Na svetkovinu Uzašašća Gospodinova, svečano misno slavlje u župi Uzašašća Gospodinova u Pakoštanima u četvrtak, 29. svibnja, predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić.

„Uzašašće pred nas stavlja nebo kao cilj, vječnu radost, a Gospa je bila prva nositeljica te Radosne vijesti i Duha Božjega. Bog je sišao u ljudsko tijelo, postao čovjekom, da bi nakon žrtve križa i smrti, slavno uskrsnuo i uzašao Ocu nebeskom kao pravi Bog i pravi čovjek“, rekao je biskup Rogić, razmatrajući događaj koji se zbio 40 dana od Uskrsa i Marijinu ulogu u zajedništvu s učenicima u iščekivanju Duha Svetoga.

„Tijekom 40 dana Isus se ukazivao učenicima, hrabrio ih i gradio njihovu vjeru, obećao im drugog Branitelja – Duha Božjega, Silu odozgor. Duh će ih osposobiti da budu svjedoci i navjestitelji Uskrsnuća, Radosne vijesti spasenja, otvorenih vrata neba, vječnosti na koju Bog poziva čovjeka“, rekao je mons. Rogić.

„Isusovo Uzašašće oživljava događaj kad je uskrsli Krist naočigled svojih učenika uzašao k Ocu nebeskom. On, pravi Bog i pravi čovjek, vratio se u puno zajedništvo božanske naravi, uznoseći k Ocu i našu ljudsku narav. Kao da se tim događajem dovršio događaj uskrsnuća. Pobijeđena je smrtnost ljudske naravi i ljudstvo sada ima siguran put u vječnost“, poručio je biskup, istaknuvši: „Bog je utjelovljenjem odložio svoje božanstvo, a uzašašćem je uzdigao naše čovještvo u zajedništvo božanske ljubavi Presvetog Trojstva“.

Krist je uzašao svome Ocu nakon što je „u potpunoj poslušnosti ispunio volju Očevu, izliječio čovjekov prvotni neposluh i donio pobjedu života nad smrću, pobjedu Božje ljubavi nad čovjekovim grijehom. Pozvao je svoje učenike da budu hrabri jer je On pobijedio svijet. Obećao im je da će biti s njima do svršetka svijeta, pozvao ih da čuvaju njegove zapovijedi i tako ostanu u njegovoj ljubavi“, rekao je mons. Rogić.

Biskup je upozorio da u našem vremenu punom nesigurnosti i neizvjesnosti, „nedostaje jasnoća što je dobro, a što zlo. Vrijednosti života, čovjeka, obitelji i ljudskog dostojanstva kao da se žele graditi na lažnim slobodama, lažnim temeljima čovjekove samodostatnosti. Božji zakon se gura u stranu, a čovjek želi svime zagospodariti“, upozorio je predvoditelj slavlja.

Mnogi nečemu robuju, tehnologiji, brzini života, narušenih odnosa među najbližima, sve većoj otuđenosti. „Rado bismo našli laka i brza rješenja za svaki problem, po mogućnosti nekom aplikacijom, što brže i bezbolnije. A duša traži mira i spokoja, nade i ljubavi, životnog poleta i radosti na duge staze“, rekao je biskup.

Podsjetio je da su i naši preci u svoje vrijeme nosili svoje breme. „Nije im bilo lako, ali su u molitvi i pouzdanju, snagom vjere ustrajali i vjeru nam prenijeli. Naši preci sve su započinjali molitvom i na kraju posla Bogu zahvaljivali. Božja riječ u kući se prepričavala. Od Božje riječi se živjelo i molilo“, rekao je mons. Rogić. U tom kontekstu, podsjetio je na Isusovu riječ učenicima: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“.

Biskup je potaknuo vjernike da Božju Riječ čuvaju i nose „u srcu i pameti, u govoru i odlukama, da po njoj biraju što je dobro, a što zlo, što istinito, a što lažno“. Živeći po Božjoj riječi koja nas vodi k Ocu nebeskom zauvijek, otkriva se Božja ljubav.

„Nije to jednostavan zadatak za naše slabe ljudske snage, ali Bog nas ne prepušta samima sebi. Ako Božju Riječ čuvamo, ljubeći Spasitelja, zar će nam Bog uskratiti svoga Duha? Zato nam treba vrijeme slušanja i razmatranja Božje riječi. U tim trenucima dotaknuti smo ljubavlju Božjom koja donosi mir“, poručio je biskup.

Nakon Uzašašća, vjernici su ujedinjeni u molitvi, prisjećajući se apostola koji su s Marijom u molitvi iščekivali silazak Duha Svetoga. Marija je bila s apostolima u dvorani Posljednje večere i ustrajala je s njima u molitvi dok su čekali Duha Svetoga.

„Duh Sveti sišao je na Blaženu Djevicu Mariju da bi rodila Spasitelja, da bi se po Isusu preporodio čovjek za Nebo. Isus je uzašao na Nebo kao pravi Bog i pravi čovjek, da bi Duha Božjega poslao na sve ljude koji u njega povjeruju“, rekao je mons. Rogić, istaknuvši da je Marija primjer u slušanju Božje riječi, na što smo i mi pozvani.

„Marija je Božju Riječ nosila pod svojim srcem. Po njoj se Riječ Božja utjelovila, tijelom postala, djetetom rodila. Marija je Isusa stalno pratila: kad su mu klicali, kad su ga slavili i kad su ga osudili i razapeli. Marija je riznica Božje Riječi u radosti i u boli. I kad je razumjela i kad nije shvaćala, Božju Riječ je čuvala, ljubila i vjerovala. Ustrajala je u svom čuvanju Riječi Božje i sudionik je Isusove pobjede vječnog života“, poručio je mons. Rogić.

Potaknuo je vjernike da promisle koliko čuvaju Božju Riječ, Božje zapovijedi i koliko po njima žive; koliko je Isus njihov životni oslonac i mjerilo kojim promatraju sebe i svoje postupke; uče li od Krista živjeti ili su našli druge uzore po kojima se ravnaju.

„I prva zajednica kršćana imala je nedoumica kako nasljedovati Isusa. Odlučili su da slijediti Isusa znači živjeti drugačije nego svijet koji ne vjeruje i ne poznaje Isusa. Nadahnuti Duhom Božjim, nisu se klanjali lažnim idolima, nisu vjerovali lažnim obećanjima niti su se dali zavesti lagodnošću života koje drugoga iskorištava“, rekao je biskup.

Istaknuvši da su Božje zapovijedi, nadopunjene Isusovom zapovijedi ljubavi: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“ životni put koji vodi u vječnost, mons. Rogić je rekao: „Takav život drži nas u Božjoj blizini i njegovom blagoslovu, pa i kad prolazimo kroz nevolje. Božja obećanja su iznad svih drugih, neusporediva s bilo čime prolaznim na zemlji. Nosi ih vjera u Kristovo uskrsnuće“, poručio je biskup Rogić. U misi su koncelebrirali pakoštanski župnik Jerolim Lenkić i još desetorica svećenika.

I.G.

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Župa Pakoštane

Blagdan sv. Rite svečano je proslavljen u Debeljaku, filijali župe sv. Kasijana u Sukošanu, na blagdan sv. Rite, u četvrtak, 22 svibnja. Svečano večernje misno slavlje u crkvi Uznesenja BDM u Debeljaku predvodio je fra Bojan Rizvan, župnik zadarske župe Presvetog Srca Isusova.

„Sv. Rita je svjedokinja kako unatoč svim protivštinama u našem životu, možemo biti i ostati vjerni Kristu. Jer, problemi i teškoće kao da nas žele ukrasti od Krista, odvojiti od Boga i njegove milosti. Tražeći zagovor sv. Rite, želimo biti zagledani u njen život jer Bog nam progovara i po životu svetaca; da se, gledajući njihove živote, naučimo nositi s našim teškoćama, križevima i nevoljama“, poručio je fra Bojan.

Zborna molitva kaže da je „sv. Rita bila obogaćena mudrošću križa“. „Zadobiti mudrost križa znači stvari promatrati iz Božje perspektive, prihvatiti križ znajući da nećemo biti kušani preko svojih sila i da nas Bog nikad neće ostaviti“, rekao je fra Bojan. Sv. Rita je prihvatila svoj križ, znajući da će Bog, bez obzira na sve okolnosti, biti s njom.

„Pozvani smo promatrati Ritu kao ženu koja je u svom križu osjetila mudrost Kristovog križa“, potaknuo je Rizvan, rekavši da se Riti nije ostvarilo ništa od onoga što je željela u životu. Ali, unatoč tome, nije izgubila radost ni nadu.

„Sv. Rita je zagovornica u beznadnim slučajevima. Ako ti se čini da si  beznadan, povjeri njoj svoju brigu. Sv. Rita je bila izmoljeno dijete. Njeni roditelji dugo godina nisu mogli dobiti dijete. Vapili su od Gospodina i nakon nekog vremena rodila se Rita. Svaki život je Božji dar kojeg možeš isprositi. A mi živimo u društvu gdje se s darom života često poigravamo, pravimo se da smo mi gospodari života, a ne sluge života“, upozorio je Rizvan.

Sv. Rita nas podsjeća da ako se uteknemo moćnom Božjem zagovoru, on može učiniti čuda i ono što on želi. „U našoj interpretaciji, može nam se činiti da Bog kažnjava neku obitelj ako nemaju djecu. To bi bilo pogano razmišljanje. Bog trajno pokazuje svoj blagoslov. Bog nas ponekad uči čekati, biti strpljiv. Jer, Božje vrijeme je pravo vrijeme, kad Bog odredi.

Mi smo se naučili nestrpljivosti, želimo da sve bude kad nama padne na pamet. Bog nas poučava strpljivosti. To nam govori sv. Rita: Čekaj Božje vrijeme. Ne kada ti misliš da je najbolje, kad su se svi uvjeti ispunili“, potaknuo je Rizvan. Podsjetio je kako mladi kažu da se neće još ženiti jer nisu sredili kuću, stan, posao, nemaju sve uvjete. „Ako od temelja nije s Božjim blagoslovom, kako možemo očekivati i baštiniti blagoslov, ako smo sebični u svemu“, upozorio je fra Bojan, potaknuvši da „znamo čekati pravo vrijeme, Božje vrijeme“.

U tom kontekstu, rekao je da će ove nedjelje krstiti dijete čiji su roditelji dugo godina brinuli hoće li imati dijete, ali su bili ustrajni u molitvi. „Bog nagrađuje našu ustrajnu vjernost, ako znamo čekati Božje vrijeme i ako znamo živjeti njegovo vrijeme, a ne neko svoje vrijeme“, poručio je Rizvan.

