Središnja proslava blagdana sv. Šimuna, zaštitnika grada Zadra, u utorak, 8. listopada, zaključena je svečanim večernjim koncelebriranim misnim slavljem koje je u crkvi sv. Šime u Zadru predvodio požeški biskup Ivo Martinović.

Koncelebrirali su zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime i dvadesetak svećenika.

Pohod biskupa Martinovića simbolično je povezan s relikvijom sv. Šime. Naime, kad je tijelo sv. Šime 1203. došlo pomorskim putem iz Palestine, preko Carigrada, a na putu prema Veneciji, zbog oluje, brod s tijelom sveca zaustavio se u Zadru, tijelo je bilo ostavljeno kod stare crkve sv. Ivana na Relji u Zadru, gdje su tada djelovali pustinjaci, preteče i jezgra franjevaca trećoredaca glagoljaša, koji i sada djeluju u toj župi. Prizor kako franjevci trećoredci otkopavaju tijelo sv. Šime iz zemlje ukucan je i na reljefu Škrinje sv. Šime u kojoj se nalazi svečevo tijelo već osam stoljeća u Zadru.

„Stara crkva sv. Ivana na Relji u Zadru spomen je koji i danas govori o životu i djelovanju franjevaca kroz stoljeća. Čast mi je što pripadam toj redovničkoj zajednici“, rekao je biskup Martinović koji je svojevremeno bio župnik i župni vikar u zadarskoj župi na Relji gdje pastoralno djeluju glagoljaši trećoredci.

Mons. Martinović izrazio je radost što je na blagdanskoj misi vidio mnoge župljane iz zadarske župe Rođenja sv. Ivana Krstitelja u kojoj je nekad djelovao. „Zadar će mi ostati u nezaboravnoj uspomeni, po službi župnika i župnog vikara, ali i po dolasku sv. Ivana Pavla II. u Zadar. To je bio milosni događaj u kojem smo kao Crkva iskusili ljepotu milosti koju Bog ostvaruje po svom namjesniku na zemlji. Sv. Ivan Pavao II. i sv. Šime su u nebu. Radujemo se sv. Šimi i častimo ga jer je u svojim rukama imao Gospodina. On ga je gledao licem u lice, bio je u njegovoj blizini.

Ta sigurnost nam je potrebna, radi naše vjere, ali u toj sigurnosti i prepoznajemo Boga koji se daje ljudima. Sv. Šime imao je milost da ga susretne licem u lice, da ga primi u naručje, a mi imamo milost primati Gospodina na svoje ruke i u svoje tijelo, u svakoj crkvi“, istaknuo je mons. Martinović, poželjevši da nas Isus obnavlja i posvećuje.

„Ista je Isusova milost, svetost, božanstvo i dostojanstvo koje nas čini njegovim u tajni euharistije u svakoj crkvi. Budimo toga svjesni. Zagovor sv. Šime neka nam pomaže da Isusa još više prihvaćamo i ljubimo“, potaknuo je požeški biskup.

Biskup je istaknuo povezanost proslave sv. Šime s potpunom objavom Boga u Sinu, a Bog se objavljuje i u svojoj Riječi, čime se časti sv. Šime, ali i Isus.

Prvo čitanje iz Knjige Siraha govori o vjerniku koji vjeruje u Boga prije Krista, vjerom koja je nepokolebljiva, stabilna, čvrsta. „Takav vjernik boji se Boga, a to znači ljubi Boga, stalo mu je do njega. Sirah nas poziva da prepoznamo kako je sv. Šime ljubio Boga, vjerovao je u njega i iščekivao dolazak Mesije. Ta vjera je mudrost koja prihvaća Božji zakon, Božje zapovijedi i nikad ne prestaje vjerovati, pa i kad je teško“, rekao je mons. Martinović.

U drugom blagdanskom čitanju vidi se da su Pavlova vjera i pouzdanje u Boga potpuni, kao kod Siraha i Šimuna. Pavao je iz tame prešao u svjetlost po događajima koji su se ispunili prema Pismima, a to su Isusova muka, smrt i uskrsnuće. „Pavao neumorno svjedoči za to i Židovi ga zbog toga žele ubiti. Ali on ustraje u vjernosti prema Bogu. I platio je životom, podnio je mučeništvo, jer je bio vjeran Gospodinu.

Ono što je Pavao iskusio postaje put svih koji su pozvani i poslani naviještati Krista drugima. To je put svakog kršćanina. To je put ljubavi prema Bogu koji je više od starozavjetnog zakona“, rekao je požeški biskup.

Navješteno evanđelje opisuje susret Šimuna, proročice Ane i kako je Šimun primio u naručje dijete Isusa koga su roditelji donijeli u hram.

„Dolazak Marije i Josipa u hram je znak vjere. Uloga hrama u vrijeme Šimuna i u vrijeme svete Nazaretske obitelji koja je redovito išla u hram i prinosi Isusa, ista je ulozi koju u naše vrijeme ima svaka crkva. U Starom zavjetu hram je bio slika Božjeg prebivališta, a po Isusu i njegovom presvetom tijelu, svaka crkva je živi hram i mjesto u kojem Bog prebiva po tajni presvete euharistije.

Crkva je mjesto molitve, susreta s Bogom, gdje nam Bog, kao sv. Šimi, otkriva i daruje sebe, gdje se prepoznaje i razlikuje glas Božji od glasa ljudskoga. Crkva je mjesto u kojem se ostvaruje djelovanje Duha Svetoga. U crkvi, kao i u hramu, iščekuje se, osluškuje se, sluša glas Božji. Sluša se Boga i njegovo djelovanje, prima se Duha Svetoga“, rekao je biskup Martinović.

Šimunovo čekanje je potpuna nada u Boga. Šimun nije posustao ni razočarao se u Boga ni kad Bog odmah ne uslišava naše molitve.

„On nam je uzor vjere i potpune nade u Boga, kako se sluša Boga i prihvaća u životu. Papa Franjo poziva nas da znamo osluškivati, slušati, još više, čuti Boga. Ne samo Boga, Papa upozorava da znamo čuti i ljude, da znamo slušati ljude pored sebe. Od sv. Šime trebamo se učiti slušanju Boga i slušanju ljudi, od njega se učimo čekanju, strpljivosti, pouzdanju, kako bismo bili uistinu ljudi vjere, koji u sebi nose nadu i prihvaćaju Boga i čovjeka“, potaknuo je mons. Martinović.

Biskup je razmatrao i što znači biti Isusovo svjetlo, jer je sv. Šime prepoznao da je Isus „svjetlo na prosvjetljenje naroda“. „Prepoznati Isusa danas, kao svjetlo, može istinski tražitelj Boga i tko promatra Isusov život, njegove riječi, djela, muku, smrt i uskrsnuće i tko želi biti svjetlo drugome u njegovom životu. Isus je rekao za sebe: ‘Ja sam svjetlo svijeta, tko ide za mnom, neće ostati u tami’.

Isusova djela su bila djela svjetla koja su ljudima vratila vid. Slijepi su po njemu progledali, hromi hodali, bolesnici koje su mu donosili i koje je putem liječio, ozdravljali su, doživjeli su svjetlo Božje ljubavi i blizine“, rekao je mons. Martinović, upitavši: Ima li što važnije nego biti svjetlo drugima, prepoznavati Božje svjetlo u tminama čovječanstva, društva, obitelji i stvarnosti prožete teškoćama, nevoljama, nasiljem, ratovima, bolestima, grijesima koji nam zamračuju pogled da prepoznamo Božje svjetlo, da nekad ne vidimo smisao i ljepotu života. Ljepotu života može imati samo tko otkriva Božje svjetlo u svom životu.

„Biti Isusovo svjetlo u obitelji, ljudima s kojima se susrećemo ili radimo, znači prihvatiti Isusa. To je poslanje svakog kršćanina. Šaljući svoje učenike, Isus poručuje: ‘Vi ste svjetlo svijeta. ne može se sakriti grad koji svijetli’. Pavao u Poslanici Efežanima poručuje: ‘Živite kao djeca svjetla’. Možemo imati još više svjetla ne samo u svojim riječima, nego u djelima, susretima i pristupima ljudima“, potaknuo je požeški biskup.

Sv. Šime je uzeo Isusa u naručje. „Isus se i ljudima današnjeg vremena daje u naručje, u ruke, po svakom ljudskom životu. Po svakoj osobi pozvani smo slaviti Boga koji nam se daruje. Svaki put kad idemo na svetu pričest, svećenik nam daje i govori ‘Tijelo Kristovo’. Možda nam je lakše primiti Isusa na ruku i usta, nego u srce. A Isus želi da ga primimo u srce. Poput sv. Šime i proročice Ane, trebamo u poniznosti primiti Isusa, našeg Spasitelja, ne samo na ruke, nego i u srce; da nas posveti, da poput sv. Šime životom blagoslivljamo Boga“, potaknuo je mons. Martinović.

Šimun je blagoslovio Boga što je primio milost da u svoje ruke primi Spasitelja svijeta. „Kako je važno zapaziti njegov blagoslov i u svakom blagoslovu prepoznati Božju prisutnost. Pozvani smo zahvaljivati Bogu što ostaje s nama, što nas prati i ne napušta, što nas ljubi i prihvaća takvima kakvi jesmo“, potaknuo je biskup, rekavši da je važno blagoslivljati ljude i primati blagoslov od ljudi. „To je znak naše ljubavi prema Bogu i čovjeku. Važno je blagoslivljati Boga za ono što ostvaruje u našim životima i što nam daje po životima drugih. Potrebno je davati blagoslov da se događa što manje tame, da bude što više svjetla koje obasjava ljude i vodi ih pravim putem“, rekao je mons. Martinović.

Kad je primio Gospodina, sv. Šime iskusio je posebni mir. „Samo Isus je potpuni mir. On je naš mir u osobnim, zajedničkim, obiteljskim, društvenim i svjetskim nemirima. Nije bez razloga rekao u Blaženstvima: ‘Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati’. Važno je biti sin koji pronosi i donosi Isusov mir, imati mir u srcu. Biti mironosac znači prepoznati Boga kao temelj svakog mira“, rekao je mons. Martinović.

Nemir nanosi bol. Sv. Šime navijestio je Mariji da će joj doći nemir od boli koja će pogoditi njenu dušu. „Nisu svi prihvatili Isusa, razumjeli ga, slijedili i slušali. Štoviše, razapeli su ga. To je mač boli, odbaciti Boga od sebe, odbaciti svoga Spasitelja i Učitelja. Moramo biti svjesni da nas neke osobe neće voljeti, prihvatiti, poštivati, razumjeti, ali to nije razlog da ne ostvarujemo volju Očevu, slijedeći Marijin primjer vjernosti Bogu.

Od Marije moramo učiti prihvaćati mač životne boli i dijeliti ga s Bogom, ostajući mu vjerni. Mač boli su naše životne nesigurnosti, sve što nam ugrožava i uništava stvarnost, što je čini teškom. Mač boli dolazi od ljudi, bolesti, siromaštva, nezaposlenosti, prijezira, nepoštivanja, oholosti ili tvrdoće ljudskog srca. Mnogi mačevi su u našem životu“, rekao je biskup, potaknuvši da ih povjerimo zagovoru sv. Šime.

„Marija koja je donijela Isusa u hram poziva nas da s njom slijedimo Isusa na svom životnom putu i da poput sv. Šime u svoj život uzmemo Isusa koji nam se daje kao svjetlo na prosvjetljenje naroda, Crkve, obitelji, svijeta i našeg života.

Sv. Šime nam je uzor koji se potpuno pouzdaje u Boga i pristaje uz njega nepokolebljivom vjerom. Poziva nas da, ustrajno poput njega, služimo Gospodinu, darom srca kao znakom ljubavi prema Bogu i ljudima“, poručio je biskup, rekavši da put vjere koji su posvjedočili Marija, Josip i sv. Šimun nije lagan.

„Ali, to je Isusov put spasenja, a on je težak i zahtjevan. Neka nas na putu spasenja i vjere prati zagovor sv. Šime, da u teškim trenucima ne posustanemo u ispovijedanju vjere i ljubavi prema Bogu i čovjeku. Da znamo biti svjedoci Božje ljubavi i svetosti koju je sv. Šime primio u svoje naručje i nama je predaje po svojoj prisutnosti, a koju nam Gospodin daje u otajstvu euharistije.

Molimo zagovor sv. Šime i milost Gospodina da budemo dostojni onoga što nam se daje svaki put kad slavimo Gospodina i molimo zagovor sv. Šime“, poručio je mons. Martinović, potaknuvši na molitvu za Zadar i Zadarsku nadbiskupiju, Požešku biskupiju, za nova duhovna zvanja, za pogođene ljude u BiH i za mir u svijetu.

U dobrodošlici mons. Martinoviću, nadbiskup Zgrablić zahvalio mu je za sve njegove dosadašnje dolaske u Zadar i pomoć u službi ispovijedanja u Zadru. Naime, i kad je bio provincijal franjevaca glagoljaša, o svakoj svetkovini Božića i Uskrsa mons. Martinović dolazio je u Zadar pomagati subraći franjevcima ispovijedati, dijeleći sakrament pomirenja u crkvi sv. Mihovila i na Relji. „Velika nam je radost što ste s nama kao biskup. Čestitamo Vam na imenovanju požeškim biskupom i preuzimanju te odgovorne službe“, rekao je nadbiskup Zgrablić u obraćanju biskupu Martinoviću.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Četrdeset muškaraca novoosnovane Bratovštine sv. Šime koja će djelovati pri svetištu sv. Šime u Zadru, svečano su pristupili u tu bratovštinu za vrijeme Svečane Večernje koju je na uočnicu blagdana sv. Šime, zaštitnika grada Zadra, u ponedjeljak, 7. listopada, u crkvi sv. Šime u Zadru, predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Članovi Bratovštine sjedili su u prvim redovima svetišta sv. Šime te su sudjelovali u večernjoj hvali Bogu pjevajući psalme. Svakog osmog u mjesecu, koji je Šimin spomendan kada se u svetištu slave zavjetne mise s osobitom nakanom za zdravlje, članovi Bratovštine će prije mise u crkvi sv. Šime predmoliti Večernju molitvu iz Časoslova.

„Psalmi su molitve nadahnute Božjim Duhom. To su one iste riječi koje je molio i sv. Šimun i po kojima se ispunjavao Duhom Svetim kojega je slušao, koji ga je ispunjavao i vodio u životu. U fizičkoj blizini moćima sv. Šimuna, i naše srce želi se uzdići k Bogu i pridružiti slavi i radosti vječnosti u kojoj sv. Šimun živi u općinstvu svetih, s Bogom i u Bogu, u vječnom zagrljaju Božje ljubavi. Tom molitvom i naše srce želi se ispuniti nadom koja se ostvarila i Šimunu nakon dugog čekanja, kada je ugledao, prepoznao i primio Isusa u svoje ruke“, rekao je mons. Zgrablić u propovijedi.

Nadbiskup je čestitao članovima Bratovštine na odluci da joj pristupe, poručivši: „Bogu zahvaljujemo za poticaje Duha kojeg su u dubinama svoga srca osjetili članovi Bratovštine sv. Šimuna koja na Svečanoj Večernjoj 2024. godine počinje sa svojim postojanjem i djelovanjem. Oni su, poput sv. Šimuna, potaknuti istim Duhom, došli, i dolazit će u hram sv. Šime, da pripravljaju svoja srca i srca onih koji tu, pored moći sv. Šimuna, očekuju svjetlo za prosvjetljenje svoga života i spasenje, kao najveće dobro svoga postojanja koje nam Isus daruje“, istaknuo je mons. Zgrablić. Rekao je da je za hod u vjeri svakoga od nas „važno svakodnevno moliti i slušati duhovne poticaje u srcu i savjesti, kako se nikada plamen nade ne bi ugasio u našim srcima“.

Članovima bratovštine mons. Zgrablić poželio je Božji blagoslov, da im ga po zagovoru sv. Šimuna Gospodin udijeli za njihov daljnji plodan život i rad.

U Bratovštini su muškarci iz grada Zadra i iz drugih župa u Zadarskoj nadbiskupiji, različitih staleža, službi i profesija. Nakon propovijedi nadbiskupa, članovi Bratovštine i don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime na čiju je inicijativu Bratovština osnovana, zajedno su izmolili molitvu svečanog pristupanja koja glasi: „U ime Presvetog Trojstva, Blažene Djevice Marije, ja (svaki član Bratovštine je naglas, redom pojedinačno, izgovorio svoje ime i prezime) molim zagovor i pomoć nebeskog zaštitnika svetog Šimuna, Proroka i Pravednika, koji je u svojim rukama primio dijete Isusa.

Sveti Šimune, pristupamo ti kao tvoji sinovi s poštovanjem i pobožnošću i želimo služiti u ovom Božjem hramu. Molimo te da nas nadahneš i zagovaraš kod Gospodina, da budemo vjerni obećanjima koje ti danas izričemo. Obećavamo ti da ćemo živjeti čestito i pošteno te slušati riječ Evanđelja. Molimo te tvoj nebeski blagoslov i zagovor kod Gospodina, kako bismo mogli nasljedovati tebe u pravednosti i bogobojaznosti. To te molimo u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Molitvu svečanog pristupa članovi Bratovštine završili su znakom križa na sebi.

Nakon toga, nadbiskup Zgrablić je po liturgijskom obrascu rekao: „Draga braćo sv. Šimuna. Neka Gospodin blagoslovi, a sv. Šimun zagovara, vaše plemenite odluke koje izgovarate na ovom svetom mjestu. Sv. Šimun nam je vrijedni primjer pravednosti i strpljivosti. Neka po vama donese obilne plodove i dobro u današnjem društvu. Pratio vas zagovor i pomoć svetoga Šimuna, sada i u sve vijeke vjekova“.

Nakon toga blagoslova nadbiskupa Zgrablića, članovi Bratovštine pristupali su ispred prezbiterija u crkvi sv. Šime, kada im je nadbiskup Zgrablić svakome osobno čestitao na pristupanju u Bratovštinu i pritom im je darovao zahvalnu uspomenu na taj čin, malenu škrinju sv. Šime.

Na kraju Svečane Večernje, prigodnu riječ uputio je don Damir Šehić, čuvar svetišta. Pozdravljajući sve na „tom svetom tlu“ Šimunove crkve, don Damir je rekao da se u pripremi za proslavu sv. Šime pitao tko su ljudi koji hodočaste sv. Šimi; zbog kojeg dubljeg razloga hodočasnici dolaze i obilaze to mjesto molitve.

„Svatko u svom srcu nosi odgovor i istinsku čežnju u kojoj želimo prihvatiti svoj put nasljedovanja Krista. A možda i ne odmah Krista. Možda smisla, ispunjenja, punine života. Želimo biti sretni ljudi, ostvareni ljudi, sretni muževi i žene, braća i sestre. Ove godine pred nama stoje muževi našeg grada Zadra i Zadarske nadbiskupije koji pristupaju u Bratovštinu sv. Šime. Za nas je to veliki znak i radost, jer po tom činu Šimunovo svetište postaje bogatije i snažnije.

Taj čin gledam kao Providnost, ne našu, ljudsku, nego Providnost kao dar svetog Šimuna koji želi oko sebe okupiti molitelje i braću, kako bi ih poučavao u krepostima. Zato, budimo ponosni jer smo na Svečanoj Večernjoj, 7. listopada 2024., mogli prvi put pristupiti u bratovštinu sv. Šime. Vjerujem da će ona u povijesti imati svoj trag i da će se nekada govoriti o ovoj Bratovštini“, rekao je don Damir.

Šehić je potaknuo i na odgovornost i obvezu mjesne Crkve u širenju čašćenja sv. Šime. „Sv. Šime nije naše vlasništvo. Mi smo samo čuvari njegovog kulta i svetosti koja je zastala u našem gradu Zadru poput nasukane lađe i plijeni svojom ljepotom. Šimunova svetost i Gospodin Isus Krist, „svjetlo na prosvjetljenje naroda“, kako je sv. Šime rekao za Krista, naša su obveza da kao mjesna Crkva širom otvorimo vrata svima koji vape i mole za pomoć sv. Šimu. Svjedočanstva mnogih, kao i rijeke onih koji će tek obići relikviju sv. Šime, zadaća su nam da brinemo i pružamo trajnu priliku svima koji traže moćni zagovor ovoga divnog sveca“, poručio je don Damir.

Šehić je zahvalio svima na sudjelovanju u molitvi te je pozvao sve vjernike i hodočasnike da se u crkvi sv. Šime uvijek osjećaju dobrodošlo. „Osjećajte se u crkvi sv. Šime uvijek ugodno i voljeno. Svetac Šimun koji boravi u ovom svetištu, daje nam razlog da imamo pouzdanje u Boga, onako kako ga je i on imao dok je očekivao Mesiju“, poručio je don Damir.

Na kraju Večernje, prije nego su to učinili nadbiskup Zgrablić i drugi vjernici, članovi Bratovštine počastili su tijelo sv. Šime koje se nalazi u škrinji iznad glavnog oltara u prezbiteriju crkve, prolazeći ispred svečevog tijela koje se u Zadru nalazi od 1203. godine, dakle, 821 godinu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na uočnicu blagdana sv. Šime, zaštitnika grada Zadra, Svečanu Večernju u crkvi sv. Šime u Zadru u ponedjeljak, 7. listopada, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U duhu poziva pape Franje vjernicima cijele Crkve na post i molitvu na blagdan Gospe od Krunice, 7. listopada, za dar mira, nadbiskup je rekao da se i tom Večernjom odazivamo Papinom pozivu, „po zagovoru sv. Šimuna moleći dar mira u Šimunovoj i Isusovoj domovini i okolnim zemljama, kao i za mir u drugim krajevima svijeta“.

„Prva večernja o blagdanu sv. Šimuna i nama je navještaj dolaska Spasitelja, onoga kojeg istinski traži naše srce, kojeg je sv. Šimun primio u svoje naručje, blagoslivljajući Boga“, rekao je mons. Zgrablić, podsjetivši na riječi proroka Malahije, koji je, iščekujući spasenje Božje, rekao: „Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već – govori Gospodin nad vojskama“.

„I mi molimo da nas Duh Sveti prosvijetli, kako bismo mogli prepoznati onoga koji dolazi i k nama kao svjetlost na prosvjetljenje naroda i slava cjelokupnog naroda Božjega, onoga kojeg je sv. Šimun očekivao cijelog života, kojeg istinski očekuju i naša srca, o kojem biblijski pjesnik pjeva: ‘Samo je u Bogu mir dušo moja, samo je u njemu moje spasenje’“, rekao je nadbiskup.

Sv. Šimun je bio strpljiv u čekanju, poslušan poticajima Duha, ustrajan u molitvi i zagledan u Isusa, istaknuo je mons. Zgrablić. „Oči starca Šimuna s povjerenjem su usmjerene prema Bogu s nadom, s iščekivanjem. Papa Franjo u homiliji za ovogodišnji blagdan Prikazanja Isusova u Hramu kaže za sv. Šimuna i proročicu Anu kako „nisu ‘umirovili’ nadu“ (2. veljače 2024.), iako su bili poodmakle dobi. Njegujući nadu u molitvi, surađujući s poticajem Duha, sv. Šimun se osposobljava primiti Spasitelja sa svime što On donosi“, poručio je zadarski nadbiskup.

Podsjetivši na bulu pape Franje Spes non confundit (Nada ne razočarava), povodom proglasa jubileja 2025. godine, papa Franjo poručuje:  „Svi se nadaju. U srcu svakog čovjeka prebiva nada kao želja i očekivanje dobra, iako i sâm ne zna što mu sutra nosi“. Živa nada velika je snaga i pokretač našeg života. Bez nade, čovjeku trne životni žar i ulazi u besmisao i vakuum svoje egzistencije“, upozorio je predvoditelj slavlja.

