ISTRA, TRST: Hodočašće zadarskih župljana Uznesenja BDM u Istru i sudjelovanje na misi s papom Franjom u Trstu

Pedeset hodočasnika, uglavnom iz župe Uznesenja BDM s Belafuže u Zadru, pod vodstvom belafuškog župnika don Zvonimira Mikulića, sudjelovalo je u subotu, 6. srpnja i u nedjelju, 7. srpnja na hodočašću u Istri i Trstu.

Primarni razlog hodočašća bilo je sudjelovanje hodočasnika na nedjeljnoj misi u Trstu koju je predvodio papa Franjo. Bila je to izvrsna prilika za sudjelovati u euharistijskom slavlju kojem predsjeda Kristov namjesnik na zemlji te izbliza susresti Petra naših dana.

Prva postaja hodočašća bilo je svetište Majke Božje na Trsatu, ‘hrvatski Nazaret’. Zadrani su se tamo pridružili štovanju Gospe Trsatske – Majke milosti brojnim subotnjim hodočasnicima iz raznih dijelova Hrvatske. Nakon toga, belafuški hodočasnici krenuli su u Istru, putovima bl. Miroslava Bulešića za kojega je sâm papa Franjo u apostolskom pismu iz 2013. godine napisao da je bl. Miroslav  „neustrašivi svjedok Evanđelja“. Dodatni motiv za to hodočašće je činjenica da se upravo u svetištu Gospe Maslinske na zadarskoj Belafuži nalazi relikvija bl. Miroslava Bulešića.

Hodočasnici su se najprije zaustavili u Lanišću, mjestu mučeničke smrti mladog svećenika Bulešića. Tamo je hodočasnike otvorena srca primio don Josip Mašina, župnik Lanišća, rodom iz Preka. Don Josip je na dojmljiv način protumačio nemili događaj smrti, ali i snagu vjere Miroslava Bulešića koju je posvjedočio krvlju. Vjernike je potreslo to mjesto, prije svega primjer života i mučeništva mladog blaženika. Potom su hodočasnici nastavili put prema župnoj crkvi u Svetvinčentu, gdje su sudjelovali u misnom slavlju koje se slavilo za oltarom u kojem je tijelo bl. Miroslava. U Svetvinčentu Zadrane je pozdravio don Želimir Bagavac, župnik Kaštelira u Istri. Vlč. Želimir, koji je pomogao i u organizaciji toga hodočašća, ukazao je hodočasnicima na dragocjenost istarskog blaženika i potaknuo na pobožnost prema njemu. U predvečerje prvog dana hodočašća, vjernici su se smjestili u Pazinskom kolegiju, zavodu u kojem je nekad don Miroslav Bulešić djelovao kao odgojitelj sjemeništaraca. Tu ih je lijepo primio i smjestio vlč. Maksimilijan Ferlin, ravnatelj Kolegija.

U rano nedjeljno jutro, 7. srpnja, hodočasnici su krenuli prema Trstu. Misno slavlje održavalo se na trgu koji ima ograničen kapacitet te je trebalo nabaviti ulaznice, za što je uvelike zaslužan tajnik tršćanskog biskupa, don Angelo Alexander Alomoto Paredes, koji je ulaznice i osobno dostavio belafuškim hodočasnicima.

Zadarski hodočasnici, raspoređeni u nekoliko polja, radosno su iščekivali vidjeti Papu. Uslijedilo je nešto što je uvelike obradovalo hodočasnike: prije početka mise, papa Franjo prolazio je svim prolazima po trgu, u niskom vozilu, sporom vožnjom, pružajući ruku ljudima. Zastajao je, blagoslivljao, primao djecu s poteškoćama. Tako su i zadarski hodočasnici izbliza doživjeli papu Franju, doticali ga i pozdravljali. Mnogi su kasnije posvjedočili kako ih je pritom oduševila Papina strpljivost, požrtvovnost, radost i mir njegovog lica, usmjerenost na ljude, osobito najmanje i najnemoćnije.

Misa je bila prekrasna, svečana i jednostavna, ne preduga. Bilo je vidljivo kako Papa duboko proživljava čitanje Evanđelja i pretvorbu. Papinu homiliju hodočasnici su osjetili živom i važnom, što se i potvrdilo kasnije u autobusu kada je homilija i pročitana na hrvatskom jeziku. Mnogi su zatražili da im se pošalje, kako bi je i poslije mogli razmatrati. Na kraju mise bilo je na ponos i radost čuti kako u pozdravnom govoru tršćanski biskup mons. Enrico Trevisi pred Papom ističe: „Neka posreduju za nas mučenici… Miroslav Bulešić, Hrvat…“. To ime i narodnost mogli su razumjeti svi hodočasnici.

Nakon ručka u Trstu, hodočasnici su nastavili prema Rijeci. Pohodila se soba sv. pape Ivana Pavla II. u okrilju nekadašnje riječke bogoslovije. Upravo s toga mjesta, sveti Papa je 9. lipnja 2003. krenuo prema Zadru gdje je završilo njegovo 100. apostolsko putovanje. Neki hodočasnici su rekli da su nešto od osobe Ivana Pavla II. doživjeli toga dana i u papi Franji.

Posljednja postaja hodočašća bilo je svetište Gospe od Čudesa u Oštarijama kod Ogulina. Hodočasnike je srdačno primio vjeroučitelj i orguljaš Franje Puškarić koji je ukratko predstavio povijest toga kraja i svetišta koje je od davnina mjesto čudesnih uslišanja po zagovoru Marije. Zanimljivo da je crkva u Oštarijama u Srednjem vijeku bila jedna od najvećih na hrvatskim prostorima. Vrlo je upečatljiv kip Majke Božje s plaštem koji prikazuje kako je opjevano u marijanskoj pjesmi toga ličkog kraja: Divo Majko, Divo čista, / Svim kod tebe ima mista / Ispod plašta svojega, / Ti zakrili svakoga.

Mnogi hodočasnici na povratku u Zadar iznosili su dojmove onoga što su proživjeli tijekom dva dana, zahvalni za to lijepo hodočašće.

Zvonimir Mikulić

Foto: Župa Uznesenja BDM, Belafuža, Zadar

 




BOŽAVA: Nadbiskup Zgrablić blagoslovio kip sv. Nikole u župi sv. Nikole

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić blagoslovio je kip sv. Nikole u župi sv. Nikole u Božavi na Dugom otoku u nedjelju, 30. lipnja.

Slavlje je počelo procesijom nadbiskupa i svećenika koncelebranata od župne kuće do župne crkve. U dvorištu ispred crkve, prije početka svečanog misnog slavlja koje je predvodio u božavskoj župnoj crkvi, nadbiskup Zgrablić blagoslovio je kip sv. Nikole. Kip je visok 1,70 m, a izrađen je u talijanskoj tvrtki ‘Rigione Statue Sacre’ u Napoliju.

Nadbiskup je čestitao Božavljanima na želji da postave kip svoga župnog zaštitnika i na lijepom uređenju crkve, rekavši da su to znakovi njihove ljubavi koju imaju prema Gospodinu i Crkvi. „To prepoznajemo i to želimo poduprijeti. To su znakovi koji izlaze iz našeg srca. Da ljubav prema Gospodinu nije samo na riječima, nego da nam je stalo i do onoga što nas podsjeća na ono što je Božje“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je Bog najveće dobro i bogatstvo. Bog i jest u korijenu riječi bogatstvo.

„Bog izlazi iz toga bogatstva, sam prihvaća siromaštvo, ali to siromaštvo je toliko veliko u Isusu Kristu, da se u tom siromaštvu svi možemo obogatiti i možemo primiti najveće dobro našeg života“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje, u kojem se kazuje kako je Isus lađom prešao preko, nadbiskup je rekao da su i vjernici ulaskom u Crkvu, bivajući njenim dijelom, prešli preko, ušli su u novu stvarnost.

„Krštenje je učinilo nešto novo, kao da se promijenilo naše mjesto boravišta. Po krštenju smo ušli u novi život kojeg je Bog donio u svome Sinu Isusu i prebačeni smo u novu stvarnost života. Biti kršćanin znači toliku novost života, da primamo život koji u Bogu već postoji. Bog nam se toliko približio i trebamo računati s tim darom. Bog poziva, nikad se ne umara, ali nužan je naš odgovor“, poručio je mons. Zgrablić.

S obzirom na neke situacije kako su ljudi, unatoč ozdravljenjima i susretima s Isusom, otišli od njega; ispred osobnog odnosa s Isusom stavili su svoje privatne prohtjeve, zemaljske preokupacije, materijalno, pokazali su nezahvalnost, nevjeru i slično, nadbiskup je istaknuo da je Jair u navještenom evanđelju primjer osobe kako nasljedovati i susresti Isusa.

Jair je ničice pao pred Isusa i molio ga za ozdravljenje svoje kćeri. „Isusa primamo na način kao Jair, koji je prišao Isusu s punom vjerom i predanjem, s punim povjerenjem prema Isusu. Jairova vjera omogućila je da sila, snaga novog života koju Isus nosi u sebi, prijeđe na njegovu kćer i daje život“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Podsjetio je da je tako snažnu vjeru u Isusa imala i žena koja je krvarila 12 godina. Krv je znak života, a ona je, krvareći, gubeći krv, umirala. „Ta žena je dotaknula Isusa, a iz Isusa je izašla snaga. Isus je primijetio blizinu te žene u mnoštvu brojnih ljudi koji su se gurali oko njega, jer njena vjera, prihvaćanje Isusa učinilo je da se žena u potpunosti preda Isusu. Prihvatila je da Božja snaga prijeđe na nju i da joj daruje novi život. Kad je Isus djevojčicu dotaknuo svojom rukom, djevojčica je ustala. Opet je iz Isusa izašla snaga. I mi Isusa trebamo prihvatiti takvom vjerom“, potaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da u svakom sakramentu dodirujemo Isusa.

Nadbiskup je potaknuo da ne budemo pasivni, kako bi Isus mogao činiti djela i u našem životu, da živom vjerom možemo prihvatiti Isusa i snagu koju nam Bog šalje, a koje nema u ovom svijetu i ne možemo je postići našom naravi.

„Snagu Božjeg duha donosi Isus i jača je od bilo kojeg našeg grijeha, bolesti i smrti. Božja snaga uvodi nas u Božji život, Božju puninu i vječni život“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da nam svaka euharistija bude trenutak dodira s Isusom, da bi se Božji duh nastanio u našem biću, kao što se nastanio u srcu sv. Nikole i drugih svetaca.