Sv. Rita je kao djevojčica željela ići u samostan, biti redovnica. No, roditelji su je kao mladu djevojku obećali mladiću za ženidbu. „Rita je bila poslušna volji roditelja i prihvatila je i taj križ, iako je bila vrlo mlada. Ali, očito je bila vrlo zrela. Muž Ritu nije uzeo za ženu, nego za žrtvu, pa ju je ponižavao i zlostavljao. A sv. Rita ostaje ustrajna u molitvi i vjerna u braku, iako joj je muž bio preljubnik“, rekao je fra Bojan, dodavši da nas sv. Rita uči da je važno biti vjeran. „Puno je važnije biti vjeran, nego ustrajan. U braku se može biti ustrajan, a da nisi vjeran supružniku. Teško je biti vjeran. Sv. Rita je, unatoč svih protivština i patnji, ostala vjerna, molila za obraćenje muža i izmolila je to. Bog nagrađuje vjernost milošću. Važno je da supružnici mole jedno za drugog“, poručio je fra Bojan.

Zatim, sv. Rita je molila da mržnja ne uđe u život njene djece, jer je brat njenog muža nagovarao njene sinove da osvete smrt svoga oca. Sv. Rita je molila Boga da uzme k sebi njenu djecu, ako kane učiniti zlo, dok su još u stanju milosti.

„Majka moli za smrt svoje djece, samo da ne sagriješe. A što mi ostavljamo našoj djeci u baštinu? Sukobe. Današnjim mladencima je veliki problem tko će s kim sjediti za stolom, toliki su posvađani. Jer baštine svađe od svojih roditelja, baka, djedova. Sv. Rita moli za oprost. Onaj tko se osveti, se ne posveti. Osveta izobliči čovjeka, a oprost suobliči čovjeka Isusu“, poručio je Rizvan.

Sv. Rita se prikazuje kako nosi križ u rukama i ima oznaku trnove krune na čelu, jer se suobličila Kristu, postala je njemu slična. Rizvan je potaknuo vjernike na molitvu Kristu da se suobliče njemu i da imaju hrabrosti oprostiti onome i tko to ne zaslužuje.

„Zato je Rita svetica nemogućega. Jer tamo gdje se sve činilo da je nemoguće, postalo je moguće. Gdje se činilo da je Krist izgubio, da je potpuni gubitnik, pokazao je svoju najveću pobjedu. Gdje je bio potpuno nemoćan, očitovao je svoju svemoć“, poručio je Rizvan, rekavši da Bog svoju svemoć očituje milosrđem i praštanjem. „Naš život je u Božjim rukama i ne smijemo dopustiti grijehu ni đavlu da nas otme iz tih ruku. Sv. Rita nas uči da ostanemo vjerni Bogu“, potaknuo je fra Bojan.

Nakon mise, kroz Debeljak je održana procesija s kipom sv. Rite i s njenom relikvijom, u čijem su se nošenju izmjenjivale žene. Pobožnost četrnaest četvrtaka sv. Riti molili su vjernici u crkvi u Debeljaku svakog četvrtka od 13. veljače, do svetičinog blagdana.

Nakon procesije, fra Bojan, don Marinko Duvnjak, župnik Debeljaka i don Tin Vidov, blagoslivljali su bračne parove, jer se sv. Riti osobito utječu u zagovor za bračne parove. Svi sudionici ponijeli su s tog slavlja ruže koje je blagoslovio župnik Duvnjak, kao podsjetnik na duhovnu baštinu sv. Rite.

Župnik Duvnjak nabavio je kip sv. Rite i relikviju drugog stupnja, djelić svetičine tkanine, 2023. g. u Cascii, gdje se u crkvi nalazi neraspadnuto tijelo sv. Rite. Te 2023. godine održana je procesija s kipom sv. Rite i relikvijom od župne crkve u Sukošanu do Debeljaka gdje je u crkvu postavljen kip sv. Rite. Godine 2024. održana je prvi put procesija s kipom sv. Rite kroz Debeljak, gdje je zaživjela pobožnost prema sv. Riti koju joj dođu iskazati vjernici i iz drugih župa Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku: Foto: Filijala Debeljak

U župi Kraljice Mira – Kraljice Hrvata u Zemuniku Donjem, u nedjelju, 11. svibnja, prvi put održan je Obiteljski dan u osobiti spomen na krštenja djece u razdoblju od 2015. do 2025. godine u Zemuniku Donjem.

Obiteljsko euharistijsko slavlje u zemuničkoj župnoj crkvi predvodio je don Gašpar Dodić, župnik Zemunika Donjeg, a nakon mise održano je zajedničko druženje obitelji u šatoru pokraj župne crkve.

U Godini jubileja, don Gašpar se na osobiti način želio obratiti obiteljima i okupiti ih u zajedništvo i slavlje vjere na spomen krštenja, pod geslom: ‘Gospodine, zapali ponovno svjetlo našega krštenja!’. Roditelji su s djecom i kumovima na misu donijeli i krsnu svijeću djeteta.

„Vjeru koju smo dobili na krštenju treba njegovati, razvijati do zrelosti kako bi urodila plodom. Svjetlo vjere koje smo dobili na krštenju treba paziti da se ne ugasi. Ono treba svijetliti svima, da vide ljepotu krštenja i ljepotu vjere, radost što smo djeca Božja“, poručio je don Gašpar.

Broj krštenja u zadnjem desetljeću u Zemuniku Donjem po godinama je: 2015. (16); 2016.(16); 2017.(18); 2018.(19); 2019.(22); 2020.(16); 2021.(25); 2022.(15); 2023.(18); 2024.(17): 2025. (5, do 11. svibnja.). Sveukupno, u Zemuniku Donjem zadnjih deset godina kršteno je 187 djece.

„Zadnje riječi koje je Gospodin na ovoj zemlji uputio učenicima su:  ‘Idite, učinite mojim učenicima sve narode i krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga ‘. Biti kršten znači biti sjedinjen s Bogom, kad u novom postojanju pripadamo Bogu, bivamo uronjeni u Boga. Drugim riječima, krštenje je prvi stupanj uskrsnuća: uronjeni u Boga, već smo uronjeni u neuništivi život, počinje uskrsnuće. Zato smo zahvalni Bogu što nam je dao taj dar, Bogu koji nam je dao sebe, djecu i obitelj. Naš izazov je istinski živjeti taj dar, u post-krsnom hodu, živjeti u velikom Božjem ‘Da’ i tako živjeti dobro“, poručio je don Gašpar. Zahvalio je očevima i majkama na daru roditeljstva i daru života djeci.

Na tu Nedjelju Dobrog Pastira, don Gašpar je u propovijedi govorio o Isusu, Dobrom Pastiru, izboru novog Pape te ulozi roditelja, majke i oca koji su također poput pastira djece, u svojoj obitelji.

Roditelji, kao i Isus s ljudima kojima daruje vječni, božanski život, imaju suživot s djecom, služe im, hrane ih. „Nad Crkvom i nad svakim vjernikom uvijek bdije dobri Pastir koji nas poznaje i zove po imenu da nas, pa i kroz patnje i suze, dovede u mir i radost blaženog života. Ne dokida naše suze, ali ih briše da jasnije vidimo slavu i blaženstvo koje nas čeka“, rekao je don Gašpar.

Istaknuo je da je svatko od nas pastir prema ljudima koje nam Gospodin povjerava. „Svaki odnos uključuje odgovornost osobe kao Pastira, prema djeci, roditeljima, prijateljima. Svi smo mi na svoj način, u ​​našim odnosima, pastiri, pozvani voditi, svjedočiti, štititi, poučavati, ispravljati, davati život i vršiti tu službu. I moramo naučiti poznavati ljude koje nam Bog povjerava“, rekao je don Gašpar. Upozorio je da su obitelji podvrgnute brojnim pritiscima koji je nastoje uništiti. Podsjetio je da je i u prošlosti bilo teškoća, no  majke i očevi imali su snage i životnosti svladavati protivne i razorne sile koje su ih čuvale u vjerničkom i bračnom životu. Više primjerom, nego riječima, prenosili su djeci vjernost Bogu i bračnom savezu, obiteljsku molitvu, nedjeljnu misu i život vjere koja se kao dar prima i raste u zajednici, rekao je don Gašpar, istaknuvši: „Čovjek može u obitelji doživjeti oslobođenje od straha ili samoće i time iskusiti spasenje“.

Vjera se ne odvija mimo svagdanjeg života i ne svodi se samo na molitvu i misu, upozorio je don Gašpar. „Vjera je način života, način kako održavamo naše odnose. Poučavati se u vjeri znači učiti živjeti; čovjeka tada obuhvaća pouzdanje, intimnost i brižljivost koja ga upućuje na Božju prihvaćenost i Božju vjernost“, rekao je don Gašpar.

Istaknuo je da roditelji i svojim stavom, ponašanjem stvaraju ispravan odnos djece prema Bogu kojega zovemo Ocem; pokazuju svojim predanjem i požrtvovnošću da život nije svrha samom sebi, već služenje drugima, u obitelji se djeca odgajaju bratstvu i razumijevanju.

Potaknuo je da se obiteljski život gleda u duhu vjersko – religioznog sadržaja koji podrazumijeva zajednički objed, razgovore, slavlja i blagdane, igru, svakodnevne oblike ophođenja, opraštanja. „Sve to nalazi pravi smisao i dubinu značenja u sakramentima, molitvi i stvara ispravan stav u svijetu“, rekao je don Gašpar.

Za vrijeme mise, don Gašpar je krstio Jonu, drugo dijete u novodoseljenoj obitelji Roka i Ivane Miočić. Svi vjernici obnovili su krsna obećanja s upaljenim svijećama koje su donijeli u spomen na svoje krštenje.

Meditacija majke Marine Surjan

Nakon svete pričesti, meditaciju je izrekla Marina Surjan, majka sedmero djece. „Željela bih naučiti voljeti sebe kao što me Bog voli, vidjeti sebe onako kako me on vidi, već procvjetalu, ostvarenu, ispunjenu. Htjela bih ne postavljati zapreke, ne prigovarati, ne tražiti pljesak ili zadovoljštinu, jer ja sam dijete Božje u Sinu. I ustati svako jutro i usmjeriti svoje misli na novu, golemu, zadivljujuću istinu: voljena sam.

U protivnom, ako toga nema u obitelji, sve velike i lijepe riječi koje će dijete slušati na vjeronauku u školi ili u crkvi kao: Otac, ljubav, praštanje, lomiti kruh, bit će kao ‘prazna kutija’, riječ bez smisla i značenja. Ja to ne zaslužujem, nisam učinila ništa da se ovo dogodi. To se dogodilo jer se Bog odlučio objaviti, otkriti me meni samoj. Želim dopustiti da sve stvari budu nove u meni; možda ponovnim otkrivanjem velikog znaka pripadnosti Njemu koji je bio moje krštenje; taj blagoslovljeni dan kad sam bila uronjena u Božji život“, poručila je Marina Surjan.

Čestitke djece na Majčin dan

Uz proslavu Majčinog dana, molitve i čestitke majkama izreklo je troje djece.   Katarina Paleka recitirala je pjesmu ‘Majka’: „Kuća bez majke je vatra bez plamena, livada bez ljubičice, nebo bez sunca. Gdje je majka, dijete je mali kralj, djevojčica je mala kraljica, kuća je tako lijepa“.

Molitvu za majku izrekla je Domenika Stura: „Gospodine, odredio si da čovjek dolazi na svijet po svojim roditeljima. Oni su mi dali život, odgajali me, hranili i odijevali. Potičeš me da im za to uzvratim svojom ljubavlju. Zahvaljujem ti za svoju majku. Blagoslovi je i nagradi za svaki pripravljeni zalogaj i odijelo, za svaku riječ koju me naučila, za svaku žrtvu, za sve. U moje srce udahni iskrenu ljubav i pravo poštovanje prema mojoj majci, da bih joj na taj način pokazala zahvalnost za sve što je za me učinila“.

Luka Marušić je poručio: „Našem narodu daj mnogo velikodušnih, odgovornih i svetih majki, koje će biti svjesne da sudbina našeg naroda počiva u njihovim rukama, pa će postojano moliti potrebnu snagu kako bi u Božjem strahu kršćanski mogle odgojiti djecu, koja će biti Bogu vjerna i savjesno vršiti svoje dužnosti“.

Na misi su pjevali i troje djece, Roko, Matija i Karmen iz obitelji Štefice Laure i Marina Paripović. U misi je sudjelovao i KUD sv. Kate iz Zemunika.

Zahvale suradnicima u organizaciji proslave

Don Gašpar je obitelji povjerio zaštiti Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa, da ih blagoslovi, čuva i brani od zla.

Župnik Dodić zahvalio je svima koji su doprinijeli proslavi Obiteljskog dana. Izrazio je veliku zahvalnost donatoru i pokrovitelju te proslave, Općini Zemunik i načelniku Ivici Šariću, na njegovoj velikodušnosti, materijalnoj i duhovnoj podršci. Načelnik Šarić je dodatno osobno počastio djecu ćevapima i inače podupire život župe. Općina Zemunik je najnovije donirala i sredstva za novu rasvjetu u župnoj crkvi u Zemuniku Gornjem.

Župnik je zahvalio za organizaciju i logistiku Snježani Ćurković i drugima u Općini, članovima župnog ekonomskog i pastoralnog vijeća, župnog Caritasa i njihovim volonterima, majkama koje su priredile slastice i kolače.

Ususret proslavi, don Gašpar je obiteljima u župi poslao poziv na dolazak, u kojem je poručio: „Djeca su najvažnije što nam je povjereno. Djecu razumjeti, susretati ih s pažnjom, paziti ih i ljubiti, najbolje je što možemo činiti. Ako ih tako susrećemo, njihova je i naša sreća da se njihov život može razvijati.

Djeca ne predstavljaju ‘jake’ ovoga svijeta. Ali, i kad su mala i nejaka, djeca su već ljudi; ne postaju ljudi tek kad odrastu. Djeca su osobnosti odmalena i znaju više o sebi i o svijetu, nego odrasli mogu zamisliti. Naravno, postoji neravnoteža između odraslih i djece, u iskustvu, znanju i mogućnostima. Stoga djeca trebaju našu potporu“, poručio je don Gašpar.

Nakon mise, za sve sudionike u šatoru pokraj crkve priređen je zajednički ručak uz pečenje i druženje. Župljani su izrazili veliko zadovoljstvo i pohvale održavanju takvog susreta na kojeg su došli i pojedinci koji inače redovito ne pohode crkvu.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku. Foto: Štefica Paripović

U župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama u petak, 9. svibnja, proslavljeno je trostruko slavlje: 18. godišnjica posvete kistanjske župne crkve sv. Nikole, blagdan prijenosa kostiju sv. Nikole u Bari i krštenje Katarine, devetog djeteta u obitelji Bože i Ane Antić.

Tim trostrukim povodom, svečano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole predvodio je don Franjo Glasnović, župnik Vodica i vodički dekan. U misi su suslavili kistanjski župnik don Stipe Mustapić i sedam svećenika iz Zadarske nadbiskupije i Šibenske biskupije, a sudjelovali su brojni župljani i Janjevci pridošli iz Dubrovnika i drugih mjesta.

Don Franjo je rekao da je zajednička odrednica sva tri liturgijska slavlja toga dana – čovjek. „Čovjek je put Crkve. Čovjek se po krštenju preporađa i suobličuje Kristu i nastoji postati kristolik. Od prvih kršćanskih vremena do danas vrijedi sintagma: kršćaninom se ne rađa, već se kršćaninom postaje. Po krštenju čovjek postaje Božje dijete i dionik zajedništva Crkve“, istaknuo je don Franjo.

Nadalje, rekao je da je Crkva živa zajednica vjernika koja gradi kamenu crkvu, Božji hram u kojem se okuplja slaviti Gospodina i njegova otajstva. Pozvao je vjernike da se kao “živo kamenje ugrađuju u duhovni dom za sveto svećenstvo” te da budu i ostanu ono što su postali i jesu po krštenju: „rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni, da naviještaju silna djela Onoga koji ih iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu“.

U nastojanju življenja vjere i vjerničkom hodu, sv. Nikola biskup je primjer ljubavi prema Bogu i čovjeku, zaštitnik kojega vjernici iz Janjeva stoljećima slave kao svoga zaštitnika.

„Najvažnije u životu i odgoju, a to je i najteže, je odgojiti čovjeka koji će živjeti ljudske i kršćanske vrijednosti kao što su to živjeli naši stari i preci, nasljedujući sv. Nikolu“, rekao je don Franjo. Pozvao je sve da uvijek u središte života stave čovjeka, jer čovjek je put Crkve, a obitelji koje su otvorene Božjem daru života neka budu “put Crkve i naroda.“.

Don Franjo je čestitao roditeljima Ani i Boži Antić na krštenju Katarine, devetog djeteta u njihovoj obitelji i zahvalio im na ukazanom povjerenju što im je kao rođak mogao krstiti njihovo dijete. Pozvao ih je da budu hrabri svjedoci Božje ljubavi i da djecu i dalje odgajaju u ljudskim i kršćanskim vrijednostima.

Župu Kistanje nastanjuju Janjevci koji se osobito utječu zagovoru svoga zaštitnika sv. Nikole. Kistanje od 2015. godine imaju relikvijar u kojem se nalazi ampula koja sadrži Mannu sv. Nikole, svijetlu tekućinu koja prokapljuje iz kostiju sv. Nikole. Tu je relikviju župi Kistanje darovao mons. Francesco Cacucci, nadbiskup metropolit Barija i papinski delegat tamošnje bazilike Sv. Nikole u kojoj se čuvaju moći sv. Nikole.

Posmrtni ostaci sv. Nikole preneseni su u talijanski grad Bari i pohranjeni u crkvu izgrađenu njemu u čast, 9. svibnja 1087., uz veliko slavlje u kojem je sudjelovao i Papa. Do tada je tijelo sv. Nikole počivalo u katedrali u Miri, u današnjoj Turskoj. Pred opasnošću muslimanskog osvajanja Mire, mornari iz Barija uzeli su iz grobnice kosti sv. Nikole i prenijeli ih na sigurno, u Bari, 9. svibnja 1087. godine.

don Franjo Glasnović

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku. Foto: Župa Kistanje

Blagdan Gospe Loretske svečano je proslavljen u župi Gospe Loretske u Arbanasima u Zadru u subotu, 10. svibnja. Svečano večernje misno slavlje u župnoj crkvi Gospe Loretske predvodio je don Milan Ivančević, provincijal Hrvatske salezijanske provincije, jer u toj župi djeluju salezijanci.

„Majka nas okuplja da nam progovori što je važno i odlučujuće za naš život i spasenje. Ona želi da budemo s njenim Sinom Isusom. Stavlja nas pred njega i poziva nas da osluškujemo što nam njen Sin Isus želi reći, da to i učinimo, jer to usrećuje i spašava“, poručio je don Milan, čestitavši blagdan Gospe Loretske osobito majkama.

Bog je kroz povijest učinio mnoge zahvate preko Marije za svoju djecu, poput čudesnog prenošenja Nazaretske kućice u Trsat i Loreto, rekao je don Milan. „Kuća iz Nazareta postala je simbol vječne Božje želje – biti s nama. Loretska kućica, sveta kuća iz Nazareta, nije važna zbog zidova, nego zbog onoga što se u njoj dogodilo – zbog vjere Marije i njenog otvorenog srca“, istaknuo je don Milan, rekavši da nas tome uči i blagdan Gospe Loretske – Bog preko Marije traži mjesto u našem životu, traži dom u našim srcima, obiteljima, zajednicama.

Stoljeća svjedoče o prisutnosti Marije među arbanaškim vjernicima koju su zazivali njihovi preci i oni u izazovima života. I nije im uskratila svoju majčinsku pratnju, zaštitu u kušnjama i nevoljama, jer gdje je Marija, ondje je i Isus, poručio je provincijal.

Čašćenje Marije svjedoči o dvojakoj ljubavi: Isus nam daje Majku i Marija nam daje svoga Sina, rekao je don Milan, istaknuvši da nam Marija i Isus daruju spasenje. „Najveće čudo koje Marija čini u našem životu je ne izgubiti iz vida put našeg spasenja, a to je njen Sin Isus Krist“, naglasio je provincijal. Podsjetio je pritom na Pavlovu riječ: „Bog surađuje na dobro s onima koji ga ljube, da budu suobličeni slici Sina njegova; jer koje pozva, te želi i spasiti, da sudjeluju s njime u proslavi“.

„Marija nam najbolje može pokazati svu ljepotu spasenja, a Isusovu ljubav prema nama možemo prepoznati i jer nam je svoju Majku dao za majku i to u najdramatičnijem času, kad je umirao na križu“, rekao je don Milan. Isus nas i danas poziva da uzmemo Majku k sebi, u svoju kuću i obitelj.

„Marija vodi k Isusu, donosi Isusa. Marija žuri k Elizabeti i donosi radost u kojoj Elizabeti izgovara riječi koje kršćani ponavljaju stoljećima u molitvi Zdravo Marijo. U Elizabetinoj kući Marija izriče hvalospjev Veliča koji je odjek pristanka na suradnju s Bogom. Taj hvalospjev govori o ljepoti Marijine duše. Marija to govori dok je Isus u njenoj utrobi, nevidljiv, ali stvarno prisutan“, rekao je don Milan.

Zbog Isusove prisutnosti razlijeva se radost, Ivan igra u drugoj utrobi. „Nevidljiva Isusova prisutnost sve ispunjava smislom i radošću. Snagom i djelovanjem Duha Svetog i mi primamo Isusa u sakramentima. Nevidljiv je, ali prisutan. Marija nas uči kako živjeti s Duhom Svetim. Ljubav je prvi pokazatelj je li Duh Sveti na djelu“, rekao je don Milan, upitavši umijemo li prepoznati ljubav, Božju ljubav prema nama, i po Marijinoj prisutnosti. Uzimamo li s ljubavlju Isusove zapovijedi, umijemo li ga prepoznati u životu?

Ako poput Marije osluškujemo Duha Svetoga, tišinu, pohranjujemo događaje u svom srcu i budemo poslušni Bogu, i mi možemo donijeti plodove za sebe i za druge, poručio je provincijal, podsjetivši na Božju riječ: „Evo, činim sve novo“.

„Marija nije znala što je čeka, ali je znala tko je zove, tko nudi suradnju. Ona ne traži garancije ni sigurnost – nego vjeruje. Njen pristanak nije izraz slabosti, već hrabrosti vjere“, naglasio je predvoditelj slavlja.

Marija nas privlači ljepotom duše, vodi nas Isusu i upućuje prema spasenju. Marija je svjedokom dvostrukog čuda koje joj je objavio anđeo: ona je začela Sina Božjega po Duhu Svetom i njena rođakinja Elizabeta u starosti je začela Ivana Krstitelja.

Razmatrajući susret dviju trudnica, od kojih jedna, jako stara, nosi Krstitelja, a druga, jako mlada, nosi Spasitelja, don Milan je rekao da ta životna stanja, dobi ne priječe Bogu da učini velike stvari.

„Bog se rado služi manjkavostima ljudi za svoje planove. Obje se raduju zbog suradnje s Bogom. Ono što im se događa govori da je Bog stvarno među nama. To je tajna Božjeg utjelovljenja. I nas uče radovati se Bogu, makar, kao i one, pred problemima“, poručio je provincijal, istaknuvši: „Danas je našem narodu toliko potrebno Marijino ‘Da’ u svijetu u kojem se često govori ‘Ne’ Bogu, ‘ne’ životu i ‘Ne’ poslanju“.

I u braku je Bog ostavio stvarnu mogućnost za svoju prisutnost, rekao je don Milan. „U otajstvu trudnoće događa se stvarno ‘Da’ ili ‘Ne’ Bogu i životu. U bračnom činu, sjedinjenju, kad se događa začeće, prisutan je sâm Bog. On udahnjuje život i dušu u svoje novo stvorenje. Boga se ne može vidjeti, ali On je tu. Samo On udahnjuje život i besmrtnu dušu i za svakoga od nas je rekao: ‘Neka bude’. Tim činom Bog čini roditelje svojim suradnicima u stvaranju“, naglasio je don Milan, rekavši da bez roditelja i bez Boga ne može započeti ni jedan život; s roditeljima počinje nešto što je zauvijek, jer je duša besmrtna.

„Važno je toga biti svjestan, jer to više nije samo naše, već i Božje i On je zainteresiran da ta suradnja uspije. Tu je skrivena ogromna snaga za sve što vas čeka u životu. Tu je križ i težina, ali i čast i dostojanstvo“, poručio je don Milan.

Suvremeni svijet na brojne načine Bogu i životu kaže ‘Ne’, upozorio je provincijal. U Hrvatskoj je službeno potvrđenih oko 8 tisuća namjerno učinjenih pobačaja u bilo kojoj fazi trudnoće.

„Ako tako godišnje nestane po jedan manji gradić u ovako malom narodu, možemo li se uopće više zvati kršćanskim narodom“, upitao je don Milan. Upozorio je i da se spirala stavlja u tijelo žene „na mjesto gdje bi začeto ljudsko biće trebalo naći svoje gnijezdo i živjeti; međutim, nađe da je to mjesto zauzeto i nažalost umire. Tako je njemu uskraćeno ono što netko drugi ima u izobilju. Tamo gdje je Bog rekao: ‘Neka bude’, čovjek kaže: ‘Neće biti’.

Tim činom čovjek, ako je kršćanin, uskraćuje sebi mogućnost pričesti, jer bi to bio dodatni grijeh svetogrđa. Dok god je spirala u utrobi, ne može biti svete pričesti jer ubija čovjeka u startu, kad je gotovo nevidljiv. Na sličan način funkcionira i pilula koju također medicina olako ponudi, ne pitajući se što Bog misli o tome. Kršćanin ne može to se ne pitati. Jer i ovdje je u opasnosti vječno spasenje“, upozorio je don Milan, ohrabrivši: „Bog spašava svijet i ostvaruje svoj plan, a mi možemo biti dio te povijesti“.

Podsjetio je da je Gospa Loretska zaštitnica pilota, zrakoplovstva i svih koji putuju, jer kuća iz Loreta simbolizira putovanje vjere: kuća koja hodi, Marija koja prima Riječ i kreće putem služenja.

„I mi smo pozvani biti pokretne kuće Božje, da nosimo Krista gdje god idemo, poput Marije koja je nakon navještenja pohitala k Elizabeti“, potaknuo je don Milan.

Poželio je da Gospa postane ogledalo i našeg doma kao mjesta gdje se moli, sluša Božja riječ i ljubi u jednostavnosti. „Ako u svom srcu, poput Marije, izgovorimo svoje: ‘Neka mi bude’, tada Bog i u nama može učiniti čudesna djela“, poručio je don Milan, u želji da primimo milosti i darove Duha Svetoga za obnovu povjerenja u Isusa i njegovu majku Mariju koja hoda s nama kroz život.

Nakon mise, provincijal Ivančević predvodio je procesiju s kipom Gospe Loretske kroz Arbanase u kojoj tradicionalno sudjeluje više tisuća vjernika iz raznih dijelova Zadarske nadbiskupije.

I.G.

Foto: Boris Mužanović

Na uočnicu blagdana Gospe Loretske koja se u župi Banj na otoku Pašmanu časti kao Gospa od Bokolja, u petak, 9. svibnja, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić blagoslovio je zavjetni kip Gospe Loretske kod ‘vrata od Bokolja’ u podnožju brda Bokolj u Banju.

Prije blagoslova kipa, mons. Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje za vanjskim oltarom podno brda Bokolj, u blizini mjesta gdje je Gospin kip postavljen, ujedno i kao zahvalu za 90. godišnjicu izgradnje crkvice Gospe od Bokolja koja se nalazi na vrhu brda Bokolj.

Koncelebrirali su svećenici iz Ugljansko-Pašmanskog dekanata i o. Jeronim Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu.

Razmatrajući navješteno evanđelje po Ivanu, nadbiskup je govorio o otajstvu Euharistije kao središtu vjere. „Kada u Oče našu molimo za kruh, ne molimo samo za hranu na stolu. Molimo za sve što nas drži na životu i hrani iznutra – ljubav, mir, sigurnost, snagu da ne odustanemo; molimo za naš život. Isus nije bilo koji kruh, nego nezamjenjivi, kruh živi koji je s neba sišao.

Isus liječi dublju, tihu glad srca, glad za smislom i životom, glad za ljubavlju koja ne razočara, glad za mirom koji ne nestane kad naiđe nevolja. Zato nas Isus ne uči da tražimo ‘kruh za uvijek’, nego ‘svagdanji kruh’. Jer Euharistija je upravo to: svagdanji kruh. Hrana za danas, za ovaj trenutak.

Isusov kruh neće riješiti sve naše probleme kako bismo mi željeli, ne briše sve boli, ali nam daje snagu da kroz sve prođemo – s Njime. Daje nam sigurnost da nismo sami i snagu da živimo kao djeca Oca, ne kao robovi straha“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Kad molimo „Kruh naš svagdanji daj nam danas“, u bîti molimo Oca: ‘Daj nam danas Krista, da ga prepoznamo, da u Njemu živimo’. Jer, bez Isusa sve drugo brzo postane nedovoljno, a s Njim i ono malo što imamo postaje dovoljno za danas, za život, dostatno za život vječni“, istaknuo je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je govorio i o duhu ravnodušnosti i navike kao duhu propasti. Nakon što je Isus govorio o sebi kao kruhu živom koji je obećao život vječni onome tko ga bude jeo, među Židovima je nastala velika rasprava.

„Mi smo ušli u drugu krajnost: ravnodušnost. Toliko smo se priviknuli na svetinje da i ne primjećujemo njihovo sudbonosno značenje i neizmjernu vrijednost“, upozorio je mons. Zgrablić, rekavši da Isus snažno, bez ublažavanja, govori: „Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela na Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi“ (Iv 6, 53).

„Za mnoge tada i danas, to je bilo previše, skandal. Kako nam on može dati svoje tijelo za jelo? A Isus ne povlači riječi, ne tumači to ‘simbolički’, ne umanjuje poruku. On izričito kaže: ‘Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko’. To nije Isusov jezik metafore, preneseno značenje – to je jezik stvarnosti. Isus govori o Euharistiji, o daru po kojem Crkva živi.

Isus govori o novom kruhu, o Kruhu s neba koji nije kao mana, makar čudesna, ali je hrana svakodnevna. Jer, tko blaguje ovaj Kruh, živjet će uvijeke. Živjeti vječno znači već sada živjeti iz nečega dubljeg, neuništivog – živjeti snagom Kristovom, snagom Duha koji nam dolazi kroz kruh i vino pretvorene u Njegovo Tijelo i Krv“, poručio je mons. Zgrablić.

Isusove riječi “Tko jede moje tijelo i pije krv moju, u meni ostaje i ja u njemu” su „radikalno stvarne. Isus govori o nečemu što je u židovskoj tradiciji bilo nezamislivo – piti krv. Jer krv znači život. Krv je sveta. Prema Zakonu, nitko ne smije dotaknuti krv, jer ona pripada Bogu. Isus, pravi Židov, govori kao Bog. Ne daje nešto što ima – daje ono što jest. Isus daje vlastiti život, daje krv, daje srce, daje sebe do kraja. I kaže nam: Uđite u ovaj život. Nahranite se mojim životom. Ostanite u meni – i ja ću ostati u vama“, poručio je nadbiskup.

Istaknuvši da „euharistija nije dodatak vjeri, nešto usputno, nego živa veza, sjedinjenje s Kristom“, nadbiskup je rekao da pričešću hostijom ne uzimamo obični komadić kruha, nego u sebe „primamo Kristov život – njegovo predanje, njegovu vjernost Ocu, njegovu snagu u patnji, njegovu ljubav do smrti, njegovu silu uskrsnuća, njegovu pobjedu nad smrću“.

Isusova riječ je snažan poziv na intimnost i blizinu s Bogom, da naš „život nije paralelan s Kristom, kao da hodamo jedan uz drugoga, nego život u Kristu;  ostati u Njemu kao loza na trsu, kao srce u tijelu, oko u glavi.

Kad primamo Kristovu krv, ono što je izvor njegovog života, tada njegov život postaje naš. Kad smo u Kristu, ne živimo više sami, ne borimo se za život sami. S Isusom naše slabosti više nisu prepreke, jer On koji je pobijedio svaki grijeh živi u nama“, ohrabrio je nadbiskup.

Stoga Euharistija nije samo sveta stvar, nego osobni poziv: „Ostani u meni – i ja ću ostati u tebi“ – i to ne na jedan dan, samo prigodno, za Božić i Uskrs, nego svaki dan, zauvijek“, istaknuo je propovjednik. Živjeti sjedinjen s Kristom duboko, osobno i svakodnevno znači da se vjera ne svodi na običaje, nego je stil života.

Marija – euharistijska žena i majka Euharistije

Nadbiskup je govorio i o Mariji kao ‘euharistijskoj ženi’, majci Euharistije. „Marija je prva u povijesti čovječanstva tijelo i krv Krista primila u sebe. U trenutku navještenja, po Duhu Svetom, ona postaje hram Božji. U njenom krilu Bog postaje čovjek. Kao majka, bila je duboko sjedinjena s Kristom.

Kao što se Isus u Euharistiji daje nama da nas preobrazi, i Marija se potpuno dala Bogu da može postati put milosti za cijeli svijet. Marija je prva pričesnica koja je bila i ostala Božje prebivalište. Ona je, poput Nazaretske kućice, znak Božje blizine u svakodnevici“, istaknuo je nadbiskup.

Kućica iz Loreta koju se u Banju časti kipom Gospe Loretske, „simbol je doma u kojem se Bog utjelovio te Marija i danas poziva da naši domovi budu sveti prostori a mi pričesnici Krista, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da Marija uvijek vodi Kristu.

„Ona je poput svjetla, među nama da svijetli. Marija ne svijetli prema sebi, nego prema Euharistiji, prema Isusu. Ona nam osvjetljava njegovo lice i ne prestaje ponavljati riječi iz Kane Galilejske: ‘Sve što vam rekne, učinite’“, poručio je nadbiskup.

Poželio je da Gospin kip ne bude samo materija, nego svjedočanstvo njene majčinske brige; kad pogledamo Marijin lik, podsjetimo se da ne zaboravimo moliti, da budemo zahvalni te spremni primiti Krista u Euharistiji i u bratu pored sebe, potaknuo je mons. Zgrablić.

Zamolio je Gospu Bokoljsku da nam pokaže kako živjeti Euharistiju ne samo pred oltarom, nego i u životu, da možemo kao Marija uvijek reći: „Evo me. Neka mi bude po tvojoj riječi“.

Na misi su pjevali Zbor mladih iz Kali i župni zbor Banja.

Kip Gospe Loretske postavljen pokraj ‘Gospine stope’

Na kraju mise, don Mario Mršić, župnik Banja, zahvalio je svim župljanima koji su prije petnaest godina izrazili želju za postavljanjem kipa i za to prikupljali priloge, a glavni inicijator bio je banjski župljanin Miroslav Antičev, uz podršku supruge Goranke. Miroslava je podržala i u svemu se osobito zauzela i župljanka Zrinka Kraljev. Župljani su zahvalili na podršci bivšem župniku Marku Dokozi i sadašnjem župniku Mršiću koji je ostvarenje ideje priveo kraju.

Kip je visok 105 cm. Izrađen je od posebnog betona i mozaika, premazan posebnom smolom za otpornost u vanjskom prostoru. Kip je izradio akademski umjetnik Milun Garčević u radionici u Dramlju, koji je i autor kipa Gospe Loretske u Primoštenu.

Kip je postavljen na kamenom postolju na kojem su uklesane riječi: „Marijo, najdraža mati, neka nas tvoja molitva prati. U Godini jubileja, Banjci i prijatelji, 10. 5. 2025.“.

Kip je postavljen na mjestu gdje se u kamenom tlu nalazi tzv. ‘Gospina stopa’ – upravo je ona Banjcima bila nadahnuće i poticaj da tu postave kip. Prema predaji, Gospa je došla iz Loreta na to mjesto podno banjskog brda Bokolj, potom u zadarski predio Arbanasi pa na riječki Trsat. Stručnjaci su izmjerili da je broj toga stopala 36, u prstima je veličine 5 cm, a u peti 3 cm.

Na tom mjestu Banjci su od davnina dolazili moliti se, ribari, pomorci, pastiri. ‘Gospina stopa ‘ za Banjce je znakovito mjesto, a s kipom su htjeli izraziti da je duhovna stvarnost Marijine prisutnosti njima jako važna i mjesto gdje rado dolaze moliti, istaknuo je župnik Mršić.

Na vrhu brda Bokolj, na 175 m nadmorske visine, mještani Banja uz pomoć don Ante Peroša 1935. završili su trogodišnju gradnju zavjetne crkvice Gospe od Bokolja. Župljani su nosili kamenje i potreban materijal na magarcima na brdo te su uz puno odricanja izgradili crkvicu koja je obnovljena 2000. godine. Žene su u prošlosti bose hodale izvršiti zavjet u toj crkvi, ostavljali su zlato za Gospu. Putem do crkvice čija je 90. godišnjica izgradnje upravo u Godini jubileja, 10. svibnja 2025., nalaze se kamene postaje Križnog puta.

Pogled od te crkvice s brda Bokolj pruža se na otočje i Banjci je nazivaju biserom svoga mjesta te se vidi i s otočne ceste.

Na početku mise, nadbiskupa koji je za ljepotu prostora gdje je misa slavljena rekao da je poput „katedrale u prirodi, na otvorenom“ pozdravila je djevojka Barbara Blagdanić, ukratko rekavši o povijesti njihovog mjesta.

Spomen imena Banj datira iz 1265. godine kao ime Banjo. Bio je naseljen još u antičko doba gdje su stari Rimljani imali kupelji, terme, odakle i potječe ime Banj.

Banjska župna crkva sv. Kuzme i Damjana datira iz 1356. g. i obnovljena je sredstvima župljana i dobročinitelja.

Poklon župljana, ručni vez crkvice Gospe od Bokolja, nadbiskupu je uručila djevojka Lucija Pedišić.

Župa sv. Kuzme i Damjana u Banju najmanja je župa na otoku Pašmanu koju nastanjuje oko 130 župljana, odnosno 45 obitelji.

Na blagdan Gospe Loretske, u subotu, 10. svibnja, dva svečana misna slavlja slavljena su u zavjetnoj crkvici na brdu Bokolj, znak vjernosti banjskih predaka koji su je izgradili svojim rukama i na toj uzvisini uzdizali svoje molitve i zavjete Bogu i Majci Božjoj.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku. Foto: I. Grbić

Svečano misno slavlje na blagdan Svetog Trna, u nedjelju, 4. svibnja, u zbornoj crkvi Uznesenja BDM u Pagu, predvodio je o. Louis-Marie Couillaud, OSB, monah opatije Saint-Pierre de Solesmes iz Francuske, u kojoj se također nalazi jedan Sveti Trn iz Kristove trnove krune.

Proslava je počela u samostanskoj crkvi Navještenja Marijina u Pagu, odakle je o. Couillaud u pratnji svećenika, tri koludrice s opaticom Benediktom Halilović i dijelom vjernika, relikviju Trna u procesiji od samostanske crkve donio u pašku zbornu crkvu gdje je predslavio misu. Tijekom mise, relikvija Svetog Trna nalazila se na sredini oltara.

Dio propovijedi na francuskom uvodno i pri njenom završetku rekao je o. Couillaud, a njegovu propovijed na hrvatskom pročitao je don Božo Barišić, župnik paške župe.

„Misa sa Svetim Trnom u Pagu sadržava vlastita čitanja, molitve i pjesme, usmjerena na to da nam se uprisutni otajstvo Spasenja koje je naš Gospodin pribavio po patnjama svoje Muke“, rekao je monah te je razmatrao otajstvo Svetog Trna povezujući pročitana liturgijska čitanja sa zajedničkim značajkama dva Sveta trna čašćena u Pagu i u opatiji Solesmesa u Francuskoj.

Prva zajednička značajka je da se obje relikvije Svetog Trna, u Pagu i Solesmesu, izlažu jedanput godišnje, i to u uskrsnom vremenu, „vrlo specifičnom razdoblju liturgijske godine“. U Solesmesu, Sveti Trn izlaže se na čašćenje vjernicima na Uskrsni ponedjeljak.

„Drugim riječima, Sveti Trn nam je predstavljen nakon pobjede uskrslog Krista. Nakon uskrsnuća, to vrijedi za Sveti Trn i za Križ, koji je postao slavni: kruna od trnja koja je simbolizirala ružnoću zla postala je ‘kruna sjaja’. Trnova kruna,   instrument mučenja i ranjavanja, postaje za nas izvor ljubavi i iscjeljenja. Trnova kruna koja je bila sredstvo svetogrdnog izrugivanja i obeščašćenja, postaje vrijedna relikvija koju častimo i trofej pobjede za nas, jer je Isus mučen, izudaran, izrugivan, okrunjen trnjem, uskrsnuo. To je srce naše vjere“, poručio je o. Couillaud, u duhu prvog čitanja rekavši: „Otajstvom uskrsnuća, „pravda Božja zasine ko svjetlost, dok njegovo spasenje plane ko zublja“, više nismo  ‘ostavljeni’, niti ‘opustošeni’, već spašeni, sjedinjeni s Bogom“.

„Uskrsno vrijeme je privilegirano i svečano vrijeme liturgijske godine u kojemu nas Crkva, riječima Apostola podsjeća: ‘Ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen’ (Rim 10,9)“, poručio je predvoditelj slavlja.

Druga zajednička značajka je što su Sveti Trn u Pagu i u Solesmesu povjereni na čuvanje benediktinskim samostanima. Prema predaji i povijesnim dokumentima, Sveti Trn u Solesmes je 1196.  donio Robert IV. de Sablé te ga predao na čuvanje benediktinskim monasima u Solesmesu. Benediktinci u Solesmesu i benediktinke u Pagu vjerno su čuvali tu dragocjenu relikviju Muke Gospodnje, s pobožnošću u oba samostana. U Solesmesu je za smještaj relikvije u transept crkve uklesana posebno izrađena kiparska cjelina, a u Pagu je relikvija bila smještena u redovnički kor samostana. Oba Sveta Trna čuvaju se u kristalnom relikvijaru s ukrašenim zlatom i srebrom.

Sveti Benedikt u svom Pravilu za uzor poniznosti kao temeljne kreposti monaškog života daje Isusa koji trpi Muku. „Za monahe i sve krštene, poniznost je sredstvo oponašanja Krista i povezivanja s njegovim djelom Spasenja. Upravo to iskustvo imao je sveti Pavao, koji, kada moli Boga da ga oslobodi od trna koji ga muči, dobiva odgovor: „Dosta ti je moja milost, jer snaga se u slabosti usavršuje“. Dakle, kada smo „u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima i tjeskobama“, oponašamo Krista koji je u poniženjima i bolima svoje Muke izvršio najveće djelo, naše Spasenje. Sveti Trn nas podsjeća na to: snaga Božje ljubavi da nas spasi od grijeha i smrti izrazila se u slabosti, u poniznosti njegovog Sina koji je umro na Križu“, istaknuo je o. Couillaud.

Treća dodirna točka dva Sveta Trna koja spaja povijest Hrvatske i Francuske u Pagu i u Solesmesu je da su monasi i monahinje „smatrali svojom dužnošću ne čuvati tu relikviju Muke Gospodnje samo za sebe, unutar svojih samostana. Čim su im bili povjereni, ponudili su ih na čašćenje svim vjernicima svojih krajeva svečanim izlaganjem u Solesmesu i procesijom u Pagu. Tako se razvila pučka tradicija za duhovnu korist svih, a privrženost vjernika tim relikvijama nije oslabila kroz stoljeća, unatoč ratovima i razaranjima“, istaknuo je o. Couillaud. Podsjetio je da su monasi bili protjerani, a samostan u Solesmesu prodan, kad je u Francuskoj izbila Revolucija 1789. godine.

„Ali, stanovnici i svećenici župe spasili su Sveti Trn i sakrili ga u selu; više od četrdeset godina brižno su ga čuvali pobožni poljodjelci, a relikvija je vraćena monasima nakon obnove samostana koju je proveo Dom Guéranger 1833. godine. Od tada, tradicija Uskrsnog ponedjeljka nastavila se do danas“, rekao je o. Couillaud.

„Poučno je“ i kako su za vrijeme komunističkog režima, kad je procesija sa Svetim Trnom u Pagu 1945. bila zabranjena, „relikviju monahinje sklonile u tajno sklonište samostana i čuvale je u tišini i molitvi“, rekao je predvoditelj slavlja.

U navještenom Evanđelju je opisano kako su vojnici, nakon što su mu stavili trnovu krunu na glavu i ogrnuli ga plaštem, Isusa izrugivali, vrijeđali, udarali i po Pilatovoj zapovijedi izveli vani gdje je gomila tražila njegovo razapinjanje.

Umjesto „poklika smrti“ upućivanih Isusu s trnovom krunom u Jeruzalemu, noseći Sveti Trn paškim ulicama „kličemo Kristu, iskazujemo mu ljubav, odajemo mu počast vjerom koja je nadahnjivala naše pretke. Procesijom javno ispovijedamo da je Krist jedini posrednik i Spasitelj, naš Kralj“, poručio je o. Couillaud. Procesija je „svijetli znak Isusove pobjede te podsjeća na poraz zla i onih koji nasiljem, prezirom ili ravnodušnošću žele zatirati kršćansku vjeru“, a ujedno je i izraz „naše zahvalnosti za djelo spasenja, za providnost Boga koji ne napušta svoju djecu jer nam daje milost slaviti trijumf njegovog Sina“, poručio je monah Couillaud, poželjevši: „Neka nas Uskrsli Gospodin po svom Svetom Trnu oslobodi od svakoga zla, neka blagoslovi paške benediktinke, vašu župnu zajednicu, vaš Grad i vašu nadbiskupiju, vaše obitelji, vaš rad, vašu zemlju i vaše more. Neka u našim srcima vlada Isus trnjem okrunjen“.

Nakon mise, o. Couillaud predvodio je procesiju tijekom koje je nosio relikviju  Svetog Trna središtem grada Paga. Procesija je završila povratkom  Svetog Trna u benediktinski samostan gdje je Trn bio izložen vjernicima na čašćenje.

Čuvarice Svetog Trna sedam stoljeća su benediktinke Samostana sv. Margarite u Pagu. Relikvija ima potvrdu Svete Stolice da je to autentični trn iz trnove krune Isusa Krista. Tri papina vizitatora potvrdili su autentičnost Svetoga Trna riječima: „Esse de corona Domini! – Jest s krune Gospodnje!“. Sveti Trn donio je 1435. iz Svete Zemlje fra Ivan Tutnić svojoj sestri, koludrici Mariji, na njeno svečano monaško zavjetovanje u paški benediktinski samostan.

Rimska Kongregacija za obrede odredila je 1788. da se proslava Svetog Trna slavi svake godine 4. svibnja. Ta odluka Kongregacije zapisana je u paškom Kodeksu isprava i povlastica i objavljena u Obredniku Zadarske nadbiskupije.

Sveti Trn javno se častio u Pagu 500 godina, od 1445. do 1945., kada su procesiju sa Svetim Trnom zabranile komunističke vlasti. Javno čašćenje Svetog Trna obnovljeno je 2019., nakon 74 godine od komunističke zabrane.

U proslavi su tradicionalno sudjelovali i članovi Papinskog viteškog reda Svetog groba jeruzalemskog s namjesnikom za Hrvatsku Claudeom Grbešom u svojstvu počasnih čuvara Svetoga Trna.

U misi su sudjelovali i Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija RH, Ante Fabijanić, gradonačelnik Grada Paga, Vesna Karavanić, direktorica Turističke zajednice Grada Paga, članovi Paške limene glazbe te paški vatrogasci uz blagdan svoga zaštitnika, sv. Florijana.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Blagdan sv. Jurja proslavljen je u župi sv. Jurja mučenika u Viru u srijedu, 23. travnja. Svečano misno slavlje u virskoj župnoj crkvi sv. Jurja predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, a propovijedao je mons. Juraj Batelja, postulator Stepinčeve kauze.

U duhu Isusovog poticaja: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i ide za mnom“, mons. Batelja je rekao: „Nema Isusovog učenika bez prihvaćanja križa, toga simbola trpljenja, ali i pobjede, slavnog uskrsnuća. Neki ljudi se hvale da su katolici, vjernici, a kad naiđe  poteškoća ili neočekivani izazov, mnogi se promeću u optužitelje križa, mrmljaju na Boga, vladaju se kao nevjernici, čak i kao pogani. Doista, evanđeoski nauk i život s Kristovim križem nije za mekušce, za slabiće, profitere, koruptere, kompromitere. Evanđelje je za junake, za hrabre učenike, koji su sa svojim Učiteljem Kristom spremni radije poći u smrt da bi zadobili vječni život, nego se okaljati grijehom, odreći se vjere i šurovati s đavlom“, istaknuo je Batelja.

Takav junak i uzor vjere bio je i sv. Juraj. „Sv. Juraj sačuvao je čistu savjest u neustrašivom ispovijedanju kršćanskog imena i odbio je poslušnost ljudskim zakonima, bezbožnima i protivnima vjeri. Javno je navijestio istinu i umirući nadvladao smrt koje se nevjernici boje, postigavši besmrtnost“, rekao je Batelja, naglasivši da su „mučenici umrli za istinu. Nisu umrli za šolde ni škude, već za svjedočanstvo istini“.

Isus je u tami ljudske zloće za sebe rekao: „Tko ide za mnom, imat će svjetlo života“. „Za to svjetlo mučenici su umirali. Nisu polazili u smrt zbog ljudske izmišljotine, ideoloških zabluda, već zbog istine da je Bog jedini spasitelj čovjeka“, naglasio je Batelja, istaknuvši da sv. Juraj poručuje: „Postoje tame, ali vi ste svjetlo; postoje lanci, ali Bog vas ih je oslobodio; postoji zaudaranje, ali vi ste miris slatkoće; sude vas suci kojima ćete jednog dana, oslobođeni raspadljivosti, vi suditi“, rekao je mons. Batelja.

Spomen sv. Jurja sačuvan je više od 17 stoljeća. „Poput mnogih ranokršćanskih mučenika i on je odbio zapaliti tamjan lažnim bogovima. Zato ga je car dao uhititi, jer se nije htio odreći vjere u pravog Boga. Skončao je na mučilu kola, stavljali su ga na vatru, udarali, rugali mu se. On se nije tužio. Peklo ga je, boljelo, ali Juraj nije mrmljao. Ni nazubljeni kotači kola nisu mu mogli smrviti tijelo. Kola su se raspala, a Juraj je predao svoj hrabri duh Bogu i stoluje s Bogom i s narodom Božjim“, poručio je Batelja.

Sv. Juraj životom je pokazao da je bio „vjernik Kristov, ali nadasve vojnik Kristov, protiv zmaja, znajući da Sotona pred ljude stavlja zamku i podvalu da im ne treba Kraljevstvo Božje, da im je dosta bogatstvo zemaljsko“, rekao je propovjednik, upozorivši da i danas „mnogi pred tom ponudom slabe u vjeri, postaju malodušni i mlitavi“.

Župljani Vira hodočastili su s virskim župnikom Krešom Ćirkom bl. Alojziju Stepincu u Krašić za njegov ovogodišnji blagdan te je mons. Batelja istaknuo i veličinu Stepinca koji je, poput sv. Jurja, bio svjedok jake i postojane vjere u Boga živoga „koji će biti sudac živima i mrtvima, žrtvama i ubojicama. Oni poručuju da se ne bojimo onih koji ubijaju tijelo, već da se čuvamo onih koji nam dušu žele strovaliti u pakao“, upozorio je Batelja. Podsjetio je da je u stravičnom Drugom svjetskom ratu Stepinac grmio: „Tko  progoni i ubije čovjeka, dira zjenicu Božjeg oka“.

Batelja je istaknuo i primjer sv. Thomasa Morea (1477.-1535.), koji je bio jedan od najuglednijih ljudi Engleske, veliki kancelar kralja Henrika VIII. U zatvoru u Londonu posjetila ga je i njegova supruga s troje djece, od kojih je najstarije imalo 7 godina. „Bio je zatvoren jer nije htio ostaviti svoju vjeru, prihvatiti anglikansko krivovjerje i odobriti nezakonitu drugu kraljevu ženidbu. Njegova žena htjela ga je nagovoriti da se pokori kralju i rekla mu: „Dragi Tomo, poštedi sebi život, spasi sebe, svoju obitelj, djecu. Učini po volji kraljevoj. Već je pripravljeno stratište. Dovoljna je samo jedna riječ ili barem pristani prividno. Ako ne radi sebe, a ono za ljubav meni, za ljubav ovoj nevinoj djeci koja bude samilost“.

Njen muž, otac troje djece i Božji čovjek odgovorio joj je: „Draga ženo, što misliš, koliko bih još godina mogao živjeti ako učinim po kraljevoj volji?“ – „Ti bi, odgovori ona, mogao živjeti još barem dvadeset godina“. – „Dvadeset godina? I ti hoćeš da se za tih 20 godina odreknem svoje vjere? Oh, dobar si trgovac! Idi! Znaj da će 20 godina brzo proći, a vječnost nikada. Zaista nikada!““, podsjetio je Batelja na susret Morea i njegove supruge.

Nekoliko dana kasnije, Moreu je na stratište bila odsječena glava od trupa i krvava je kotrljala. „Toma je radije dao svoj život, samo da ne pogazi svoju vjeru i savjest. Kakvo nadahnuće vjere i vjernosti Bogu dolazi iz zemlje kojoj je sv. Juraj nebeski zaštitnik, za svakog štovatelja sv. Jurja na Viru, u zemlji i narodu Hrvata“, poručio je Batelja.

Batelja je spomenuo i Ivu Mašinu (1927.-1961.), vjernika laika rodom iz Preka, ubijenog u Novoj Gradiški zbog katoličkih i hrvatskih ideala. „Nije ga sudio Dioklecijan, ali jest politička vlast koja je umislila da može Boga nadomjestiti, da se ljudi samo njoj moraju pokoravati. Poput sv. Jurja, bio je Bogu vjeran i zato ga progon totalitarnog komunističkog sustava nije mogao zavesti, slomiti prijetnjama, zastrašivanjem, ucjenama ni nepravednom osudom. Za njega, kao ni za Stepinca, vjera „nije kabanica koja se može preoblačiti prema prigodama“, podsjetio je Batelja, citirajući Stepinca: Vjera ispovijeda da je „Krist naš jedini i sigurni vođa kroz vjekove, jer ako Ga ljudi zaborave, uzalud su im svi ostali vođe. Molim se bez prestanka za narod naš i domovinu da ostanu Kristovi, Božji. Bez toga, sve drugo ne znači ništa“.

U tom kontekstu, Batelja je rekao da se mučenici „nisu protivili Bogu Duhu Svetomu koji je s njima ušao u zatvor. Baš zato, jer je Duh Sveti u zatvor ušao s mučenikom, mogao je opstati kao kršćanin. Uostalom, Isus je rekao da Duh Sveti uvodi u puninu Kristove istine“, rekao je Batelja.

Podsjetio je da je hrvatski kralj Petar Krešimir IV. u svojoj darovnici 1069. spomenuo otok Vir na kojem je bila crkvica sv. Martina u Smratinama (dvije crkvice u jednoj – kasnoantičkoj iz 6. st. i srednjevjekovnoj iz 12. st.), sv. Nikole (13./14. st.) te sv. Jurja (12./13. st.), na čijem je temeljima sadašnja župna crkva.

„To svjedoči da su naši preci prigrlili kršćanstvo. Od malog broja pridošlih Hrvata, Božjom pomoći oni su postali velik narod koji je bio osposobljen urediti i voditi vlastitu državu, narod koji je znao da život nastaje, rađa se i odgaja se u bračnom zajedništvu, u obitelji. Što je to s današnjim narodom u zemlji hrvatskoj da se mladi boje bračnog zajedništva, obiteljske radosti. Tko im je to otrovao dušu, tko im je oteo smisao za život? Onaj, kojega mačem ušutkava sv. Juraj, Đavao, napasnik, čovjekoubojica od početka (Iv 8, 44). On proganja Boga iz srca, iz savjesti, iz obitelji, iz života. On pustoši čitav narod, on demoralizira Kristove vjernike, on ruši kršćansku kulturu u hrvatskoj državi krvlju stvorenoj i krvlju zalivenoj“, upozorio je Batelja, poželjevši vjernicima u hrvanju sa zmajem pobjedu utemeljenu na nepotkupljivoj vjeri.

Na kamenoj ploči na pročelju ulaznih vrata virske župne crkve, na latinskom piše: „Ovo je hram Boga živoga u kom se slavi Stvoritelj svijeta. Godine Gospodnje 1845.“. „Kako su prosvijetljeni i odvažni bili žitelji Vira, zaseoka Lozica, Torova i Sela, kad su svoju vjeru i u kamen zapisali, gradeći crkvu sv. Jurja. To kamenje govori o vjeri predaka Vira“, rekao je Batelja, potaknuvši vjernike da ih primjer junačke vjernosti sv. Jurja Kristu „potakne da u procjepima života očvrsnu u dobru i poštenju“.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić predvodio je procesiju s kipom sv. Jurja kroz mjesto.

I. G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ivan Kapović

Trodnevno četrdesetsatno korizmeno klanjanje (Kvarantore) Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu završeno je u utorak, 8. travnja u župnoj crkvi Gospe Loretske u Arbanasima u Zadru.

U nedjelju, 6. travnja, pobožnost koja se sastojala od klanjanja, mise i nagovora predvodio je don Mate Kujundžić, u ponedjeljak, 7. travnja, đakon Frano Bešlić a u utorak, 8. travnja, don Damir Stojić.

Don Damir je u katehezi razmatrao značenje sedam Isusovih riječi na križu, istaknuvši da je to Isusova oporuka njegovim nasljedovateljima.

Riječi Isusa dok je visio na križu su: Oče, oprosti im, ne znaju što čine; Zaista,  kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju; Ženo, evo ti sina, evo ti majke; Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?; Žedan sam; Dovršeno je i Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.

Smisao tih riječi don Damir je opisao na način: „Opraštajte jedni drugima. Nemojte nikad izgubiti nadu. Budite zajedno. Čuvajte svoje zajedništvo. Nemojte nikad izgubiti pouzdanje. Imajte vjeru i pouzdanje, Bog sve vodi. Ljubite i služite jedni drugima. Život koji imaš i koji dolazi od Boga ima smisla, ide nekamo. Bog vodi tvoj život. Budi slobodan. Hodite u svjetlu istine kao slobodna djeca Božja. Budite slobodni od zla, da biste činili dobro“, poručio je don Damir.

Stojić je istaknuo kako je Isus okupljao Židove koji su bili raspršeni, doživjeli su tri progonstva. Raspršili su se i učenici kad je bio u Getsemaniju te Isus i u času svoje smrti tvori zajedništvo.

Vapaj „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ nije znak očajavanja, rekao je Stojić. Nego, tu Isus kao pobožni Židov koji su molili psalme, citira Psalam 22, a to je Psalam za umiruće. Nastavak toga Psalma pokazuje da je to pobjednička pjesma. Moliti tako u času smrti značilo je imati pouzdanje i vjeru.

Isusova riječ ‘Žedan sam’ izražava potrebu, ali je i puno dublja, u kontekstu Psalma ‘Žeđa duša moja za tobom’. „Isus nama na kraju svog života poručuje zašto je došao – zato što te voli. Zato što žeđa za tobom. Druga božanska osoba je došla iz silne ljubavi prema nama, jer žeđa za nama“, poručio je Stojić.

Isusova poruka ‘Žedan sam’ povezana je s riječima ‘Dovršeno je’. Jer, nakon što je rekao ‘Žedan sam’, Isus je dobio ocat za popiti, što je izazvalo da kaže ‘Dovršeno je’.

„Kad je Isus rekao ‘Dovršeno je’, mislio je da je dovršeno ono što je započeto na Veliki četvrtak, obredno, kad nam je dao obred euharistije, a na Veliki petak je na krvavi način povezao obred. Kad slavimo misu, uprisutnjuje se Kristova žrtva. Kad je rekao ‘Dovršeno je’, Isus je mislio na novo svećenstvo i novi obred – euharistiju. To Isusovo ‘Dovršeno je’ znači – Ja vodim povijest. Život ima smisla“, poručio je Stojić.

Isusova riječ: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ pokazuje da u trenu kad bi čovjek pomislio da Isus raspet na križu nema ništa, on daje ono što ne može od njega biti oduzeto. Isus je slobodan i daje svoj duh.

„Time nam Isus poručuje da i mi budemo slobodni. Samo osoba koja posjeduje sebe, može se predati. Nije sloboda kad radiš što hoćeš. To je anarhija. Danas ima toliko ovisnosti, ljudi rade što hoće, a zapravo nisu slobodni. Zato svima poručujem: Ako ne možeš reći Ne, tvoj Da ništa ne znači. Sloboda je kad posjeduješ sebe i kad se možeš predati, za dobro. Isus poručuje da se slobodno predaje. Kada misle da su mu sve oduzeli, Isus kaže: ‘Predajem duh svoj’“, poručio je don Damir Stojić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Pedeseta godišnjica izgradnje župne crkve sv. Josipa na Plovaniji u Zadru proslavljena je na svetkovinu sv. Josipa u srijedu, 19. ožujka. Svečano večernje misno slavlje u župnoj crkvi sv. Josipa predvodio je umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

O veličini sv. Josipa govori i da ga je apostol Pavao usporedio s Abrahamom, istaknuo je mons. Puljić, podsjetivši da je Abraham otišao iz svoga kraja ne znajući kamo ga Jahve zove niti je znao kakav će mu biti put kojeg Gospodin predlaže. „Bilo mu je baš nezgodno krenuti iz svoga rodnog mjesta i poći kamo ga Jahve zove. Ne zna ni gdje ni kamo. Ali krenuo je! Krenuo je sa sigurnošću, Jahve koji me pozvao, neće me ostaviti, bit će sa mnom“, istaknuo je mons. Puljić.

Tako je bilo i sa sv. Josipom. Zatekao je zaručnicu Mariju u drugom stanju. Prema zakonu, mogao je dati kamenovati je ili je potajno otpustiti. No, u snu mu je anđeo, poput glasa kojeg je i Abraham bio čuo, rekao da se ne boji uzeti Mariju za ženu, jer dijete u njoj je začeto po Duhu Svetome. „I Josip uzima Mariju za ženu. Taj veliki svetac radi sve da se ispuni volja Božja. Ne boji se ničega, jer zna da onaj koji ga je pozvao, koji mu je po anđelu to poručio u snu, ima neke planove. Evo me, Gospodine, vršiti volju tvoju“, istaknuo je mons. Puljić. Podsjetio je da sv. Josipa Sveto Pismo ne spominje na puno mjesta i u evanđeljima nema nijedne rečenice koju je sv. Josip izgovorio.

„No, pažljivim iščitavanjem pojedinih događaja može se saznati puno o tom skromnom i zanimljivom svecu, poniznom Josipu stolaru. U njegovo vrijeme ljudi su govorili da je Isus ‘sin Josipa i Marije’. Osobito su naglašavali i Isusa prepoznavali kao ‘sina Josipa stolara, poznatog radnika i obrtnika iz Nazareta’”, istaknuo je mons. Puljić.

Papa Franjo je 8. prosinca 2020. proglasio „Godinu svetog Josipa“ kako bi Crkvu podsjetio na odluku pape Pija IX. kad je prije 155 godina, 1870. g., proglasio svetog Josipa zaštitnikom Crkve. „Bilo je to teško vrijeme za Crkvu kad je se napadalo s lijeva i s desna. I Papa je osjetio potrebu da molimo sv. Josipa da isplivamo iz toga teškog vremena“, rekao je mons. Puljić.

Sv. Josip kao zaštitnik u povijesti hrvatskog naroda

Potaknuvši da posvijestimo kako su Hrvati narod koji štuje sv. Josipa, uz Mariju, nadbiskup je istaknuo i odluku Hrvatskog Sabora od 10. lipnja 1687. da je „sveti Josip za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske jednoglasno odabran od svih redova i staleža“, na prijedlog tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Martina Borkovića.

„Povezano s tom odlukom i hrvatski biskupi su nakon bolnoga sloma Hrvatskog proljeća, na zasjedanju u Splitu 1972. obnovili zavjet sv. Josipu koji je moćan i objasnili kako se ta ‘saborska odluka odnosi na hrvatski narod u cjelini’. Petnaest godina kasnije, 1987., biskupi su crkvu sv. Josipa u Karlovcu, iz 13. st., proglasili ‘nacionalnim svetištem’“, rekao je mons. Puljić.

Istaknuo je i da je na Drugom Vatikanskom na prijedlog biskupa Hrvata, dr. Petra Čule iz Mostara, razmatrano i usvojeno da se „ime svetog Josipa uvrsti u misni kanon odmah poslije imena Marije“. Dotad se ime sv. Josipa nije spominjalo u kanonu. „Papa Ivan XXIII. slušao je zasjedanje iz svoje sobe, nije sudjelovao u dvorani Sabora, i kad je to čuo, samo tri dana nakon prijedloga biskupa Čule, 13. studenog 1962., dekretom je odredio neka se ime sv. Josipa uvrsti u kanon“, rekao je mons. Puljić, poručivši: „Ponosni smo da je to učinio jedan Hrvat“.

Papa je odredio „neka se u misni kanon unese formulacija: „U zajedništvu s cijelom Crkvom častimo uspomenu ponajprije slavne Marije vazda Djevice, Majke Boga i Gospodina našega Isusa Krista. Častimo i uspomenu blaženoga Josipa, zaručnika Djevičina“.

Nadbiskup je spomenuo i odredbu Dubrovačkog Senata iz 1521.: „Određuje se za sva vremena u našem Gradu neka se svake godine svečano obdržava blagdan sv. Josipa. Toga dana neka se ne otvaraju trgovine i neka se ništa ne radi. Neka se spomenuti blagdan slavi pobožno i smjerno kako se slave zapovjedani blagdani Rimske Crkve“.

Božji glas sv. Josipu u snovima

„Nakon Marije, nijedan svetac ne spominje se toliko u crkvenim dokumentima kao Josip, od pape Pija IX. koji ga je proglasio „zaštitnikom Katoličke Crkve“ do Pija XII. koji ga je predstavio i proglasio zaštitnikom radnika. Njegova veličina je u tome što je kao skrbnik Svete obitelji bio vrlo požrtvovan u služenju Isusu i njegovom otkupiteljskom poslanju“, poručio je mons. Puljić, istaknuvši: „Sv. Josip kao običan čovjek, kao i Abraham, nije shvaćao to otajstvo. Ali je prihvatio, vjerovao. Vjerovao je da Bog preko njega služi nekom Otajstvu, nekoj Milosti. I učinio je to na najbolji način“.

Sv. Josip je imao „osobitu milost i dar svojim očima gledati kako Isus raste „u mudrosti, dobi i milosti pred Bogom i ljudima“ (Lk 2, 52). U duhu izreke iz Biblije „držao je Isusa za ruke i bio poput oca koji dijete podiže i hrani“ (Hoš 11, 3-4).

Bog mu je otkrivao svoje planove u snovima. Prvi put anđeo mu je pomogao „riješiti dvojbu da uzme k sebi Mariju, kao ženu svoju. Jer, što je u njoj bilo začeto, doista je od Duha Svetoga. Ona će roditi sina koji će spasiti narod svoj od grijeha njegovih“ (Mt 1, 20-21). Kad se Josip probudio od sna, „učinio je kako mu je naredio anđeo“ (Mt 1,24)“, rekao je nadbiskup, naglasivši: „Poslušnošću Duhu Božjem prevladao je sve teškoće i spasio Mariju, učinio je sve da ona bude to što jest, Majka Božja i tako omogućio dolazak Sina Božjega na ovu zemlju, upravo preko Marije. U drugom snu sluša anđela, „uzima dijete i majku njegovu pa „bježi u Egipat gdje ostaje do Herodova skončanja“ (Mt 2, 14-15). Čim ga je božanski glasnik u trećem snu obavijestio da su umrli oni koji su pokušavali ubiti dijete, bez oklijevanja  uzima dijete i njegovu majku, te se vraća u zemlju izraelsku“ (Mt 2, 21), u grad Nazaret.

Marija, Josip i Isus – svi troje Bogu su rekli svoj Fiat: ‘Neka bude volja Tvoja’

„U svim tim okolnostima, Josip zapravo izvršava svoj Fiat – Neka mi bude. Upravo kako je i Marija prigodom Anđelova navještenja da će biti Majka Božja, izrekla svoj „Neka mi bude po tvojo riječi“. Tako i Josip“, naglasio je mons. Puljić.

„Isus je rastao u okruženju Marije i Josipa koji su svojim ‘Neka mi bude’ dopustili Bogu da se vrši njegova sveta volja i nije mogao ni on drugačije raditi i razmišljati, postupati, nego tako.

I u najtežim trenucima, kad se u Getsemanskom vrtu znojio krvavim znojem i molio Oče, neka me mimoiđe ovaj kalež, jer, ljudski gledano, nije mogao drugačije reagirati kad je vidio što ga sve čeka; tko će izdržati to razapinjanje, krunjenje, batinjanje – sjetio se toga Neka mi bude. Ne moja, nego tvoja volja. Ta, poslan je za to da izvrši volju Očevu.

„Neka ne bude kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“ (Mt 26, 39). To je bio zadnji Isusov otklon napasti“, poručio je mons. Puljić.

Zahvalio je Isusu za takvu njegovu hrabrost i radikalnost, za majku Mariju i sv. Josipa „kod kojih je otkrio divne uzore kako s Bogom surađivati“.

Uz veliku svetkovinu sv. Josipa otkrivamo veličinu sv. Josipa koji „prihvaća Božji poziv bez prigovora i onda kad ljudskim umom neke stvari i ne shvaća. Ali, spremno i velikodušno sluša i izvršava volju Božju, pa tako neizravno služi velikoj tajni našega otkupljenja i spasenja“, istaknuo je mons. Puljić.

Zamolio je zagovor „toga velikog Božjeg čovjeka, uzornog radnika i izvrsnog Božjeg suradnika koji je bio zemaljski čuvar Isusa i njegove Majke Marije kojem je Bog povjerio svoga Sina, a Marija je kod njega našla mir i povjerenje, pa je Krist, naš Spasitelj i Otkupitelj, postao čovjekom.

Kao svom zaštitniku, kroz stoljeća mu se utjecala i Crkva u Hrvata i njegovom moćnom zagovoru preporučivala svoje obitelji, društvo, Parlament i cijeli narod“, rekao je nadbiskup. Povjerio je zagovoru sv. Josipa obitelji da „molitvom, euharistijom i poslušnošću volji Božjoj u ljubavi, slozi i miru ispune svoje poslanje. Svakome je Bog upisao u naše gene što želi od nas. Samo treba osluškivati onoga koji nas vodi, koji nas je stvorio, iz ništa pozvao u život i želi da se spasimo“, poručio je mons. Puljić.

Moćnoj zaštiti sv. Josipa preporučio je i „duhovne i svjetovne poglavare, našu Domovinu, Europu i cijeli svijet u izazovnim vremenima raznih kušnji i nereda. Neka njegovim  zagovorom zavlada mir i neka kršćanima ne dojadi činiti dobro, kako bi do kraja ostali vjerni Isusu i Katoličkoj Crkvi“ potaknuo je mons. Puljić.

O nastanku župe i crkve sv. Josipa u Zadru

Na kraju mise, don Martin Jadreško, župnik Plovanije, podsjetio je da je župa sv. Josipa nastala u izazovnim društvenim okolnostima. Zadarski nadbiskup Marijan Oblak utemeljio je župu sv. Josipa 5. lipnja 1968., odvajanjem od župe Presvetog Srca Isusova na Voštarnici. No, župa nije bila imala nikakvog prostora za okupljanje naroda, nalazila se na ledini.

No, mons. Oblak uvidio je da na prostor Plovanije dolazi živjeti narod, uglavnom radnici koji su radili u tvornicama koje su se tih godina otvarale u Zadru te je osnovao župu posvećenu Josipu radniku, u nadi da će uspjeti izgraditi crkvu.

„Crkva sv. Josipa bila je prva crkva u Zadarskoj nadbiskupiji koja je izgrađena nakon Drugog svjetskog rata. Dobiti dozvolu da se gradi sakralni objekt tih godina bilo je čudo. Možemo reći da je ta dozvola za gradnju crkve bilo prvo čudo sv. Josipa koje se dogodilo. Crkva sv. Josipa je posvećena na svetkovinu sv. Josipa, 19. ožujka 1975. godine, prostor crkve je otvoren, blagoslovljen i dan Božjem narodu na upotrebu. Tada je to bila rijetkost“, istaknuo je don Martin, rekavši da je vjerojatno i duh Hrvatskog proljeća doprinio da su se dobile potrebne dozvole.

„Svećenici koji su bili prisutni na posveti crkve na Plovaniji kažu da crkva tada još nije bila u cijelosti dovršena. Nije bilo prozora, puhao je vjetar, ali ipak je taj prostor blagoslovljen i već 50 godina na tom mjestu izlijeva se milost na Božji narod“, rekao je don Martin.

Uz nadbiskupa Oblaka, veliku zaslugu u gradnji crkve sv. Josipa ima i tadašnji župnik Plovanije don Šime Sturnela, koji se zauzeo i za gradnju crkve Kraljice Mira u susjednom predjelu Stanovi. Nakon drevne župne crkve sv. Josipa u Obrovcu, na Plovaniji je bila druga crkva u Zadarskoj nadbiskupiji posvećena sv. Josipu. Nakon Domovinskog rata, izgrađena je i crkva sv. Josipa u Zemuniku Gornjem, kao treća crkva u Nadbiskupiji posvećena sv. Josipu.

„Crkva sv. Josipa u Zadru je jedina crkva njemu posvećena pa na svetkovinu cijelog dana hodočasti puno vjernika, obavlja zavjete, prima sakramente i prepoznaje tu crkvu kao milosno mjesto: skromno, jednostavno, baš kao što je bio i sv. Josip“, rekao je župnik Jadreško. Potaknuo je vjernike da čestitaju Dan očeva, „da očevi budu hranitelji i odgojitelji i djecu odgajaju u školi Evanđelja“.

U župi djeluje i zajednica Vjenčić sv. Josipa te se svake srijede u župi misom i molitvom osobito časti sv. Josip. Među koncelebrantima je bio i mons. Šime Perić, dugogodišnji župnik župe sv. Josipa.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić