišnjice posvete istoimene župne crkve na Voštarnici u Zadru, svečano koncelebrirano misno slavlje u župnoj crkvi Presvetog Srca Isusova u Zadru u ponedjeljak, 11. ožujka, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Koncelebrirali su fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima čiji franjevci vode župu Srca Isusova, fra Bojan Rizvan, župnik Voštarnice i župni vikar fra Pavle Ivić, nekadašnji župnici fra Andrija Bilokapić koji i sada djeluje u župi Srca Isusova, fra Veselko Grubišić koji je došao iz Rožata pokraj Dubrovnika i fra Anselmo Stulić, sada u službi u samostanu sv. Frane. Suslavili su i fra Stipe Nosić, gvardijan zadarskog samostana sv. Frane koji je također nekad djelovao u toj župi te don Marin Batur, kancelar i don Mario Karadakić, vicekancelar Zadarske nadbiskupije.

Nadbiskup Zgrablić podsjetio je na povijesno utemeljenje te župe nastale postojanjem kapele Srca Isusova u svibnju 1933., u kući obitelji Dobrović. „Kapelu je dao urediti zadarski nadbiskup Petar Dujam Munzani i dekretom od 12. prosinca 1933. osnovao je novu župu Presvetog Srca Isusova. Župa je počela pastoralno djelovati 1. siječnja 1934. godine. Prvim župnikom imenovan je don Francesco Volpi, župni pomoćnik župe sv. Stošije. Nakon Drugog svjetskog rata i razaranja Zadra, mons. Mate Garković, ondašnji generalni vikar, dodijelio je 9. veljače 1948. župu na upravljanje franjevcima Provincije sv. Jeronima. Nakon dugih i mučnih pregovaranja, u lipnju 1983. komunističke vlasti denacionalizirale su zgradu i dale dozvolu za rekonstrukciju postojeće zgrade za izgradnju postojeće nove župne crkve. Rekonstruirana crkva Presvetog Srca Isusova posvećena je 11. ožujka 1984. godine“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je govorio i o razlozima sjećanja povijesnih obljetnica župe. „Bogu želimo svim srcem zahvaliti za nebrojne milosti koje je udijelio tolikim osobama u razdoblju od 90 godina u ovom posvećenom prostoru. Koliko je ovdje slavljeno krštenja, krizmi, vjenčanja, svetih misa, ispovijedi i ostalih sakramenata. Kolika je srca ljudi svih uzrasta Bog ovdje dodirnuo svojom milošću po molitvi, razmišljanju nad Božjom riječi, po tolikim pobožnostima koje su se ovdje održale. Koliko se puta ovdje otvorilo ranjeno Isusovo Presveto Srce, puno ljubavi, da na nâs izlije svoje milosti, ali i da mi kroz to probodeno srce možemo ući u otajstvo života Presvetog Trojstva. Koliki su u ovom zdanju u Bogu pronašli utjehu, ohrabrenje i snagu za trenutke svoga života“, naglasio je mons. Zgrablić.

Istaknuvši da je to slavlje trenutak sjećanja na primljene milosti i naše trajne zahvale Bogu, nadbiskup je rekao da su „Božje milosti uvijek veliki darovi koje Bog daruje onima koji imaju živu vjeru i otvoreno srce. Bog je veći od našeg srca i naših misli, od naših potreba i molitava. Surađujemo li s Božjom milošću, idemo sigurnim putem spasenja i postižemo najveće dobro koje možemo primiti u ovozemaljskom životu“, rekao je mons. Zgrablić, poručivši: Zahvaljujući Bogu, a i zahvala je Božji dar, Bogu otvaramo naša srca, da u njega može stati više Njegove milosti i milosrđa.

Obilježavanjem obljetnice crkve njegujemo uspomenu na prošle događaje i želimo se još dublje učvrstiti u vjeri Crkve koja ima dugu povijest. „Počeci naše povijesti spasenja, povijesti vjere, sežu sve do Abrahama koji je živio oko 1800. godine prije Krista. Dakle, povijest Božje objave počinje pred gotovo četiri tisuće godina. Crkvu, slikovito, možemo promatrati poput velikog stabla čije se grane protežu po čitavom svijetu, a njegovi korijeni povijesti duboko su učvršćeni u prošlom vremenu. Tako ukorijenjeno stablo ne mogu iščupati ni srušiti nikakvi vjetrovi, nikakve ideologije, nikakve politike, nikakvi suvremeni i ‘moderni’ učitelji – ma koliko se oni predstavljali privlačni, nikakve sile ovoga svijeta, pa ni sile zla i đavla. Kad svaka generacija kroz tolika stoljeća, prokušavana raznim izazovima svoga vremena, u Bogu uvijek iznova nalazi najveću istinu, uvijek se njemu vraća i nama ulijeva sigurnost i učvršćuje nam vjeru, nadu i ljubav, da hrabro slijedimo Krista i koračamo njegovim putem, jer On je doista jedini Put, Istina i Život“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Bog se pojedincima u Starom Zavjetu, u različitim vizijama i susretima, predstavlja kao Bog Abrahama, Izaka i Jakova, kao Bog povijesti, Bog koji djeluje u vremenu, naglasio je nadbiskup. „Kada se pojedinci obraćaju Bogu molitvom, nazivaju ga Bogom Abrahama, Izaka i Jakova. I u toj činjenici možemo prepoznati smisao obljetnica. Obljetnice nas podsjećaju kako Bog u kojega vjerujemo i kojem zahvaljujemo nije ideja, mit, utopija, nije daleko nepoznato biće, onaj koji je stvorio svijet i udaljio se od njega, nije daleki Bog, nepoznati i ravnodušni Bog, nego Bog koji uvijek djeluje u vremenu, koji ‘hoda’ sa svojim narodom, koji ‘vidi jade svoga naroda’, koji se po svome Duhu ‘za nas zauzima neizrecivim uzdasima’, koji je radi našeg spasenja sišao s nebesa i postao čovjekom, koji nije poštedio ni svoga ljubljenog Sina, nego ga je predao za naše spasenje, za naše vječno dobro“, poručio je mons. Zgrablić.

Liturgijsko slavlje obljetnica i spomen Božjeg djelovanja njeguje u čovjeku duboke čežnje ljudske naravi. Molitva kao duboki odnos s Bogom i započinje čežnjom. „Čežnja za Bogom je bît svake molitve koja poprima razne oblike i načine. Molitva nije čovjeku nešto strano i izvanjsko, već seže u korijene i dubine njegove naravi“, rekao je mons. Zgrablić. Slavlje godišnjice posvete crkve je i sjećanje na naše krštenje, posvećenje duše, jer smo po milosti krštenja postali dio novoga života.

Obilježavanje obljetnica pokazuje i kako čovjek u svom srcu nosi čežnju, žeđ za beskonačnim, čežnju za vječnošću. „Svi želimo živjeti. Svi imamo potrebu nekoga ljubiti i da nas netko ljubi. Svatko od nas ima veliku potrebu, glad za svjetlom, pravdom i istinom. Svi želimo da nam bude lijepo, da budemo sretni. To su Božje datosti koje su duboko utkane u našu narav, u dubinu i središte naše osobnosti. Sve to usmjerava nas prema Apsolutnome – onome koji je vječan, beskonačan, besmrtan, koji je punina života i ljubavi, koji je Istina, Svjetlo i Život“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši da nam Presveto Srce Isusovo u kojem ima mjesta za svakoga, uvijek bude otvoreno da i sami postanemo živo Svetohranište i živi, posvećeni Božji Hram.

„U organizmu čovjeka srce ne zauzima najveći prostor, ali bez njega je život nezamisliv“

U prigodnom govoru na kraju mise, župnik fra Bojan Rizvan zahvalio je Bogu „što je u svojoj dobroti i providnosti razapeo svoj Šator među nama i u njega stavio svoje Srce. Ta obljetnica podsjeća kako je Izraelski narod prema Obećanoj zemlji hodio kroz pustinju četrdeset godina. Ali, više nego što su trebali proći tim putem od oslobađanja iz kuće ropstva, oni su se, na neki način, na tom putu učili otkucajima Božjeg srca darovanima u Božjim zapovijedima, učili su se slobodi u poslušnosti otkucajima Božjeg srca u Božjem zakonu“, rekao je fra Bojan.

Ta crkva „kao šator sastanka pamti brojne događaje Božjih dodira i zahvata. Nama je važno ovo mjesto jer ovdje možemo biti slabi, ovdje kušamo našu ograničenost, ovdje se susrećemo i s našom grešnošću, ali ovdje zadobivamo jakost, ovdje uranjamo u vječnost, urastamo u Božju svetost. Ovaj dom molitve za nas je svet jer je ovo mjesto natopljeno suzama. Suzama radosti i nastalima iz tuge, suzama rađanja novog života i umiranja, suzama susretanja s drugima i opraštanja od voljenih. Ali, ‘otrt’ će Bog svaku suzu s očiju naših’ i zato ‘opet smo radosni’“, rekao je fra Bojan. Zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću na prisutnosti, poticaju i ohrabrenju te bivšim župnicima koji su djelovali u toj župi. Neki su koncelebrirali, a neki nisu mogli doći: fra Bernardin Škunca zbog visoke životne dobi i bolesti, a fra Josip Peranić zbog udaljenosti, jer je na službi u Argentini.

Rekavši kako se svećenici raduju i vole Crkvu satkanu od lica župljana, fra Bojan je istaknuo: „Kako je lijepo lice Kristovo u licima braće i sestara! U organizmu čovjekovog života srce ne zauzima najveći prostor, ali bez njega je život nezamisliv. Koristeći se tom slikom našeg tijela, možemo reći kako u organizmu jedne Božje zajednice srce ne zauzima najveći prostor, ali je temelj i princip njenog poslanja. Bez srca nema života. Naša župna crkva nije velika svojom kvadraturom, ali je velika širinom svoga srca. Ona je dar velikog Božjeg srca nama! Velika je po Kristovoj gostoljubivosti, po njegovoj ljubavi koja ne traži svoje; velika je po vašoj dobroti, po vašoj želji da Evanđelje prodre u naše živote, društvo, u naš grad. U ovoj našoj ‘maloj’ crkvi ima mjesta za svakoga tko se želi sakriti u rane Kristovog srca, u to otajstvo ljubavi koje otkupljuje“, poručio je fra Bojan vjernicima. Zahvalio im je jer su i oni franjevcima u župi bili poticaj da ne odustaju od onoga na što ih Bog poziva. U svojim potrebama, otkrivali su im gdje ih Bog treba te očitovali smislenost odricanja da bi služili Bogu i njegovoj Crkvi, rekao je župnik Rizvan.

Zahvalio je na zajedništvu provincijalu Šanku i potaknuo vjernike da još usrdnije mole da Bog iz te župe podigne svećeničkih i redovničkih zvanja; sada je iz župe jedan bogoslov. Zahvalio je i sestrama milosrdnicama djelatnima u župi, za služenje Crkvi, na njihovoj dobroti, za njihov nezamjenjivi doprinos, nenametljivu prisutnost i za sve što čine za župnu zajednicu i Krista. Sada u župi djeluju s. Beatrica Bakić i s. Celina Gelo.

Fra Bojan je zahvalio svim župljanima za njihovu blizinu kroz cijelo vrijeme i zamolio i za oprost ako su franjevci nekoga nekad bilo čime uvrijedili.

Na kraju mise prisutnima se obratio i provincijal Šanko. Rekao je da mu je uvijek lijepo doći u župu na Voštarnicu uz koju ga vežu lijepe uspomene, jer je tu počeo i njegov svećenički život. Izrazio je duboku zahvalnost svima koji su svojim radom, vjerom, predanošću doprinijeli radu župe i duhovnom dobru župljana. Zahvalio je Bogu na svim blagoslovima kroz sve protekle godine. Istaknuo je da su rad i žrtva franjevaca koji su tu djelovali od polovice 20. st. ostavili trajni pečat u toj zajednici. „Velika zahvala sestrama milosrdnicama koje tu godinama rade i nesebično služe narodu, koje su tu ostavile dio svoga srca. Hvala vjernicima koji čine da zidovi toga zdanja imaju smisla, ukoliko njima služe. Hvala na zalaganju i ljubavi kroz sve godine. Neka crkva bude mjesto zajedništva, ljubavi, molitve i istinskog susreta s Bogom koji jedini može preobraziti naše živote i suobličiti ih Isusovom životu“, rekao je fra Tomislav Šanko.

Župni vikar fra Pavle Ivić pročitao je pismo fra Bernardina Škunce čija je molitva, žrtva i zauzetost kao nekadašnjeg župnika utkana u tu župu. U njegovo vrijeme počela je gradnja crkve i pastoralnog centra, umjesto početne skromne kapele i nedostatnih pastoralnih prostora. „U vremenu tvrde komunističke vlasti trebalo je riješiti brojne prepreke, dobiti dozvole, izgraditi nacrte. Božja ruka preko svojih anđela vodila je naše korake i u par godina sve se riješilo, izgrađena je crkva i župni centar“, rekao je fra Bernardin. Izgradnji crkve doprinijeli su inženjer i arhitekt Pavle Vezić, ekonomist Roman Segarić i fra Alfonso Orlić, tadašnji provincijal koji je aktivno pratio cijeli proces podizanja crkve. „Oni su uložili dušu, srce, molitvu i riječ da nastane snažna župna zajednica u koju su sebe ugradili i mnogi tihi molitelji“, rekao je fra Bernardin. Podsjetio je na fra Eugena Zaninovića, dugogodišnjeg zanosnog fratra i župnika, svjedoka radosti evanđelja i potaknuo župljane da se sjete svih drugih koji su sebe utkali u župu i crkvu Presvetog Srca Isusova. Pjevanje na misi pod vodstvom s. Beatrice predvodio je župni zbor Srca Isusova.

Bogati i raznovrsni pastoral franjevaca u župi Srca Isusova

Franjevci iz župe Srca Isusova bogato pastoralno djeluju i imaju brojne susrete za sve uzraste župljana. U župi postoje mnoge katehetske skupine djece i mladih a redovitu tjednu župnu katehezu, uz franjevce, vode i angažirani vjernici laici. Franjevci iz župe Srce Isusova vode i susrete za mlade utorkom u dvorani samostana sv. Frane u Zadru kada održavaju duhovne nagovore razmatrajući različite teme iz života Crkve i vjere, a četvrtkom vode susret ‘Obiteljska zajednica’ koji okuplja bračne parove, uz organizirano čuvanje djece.

Prvog petka u župnoj crkvi je duhovna obnova kada bude pobožnost Presvetom Srcu Isusovom, molitva krunice; slijedi duhovni nagovor o prigodnoj temi, zatim  misno slavlje te cjelonoćno euharistijsko klanjanje koje završava sutradan ujutro molitvom Jutarnje i blagoslovom s Presvetim, a onda se slavi misa. Župnik organizira i hodočašća župljana, a Obiteljska zajednica je upravo plod hodočašća župe u Rim, kad su mladi bračni parovi zatražili okupljanje obiteljske zajednice kako bi rasli u zajedništvu s Gospodinom i međusobno. U župi djeluju župni zbor odraslih i dječji župni zbor ‘Anđeli’ te ministrantska skupina. Nedjeljom se u župnoj crkvi slave četiri mise. Na susretima ‘Korizmene subote’ puk moli zajedno liturgiju Časoslova i razmatra Božju riječ, a pobožnost križnog puta u korizmi je petkom i nedjeljom.

U župi Srca Isusova tijekom Domovinskog rata nastala je udruga Pro Vita čiji su volonteri i stručni suradnici pod vodstvom fra Andrije Bilokapića kao supokretača te udruge, u 25 godina rada spasili živote 1500 djece od pobačaja. Fra Andrija Bilokapić koji djeluje u toj župi je ovogodišnji dobitnik nagrade za životno djelo Zadarske županije za svekoliki duhovni doprinos u životu Zadra. U župi se redovito održavaju i duhovne obnove koje predvode gostujući svećenici.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

Korizmenu duhovnu obnovu u župi Presvetog Srca Isusova na Voštarnici u Zadru od utorka, 27.-og do četvrtka, 29. veljače, predvodio je fra Vladimir Vidović, franjevac konventualac, glavni urednik Veritasa i voditelj Pučke kuhinje na Svetom Duhu u Zagrebu.

Nakon molitve krunice i pozdrava župnika fra Bojana Rizvana, fra Vladimir je započeo nagovor osvrćući se na službu voditelja Pučke kuhinje i ističući kako prije te službe, iako je živio u istom Samostanu, nije primjećivao toliki broj siromaha. Naglasio je kako je nama teško primijetiti one koji su marginalizirani, te nam je potreban i pogled vjere koje će u potrebitima vidjeti vrijednost osobe i njegova dostojanstva. ”Crkva čini iznimno puno dobra utjelovljujući ljubav. Zato je i pučka kuhinja susretište gdje se događa razmjena u kojoj nas same obogaćuju siromasi”, rekao je fra Vladimir, istaknuvši da je korizma milosno vrijeme koje je kadro promijeniti perspektivu našeg vremena. “Naš je život, gledan kroz oči povijesti, put koji završava u Božjem srcu. Zato temeljni životni odnos ostvarujemo s Bogom. Upravo taj odnos određuje kakvi ćemo biti i kakvi uistinu i jesmo”, rekao je fra Vladimir.

Rekao je da se često u korizmeno vrijeme naglašavaju pokorničke vježbe kroz koje kao da se natječemo u brojnosti naših korizmenih odluka, a zaboravljamo kako je korizma vrijeme popravljanja odnosa s Bogom. “Korizma donosi poboljšanje odnosa s Bogom. Odnos s Bogom donosi i popravljanje nas samih i određen je sadržajem riječi ‘obraćenje’ koje traži ozbiljan duhovni život”, rekao je fra Vladimir. O upotrebi darovanog vremena danas, ovisi naša vječnost. “U obraćenju je riječ ponajprije o povratku Bogu, usklađivanju s onim što Bog od mene želi. Obraćenje je traženje Božjeg lica ili traženje dobra, a ne zla. Kršćansko obraćanje zahvaća tri segmenta života: spoznaju Isusa Krista, nasljedovanje njegovih koraka i prisnost s njime”, pojasnio je predvoditelj obnove, tumačeći svaku tu etapu.

Nakon nagovora, fra Vladimir je predvodio euharistijsko slavlje u zajedništvu s fra Bojanom Rizvanom, fra Pavlom Ivićem i fra Andrijom Bilokapićem. U homiliji se osvrnuo na zahtjevnost i oštrinu Kristove riječi u kojoj možemo prepoznati i sebe. “Važno je otkriti naše licemjerje, a ne prokazivati licemjerje bližnjih. Aktualnost te Kristove riječi potiče nas na promjenu naših životnih stavova. Zato smo pozvani poraditi na poniznosti, a ne na glumi”, rekao je propovjednik, potičući da prihvatimo činjenicu da smo svi braća. “Koliko se trudi papa Franjo ne bi li nas podsjetio na tu važnu činjenicu da smo svi braća, a često upravo zbog toga nailazi na otpor i u samoj Crkvi. Pozvani smo mijenjati svoj mentalitet i usvojiti mentalitet Isusa Krista”, zaključio je fra Vladimir. Nakon mise bilo je euharistijsko klanjanje.

Drugi dan obnove bio je osobito posvećen molitvi za bolesne i starije te promišljanju o drami križa i patnje. Fra Vladimir je istaknuo kako je tema patnje, žrtve i križa važna tema za život vjere. “Upravo se patnju kroz koju prolazimo poistovjećuje s križem, a to je zahtjevna tema jer mi ne volimo križ i patnju”, rekao je propovjednik, dodavši da nam je “svaka patnja teška, a osobito ona koja se tiče ‘naše kože’, kao i kad se susrećemo s patnjom nevinih i onih koji nisu ništa krivi. Odgovor na ta pitanja teško se pronalazi, a moguće ga je otkriti u zajedništvu s Kristom”. I njemu je osobno iskustvo patnje i nemoći pomoglo u iskrenijem suočavanju s egzistencijalnim pitanjima. “Patnja i trpljenje nas uvijek nauče razlučiti bitno u našem životu od nebitnog. Jer u jednom trenutku sve može iščeznuti našom smrću. Svako suočavanje s bolešću i smrću mora biti prožeto i pitanjem koji je razlog mog življenja na zemlji. O patnji je teško govoriti jer mi ne želimo trpjeti i patiti”.

Fra Vladimir se osvrnuo na suvremene poteškoće našeg vremena u kojem se odbijanje patnje naslućuje i u neodlučnosti mladih na prihvaćanje bračnog ili posvećenog života. ”Lakše je pričati bajke, nešto što će umirivati naše savjesti, nego ozbiljno se suočiti s teškoćama života. Naša vjera i duhovnost često su svedeni na emociju. Nije rijetkost čuti od vjernika: ‘Vau, kako sam se lijepo osjećao na Misi, bio je pozitivan dojam duhovne obnove, baš mi je bilo super’. Svodeći tako duhovni život na emocije, počinjemo komplicirati naš život i naše odnose. Pa čak i svoju vjeru koja je konstitutivni dio osobnosti, svedemo na emocije”, pojasnio je fra Vladimir, rekavši kako suočavanje s krutom istinom o nama može dovesti do gubitka životnosti. “Suvremena pošast je depresija koja ima tisuću lica. Ljudi hodaju nesretni, tužni, bolesni i ne doživljavamo psihičke bolesti kao ozbiljne. Zanemarujemo da nam je u tim trenucima potrebna i duhovna komponenta našeg bića koja svoj temelj pronalazi u susretu s Kristom koji daje smisao životu”, zaključio je propovjednik, potičući da ne živimo život na kozmetičkoj razini, nego da u središte svojih trpljenja pustimo Krista koji svemu daje smisao.

Poslije nagovora, u homiliji misnog slavlja koje je predvodio, fra Vladimir se osvrnuo na naviješteni evanđeoski tekst, pojašnjavajući kako i mi često nalikujemo na braću Jakova i Ivana koji preko svoje majke traže neko bliže mjesto uz Isusa. “To je slika iz našeg društva. Koliko se puta želimo provući kroz život ne svjedočeći za Krista, nego samo govoreći o njemu”, rekao je fra Vladimir. Pozvao je na hrabro življenje kršćanstva, ne samo deklarativno, nego i na razini životnih izbora. U euharistijskom slavlju udijelio se sakrament bolesničkog pomazanja starijima i težim bolesnicima te je fra Vlado protumačio značenje tog sakramenta, pojasnivši kako po njemu ukrjepljujemo svoje nasljedovanje Krista i u trpljenju pronalazeći u njemu utjehu i spasenje. Nakon mise bilo je euharistijsko klanjanje koje je pjesmom animirao fra Pavle Ivić, župni vikar.

Zadnjeg dana obnove, fra Vladimir se u nagovoru prisjetio slike iz filma u kojem u blizini fontane razgovaraju svećenik i vjernik laik, kada svećenik tumači sugovorniku kako je naš vjernički život nalik kamenju u fontani. “Primajući milost mi izvana bivamo zaodjeveni milošću, ali iznutra taj je kamen suh. Slika je to i našeg vjerničkog života u kojem često sudjelujući u slavljima vjere, duhovnim obnovama, molitvama zalijevamo život milošću, ali ona ne mijenja naš život”, naglasio je predvoditelj slavlja, obrazlažući da u tom govoru ne isključuje sebe ni druge Bogu posvećene osobe. “Imamo puno znanja, a malo se mijenja naš život. Kameno srce dovodi lako do kamenih struktura – ništa se ne smije promijeniti, uvijek je tako bilo, često je načelo onih čija je jezgra srca kamena”, rekao je fra Vladimir. Istaknuo je potrebu prepoznavanja zamki, poteškoća, situacija koje nas ponekad priječe u promjeni naših navika. “Mijenjajući sebe, mi mijenjamo i društvo u kojem živimo. Papa Benedikt XVI., čija će se jasnoća i dubina pontifikata tek otkrivati, govorio je proročki o vremenu u kojem živimo. Prepoznajući probleme današnjeg čovjeka i svijeta naznačio je da je jedan od osnovnih problema ravnodušnost. To je stav kad nam postane sasvim svejedno. Kad živimo kao da Boga nema, kao da ništa ne postoji osim nas samih i naših potreba”, pojasnio je fra Vladimir, ističući kako je to zahvatilo i naša srca, što se osobito očituje u tome da ljudi nisu spremni nizašto više dati svoj život.

“Zaboravljamo da je Crkva utemeljena na svjedočanstvu mučenika, onih koji su imali hrabrosti položiti svoj život za Isusa. Prevladavajući društveni fenomen sa stavom ’Svejedno mi je’ govori o zaboravu vječnih vrednota”, rekao je fra Vladimir. Upozorio je da se kod popisa stanovništva komentiralo kako nije dobro prebrojan broj katolika, ali nitko se nije ozbiljno pozabavio činjenicom da većina deklariranih katolika ne ide redovito na misu. “Kako bi naše društvo izgledalo kad bi svi koji se nazivaju katolicima, to uistinu i bili” zapitao se, zaključujući da indiferentizam zahvaća i vjernike, a vjera nije privatna stvar. “Mi ovdje punimo baterije, a živimo vani našu vjeru, u društvu, na radnom mjestu, u obitelji. Svjedočimo li ili ne, tiče se svakoga od nas”, ustvrdio je fra Vladimir. Relativizam se uvukao i u obitelji, djeca određuju roditeljima što će činiti, čak odbijaju i život vjere zbog generalizacije problema u Crkvi. “Zabrinjava ravnodušje! Pomirenost s time da se ne može živjeti autentično svoju vjeru. Ravnodušje zahvaća srce i plodi našom lijenošću da išta napravimo u životu”, naglasio je propovjednik, rekavši da je sv. Franjo iz Asiza u sličnim okolnostima posvjedočio svoju ljubav prema Crkvi svetošću života i radikalnim življenjem Evanđelja.

Nakon nagovora, fra Vladimir je predvodio euharistijsko slavlje. U homiliji je razmatrao naviješteni evanđeoski odlomak o bogatašu i siromašnom Lazaru, rekavši da ta Kristova priča dotiče i naše živote. “Bogataš nije onaj koji ima milijune. Ovdje se ne govori o bogatašu i njegovoj imovinskoj kartici, bankovnom računu ili vrijednosti nekretnina. Mi bismo odmah rekli da nismo mi ti bogataši. Ali ovdje je riječ o čovjeku navezanom na svoje interese, na svoj imetak, na posesivne odnose koje može izgrađivati”, pojasnio je propovjednik upozoravajući na obmane u koje često upadnemo zaslijepljeni veličinom svojih bogatstava. “U toj priči ne možemo zaboraviti i djelovanje Zloga. Danas se propušta, čak i u Crkvi, govoriti o đavlu. Ne smije se kao njime plašiti ljude. Ali nije to plašenje, to je istina koja nas mora razbuditi i otrijezniti, jer đavao želi našu propast. Postoje čitavi teološki pravci koji žele obezvrijediti ulogu Zloga i naglašava se ljubav Božja koja će sve spasiti. Ali, pakao postoji! Krist ga je navijestio i nije se s tim šalio”, protumačio je fra Vladimir osvrćući se na neke situacije gdje ne primjećujemo taj utjecaj te zaključio kako su nam darovana sredstva spasenja kojima možemo pokazati da smo spremni biti Božji suradnici.

Na kraju mise, župnik fra Bojan zahvalio je Bogu, predvoditelju obnove fra Vladimiru, braći franjevcima i vjernicima na zajedništvu u danima obnove čiji je cilj učiti zdravoj duhovnosti koja neće biti utemeljena na površnim osjećajima, nego na zbilji spasenja koja podnosi i pustinju, trnje i samoću. Zahvalio je fra Vladimiru što je kroz tri dana učvršćivao srca kako bi tražili Božju milost i snagu.

Treći dan duhovne obnove pjevanjem je animirao župni zbor mladih. Duhovna obnova završila je euharistijskim klanjanjem i blagoslovom s Presvetim.

Fra Bojan Rizvan

Foto: FB Župe Srca Isusova

 

 

Korizmenu duhovnu obnovu o temi „Gospodine, nauči nas moliti!“, u župi sv. Nikole u Islamu Latinskom u subotu, 2. ožujka, predvodio je don Tomislav Dubinko, župnik župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru.

Na početku susreta održana je pobožnost križnog puta i mogućnost za ispovijed. Don Tomislav je zatim održao prigodni nagovor, predvodio misno slavlje u zajedništvu sa župnikom don Lukom Šustićem, a nakon mise klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom.

U Godini molitve ususret proslave Jubileja 2025. godine, don Tomislav je govorio o značenju molitve koja kreće iz ljubavi sâmoga Boga koji želi komunicirati s čovjekom. „Premda Bog ne treba čovjeka, Bog čovjeka želi. To je ljubav. Zato je osobiti i veliki učitelj molitve Duh Sveti koji je ljubav između Oca i Sina. Duh Sveti nas uči da se obraćamo Bogu kao njegova djeca, zazivajući ga kao što ga je Isus zazivao Abba, Oče“, rekao je don Tomislav, istaknuvši da „sâm Duh Sveti kliče u nama, moli u nama. Duh Sveti nas zahvaća svojom prisutnošću, svojom ljubavlju, svojom snagom, svojom vatrom, svojom blizinom“.

„Zbog raznih okolnosti, na Boga prenosimo neke ovozemaljske slike, da Boga ne doživljavamo bliskim kao da je Otac. Duh Sveti nas poučava, vapi, zaziva iz dubine, Oče. Jer molitva kreće od Oca i molitva se želi udomiti u našem srcu, odnosno, Očeva ljubav u našoj molitvi. Da bi molitva bila susret s Bogom, potrebna je šutnja koju često zanemarujemo“, rekao je don Tomislav. Upozorio je da čovjek Bogu stalno samo nešto govori, a to je monolog. Treba zastati, saslušati Boga, osluškivati njegovu ljubav koja govori. Potaknuvši da u molitvu uvedemo šutnju, don Tomislav je rekao: „Bog govori u ljubavi. Ustraj u ljubavi. Ne čujemo Boga jer smo preglasni, dolaze nam razne misli. Oslobodimo mjesta za ono što nam Bog želi reći“.

Isus poučava učenike kako moliti i daje uzor molitve. Uči ih molitvu Oče naš. „Isus zna kome se treba obraćati. Mi u molitvi najčešće polazimo od sebe i zadržavamo se na sebi, na onome što nama treba. Prvo što nas je Isus naučio u molitvi je da je On zagledan u Oca. Najprije hvali i slavi Oca, jer bez njega nema smisla ni života. Đavao nas pokušava uvesti u malodušnost zato što je on jadan, a nas želi uvjeriti da smo jadni. Mi u sebi imamo takvu snagu od koje dršće i sâm Đavao. Nismo mi jadni. Jadan je onaj koji je odvojen od Boga, koji se udaljio od Boga, koji ne želi Boga. Nije jadan onaj koji vapi Bogu iz dubine srce. On ima najveću snagu koja može biti, a to je živa Božja prisutnost. Zato, Isus nas poučava da budemo zagledani u Oca, da prepoznamo što nam Otac želi usaditi u srce“, rekao je don Tomislav, istaknuvši da Bog čovjeka voli takvog kakav je. Kad čovjek shvati da je vrijedan zato što ga je sâm Bog poželio, prepoznat će Isusa kao nebeskog oca i Očevu volju za sebe. „To je Isus neprestano tražio za tebe. On koji je Bog, ima potrebu na početku dana predati Bogu Ocu svoje srce i zatražiti poslanje. Zato je bio čvrst, uporan i po cijenu najveće boli, izvršiti Očevu volju za spasenje svakoga čovjeka“, poručio je don Tomislav.

Propovjednik je rekao i da molitva predstavlja susret savršenoga i nesavršenoga. „Često od sebe tražimo neku ljudsku perfekciju i to nas sprječava da se Bogu iskreno molimo. Uvijek će molitva biti susret savršenog Boga i nesavršenog čovjeka. Nemojte od sebe tražiti savršenost. Molitva je uvijek predanje realnoga stanja, onako kako jest. Ali prije svega, zahvali Bogu što je tu, uz tebe i što se nikada od tebe neće odmaknuti. Drugo, zahvali za ono što ti je već dao u životu. Nemojmo prestati svaki dan Bogu zahvaljivati za to što nam daje. Inače će nas Đavao prevariti, pokazati neku crnu točku i uvjeravati nas da nemamo nešto bitno za život“, upozorio je don Tomislav. Naveo je primjer djevojke, redovite župljanke koja je slijepa, a uvijek je puna radosti, vjere u Boga i dolazi u crkvu.

„Za molitvu su važni poniznost i ustrajnost. Isus je govorio da budemo kao mala djeca. Malo dijete ima neograničeno povjerenja u svoga oca i svoju majku. Takav je i Nebeski otac. On zaista sve može. Imajmo u njega potpuno, dječje povjerenje“, potaknuo je don Tomislav. Napasti koje se jave žele da čovjek posrne u molitvi. „Kad Đavao vidi da smo ustrajni i uporni, a zna da uporna molitva donosi ploda, pokušava nas omesti. To nam je znak da molitva daje ploda; da Đavlu smeta, da nas pokušava zaustaviti. Treba nastaviti moliti. Đavao se odvojio od neiscrpnog izvora i snage, od Gospodina, a mi smo preko molitve spojeni s Gospodinom“, istaknuo je don Tomislav.

Oružje Đavla je i strah. „Čovjek se treba suočiti sa strahom, ne svojom snagom, nego snagom onoga koji je pobijedio sve strahove, a to je snaga Duha Svetoga, snagom živoga Boga“, poručio je propovjednik, istaknuvši da je cilj našeg života i odnosa s Bogom sjediniti se s Ocem u ljubavi, biti u Očevoj kući, ispunjeni njegovom ljubavlju, sa svojim bližnjima. Stoga, sve što sada čovjek može pretrpjeti, neka preda Bogu za svoje i spasenje bližnjih, kako bi cijela obitelj bila u kući Očevoj, u vječnosti.

Grijeh znači odlutati od Božje ljubavi. „A Isus nas čeka. On čini korak prema nama i u nama vidi dublje od našeg grijeha. Vidi dijete koje želi očistiti i želi mu vratiti dostojanstvo, koje nije nestalo unatoč svemu što je čovjek učinio“, rekao je don Tomislav.

„Kad god smo u stanju grijeha, vratimo se Bogu što prije. Bog nas nije ostavio. Čim osjetiš tamu grijeha, trči svome Ocu koji te čeka da ti oprosti, da ti vrati tvoje dostojanstvo. Bez obzira što se dogodilo u našim životima, nemojmo nikada misliti da smo ikada prestali vrijediti u očima nebeskog Oca, nego ranu, bol koju smo učinili, donesimo nebeskom Ocu u skrušenoj ispovijedi, kako bi nam oprostio“, potaknuo je don Tomislav.

Predvoditelj obnove obratio se i krizmanicima. U kontekstu pročitanog ulomka iz Djela apostolskih o silasku Duha Svetoga, don Tomislav je rekao da Isus ispunjava svoja obećanja, među kojima je i da će nam poslati drugog Branitelja, kad on ode. Isus je rekao da se ne bojimo, da nas neće ostaviti kao siročad. „Duh istine, zaštitnik, posvetitelj, duh ljubavi između Oca i Sina je najveća snaga. Đavao se boji te snage, od te snage u nama on uzmiče, a mi tu snagu tako malo koristimo“, upozorio je don Tomislav. Podsjetio je da su apostoli vidjeli sva Isusova čuda, kako izgoni zloduhe, podiže mrtve, vidjeli su ga i nakon smrti. Ukazivao im se 40 dana. Vidjeli su kako četrdeseti dan uzlazi na Nebo pred njihovim očima.

„Ali i dalje su bili samo ljudi, uhvatio ih je strah, moglo im se dogoditi da i njih razapnu, kao što su Isusa. Ipak, poslušali su Isusa da mole dok ne dođe Duh Sveti. Kad je došao Duh Sveti, oni se mijenjaju. Okolnosti se ne mijenjaju. Opasnost je ista. Ali, oni se mijenjaju i više se ne boje. Jer je snaga Duha Svetoga djelatna u njima te idu i propovijedaju. Ne boje se. Svi će podnijeti mučeništvo za Krista. A bili su sretni što to čine. I Ivan, koji nije bio mučen, podnio je veliko trpljenje, ali i silne milosti od Boga“, istaknuo je don Tomislav.

Potaknuo je na razmišljanje, ako su tako velika djela učinila dvanaestorica apostola, koliko bi trebalo biti očitovanja velikih Božjih djela od tisuće krizmanika koji primaju pečat dara Duha Svetoga. „Zašto ta ljubav nije toliko vidljiva, zašto naše kršćanstvo ne gori kao što je gorila ljubav prvih kršćana? Duh Sveti je dar koji treba otvoriti, onda se vidi koje milosti daje Duh Sveti. Koliko smo poklona dobili, a da ih nismo otvorili. Tako može biti i s darovima Duha Svetoga. Potrebno je darove Duha Svetoga otvarati, da bi donijeli plodove“, istaknuo je don Tomislav, potaknuvši da se svaki dan na početku dana izmoli molitva Duhu Svetom, Himan Duha Svetoga i moli za sedam darova Duha Svetoga. Pjevanje tijekom susreta animirali su mladi sa Smiljevca.

Ines Grbić

 

 

 

 

 

 

Foto: Župa Islam Latinski

 

Na blagdan bl. Alojzija Stepinca u subotu, 10. veljače, svečano koncelebrirano misno slavlje u župnoj crkvi bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Bl. Alojzije je veliki i sjajni lik Crkve u Hrvata i cijele Crkve koju je obasjao svojim životom, svojim naukom, svojom hrabrošću, kroz cijelo 20. stoljeće. Bio je snažni navjestitelj evanđeoske istine i poruke jedinstva, bratstva, Božje ljubavi, navjestitelj Isusa Krista koji se objavio kao spasitelj svijeta“ poručio je nadbiskup Zgrablić. Potaknuo je da i mi, poput bl. Alojzija koji je to posvjedočio svojim životom, „ustrajemo u onome što je istina, u onome što nam je Krist navijestio i donio kao spasenje života, blago vjere koje trebamo živjeti i nositi Krista kao najveće dobro u našem životu“.

„Dok gledamo u nevolje, poteškoće i što je sve Stepinac prošao u životu, način kako je to živio neka i nama bude uzor i primjer kako se i mi trebamo ponašati u  nevoljama i poteškoćama našeg života, ako smo povezani s Gospodinom – kao što je to bezuvjetno i beskompromisno bio bl. Alojzije. Stepinac je ustrajao u svojoj vjeri i nama ostavio jasno svjedočanstvo vjere kako i mi trebamo živjeti u našim kušnjama i poteškoćama našeg života“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio da je Stepinac kao mladi svećenik bio posvećen osobito karitativnom radu. Papa Pio XI. imenovao ga je 28. svibnja 1934. zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom kada je imao samo 36 godina, tada je bio svećenik tek četiri godine. Stepinac je bio najmlađi biskup na svijetu. Za zagrebačkog nadbiskupa koadjutora zaređen je u zagrebačkoj katedrali 26. lipnja 1934., a 1937., nakon smrti nadbiskupa Antuna Bauera, preuzima vodstvo Zagrebačke nadbiskupije. Sve to odvijalo se u osobito teškim okolnostima života.

„Bile su to osobito teške političke okolnosti koje su trajale dugi niz godina, gotovo sve do naših dana 1990.-ih godina, kad smo i mi osjećali posljedice različitih režima koji su bili. Izmjenjivala su se strahovita tri režima, fašizam, nacizam i komunizam, u kojima je bl. Alojzije bio snažno svjetlo Evanđelja i Riječi Božje. Stepinac je bio svjetlo u komunističkoj zemlji u kojoj se promicao život bez Boga i uništavala se perspektiva i budućnost ljudi kojima je bila zapreka da budu vjernici. Govorilo se da je vjera opijum za narod, smetnja čovjeku da napreduje u svom razvoju. Kažnjavalo se one koji nisu htjeli slušati režim, oduzimala im se njihova životna egzistencija, mnogi su trpjeli i bili pogubljeni“, rekao je mons. Zgrablić. I u Zadarskoj nadbiskupiji pristalice komunističkog režima ubili su oko 15 svećenika, oko 20 svećenika bili su u zatvoru. Silni progoni zbog vjere i pripadnosti Katoličkoj Crkvi bili su diljem Hrvatske.

„U takvim okolnostima, Alojzije Stepinac bio je jasan, hrabri glas i svjedok evanđelja Isusa Krista. Zbog njegove snažne nauke i njegovog naviještanja, zbog toga što nije htio poslušati tadašnji režim i Tita koji je htio da se osnuje Crkva u Hrvatskoj odvojena od Pape, da bude osnovana nacionalna Crkva, Stepinac je završio u zatvoru. Na montiranom političkom procesu podmetnute su mu lažne optužbe da je prekrštavao Srbe, da je širio mržnju među ljudima i narodima i osuđen je na 16 godina zatvora. Nakon petogodišnje tamnice u Lepoglavi, lišavanja slobode i svih građanskih prava, sužanjstvo je nastavio u rodnoj župi u Krašiću gdje i umro“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

„Bl. Alojzije nas hrabri i poziva da i mi slijedimo put Evanđelja, da bismo postigli blaženstvo vječnog života koje nam je Gospodin namijenio. Ne samo da to promatramo, nego da u naše srce, kroz prozor naše vjere, uđe svjetlo Božje milosti i svjetlo zagovora bl. Alojzija, da bi to svjetlo prosvjetljivalo put našeg života, da se ne izgubimo. Unatoč nevoljama na putu našeg života, da hrabro i odvažno, bez kolebljivosti, idemo kamo nas Gospodin poziva i gdje nam pokazuje put, gdje su naši blaženici“, potaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da se radujemo što je bl. Alojzije postigao cilj da živi u punini s Gospodinom u vječnosti.

„Gledamo cilj kojega je Stepinac postigao, gdje je stigao, cilj vječnog života kojeg je Gospodin pripravio svima koji ga ljube i koji su povezani s njim. Blaženici i sveci su svjetlo koje sjaji Božjim svjetlom. Oni nas prosvjetljuju i prenose to svjetlo nama, da bismo i mi ustrajali u svim kušnjama i nevoljama života, da se zbog ničega ne odreknemo Boga. Jer, ako se odreknemo Boga, odričemo se najvećeg dobra naše budućnosti i sadašnjosti, najvažnijega u našem životu. Neka nam slavlje bl. Stepinca pomogne da ustrajemo na putu naše vjere, da slavimo Gospodina našim životom. Da nam on uvijek bude snaga u svim nevoljama i poteškoćama, ma kako velike i snažne one bile, da bismo bili dionici Božje ljubavi, Božjeg mira i Kristovog spasenja koje je darovao svima nama“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio da je u tijeku Godina molitve u pripremi za Godinu jubileja 2025., kada smo pozvani ponovno otkrivati vrijednosti i potrebe molitve u osobnom i životu Crkve i svijeta. Citirao je papu Benedikta XVI. koji kaže da je „molitva poput otvorenog prozora koji nam omogućuje svoj pogled usmjeriti Bogu; ne samo da se podsjetimo na cilj prema kojem idemo, nego da dopustimo da nas Božja volja prosvjetljuje na našem zemaljskom putu, pomažući nam snažno ga i zauzeto živjeti“.

U želji da i naš život bude krepostan, kakav je bio život bl. Alojzija Stepinca, nadbiskup je rekao da su Stepinčev život, nauk i hrabrost nezamislivi bez molitve. „Sve što je Stepinac učinio u životu, uz tolike otpore i napore, ne bi bilo moguće da nije bio najdublje povezan s molitvom. Po molitvi je bio povezan s Gospodinom, po molitvi koja je izvor svake milosti, života i svakog blagoslova. Molitva je bila put njegovog života koji ga vodi u svetost. To je poziv i našem životu, da se ugledamo u bl. Alojzija, kako bismo ga nasljedovali u krepostima. Okolnosti života se mijenjaju, a kreposti uvijek ostaju iste. Molimo kao što je to činio bl. Alojzije, da bismo i mi mogli napredovati prema cilju našeg života, prema svetosti“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Na kraju mise, u kojoj su koncelebrirali bilobriški župnik Mario Akrap i još trinaestorica svećenika, mons. Zgrablić blagoslovio je puk s relikvijarom bl. Alojzija Stepinca kojemu su vjernici nakon mise iskazali čašćenje.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Relikvija sv. Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga lica bila je izložena vjernicima na čašćenje u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru u nedjelju, 4. veljače, kada je smiljevački župnik don Tomislav Dubinko predvodio tri misna slavlja u župi.

Relikviju je donijela Zaklada ‘Sv. Maravillas od Isusa’. Na kraju svake mise djelovanje te Zaklade koja promiče karmelsku duhovnost vjernicima je predstavila Sanela Mlinarić, predsjednica Zaklade ‘Sv. Maravillas od Isusa’. Prošle, 2023. godine bila je 150. godišnjica rođenja sv. Male Terezije te je Terezijinu relikviju Zaklada nastavila donositi u crkve diljem Hrvatske puku na čašćenje. Relikviju na Smiljevcu došli su počastiti ljudi i iz drugih župa i dijelova Zadarske nadbiskupije. Netko je bio na proputovanju kroz Zadar, pa je samo radi relikvije došao u crkvu na Smiljevac. Tu župu nastanjuju i doseljenici iz BiH, pa su među mnogima bili i ljudi kojima je sv. Mala Terezija bila naslovnica župe u BiH, u župi Bistrica, Gornji Vakuf – Uskoplje. Jedna starija gospođa je rekla da je došla čak s udaljenijeg zadarskog otoka samo da počasti relikviju sv. Male Terezije kojoj se inače utječe te i sama nosi ime Terezija.

„Za vrijeme posjeta u Španjolskoj mojoj prijateljici, bosonogoj karmelićanki koja mi je tada puno pričala o sv. Maravillas, zapalila je moje srce i to je bila Božja volja, da nastane ovo djelo. Najprije smo htjeli samo prevesti knjigu o toj svetici na Hrvatski jezik i molitve sv. Maravillas. Međutim, ostali smo zatečeni s brojnim svjedočanstvima o uslišanju po njenom zagovoru i kako se brzo čulo za sv. Maravillas. Onda smo odlučili da treba učiniti nešto više i tako je nastala Zaklada. Bosonoge karmelićanke žive od Božje providnosti i od radova koje same izrađuju. Prihod od svega što prodamo šaljemo njima u Španjolsku kao pomoć“, rekla je Mlinarić.

U nakladi Glasa Koncila izdana je knjiga ‘Ako mu ti dopustiš… Život svete Maravillas od Isusa, bosonoge karmelićanke’. Nakon što je sv. Terezija Avilska u 16. st. obnovila Karmel, sv. Maravillas, koja je 50 godina bila poglavarica samostana u Španjolskoj, osnovala je najviše karmelskih samostana, čak jedanaest. Papa Ivan Pavao II.  je sv. Maravillas 1998. godine beatificirao, a 2003. godine kanonizirao.

Zaklada sv. Maravillas osnovana je u lipnju 2020. godine u Splitu. Zbog velikog broja štovatelja sv. Maravillas, pokrenuli su i podružnicu Zaklade u Međugorju. Zaklada promiče i zauzima se za duhovno nasljeđe sv. Maravillas od Isusa. Sredstvima koje prikupi od dobrovoljnih priloga vjernika te prodaje knjiga i nabožnih predmeta karmelske duhovnosti, a različite duhovne sadržaje Zaklada i daruje ljudima, Zaklada ‘Sv. Maravillas od Isusa’ pruža materijalnu pomoć samostanima bosonogih karmelićanki u Španjolskoj i onima koji pripadaju Udruzi svete Terezije.

U karmelskim samostanima u Španjolskoj više je od deset Hrvatica

Ljudi na Smiljevcu kupovali su knjigu o sv. Maravillas i djela karmelske duhovnosti, nabožne predmete i ostavljali su dobrovoljni prilog za pomoć karmelićankama u Španjolskoj. U karmelskim samostanima u Španjolskoj je više od deset Hrvatica karmelićanki. „Te naše djevojke prepoznale su Božji poziv i željele su živjeti po izvornim konstitucijama sv. Terezije Avilske, baš kako ih je ona živjela i ustanovila. Zato su odabrale samostane u Španjolskoj, da se potpuno posvete Bogu. One puno mole za Hrvatsku, hrvatski narod i za obraćenje našeg naroda“, rekla je Mlinarić, poručivši: „Čast mi je što smo mogli dovesti karizmu i djelo sv. Maravillas u Hrvatsku, jer ta svetica učinila je puno za spasenje duša. Samostani bosonogih karmelićanki u Španjolskoj najstroži su samostani u svijetu, žive jakim pokorničkim životom. Taj Red i sada živi na način kako je ustanovila sv. Terezija Avilska. Karmelićanke nose na sebi habit težak 12 kg, po ljeti i po zimi. Bose su cijelo vrijeme, spavaju na slami, čine mnoge pokore, post od devet mjeseci u jednom komadu, imaju tjelesne pokore. A sve što rade, rade s velikom ljubavlju za Gospodina i za spas duša“, istaknula je Mlinarić. Nositi isti habit ljeti i zimi znači da je karmelićankama ljeti prevruće, a zimi im je u njemu prehladno. Ali, one sve prikazuju Gospodinu.

Brojna uslišanja po zagovoru sv. Maravillas za potomstvo

Zagovor sv. Maravillas osobito pomaže bračnim parovima u dobivanju potomstva. „Sv. Maravillas čuje naše molitve. U tri i pol godine djelovanja Zaklade sv. Maravillas, imamo 679 svjedočanstava o daru života po njenom zagovoru. Jedna djevojčica u Mostaru nosi njeno ime, i zove se Rita Maravillas. Ima još više svjedočanstava, jer kad idemo predstavljati Zakladu, ljudi nam kažu, ‘I mene je uslišala’.

Zaklada je pokrenula brojne molitvene inicijative. U molitvenoj inicijativi po zagovoru sv. Maravillas svakodnevna molitva je u 19 sati. Ponedjeljkom molimo za brak po Božjem naumu, utorkom za ozdravljenje djeteta, srijedom za duhovni i materijalni napredak obitelji, četvrtkom za pastire Crkve i nova duhovna zvanja, petkom za ozdravljenje bračne ljubavi, subotom za Domovinu i nedjeljom za potomstvo“, predstavila je molitvene nakane Mlinarić.

Potaknuvši puk da se utječe zagovoru sv. Maravillas od Isusa, Mlinarić je rekla: „U zagovornoj molitvi nema određenog obrasca. Najbitnije je da osoba vjeruje. Molitva nije magija. Treba vjerovati da Gospodin čini čuda preko svojih svetaca i bit ćete uslišani“. Mlinarić je istaknula dva primjera uslišanja po zagovoru sv. Maravillas. Jedna žena 2023. godine prijavila se u molitvenu inicijativu za dar potomstva. „Upisali smo je i nakon godinu rodila se njena djevojčica Rita. To je osobito zadivljujuće jer su im liječnici bili rekli kako nema gotovo nikakve šanse da postanu roditelji. Slali su ih na umjetnu oplodnju, što su oni odbili. Supružnici su se utjecali sv. Maravillas i žena je zahvalila za začeće i rođenje djeteta“, istaknula je Mlinarić.

Jedna žena deset godina nije mogla začeti. Mlinarić ju je potaknula da se upiše u inicijativu i ponijela je njeno pismo na grob sv. Maravillas koji se nalazi 20-ak kilometara od Madrida. Kad se Mlinarić vratila u Hrvatsku nakon mjesec dana, ta žena je zatrudnjela i napisala je Saneli Mlinarić: „Hvala sv. Maravillas! Sad vjerujem u čuda, jer upravo mjesec dana nakon tvog polaganja pisma na njen grob, ja sam ostala trudna“. I za štandom ispred smiljevačke župne crkve ljudi su na papiriće zapisivali svoje molitve koje će predsjednica Zaklade odnijeti na grob sv. Maravillas u Španjolsku.

Zaklada ‘Sv. Maravillas od Isusa’ u Hrvatskoj jedina je Zaklada u svijetu posvećena toj svetici. „Nas tri laikinje pokrenule smo tu Zakladu i nismo bile svjesne koliko zapravo radimo i činimo za Gospodina. Kad je umrla časna majka Maria de los Reyes koja nam je dala dopuštenje da osnujemo Zakladu, njene sestre napisale su pismo okružnicu u kojem govore da je časna majka Reyes Zakladu sv. Maravillas u Hrvatskoj nazivala dvanaestim osnutkom sv. Maravillas od Isusa. Bili smo zatečeni. Nismo vjerovali da je sve što činimo puno više od onoga što smo mislile i što možemo vidjeti“, rekla je Mlinarić.

Sličnosti u osobnostima sv. Terezije od Djeteta Isusa i sv. Maravillas od Isusa

Obje svetice rođene su u 19. st., s razlikom od osamnaest godina: francuskinja sv. Terezija od Djeteta Isusa (1873.-1897.), a španjolka sv. Maravillas od Isusa (1891.-1974.). Sv. Mala Terezija je umrla mlada od 24 godine, a sv. Maravillas je preminula u starosti, od 83 godine. Njene zadnje riječi pred smrt su bile: „O, kakva je radost umrijeti kao karmelićanka!ˮ. Već za njenog života svjedočilo se o mnogim čudima. Odmah po smrti Maravillas počela su se događati tolika čudesa da su redovnice pokrenule proces za njeno proglašenje svetom. Obje svetice pripadale su Redu bosonogog Karmela želeći što savršenije nasljedovati sv. Tereziju Avilsku i sv. Ivana od Križa. Obje su imale lijepo djetinjstvo; odrasle su u uglednim katoličkim obiteljima koje su im svakodnevnom molitvom i misom pružile prvi i pravi primjer vjere. Roditelji obiju svetica bili su pobožni, marljivi, s ljubavlju prema obitelji i bližnjima, osobito siromasima. Obje su u svojim ranim godinama osjetile Božji poziv. Pomoć na tom putu pružali su im brojni svećenici, biskupi i duhovnici koje im je Gospodin poslao po Providnosti.

„Sv. Maravillas je iskazivala veliko poštovanje i bratsku ljubav prema svom duhovniku ocu Alfonsu Torresu, a sv. Mala Terezija je više puta izražavala  duboku zahvalnost prema ocu Alejou Prou, franjevcu čije su propovijedi na nju ostavile velikog traga. Obje svetice svojim životom, primjerom te svojim čistim i iskrenim osjećajima pokazale su da ljudske ljubavi ne moraju biti prepreka na putu prema Bogu, već da mogu poslužiti da mu se približimo i posvetimo. Obje su gajile divljenje i naklonost prema svom narodu, jeziku i herojima. Sv. Mala Terezija voljela je čitati o sv. Ivani Orleanskoj i nasljedovati je, a sv. Maravillas je patila zbog odvojenosti Španjolske od Isusa, osobito za vrijeme Španjolskog građanskog rata kad su bili prognani i ubijeni mnogi svećenici i redovnice“, opisala je Mlinarić. Obje svetice voljele su stvorenu prirodu i njena prostranstva, vidjevši u tome izvrsno okruženje za kontemplaciju, uzvišenost misli i slavljenje Stvoritelja.

Obje je resila velika jednostavnost, poslušnost, poniznost i marljivost. Obje svetice živjele su misao sv. Ivana od Križa: „U predvečerje svog života bit ćeš pitan o ljubavi”, smatrajući da je mjera ljubavi da nema mjere. Za spasenje duša su strpljivo i bez prigovora podnosile brojne poteškoće, pokore i mrtvljenja. Bosonoge karmelićanke ljeti nemaju hlađenje, a zimi nemaju grijanje. Jedan svjedok rekao je da se redovnice ne razbolijevaju živeći u takvim okolnostima zato što ih Marija štiti svojim plaštem. Unatoč fizičkim patnjama, duh obiju svetica bio je radostan i zahvalan što su mogle sve prikazivati Bogu kao zadovoljštinu i za spasenje grešnika. Obje svetice prolazile su kroz duhovne poteškoće, tamne noći duše uz česte boli, agonije, kušnje i tjeskobe. No, i u tome su rasle u krepostima. Te duhovne boli poslužile su im za još dublju poniznost i još veće pouzdanje u Boga. Obje svetice bile su duhovno vedre. Kao što je željela njihova osnivateljica, sv. Terezija Avilska, ni njih dvije nisu gubile radost u srcu, veselje ni smisao za humor. Obje su ispunile želju svoje osnivateljice da budu snažne i odlučne žene. Obje su smatrale da na Božju ljubav treba odgovoriti bez obzira na naše nesavršenosti i nedostatke. Sv. Mala Terezija govorila je da se tajna svetosti ne krije u našim zaslugama, nego u Onome koji nas, bivajući zadovoljan s našim slabim naporima, može ispuniti milostima i uzdignuti k sebi.

Pobožnost sv. Maravillas prema sv. Tereziji od Djeteta Isusa

Sv. Maravillas iskazivala je veliku pobožnost prema sv. Maloj Tereziji, koju je tako i zvala, diveći se njenom misionarkom poslanju, a da nije izlazila iz svoje ćelije. U svojim pismima redovnicama i drugim pojedincima, sv. Maravillas 128 puta spominje sv. Malu Tereziju. Pritom citira njenu misao, zaziva njen zagovor i potiče druge da u molitvi traže njenu pomoć, govoreći kako Gospodin sigurno neće odbiti njen zagovor. Sv. Maravillas poticala je druge da nasljeduju sv. Malu Tereziju i u krepostima. Ona ju je nasljedovala u duhovnim suhoćama i patnjama, kad je utjehu tražila u svetičinim izrekama i primjerima iz njenog života.

Sv. Maravillas oduševljavala je izreka sv. Male Terezije da će provesti svoje nebo čineći dobro na zemlji. Smatrala je kako joj Gospodin upravo radi te čežnje, da s neba pomaže ljudima, a koju prije nje nije izrekao nijedan drugi svetac, ispunjava sve želje kojima mu toliko ugađa. Sv. Maravillas govorila je kako joj je sv. Mala Terezija isprosila brojna ‘mala čuda’, materijalna, tjelesna i duhovna. Pri osnutku samostana u Cerro de los Ángelesu imali su brojne probleme. Osnivanje su povjerili sv. Maloj Tereziji koja je olakšavala redovnicama brojne poteškoće.

U skladu sa svojim mogućnostima, Zaklada sv. Maravillas u Hrvatskoj novčano će pomagati nove duhovne pozive bosonogih karmelićanki koje su pozvane živjeti izvornim životom sv. Terezije, uz obvezu pisma preporuke i suradnju duhovnika te njegovu izjavu kako je osoba potencijalna kandidatkinja zvanja za Karmel koji živi po Konstitucijama iz 1990. godine ili koji pripada Udruzi sv. Terezije.

Zaklada svakom podupiratelju dostavlja zahvalnicu te se svake godine u Karmelu sv. Maravillas od Isusa u Aldehueli u Španjolskoj slavi misa zahvalnica za sve podupiratelje i dobročinitelje Zaklade. Više o zakladi može se saznati na stranici https://zakladasvetamaravillasodisusa.hr/

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

Blagdan sv. Ivana Bosca svečano je proslavljen u župi Gospe Loretske u Arbanasima u Zadru u srijedu, 31. siječnja, gdje salezijanci djeluju 80 godina. Večernje koncelebrirano slavlje u župnoj crkvi Gospe Loretske predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U arbanaškoj župi je pet salezijanskih svećenika aktivnih u radu sa svim skupinama vjernika, osobito s mladima za koje se svaku večer u župi održava oratorij. Župnik don Mate Kujundžić poželio je da salezijanci i dalje nasljeduju karizmu svoga utemeljitelja, da se znaju darovati drugima, osobito mladima.

Salezijancima i cijeloj salezijanskoj obitelji koja uključuje i vjernike laike, blagdan njihovog utemeljitelja čestitao je nadbiskup Zgrablić. „Svetac živi u dubokoj povezanosti s Gospodinom, a kad se preseli u vječnost, njegov zagovor i blizina ne prestaje, nego nastavljaju djelovati u ljudima, zajednici, u Crkvi. Sveci su poput zraka sunca koje prenose svjetlost s neba i djeluju među nama“, poručio je mons. Zgrablić.

U kontekstu Godine molitve koju je papa Franjo proglasio na Nedjelju Božje riječi u pripremi za svetu jubilarnu 2025. godinu, koja se od 13. st. održava svakih 25 godina, nadbiskup je u propovijedi govorio o značenju molitve. Papa Franjo potaknuo je na intenzivniju molitvu za pripremu Jubileja. Istaknuo je potrebu otkrivanja velike vrijednosti i nasušne potrebe molitve u osobnom i životu Crkve i svijeta. „Ni djelo sv. Ivana Bosca ne bi se ostvarilo da temelj don Boscovog života nije bila molitva. Otac je umro don Boscu već kao dječaku s dvije godine. Zbog siromaštva, s 12 godina otišao je od majke i obitelji raditi na gospodarstvu obitelji Aloisa Moglie. Jednu večer, dječak Ivan klečeći je molio Anđeo Gospodnji. Vlasnik imanja Alois prigovorio je Ivanu zašto u to vrijeme ne misli na rad, nego na raj. Ivan mu je već kao 12-godišnji dječak odgovorio da je molitva vrjednija od rada i da kada ne bismo molili, to je kao da posijemo četiri zrna pšenice, a rode samo dva klasa. Već to pokazuje što je bilo u Ivanovoj duši i da je u svom životu njegovao duboki, istinski odnos s Gospodinom“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je molitva temelj svakog kršćanskog života.

Koliko je molitva važna i vrijedna, kako je treba njegovati i otkriti, „vidi se i u brojnoj braći salezijancima koji slijede duh i darove koje je kroz molitvu primio don Bosco. Molitva je jedan od pokazatelja kakva je naša vjera, koliko je naša vjera živa, duboka, koliko nas vjera istinski povezuje s Gospodinom“, rekao je nadbiskup, razmatrajući kroz kakva stanja osoba prolazi u molitvenom odnosu s Gospodinom.

U prvom činu molitve čovjek bi trebao Boga hvaliti, vidjeti koliko je Bog velik u našem životu, što je on učinio za nas. „Dao nam je život i održava nas na životu, darovao nam je svoga sina Isusa čijom krvlju nas je otkupio od naših grijeha, da bismo čiste duše bili u njegovoj blizini. Prvi čin naše molitve neka bude gledanje onoga što Bog izvodi u našem životu. To su činili svi sveci. Najprije su vidjeli Boga i ono što Bog čini u životu svijeta i povijesti“, poručio je mons. Zgrablić.

„Ljubav koju su sveci osjetili na sebi bila je nova snaga koja je nosila i Ivana te je on u odnosu s Gospodinom vidio da želi postati svećenik. Ljubav koju je doživio prema Gospodinu želio je dijeliti s najpotrebnijima u tom vremenu. On je prepoznao da ga Gospodin vodi mladima, djeci, onima na ulici, u zatvoru. Vidio je kako se dobro može odgajati mlade ljubavlju, poniznošću i da je bolji odgoj kad je prevencija, nego liječiti kad se zlo već dogodi. Uložio je sve snage u dar koji mu je Gospodin podario, da kroz zabavu i igru može oduševiti mlade za radost. Kroz tu radost on je njima dijelio i propovijedao Gospodina“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo: „Da bismo pronašli sebe, nađimo se u svjetlu Božje ljubavi, onoga što Bog kao prvi nama čini, što Bog stalno izvodi u našem životu, da znamo koliko je Bog velik u nama i da ga znamo prepoznati. To neka bude prvi oblik molitve“. U takvom stavu molitva neće biti samo traženje od Boga da Bog osobi nešto učini, da se Boga pretvori u automat da izvrši ono što mi želimo, da bude naša volja.

„Kada gledam Gospodina, onda tražim najprije njegovu volju, ono što on hoće, kao što je don Bosco znao slušati i gledati što je Bog nadahnuo u njegovom srcu. I mi slušajmo što Gospodin hoće činiti i djelovati. Budemo li to činili, djelo koje ćemo vršiti će biti djelo Božje i nadvisit će naš život, bit će korisno za obitelj, Crkvu i društvo“, poručio je nadbiskup. „Kada slavimo Gospodina, nećemo moći ostati ravnodušni na ono što se događa u svijetu, kod naših bližnjih, u našim obiteljima i društvu. Nastojat ćemo Božjom pomoću i milošću zauzimati se pred Gospodinom, moliti Gospodina da nas prosvijetli i pomogne nam da tražimo načina kako tu ljubav koju smo doživjeli, prenijeti drugima. Don Bosco je tražio kako Božju ljubav prenijeti djeci, mladima, na koji način to učiniti. To je radio tako uspješno da ta karizma raste do danas i živi i djeluje u cijelom svijetu“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadalje, kada čovjek u molitvi prvenstveno i najprije gleda u Gospodina, vidi koliko je hladan pred Gospodinom, pred njegovom dobrotom, blizinom, ljubavlju, pred darovima koje nam Bog daruje. „Tada ćemo tražiti od Gospodina da nam se smiluje i oprosti nam zbog naše ravnodušnosti, zbog grijeha koje činimo, zbog ljubavi koje nemamo prema njemu, jer mu nismo uzvratili na ono što je Bog nama učinio. To će biti duboko i iskreno kajanje našeg srca u kojem ćemo vidjeti Božje svjetlo i Božju dobrotu. Što se više budemo približavali Bogu u molitvi i slavlju, to ćemo više vidjeti okorjelost našeg srca, nutrine i molit ćemo da Bog svojim svjetlom i snažnom, dragocjenom ljubavlju, zahvati naše biće i očisti nas iznutra“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Kada čovjek slavi Gospodina, onda moli za njegovo smilovanje i oproštenje, moli za drugoga, tek na kraju moli za sebe, da nešto dobije. „Jer ćemo otkriti da nam je Gospodin sve darovao i prije nego smo tražili i zamolili, da nas je Gospodin preduhitrio. Njegova dobrota je veća nego naše srce, on je veći od naših želja. Tada se molitva pretvara u traženje Božje volje i njeno življenje“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je poželio da blagdan sv. Ivana Bosca bude poticaj da ponovno otkrivamo važnost osobne i zajedničke molitve. „I mi uzmimo taj važan motiv molitve iz života don Bosca, svakog sveca i kršćanina, da bismo rasli u spoznaji Božje volje u našem životu. Da bismo Gospodina mogli svjedočiti i prenositi drugima na najbolji način ljubavi, blizine i strpljenja, kako je činio don Bosco, kako je činio Isus koji je grlio malene i grešne – da bismo bili povezani s Gospodinom, s don Boscom i sa svima koji su uronili u Boga, da budemo ispunjeni milostima“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Podsjetio je na misao don Bosca: „Kad ptica stoji na grani, a grana se počne ljuljati, ptica i dalje može pjevati jer, iako se grana ljulja, zna da ima krila, da može poletjeti“. U tom duhu, nadbiskup Zgrablić je ohrabrio: „Kada molimo, Gospodin nas uvodi u milosti. Što god se bude ljuljalo u našem životu, znajmo da imamo krila kojima nas Gospodin nosi, da ga možemo uvijek hvaliti i biti mu zahvalni za milosti i darove kojima nas obilno obdaruje“.

Nakon mise, vjernici su počastili relikviju don Bosca ispred kipa don Bosca u prezbiteriju župne crkve Gospe Loretske.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

Relikvijar sv. Sebastijana s moćima toga ranokršćanskog sveca na blagdan sv. Sebastijana, u subotu, 20. siječnja, u župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama blagoslovio je don Filip Kucelin, župnik Preka i Sutomišćice, dekan Ugljansko – Pašmanskog dekanata i povjerenik za kauzu Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije.

Kistanjski župnik don Ivan Perković zahvalio je don Filipu koji je posredovao nabavu relikvije sv. Sebastijana iz talijanske biskupije Salerno. Idejno rješenje i relikvijar izradili su Tomislav Antić i Ljevaonica Antić iz Kistanja.

Kistanje nastanjuju Janjevci koji osobito časte sv. Sebastijana te mnogi Janjevci imaju i njegovo ime. Povijest toga čašćenja datira od 1917. godine kad je Janjevo bila pogodila teška bolest tifusa. Tada je dnevno umiralo i po petero ljudi, bilo je teško naći i ljude koji će ih pokopati. Tada su se Janjevci zavjetovali sv. Sebastijanu kojega se zaziva i kao zaštitnika od kuge i bolest je nestala. Te 1917. godine, sv. Sebastijanu na čast i u zahvali za uslišane molitve, Janjevci su u Pešteru izgradili zavjetnu kapelu. Od tada počinje snažno štovanje sv. Sebastijana među Janjevcima. Blagoslov s moćima sv. Sebastijana koje su župljani počastili na kraju mise, prvi je primio župljanin Sebastijan Perić koji se oporavlja nakon uspješne transplantacije jetre.

Sv. Sebastijan je mučenik iz 3. st., ubijen za vrijeme Dioklecijanovih progona kršćana. Car Dioklecijan bio ga je postavio za načelnika dvorske garde. Iako je bio u službi cara koji se protivio kršćanima, sv. Sebastijan je spašavao kršćane od progona i privodio mnoge kršćanstvu. Saznalo se da ga je Papa nazvao braniteljem Crkve te ga je car optužio za izdaju. Naređeno je da ga se zaveže za stablo i da ga gologa strijeljaju strijelama. Kada je jedna žena došla kako bi uzela njegovo tijelo i pokopala ga, osjetila je da je Sebastijan još uvijek disao i tada je spašen.

„Sv. Sebastijan je bio vojnik, imao je karijeru na carskom dvoru. Ali, bio je i kršćanin. Nakon što je sv. Sebastijan bio zacijeljen od mučenja, vratio se na carski dvor u svoju službu, no Dioklecijan ga je dao pogubiti. Sv. Sebastijan bio je do kraja odan svojoj službi, pa ako je to značilo i da će ponovno biti mučen i izgubiti svoj život“, istaknuo je don Filip, upozorivši da bi se sv. Sebastijan bio osjećao kao dezerter, da se nije vratio u svoju službu.

„Dezerter znači osoba koja kukavički pobjegne sa svoga položaja ili ne izvrši zapovijed koja mu je dana, nego radi po nekoj svojoj volji. Lijepo je slaviti blagdan sv. Sebastijana i častiti njegovu relikviju, ali to je ništa, ako smo dezerteri. Nažalost, često puta to jesmo i često toga nismo niti svjesni“, upozorio je don Filip.

U tom kontekstu, kao primjer je naveo kada netko kaže da neće ići na misu kod nekog svećenika jer mu se taj župnik ne sviđa, pa ide u drugu župu. „Ideš na neki drugi ‘položaj’. Ili, osoba kaže da joj se neka Božja zapovijed ne sviđa, da za nju to ne vrijedi. Znači, osoba radi po svoju, dezertira. Mnoštvo nas prilagođava crkveni nauk svojim potrebama, a ne Božjim zapovijedima. Dakle, prilagođavamo svojim grijesima i zlim sklonostima“, upozorio je don Filip, naglasivši da u čašćenju sv. Sebastijana treba uzeti ‘cijeli paket’ kreposti. „Sv. Sebastijan ubijen je zbog istine. Ne može se štovati sv. Sebastijana i biti u laži, jer to se protivi onome za što je on živio, za što je on umro. To je u suprotnosti“, poručio je don Filip.

Podsjetio je kako u današnjem vremenu mnogi kažu da nije lagano imati više djece jer je teška ekonomska situacija. „Međutim, u vremenu kad su obitelji imale devetero, desetero i više djece, ekonomska situacija je bila gora. Gdje je tu logika? Ekonomska situacija je bila gora, a rađalo se više djece. Mi dezertiramo sa svojih položaja i uzimamo samo ono što nam odgovara. Svaki čovjek bira svoje putove. Trka za novcem postala je opsesija našeg naroda i vrijednosti koje su nam ostavili naši preci zaboravljaju se. Toliki nisu na svom položaju tamo gdje se trebaju boriti, gdje je duhovna borba“, upozorio je propovjednik, rekavši da se u današnjem vremenu puno govori o vladavini prava, a manje o vladavini dužnosti.

„Sv. Sebastijan govori o tome: Budi na svom položaju. Bori se u duhovnom boju. Stvari se neće same od sebe riješiti. Ali, s Bogom je sve moguće. Isus jedini ima sve odgovore za život čovjeka, ako ih osoba traži na pravom mjestu i ako se pouzdaje u Isusa. Jedino Isus Krist daje odgovore koji idu i s one strane smrti. Sva učenja, filozofije i ideologije prestaju u trenutku kada čovjek sklopi oči i preda dušu Bogu“, naglasio je don Filip, rekavši da Bog čovjeku želi darovati svoje milosrđe i uslišati molitve. Potaknuo je na ustrajnost u molitvi ohrabrivši: „Dok god se boriš, nije gotovo, ako i izgubiš neke bitke. Postali smo preosjetljivi. Želimo naprečac postići dobre rezultate. A naprečac ne valja, ono što je instant nije kvalitetno i dobro. Budite ustrajni“, poručio je don Filip vjernicima.

Podsjetio je kako Drugi vatikanski koncil uči da čovjek postiže svetost u svojoj svakodnevici, u vršenju svojih svakodnevnih dužnosti. Stoga nije prirodno da neka majka živi kao redovnica i zanemaruje svoju obitelj, želeći npr. više boraviti u crkvi, poput redovnice.

„Svatko u svom staležu ostvaruje svetost, primjer toga je i sv. Sebastijan. Ostani na svom položaju, brani što je sveto, vjeru. Bog sa sobom nosi puno više, a to su vrijednosti kojima nas uči sveta majka Crkva. Neka sv. Sebastijan bude zagovornik osobito mladima koji u okruženju brojnih ponuda teško mogu znati kako ispravno izabrati u životu“, rekao je don Filip, potaknuvši da se o vrijednostima života pitamo na pravom mjestu, a ne na stranputicama.

„Bog daje pravu cestu koja vodi u život vječni. Neka čašćenje relikvijara sv. Sebastijana bude mjesto gdje ćete tražiti velike stvari, izricati velike molitve, mjesto na kojem će se događati čuda“, poručio je don Filip vjernicima. „Mučenik dragovoljno daje, predaje svoj život. Mučenik je umro zato što je on to htio, on je to izabrao. Svaki mučenik bira umrijeti za Isusa Krista, jer mu je na ovom svijetu sve ništa, u odnosu na Krista“, rekao je don Filip, dodavši da i danas mnogi diljem svijeta gube svoj život zbog vjernosti Isusu Kristu.

Ines Grbić

Foto: Župa Kistanje