Upitavši „jesmo li mi ustrajni u molitvi i poticajima Duha koji hrani našu nadu, kao što je to činio sv. Šimun, kako naša nada ne bi ostala neispunjena“, nadbiskup je istaknuo misao pape Franje: „Najgore što nam se može dogoditi je da utonemo u ‘san duha’, da uspavamo svoje srce, da umrtvimo dušu, da pohranimo nadu u mračne kutove razočaranja i bezvoljnosti“. Ponekad smo previše zaokupljeni samim sobom, svojim intenzivnim ritmom poslova i obveza, termina i žurbe, mnogim zahtjevima koje moramo obaviti, planovima o kojima ovisi naš uspjeh, plaćom koju moramo zaraditi i kojom moramo podmiriti tekuće obveze, djecom koju moramo školovati i slično. Usmjeravajući sve svoje snage samo u tom smjeru, dovodimo u opasnost da trnemo plamičak nade koji je posijana u naša srca, a time ulazimo u tamu života i gubimo ono najvrijednije – najveće dobro za sebe i drugoga, u konačnici, spasenje svoje duše“, upozorio je mons. Zgrablić.

Prva opasnost koja trne nadu u našem životu je zanemarivanje našeg duhovnog, unutarnjeg života, rekao je nadbiskup, potaknuvši vjernike da raspire nadu u srcu i rasvijetle duh unutarnjeg plodnog života. Pritom je citirao Papino upozorenje: “To se događa kad umor prevlada nad zadivljenošću, kad navika zamijeni oduševljenje, kad izgubimo ustrajnost na duhovnom putu, kad nas negativna iskustva, konflikti ili plodovi koji kao da kasne, pretvore u ogorčene i ojađene osobe. Nije dobro žvakati gorčinu, jer… u svakoj zajednici i obitelji, ogorčeni ljudi ‘namrgođenih lica’ čine zrak teškim; tim ljudima kao da je žuč u srcu. Stoga moramo ponovno zadobiti izgubljenu milost: ustuknuti i kroz intenzivan unutarnji život vratiti se duhu radosne poniznosti i tihe zahvalnosti. A to se jača klanjanjem, time da nam ‘rade’ koljena i srca, konkretnom molitvom koja se bori i zagovara i koja je kadra probuditi želju za Bogom…“ (papa Franjo, Homilija, 2.2.2024.).

„Druga opasnost po kojoj možemo trnuti našu nadu je prilagođavanje stilu svijeta koji nije utemeljen na principima evanđelja i novosti života koju je Krist svojim svjetlom obasjao“, upozorio je mons. Zgrablić, poručivši: „Duh svijeta čini od nas da se u svemu prilagodimo drugima prema krilatici ‘Svi tako rade’, pa što rade svi ili većina, i mi smatramo valjanim i dopuštenim. Duh svijeta nas gura u ‘sve i odmah’ te u aktivizmu i poganskim hramovima konzumerizma i zabave pokušava i želi ispuniti nadu našega srca. Ali uvijek nas ostavlja prazne, ne ispunja radošću i mirom. Duh ovoga svijeta čini nas ovisnima o sebi, ostavljajući nas još više gladnima i žednima duboke radosti i mira koji tinjaju u našoj nadi. Ta praznina duha i srca plodno je tlo za mnoge manipulacije i iskorištavanja u kojima činimo što nam svijet nameće, te umjesto slobodni, postajemo robovi hedonizma, strasti, raznih ovisnosti koje postaju jače od naše volje i naših snaga“, upozorio je nadbiskup Zgrablić, poručivši: „Nije lako oduprijeti se ozračju svijeta i buke koji nadglasavaju tiho šaptanje poticanja Duha. Nije jednostavno usporiti korak da nas aktivizam ne preplavi i pretvori u robove. Nije lako staviti Boga na prvo mjesto, i to ne samo deklarativno. Nije lako čekati da duhovni plodovi sazriju kroz molitvu, sakramentalni život, razmatranje Svetoga Pisma, djela milosrđa i sva druga prikladna duhovna ozračja u kojima naša nada raste i dozrijeva do punine u kojoj i mi Krista, poput svetog Šimuna, prepoznajemo i primamo u svoje naručje u sigurnosti punine za kojem je čeznulo naše srce cijeloga života“.

Nadbiskup je potaknuo vjernike da, poput sv. Šime, prime u svoje naručje Isusa, „kao svjetlost na naše prosvjetljenje, prosvjetljenje svih naroda i slavu puka kršćanskoga. Prihvaćanjem Isusa otvaramo se novosti i punini života, ispunjenju nade koju Isus sa sobom donosi i sigurnoj budućnosti kamo nas On vodi. Sv. Šimun Bogoprimac neka nam na tom putu bude primjer, poticaj i zagovornik“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Za vrijeme Svečane Večernje, četrdeset muškaraca svečano je pristupilo u Bratovštinu sv. Šime, novoosnovanu zajednicu vjernika laika pri svetištu sv. Šime, utemeljenu na poticaj don Damira Šehića, čuvara svetišta sv. Šime.

Na kraju Večernje, nadbiskup je predvodio zagovornu molitvu sv. Šimi koju je mons. Zgrablić sastavio 2023. godine i predao je za vrijeme prošlogodišnje Večernje puku na molitvu te se od tada redovito moli u svetištu sv. Šime.

Nakon Svečane Večernje, nadbiskup, svećenici i vjernici počastili su relikviju sv. Šime prolazeći ispred njegovog tijela koje se nalazi u škrinji iznad glavnog oltara u prezbiteriju crkve sv. Šime.

I.G.

Foto: I. Grbić

Blagdan sv. Kuzme i Damjana proslavljen je u župi sv. Kuzme i Damjana u Slivnici u petak, 27. rujna, svečanim misnim slavljem i procesijom koje je u župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana u Slivnici predvodio don Dario Tičić, župnik župe sv. Stošije u Biogradu n/m.

Proslavom toga župnog blagdana, don Luka Šustić, župnik Slivnice, najavio je i proslavu jubileja, 180 godina od izgradnje župne crkve u Slivnici u sadašnjem obliku, što će Slivničani proslaviti 2025. godine. Za tu svečanu prigodu, u tijeku je i proces nabave relikvije sv. Kuzme i Damjana iz njihove bazilike u Rimu, koje bi bile darovane župi Slivnica uz njihov župni jubilej 2025. godine.

Kult čašćenja sv. Kuzme i Damjana nakon njihove smrti brzo se proširio na Istoku i na Zapadu, rekao je don Dario, istaknuvši da tu dvojicu svetaca slave pravoslavne Crkve i Crkva na Zapadu. „Papa Simah malu kapelu u bazilici Svete Marije Velike posvetio je njima u čast, a sto godina nakon toga, papa Feliks IV. podigao je veličanstvenu baziliku sv. Kuzme i Damjana koja se i sada nalazi na rimskom forumu. Stoga mi je osobito drago da je u pripremi da se dobije relikvija sv. Kuzme i Damjana upravo iz te bazilike. Prije stotinjak godina, papa Pio XI. ustanovio je komisiju koja je tražila zemne ostatke koje je papa Feliks IV. prenio iz Sirije u Rim. U jednom grobu, ispod jednog oltara, našli su kosti sv. Kuzme i Damjana koji se do danas časte u Rimu“, rekao je don Dario.

„Isus koji se utjelovio je glava Crkve, zajednice vjernika koji su udovi Crkve. Kao što je Krist postao čovjek, primio naše ljudsko tijelo i ušao u našu povijest, bilo je potrebno da Crkva kao zajednica vjernika ima prostore gdje će se okupljati. Prva kršćanska zajednica nije imala svojih prostora nego su se sabirali u kućama od imućnijih Rimljana. Te su kuće imale atrije gdje su se kršćani okupljali i bez straha slavili misu, zato što je privatno vlasništvo u Rimu bilo nedodirljivo. Ljudi su bili zaštićeni u svom privatnom domu, koje je njihovo vlasništvo. Ni carska vojska nije smjela ući u privatno vlasništvo. A na dan smrti mučenika slavili su mise u katakombama, na mjestu gdje je pokopan neki mučenik. Kad je kršćanstvo dobilo slobodu, kršćani su se počeli okupljati u velikim bazilikama, javnim prostorima. To više nisu bili svjetovni prostori, nego je tu umjesto kralja predsjedao biskup, odnosno svećenik“, podsjetio je don Dario.

Tičić je zahvalio Bogu i tim misnim slavljem za 180 godina postojanja te župne crkve. O svakom spomenu posvete obljetnice crkve, „mi se prisjećamo Isusa Krista koji je naša glava, koji nas sabire u crkvi. Na Misi se ne kaže: ‘Isus je bio rekao, Ovo je tijelo moje’. Nego, Isus kaže, Ovo je sada i ovdje moje tijelo. Ovdje i sada je moja žrtva na križu. Ovdje i sada je sabrana prošlost, sadašnjost i vječnost. Sa slavljem mise izlazimo izvan vremena i okvira prostora. Svaki put kad slavimo misu, kad se sabere Crkva, kad se ostvaruje euharistijsko slavlje i euharistijsko jedinstvo, mi zadiremo u onostranost, u vječnost. Postajemo dionici Isusove žrtve na križu koja traje. Isus u svakoj misi na otajstveni način ponovno umire, ponovno se daje za nas. U svakoj misi čini se spomen njegove muke, smrti i uskrsnuća. Isus je uskrsli i proslavljeni u nebeskoj slavi“, rekao je don Dario.

Stoga, kad slavimo misu, ujedinjujemo se sa svetima, sa sv. Kuzmom i Damjanom koji su davno živjeli, ali nas i danas okupljaju svojom snagom, svojom vjernošću i dobrotvornošću, istaknuo je don Dario.

„Sveci i mučenici trebali bi nam biti nadahnuće za život, oni su nam izazov. Svetost nije rezervirana za nekoga, svi smo pozvani na svetost. Svetost života ne znači biti bez grijeha, jer svi smo grešni i slabi. Biti pozvan na svetost znači svoj život, svoju snagu preusmjeravati prema Bogu. Onaj koji je vjeran Bogu vjeruje da mu Bog daje snage, da ga izbavlja iz slabosti“, poručio je don Dario, istaknuvši da su sv. Kuzma i Damjan bili čvrsti i rekli da vjeruju u Krista, da im je Krist sve i zauvijek, bez obzira što doživjeli od progonitelja. „Sveci nas povezuju zajedno, sa sobom i s Kristom koji je glava Crkve,  koji se u crkvi sabiremo kao župna zajednica. Prostor crkve isključuje nas iz svakodnevnoga, u njemu treba postojati poštovanje jer tu se susrećemo sa živim Bogom; u sadašnjem vremenu s vječnošću, da Krist i za nas bude put, istina i život, kao što je bio za sv. Kuzmu i Damjana“, poručio je Tičić, rekavši da su „sveci putnici kroz vrijeme jer nas povezuju u prošlosti, sadašnjosti i vječnosti u Isusu Kristu koji je gospodar vremena i povijesti“.

Don Dario je podsjetio da su sv. Kuzma i Damjan, braća rodom iz Arabije, prije više od 1700 godina, otišli u Siriju i bili su liječnici. Bili su suvremenici sv. Stošije. Pomagali su mnogima, noseći dar vjere koju im je usadila njihova majka Teodata. Rano su ostali bez oca koji je stradao za progona kršćana. Kao liječnici dolazili su u kontakt s mnogim ljudima. Pomažući im, zadobivali su duše za Krista te postali smetnja vlastima. „Liječenjem tijela željeli su doći do liječenja duše. Činjenica da je njihovo čašćenje došlo do naših dana govori da su ta braća na poseban način ušli u bît Isusove ljubavi prema čovjeku. U 4. st. kad su živjeli vladalo je poganstvo, car Dioklecijan. Kad su Maksencije i zatim Dioklecijan počeli progon kršćana, na udaru su prvi bili vojska i državne službe. Svi koji su bili u vojsci, u državnoj službi ili bilo kojoj javnoj službi, morali su biti ljudi društvene, odnosno državne politike, ‘državne religije’. Nije bilo prikladno da Kuzma i Damjan kao javni ljudi budu kršćani. Ali, nisu se odrekli svoje vjere, svoga uvjerenja“, poručio je don Dario.

Nisu liječili za novac, nego iz dobročinstva. Željeli su biti dobročinitelji. Prema predaji, gospođa Paladija koju su izliječili naljutila se jer za to nisu primili tri jaja kao nagradu. Jedan brat uzeo je to jaje, da ne uvrijedi gospođu, a drugi brat ga je zbog toga ukorio. Prve podatke o njihovom životu donio je Teodorik, biskup sirijskog grada Egeje u kojem su bili mučeni. Stotinu godina nakon njihove smrti, biskup je izvijestio o njihovom mučeničkom svjedočanstvu za Isusovo ime.

„Zašto nisu stavili par zrna tamjana pred kipom nekog rimskog božanstva ili cara i bili slobodni? Zašto su ti ljudi bili tako hrabri, odakle im snaga? Jer su znali da je Isus Krist pravi put, istina i život, a ne car Dioklecijan i rimska država. Ništa im nije ulijevalo sigurnost koliko to da im je Isus snaga života. Vjera je važna. Vjera nije, kako su govorili, opijum za narod. Vjera je život, stanje duha, usmjerenje prema Bogu. Vjera je dopustiti Bogu da ulazi u tvoj život, kao što je i ulazio u život sv. Kuzme i Damjana“, poručio je don Dario.

Proslavi blagdana prethodila je trodnevna duhovna obnova od 24. do 26. rujna koju su predvodili slivnički župnik don Luka Šustić te mladomisnici don Antonio Oltran i don Tin Vidov.

Ines Grbić

Foto: Župa Slivnica

Blagdan sv. Eufemije, naslovnice župe Sutomišćica – Poljana na otoku Ugljanu, proslavljen je svečanim misnim slavljem koje je u ponedjeljak, 16. rujna, u župnoj crkvi sv. Eufemije u Sutomišćici predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Istaknuvši da se ime crkve sv. Eufemije u Sutomišćici prvi put spominje 1304. godine, dakle, 1 000 godina od mučeništva sv. Eufemije koja je mučenički ubijena 304. g., nadbiskup je vjernicima čestitao blagdan njihove zaštitnice, koja je naslovnica svega tri crkve u Hrvatskoj.

Sv. Eufemija ima osobito mjesto u srcu nadbiskupa Zgrablića, jer je mons. Zgrablić bio 18 godina župnik župe sv. Eufemije u Rovinju (1997.-2015.). Kao rovinjski župnik, sa skupinom župljana pohodio je svojevremeno i župnu crkvu u Sutomišćci gdje su ih domaći vjernici bili lijepo primili, kao velikodušni domaćini. Toga se na početku propovijedi prisjetio mons. Zgrablić, pohvalivši gostoprimstvo u Sutomišćici, rekavši da je upravo za toga pohoda, kao rovinjski župnik, upoznao i sadašnjeg župnika Sutomišćice – Poljane, don Filipa Kucelina. Izrazio je zadovoljstvo da nakon dugo godina opet slavi misu u Sutomišćici.

„Sv. Eufemija potpuno je položila svoj život za Krista i postala nam svjedok vjere, neprolaznih, vječnih vrijednosti koje jedine imaju moć do kraja nasititi i napojiti našu dušu, da bismo bili ono za što nas je Gospodin stvorio i pozvao u život – da ga upoznamo i ljubimo“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Nadbiskup je u propovijedi razmatrao dva naglaska iz pročitanog ulomka iz Knjige Otkrivenja: što znači obijeliti svoje haljine u Krvi Jaganjčevoj i što znači da je Bog stavio svoj šator među nama.

„Sv. Eufemiju promatramo u mnoštvu koje je došlo sa svih strana svijeta, koji su oprali svoje haljine u krvi Janjetovoj, dan i noć klanja se Gospodinu u radosti i njemu služi. Prema Knjizi Otkrivenja, ti sveci dođoše iz velike nevolje, oprali su svoje haljine i obijelili ih u Krvi Jaganjčevoj. Tako Knjiga Otkrivenja predstavlja mučenike, heroje vjere, svece“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da smo i mi pozvani doći do vrlina koje svojim životom, prolivenom krvlju, svjedoči sv. Eufemija.

Nadbiskup je istaknuo da na prvi pogled može biti nerazumljivo kako se haljina može obijeliti, očistiti u krvi. Jer u našoj ljudskoj stvarnosti, narav crvene boje krvi nije da zabijeli; dapače, baš suprotno, u naravi prirodnog zakona i materijalne pojave je da trag krvi osobu ‘zaprlja’.

„Ta Božja riječ aludira na krštenje kojim je bila krštena sv. Eufemija, koje smo i mi primili. To da su naše haljine obijeljene u Krvi Jaganjčevoj znači da smo mi oprani u ljubavi koju je Bog po svome Sinu Isusu donio na ovaj svijet. Bog nas uvijek ljubi, ali vrhunac svoje ljubavi nije nam samo pokazao riječima, nego je izlio u krvi Isusa Krista, Jaganjca Božjeg. Isus se dragovoljno prinio i primio smrt, prolijevanje svoje krvi, da bi nama ne samo pokazao, nego darovao ljubav koju Bog daruje ovom svijetu, kojom je bila zahvaćena i sv. Eufemija i koju svjedoče svi sveci i mučenici. Ta ljubav bila je toliko snažna, jaka pred Bogom u Isusu, da nas je ta prolivena krv očistila od naše zloće, oprala nas je od naših grijeha. Naše haljine koje su bile prljave, postale su bijele. Ta bjelina označuje Božji život! To se nama dogodilo u sakramentu krštenja, u kojem smo zaodjeveni Kristovom haljinom. Tu smo uronjeni u neizmjernu Božju ljubav koju je Bog donio po svome sinu Isusu Kristu“, poručio je mons. Zgrablić.

Sv. Eufemija postigla je radost i puninu života životom s Bogom s kojim je bila ispunjena njena mladost. „Tu ljubav je nosila i ta ljubav nije prestala, nego je porasla u vječnosti. Za tu ljubav sv. Eufemija je dala svoj život. Ta ljubav, ništa manje, počiva na tebi. Bog je učinio tako veliko djelo da je oprao sve tvoje grijehe da imaš pristup Bogu, da možeš doći Bogu, da imaš mogućnost u Kristu i djelu njegovog spasenja slaviti Gospodina. Tako se možemo približiti Bogu i možemo ući u novi život kojeg Bog donosi na ovaj svijet po njegovom Isusu i tako taj život prelazi na nas. Ta ljubav i nas obuhvaća. Ta ljubav onda postaje snaga našeg života“, poručio je zadarski nadbiskup, istaknuvši: „Kada nešto volimo, ta ljubav i zanos nas nose. Tako i Božja ljubav, ne samo da nas čisti od naših grijeha, nego ona nas je oprala, naša duša je oprana. Mi imamo pristup Bogu i ta Božja ljubav nas obuzima. Ta ljubav želi neprestano grijati naše srce, grijati našu nutrinu, da budemo njeni dionici. Na ovom svijetu podložni smo posljedicama grijeha i ne možemo je doživjeti u punini stvarnosti koju žive sveci, ali u njoj već participiramo“, rekao je mons. Zgrablić.

Upozorio je da naša vjera nije tek stil života da se kitimo nekim vanjskim znakovima, nego duboki život koji nas zahvaća i nosi u nutrini našeg života. Pozvani smo doći do te punine života i ljubavi, do Boga koji ispunjava najveće vrijednosti našeg života.

Nadalje, nadbiskup je razmatrao što znači da je Bog koji sjedi na prijestolju – šator među nama. „Izraelci su bili nomadski narod, boravili su pod šatorom, hodali su pustinjom da bi sebi osigurali život. Sv. Ivan u Knjizi Otkrivenja kaže da se Bog ušatorio. Bog je uzeo šator, ostavio je boravište među svojim narodom. Dakle, Bog se trajno nastanio među nama. Bog nije plod neke naše ideje, ne živi negdje u nekom svom kraljevstvu, daleko od nas. Nego, mi u Bogu živimo, mičemo se i jesmo. Mi smo u Božjoj stvarnosti jer živimo u njegovom šatoru, jer smo postali mistično tijelo Kristovo. Božja ljubav je učinila da i mi stanujemo ispod šatora. Tu je tvoje boravište, ispod šatora. Tu je Jaganjac posred prijestolja, postaje njihov pastir i vodi ih na izvore voda života“, naglasio je nadbiskup Zgrablić.

Budući da su Izraelci živjeli u pustinji gdje nije bilo vode, oni su jako dobro znali kako je to živjeti bez vode i što znači biti pokraj vode, pokraj izvora vode. „Kad si pokraj vode, onda ti je osiguran život. Bez vode nema života. Tako i Bog koji se ušatorio među nama, koji se nastanio među nama, on nas tu i hrani svojom vodom, živom vodom. Pastir koji nas vodi na tu vodu je Isus Krist. On nam daje što je potrebno, da bismo istinski živjeli u našem duhu, da bismo mogli imati puninu života“, rekao je nadbiskup, naglasivši da je ta slika aluzija i na euharistiju.

„Krv Janjetova i voda je simbol i euharistije gdje nas Gospodin u šatoru, crkvi, u zajednici hrani vodom živom, vodom koja struji u život vječni. U misi ostvarujemo zajedništvo s našim svecima, sa sv. Eufemijom, sa živim Bogom, zbog njegovog djela otkupljenja, u ljubavi koju su nam posvjedočili sveci“, poručio je mons. Zgrablić. Potaknuo je da neprestano moramo rasti u milostima, spoznaji, posvješćivati, gledati u to, da bismo, dok to promatramo, bili dionici toga što promatramo. „Da bi nas obuzimala ljubav Božja, da bi se Duh Sveti nastanjivao u našoj duši, u našem srcu, da bismo kroz euharistiju, sakramente, otajstva vjere, pričest, Riječ Božju, kroz pobožnosti, molitvu, bili sve više ispunjeni Božjom blizinom, što je najpotrebnije našem biću i tako bili istinska djeca Božja“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je opisao i kako je, prema predaji, stradala sv. Eufemija u 4. st., čije su se vrline očitovale u ljepoti njene duše. Sv. Eufemija živjela je u gradu Kalcedonu, to je sada istočni dio Istanbula. „Na mjestu gdje je car Konstantin izgradio veliku baziliku posvećenu njoj u čast, nažalost nije ostao ni kamen na kamenu. Nema ni arheoloških ostataka, sve je uništeno.

Sv. Eufemija kao mlada djevojka od 15 godina snažno se zaljubila u Krista. Doživjela je Krista kao veliku ljubav. Car Dioklecijan naredio je da se prinese bogu Marsu ispred njegovog kipa malo tamjana i pokloni mu se. Sv. Eufemija odbila je to učiniti. Niti vanjskim znakom nije se htjela odreći svoje ljubavi, Isusa Krista. Zbog toga je bila mučena. Prema predaji, morala je hodati po oštrim predmetima, a ti su predmeti oštetili one koji su postavljali te oštre predmete. Zatim su je bacili u vruće ulje, pa se kotao prolio i ozlijedio one koje su potpaljivali vatru; rastezali su je na kotaču koji je na sebi imao noževe, a taj kotač je puknuo, pa su nastradali oni koji su to učinili. Na kraju je bačena među lavove. Prema predaji, jedan lav ju je lagano ugrizao, a poteklo je jako malo krvi. U tom trenutku Bog je uzeo njenu dušu i spasio je od daljnjeg mučenja.

To je predaja, ali ona ima duboku poruku, usporedivu sa Svetim Pismom. Onome koji zlo čini, zlo se vraća. Onaj tko zlo podnosi, ljubavlju koju on duboko živi u duši, ostaje velik u Bogu i u Bogu pobjeđuje“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši: „Da je sv. Eufemija bacila malo tamjana ispred boga Marsa, vjerojatno bi preživjela. Ali, ona je postala veliki znak, veliki nositelj izuzetnih vrijednosti koje smo pozvani prenositi s generacije na generaciju, radi tih vrijednosti se i okupljamo. Sv. Eufemija je svojom krvlju posvjedočila istinitost o Isusu Kristu. Vrijednosti koje je ona živjela postaju i naša snaga u lijepim trenucima, ali i u trenucima naših križeva, našeg trpljenja, naše patnje. Te vječne, neprolazne vrijednosti žele se utisnuti i u našu dušu i biti snaga našeg života“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Don Filip Kucelin, župnike župe Sutomišćica – Poljana i dekan Ugljansko – Pašmanskog dekanata, istaknuo je da je ove godine 1720 godina od mučeništva sv. Eufemije te će sljedeći tjedan sa skupinom župljana hodočastiti u Kalcedon, mjesto mučeništva sv. Eufemije čiji se obnovljeni kip nalazi na pokrajnjem oltaru u župnoj crkvi u Sutomišćici.

Na kraju mise, nadbiskup Zgrablić blagoslovio je puk relikvijom sv. Eufemije kojoj je puk iskazao čašćenje.

Među desetoricom svećenika koncelebranata bili su i domaći sinovi, mons. Šime Perić i don Mladen Kačan, rodom iz župe Sutomišćica – Poljana, odakle potječe i sadašnji župnik Kucelin. Naime, ta je otočka župa tijekom povijesti dala brojna duhovna zvanja, 150 svećenika i mnoge redovnice, među kojima je rodom i č.m. Anastazija Čizmin, opatica ženskog benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Povodom početka proslave jubilejske godine 950 godina od prvog spomena župe Lukoran (1075.-2025.) na otoku Ugljanu, svečano misno slavlje na blagdan Male Gospe u nedjelju, 8. rujna, u župnoj crkvi sv. Lovre u Lukoranu predvodio je mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj.

Blagdan Marijina rođenja određen je za početak godine Jubileja jer je nova župna crkva sv. Lovre u Lukoranu posvećena 8. rujna 1878. godine. Stoga je misom proslavljena i 146. obljetnica posvete lukoranske župne crkve sv. Lovre, što piše i na ploči iznad vrata u sakristiju, da je tada zadarski nadbiskup posvetio taj Božji dom.

Na početku mise, lukoranski župnik don Marko Dokoza predstavio je povijesni kontekst jubilejske proslave. Nekoliko godina prije posvete crkve bila je izgorjela stara župna crkva na groblju, koja se prvi put spominje 1068. g., pa je trebalo graditi novu crkvu u Lukoranu. Pomogla je vlast, a Lukoranci su doprinijeli radom svojih ruku te je podignuta nova, sadašnja župna crkva sv. Lovre u blizini župne kuće. Zadarski povjesničar Bianchi piše u knjizi Zara cristiana 1879., dakle, samo godinu dana nakon što je posvećena lukoranska župna crkva, da je to bila jedna od najljepših crkava u Zadarskoj nadbiskupiji. Bianchi je to mogao ustvrditi jer je pohodio sve župe Zadarske nadbiskupije.

Don Marko je rekao da se znak veze Svete Stolice i Lukorana očituje i u kaležu kojeg je papa Pio IX. poklonio župi Lukoran prigodom posvete lukoranske župne crkve. Papa je taj kalež bio dobio iz župe u Francuskoj, a onda ga je proslijedio u Lukoran. Taj kalež don Marko je pokazao na misi, kao simboličnu gestu očitovanja povezanosti sa Svetom Stolicom kroz znakove ljubavi i blizine. Takav znak je i pohod nuncija Lingue malenoj otočnoj župi Lukoran i misno slavlje koje je predvodio.

Glagoljaško pjevanje na misi predvodili su pjevači iz KUD-ova Radovin, Rtina i Ražanac, pod vodstvom Ivice Dundovića. Župnik Dokoza je rodom iz Radovina, a pohodom tih pjevača želio je povezati zadarsko zaleđe i otočane, rekavši da i Papa, čiji je predstavnik nuncij, predstavlja princip jedinstva u Crkvi te je i to znak da se vjernici povezuju i ujedinjuju. Dokoza je želio da se pjeva glagoljaška misa jer je Lukoran stara glagoljaška župa. Do 19. st. svi službeni dokumenti župe vođeni su na glagoljici, pa je to motiviralo don Marka da pozove pjevače da predvode glagoljaško pjevanje. Zahvalio im je za raspoloživost, dosad su ti pjevači bili i u Banju i Ugljanu. I nuncij Lingua je zahvalio KUD-ovima na obogaćenju slavlja pjevanjem iz tradicije naše narodne povijesti, rekavši da se u glagoljaškom pjevanju na misi „osjeća živa tradicija“.

„Nuncij Lingua je radosno prihvatio predvoditi slavlje u Lukoranu. Njegova prisutnost je znak koji kaže da ne postoji mala župa, ne postoji mala sredina, nego je važan svaki čovjek, svaki vjernik. Njegova blizina nam to potvrđuje. On tu nije samo u svoje osobno ime, nego u ime Svetog Oca kojeg predstavlja u Hrvatskoj“, rekao je don Marko.

Uz župnika Dokozu, u misi su koncelebrirali don Filip Kucelin, župnik župa Preko i Sutomišćica – Poljana i o. Jozo Milanović iz benediktinskog samostana na Ćokovcu. Naime, prva lukoranska župa obuhvaćala je Sutomišćicu i Preko, a u Lukoranu je bio glavar sela za cijeli taj prostor. Dakle, u 12./13. st. nije postojala Općina Preko, nego ‘Općina Lukoran’, rekao je don Marko.

Povijest župe Lukoran počinje s benediktincima. Oni su posjedovali te prostore, imali su na području Lukorana imanja koja je puk obrađivao, a benediktinci su za njih molili i dijelili im sakramente. To je početak duhovne skrbi za lukoranski narod i početak župe Lukoran. Stoga prisutnost o. Joze povezuje s duhovnim počecima lukoranskog kraja.

„Bog je zamijenio logiku ‘Platit ćeš mi’ onom suprotnom: ‘Ja ću platiti umjesto tebe!’“

Razmatrajući pročitanu Božju riječ proroka Izaije i citirajući njegovu poruku Židovima: „Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da nas spasi“, nuncij je rekao da je Izabrani Božji narod postao uznemiren i nesiguran, unatoč tome što je iskusio Jahvinu blizinu, na čudesan način bio oslobođen iz egipatskog ropstva i vođen u Obećanu zemlju.

„Sjećanje na slavnu prošlost više nije dovoljno. Narod se boji budućnosti. Vremena više nisu kao što su nekada bila. Više nema sigurnosti. Više se ne doživljava Božja blizina, Njegova prisutnost. Izgleda nam kao da je to stranica iz našeg vremena“, rekao je nuncij Lingua, podsjetivši da smo i mi pogođeni raznim nevoljama, potresima, ekološkim katastrofama, ratovima, prijetnjom nuklearnog oružja.

„I mi se bojimo. Neizvjesnost budućnosti tjera mnoge da napuste svoju zemlju u brizi za osiguravanjem bolje budućnosti svojoj djeci. U naprednijim zemljama vjerska praksa je u zabrinjavajućem padu. Sve manje ljudi još uvijek idu redovito u crkvu. Gdje je tu Bog? Što se dogodilo s baštinom vjere koja se stoljećima prenosila?“, upitao je nuncij Lingua, rekavši da živimo u neizvjesnosti.

„I u najtežim trenucima povijesti, osobne i nacionalne, uvijek se postavlja isto pitanje: Je li nas Bog možda napustio? I danas su nam potrebni proroci, pojedinci sposobni ohrabriti narod, koji nas uvjeravaju da je Bog prisutan, da nije daleko, da nas nije napustio. Potreban nam je netko tko nam na vjerodostojan način poručuje: Hrabro, ne bojte se!“, poručio je nuncij Lingua.

Prorok Izaija ohrabrio je dezorijentirani narod da Bog dolazi. Naviješta da Bog nije zaboravio svoj narod, da je već stigao. Kaže da Bog dolazi kazniti zle. „Ali, kada prorok govori o božanskoj osveti, on ne misli na kaznu. Odmazda dolazi, potvrđuje, i odmah dodaje: Božja naplata, on sam hita da nas spasi! Bog dolazi da se osveti. Ali kako se osvećuje? On dolazi da nas spasi! Zato prorok i može reći: Ne bojte se! Božja osveta nije kazna, ona je ljubav. Na čovjekov grijeh, koji bi zaslužio osudu, Bog odgovara milosrđem. Milosrđe je Božja osveta. Tko ima hrabrosti priznati vlastite grijehe, koji je imao snage ponizno ih ispovjediti, to dobro zna jer je to već iskusio“, rekao je nuncij Lingua.

Unatoč tome što pokušavamo sakriti svoje grijehe, „što više imamo hrabrosti biti iskreni, to više doživljavamo Božju osvetu: Njegovo milosrđe. Budite jaki, ne bojte se priznati svoje grijehe. Ne bojte se pristupiti sakramentu pomirenja jer Božja osveta je oprost! Osvećujemo se tako što na zlo odgovaramo drugim zlom. Bog na zlo odgovara opraštanjem“, poručio je nuncij, istaknuvši da je važnost jubileja u tome da se „priznaju grijesi i ima hrabrosti tražiti oproštenje, obnavljajući svoje povjerenje u Božju ljubav“.

„Često, kada doživimo nepravdu, kažemo ili pomislimo: ‘Platit ćeš mi!’. Ali, Bog je zamijenio logiku ‘Platit ćeš mi’ onom suprotnom: ‘Ja ću platiti umjesto tebe!’. To je smisao Isusove smrti na križu. Božja osveta za grijehe čovječanstva je Kristov križ! Prorok Izaija, nakon što je navijestio da Bog dolazi osvetiti se spasenjem, nabraja niz događaja koji će se dogoditi prilikom Gospodinovog dolaska, čitav niz izokrenutih stvarnosti: slijepi će vidjeti, gluhi će čuti, hromi će skakati, nijemi će govoriti, pustinje će biti pune vode, neće više biti divljih zvjeri, te zaključuje: „Pratit će radost i veselje (one koji su spašeni) i pobjeći će bol i jauci“.

To je početak novog svijeta. To su znakovi novoga stvaranja, kada će bol i jauci nestati i zamijenit će ih radost i veselje. Oni koji su spašeni, odnosno oni koji su imali hrabrosti zamoliti za oproštenje, doživljavaju radost i sreću“, poručio je nuncij Lingua, rekavši da je to iskustvo i plod dobre ispovijedi. Mnogi su  iskusili radost koja zamjenjuje tugu nakon što im svećenik dâ odrješenje.

Dok je bio nuncij u Africi i Kubi, nuncij je nekoliko puta išao ispovijedati u zatvor i upravo tamo je svjedočio najdirljivijim ispovijedima. „Kod onih koji su imali hrabrosti priznati svoj grijeh i zamoliti za oprost, vidio sam iznenadni prijelaz iz tuge u radost. Radost je često bila popraćena suzama, ali to su bile suze radosnice, radosti toliko snažne i intimne da se suze nisu mogle zadržati. To više nije bio plač iz ljutnje, razočaranja, neuspjeha, bio je to plač iz zahvalnosti.

Poslije ispovijedi zatvorenik nije bio pušten na slobodu, niti mu je kazna smanjena! Ali činilo se da mu to više nije važno. Iskustvo Božjeg milosrđa bilo je jače od svega. Teret koji je pritiskao njegovu dušu, bio je skinut. Već su se osjećali slobodnima, unatoč tome što su i dalje ostajali iza rešetaka, jer su se osjećali duboko ljubljenima od Boga koji je došao osvetiti se opraštajući“, rekao je nuncij Lingua, istaknuvši da su „radost i veselje plod dobivenog i darovanog oprosta“.

Nuncij je citirao papu Franju koji u Buli povodom Jubileja 2025. godine piše: „Praštanje ne mijenja prošlost, ne može promijeniti ono što se već dogodilo; a ipak, praštanje nam može omogućiti da promijenimo budućnost i živimo drugačije, bez zlopamćenja, mržnje i osvete. Budućnost osvijetljena praštanjem omogućuje nam da prošlost tumačimo drukčijim, vedrijim očima, iako vlažnima od suza“.

U navještenom Evanđelju Isus ozdravlja gluhog mucavca. On predstavlja čovjeka koji nije sposoban za komunikaciju, zatočenika samoga sebe. „Isus mu dodiruje uši, stavlja mu slinu na jezik i govori mu: „Otvori se!“. Otvori se je ključna riječ koja čini čudo. Ovim čudom Isus nam želi poručiti da ako se ne otvorimo drugima, ostajemo zatvoreni u samima sebi, nesposobni za komunikaciju.

Ostajemo zarobljenici boli i plača. Samo ako se otvorimo prihvaćanju, možemo nanovo zadobiti radost, osjećati se obnovljenima iznutra. Kada se „otvorimo“ Isusovom praštanju, postajemo sposobni „otvoriti se“ braći i sestrama i doživljavamo novi život, osjećamo se „nanovo stvorenima“ iznutra“, poručio je nuncij Lingua.

Propovjednik je potaknuo vjernike da otvore srce Kristu te braći i sestrama. „Nije to uvijek lako. Mnogo puta Gospodin stavlja pored nas ili nam daje da sretnemo ljude koji kao da su namjerno stvoreni da nam otežaju naš put. Daju nam razumjeti koliko je teško ljubiti svakoga, svakome otvoriti svoje srce. Te osobe čine nas poniznima. Ali samo onaj koji je ponizan, sposoban je uvijek početi ispočetka.

Iskoristite ovu jubilarnu godinu da od Boga isprosite oprost i pružite ruku drugima u svrhu pomirenja. Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim, molimo svaki dan. Čineći tako, izgradit ćete novu župu, utemeljenu na primjeru mnogih anonimnih svetaca koji su vam prethodili“, potaknuo je nuncij Lingua vjernike.

Stara maslina nastavlja puštati nove izdanke sve dok je korijenje živo i zdravo, tako će i župa nastaviti donositi dobre plodove ako održe živima korijene vjere, koji će i dalje davati novi život stoljetnom deblu, poručio je nuncij Lukorancima.

Prvi put da na otok Ugljan dolazi apostolski nuncij – Započinje obnova crkve u Lukoranu

Nuncij je rekao da ga je taj pohod župi ispunio radošću. Prenio je pozdrave pape Franje, rekavši da mu pri svakom susretu papa Franjo kaže da pozdravi sve zajednice koje susretne i da ih zamoli da mole za Papu. Potaknuo je vjernike da mole za Papin put u Aziju, koji je najduži put u njegovom pontifikatu.

U misi je sudjelovao i Lovro Vrkić koji će sljedeće godine primiti đakonat i svećeništvo. Lovrini baka i djed bili su učitelji u Lukoranu i njegov otac je tu odrastao. Papinski nuncij je predstavnik Pape pred Crkvom i državom. Događaj jubileja je od velike vrijednosti za lokalnu zajednicu, pa je prigodni govor na kraju mise uputio i Jure Brižić, načelnik Općine Preko kojoj pripada Lukoran.

„Nama je izuzetna čast što ste s nama. To je prvi put da na otok Ugljan i u našu Općinu Preko dolazi tako visoki izaslanik pape Franje. Naša srca su otvorena za Vas, puna ljubavi, da s Vama možemo započeti jubilej pred nama, 950 godina prvog spomena župe Lukoran“, rekao je načelnik Brižić u obraćanju nunciju. Podsjetio je da je Lukoran, povijesno, temeljna župa Općine Preko jer je Lukoran nekad obuhvaćao i sadašnje župe Sutomišćica – Poljana i Preko. Preko se odvojilo od Sutomišćice prije 250 godina.

„Ovaj jubilej svjedoči o našoj vjeri. Mi smo uvijek znali smo kome pripadamo, da nas Bog može voditi i njemu smo se i utjecali. Utječemo se i sv. Lovri i Majci Mariji čiji blagdan rođenja slavimo. Hvala što ste s nama. Vaš dolazak je poticaj svima nama na otoku. Život na otoku je težak, mukotrpan. Da bi se na otoku nešto stvorilo, treba puno više truda i vremena. Za sve što ljudi na otoku naprave i ostvare, treba puno više truda i vremena da bismo dobili kvalitetu“, rekao je načelnik Brižić. Istaknuo je da lukoranska crkva treba obnovu te da župa i Općina Preko zajedno izrađuju troškovnik obnove crkve; 2025. godine će početi obnova krova crkve, a onda i njenih prozora. Zahvalio je Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova Europske unije što je osiguralo 80 % sredstava za obnovu krova crkve, a ostatak će osigurati Općina Preko. U misi je sudjelovao i ministar Šime Erlić, koji je Lukoranac po majci. Rado je pristao doći na proslavu, zadovoljan što je Ministarstvo uspjelo iznaći sredstva za obnovu crkve.

Župnik Dokoza zahvalio je ministru Erliću na donaciji i načelniku Brižiću za dobru suradnju koju ostvaruju župa i Općina, na korist svih ljudi. Načelnik Brižić je u ime Općine Preko darovao nunciju košaru s otočnim proizvodima s otoka Ugljana i Pašmana, trud svih stanovnika.

Župa je darovala nunciju naliv pero i kemijsku izrađene od maslinovog drva. Maslinu je spomenuo nuncij u propovijedi, ona je simbol otoka i neka je nuncij, s obzirom na različita mjesta gdje obavlja svoje službe, uvijek može ponijeti sa sobom, s posvetom Lukoran i datumom proslave, 8. rujna.

Na kraju mise, nuncij Lingua blagoslovio je djecu sa školskim torbama koja kreću u školu i svima je podijelio papinski blagoslov. Ispred crkve je bio agape kojeg su priredili Lukoranci.

U pripremi za godišnjicu posvete crkve i početak godine jubileja, Lukoranci su od 30. kolovoza do 7. rujna molili Devetnicu Gospi, u zahvalnosti za primljene milosti, moleći Božji blagoslov za sadašnje i buduće naraštaje župljana. Na uočnicu blagdana, 7. rujna, slavljena je večernja misa i procesija s Gospinim kipom i svijećama od župne crkve sv. Lovre do lukoranske kapelice Presvetog Trojstva.

Jubilej 950 godina od prvog spomena župe u Lukoranu svečano će se proslaviti misnim slavljem na blagdan sv. Lovre, 10. kolovoza 2025. godine. Vrijeme do te proslave će biti vrijeme zahvale za primljene milosti te molitve za obraćenje i blagoslov župljana Lukorana kojeg stalno nastanjuje 350 stanovnika te im je pohod nuncija Lingue milosni poticaj za vjerski život u životu župe.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Središnji dio proslave 160. godišnjice izgradnje prve župne crkve Rođenja BDM u istoimenoj župi u Benkovcu bilo je svečano misno slavlje koje je na uočnicu župne svetkovine Rođenja BDM u novoj župnoj crkvi Rođenja BDM u Benkovcu u subotu, 7. rujna, predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Crkva Rođenja BDM u Benkovcu, u središtu Ravnih kotara, izgrađena je 1864.  godine. Crkvu je na blagdan Male Gospe, 8. rujna 1865., posvetio zadarski nadbiskup Petar Dujam Maupas. Mons. Zgrablić sjeća se te prve župne crkve, iz vremena dok je od 1987. g. tri godine bio prefekt u zadarskom sjemeništu ‘Zmajević’. Benkovačka župna crkva bila je „lijepa crkva u obliku križa s oktogonalnom kupolom visokom 13 m. Imala je samo jedan oltar. Na oltarnoj pali bilo je naslikano Raspeće s Bogorodicom. Slika je bila dar pape Pija IX. Crkva je bila obnovljena 1962. godine. Pobunjeni Srbi i četnici, 3. rujna 1992., srušili su tu crkvu i na tom mjestu bili su podignuli tržnicu. Zadnju misu prije rušenja crkve 6. rujna 1991. predvodio je tadašnji benkovački župnik don Ivan Mustać. Poslije oslobodilačke akcije ‘Oluja’, u kolovozu 1995., Benkovac je oslobođen. Krajem rujna 1995., zadarski nadbiskup Marijan Oblak slavio je  misu u oslobođenom Benkovcu na mjestu porušene crkve“, rekao je mons. Zgrablić.

Na mjestu srušene crkve izgrađena je sadašnja župna crkva Rođenja BDM koju je 13. rujna 2003. posvetio zadarski nadbiskup Ivan Prenđa. „Kao rektor sjemeništa ‘Zmajević’, mons. Prenđa je niz godina nedjeljom i blagdanima redovito slavio misu u toj nekadašnjoj župnoj crkvi. U nekoliko navrata mijenjao sam mons. Prenđu i dobro se sjećam te crkve“, prisjetio se nadbiskup Zgrablić.

Spomen na rušenje crkve ne usmjerava samo „pogled prema ožiljcima zbog svega što se dogodilo rušenjem crkve ili svih bolnih i teških događanja tijekom Domovinskog rata“, rekao je nadbiskup, poručivši: „Pozvani smo uvijek znati istinu u svojoj cijelosti, koliko god ona bila bolna i teška. Istinu ne smijemo zanijekati i zaboraviti. Istina povijesti je svjetlo koje nam omogućuje ispravnije gledati sadašnjost i procjenjivati budućnost. Važno je istinu gledati ne samo kao činjenicu, ne gledati povijesne činjenice samo kao događanje u povijesti, nego činjenice gledati ispunjene kršćanskom ljubavlju. Istina i ljubav moraju uvijek ići zajedno“, naglasio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo da nam i Isus, koji je sâma Očeva ljubav, govori o oslobodilačkoj snazi istine: „Istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32). „Sâm Isus je Istina koja je ispunjena ljubavlju, Duhom Svetim. Isus je pun Duha Svetoga, u Isusu nema istine bez ljubavi. Dapače, Isus sve čini u snazi ljubavi, u snazi Duha Svetoga. Nijekanje istine, zanemarivanje i iskrivljivanje istine, zaborav, stvaraju pogodno tlo da se čovjekom može manipulirati ili da čovjek izgubi moralne principe. Istina bez ljubavi može biti izlika raznim manipulacijama i zloupotrebama, a ljubav bez istine ostavlja samo varljive emocije i strast bez racionalnog prosuđivanja, lišena žrtve i odricanja koju istinska ljubav u sebi nosi“, upozorio je mons. Zgrablić. Podsjetio je pritom na misao sv. Ivana Pavla II.: „Ljubav bez križa nećete naći, a križ bez ljubavi nećete podići“.

„U istini možemo susresti križ, a ljubav nam pomaže taj križ nositi. Križ nije samo simbol stradanja i patnje, nego i Krista, njegove ljubavi, kojom nas je oslobodio od naših grijeha i učinio ljubljenom djecom Božjom. Križ – shvaćen kao sinonim ljubavi, pomaže nam nositi poteškoće i patnju koji susrećemo u bolnoj istini. Kada istinu s ljubavlju promatramo i proživljavamo ono što se dogodilo, to činimo sa sviješću potrebe trajnog čišćenja našeg pamćenja od svega što bi nas moglo dovesti i do pomisli da na negativno odgovorimo negativnim, na ubojstvo ubojstvom, na rušenje rušenjem, na zlo zlim, na grijeh grijehom, na nepravdu osvetom. Zlim djelima umnažamo zlo i nastavljamo začaranu spiralu zla. Svako zlo prekida se opraštanjem, milosrđem, ljubavlju. Bez toga, činjenice koje se događaju mogu postati velika gorčina našeg života“, upozorio je nadbiskup Zgrablić, rekavši da „praštanje prekida osvetu te da su istina i ljubav velike snage kojima mijenjamo sebe i svijet u kojemu živimo“.

„Istina sjaji u ljubavi i postaje svjetlo koje nam daje mogućnost pomirenja i spoznaje onoga koji je sâma Istina i Ljubav, milosrđe i praštanje – spoznati  Boga. To se ne odnosi samo na povijesna događanja kao što su rušenje crkve i druga zla, nego to vrijedi i za naš svakodnevni život, ono što negativno proživljavamo u obiteljima; sve treba prožeti praštanjem, ljubavlju i čišćenjem našeg sjećanja“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Obljetnica rušenja crkve je prigoda da „vjerom i ljubavlju čistimo naš spomen, našu memoriju, osjećaje i da bdijemo nad našim duhom, s obzirom na negativno koje bi moglo proklijati u našim srcima“, rekao je nadbiskup, podsjetivši na misao sv. Ignacija, biskupa i mučenika iz 1. st., koji piše zajednici kršćana u Efezu: „Nastojte što češće zajednički Bogu zahvaljivati i Boga slaviti. Vaše često sastajanje krši moć Sotone, a sloga vaše vjere ruši njegovu silu“.

„Tako kršćani nekad i danas krše i ruše moć Sotone, moć zla. Spomen 160. godišnjice izgradnje srušene crkve unutar euharistijskog slavlja želi raspirivati i njegovati kršćanske osjećaje i vrijednosti Istine i Ljubavi. Želi nas učvrstiti na kršćanskom putu da i u naše svakodnevne mane, slabosti, pogreške, zloće, ugrađujemo ljubav i milosrđe i tako utjelovljujemo ljubav, Boga u našem životu. Slavljenje Boga čisti naše pamćenje od negativnoga i otvara srce za ljubav prema Bogu i bližnjemu“, poručio je mons. Zgrablić.

U osvrtu na navještaj Evanđelja, nadbiskup je rekao da u rodoslovlju prije Isusovog rođenja koje obuhvaća razdoblje od 1900 godina, među navedenim imenima nisu sve osobe bile svete. „Među tim ljudima nisu bili samo jako pobožni. Među tim imenima ima velikih grešnika, zločinaca, ubojica. Ali, Bog stoji u povijesti. Bog vodi povijest i pravednika vodi do sebe, k onome što je on naumio, k spasenju. Važno je imati povjerenja u Gospodina“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Uz blagdan Marijinog rođenja, nadbiskup je rekao da je „Bog izabrao Mariju i u njoj se utjelovio kako bi svima nama darovao spasenje, tj. svoj božanski život. To je najdragocjenije što možemo postići. Slavlje Marijinog rođenja je slavlje Božjeg plana podjele svoje Istine i Ljubavi s nama. U Marijinom rođenju i životu vidimo Božju zauzetost za naše dobro, za našu vječnu sreću. Bog bira i nas, poziva nas u život, kao što je izabrao Mariju, da bismo bili njegova ljubljena djeca koja će nastaviti živjeti i djelovati kako je djelovao njegov Sin“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši: „Marija nam je uzor i poticaj da Božju riječ pažljivo slušamo jer je ona ispunjena Božjim duhom, da o njoj razmišljamo, pohranjujemo je u svoje srce, vjerom utjelovimo, učinimo životnom, djelatnom, da rađamo plodovima spasenja. Marijin primjer i zagovor neka nam bude putokaz Istine koju trebamo slijediti i snaga za praštanje i ljubav koju smo pozvani živjeti“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Na kraju mise, benkovački župnik don Anđelko Buljat rekao je da je srušena župna crkva bila oličenje grada Benkovca i vjernika prošloga vremena. Ta je crkva bila u funkciji 130 godina, kroz nju se izmijenilo mnoštvo od 130 generacija, brojno podjeljivanje sakramenata. Pobunjeni Srbi ne samo da su je srušili do temelja, nego su odnijeli i temelje crkve, i na taj način želeći uništiti spomen na opstojnost Hrvata katolika.

„Zahvaljujući našoj braći i sestrama, prognanim vjernicima iz BiH i Vojvodine, mi smo oživjeli Benkovac našom katoličkom vjerom i svojom narodnošću. Don Zdenko Milić i ja 1970.-ih godina, a posebno 1979. g. kad sam bio u Benkovcu s pokojnim don Ivanom Mustaćem, dva mjeseca katehizirali smo benkovački kraj. Svaki dan smo bili na misi u toj crkvi s pokojnim don Šimom Torbarinom i don Nikolom Tokićem“, rekao je župnik Buljat, prisjetivši se i slika u toj crkvi koja mu je ostala u dragom sjećanju.

Među osmoricom svećenika koncelebranata na misi bio je i domaći sin don Roland Jelić, ravnatelj Katoličke OŠ Ivo Mašina, koji je župi povodom toga jubileja poklonio kalež i pliticu. Nakon mise, nadbiskup Zgrablić predvodio je kroz središte Benkovca procesiju s kipom Majke Božje s Djetetom Isusom.

U misi je sudjelovao i akademski umjetnik Tomislav Kršnjavi koji je autor izljeva reljefa stare župne crkve u bronci koji je za vrijeme mise bio postavljen ispred ambona. Uskoro će taj reljef biti položen na kameno postolje u perivoju ispred župne crkve, kao spomen i za nadolazeće generacije. Kršnjavi je prikazao pročelje stare župne crkve otvorenih vrata i ljude kako idu u crkvi, želeći poručiti da nije bila uništena samo crkva, nego su stradali i ljudi Benkovca, ali obnovljeni su crkva i ljudi. Uz rub reljefa stavio je pedeset zrnaca krunice, znak molitve Gospi kojoj je posvećena benkovačka crkva. Kršnjavi je i autor kipa bl. Alojzija Stepinca postavljenog ispred župne crkve 2017. godine.

Donaciju za domjenak puka nakon mise darovao je Grad Benkovac s gradonačelnikom Tomislavom Bulićem.

U pripremi za proslavu jubileja, u župi su kroz tjedan dana održani duhovni i kulturni događaji. Svakog dana krunica je bila u 18 sati, zatim misa pa prigodni događaj. U ponedjeljak, 2. rujna, nakon večernje mise, župnik Buljat održao je izlaganje ‘Papinska pisma druge polovine 9. stoljeća destinatorima u Hrvatskoj’, a Marin Ćurković izlaganje ‘Crkva Rođenja BDM u Benkovcu’. U utorak, 3. rujna, mons. dr. Juraj Batelja izlagao je o temi ‘Euharistijski kongres u Benkovcu 1938.’, a don Nikola Tokić govorio je o pastoralu benkovačkog kraja u vrijeme Domovinskog rata. Trodnevnicu uoči župne svetkovine 4., 5. i 6. rujna, kad je održan i susret s djecom, vodili su studenti teologije te studentski kapelan don Ivan Šibalić i don Branko Bendra. Iz trodnevnog oratorija proizašli su i novi ministranti u župi. Župnik Buljat najavio je da će svakog prvog petka u mjesecu u nadolazećoj godini u župi biti predavanje o nekoj crkvenoj i duhovnoj temi, u spomen na 160. posvetu prve župne crkve Rođenja Marijina i u Godini jubileja.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na blagdan Kraljice Mira, u župi Kraljice Mira – Kraljice Hrvata u Zemuniku Donjem, u četvrtak, 22. kolovoza, svečano misno slavlje u zemuničkoj župnoj crkvi Kraljice mira predvodio je nadbiskup Petar Rajič, apostolski nuncij u Talijanskoj Republici i u Republici San Marino. Nakon mise, nuncij Rajič predvodio je i procesiju s Gospinim kipom oko crkve.

Nuncij je izrazio radost zbog pohoda Zemuniku i zahvalio na pozivu zemuničkom župniku don Gašparu Dodiću. Uz domaće vjernike, nuncij je na misi pozdravio i vjernike iz BiH, Janjeva, Francuske, Njemačke i svoje nekadašnje župljane iz Kanade. Sa svima je nakon mise razmijenio prigodne riječi pozdrava i sjećanja na njihove nekadašnje susrete.

Nuncij Rajič boravio je u Zemuniku na poziv don Gašpara s kojim ga veže dugogodišnje prijateljstvo iz vremena njihovog postdiplomskog studija u Rimu. Prije 35 godina, Rajič i Dodić zajedno su boravili u Papinskom Hrvatskom Zavodu sv. Jeronima u Rimu. „Crkva i Zavod sv. Jeronima bili su nam kao dio Domovine, kao duhovna oaza, to značajniji što su smješteni u Rimu, pokraj Petrove Stolice. S ostalim svećenicima koji su iz različitih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine boravili u Zavodu, živjeli smo kao braća. Tu se mogla doživjeti i prepoznati ljepota zajedništva Crkve u Hrvata i svih koji su se iselili iz otačke zemlje“, rekao je don Gašpar u pozdravnom govoru, istaknuvši da njihovo prijateljstvo traje do danas. Povezuje ih i što obojica dolaze iz dijaspore Hrvata katolika; mons Rajič iz Kanade, a don Gašpar iz Janjeva s Kosova.

„Roditelji mons Rajiča 1958. g. otišli su iz Bosne i Hercegovine u Kanadu, između ostalog i zbog političkih pritisaka. Povezala nas je svijest pripadnosti hrvatskom biću i ponos što su naši preci tijekom teških povijesnih zbivanja i iskušenja ostali čvrsti, postojani i prenijeli nam svjedočanstvo vjere i kršćanske običaje“, naglasio je don Gašpar. Podsjetio je da su američki i kanadski Hrvati krajem lipnja 2024. g. u Zagrebu proslavili 130. obljetnicu utemeljenja Hrvatske bratske zajednice, a 2005. u Janjevu, Dubrovniku i Zagrebu proslavljena je 700. obljetnica prvog spomena župe Janjevo, (1303. g., papa Benedikt XI.).

Po završetku studija Kanonskog prava 1993. g., mons. Rajič stupio je u diplomatsku službu Svete Stolice. Djelovao je u papinskim predstavništvima u Iranu, Litvi, Estoniji i Latviji te u Odjelu za opće poslove Svete Stolice. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 2. prosinca 2009. apostolskim nuncijem u Kuvajtu, Bahreinu i Kataru i apostolskim predstavnikom na Arapskom poluotoku te naslovnim nadbiskupom Sarsenteruma (ranokršćanska biskupija u nekadašnjoj rimskoj Dalmaciji, na području istočne Hercegovine i sjeverozapadnog dijela Dubrovačkog primorja). Za biskupa je zaređen u 23. siječnja 2010. u mostarskoj katedrali Majke Crkve i Kraljice svijeta.

Na početku mise, djeca iz obitelji Štefice i Marina Paripović pjesmom ‘Pastiru, na dobro nam došli’, čiji je autor don Gašpar Dodić, izrazili su dobrodošlicu nunciju Rajiču; Karmen i Pavao su pjevali, Matija je svirao klavijaturu, a Roko gitaru.

Nuncij Rajič u propovijedi je razmatrao što znači Marijina povlastica Kraljice neba i zemlje. „Marija uživa nagradu neba i primila je krunu vječnog života. Iako je ona naša Kraljica, ona svoju krunu želi podijeliti s nama. Ona ne želi zadržati krunu za sebe, već traži da sva Božja djeca mogu doći dijeliti slavu neba“, rekao je nuncij Rajić, istaknuvši da Marija ima posebnu ulogu u djelu našeg spasenja i otkupljenja. „Među onima koji sudjeluju u djelu ljudskog spasenja, Marija je na prvom mjestu. Ona je, kao nitko drugi, cijeloga života poslušno i pod križem sudjelovala u poslanju i žrtvi svoga Sina i postala najzaslužnijom ženom za cijelo čovječanstvo. U njenom uznesenju, uzvišenju, od ponizne sluškinje koja je dušom i tijelom u nebeskoj slavi, gdje kraljuje zajedno sa Sinom Isusom Kristom, dovršava se put od betlehemske kolijevke, preko kalvarijskog križa do nebeske krune“, poručio je nuncij Rajič.

Sveto Pismo pokazuje da je Marija primila jedinstveno zvanje. „Među svim ženama koje su živjele na svijetu prije dvije tisuće godina, samo je mlada djevojka Marija bila odabrana za posebno zvanje, da postane Majka Božja. Dolazak Mesije bio je moguć zahvaljujući vjeri te mlade žene iz Nazareta, koja je svojim jednostavnim bićem i povjerenjem u Boga promijenila lice zemlje“, istaknuo je mons. Rajič, rekavši da na Marijine blagdane „slavimo veličinu njene vjere koju je veličao arkanđeo Gabrijel s pozdravom: ‘Zdravo, milosti puna, Gospodin s tobom’. Doista je puna milosti, jer se iz njezine svete utrobe rodio Isus Krist, Sin Boga živoga i Spasitelj svijeta“, poručio je nuncij Rajič.

Presveto Trojstvo okrunilo je Mariju za Kraljicu neba i zemlje. „Marija nije samo Majka Božja, ona je i naša Majka. Svatko voli svoju ljudsku majku. To je prirodna veza između majki i njihove djece. Međutim, majke ponekad znaju biti sebične u ljubavi prema djeci“, rekao je nuncij Rajič. Nasuprot nekad nesavršene ljubavi majki zbog grijeha, „Marijina ljubav prema svima nama koji smo njeni duhovni sinovi i kćeri, puno je veća i puno čišća, jer ona u svojoj ljubavi nema sebičnosti i nesavršenosti. Ona nas istinski ljubi. Naš odnos s Marijom je poput djeteta i njegove majke. Nema mjesta strahu, samo jednostavno povjerenje puno ljubavi“, rekao je nuncij Rajič, istaknuvši da je Marija uvijek imala veliki učinak na živote brojnih ljudi diljem svijeta. „Važno je da joj se molimo u svim okolnostima života, da primimo milost potrebnu za vršenje Božje volje u našim životima, jer ona svoje štovatelje uvijek preporučuje i vodi k svome Sinu Isusu“, potaknuo je predvoditelj slavlja.

Marija je hvaljena zbog svoje velike vjere, ali njena vjera bila je i izložena kušnji. „Bog je dopustio da ona svjedoči strašnoj boli i Isusovoj smrti na križu. Isus je vlastitu Majku povjerio svom ljubljenom učeniku u trenutku njegove najveće patnje. Ivan ju je prihvatio i pokazao svoju vjernost ostavši uz Mariju tijekom njenog života, a posebno u najtežem trenutku, smrti njenog Sina, kako bi je utješio“, rekao je nuncij.

Unatoč velikoj boli, nije zapisano da je Marija očajavala, žalila se i govorila protiv Boga. „Ona je u srcu dijelila patnju svoga Sina. Iako je Marija bila od Boga izabrana za poseban poziv, to ne znači da je njoj, bezgrešno začetoj, sve bilo lako. Kao što Isus nije mogao izbjeći križ, ni Marija se nije mogla osloboditi patnje koju je pretrpjela pred križem svoga Sina. Marijina vjera bila je iskušana i mnogo je patila, ali je ispit položila s najvišom ocjenom“, poručio je nuncij Rajič, rekavši da ni mi u svojim životima nikad nećemo biti izuzeti od križa.

„Isus nas nije pozvao na udobnosti ili lijenosti, nego da se suprotstavimo životnim iskušenjima kako bismo postali veliki ljudi! Naše ponizno prihvaćanje životnih križeva s vjerom i hrabrošću je ujedno i kušnja naše vjere i pouzdanja u Boga. Ako hrabro podnosimo boli te prihvaćamo različite nevolje poput Marije, tada usvajamo volju Božju kao trenutak posebne Božje milosti“, poručio je mons. Rajič.

U duhu Elizabetine pohvale Marijine vjere, „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina“, nuncij je rekao da je Marija „doista blažena jer je povjerovala u poruku koju je primila od Gospodina preko arkanđela, Božjeg glasnika. Zahvaljujemo Bogu na Marijinom primjeru jednostavnosti u prihvaćanju Riječi Božje. Zajedno s Elizabetom prepoznajemo i slavimo Mariju, jer je vjerovala u ispunjenje svega što joj je bilo rečeno od Boga.  U svijetu gdje prevladava nevjera, veliki je blagoslov primiti dar vjere, kojeg Bog nudi svima koji mu se obraćaju u poniznoj molitvi. Gospodin dolazi u naše konkretne živote kada ga iskreno tražimo svim srcem i dušom, jer želi naše živote obogatiti svojom prisutnošću za naše dobro i dobro drugih“, poručio je nuncij Rajič.

Potaknuo je da štujemo Mariju koja kraljuje s Kristom, Majku božanskog Kralja i moljenjem krunice, „za naše obraćenje od grijeha, za izbavljenje od svakog zla, za obnovu obiteljskog života, za nove članove u život Crkve i povratak mnogih katolika koji više ne prakticiraju vjeru, za pravdu i mir u lokalnim zajednicama, našem narodu i šire, za istinsko čišćenje i obnovu Crkve i nas, njenih članova“.

Nuncij je podsjetio da je liturgijski spomen u čast Marije kraljice, 1955. g. ustanovio papa Pio XII., da pokaže vezu između uznesenja na nebo i vječnog slavljenja Bogorodice Marije. Slaveći krunu Marijinog života, nuncij je potaknuo da u vjeri, koja je najveći životni dar, odolijevamo kušnjama i teškoćama, poput Marije te da „zahvalimo Gospodinu za takvu kraljicu i stavimo se pod njenu zaštitu molitvom, pjesmom i životom“. Kao predstavnik Svete Stolice, vjernicima je zaključno udijelio blagoslov u ime pape Franje.

Zemunički župljani darovali su mons. Rajiča. Karolina Pinčić uručila je nunciju zlatni prsten izrađen u zlatarni ‘Aurum’ u Zagrebu, vlasnika Cecilije i Josipa Ivkić. Obitelj Ivkić darovala je izradu i dizajn prstena, a župa Zemunik materijal. Predstavnici ministranata, Benedikt Paleka, Jakov Birkić i Krešimir Biloglav, uručili su mons. Rajiču dar ministranata i župnika Dodića, lik bl. Alojzija Stepinca kojeg je izradila obitelj Jozefine i Tadije Golomejić iz Kistanja. Naime, nuncij Rajič je u razgovoru za Glas Koncila rekao da ga se „toliko dojmio svetački život, hrabrost i odanost Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu bl. Alojzija Stepinca“, da je „poželio imati barem djelić njegovih vrlina. Nakon ustrajne molitve, duboko sam uvjeren da sam zahvaljujući njegovom posredništvu kod Boga osjetio dovoljno snage i vjere da se odazovem Božjem zovu“, rekao je nuncij u tom razgovoru.

Župnik Dodić zahvalio je dobročiniteljima za darove mons. Rajiču i nunciju na dolasku. Župnik je zahvalio i Općini Zemunik i načelniku Ivicu Šariću te tvrtki ColorMix iz Zemunika za farbanje crkve, a Denisu Šestanu – Bići za očišćeni i izbjeljeni kamen oko crkve, župljanima na pripremi proslave i restoranu Gastro, vlasnicima Josipi i Tomislavu Sičiću, koji su goste počastili ručkom. S. Vladislava Terzić je vodila župni zbor koji je predvodio pjevanje na misi i tijekom procesije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Svetkovina Uznesenja BDM na nebo, u četvrtak, 15. kolovoza, svečano je proslavljena u Velom Ižu na otoku Ižu misom, procesijom s Gospinim kipom uz obalu i koncertom duhovne glazbe.

U mnoštvom ispunjenoj crkvi, svečano misno slavlje predvodio je župnik don Jaroslav Blažinsky koji je pozvao na nasljedovanje Marijine samozatajne vjere u svakodnevnom životu. Zahvalio je svima na sudjelovanju u lijepom blagdanskom slavlju.

Pjevanje je predvodio đakon Livio Marijan, rodom iz Velog Iža. Na misnom slavlju, ove godine je prvi put za harmonijem, pjevane dijelove mise i marijanske pjesme pratio mladi Veloižanin Luka Korolija, polaznik glazbene škole, koji je naučio svirati drevne glagoljaške napjeve svoje župe.

Na misi je Schubertovu Ave Mariu pjevala operna pjevačica Marta Babić, mezzonsporanistica opere u Antwerpenu, uz violinsku pratnju nekoliko svirača filharmonije iz Haaga koji ljetuju u Velom Ižu. Oni su uoči svetkovine u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla održali koncert duhovne glazbe u čast Gospi, pod nazivom ‘Blagoslov zemlje’, kad su izveli djela Mozarta, Vivaldija, Dvoržaka i drugih.

Nakon mise održana je tradicionalno procesija obalom, u kojoj su Gospin kip okićen zavjetnim zlatom nosili mladi Veloižani u narodnim nošnjama, uz pjevanje Gospinih litanija i marijanskih pjesama, u kojoj je sudjelovalo mnoštvo župljana i gostiju iz raznih zemalja.

Ususret proslavi svetkovine, mlada konzervatorica i kiparica Sara Pavičić, rodom iz Velog Iža, obnovila je dvjesto godina stari kip Gospe od Ružarija, kojega je temeljito  očistila, premazala bojom i popravila oštećene dijelove. To je prvi obnoviteljski zahvat na tom vrijednom kipu u povijesti, kojega su stari Veloižani sredinom 19. st. nabavili u glasovitoj radionici Stufleser u Vald di Gardeni u Tirolu i na kojega su Veloižani osobito ponosni.

Livio Marijan

Foto: Župa Veli Iž

Proslava 287. obljetnice posvete župne crkve sv. Kuzme i Damjana u Banju svečano je proslavljena u banjskoj župnoj crkvi na otoku Pašmanu, u četvrtak, 11. srpnja. Misno slavlje predvodio je don Valter Kotlar, župnik iz Bibinja, a pjevanje zbor mladih župe Bibinje. Prije početka mise, župnik don Marko Dokoza ukazao je na važnost te proslave kojom Crkva u Banju čuva spomen na 11. srpnja 1737., kada je zadarski nadbiskup posvetio župnu crkvu. „Dok u srpnju svečano slavimo obljetnicu posvete crkve, nismo zaboravili da je srpanj u Banju i mjesec sjećanja na žrtve fašističkog terora. Spominjemo se naših župljana i sumještana koji su pogubljeni 17. srpnja 1943. u Pašmanu i jednoga koji je od iste ruke stradao u Salima dan kasnije“, rekao je don Marko.

Don Valter je u propovijedi istaknuo Božju sveprisutnost, kao i značaj posebnih mjesta štovanja: „Bog je prisutan na svakom mjestu, ali čovjek je oduvijek imao potrebu izabrati posebna mjesta na kojima će iskazivati hvalu Bogu. To je vidljivo i kod pripadnika drugih religija i kod naših otaca u vjeri Židova. Bogu hramovi i crkve nisu potrebni, ali jesu nama ljudima. Nama su potrebni ti prostori koji će nas i na izvanjski način podsjećati na Božju prisutnost među nama“, rekao je don Valter.

Kotlar je istaknuo i veličinu sv. Benedikta, zaštitnika Europe, jer je taj dan bio njegov blagdan. „Sv. Benedikt je bio razočaran raskalašenošću i nemoralom rimskog društva u svoje vrijeme. To mu je bio poticaj da se povuče u osamu u Subiaco i tako je počela njegova monaška avantura. Iz njegovog povlačenja i kasnijeg okupljanja istomišljenika rodilo se Benediktovo pravilo i duhovnost koji su preobrazili europsko tlo“, rekao je don Valter. Pozvao je vjernike na nasljedovanje primjera sv. Benedikta, „kako bi u moralnom neredu suvremenog društva bili nositelji novog reda kojeg je Isus Krist navijestio svojim naukom, a utvrdio svojom mukom, smrću i uskrsnućem“.

Na kraju mise, župnik Dokoza zahvalio je osobito bibinjskom zboru mladih: „Oduševila me vaša volja i želja da budete s nama. Danas svi imaju puno obaveza i nije lako izdvojiti vrijeme. Nekima je poteškoća i to što smo na otoku. Ali, vi ste otvorenog srca prihvatili poziv i uveličali ovaj poseban dan za župnu zajednicu u Banju. Ti osjećaji odzvanjali su i u vašem pjevanju. Zato smo vam neizmjerno zahvalni“, rekao je don Marko bibinjskim pjevačima.

Župljanima je zahvalio na raspoloživosti i velikodušnosti u organizaciji te proslave, naglasivši da se ta svetkovina po treći put svečano slavi, ali u Banju je prihvaćena kao da se radi o stoljetnoj tradiciji. U duhu dobrih domaćina, nakon mise, Banjci su se prigodno družili sa svojim gostima ispred župne crkve, a Bibinjci su nastavili pjesmom razveseljavati okupljeni narod Božji.

Marko Dokoza