„Isus nas uvodi u nadnaravni život, u ono što mi ne možemo postići. Vodi nas u život uskrsnuća, u drugačiji život, neprolazni, koji ne možemo zaraditi niti zadobiti drugačije, osim predajući se Isusu živom vjerom, dodirnuti Isusa iskrenom vjerom. Neka Gospodin dodirne naše rane, našu smrtnost, kako bi naše krvarenje i ono što gubimo kroz život, kada dodirnemo Gospodina u vjeri, učinilo da iz Isusa izađe snaga koja neka nas zahvati i da je radosno primimo. S Bogom sve raste u nama, stvara mir i radost“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Don Mario Karadakić, župnik Božave, zahvalio je župljanima na velikodušnosti jer su vlastitim prikupljenim sredstvima kupili kip svoga župnog naslovnika, kao i mons. Zgrabliću na podršci životu otočana svojim dolaskom. Župljani su darovali nadbiskupu Zgrabliću mitru, solideo i košaru s prigodnim darovima.

Mons. Zgrablić prisjetio se da je bio u Božavi s nadbiskupom Marijanom Oblakom prije 35 godina, kada je župnik Božave bio don Anđelo Zorić tu mu je bilo drago susresti božavske vjernike. Božavske župljane dolaskom su podržali i drugi svećenici iz Zadra. U misi su koncelebrirali don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, don Ante Dražina, rektor zadarskog sjemeništa ‘Zmajević’, don Mate Žilić i mladomisnik Tin Vidov.

Ines Grbić

Foto: Župa Božava

 




SESTRUNJ: Na svetkovinu sv. Petra i Pavla, nadbiskup Zgrablić predvodio misno slavlje na otoku Sestrunju

Svetkovina sv. Petra i Pavla svečano je proslavljena na otoku Sestrunju u subotu, 29. lipnja. Koncelebrirano misno slavlje u sestrunjskoj župnoj crkvi sv. Petra i Pavla predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Bilo je to prvi put nakon 28 godina da jedan zadarski nadbiskup pohodi župu Sestrunj baš na blagdan njihovih župnih naslovnika i zaštitnika. Zadnji put, Petrovu na Sestrunju slavio je zadarski nadbiskup Marijan Oblak 1996., kad je blagoslovio obnovljenu župnu crkvu sv. Petra i Pavla.

„Petar je prvi u ispovijedanju vjere, a Pavao je prvi u tumačenju njenih dubina. Neka nam ti stupovi Crkve i njihova vjera, ispovijedanje njihove vjere, dubina u koju je ušao Pavao i na svoj način Petar, bude hrana našoj duši i nutrini“, potaknuo je mons. Zgrablić, upozorivši da odgovor naše vjere koju ispovijedamo na Petrovoj stijeni ne smije biti deklarativan.

Gospodin nas obasipa tolikom ljubavlju da smo, ako na tome temeljimo vjeru, na sigurnom putu. Kao što je Isus rekao Petru: ‘Ti si Petar, stijena’, neka i „naša stijena bude toliko čvrsta da nikakve poteškoće, nevolje, nerazumijevanje i bolesti ne mogu srušiti kuću našeg života koju gradimo u Bogu“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da nam kroz takav život Gospodin daje ključeve Kraljevstva nebeskog.

„Gospodin nam daje ključ u Nebo. U svojim rukama imamo ključ kojim možemo otključati Nebo. Možemo otključati Božji svijet, tamo gdje Bog prebiva. Brava je s naše strane. Bog stoji i kuca na vratima, kako kaže Knjiga Otkrivenja. Bog kuca na naše srce kada želimo biti dobri, kada želimo mir, pravednost, istinu – sve su to glasovi Božjeg kucanja na naše srce“, rekao je mons. Zgrablić, potaknuvši da otvorimo svoje srce Bogu da njegova ljubav uđe u nas, da naše srce bude šire i veće. Kada živimo u Bogu koji je ljubav i otvorimo mu svoje srce, Kraljevstvo nebesko ulazi u naš život. Bog živi s nama i postaje snaga našeg života, rekao je nadbiskup.

„Dok ispovijedamo vjeru koju su ispovijedali Petar i Pavao, zahvalimo Bogu za sve što je učinio za nas u svome Sinu, Isus Kristu. Zahvalimo Bogu za tolike svjedoke vjere, od Petra i Pavla, do svih drugih mučenika i svetaca, znanih i neznanih svetih ljudi, nevažno jesu li proglašeni blaženima i svetima, ali su Gospodinu služili s ljubavlju i živjeli su svetim životom“, rekao je mons. Zgrablić.

Potaknuo je da se učvrstimo i još više ljubimo, da Božja ljubav i vjera budu u nama. „Da uprisutnimo Vječnost u sadašnjosti, da već sada participiramo u životu s Bogom, jer Gospodin nam je dao ključeve. Gospodin nam se približio, stavio je ključ u naše ruke, a naša sloboda, vjera i volja kažu Otključaj. To ti moraš učiniti. A možeš i baciti taj ključ. A taj ključ je ritam našeg srca koji kuca kao kad se ključ otvara, pa se čuje. Da i mi tako možemo kucati u ritmu Božjeg srca i živjeti Isusa Krista, Spasitelja koji se nastanio u našem biću, jer postali smo dio njegovog uskrslog, mističnog tijela“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio kako ga je jedan dječak, kao svećenika, kad bi ga vidio, rekao i nazivao: ‘Ide Hvaljen Isus’. „To me jako zamislilo. Kako ja ispovijedam tko je za mene Krist? Jesam li ja stvarno Hvaljen Isus? Jesam li ja onaj koji ispovijeda da je Isus Krist koji svjedoči Božju ljubav, ne samo riječima, nego životom, djelima, da mi se Krist očituje kao moj Spasitelj, dolazi u moju blizinu i meni ususret. Da ja toga Krista živim i nosim u sebi, da ispovijedam vjeru kao Petar i Pavao koji su na položili svoj život za Krista i svjedočili su za njega, da drugi u mom životu i služenju mogu hvaliti Boga i zahvaljivati Bogu“, potaknuo je mons. Zgrablić na promišljanje.

Razmatrajući navješteno Evanđelje, nadbiskup je rekao da Isus okuplja svoje učenike u posebnom kraju, odveo ih je u krajeve Cezareje Filipove. „Dakle, Isus se nije zadržao na svetom mjestu, u hramu, sinagogi ili nekoj lijepoj prirodi, nego Isus je odveo učenike u pokrajinu sjeverno do Mrtvog mora. Cezareja Filipova nije samo zemljopisni pojam, nego poruka svima nama. Cezareja Filipova je bila izgrađena u brdu Hermonu, nedaleko Mrtvog mora, na stijeni i hramu koji je bio posvećen poganskom bogu Panu, bogu polja, šuma, pastira i spolnog razvrata te nimfama.

Prema grčkoj mitologiji, taj poganski bog je kažnjavao izazivajući paniku, strah, jaku buku. I danas kažemo riječ panika, što etimološki dolazi od riječi Pan. Nimfe su bile mlade djevojke, mitološka bića, koje su zbog prirodne sile u sebi mogle dugo živjeti, oko 100 000 godina. Nimfe su bile ljubavnice mnogih grčkih bogova. Na vrhu litice brda Hermona kralj Herod dao je izgraditi hram u čast boga Augusta. Filip, sin kralja Heroda, nazvao je tu pokrajinu po cezaru Augustu, Cezareja. Kasnije se to nazvala Cezareja Filipova“, pojasnio je mons. Zgrablić.

Vjerni Židovi koji ispovijedaju vjeru u jednog Boga, Boga koji se objavio, nastanio i boravi među njima, smatrali da će Bog jednog dana kazniti taj poganski kraj, smatrajući to što se u njemu događa paklom i Bogu odurnim.

„Isus dovodi učenike u taj krajnje poganski kraj. U tom kraju pustoši stupa u razgovor s njima i Isus pita svoje učenike: ‘Što kažu ljudi, tko je Sin Čovječji?’.

To je poruka i za nas – Isus nas dovodi u našu Cezareju Filipovu, u naše poganstvo, u našu nevjeru, u naše krive odnose s Bogom, u naše krivo shvaćanje života i svijeta. U tom području našeg života, u našoj grešnosti, Isus tu želi objaviti svoj identitet. Tu on želi objaviti svoje ime. Bog ne dolazi samo u lijepim trenucima našeg života. Bog nije s nama samo kad smo u crkvi, Bog nas nikad ne napušta. On nas dolazi tražiti po svome Sinu i u tminama našeg života. Dapače, tu nam najviše želi biti blizu, jer nam želi objaviti svoje ime koje je za nas spasonosno. Želi nam otkriti da je on Krist, da je on došao pobijediti ono što se događa u Hermonu, što se događa u poganskom kraju“, ohrabrio je mons. Zgrablić, naglasivši da je Isus jači od poganskog boga Pana i nimfa, od svih prirodnih sila.

„Krist dolazi kao Spasitelj svijeta i došao je pobijediti posljednjeg ljudskog neprijatelja, a to je smrt. Apostoli odgovaraju na Isusovo pitanje tko je Sin Čovječji, kako se Isus u tom trenutku naziva. Ali, Isus i nas želi pitati: ‘A vi, što vi kažete, tko je Sin Čovječji?’. To je jako važno pitanje koje Gospodin postavlja osobno svakome od nas: ‘Tko sam ja za tebe?’.

Tko je za tebe Isus? Hoće li naš odgovor biti kao Petrov, koji je zaključio tko je Isus ne samo po svojim naravnim sposobnostima, nego su ga na to potaknuli Duh Božji i njegovo srce. Isus mu kaže da mu to nisu objavili tijelo i krv, nego mu je to objavljeno po Duhu.

Kad se otvorimo Gospodinu u vjeri i stupimo u dijalog s njim, onda nam On daje svoga Duha koji nam je potreban kao svjetlo, da bismo mogli vidjeti tko je uistinu Isus Krist. Možemo imati zdrave oči, ali bez svjetla to nećemo vidjeti. Tako i Božji duh. Kad stupamo u dijalog s Gospodinom, kad s njim razgovaramo, Gospodin u našem srcu razvija svoj duh da bismo spoznali tko je on. Petar odgovara: ‘Ti si Krist’“, poručio je nadbiskup Zgrablić, rekavši da mi obično mislimo da Isus Krist znače ime i prezime.

„Ime Isus dali su mu roditelji, ali Krist znači puno više od toga. Pavao kaže, ‘Tko ispovijeda da je Isus Krist, bit će spašen’. Bog je poslao i postavio Krista na ovaj svijet da bude Spasitelj svijeta, da bude Bog s nama. Da i mi prihvatimo i ispovjedimo da je Isus za nas, u našem životu Krist. To je važno, da je on za nas Krist koji se trajno nastanio među nama“, naglasio je nadbiskup, rekavši da nas Bog toliko ljubi da je uzeo tijelo, utjelovio se, postao čovjekom i navijestio nam Radosnu vijest.

„Bog je pokazao koliku ljubav ima prema nama i dolazi u našu Cezareju Filipovu, u naše poganstvo, u naše strahove, u naše nevjernosti, da bi nam objavio svoju ljubav i ispunio nas svojim životom. Tu ljubav Krist nam je u potpunosti darovao i na križu, da bismo mogli participirati u toj ljubavi“, poručio je nadbiskup, poželjevši da nada koja se raspiruje u našem srcu i po tom blagdanu bude snaga našeg življenja, ljubavi, vjere i zajedništva.

U misi su sudjelovala i dva bračna para koji su proslavili 50. godišnjicu braka. To su Zvjezdan i Ivanka Švorinić te Miroslav i Ljiljana Švorinić. Nadbiskup im je čestitao godišnjicu braka, blagoslovio ih povodom zlatnog bračnog jubileja i poželio da ih Gospodin i dalje krijepi i blagoslovi u zajedništvu, blizini njihove obitelji i ljubavi.

„Ljubav je osnova i zajedništvo života. Ljubav ne znači samo neki pozitivni osjećaj, da razvijemo neke emocije, nego ljubav je kad smo vjerni jedan drugome. Kad prihvaćamo Božje zapovijedi, kad bezuvjetno prihvaćamo jedni druge, kako kaže sv. Pavao: ‘Nosite teret jedan drugoga i tako ćete ispuniti sav Zakon Kristov’.

Svugdje ima problema i poteškoća, pa i u braku. Ali, ostati vjeran jedan drugome je već djelo Božjeg duha u nama. Tu ljubav i tu mogućnost da možemo biti takvi, u nama potiče Božji duh. Tu Božju volju i želju Gospodin podupire u nama, da bismo ostali vjerni Božjoj ljubavi na koju nas Gospodin poziva“, poručio je mons. Zgrablić.

Dobrodošlicu nadbiskupu izrazio je don Zdenko Dundović, upravitelj župe Sestrunj. U ime župe, nadbiskupa je pozdravio i na dolasku mu zahvalio župni vijećnik Vjekoslav Švorinić. Poklon otočkih proizvoda nadbiskupu je uručila Tatjana Božičević, župna vijećnica, a buket cvijeća darovala je Zarita Žižić.

Nadbiskup je pohvalio Sestrunjce kako svi skladno pjevaju, dijelove mise pjevaju na glagoljaškom napjevu; kako su lijepo uredili crkvu i što njeguju liturgiju, rekavši da je to znak njihove ljubavi prema Gospodinu. Rekao je da će Sestrunj i dalje pohoditi upravitelj župe, da neće biti zaboravljeni kao župa jer je svaka duša važna. Velike su potrebe za svećenicima u raznim sredinama te je mons. Zgrablić potaknuo na molitvu za duhovna zvanja.

Uz upravitelja župe Dundovića, u misi su koncelebrirali dr. don Elvis Ražov te profesori iz Rima: p. Marek Inglot, SJ, predsjednik Papinskog odbora za povijesne znanosti, p. Stanislaw Morgalla, SJ, ravnatelj Instituta za psihologiju Papinskog sveučilišta Gregoriana i p. Henryk Pietras, SJ, glavni i odgovorni urednik časopisa Gregorianum

Ines Grbić

Foto: Vjeka Švorinić

 

 




VELI RAT: Blagdan sv. Ante Padovanskog proslavljen u Velom Ratu na Dugom otoku

Blagdan sv. Ante Padovanskog svečano je proslavljen u četvrtak, 13. lipnja, u župi sv. Ante Padovanskog u Velom Ratu na Dugom otoku. Svečano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Ante predvodio je don Tin Vidov, mladomisnik Zadarske nadbiskupije.

„Sv. Ante prigrlio je svaki trenutak svoga života kao Božji poziv za ulazak u dublji odnos s njim, odgovarajući s ljubavlju na sve životne preokrete. Bilo da se radilo o promjeni planova, neočekivanom pozivu za propovijedanje, preuzimanju uloge učitelja o kojemu nikada prije nije promišljao ili služeći drugima i njihovim potrebama. Sv. Ante prepoznao je svaki trenutak kao priliku za odgovor na Božje poticaje. Svojim upornim prihvaćanjem, uspio je svoj život suobličiti s Kristovim te nam je time ostavio primjer poniznog učenika koji vjeruje i ljubi Gospodina“, poručio je don Tin.

Razmatrajući pročitanu Božju riječ, Vidov je rekao kako sv. Pavao potiče da propovijedamo Božju riječ u zgodno ili nezgodno vrijeme. „Božja riječ mora se uvijek naviještati i donositi svakome, jer to je najbitnije i najuzvišenije poslanje koje nam je Isus Krist ostavio i ono je ključno za život i spasenje ljudskog roda. To poslanje ostvarivao je i Isus. Ništa mu nije bilo bitnije od toga da ljudi upoznaju i uspostave odnos s Bogom; tako i nama ne bi trebalo biti ništa bitnije“, istaknuo je don Tin.

Božja riječ govori nama danas i govorila je i prije brojnim naraštajima. Nju je čuo  sv. Ante i povezao je s Isusovom riječi iz navještenog evanđelja: „Idite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“. „Stoga se sv. Ante iz svog rodnog Portugala zaputio po Europi. To sigurno nije bilo zgodno, posebno u to vrijeme. Uvidio je da je i on pozvan i da nema uzvišenijeg poziva nego biti propovjednik Radosne vijesti, biti navjestitelj Isusa Krista i njegovog spasiteljskog djela. To je svojim životom pokazao i to i nama svjedoči“, poručio je mladomisnik Vidov, naglasivši da sv. Ante pokazuje kako se suobličiti Radosnoj vijesti da bi je se moglo istinski naviještati. Suobličavanje Božjoj riječi znači podložiti se Božjoj volji.

„Sv. Ante odgovorio je na Božji poziv da ide po svem svijetu i da propovijeda evanđelje, ali s nekim svojim zamislima kako bi njegovo propovijedanje trebalo izgledati i gdje bi ono trebalo biti. No, Bog ga malo pomalo preusmjerava te sv. Ante shvaća i ponizno prihvaća činjenicu da Bog možda ima drugačije planove za njega. Nismo li i mi često takvi? Često mislimo da znamo bolje od Boga što je dobro za naš život ili naših bližnjih. Željni smo i voljni prihvatiti Božju volju, ali uvijek pomalo rezervirano i s vlastitim zamislima kako bi se Božja volja trebala provoditi. I zato nam je sveti Ante odličan primjer kako potpuna i iskrena podložnost Božjoj volji uvijek donosi najbolje i najveće plodove. Upravo zato što je bio takav, sv. Ante je postao jedan od oruđa za obraćenje mnogih i time je ispunio svoj san da bude misionar – ne u Africi kako je on to očekivao, nego na sjeveru Italije. Bog poznaje potrebe i čežnje naših srdaca, a sv. Ante nam pokazuje da podložnost Božjoj volji ne znači kraj naših želja, već njihovo posvećenje i ispunjenje“, poručio je mladomisnik Vidov.

Suobličavanje Božjoj riječi ogleda se i po povjerenju u Boga. Evanđelje navodi koji će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime Isusovo će izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati i popiju li što smrtonosno, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati i bit će im dobro.

„Sv. Ante to je primijenio na sebe, znajući da je to moguće samo ako bude imao duboko i iskreno povjerenje u Boga. Znao je da svojim snagama nema šanse činiti takva čudesna djela. I nama se sve to čini nemogućim, nerealnim, ali to je zato što naš pogled često seže samo do onog što mi kao jadni ljudi možemo učiniti i što je naša vjera i naše pouzdanje u Boga mlitavo. To je kad prihvatimo Božji poziv i poticaj na nešto, pa onda sumnjamo hoćemo li ga moći ostvariti, a zaboravljamo da mi nismo jedini akteri u tom činu, zaboravljamo da Bog koji nas je na nešto pozvao, da će dati snage da to i izvršimo – da smo mi samo kanal Božje milosti i dara“, poručio je don Tin, naglasivši da je sv. Ante to znao i vjerovao da će mu Bog, koji mu je povjerio takvu zadaću, providjeti i potrebnu snagu.

„Pouzdajući se u djelovanje Duha Svetoga, plodovi njegovog djelovanja bili su nevjerojatni. Slijedio je ono što mu je Božja volja povjerila te je ishod prepustio  Bogu“, poručio je don Tin. Treći način suobličavanja Božjoj riječi je posvećenost sadašnjosti, sadašnjem trenutku, rekao je mladomisnik. „Sluga Božji nadbiskup Fulton J. Sheen napisao je: ‘Svaka minuta u danu ima svoju posebnu zadaću, neovisno o tome kako izgleda ta minuta. Sadašnjost je trenutak spasenja. Svaka žalba protiv nje je poraz; svako prepuštanje pobjeda. Trenutak nam je uvijek pokazatelj Božje volje’“, naglasio je don Tin, rekavši da je sv. Ante ostvario i taj vid nasljedovanja Krista i ispunjenja Božje volje u svom životu.

Župnik Velog Rata, don Mario Karadakić, zahvalio je don Tinu na dolasku i predvođenju slavlja. Poželio je blagoslov njegovom budućem svećeničkom djelovanju i darovao mu kip sv. Ante.

Iz župe Veli Rat rodom su zadarski nadbiskupi Mate Garković i Marijan Oblak

Veli Rat je manja otočka župa, ali dala je dva uzorna crkvena pastira, nadbiskupa, koji su djelovali u teškim društveno – povijesnim okolnostima. Iz župe Veli Rat rodom su zadarski nadbiskup Mate Garković, apostolski administrator od 1952. do 1960., a zadarski nadbiskup od 1960. do 1968. g. te njegov nasljednik Marijan Oblak, koji je Zadarskom nadbiskupijom upravljao od 1970. do 1996. godine. Upravo je u svojoj župnoj crkvi odmalena zavolio liturgiju te je za svoje svećeničko geslo mons. Oblak uzeo stih “Zavolio sam krasotu doma tvojega i mjesto gdje prebiva slava tvoja”.

Obojica nadbiskupa pokopana su u grobnici zadarskih nadbiskupa u katedrali sv. Stošije u Zadru. Mons. Oblak pratio je nadbiskupa Garkovića na koncilskom zasjedanju, bio mu je pomoćnik i odani suradnik. Nadbiskup Garković je mons. Oblaku koji je rano ostao bez oca, od njegovih dječačkih dana bio istinski otac, učitelj, podrška i pratitelj na njegovom pastirskom putu. Inače je mons. Garković imao izraženu očinsku odliku, jako je brinuo o duhovnosti i životnim potrebama svećenika, osobito u bolesti i starosti. Proganjale su ga komunističke vlasti i protiv njega nedužnog vodili su sudski proces.

Jedno od prvih djela mons. Garkovića u ujedinjenoj Zadarskoj nadbiskupiji i porušenom Zadru bila je obnova srušene zgrade nekadašnjeg Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Zadru zbog otvaranja Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa ‘Zmajević’, blagoslovljenog na blagdan sv. Stošije 1949. godine. Tim danom započela je i nova školska godina 1949/50. u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zadru.

Brončana poprsja nadbiskupa Garkovića i Oblaka, dičnih sinova Velog Rata, kao i veloratskog župnika Josipa Marcelića, svjedoka bogoljublja, čovjekoljublja i domoljublja, postavljena su 25. kolovoza 2010. godine na trgu ispred župne crkve sv. Ante Padovanskog u njihovom rodnom Velom Ratu, ribarskom i težačkom mjestu. Rijetko koje mjesto, a k tome još malo, otočko, može se podičiti time da iz njega potječu dva nadbiskupa, i to u 50 godina jedan za drugim. Obojica su ostala ljubavlju trajno vezana za svoj Veli Rat, pohodili su ga kad su mogli, osobito ljeti, pohodeći svoju župnu crkvu sv. Ante Padovanskog u kojoj su kršteni.

Ines Grbić

Foto: M. Karadakić




BOŽAVA: Zbor sv. Cecilije iz Kistanja održao koncert u crkvi sv. Nikole

Župni zbor sv. Cecilije iz Kistanja održao je koncert u čast Srca Isusova i Srca Marijina u nedjelju, 2. lipnja, u župnoj crkvi sv. Nikole u Božavi na Dugom otoku.

Zbor pod vodstvom s. Blaženke Delonga i orguljaša Vinka Tomića izveo je pjesme i u čast sv. Nikole koji je naslovnik i zaštitnik božavske župe, kao i zaštitnik Janjevaca koji žive u Kistanjama, pa je to svetac koji i na taj način duhovno povezuje te dvije župne zajednice. Koncert je zaključen izvođenjem pjesme Gospe od otoka.

Koncertu je prethodilo misno slavlje koje je predvodio don Ivan Perković, župnik župe Prikazanja BDM u Kistanjama, na kojem je također pjevao zbor sv. Cecilije. Don Ivan je govorio o značenju nedjelje kao Dana Gospodnjeg, povlaštenog dana Kristovog uskrsnuća. „Nedjelja je i dan ljubavi i služi za psihofizički odmor čovjeka. Čovjek treba posvetiti nedjelju Bogu i vlastitoj duši, biti nositelj blagoslova i milosti za druge duše i spasenje ljudi. Nedjelja je osobiti dan za sebe, treba ga provoditi s obitelji, rodbinom“, istaknuo je don Ivan, potaknuvši da se nedjelja ne stavlja ispred osobe i ispred ljubavi.

Upozorio je da je nerazborito provoditi nedjelju kao još jedan dan za rad, kao i   da mnogi žive nedjelju kao odmor od pijanki i zabava, ili pak za veliku posvećenost sportu, umjetnosti, tijelu, što može prijeći u idolopoklonstvo, ako se u potpunosti zanemari Boga. „Pretvaranje nedjelje u grijeh je gubitak blagoslova. Nepoštovanje nedjelje doprinosi uništavanju obitelji i društva. Udaljavanje od nedjeljne euharistije je udaljavanje od Boga“, upozorio je don Ivan, rekavši da je ne otići nedjeljom na misu kao proživjeti nedjelju bez duše. „Euharistija daje nedjelji dušu, ona je Božji lijek protiv smrti. Nedjelja je povlašteno vrijeme kad trebamo potražiti i naći Boga“, poručio je don Ivan.

Don Mario Karadakić, župnik Božave, zahvalio je zboru sv. Cecilije na dolasku i darovanom vremenu dolaskom na otok, gdje su stigli iz udaljenih Kistanja. Nakon koncerta, ispred crkve bilo je druženje domaćina i gostiju uz kolače koje su priredili božavski župljani.

Ines Grbić

Foto: Župa Božava

 




PRIDRAGA: Nadbiskup Zgrablić pohodio župnu crkvu Gospe od Ružarija

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić blagoslovio je u župnoj crkvi Gospe od Ružarija u Pridrazi krstionicu, svetohranište, križ i nadoltarnu sliku u četvrtak, 9. svibnja, za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio na svetkovinu Uzašašća Gospodinova.

„Krstionica nam pomaže da uđemo u stvarnost Isusovog života, krštenjem se događa promjena našeg života. Uranjamo u sâmog Boga. Svetohranište nam pomaže razumjeti novu stvarnost u kojoj Krist sada živi i stvarnost u koju nas je on uzeo. Kad je Isus uzašao na nebo, time se potpuno vratio Ocu kao Bog i čovjek“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je Isusova pobjeda i naša pobjeda, jer mi smo na njega nakalemljeni. „Isus je nadvladao svako zlo, čak i smrt. Duh Sveti koji je prisutan u Isusu želi i u nama djelovati, želi i nas oživljavati, da i mi činimo znakove koji su pratili Isusove učenike, koje i Božja riječ navodi. Nismo izgubljeni. Krist je svojim uskrsnućem, svojom snagom, silom Duha Svetoga pobijedio zlo i grijeh, a u Kristu smo i mi pobijedili“, istaknuo je mons. Zgrablić, potaknuvši da zahvalimo Isusu za sve što je učinio za čovjeka.

Nadbiskup je potaknuo da se ne bojimo, jer nema grijeha kojeg Gospodin neće oprostiti. „U trenutku našeg začeća, Gospodin nam je darovao dio sebe. Naša duša je bitna, ona nas pokreće i animira naše tijelo. Zato je jako važno da spoznamo vrijednost duše o kojoj ovisi čak i naše tijelo, kako se osjećamo. Naša duša je važna za naše osjećaje, za naše raspoloženje, našu nutrinu“, rekao je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je rekao da je sve što je blagoslovio u toj crkvi znak onoga što smo primili na krštenju i što primamo u sakramentima, što nam je Gospodin donio. Potaknuo je da budemo svjesni da smo uzdignuti na nebo, da ne budemo samo zabrinuti za zemlju i tjelesno, da ne izgubimo dušu. „Opredijelimo se za Boga i budimo radosni svjedoci da nas prate znakovi, da se ne bojimo, jer Krist je pobijedio, a u Kristu smo i mi pobijedili. To nije naša snaga, nego Isusova pobjeda, njegova milost, njegov dar“, poručio je mons. Zgrablić, potaknuvši na poštovanje blagoslovljenih svetinja.

„Radosni smo što je blagoslovljena krstionica gdje će se u osobnoj i u vjeri Crkve dijeliti sakrament novog rođenja, svetohranište za čuvanje euharistije, nebeske hrane, križ koji predstavlja Kristovu muku i njegovu slavnu pobjedu nad smrću te je svjedočanstvo naše vjere i znak ljubavi, a nadoltarna slika Posljednje večere, prikaz Isusa i apostolske zajednice, potiče želju za duhovnim uzdizanjem i osobnom svetošću“, poručio je mons. Zgrablić. U misi su koncelebrirali don Tomislav Baričević, župnik Pridrage i don Šime Kevrić, nekadašnji župnik Pridrage koji je tu djelovao u teško vrijeme komunizma i doprinio je izgradnji pridraške crkve.

U prigodnom obraćanju vjernicima, župnik Baričević istaknuo je vrijednost zajedništva koje je dio i Isusove molitve i potreba osobito u današnjem vremenu. Župnik je zahvalio Margiti Zubčić s kojom je don Tomislav najprije razgovarao o planiranom poslu i premještanju njene već postojeće slike u prostor primjereniji za sliku. Zahvalio je na podršci nadbiskupu Zgrabliću i  župnom vijeću, talijanskoj tvrtki umjetnina Ferdinad Stuflesser (Ortisel) koji su dlijetom oblikovali izvornu skulpturu Isusovog tijela i posredniku do njih, don Srećku Petrovu, župniku Vrane. Župnik je zahvalio vjeroučitelju Danijelu Tiriću koji je iz Moslavine gdje živi nabavio i o svom trošku dopremio stare hrastove grede za križ, a za izradu križa zahvalio je stolaru Miru Petroviću iz Biljana Gornjih.

Baričević je zahvalio i akademskim umjetnicima, kiparu Petru Doliću iz Zagreba i slikaru Mati Ljubičiću iz Zadra. „Kroz djela njihovih ruku: postolje za Gospu Luzaricu, naslovnicu župne crkve, krstionicu, svetohranište i nadoltarnu sliku, gledamo kako je ljepota sličnost s božanskom ljepotom u kojoj stvari imaju udjela“, rekao je don Tomislav. Zahvalio je i suradniku kipara, Ivici Brkiću, kamenoklesaru iz Zadra i Marku Zubčiću pok. Mile na ličilačkoj pripremi zida za postavljanje slike. Stolaru Filipu Kadiji iz Sv. Filipa i Jakova župnik je zahvalio za sjedala, a župljanima što su svojim prilozima doprinijeli ljepoti crkve po njenom uređenju i na duhovnu korist.

Župna crkva Gospe od Ružarija u Pridrazi bila je izgrađena 1978. za vrijeme župnika don Šime Kevrića. Crkvu su do temelja bili srušili Srbi u agresiji na Hrvatsku 1991. godine. Na istom mjestu, po prvotnom projektu koji je izradio ing. Tomislav Paleka iz Zadra, izgrađena je nova crkva koju su bili financirali tadašnje Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo RH, Zadarska nadbiskupija i župa Pridraga. Zadarski nadbiskup Ivan Prenđa posvetio je obnovljenu župnu crkvu Gospe od Ružarija u Pridrazi 5. listopada 2002., za vrijeme župnika Jure Zubovića. Postaje križnoga puta u župnoj crkvi rad su kiparske kolonije i Udruge ‘Sjaj hrvatske Crkve’ iz Osijeka.

Ines Grbić

Foto: M. Karadakić




KISTANJE: Mons. Zgrablić predvodio misu trostrukog slavlja: Uzašašće, Prijenos moći sv. Nikole i 17. godišnjica posvete crkve sv. Nikole

Na svetkovinu Uzašašća Gospodinova u četvrtak, 9. svibnja, svečano koncelebrirano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, kad su proslavljeni i blagdan Prijenosa moći sv. Nikole biskupa i 17. godišnjica posvete župne crkve sv. Nikole u Kistanjama.

Neka ta trostruka proslava „potakne u nama osjećaj ponosa da smo i mi Teofil, da nosimo to ime; da budemo toga svjesni, da s tom sviješću slušamo i slavimo Gospodina; da rastemo u njegovoj ljubavi, spoznaji njegove blizine i da shvatimo veličinu Isusovih riječi ‘Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta’“, potaknuo je mons. Zgrablić, u duhu spomena Teofila u prvom čitanju iz Djela apostolskih.

U Teofilu se svatko od nas može prepoznati, rekao je nadbiskup, istaknuvši da ta riječ znači osobu koju Gospodin ljubi. Teos znači Bog, a filia ljubav. „Ljubav je dar kojeg je uskrsli Gospodin obećao svojim učenicima i darovao ga je i nama. Taj dar nam omogućuje da Gospodina prepoznajemo, sretnemo, da s njim živimo i da hodamo s Gospodinom koji je s nama u sve dane našeg života“, rekao je nadbiskup. Zadnje riječi koje je Isus rekao učenicima prije nego je uzdignut na nebo su: „Primit ćete Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci sve do nakraj zemlje“.

Biti uzdignut na nebo koristi se i u Starom zavjetu, kad se riječ ‘uzdignuće’ koristi za kraljevsku čast. „Kralj je bio uzdignut kad je počeo svoju službu. Ako je Isus uzdignut, znači da je uzdignut u Božju čast, uzdignut je u svijet gdje je Bog. To znači njegovo gospodstvo nad svime stvorenim, da je gospodar neba i zemlja koji je pobijedio svakog ljudskog neprijatelja, svako ljudsko zlo, smrt i sjedi s desne Ocu. Gospodin je uzdignut u Božju blizinu nakon što je uskrsnuo i učinio nešto veliko za nas. Gospodin je stvorio nešto za nas, a to je otkupljenje i spasenje i vraća se k Ocu“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Nakon što je Isus uskrsnuo i 40 dana se ukazivao svojim učenicima, Isus je otišao u Božje boravište, ali to nije prostor poiman u ljudskoj kategoriji. „Bog je u drugačijoj stvarnosti od ove zemaljske, ali ne negdje drugdje, jer Isus je rekao: ‘Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta’. Gospodin je za svoje boravište prvenstveno izabrao naš život. Gospodin se nastanio u našoj duši. Po otajstvima naše vjere Krist se nastanio u našoj duši“, istaknuo je mons. Zgrablić, upozorivši da čovjek često živi kao da nema duše, a ona je vrijedna i dragocjena.

„Krist je izabrao za svoje svetište, za hram u kojem će on boraviti našu dušu, naš život. To je sveto mjesto u kojem Gospodin boravi. To je novo boravište koje je on izabrao svojim uzašašćem, da nam bude toliko blizu, da bude doista dio našeg života. To spoznajemo u svecima, u blagdanu Uzašašća i u slavlju posvete crkve. To prepoznajemo kao novi oblik Isusovog boravka u našem životu“, istaknuo je nadbiskup. Stoga je lijepo uz blagdan Uzašašća slaviti i sv. Nikolu „koji je također uzišao, uzdignut je do Boga kao svi sveci koji su s Bogom živjeli“. Nadbiskup je zahvalio Bogu za Božji hram kistanjske župne crkve koja je osobito boravište u kojem se Gospodina slavi i gdje se on daruje u svetim znakovima i otajstvima.

Naš život je zadatak, trud, hod i napor da sve više i dublje otkrivamo Božju prisutnost i Božje djelo, što je Bog učinio za nas ljude, rekao je mons. Zgrablić. „Ako smo po sakramentima povezani s Kristom, onda je blagdan Uzašašća naša pobjeda. Mi gledamo Krista, ali gledamo i sebe, da je Gospodin i nas uzdignuo k sebi, k Bogu. Toliko nas je približio Bogu da mu bliže ne možemo doći. Moramo rasti u našoj spoznaji, u našoj svijesti i vjeri Božje prisutnosti. Što više budemo rasli u vjeri Božje prisutnosti, davat ćemo više prostora Duhu Svetom kojeg nam je Gospodin darovao, da on može djelovati u našem životu i da možemo koristiti službe koje nam Gospodin povjerava“, rekao je mons. Zgrablić. Živeći te službe, možemo nastojati oko mira, kako kaže apostol Pavao.

„Ljubav ne može biti pasivna, nego uvijek čini dobro drugome“

„Živjeti sa svakim u miru ne znači živjeti u pasivnosti, ignoriranju ili samo toleranciji. Nego, mir koji Bog daruje ispunjen je ljubavlju. Nema Božjeg mira bez Božjeg duha i Božje ljubavi. Ljubav ne može biti pasivna, nego uvijek čini dobro drugome. Čineći dobro drugome, duša se ispunja mirom i širi mir oko sebe“, rekao je predvoditelj slavlja. Kad osoba čini dobro, izgone se i zlodusi.

„Ako se Boga donosi kao ljubav, radost i mir gdje je mrak, netrpeljivost, podjela, tuga, tjera se zloduh koji donosi negativno u životu. To imamo priliku činiti svakog dana u našoj sredini, u našoj obitelji. Da Božjom snagom, potaknuti Božjim duhom, ne samo svojim silama, nego sviješću Gospodnje prisutnosti, možemo izgoniti zlo u nama i oko nas, da Gospodin bude više prisutan u našem životu“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Isus kaže da ćemo govoriti drugim jezicima. Neki imaju dar govora u jezicima, glosolaliju, ali „jezik kojeg svi ljudi razumiju je jezik duha, jezik ljubavi. Taj novi jezik kršćani moraju govoriti, da ljubimo na Isusov način. Isus ljubi ne samo kad ima simpatije i osjećaje prema nekome, nego nikada nikoga nije isključio iz svoje ljubavi, pa ni protivnike, one koji su ga razapinjali i osudili na smrt. Isusova ljubav je bila potpuna i bezuvjetna. To su činili sv. Nikola i drugi sveci: ljubili su čovjeka bezuvjetno, pa i one koji su ih progonili, mučili, ubijali, koji su bili njihovi protivnici. Sveci nisu dozvolili da u njihovo srce uđe zlo, jer su bili osposobljeni govoriti novim jezikom“, poručio je mons. Zgrablić.

Nećemo biti izuzeti od nevolje, bolesti i poteškoća, ali Gospodin je s nama u našem životu, pobjednik, uzašao je na nebo, istaknuo je nadbiskup, poručivši: „Gospodin će onima koji ga ljube sve okrenuti na dobro. I po milosrđu kojim Bog odgovara na grijeh koji počinimo, shvatit ćemo koliko je Bog velik“.

U misi su sudjelovali i Janjevci iz Dubrovnika s don Robertom Ćibarićem koji godinama dolaze na proslavu u Kistanje, a Janjevci iz Kistanja idu u Dubrovnik na Festu sv. Vlaha, kao i monasi iz obližnjeg manastira Krka koji također časte sv. Nikolu.

Župnu crkvu sv. Nikole u Kistanjama, nakon sedmogodišnje gradnje, 9. svibnja 2007. g. posvetio je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa. Uz mnoge dobročinitelje, dvije trećine sredstava za izgradnju crkve sv. Nikole osigurala je Zadarska nadbiskupija. Do izgradnje te crkve s visokim zvonikom, vjernici su se okupljali u maloj crkvi Prikazanja BDM koja se nalazi ispred sadašnje župne crkve. Nadbiskup Prenđa, a s državne razine tadašnji ministar obrane Gojko Šušak, uz podršku hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, bili su se zauzeli da Janjevci, najstarija hrvatska dijaspora, 1997. g. nastane Kistanje i da to, nakon Janjeva na Kosovu, bude njihov novi dom po povratku u domovinu Hrvatsku, gdje sada žive janjevačke obitelji s brojnom djecom, u otvorenosti životu i snažnoj povezanosti s Crkvom.

Na kraju mise, prisutnima se obratio Pavao Palić iz Zagreba. Zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću što radi dolazi u Kistanje, kao i njegovi prethodnici. „Nemojte nikad zaboraviti ove ljude, jer oni su jamstvo čvrste vjere i velike ljubavi prema svom hrvatskom kraju. Apostol Pavao kaže Apolonu: ‘Ja sam zasadio, ti zalijevaj, a Bog će dati rasti’. Prvi župnik don Gašpar Dodić, mons. Nikola Dučkić, don Josip Dučkić i sadašnji župnik Ivan Perković, svi su nešto zasadili na oranici zajednice vjernika koji su zalijevali kistanjski kraj svojom ljubavlju, vjerom, žrtvom, svojim protivštinama, siromaštvom. Zato je i plodonosno, puno je djece, radosti i svjedoci smo kako se iz kamena, iz ničega, stvara život i ljepota Božjeg stvaranja. Hvala vam na svjedočanstvu te divne vjere. Ostanimo sjeme koje je posijano, zalijevat ćemo ga, budimo hrabri i radosni i samo naprijed“, poručio je Palić janjevačkim vjernicima. Kroz sedam stoljeća njihove povijesti, trajna je povezanost janjevačkih ljudi s njihovim zaštitnikom sv. Nikolom te sv. Nikolu zahvalno časte dva puta godišnje, 6. prosinca i 9. svibnja.

Pjevanje na misi predvodili su župni zbor sv. Cecilije iz Kistanja i Mješoviti pjevački zbor ‘Janjevo’ iz Zagreba pod ravnanjem s. Blaženke Delonga. Zbor Janjevo iz Zagreba darovao je mons. Zgrabliću kip sv. Nikole biskupa, a župljani Kistanja darovali su mu Višeslavovu krstionicu i Bašćansku ploču, radove kistanjskih obrtnika.

Kistanje od 2015. g. imaju relikvijar u kojem je ampula koja sadrži Mannu sv. Nikole, svijetla tekućina koja prokapljuje iz kostiju sv. Nikole. Tu je relikviju župi Kistanje darovao mons. Francesco Cacucci, nadbiskup metropolit Barija i papinski delegat tamošnje bazilike Sv. Nikole u kojoj se čuvaju moći sv. Nikole. Nakon mise, nadbiskup Zgrablić predvodio je procesiju s tim moćima sv. Nikole biskupa.

Posmrtni ostaci sv. Nikole prenijeti su u talijanski grad Bari i pohranjeni u crkvu izgrađenu njemu u čast, 9. svibnja 1087., uz veliko slavlje u kojem je sudjelovao i Papa. Do tada je tijelo sv. Nikole bilo u katedrali u Miri, u današnjoj Turskoj. Pred opasnošću muslimanskog osvajanja Mire, mornari iz Barija uzeli su iz grobnice kosti sv. Nikole i prenijeli ih na sigurno, u Bari, 9. svibnja 1087. godine.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić




SVJEDOČANSTVO vjere i života u trpljenju i umiranju – Božidar Petani, angažirani vjernik laik iz župe Gospe Loretske, Zadar

„Neka se ispuni moj vapaj od početka, otkad sam saznala za njegovu tešku dijagnozu: Gospodine, budi blagoslovljen i proslavi se!“, kaže Sonja Petani, supruga Božidara Petanija kojega su u prvom tjednu travnja brojni u Zadru ispratili u Vječnost. S Božidarovog sprovoda ljudi nisu otišli očajni, nego utješeni, mnogi među njima govoreći da tako ‘nešto’ još nisu doživjeli. Ljudi sami kazuju: ‘Svjedočili smo znaku velike Nade, Vjere i Života’.

Objava koju je na Facebook stranici Zadarske nadbiskupije u velikom broju čitalo više tisuća ljudi o posljednjem ispraćaju Božidara, rodom iz arbanaške župe Gospe Loretske, u prilog je ostvarenju Sonjine molitve da se po Božinoj smrti proslavlja Božansko milosrđe. Doživljavajući čudesno očitovanje mnogih Božjih znakova tijekom godinu i četiri mjeseca Božine teške bolesti, Sonja se pitala: „Čemu, kome posvetiti Božinu bitku?“. I pokazalo se – Božanskom milosrđu. I u toplicama gdje je bio, iznad mjesta Boži namijenjenog, nalazila se i dočekala ga je slika Milosrdnog Isusa.

Cijelo vrijeme tijekom njegove bolesti, Božo i Sonja molili su krunicu Božanskog Milosrđa. Zadnja dva mjeseca, kad je teže govorio, Sonja je uz Božu sama nastavila moliti. Potom mu je, nakon izmoljene krunice, čitala Dnevnik sv. Faustine Kowalske, želeći ga i time ohrabriti po milostima koje je Isus obećao sv. Faustini za vjerne duše.

Zadnjih deset dana života proveo je u bolnici. Svi koji su ga posjetili, i svećenici iz Arbanasa, uz Božinu postelju molili su krunicu Božanskog milosrđa, a dva puta pridružile su im se i obitelji drugih pacijenata. Do prve nedjelje po Uskrsu, Nedjelje Božanskog milosrđa, dan nakon koje je pokopan, Sonja i Božo molili su Devetnicu Božanskog milosrđa. I umro je Božo dan prije završetka te Devetnice, njen osmi dan.

„Božo je ljubio Boga svim srcem, svom dušom i svim umom svojim. Tako je on živio, djetinjom vjerom, do bolesti. Iskrenom vjerom punoga srca, kao malo dijete. Toliko je on čvrsto vjerovao Gospodinu. Bolest ga je potpuno preobrazila i baš ga stavila u dubinu, pred Križ. I pred Milosrđe koje je on častio. Kao i Srce Isusovo, skroz radosno, ali isprva bježeći od patnje.

A onda je duboko porinuo u otajstvo Križa i to svjedočio. Svi su vidjeli koja je preobrazba nastala, kad je Božo bolovao, s obzirom kakav je čovjek prije bio. Bog je dao da u smrti dočeka Božansko milosrđe. To je pobjeda. I nije kraj, nego početak“, kaže Sonja i nastavlja: „U svemu tome, ja sam stalno imala poticaj da trebam služiti. Da trebam izdržati sve što se događa i služiti. Božo je bio perfekcionist i uvijek je išao do kraja i prije u životu, u sportovima, u svemu. Tako je i u bolesti, s teškom hemiparezom, lijeva polovica tijela bila mu je oduzeta, ali on je i u tom stanju naučio hodati. Mi smo vježbali, hodali, išli smo svaki dan na misu, dok god je mogao. Dok nije jednog rujanskog dana pao, točno pred slikom Milosrdnog Isusa. I ništa mu se ni tada nije bilo dogodilo. Nakon toga prošli smo bolničke pretrage koje su potvrdile da mu se prilikom toga pada, u glavi ništa nije dogodilo“.

Drugovali su Božo i Sonja s Nebeskom Crkvom, sa sv. Josipom. Počevši od Bezgrešne, kojoj je Sonja osobito posvećena. I Božo je izvršio posvetu Bezgrešnoj 8. prosinca 2023., pred kipom Gospe Loretske, u zajedništvu vjernika koji svakog ponedjeljka u arbanaškoj crkvi Gospe Loretske mole za pastire Crkve. I tada je Božo u svojoj ruci držao upaljenu svijećicu dok su molili posvetu Bezgrešnoj. Sonja je zahvalna što je Božu i njihovu obitelj u njihovoj kući, za svoga pastirskog pohoda toj župi, pohodio i dolaskom ohrabrio i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, na prijedlog arbanaškog župnika don Mate Kujundžića.

I baš i upravo na svetkovinu Bezgrešne, 8. prosinca 2022., dogodila se jaka tjelesna manifestacija kojom je i na izvanjski način počeo križ Božine bolesti. Obraćao se Božo i našim, zadarskim svecima, koji njemu nisu bili na razini jednog godišnjeg, blagdanskog slavlja i tradicijski spomen iz 4. stoljeća.

Božo je počeo baš zazivati zagovor zadarskih svetaca, Stošije, Krševana, Zoila i Šime od dana kad je primio bolesničko pomazanje u zadarskoj crkvi sv. Šime, dan nakon proslave blagdana sv. Šime, 9. listopada 2023. godine. Nedugo nakon toga, završio je u bolnici i čudesno se, mimo medicinskih prognoza, nakon teške moždane upale, probudio ujutro na blagdan sv. Krševana.

I Sonja se čudila, otkud Boži poticaj i želja, od svih poznatih svetaca svijeta, intenzivno se utjecati zagovoru baš zadarskog zaštitnika, sv. Krševana? Realno, Krševana se, u većini, spominjemo od njegovog blagdana do blagdana. No, Božo je vjerovao u živu prisutnost sv. Krševana. I, nakon prve jače krize koju je imao uslijed upale mozga, tijekom njegove prve hospitalizacije, Božidar se probudio – baš na blagdan sv. Krševana, 24. 11. 2023. godine. Ta prva velika kriza koja je bila zahvatila cijelo njegovo tijelo, dogodila se deset mjeseci nakon Božine teške operacije, koja je bila na rođendan njegove supruge Sonje, 27. siječnja 2023. godine. Operacija je bila tako zahtjevna i kritična da im je rečeno kako nakon nje ima još koji mjesec života. No, Božo je, uz pomoć Neba i svoga Gospodina, nadživio medicinske prognoze.

Dan prije Krševanovog blagdana, stanje je bilo tako kritično, da su im rekli da Božo noć neće preživjeti. Sva tri arbanaška svećenika tada su pohodila Božu i liječnici su obitelji dali cijeli dan priliku da se od njega oproste. „Božo se sutradan probudio iz toga teškog stanja, da smo mi svi bili zatečeni. To je bilo nevjerojatno. Zazivali smo sv. Stošiju, sv. Krševana, sv. Šimu, sv. Zoila, i pratili su ga“, kaže Sonja.

Sljedeća, druga velika medicinska kriza s njegovim stanjem bila je dva mjeseca nakon toga, kad je Božo završio u bolnici opet uz zadarsku zaštitnicu, kojoj se prethodno utjecao – na blagdan sv. Stošije. Od tada je deset dana boravio u bolnici, a dva dana, zemaljski gledano, bio je ‘isključen’ za mogućnost oporavka. No, nakon sv. Krševana iz prve krize, i sv. Stošija je podigla Božidara i taj drugi  put. Stošija, zaštitnica i mučenica (bračne) čistoće, bila je na usnama Božinih zaziva. Nakon zloćudne dijagnoze, Božo je molio Devetnicu sv. Stošiji, ususret njenom blagdanu 15. siječnja.

Od svih i toliko općepoznatih univerzalnih i hrvatskih svetaca čijem se zagovoru ljudi uglavnom i najviše utječu, kod vrata Božine sobe u zagrebačkoj bolnici Rebro gdje je bio na operaciji, nalazila se slika baš i upravo – Sv. Stošije – usred zagrebačke bolnice! Zadarska zaštitnica Stošija dočekala je Božu odmah na vratima njegove bolesničke sobe na Rebru.

Dok god je fizički mogao, Božo je svoj dan započinjao zazivom Duha Svetoga, moleći Himan Duhu Svetom te posvetu Srcu Marijinom i Srcu Isusovom. Činio je to na koljenima. Ta, ‘samo’ tijelo mu je bilo bolesno. Ne njegova božanska volja, patnjom isprano htijenje i trpljenjem očišćena duša. Za vrijeme te molitve Božo je uvijek bio okrenut prema zvoniku i oltaru svoje župne crkve Gospe Loretske, u čijoj blizini Petanijevi žive.

Svaki dan bio je pomazan nekom blagoslovinom: balzamom Milosrđa iz Krakowa, ili uljem iz Loreta, uljem sv. Šarbela iz Libanona ili blagoslovljenom vodom iz Lourdesa. Od početka njegove bolesti, Gospodin je Boži pokazao niz konkretnih, čudesnih očitovanja, da s evanđelistom Lukom, i po Božinoj smrti, možemo reći: „Svjedoci smo tih događaja mi i Duh Sveti, kojega Bog dade onima što mu se pokoravaju“. I sv. Luka je bio liječnik. A put obraćenja Bože i Sonje počeo je upravo na svetkovinu Duhova 2006. godine u Međugorju, gdje je tada hodočastio autobus uglavnom bračnih parova, koji uskoro nakon toga postaju članovi crkvene zajednice Apostoli Krvi Kristove.

Cijeli život Božo, vrhunski sportaš, izgledao je stameno, kršno, čvrsto, čelične snage i mišića. Istrenirano. Pred kraj života, po bolesti je uslijedio najteži i najzahtjevniji trening njegove duše, uma i duha. Koja je to i kolika poniznost, nakon ljepote i snage njegovog sportskog izgleda, otkriti se pred ljudima u nemoći, bez glasa, kad je taj tjelesni sklad narušen; biti među ljudima koji su te do jučer poznavali kao osvajača najviših visina i dubina, u stanju koje je odudaralo od svega kako si ‘moćno’ prije izgledao. Biti pridržavan rukom svoje Sonje dok hromo hodaš, kad ideš kleknuti pred svoga Kralja i podići se, prije i poslije svete pričesti na misi.

Božo je prije bolesti mogao i činio toliko toga što je većini drugih, ‘prosječnih’ ljudi, u smislu tjelesne izdržljivosti i snage, nemoguće i neuobičajeno činiti. Tim više, u Božinom životu tako vidljivim, opipljivim biva Božja riječ iz Knjige Propovjednika: „Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog… Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja“.

Božina bolest i smrt, baš u ovom uskrsnom vremenu, snažno progovara i ljude je, kao Navještaj i svjedočanstvo, božanski dotaknula. Ta snaga uskrsnuća života našega brata u vjeri ucijepljenoga u tkivo svoje župe i Crkve dotaknula je sve koji su ga poznavali i koje je objava o njegovom ispraćaju dodatno, nježno i dirljivo ‘protresla’, potaknula na promišljanje o besmrtnom životu, Bogu, snazi duše i vjeri, kako to samo ranjeno srce, koje istovremeno krvari i biva balzam, zna učiniti, pokrenuti… mlade i zrele ljude, djecu koji su o Božinoj smrti i životu ovih dana govorili svojim bakama i djedovima, raznoseći im s Facebook stranice Zadarske nadbiskupije objavu s njegovog posljednjeg ispraćaja.

Župnik don Mate: „Božo je uvijek svetu pričest primao na koljenima, s dubokom poniznošću“

Na Božinom sprovodu na Gradskom groblju u Zadru, u ponedjeljak, 8. travnja, don Mate Kujundžić, župnik Arbanasa je rekao: „Božina smrt je prije svega otajstvo uskrsnuća. Božidar mi je prvi susjed, puno vremena proveli smo zajedno, u uredu. Sjećam se toga dana kad su javili da ne ide kako treba. Ušao je u moj ured, znao je dijagnozu. Rekao mi je: ‘Don Mate, što je ovo? Što sada?’. Bio sam zatečen. Rekao sam mu: ‘Možda te Gospodin zove na neku drugu razinu’. Jer mi ovo ne razumijemo. I tamo gdje je on bio sam, a znamo s čime se bavio i što je volio, često je sam zaranjao – i nitko nije išao za njim. Slično je i kod ovih bolesti. Mi ne možemo jedni druge u tome skroz slijediti niti znamo kako je drugome. Ali, patnja nije Božja kazna. Ona se pritjelovljuje Isusovim patnjama, kako kaže i sv. Pavao, otkupljenju. Ona nam otvara vrata raja. Vjerujemo da se to događa i ne mogu drukčije nego da vam to svjedočim.

Kolege svećenici, obitelj i drugi koji su bili blizu Božidara, ja ne znam da je on propuštao svetu misu i kad je bio zdrav. Uvijek je svetu pričest primao na koljenima, s dubokom poniznošću. Mislim da je nama to veliko i otajstveno da mi to razumijemo. Neka mu bude nagrada Gospodin koji je uvijek bio s njim. Božidar je uvijek spominjao njegov petak, prvi petak, toliko je častio Srce Isusovo kroz svoj život. Dragi Božo, hvala ti za sve što si dao gradu Zadru, Arbanasima i našoj domovini, za vrijednosti koje si ostavio, obitelj. Do susreta u vječnosti“, rekao je don Mate.

Don Marko: “Božidar je govorio: ‘Ja želim biti svet'”

Nakon sprovoda, misu zadušnicu u crkvi Gospe Loretske predvodio je don Marko Majić Mazul, arbanaški župni vikar koji je Božu duhovno pratio. Don Marko je u propovijedi rekao: „Bog je odabrao za kraj njegovog ovozemaljskog života petak, dan Presvetog Srca Isusovog koje je Božidar jako častio. Ispraćamo ga na Blagovijest, još jedan dar – Božidara predajemo gore u najsigurnije ruke. Sveci su govorili da su najsigurnije ruke, ruke Blažene Djevice, Marije. Nas dvojica postali smo baš braća, prijatelji. Život kojeg sam kod njega vidio daje mi smiraj u srcu, povjerenje, jaku vjeru da je zaista otišao u prave ruke.

Isus je rekao, tko u njega vjeruje, ako i umre, živjet će. Susreo sam jedanput Božidara vani ispred crkve, pred vratima oratorija, još dok nije imao bolest. Došao je na molitvu, trebao je moliti s par ljudi neku dužu molitvu. Čekao je, međutim, nitko nije došao. Pitao sam ga: ‘Božo, što čekaš?’. Rekao je: ‘Pa čekam da ljudi dođu na molitvu, dogovorili smo se. Trebamo moliti’. Tražio je brojne sportove i situacije da se ispuni, baš do kraja. Na početku našeg upoznavanja, izgledao mi je baš kao malo dijete. „Ne, mi ćemo moliti. Nije bitno je li tko došao. Ja sam došao i moram moliti“. I mi smo tu molili. Meni je to bilo svjedočanstvo i poticaj.

Poslije, kad ga je bolest zahvatila, bio je i u stanju kad nije više mogao govoriti. Posjećivali smo ga i u bolnici. Onda se nazirala neka riječ na njegovim usnama, pa smo svi prebirali što hoće reći. Jel’ ti što treba? I kao da je htio reći, i skupio je snagu, i izrekao je i čuli smo ga. I navikneš da bolesnici, neki će kukati, neki će nešto tražiti. Mi smo se toliko naprezali, a on na kraju kaže: ‘Ma ništa, sve u redu’.

Ono što je imao u srcu i što je rekao je pokazatelj njegovog duhovnog stanja. Odmah sam pomislio na plodove Duha Svetoga: blagost, uzdržljivost, mir, ljubav. To se tako sjajno svjedočilo kroz njega. I to svjedoče svi koji su ga poznavali i u teškoj bolesti.

Božidar svjedoči da je ovaj život kratak i da nema toga ekstrema, ispunjenja, materijalizma, nema toga novca koji čovjeka mogu tako umiriti, kao dragi Bog. Božidar svjedoči rečenicu sv. Ivana Bosca: ‘Spasi dušu, spasio si sve’ i sv. Dominika Savija: ‘Ako ne postanem svet, nisam ništa napravio’.

Božidar je govorio: ‘Ja želim biti svet’. I zaista se trudio. A Bog ga je čuo i čistio izvanredno i prebrzo – da to postigne na najbrži mogući način. Jedan njegov bližnji rekao je 1:0. Božidar je uspio. On je pobijedio. U to čvrsto vjerujem.

Možemo mi biti sretni na zemlji, ali pitanje je, hoćemo li mi pobijediti? Hoćemo li mi uspjeti? Svjedočanstvo našeg Božidara, njegove obitelji, bližnjih i prijatelja možemo zaključiti s rečenicom iz Evanđelja: Reče joj Isus: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?’. Odgovori mu: ‘Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!’“, poručio je don Marko.

Božidar Petani, otac trojice sinova, bio je poznati ronilac, nacionalni rekorder i svjetski prvak u ronjenju na dah, osvajač brojnih sportskih odličja. Dobitnik je Grba Grada Zadra i najbolji sportaš Zadarske županije u 2012.

Preminuo je u petak, 5. travnja 2024. u 50.-oj godini života. Pokopan je u ponedjeljak, 8. travnja. Supružnici Božidar i Sonja kao bračni par živo su svjedočili svoju vjeru i jako su aktivni u svojoj rodnoj župi Gospe Loretske u Arbanasima. Sonja je supokretačica i voditeljica molitvene zajednice ‘Svećenički marijanski pokret’ u posveti Bezgrešnoj koja djeluje u arbanaškoj župi. Svakog ponedjeljka na molitvenom susretu u crkvi Gospe Loretske u Arbanasima, nakon večernje mise, ta zajednica okuplja se pred kipom Gospe Loretske i moli za crkvene pastire, svećenike i biskupe.

Dragi Božo, hvala što si baš i za vrijeme teške bolesti, živo i ponizno svjedočio povezanost s Nebeskom Crkvom i vjeru u Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić / Privatna arhiva Petani




MEĐUGORJE: Hodočašće župljana iz Slivnice i Islama Latinskog u Međugorje

Župljani župe sv. Kuzme i Damjana iz Slivnice i župe sv. Nikole iz Islama Latinskog, predvođeni svojim župnikom don Lukom Šustićem, hodočastili su u subotu, 6. travnja u Međugorje.

Dva autobusa sa 111 hodočasnika vodili su župnik Šustić i Denis Žunić, vjeroučitelj iz Slivnice. Susret je bio prožet osobnom i zajedničkom molitvom, prigodom za ispovijed i druženjem. Među hodočasnicima su bile i mlade obitelji s djecom, krizmanici i prvopričesnici. „Župljanima to hodočašće predstavlja duhovno bogatstvo, posvjedočili su kako ih je duhovno ispunilo, molitveno, a međusobno druženje dodatno ih je zbližilo i povezalo. Hodočašće je način evangelizacije i osobito draga ponuda Crkve vjernicima koje u njima potiče dodatno predanje u odnosu s Gospodinom i njegovanje pobožnosti. Hodočasnici su ponijeli svoje nakane, potrebe, zahvale, neki su išli i bosi na brdo ukazanja“, rekao je župnik Šustić. Hodočasnici su pohodili Gospin muzej i brdo ukazanja, a putem do brda molili su krunicu. Sudjelovali su i u zajedničkom večernjem programu koji se sastojao od molitve krunice, misnog slavlja i euharistijskog klanjanja pred Presvetim. Župljani Slivnice i Islama Latinskog prije nekog vremena hodočastili su u Mariju Bistricu. No, odaziv za ovo hodočašće u Međugorje bio je višestruko veći.

I.G.

Foto: Župa Slivnica




OBROVAC: Nadbiskup Zgrablić predvodio misno slavlje i procesiju na svetkovinu sv. Josipa

Na svetkovinu sv. Josipa u utorak, 19. ožujka, svečano koncelebrirano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Josipa u Obrovcu predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Župna crkva u Obrovcu iz 17. st. prva je crkva koja je posvećena sv. Josipu u Dalmaciji, a Obrovac na Josipovo slavi i svoj Dan Grada.

„Sv. Josip je veliki svetac kojeg častimo kao zaštitnika cijele Katoličke Crkve i našeg hrvatskog naroda. Hrvatski sabor je 1687. godine izabrao sv. Josipa za svoga zaštitnika.  S pravom se utječemo sv. Josipu u svojim molitvama“, rekao je mons. Zgrablić. Potaknuo je da molimo zagovor sv. Josipa za obitelji, hrvatski narod, Crkvu i za cijeli svijet. „Predajmo naše molitve s povjerenjem i pouzdanjem sv. Josipu koji neka nam bude još više uzor i primjer da ga nasljedujemo u svim njegovim krepostima. Sv. Terezija Avilska je rekla kako nikad nije nešto molila od sv. Josipa, a da joj to nije bilo uslišano“, podsjetio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo kako mu je jedan svećenik, koji je podrijetlom iz okolice Obrovca, rekao: „Ja sam dijete sv. Josipa i vjerujem da sam zahvaljujući sv. Josipu ostao živ“. Kao malo dijete, taj svećenik je bio teško bolestan. Roditelji su pješačili nekoliko sati da ga dovedu liječniku u Obrovcu, a on je rekao da nemaju potreban lijek. Trebalo ga je čekati neko vrijeme, pa je liječnik preporučio neke čajeve kao moguću pomoć djetetu.

„Majka je tada rekla suprugu: ‘Tko će dočekati te lijekove i naći te čajeve? Idemo mi zamoliti sv. Josipa, idemo naše dijete koje i nosi ime Josip, zavjetovati sv. Josipu’. Učinili su to u župnoj crkvi sv. Josipa u Obrovcu. Nakon toga, njemu je bio bolje i on je ozdravio“, prenio je nadbiskup svjedočanstvo toga svećenika.

„Sveci nam daruju milosti koje ne možemo postići sami svojim snagama. Nosimo različite potrebe našeg srca pred sv. Josipa, ali Bog nam je dao svece i kao uzore. Ne samo da bismo po njima dobili neku milost, nego da bi nam bili primjer kako i mi možemo doći do Gospodina i živjeti kako su sveci živjeli. Ono što su sveci živjeli i mi možemo ostvariti u našem životu“, poručio je nadbiskup.

Rekavši kako je u osobi sv. Josipa svatko pozvan vidjeti svoj život, a u Božjoj riječi prepoznati svoju dušu i što Bog želi činiti u našem životu, nadbiskup je razmatrao osobine sv. Josipa, opisane i u Svetom Pismu, koje smo i mi pozvani nasljedovati.

„Bog nije samo neki dodatak našem životu kojem se utječemo kad nam je nešto potrebno, kada nešto ne možemo postići svojim snagama, nego Bog je s nama u životu, nikad nas ne napušta i vodi nas najvećem dobru. Trebamo prepoznati Gospodina i poput sv. Josipa, dopustiti da Bog djeluje u našem životu“, poručio je mons. Zgrablić.

Sv. Josip imao je važnu i nezamjenjivu ulogu u rođenju Isusa. „Ako sebe stavimo na mjesto sv. Josipa i shvatimo da je to Božji govor nama, onda i mi sebe prepoznajemo kao one koje je Gospodin izabrao svojom milošću, da i mi pomognemo da se Krist rodi u ovom svijetu, da Krist hoda i može rasti u ovom svijetu“, istaknuo je nadbiskup.

Josip je muž Marije koja je začela silom i snagom Duha Svetoga. „Isusovo rođenje i dolazak na ovaj svijet nije samo naravni događaj. U Isusu je prisutan Duh Sveti, nazočan je Bog koji djeluje u njemu i njegovom životu. Mi smo usko povezani uz Josipovu zaručnicu, Mariju koja je slika Crkve. Gospodin nam povjerava svoju Crkvu da s njom surađujemo, da budemo aktivni, ne samo pasivni promatrači. Nego da budemo aktivni, kako je to bio sv. Josip; da bi Isus onda nama bio blizu, da bismo bili dio njega i njegovog života“, rekao je mons. Zgrablić.

Isus se rađa silom i snagom Duha Svetoga. „Usprkos naše grešne, ranjene naravi, Bog je s nama, daruje nam Duha Svetog, nastanjuje se u našem životu i čini da postanemo hram Duha Svetoga koji će se razvijati u našem grešnom životu; tu Gospodin traži svoj stan. Bog nije s nama samo u lijepim trenucima našeg života ili samo dok smo u crkvi. Gospodin nas nikad ne napušta. U trenucima naših slabosti, nemoći i poteškoća, Gospodin nas još više zove k sebi.

Zar ne osjećamo u sebi jaku želju, toliko da nas zahvate i emocije, suze, muka, jer čeznemo za dobrim, lijepim, za mirom, radošću, slobodom, za oslobođenjem? Nisu li to znakovi da nas Gospodin još više traži u našem grijehu? Ali, uvijek kao Spasitelj, kao liječnik, kao Bog u ljubavi; kao otac pun nježnosti prema djetetu kojem je teško, kao majka koja se još više zauzima za dijete kojem je najteže. Tako se Gospodin približava nama u našem životu“, utješio je nadbiskup.

Sveto Pismo govori i o Josipovim snovima. Snovi su način kako Josip prima Božju riječ. Stari Zavjet često izabire način kako Bog progovara pojedincu i narodu. „U tim snovima možemo prepoznati Božju riječ koja odgovara na naše duboke želje, snove za onim što je dobro, lijepo, pozitivno. U Božjoj riječi prepoznajemo anđela Gospodnjeg koji nam dolazi i govori nam što ćemo učiniti.

Nije dovoljno da se u životu oslonimo samo na našu narav, samo na naše promišljanje, razmišljanje. Naš razum je važan i njime se moramo služiti. Ali, mi nismo samo razumska bića, nego smo i duhovna bića. Prema tome, u svom duhu moramo prepoznati i ono što Gospodin nama govori“, potaknuo je predvoditelj slavlja, rekavši da je Bog svakoga stvorio s razlogom.

„Nitko nije nevažan na ovom svijetu. Svaki čovjek je bitna karika vjere u Božjem planu na ovom svijetu. Bog s čovjekom ima plan. Prema tome, u svom životu, iz dana u dan, trebamo prepoznavati Božju volju za nas“, naglasio je nadbiskup, potaknuvši da čovjek u odnosu s Bogom postavlja pitanja: „Bože, zašto ti mene na to pozivaš? Bože, zašto mene privlači to dobro? Što hoćeš od mene danas, u ovom trenutku?“.

„Važno je da u životu tražimo Božju volju, da slušamo ono što nam Gospodin nadahnjuje u našoj duši i srcu. Da to usklađujemo s Isusom Kristom, poznajući Isusa koji je savršeno vršio volju Božju. Kada budemo blizu Isusa, znat ćemo prepoznati Božju volju za nas i Duh Sveti će biti svjetlo našoj naravi, našem razmišljanju, da možemo otkriti ono što Bog nama želi, u našem životu“, rekao je nadbiskup, dodavši da nam je sv. Josip primjer i uzor što i mi trebamo činiti.

„Gospodin vidi puno dalje od naših misli. On vidi naš život cjelovito, mi vidimo djelomično“

Evanđelist Matej kaže da je Josip učinio onako kako mu je naredio anđeo Gospodnji. „I nama Bog naređuje. Ali, to naređenje je ono što odgovara našoj naravi, ono što odgovara našim željama, našim darovima koje smo primili od Gospodina. To se nama ne nameće, nego to je duboko naš identitet, ono za što nas je Bog stvorio. Prema tome, slušajući Božju volju, mi sebe ostvarujemo na originalan, jedinstveni način u svijetu, u ulozi koju je Gospodin nama zadao“, poručio je mons. Zgrablić.

Sv. Josip nije sve u potpunosti razumio u odnosu na Božji plan. „Nije mu bilo sve jasno. Nemojmo očekivati da će nam sve što Bog od nas očekuje uvijek biti kristalno jasno i da ćemo razumjeti; da svojom naravi možemo u našu narav uliti nadnarav; da u našu krhku, malu posudu možemo uliti more Božje veličine.

Bog je veći od naših misli i od našeg srca. Gospodin nikad nije prevario onoga koji sluša Božju riječ. Kada Gospodina slušamo, sigurno idemo pravim putem. Gospodin vidi puno dalje od mogućnosti naših misli. Gospodin vidi cijeli naš život i cjelovito, mi vidimo samo djelomično.

Prema tome, vjerujmo Gospodinu i u trenucima i situacijama kada nam to izgleda malo neobično, kada nam izgleda protiv naravi. Božja riječ uvijek ima prioritet u našem životu, ako hoćemo slijediti Gospodina.

Ako to prihvatimo, dogodit će nam se ono što se dogodilo i sv. Josipu. Anđeo kaže Josipu da će on djetetu koje se rodi nadjenuti ime Isus. To Bog povjerava i nama, tu radost i dostojanstvo. Da živeći tako, prepoznajemo Boga koji djeluje u Crkvi gdje se rađa Isus i nas poziva da mu damo ime. Dakle, da uđemo u tako duboku intimu i blizinu zajedništva s njim, da sâmom Bogu dajemo ime. Ulazimo u odnos blizine, koji je, slikovito rečeno, rodbinski odnos, jer roditelj daje ime djetetu. U to nas želi uvesti Gospodin“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Potaknuo je da sv. Josipa prepoznamo kao put našeg života, da bismo bili sudionici života Boga koji se rađa u svijetu; da jedni drugima svjedočimo Božju blizinu i Boga  koji živi u našem životu, u našoj sredini, u Crkvi i svijetu.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić predvodio je procesiju s kipom sv. Josipa središtem Obrovca. Na zaustavnim mjestima čitao je dijelove molitvenog predanja sv. Josipu iz knjige ‘Posveta sv. Josipu. Čuda našeg duhovnog oca’, autora o. Donalda H. Callowaya. Tijekom procesije puk je molio krunicu sv. Josipu.

Proslavi župne svetkovine prethodila je molitva Velike devetnice sv. Josipu, kada su misna slavlja srijedom u župnoj crkvi u Obrovcu predvodili svećenici iz Zadarske nadbiskupije, propovijedajući o stvarnosti župe iz pastoralne, teološke, duhovne i strukturalno crkvene razine.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić