Na blagdan Uzvišenja Svetog križa, u nedjelju, 14. rujna, umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić blagoslovio je nove postaje Križnog puta u župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana u Slivnici, za vrijeme mise koju je predvodio u toj crkvi.

Drveni prikazi postaja novog križnog puta kupljeni su u poduzeću Marantha di Sollazzo u Italiji, zajedničkim sredstvima župe i župljana Slivnice. Novi križni put je nabavljen u sklopu cjelokupne obnove interijera župne crkve u Slivnici, kojoj je u cijelosti obnovljena unutarnja fasada, obojani zidovi, stavljeni su nova izolacija i instalacije i sanirane pukotine od potresa koji je bio 11. veljače 2025. godine.

Obnova crkve učinjena je i prigodno uz proslavu 180 godina od posvete slivničke župne crkve, što će se svečano obilježiti na ovogodišnji župni blagdan sv. Kuzme i Damjana. Slivnički župnik don Luka Šustić zahvalio je svima koji su doprinijeli obnovi župne crkve.

U propovijedi je mons. Puljić podsjetio na povijesnu utemeljenost blagdana Uzvišenja Svetog Križa, povezanog s povratkom njegovih relikvija. Naime, u jednom ratu s Perzijancima, oni su uzeli tu najsvetiju relikviju. Car Heraklije je na čudesan način pobijedio perzijskog kralja te je zatražio da mu se vrati sveti križ Isusov, podsjetio je mons. Puljić, rekavši da je s tim carem povezano i doseljenje Hrvata u naše krajeve.

„Konstantin Porfirogenet piše kako je car Heraklije pozvao Hrvate iz Bijele Hrvatske sa središtem u Krakovu da dođu u današnje krajeve, kako bi uz njihovu pomoć zaštitio zapadne granice svoga carstva pred prodorom Avara. Hrvati su se doselili baš u vrijeme dok je pobjeđivao Perzijance i tražio relikvije Svetog križa“, rekao je mons. Puljić, dodavši da smo time neizravno, još kao pogani, bili uključeni u borbu za križ i slobodu. Podsjetio je na 13 stoljeća teške, mučeničke, ali i lijepe i bogate povijesti hrvatskog naroda, od 7. stoljeća do stradanja u Domovinskom ratu.

„U toj grčevitoj borbi kroz stoljeća u obrani svoje zemlje, identiteta, vjere, svoga roda i naroda, jedinu i pravu pomoć nalazili smo u Isusovom križu i njegovoj pomoći i zaštiti. Naš narod se osobito u zadnjih sto godina uspješno hrvao s tri opake zablude tijekom 20. stoljeća: s nacizmom i njegovim idolom rase, s fašizmom i njegovim idolom države i s bezbožnim komunizmom i njegovim idolom klase“, upozorio je mons. Puljić.

„Ponosni smo što pripadamo narodu čija se povijest odvijala u znaku trajne borbe ‘za krst časni i slobodu zlatnu’. Pod zastavom Isusovog križa naši su se preci uspješno hrvali s vlastitim manama zavisti i svađe, razdora i nejedinstva. A u trenucima ugroze slobode i naroda, vjere i kulture, s križem su pobjeđivali sve ideologije i osvajače koji su prolazili našim prostorima“, rekao je mons. Puljić, u zahvalnosti za naše pretke koji su bili postojani i vjerni svojim korijenima i  povijesti obilježenoj znakom križa.

Podsjetio je da je onaj tko slijedi Boga i Isusov put „pritisnut, ali ne pritiješnjen; progonjen, ali ne napušten; obaran, ali ne oboren“. Pritom apostol Pavao tješi i osmišljava patnju, govoreći da „pronosimo Isusovo umiranje u tijelu“.

Razmatrajući Božju riječ iz prvog čitanja, prepirku između naroda i Jahve, između Mojsija i naroda, mons. Puljić je rekao: „Nije bilo lako Mojsiju voditi narod iz Egipatskog ropstva i pritom slušati glasne prigovore: ‘Zašto si nas izveo da pomremo u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode..’. Mojsiju nije lako jer je razapet između Jahve i naroda“.

Nadbiskup je rekao da je to slično s našim vremenom i aktualno i za današnje ljude. „Zar i mi nismo poput Izraelaca koje je Mojsije izveo iz egipatskog ropstva? Nezadovoljni smo često sa sobom, sa svojim mjestom, s ljudima s kojima živimo i radimo, pa mrmljamo, galamimo i vrlo brzo zaboravljamo brojna dobročinstva koja nam je Bog tijekom povijesti iskazao“, upozorio je mons. Puljić, rekavši kako je razumljivo da se Mojsije u jednom trenutku našao u nezgodnoj tjeskobi: „odustati od povjerenog zadatka, naljutiti se na ljude koje je poveo iz ropstva, okrenuti im leđa i povući se u privatnost. Hvala Bogu da to Mojsije nije učinio. Uspio je nadvladati krizu i othrvati se napasti povlačenja. Otkrio je da ga Bog treba i to mu je davalo snage izdržati do kraja. Kako je čovjeku drago otkriti da ga netko treba: unuk djeda, otac sina, žena muža, učenico učitelja… Svi smo mi potrebni jedni drugima“, poručio je mons. Puljić.

Razmatrajući navješteno evanđelje o razgovoru Isusa s Nikodemom, mons. Puljić je rekao da sve koji se susreću s problemima, pitanjima, teškoćama i sumnjama, Isus očinski tješi riječima: „Ne bojte se! Bog je tako ljubio svijet te je dao svog Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego ima život vječni (Iv 3, 16). „Bog želi da se svijet po Isusu spasi, ali, Bog nas ne može spasiti bez nas“, poručio je mons. Puljić.

Nadbiskup je potaknuo na molitvu „raspetom i uskrsnulom Gospodinu koji je na vlastitom tijelu osjetio dramu borbe dobra i zla, svjetla i tame, da nam njegov Križ i neizmjerna vrijednost njegove Predragocjene Krvi bude u nebu zalogom vječnog spasenja, a  u ovoj suznoj dolini utjeha i snaga“.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: Župa Slivnica

Na blagdan Male Gospe, u ponedjeljak 8. rujna, svečano misno slavlje u župnoj crkvi Rođenja BDM u župi Pašman na otoku Pašmanu predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Bio je to prvi pohod zadarskog nadbiskupa pašmanskoj župi nakon trinaest godina, istaknuo je pašmanski župnik Mario Mršić u zahvalnosti mons. Zgrabliću na dolasku u tu veliku, trobrodnu župnu crkvu koja se naziva i ‘otočnom katedralom’, kojoj i nalikuje po svom velikom pročelju i visokom zvoniku uz crkvu, a nalazi se uz pašmansku rivu, u neposrednoj blizini mora.

„Marija se rodila u kutku Galileje bez pompe, bez znakova na nebu i pažnje mnoštva, kao i većina ljudi na svijetu. A ipak, s Marijinim rođenjem počinje nešto veliko – ostvarenje Božjeg plana spasenja za cijelo čovječanstvo“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da je rođenje Marije „punina vremena“, vrhunac u kojem se Božja vjernost konkretizira.

„Marija je dijete Joakima i Ane, ali više od toga, ona je dijete Božjeg obećanja. U njoj se vidi da Bog nije zaboravio što je obećao“, naglasio je nadbiskup, istaknuvši da rođenje Marije nije samo povijesna činjenica. „To je početak Božjeg odgovora na čovjekovu čežnju za smislom, spasom, blizinom. Njeno rođenje je Božji dar za cijeli svijet i pokazuje nam kako Bog nije napustio čovječanstvo. U Marijinom rođenju Bog nam pokazuje kako po njoj dolazi Spasitelj ne samo za Izrael, nego za svakog čovjeka. Rođenje Marije znači da smrt nema zadnju riječ“, poručio je mons. Zgrablić.

Isusovo rodoslovlje navješteno u Lukinom evanđelju pokazuje da Bog djeluje u povijesti. Pokazuje „trajnu Božju prisutnost u vremenu, kroz ljudski život, konkretnu osobu koja ime svoje ime, bez obzira surađuje li čovjek s Božjim djelovanjem u svom životu“, rekao je mons. Zgrablić. Isusovo rodoslovlje pokazuje da Bog nije ideja iz ljudske mašte, nepoznat, „nego dolazi čovjeku kroz konkretne ljude, po ljudskom životu – Bog surađuje s čovjekom“, poručio je predvoditelj slavlja, rekavši da je svaki čovjek važna karika u Božjem planu za ovaj svijet.

Isusovo rodoslovlje pokazuje i da Bog djeluje bez obzira na okolnosti. Evanđelist Matej vodi nas kroz generacije, od Abrahama do Josipa, Marijinog zaručnika. No, „to rodoslovlje nije lista svetaca bez mrlje. U njemu ima preljuba, izdaje, nevjere, poganki, stranaca, kraljeva i grešnika“, rekao je nadbiskup. Tamara je glumila bludnicu i zavela svoga svekrva Judu, da dobije potomstvo. Rahaba, prava bludnica pomaže izraelskim uhodama. Batšeba je preljubnica s Davidom te je ubijen njen muž Urija Hetit. Kraljevi su prihvaćali idolopoklonstvo i zaboravili Boga, među kojima  su Roboam,  Joram,  Ahaz,  Manaše i njegovi sinovi, Amon.

Sve to pokazuje kako „Bog ne bira savršene okolnosti, nego ljude spremne surađivati s Njim. Bog ne traži one koji nemaju pogrešaka, nego one koji su otvoreni za promjenu. U svakom od njih, unatoč slabostima, Božja ruka pronalazi put ostvarenja svoga plana ljubavi prema čovjeku“, poručio je nadbiskup. Rodoslovlje u povijesti od dvije tisuće godina znači „tisuće godina Božjih obećanja, ljudske nevjere, izgnanstava, padova, grijeha, zla. I kroz sve to, jedno ostaje isto: Bog ne odustaje od svojih obećanja, Bog ne odustaje od čovjeka“, ohrabrio je propovjednik.

U tom kontekstu, podsjetio je kako ljudi brzo odustaju. „Kad ne vidimo odmah rezultat, mislimo da nema smisla. Kad molitva traje predugo, umorimo se. Sumnjamo kad ispunjenje Božjih obećanja ne dolazi u vrijeme i na način kako mi očekujemo. Ali, Bog ne računa vrijeme kao mi. On zna kad je pravi i najbolji trenutak za nas. I kad dođe taj trenutak – Božje vrijeme, izgleda običan, kao rođenje djeteta u nepoznatom mjestu. A njegovo djelovanje mijenja sve“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da je Marijino rođenje znak Božje vjernosti.

Stoga nas Rođenje Marije uči strpljenju i povjerenju. „Bog je vjeran, čak i kad mi zaboravimo. Bog drži obećanje, čak i ako to traje stoljećima. Ako je Bog bio vjeran svom narodu, bit će vjeran i tebi. Ako Bog nikada nikoga nije razočarao, neće ni tebe. Marija je dokaz da ništa nije izgubljeno kad je Bog prisutan u tvom životu i da će ispuniti svoja obećanja. Važno je da ostaneš uz njega“, ohrabrio je nadbiskup.

Marija koja dolazi na kraju Isusovog rodoslovlja je „plod od kojeg se rađa novi Život, Isus Spasitelj. Marija ne dolazi s drugog planeta, nekog paralelnog svijeta, nego iz linije grešnika i svetaca, poganki i proroka, odbačenih i slavnih“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Za nas to znači: „ako je Bog mogao djelovati kroz njih, može i kroz nas. Naš život, koliko god bio zakompliciran, grešan, nije prepreka za Boga da po nama djeluje. Boga u njegovom naumu ljubavi nikakvo zlo ili grijeh ne može zaustaviti. I mi smo put po kojem Bog djeluje u svijetu. Važno je prepoznati se i biti dio toga Božjeg puta i djelovanja u vremenu, jer nam to donosi vječno spasenje“, rekao je propovjednik. Upozorio je da Boga ne možemo spriječiti u njegovom naumu, ali možemo isključiti sebe iz djela spasenja. Zato je važna naša svjesna, vjernička suradnja s Božjim djelom.

„Bog ne dolazi k nama s prostorne visine, nego iz utrobe žene, po utjelovljenju. Ne ulazi u povijest s mačem i silom, nego u tišini, u krhkosti nerođenog djeteta. Bog ne zaobilazi čovjeka, nego dolazi po čovjeka. Dolazi po tijelu Marije, djevojke iz malog sela, kroz njeno ‘Da’ koji je izgovorila na Božju ponudu.

Dijete koje Marija nosi nije običan život – to je pravi Bog i pravi Čovjek, Emanuel – Bog s nama. Bog koji nije skriven iza oblaka, zatvoren u Hramu, prisutan samo po riječi proroka. On sada dolazi svakome. I to kao dijete, nježno, ranjivo i ovisno, kako bi ga svatko mogao prihvatiti i ljubiti ga“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da Bog ne dolazi u naše živote u idealnim uvjetima; nego i u našoj tjeskobi, borbi i samoći, tišini i jecaju duše. Važno je prepoznati i prihvatiti Božju prisutnost u svom životu.

„Marija je prva osoba u povijesti koja Boga nije samo susrela kao kad mi susrećemo jedni druge – ona ga je nosila pod svojim srcem, Bog je dio njenog tijela. Njen život postaje prostor gdje Bog ulazi u svijet. Zato Crkva u njoj vidi prvu Crkvu – ne u građevini i zakonu, nego u osobi. Ona je prvo prebivalište Božje prisutnosti“, istaknuo je mons. Zgrablić. To nije bilo lako ostvariti.

„Marijin ‘Da’ nije bio romantičan. Bio je opasan. Nosila je dijete koje nitko nije mogao objasniti. Prijetila joj je osuda, izolacija i smrt. Ali rekla je: ‘Neka mi bude’. I to ‘Da’ mijenja sve. U tom trenutku počinje ostvarenje Božjeg plana za cijeli svijet“, poručio je nadbiskup, rekavši kako Marijino rođenje znači da i naš život može postati mjesto Božjeg boravka.

Bog je mogao doći u svijet kroz djevojku iz Nazareta, može i kroz nas djelovati danas. Marijin ‘Da’ je bio dovoljan da promijeni povijest, ‘Da’ svakoga od nas ima snagu promijeniti nas, naše obitelji i život ljudi oko nas, istaknuo je mons. Zgrablić.

Marija je bila spremna nositi Boga unatoč riziku, budimo i mi nositelji Boga u našem svijetu, u obiteljima, na poslu, u svakodnevici, potaknuo je nadbiskup.

„Marijino rođenje je podsjetnik da Bog djeluje tiho, ali snažno, po nama, kroz vjernost, po ljubavi. Marijino rođenje podsjeća da se Božji veliki planovi često počinju ostvarivati s našim malim ‘Da’, izrečenim iz vjere.

Rođenjem Marije Bog nam pokazuje da nije zaboravio čovjeka, nikoga od nas. Pokazuje da i naš ‘običan život’, u zajedništvu s Bogom nosi spasenje, najveće dobro“, poručio je nadbiskup Zgrablić, potaknuvši da Bogu kažemo svoj ‘Da’ i ostanemo mu vjerni do kraja života.

Na kraju mise nadbiskup je blagoslovio i novi župni barjak. Uz župnika Mršića, u misi su koncelebrirala još osmorica svećenika Ugljansko – Pašmanskog dekanata. Nadbiskup Zgrablić izrazio je podršku župniku Mršiću i župljanima u potrebi da se obnovi župna crkva u Pašmanu. Potaknuo je da se krene u taj projekt s izradom projektne dokumentacije koja bi bila pripremljena do njegove skore pastoralne vizitacije toj župi.

I.G.

Foto: I. Grbić

Blagdan Marije, Kraljice mira svečano je proslavljen u župi Marije, Kraljice mira na Stanovima u Zadru, gdje je svečano večernje misno slavlje u petak, 22. kolovoza, predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Crkva Mariju naziva Kraljicom mira od 1917. godine. „Dok je svijet bio u plamenu Prvog svjetskog rata, papa Benedikt XV. dodao je u Lauretanske litanije zaziv: „Kraljice mira, moli za nas“. U vremenima kada se sve činilo izgubljenim, Crkva se sjetila one koja je u svom srcu nosila Kneza mira i njoj se utjecala tim zazivom“, rekao je mons. Zgrablić.

Odazivajući se pozivu pape Lava XIV. na molitvu za mir u Ukrajini, Svetoj Zemlji i drugim dijelovima svijeta ranjenih ratom, nadbiskup je poručio: „Hodamo zajedno, jer mir nije ‘privatna stvar’, nego dar koji se gradi i čuva u zajedništvu“.

Podsjetivši na misao Benedikta XVI.: “Svijet nikad neće biti prebivalište mira, dok mir ne nađe dom u srcu svakog ljudskog bića, dok svi u sebi ne sačuvaju red koji je Bog odredio da se sačuva”, nadbiskup je upozorio da nemir srca nastaje zbog nedostatka povezanosti s Bogom i podsjetio kako su crkveni oci govorili da mir počinje u čovjekovom srcu.

„Ne možemo očekivati da će politika, zakoni ili dogovori među narodima sami po sebi stvoriti mir, ako u srcima ljudi vlada nemir, sebičnost i kaos. Bog je u ljudsko srce upisao red, sklad i zakon ljubavi. Dok taj red ne bude sačuvan, svijet će ostati ranjen sukobima, obitelji će biti sredine nemira, ljudsko srce će živjeti u nemiru“, upozorio je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Pravi mir srca ne ovisi o tome kakve su okolnosti oko nas, nego o tome tko prebiva u nama. Samo Bog može ispuniti praznine srca, smiriti naše misli i dati sigurnost koju ništa izvanjsko ne može uzeti. Kad se čovjek osloni na Boga, prestaje biti rob nemira, jer zna da je Njegova ljubav jača od svega što ga može zadesiti“.

Nadbiskup je upozorio da nemir u nama nastaje kad ne živimo u skladu s našom savješću i ne slušamo taj tihi Božji glas u našem bitku. „Kada znamo što je ispravno, ali činimo drugačije, naše se srce opterećuje krivnjom, sramom ili tjeskobom, i to proživljava kao nemir. Mir je jedna od najdubljih čežnji svakog ljudskog srca. Mir nije samo odsutnost buke, sukoba ili rata,  problema, nego nutarnje stanje u kojem čovjek osjeća sklad sa sobom, s drugima i s Bogom. Svatko od nas teži miru jer nas je Bog stvorio za unutarnju usklađenost, a ne za kaos; za povjerenje, a ne za sumnju; za ljubav, a ne za neprijateljstvo; za mir, a ne rat“, naglasio je nadbiskup. Podsjetio je da su mnogi sveci opisali mir kao „tihu radost srca“ koja ne nestaje kad dođu kušnje, nego ostaje kao unutarnja rijeka koja teče i ispod površinskih valova života.

Svi imamo iskustvo da nam nemir lako uđe u srce, a uzrokuje ga riječ izgovorena bez pažnje, pogled koji smo protumačili pogrešno, vijest koja nas iznenadi. Ne možemo živjeti, a da ne povrijedimo jedni druge, a gorčina, zamjeranje, neopraštanje stvaraju nemir, rekao je mons. Zgrablić.

„Naše srce je osjetljivo, ranjivo i otvoreno. Srce pamti, povezuje i reagira brže nego što razum uspije sve objasniti. Nemir ne dolazi uvijek iz velikih stvari; često se prikrada sitnicama. Kao kapljica vode koja polako stvara krugove na površini, tako i mali podražaji mogu pokrenuti valove u nama“, upozorio je nadbiskup.

No, „ako srce može primiti nemir, ono može biti mjesto i gdje se rađa mir. Isto to osjetljivo mjesto može postati prostor nježnosti, praštanja i povjerenja. U nama je mogućnost izbora – da prepoznamo trenutak kada nemir ulazi i da odlučimo ne hraniti ga, nego ga pustiti da prođe“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je razmatrao i Marijin put mira. Ona je Kraljica mira jer je cijeli njen život bio povezan s njenim Sinom, Isusom Kristom, pravim Knezom mira. Božji mir dolazi u Marijin život u tri velike etape: u Kristovom utjelovljenju, u Isusovoj muci i smrti te u Pedesetnici.

Marijine riječi „Evo službenice Gospodnje“ nisu bile površne, nego „potpuno predanje, prihvaćanje Božjeg plana bez kalkulacije, iako nije znala sve što će to značiti. Svojim ‘Da’ Marija je otvorila vrata svijetu u kojem je Knez mira postao čovjek. U njenoj utrobi spojilo se nebo i zemlja – najviši i najniži, Stvoritelj i stvorenje. To je prvi korak Božjeg pomirenja s nama: Bog ulazi u našu povijest, u našu krhkost, kako bi je preobrazio u mjesto susreta i spasenja“, rekao je nadbiskup, istaknuvši kako Marijino ‘Da’ pokazuje da mir počinje u srcu koje se potpuno oslanja na Boga i vjeruje njegovoj riječi.

Kad Marija stoji pod križem, „ne bježi u strahu i prijetnji, ne prigovara Bogu, nego ostaje vjerna. Dok se nebo čini zatvoreno, Marija vjeruje da je Božji plan ljubavi jači od boli i nepravde, križa i smrti. Gleda kako njen Sin krvlju pomiruje svijet s Ocem, kako svaka kap te krvi postaje cijena našeg mira“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da Marija svojim ‘Da’ pod križem nastavlja ‘Da’ iz Nazareta.

„Marija je uz Krista dok On ostvaruje najveći čin mira – kad neprijateljstvo grijeha zamjenjuje milošću, a smrt otvara put životu. Marijina prisutnost pod križem znak je da mir često dolazi kroz vjernost u trpljenju, kroz ljubav koja ostaje i onda kada sve drugo nestaje“, poručio je mons. Zgrablić.

„Nakon Kristovog uskrsnuća i uzašašća, Marija je s apostolima u molitvi, ne kao pasivni promatrač, nego kao majka i učiteljica koja hrabri i povezuje Isusove učenike. Svojom prisutnošću unosi sigurnost u srca učenika i drži ih zajedno u jedinstvu vjere. Kada Duh silazi, Marija je ponovno u središtu događaja spasenja – tada ne kao ona koja rađa Krista u tijelu, nego kao ona koja s Crkvom rađa Krista u svijetu. Njena prisutnost okuplja, povezuje i ujedinjuje prve učenike, kao što to čini i danas u Crkvi, učeći nas da se mir rađa iz vjere, zajedništva i postojane molitve“, rekao je predvoditelj slavlja.

Istaknuvši da je mir dar i zadatak, nadbiskup je poručio: „Mir je Božji dar koji dolazi odozgor, iz milosti. Božji dar traži našu suradnju, naše svakodnevno ulaganje, higijenu našeg srca i naše duše, praštanje, gradnju mostova i spremnost na žrtvu. Traži da se opredjeljujemo za dobro, ljubav, za Boga i bližnjega. Dar mira ne čuva se kao vrijednosnica u trezoru; on traži naše srce, naš svakodnevni trud i našu vjernost Božjoj riječi“, poručio je mons. Zgrablić.

Zamolio je Mariju za dar mira, da naraštaji umorni od ratova, sukoba i podjela osjete Božji mir. „Marija ne donosi mir kao politički program ili privremeno primirje. Ona nas vodi k Onome koji je mir sâm – Kristu. Ako Krista pustimo u srce, tada se i u nama zbiva što se dogodilo u Marijinom životu: Bog postaje blizak, grijeh se pobjeđuje, a zajedništvo jača, Krist postaje Knez našeg mira“, poručio je nadbiskup, potaknuvši na molitvu za obitelji, domovinu, Crkvu i cijeli svijet; da Kraljica mira donese mir u svaki dio svijeta gdje mnogi krvare i umiru u strahotama rata.

Nakon mise, nadbiskup je predvodio i procesiju s Gospinim kipom kroz središte predjela Stanovi.

I.G.

Foto: Ines Grbić

Na svetkovinu Uznesenja BDM na nebo, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je u petak, 15. kolovoza, svečano prijepodnevno misno slavlje u župnoj crkvi Uznesenja Marijina u Salima na Dugom otoku.

„Kad slavimo Mariju uznesenu na nebo, mi zapravo slavimo i ono što Bog želi učiniti u svakome od nas. Dok putujemo kroz izazove ovoga svijeta, imamo Majku koja nas čeka na cilju i putem nas drži za ruku“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da hodočasnik ide prema cilju s pouzdanjem i iščekivanjem.

„Za kršćane, nada nije puko optimistično razmišljanje, nego teološka krepost koja nas čvrsto oslanja na Božje obećanje. U svetkovini Marijina uznesenja vidimo ispunjenje Božjih obećanja i cilj našeg hodočašća: nebo, zajedništvo s Bogom, život u punini ljubavi, radosti i miru s Bogom“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da nam svetkovina Uznesenja Marijina pokazuje kamo vodi vjernost Bogu, što se dogodilo s Marijom i otkriva našu vlastitu budućnost, ako ostanemo na putu Evanđelja.

Citirajući pročitanu Božju riječ: „Otvori se hram Božji na nebu i pokaza se Kovčeg saveza njegova… I znamenje veliko pokaza se na nebu: žena zaodjenuta suncem…” (Otk 12,1), nadbiskup je rekao da je „hram Božji nebeska stvarnost Božje prisutnosti i slave, a Kovčeg saveza je znak Božjeg vječnog saveza sa svojim narodom, kojeg u punini prepoznajemo u Kristu i u Mariji, novom Kovčegu koji nosi Život.

Žena odjevena suncem je Marija, ali i slika Crkve koja nosi Krista svijetu. Dijete koje ona rađa je Isus Krist. Zmaj koji želi progutati Dijete je Sotona, neprijatelj Božjeg plana spasenja, koji od početka pokušava uništiti Božje djelo. Ali, Zmaj ne pobjeđuje – Krist biva uzet k Bogu, a Marija, Žena, nalazi sklonište koje joj Bog pripravlja“.

Istaknuvši da je Marija primila osobitu milost i blagoslov koji je poništio Evino prokletstvo, mons. Zgrablić je rekao da smo i mi po Božjoj dobroti primili mnoge milosti: po sakramentima, po djelima milosrđa i ljubavi, po životu u skladu s Božjom riječi i mi smo ispunjeni milošću.

„Te milosti su snaga koja nas želi voditi istim putem slave kojim je prošla Marija. Na nama je da ih prepoznamo, cijenimo i živimo, jer nas one žele uvesti u puninu života u Bogu, gdje je u punini života i Marija“, potaknuo je nadbiskup.

Podsjetio je na misao pape Pija XII. iz apostolske pobudnice Munificentissimus Deus u kojoj je proglašena dogma Marijinog uznesenja na nebo (1950.),  da je Marija „plemenita suradnica božanskog Otkupitelja koji je izvojevao potpunu pobjedu nad grijehom i njegovim posljedicama”, primila „najvišu krunu svojih povlastica, da bude izuzeta od raspadljivosti groba i da na isti način kao i njezin Sin, nadvlada smrt i bude uznesena dušom i tijelom u nebesku slavu”.

„Marija je, dakle, u potpunosti sudjelovala u Kristovoj pobjedi nad smrću – a to je nada i za nas. Svetkovina Uznesenja Marijina nas uči da se ne mjerimo po mjerilima ovoga svijeta, nego po Božjoj ljubavi. Ona nas poziva da živimo s pogledom u vječnost, ali i s nogama čvrsto na zemlji – spremni služiti, ljubiti i boriti se protiv zla“, potaknuo je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je upozorio da „živimo u mentalitetu koji nas uvjerava da vrijedimo samo ako smo produktivni, lijepi, mladi i uspješni. U isto vrijeme, toliko ljudi je zarobljeno tjeskobom, depresijom, usamljenošću. Društvo nam često šalje poruku da tijelo vrijedi samo dok je ‘korisno’ ili dok vrši nametnute standarde“, rekao je nadbiskup, dodavši kako je posljedica toga da se „današnji svijet boji bolesti i smrti – pokušava je zaboraviti, sakriti ili odgoditi pod svaku cijenu, ali ne zna kako joj dati smisao.

Uznesenje Marijino nam govori: smrt nije kraj. Iako nas život ponekad slomi, iako osjećamo bespomoćnost pred nepravdom, ratovima, siromaštvom, bolestima, Bog ima posljednju riječ, a ta riječ je život. Marija, iako proslavljena, nije daleko – ona je s nama u našim borbama, u našim strahovima, krizama, u našem hodočasničkom putu prema vječnosti“, ohrabrio je mons. Zgrablić.

Upozorio je i kako mnogi žive kao da nema duše. „Duša koju je Bog udahnuo u čovjeka čini nas živima, pokreće naš razum, slobodu i ljubav, u njoj se krije naša neprolazna vrijednost. Duša je vječna i stvorena da bude u zajedništvu s Bogom. Kad zanemarimo dušu, kad hranimo samo tijelo i zaboravimo duh, počinjemo živjeti površno, bez dubokog smisla. Posljedice su duhovna praznina, gubitak moralnog kompasa, sebičnost i beznađe. Čovjek bez higijene duše lako postaje rob prolaznoga, umoran i obeshrabren“, upozorio je mons. Zgrablić, istaknuvši da „Uznesenje Marijino dolazi kao otpor protiv laži ovoga svijeta“.

„Marijina potpuno čista i Bogu predana duša svjedoči da je čovjekova unutarnja dubina stvorena za svjetlost, za vječnost, za Boga. Duša se ne raspline u ništavilu; ona je živa, osobna, neponovljiva. Naša duša, zajedno s našim tijelom, ima neuništivu vrijednost i nezamislivu budućnost u zagrljaju Božje vječnosti.

Svetkovina Marijina uznesenja nam govori: ljudsko tijelo nije bezvrijedno, ono nije slučajna ljuštura koju treba odbaciti, nego je stvoreno za slavu Božju. Marijino tijelo, njen život i ljubav su u punini proslavljeni u Bogu. To znači da i naše tijelo, zajedno s našom dušom, ima vječnu vrijednost i budućnost u Božjoj slavi“, istaknuo je mons. Zgrablić, poručivši neka nam primjer Marije bude svjetlo na našem putu, a njen zagovor snaga u našim slabostima.

Poželio je da nam Marija isprosi milost da prepoznajemo Božje darove i živimo od njih, da čuva naše duše od zabluda i praznine, da uvijek tražimo nebo kao cilj. Potaknuo je da čuvamo „i naše tijelo, hram Duha Svetoga, da ga čisto i dostojno nosimo kroz život, dok ne bude preobraženo u slavi poput Marijinog proslavljenog tijela“.

Saljski župnik Frane Šindija zahvalio je nadbiskupu na dolasku u tu župu bogate glagoljaške tradicije koja i osobitim pučkim pjevanjem slavi naslovnicu svoje župe.

I.G.

Foto: Župa Sali

Jubilej 950 godina postojanja župe sv. Lovre u Lukoranu (1075.-2025.) proslavljen je na blagdan sv. Lovre u nedjelju, 10. kolovoza, svečanim misnim slavljem koje je u lukoranskoj župnoj crkvi sv. Lovre predvodio o. Jeronim Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu.

Blagdan sv. Lovre bio je vrhunac i završetak jednogodišnjeg obilježavanja Jubileja 950 godina od prvog spomena župe Lukoran. Slavlje je počelo u crkvi sv. Lovre na groblju u Lukoranu čija se izgradnja spominje 1068. godine te je bila nekadašnja župna crkva u Lukoranu do 1878., kad je posvećena nova župna crkva sv. Lovre, jer je stara bila izgorjela.

Kod stare crkve sv. Lovre bilo je središte lukoranske župe koja je u vrijeme svoga osnivanja obuhvaćala i područja sadašnjih župa Sutomišćica – Poljana i Preko. Od crkve sv. Lovre na groblju krenula je procesija svećenika i vjernika s kipom sv. Lovre i njegovom relikvijom prema župnoj crkvi sv. Lovre čija je obnova u tijeku, tako i simbolično predstavljajući povijesni hod župne zajednice; od prve župne crkve, uz cestu koja predstavlja ovaj svijet, prema župnoj crkvi koja se obnavlja, u kojoj se okupljaju vjernici slaviti otajstva vjere, uvijek potrebni obnove.

“Postoje narativi koji oblikuju naš identitet: razumijeti ih znači razumijeti barem nešto o tome tko mi to jesmo”, rekao je o. Jeronim u propovijedi. Razmatrao je odnos sv. Lovre i pape Siksta II. kao “priču o učeniku i učitelju, o papi i njegovom đakonu, o autoritetu i poslušnosti, o vladanju i služenju. No, to je ipak najprije priča o ocu i sinu, iako njima nije tekla obiteljska krv, nego Kristova. To je drugačije očinstvo i sinovstvo koje ih povezuje”, rekao je o. Jeronim. To snažno dolazi do izražaja kad je papa Siksto pred svoju mučeničku smrt rekao Lovri, tužnom što ne može dijeliti njegovu sudbinu: “Ne budi tužan, sine moj. Slijedit ćeš me za tri dana”.

Takvo očinstvo, ili majčinstvo, “prvi je i najvažniji način na koji Crkva živi svoje poslanje: ne najprije kroz institucije ili hijerarhiju, poslušnost i moć”, istaknuo je o. Jeronim, podsjetivši da za Crkvu kažemo da je majka, a Krist je svojim životom u središte stavio svoj sinovski odnos s Ocem. “U riječ Oče moglo je stati sve što je Isus htio objaviti svijetu, nama: ljubav svoga nebeskog Oca”, poručio je o. Jeronim.

Učitelj Siksto u školi je prepoznao Lovrine vrline zbog kojih ga je želio uz sebe. Korijen grčkog podrijetla imena Siksto je glagol brusiti. “Mogli bismo reći, Siksto u Lovri prepoznaje pravi dijamant kojeg još treba izbrusiti. Zato, čak i kad je izabran za papu, zadržava ga uz sebe. U toj školi vjere i života taj odnos se produbljuje i postaje odnos oca i sina. Otac uzima sina za ruku, vodi ga sa sobom, ima ga uza se, poučava ga. Sin vjeruje ocu, sluša ga poučljivim uhom”, rekao je opat, dodavši da su “očinska ljubav Siksta te primjer života i hrabre vjere razbuktali vjeru mladog Lovre. Uz sigurnost koju mu je pružila, on je mogao rasti, a nakon papine smrti svjedočiti hrabro”.

Opat je istaknuo i značenje predaje – tradicije, kao snažnog elementa života Crkve, ne na način “da želimo živjeti u drugim, boljim vremenima, niti se u tradiciju zatvaramo u strahu od novog, od promjena. Tradicija predaje vrijednosti na koje se može osloniti, jedna generacija predaje drugoj ono što joj je dragocjeno: kao otac sinu, majka kćeri, i u župi jedna generacija svoje običaje i primjere vjere predaje novim naraštajima”, poručio je o. Jeronim.

Naglasio je da se dijamant, sv. Lovro, izbrusio prije svega kroz povjerenje koje mu je poklonio njegov sveti otac, papa Siksto: postavio ga je arhiđakonom, prvim među rimskim đakonima, povjerio mu blago Crkve i brigu za siromahe.

“Sv. Lovro nije bježao od darova koji su mu predani i odgovornosti koja dolazi s njima. S druge strane, nije ni tek poslušni činovnik koji se ne miče od slova zakona, ne postaje zarobljenik onoga što mu je predano”, rekao je o. Jeronim, istaknuvši da su riječi, geste i djela sv. Lovre krasili sloboda, kreativnost i odvažnost.

“Učinio je kako mu je papa Siksto naredio, blago razdijelio siromasima, a onda stupa snaga milosti Božje u njemu i njegova suradnja s tom milošću. Kada car traži od njega blago Crkve, on pokazuje na siromahe: jer to slabo, maleno, prezreno skriva u sebi Krista, naše najveće blago. Krista gladna, žedna, tužna, ostavljena, koga možemo pohoditi, nahraniti, zaodjenuti, susresti u svakom trenutku. Upravitelji Rima bili su bijesni, nadmudreni, nadigrala ih je Božja mudrost po Lovrinoj lukavosti”, naglasio je o. Jeronim.

Usred mučenja, sv. Lovro je rekao: “Okrenite me sada. Ako je jedna strana pečena, počnite jesti”. “Kakva ljubav prema neprijatelju: nije pred nama samo slika Krista, nego živi Krist u Lovri koji se opet žrtvuje, prašta i opet svoje tijelo nudi za hranu onima koji ga ubijaju. Kako je snažna, kreativna i nepredvidljiva milost u njemu, čak i s dozom humora koji je možda i najjasniji znak slobode koju nosi u srcu”, rekao je opat.

Razmatrajući simboliku konteksta toga misnog slavlja u crkvi sv. Lovre koja se obnavlja, o. Jeronim je rekao da vjernici u njoj “stoje na čvrstim temeljima, sigurni unutar zidova koji štite, ali s otvorenim krovom, slobodnog prolaza za milost koja je uvijek nova, stvaralačka. Poput Lovre, oslanjamo se na predano, čvrsto stojimo u tome, ali i slobodni da s darovima činimo kako nas nadahnjuje milost odozgor”.

“Otkad je Bog postao čovjekom, postati čovjekom je postao božanski zahtjevan posao i treba nam njegova pomoć: jer mjera našeg čovještva je Kristovo čovještvo. Tu nam ususret dolazi župa koja sakramentalnim milostima vodi prema punini ono što se događa u obitelji, društvu. U crkvi primamo sakramente, slušamo Božju riječ, hranimo se Isusovom krvlju i tijelom – primamo sve što nam je nužno da postajemo ljudima po Božjem srcu, da poput Lovre narastemo i do mjere svoga križa”, poručio je o. Jeronim.

Opat je rekao i da se malo koja župa može podičiti slavljem tako visoke obljetnice svoga postojanja, poželjevši da se i dalje iz generacije u generaciju prenosi žar vjere i ljubavi za Krista, za obitelj i domovinu. Tijekom devet i pol stoljeća događala se “predaja najdragocjenijega, blaga vjere s jednog koljena na drugo, vjernost vrijednostima za koje se isplati boriti i žrtvovati, živjeti i umrijeti”.

U duhu potrebe predaje vrijednosti i očinsko – sinovskog odnosa između pape Siksta i sv. Lovre, opat je govorio i načelno o odnosu roditelja i djece. “Lijepo je kad roditelji šalju djecu u crkvu, ali još je ljepše i blagoslovljenije kadi ih uzimaju za ruku i vode sa sobom na misu. Šaljemo djecu u školu i na vjeronauk i to je potrebno. Ali, roditelji su njihovi prvi i najvažniji učitelji koji su pozvani govoriti im o Bogu i Crkvi, dobroti i pravednosti; učiti ih razlikovati plodove istine od laži, pomoći shvatiti što izabirati i kojim putem ići. Tako roditelji predaju u školi života blago iz riznice srca koje su za života stekli.

Roditelji mogu puno dati svojoj djeci, institucije čine često veliko dobro društvu, i sve to jest nužno i potrebno na putu postajanja čovjekom. Ali to nije sve i dovoljno”, upozorio je o. Jeronim, rekavši da je u razvoju čovještva potrebna milost Božja.

Jedni predaju druge Bogu upravo u crkvi: roditelji djecu predaju Gospodinovoj milosti na krštenju, djeca roditelje rođene za nebo predaju Božjem milosrđu na sprovodu. U crkvi ljudi izručuju Bogu svoje grijehe i slabosti, želje i nadanja, svoje boli i rane, molitve i zahvalnost, rekao je opat Jeronim.

Na kraju mise otpjevan je svečani Tebe Boga hvalimo, u zahvali Bogu za sve milosti u 950 godina života župe.

Zahvala župnika Dokoze

Lukoranski župnik Marko Dokoza podsjetio je da prisutnost o. Jeronima podsjeća na povezanost župe Lukoran s njenim utemeljiteljima koji su bili benediktinci. Oni su na području Lukorana imali imanja koja je puk obrađivao, a benediktinci su narodu prušili duhovnu skrb i u središtu otoka Ugljana u Lukoranu, izgradili crkvu.

Uz zahvalu opatu, don Marko je zahvalio i don Filipu Kucelinu, ugljanskom dekanu i svećenicima suslaviteljima, među kojima je bio i don Zdenko Milić, župnik Lukorana od 1983. do 1985., u sjećanju po obnoviteljskom i kulturnom radu.

Don Marko je zahvalio i benediktinkama sv. Marije koje su župu pratile molitvama u dane Jubileja te su poslale i četiri kutije kolača i prigodnu čestitku.

Župnik je zahvalio i Ingrid Melada, predsjednici skupštine Zadarske županije,  Anti Županu iz ureda župana Zadarske županije te zadarskom gradonačalniku Šimi Erliću i Juri Brižiću, načelniku Općine Preko, koji su uvelike doprinijeli da počne obnova župne crkve.

Dokoza je zahvalio i pjevačicama iz župe Sutomišćica-Poljana koje su se pridružile lukoranskim pjevačima i svim Lukorancima koji su tijekom godine Jubileja molili, obnavljali i na različite načine gradili župnu zajednicu sudjelujući u raznim događajima i hodočašćima.

Ususret proslavi, u petak, 8. kolovoza, koncert duhovne glazbe u župnoj crkvi sv. Lovre održao je Stijepo Gleđ Markos.

Jednogodišnji spomen Jubileja devet i pol stoljeća postojanja župe Lukoran počeo je svečanim misnim slavljem koje je na blagdan Male Gospe, 8. rujna 2024., u lukoranskoj župnoj crkvi sv. Lovre predvodio mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji / Foto: Župa sv. Lovre, Lukoran

Povodom središnje proslave Jubilejske godine u župi sv. Lovre u Lukoranu − 950 godina od prvog spomena župe Lukoran (1075.-2025.), lukoranski župnik Marko Dokoza uputio je Pismo župljanima, prijateljima župe sv. Lovre te ljudima dobre volje koji su povezani s Lukoranom na otoku Ugljanu.

Jubilej 950 godina od prvog spomena župe u Lukoranu svečano će se proslaviti misnim slavljem na ovogodišnji blagdan sv. Lovre, 10. kolovoza. Vrijeme do te proslave u Lukoranu bilo je u zahvali za primljene milosti i u molitvi za obraćenje i blagoslov župljana Lukorana kojeg stalno nastanjuje 350 stanovnika, a ljeti se taj broj višestruko poveća.

Don Marko u Pismu sabire što je učinjeno tijekom župne Jubilejske godine u Lukoranu koja je počela na blagdan Male Gospe, 8. rujna 2024., kada je svečano misno slavlje lukoranskoj u župnoj crkvi sv. Lovre predvodio Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj.

„Od tada do danas prošlo je jedanaest mjeseci obilježenih molitvom, zahvalnošću i obnovom. U molitvenom zajedništvu prikazivali smo Bogu Gospinu krunicu u listopadu, pobožnost za duše u čistilištu u studenom, zornice u Adventu te tradicionalni blagoslov obitelji na završetku kalendarske godine, sa željom da Božji blagoslov ispuni svaku kuću u Lukoranu“, piše župnik Dokoza.

Materijalna obnova župne crkve sv. Lovre

Uz obnovu duhovnog, crkvenog zajedništva, župnik je inicirao i uz podršku župljana i Zadarske nadbiskupije proveo i materijalnu obnovu župne crkve sv. Lovre. Na početku Jubilejske godine 2024., Dokoza je potpisao sa Šimom Erlićem, tadašnjim ministrom regionalnog razvoja i europskih fondova ugovor o zamjeni prozora u lukoranskoj crkvi. Radove u vrijednosti od 35.000 eura koji su bili završeni do Božića 2024., sufinancirala je Općina Preko, uz podršku načelnika Jure Brižića.

„Povijesni datum bio je 7. travnja 2025., kad je potpisan ugovor za obnovu krova lukoranske župne crkve sv. Lovre, u vrijednosti 133.000 eura. Zahvalni smo tadašnjem ministru Erliću i Zadarskoj nadbiskupiji na pomoći u ostvarenju toga velikog djela. Osobito smo radosni što smo se u svakom trenutku mogli osloniti na naše mlade. Oni su se pobrinuli da se pokretni crkveni inventar izmjesti, a nepokretni zaštiti. Izvođač Bino Commerce počeo je s prvim radovima u lipnju 2025., otkrivanjem krova i izradom betonskog vijenca. Slijedilo je postavljanje čelične konstrukcije (podizvođač Gelo-Mont), pokrivanje crijepom i izrada stropa“, izvijestio je don Marko župljane.

Duhovna obnova u župi Lukoran

Don Marko pohvaljuje i „živu Crkvu u pokretu“ očitovanu i u molitvi župljana. Zahvaljujući mladima iz Udruge ‘Jarac’ uređena je i crkva sv. Lovre na lukoranskom groblju, gdje se za vrijeme obnove župne crkve sv. Lovre služe bogoslužja. „U crkvi sv. Lovre na groblju smo, nakon 165 godina, slavili sakrament sv. Potvrde kojeg je podijelio umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić. U slavlju Jubileja nismo ostali u granicama naše župe. Bili smo hodočasnici nade i pridružili smo se cijeloj Crkvi u slavlju Godine Jubileja 2025. hodočašćem u Rim. Na Čistu srijedu hodočastili smo u baziliku sv. Lovre u Rimu, gdje smo pred relikvijama zaštitnika naše župe počeli korizmu molitvom pokore i kajanja za osobne i generacijske grijehe, moleći Gospodina da primi našu skromnu zadovoljštinu. U duhu te molitve, svakog korizmenog utorka izlagali smo Presveti Oltarski Sakrament u župnoj crkvi sv. Lovre, moleći za oproštenje i obnovu“, poručio je don Marko.

Vrijedan duhovni događaj bila je i izvedba Hvarskog pučkog kazališta, koje je u lukoranskoj župnoj crkvi uprizorilo “Prikazanje života sv. Lovrinca Mučenika” na čakavskom, što su sudionici doživjeli potresnim i dostojanstvenim prikazom.

Zbog korijena župe Lukoran povezanih s benediktincima, na blagdan sv. Benedikta, 11. srpnja 2025., župljani su hodočastili u crkvu sv. Krševana i samostan sv. Marije u Zadru, gdje su s benediktinkama i vjernicima iz svojih susjednih župa Preko i Sutomišćica-Poljana obnovili sjećanje na benediktince sv. Krševana, prve dušobrižnike Lukorana. Prisjetili su se i zajedničkih korijena, jer su do 15. stoljeća Lukoran, Preko i Sutomišćica – Poljana bili jedna župa.

Osnivanje župe Lukoran povezano je s benediktincima

Završnicu lukoranske župne Jubilejske godine obilježava trideset dana molitve i posta za duhovne potrebe lukoranske župe te Devetnica sv. Lovri. Vrhunac slavlja je u nedjelju, 10. kolovoza, na blagdan sv. Lovre, đakona i mučenika, kada će svečano misno slavlje i procesiju s kipom sv. Lovre predvoditi opat Jeronim Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu.

Naime, povijest župe Lukoran povezana je s benediktincima. Oni su na području Lukorana imali imanja koja je puk obrađivao, a benediktinci su za njih molili i dijelili im sakramente. Kao posjednici središnjeg dijela otoka Ugljana, benediktinci su u Lukoranu u Srednjem vijeku počeli duhovnu skrb i u Lukoranu su izgradili crkvu koja se spominje već 1068. godine, a 1075. je prvi spomen župe Lukoran. Župa Lukoran je na početku svoga postojanja prije devet i pol stoljeća obuhvaćala područja na kojem se sada nalaze tri župe: Lukoran, Sutomišćica – Poljana i Preko.

Nekoliko godina prije posvete nove, sadašnje župne crkve sv. Lovre, izgorjela je stara župna crkva sv. Lovre na groblju, pa je trebalo graditi novu crkvu. Pomogla je vlast, a Lukoranci su doprinijeli radom te je podignuta sadašnja župna crkva sv. Lovre. Povjesničar Bianchi piše 1879., godinu dana nakon posvete lukoranske župne crkve, da je to bila jedna od najljepših crkava u Zadarskoj nadbiskupiji. Prigodom posvete lukoranske župne crkve, papa Pio IX. poklonio je Lukoranu kalež kojeg je dobio iz jedne župe u Francuskoj te ga župa Lukoran i sada posjeduje.

„Dragi župljani, prijatelji i dobročinitelji, Jubilej je trenutak sjećanja, ali još više – trenutak obnove. Zahvaljujemo vam na svemu što ste učinili u ovih godinu dana i pozivamo vas da nam se pridružite u središnjoj proslavi 10. kolovoza 2025., kako bismo Bogu zahvalili za primljene milosti i s vjerom nastavili prema tisućljetnoj obljetnici župe“, poručuje Dokoza u Pismu župljanima povodom 950 godina prvog spomena župe Lukoran, uz poruku da ne postoji mala župa, nego je važan svaki čovjek, vjernik u svakoj sredini.

Sredstva za obnovu crkve još uvijek se prikupljaju na poseban račun za tu svrhu:

Župa sv. Lovre Mučenika, HR7824070001500025855

Poziv na broj: HR99 / Opis plaćanja: Za obnovu crkve

Ines Grbić

Foto: Misa na početku župne Godine Jubileja I. Grbić / Obnova crkve: M. Dokoza

Blagdan Gospe Karmelske svečano je proslavljen u župi sv. Mihovila u Galovcu u srijedu, 16. srpnja, gdje je taj blagdan drugotna župna svetkovina.

Svečano misno slavlje za vanjskim oltarom pokraj župne crkve predvodio je don Stanislav Wielinski, nekadašnji župnik Galovca. Uz galovačkog župnika don Antu Sorića, suslavili su još dvanaestorica svećenika.

„Okupljeni s Marijom, želimo mudrost, da dođe Duh Sveti, da osjetimo njegovu snagu. Želimo osjetiti logiku djelovanja našeg Boga. To se najviše vidi u životu Marije, ponizne službenice iz Nazareta koju je Bog odabrao za majku svoga sina“, rekao je don Stanislav.

Podsjetio je da su u 12. st. pustinjaci živjeli na brdu Karmel na mjestu gdje je prije boravio prorok Ilija i gdje se dogodio odgovor na vjeru u Božju objavu.

„Brda su zanimljiva. To je slika ljudskog i božanskog djelovanja. Na brdu je Isus govorio evanđelje“, rekao je Wielinski, podsjetivši na brda Sinaj, Golgotu, Karmel, brdo u Galovcu sa sv. Mihovilom.

Don Stanislav je rekao da se primanje milosti od Boga događa po ljubavi. Podsjetio je na riječ Isusa sv. Faustini Kowalskoj, da je Isus tužan kad ne primamo milosti sakramenata.

Istaknuo je da treba ljubiti unatoč – slabosti, grijeha, boli, starosti osobe, a ne voljeti nekoga jer je taj slavan, lijep, sposoban, dobar.

Misi je prethodila procesija s Gospinim kipom kroz mjesto kojeg su prije više od 100 godina donijeli pomorci iz obitelji Jovančević te podsjeća na vjernost i pobožnost predaka.

Na uočnicu Gospe Karmelske, u utorak, 15. srpnja, u župi je održan Karmel-fest, kad je izvedena predstava pod nazivom „Gospa Škapulara u našem selu“. U predstavi su sudjelovala galovačka djeca: Luka Batur je glumio djeda Ljubu, Lana Burčul baku, nevjestu Lana Raspović, Luka Raspović sina Božu, a Mihovil Šare glumio je sina svećenika.

Ideju, tekst i režiju predstave potpisuje Lucija Kvartuč koja je mjesecima marljivo radila s glumcima na probama.

Predstava je na jednostavni i iskreni način opisala život i vjeru galovačkih predaka; kako se u kući štovala Gospa, kako se molilo, radilo, a vjera bila temelj obitelji. U ponosu na tradiciju župe i ljude koji je i sada s ljubavlju čuvaju, Galovčani su prikazali život predaka uz smijeh, suze i emocije. Nakon predstave, nastupio je Zbor mladih Belafuža te tri gospođe iz Poljske.

I. G.

Više slika u Foto-galeriji / Foto: Župa Galovac

Don Damir Stojić predvodio je duhovnu obnovu u župi sv. Jurja u Viru od utorka, 8. do četvrtka, 10. srpnja. Don Damir je predvodio misno slavlje i imao propovijed, nakon mise održao je nagovor, potom je predvodio klanjanje pred Presvetim.

Don Damir je, između ostaloga, govorio o utemeljenju Crkve po apostolima, rekavši da popis apostola kojeg su zabilježili evanđelisti šalje poruku.

„Kad je evanđelist Matej pisao popis apostola u 1. st., ljudi su poznavali apostole. Iz toga teksta zapravo ‘iskače’ njihova slabost. To su bili slabi ljudi, grešnici. Kad bi neki poslodavac, ili čak bogoslovija birala kandidate, možda bi oni odbili sve te ljude, s karakteristikama koje su apostoli imali. Tu leži duboka poruka“, istaknuo je don Damir, opisavši osnovne osobine apostola.

„Šimun Petar je uvijek prvi na potpisu, što znači da je prvi među jednakima. On je glava, danas Papa. Petar je bio impulzivan, imao je nevjerojatan temperament. Bio je slab u vjeri, više puta nije vjerovao. Imao je veliki strah pod pritiskom, a bio je vrlo rječit. Rekao je: ‘Gospodine, ja s tobom idem u smrt’, a Isus mu je rekao: ‘Još večeras ćeš me zatajiti’. Dakle, slabić.

Drugi na popisu je Andrija, Petrov brat. Prema usmenoj crkvenoj predaji, on je možda imao osjećaj manje vrijednosti. On je prvi apostol koji je upoznao Isusa. I u toj svojoj dobroti, on dovodi brata Šimuna. I Isus kaže Petru: ‘Ti si Petar stijena’. Mislim da je Andrija malo trpio zbog toga. Jer on je prvi upoznao Isusa, on je prvi doveo Šimuna i prijatelje Isusu i on pada u drugi plan.

Jakov, sin Zebedejev htio je vatru nad jedno mjesto, kad nisu prihvatili Isusa. Bio je vrlo ambiciozan, kao i njegov brat. Njihova majka je pitala Isusa da budu lijevo i desno od Isusa. Filip je uvijek spor da razumije. Od svih detalja u Evanđelju, kad Isus poučava, Filip zadnji shvaća što se događa. Možda je Filip intelektualno bio malo ‘skučen’.

Bartolomej je imao predrasude, najprije nije mogao Isusa prihvatiti, jer je Isus iz Nazareta. U ono vrijeme, Nazarećani nisu bili dobri ljudi. Toma je sumnjao, bio je skeptičan, udaljio se od zajednice nakon smrti Isusa. Ne bi vjerovao, dok ne vidi.

Matej je bio okorjeli grešnik, carinik, to je bila najniža vrsta među Židovima u to vrijeme i varao je svoj narod. Jakov je bio anonimac, nije se isticao u ničemu. Juda Tadej je, poput Filipa, često bio konfuzan, sporo je shvaćao stvari. Šimun zelot, revnitelj, bio je isključiv, žestoke naravi, politički radikal. Juda Iškariotski krao je iz zajedničke blagajne i izdao Isusa.

Na njima je Isus utemeljio i ustanovio svoju Crkvu. Kad bismo mi birali, kad bismo imali poduzeće, garantiram da ove ljude ne bismo izabrali. Jer gledamo ljudskim očima.

Ali, evanđelje otkriva puno dublje o apostolima i o našoj Crkvi. Svatko je doživio i nešto loše u Crkvi, ali Crkva je Isusova. On je izabrao te ljude“, rekao je don Damir, istaknuvši da je od početka Crkva bila slaba.

„Često čujem da je prije bilo bolje. No, vremena se nisu promijenila, vremena su ista. Ali, Isus je zaglavni kamen, on je temelj Crkve, on je ustanovio Crkvu. Crkva je sveta, ne toliko zbog nas, nego zbog Isusa koji je jedini svet, izvor svake svetosti i koji posvećuje nas po svojoj prisutnosti u sakramentima.

Zato ne napuštam Crkvu. Jer ona je Isusova Crkva. Crkva je slaba, ali njen utemeljitelj je Isus Krist, a on dokazuje svoju svemoć i ljubav upravo preko nas slabih“, poručio je Stojić, istaknuvši da ljudi koji slabo žive vjeru nisu jamci naše vjere, nego jamac je Isus Krist.

„Slabi, grešni ljudi ne umanjuju vrijednost evanđelja i Isusove Crkve. Zato je to važno razlikovati, jer mnogi su se sablaznili ili razočarali unutar Crkve zbog nekog svećenika. Ne opravdavam to, ali branim evanđelje i našu Crkvu jer je ona sveta zbog Isusa Krista.

Zato mislim da je Isus namjerno birao slabiće, kao da je njima htio reći: ‘Nećete vi graditi, ja gradim svoju Crkvu. I kao dokaz tome, biram ove slabiće, jer ja ću se preko njih proslaviti’.

Zato je izabrao 12 Galilejaca, fizičkih radnika, a bilo je i intelektualaca. Međutim, Isus se proslavio. Isus od nas ne traži da budemo savršeni, bez grešaka, nego traži da budemo vjerni i sveti.

Bog ne poziva one koji su sposobni, kvalificirani, nego osposobljava one koje je on pozvao. Jedino što traži je da kažemo: ‘Gospodine, vjerujem. Ne razumijem, ali vjerujem’.

U povijesti Crkve mnogi sveci su izrekli svoje ‘Da’ i ‘Vjerujem; ne razumijem, ali neka mi bude’ i onda dragi Bog nastupa. Dopuštaš Bogu da bude Bog u tvom životu. A kad to dopustiš, Bog čini čudesa, on preobražava“, poručio je don Damir.

Rekao je da „nije sve idealno u Crkvi, ali na oltar dolazi Isus koji posvećuje i jedini je svet.  Bog je spreman sakriti se u beskvasnom kruhu, bez okusa, On, tvorac svemira, pa može nešto i od nas učiniti.

Crkva je opstala dvije tisuće godina ne zbog naše sposobnosti, nego jer je začetnik Isus Krist. I Crkva će opstati i vrata paklena je neće nadvladati“, poručio je don Damir, zaključivši: „Isus se nije odrekao Crkve u uskrsno jutro nakon drame Velikog petka, kad su ga svi napustili. I dao je autoritet apostolima.

Naše slabosti, padove i greške Bog okreće na dobro, jer on vodi povijest – ne mi. Nekad to ne vidimo. To je dodatni razlog da vjerujemo i kažemo Gospodinu da želimo biti dio njegove priče“, poručio je don Damir Stojić.

Ines Grbić

Foto: Župa Vir

Na zavjetnu svetkovinu sv. Nediljice u Vrani, središnje svečano misno slavlje u nedjelju, 6. srpnja, za vanjskim oltarom u vranskom svetištu predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Sv. Nediljica je ranokršćanska mučenica, rođena 287. u Trapeu na Kalabriji, a u vjernosti i ljubavi za Krista položila je svoj život 6. srpnja 303. godine.

„Sv. Nediljica nije diplomirala teologiju, nije imala društveni ugled, ali imala je najvrijednije – povjerenje u Krista i srce koje nije bilo podijeljeno. Ona nije izabrala kompromis, nije se izgubila u buci carskog poretka ni pokleknula pred ‘vukovima’. Znala je tko je, kome pripada i bila je spremna za žrtvu“, poručio je mons. Zgrablić. Upozorio je da mladi često traže uzore na pogrešnim mjestima, stoga odvažnost i vjernost sv. Nediljice imaju osobitu snagu. „Ona govori da svetost nije rezervirana za stare, učene, jake, nego za one koji imaju otvoreno srce i hrabrost reći ‘Da’ Bogu.

Sv. Nediljica je bila janje među vukovima. Najjače oružje te mlade djevojke bilo je vjera u Krista i čistoća srca. Mogla se povući, odreći Krista, ali izabrala je ostati vjerna Kristu, makar je to značilo žrtvu vlastitog života. I ta žrtva nije bila uzaludna“, naglasio je nadbiskup.

Potaknuo je da, po primjeru sv. Nediljice, „tražimo dubinu Božjeg plana u svijetu i sebi“. „Ne očekujmo da će okolnosti biti lake. Isus nas šalje u svijet bez oružja kojeg je čovjek konstruirao. Naša snaga, naše ‘oružje’ je Krist. On je naš mir. Naše srce puno Boga je naša snaga“, rekao je mons. Zgrablić, potaknuvši da budemo Božji radnici, a ne promatrači.

„Kad nas svijet pokuša zaustaviti, ušutkati, neka nas još više ojača vjera da nismo sami i da mir koji donosimo ima lice Raspetog i Uskrslog. Isus nas ne šalje same. On je Dobri Pastir koji ide pred nama. Kad nas Isus šalje, On nam daje snagu svoje ljubavi, svoga Duha Svetoga i daje nam hrabrosti da se ne bojimo, da budemo vjerni“, poručio je predvoditelj slavlja.

Razmatrao je navješteno Evanđelje u kojem Isus šalje drugu skupinu od 72 učenika, govori o velikoj žetvi i malobrojnim radnicima te poziva i šalje  učenike da budu radnici na Njegovoj njivi i glasnici Kraljevstva Božjega.

„Broj 72 nije slučajan. U hebrejskoj tradiciji, to je broj naroda poznatih u to vrijeme i znači kao da Isus kaže da sve narode poziva i šalje, to uključuje svakoga. Dvanaestorica apostola označavaju dvanaest plemena Izraela i upućuju na Božji plan da obnovi Izabrani narod; sedamdeset i dvojica predstavljaju širenje Božjeg plana i Božje obnove na cijeli svijet, govori o sveobuhvatnosti Božje ljubavi“, rekao je mons. Zgrablić.

Isus nas ne poziva da samo vjerujemo u istine koje nam objavljuje, nego nas poziva i šalje da budemo djelatni, da budemo vrijedni radnici na njegovoj njivi, naglasio je nadbiskup, rekavši da je stav otvorenosti i nutarnji dijalog s Bogom u kojem čovjek svaki dan pita Boga što mu je činiti, srce kršćanskog života i molitve.

„Budimo spremni čuti što nam Bog želi poručiti. U svemu što činimo tražimo Božje lice i slušajmo Njegov glas. Jer onaj koji Boga sluša, ne luta. Tko Boga posluša, hodi sigurnim putem života. Tko svoje darove stavlja u službu drugih, umnaža ono što je primio, kao vjerni sluga koji umnoži talente. Tko s Bogom započne dan, zna da napor oko dobra nije uzaludan, ako je Gospodin uz njega“, poručio je nadbiskup.

Kada živimo u zajedništvu s Bogom, možemo Isusovim, Božjim pogledom gledati na svijet. „To je važno, jer naš pogled je površan, zamućen našom ograničenošću, egoizmom, grešnošću. Isus ne gleda svijet površno, nego prodire duboko u ljudsko srce, vidi smisao koji je Bog ugradio u svako stvorenje. On zna i vidi Istinu.

Isus ne gleda svijet samo očima tijela, ne vidi samo pustoš u svijetu, nego ponajprije žetvu. Isus govori o potencijalu koji je već u nama i oko nas. To znači da svijet nije izgubljen slučaj, nego zrelo polje. U tom polju ima i kukolja, ali više žita. Svijet je polje puno dobrih plodova“, rekao je nadbiskup.

Bog je zasijao puno dobrog sjemena na njivu života, a ta njiva nije „apstraktno polje“, nego to je srce čovjeka, obitelj, radno mjesto, susjedstvo, društvene mreže, kultura; svi prostori gdje ljudi traže smisao i gladni su ljubavi, rekao je mons. Zgrablić. Potaknuo je da pogledamo ljude čija je duša ranjena, umorna te su žedni čuti da nisu zaboravljeni, iskusiti da ih Bog ljubi i da Bog u njima već djeluje po svom Duhu.

„Dolazimo kao suradnici onoga što je Gospodin već pripremio, zasijao i dao da raste. Prije nego što šalje učenike, Isus im kaže da mole: „Molite gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“. Molitva  je temelj našeg životnog poslanja. Ako poslanje ne raste iz molitve, ako ne izvire iz odnosa s Bogom, ono će postati aktivizam, tradicija, rutina, ideologija, fanatizam“, upozorio je mons. Zgrablić, rekavši da nas molitva „čisti, usklađuje s Gospodinom, daje nam Njegove oči i Njegovo srce“.

„Moliti za radnike na njivi Gospodnjoj znači priznati da to nije samo naša odluka ni samo naša žetva, nego Njegova; da to nije naše djelo, nego suradnja s Njegovim planom. Moliti Gospodara žetve znači staviti sebe u ruke Boga koji jedini vidi cijelu sliku, koji poznaje dubine ljudskih srca i zna kamo treba poslati“, poručio je nadbiskup.

Nakon poslanja, Isus učenicima kaže da ih šalje kao janjce među vukove. Poslanje koje Isus daje učenicima nije lagano, bez opasnosti.

„Isus ne uljepšava stvarnost u svijetu, ne zavarava i ne obmanjuje, ne skriva istinu koja nas okružuje. On zna da ćemo susresti otpor, nerazumijevanje i moguće nasilje.

‘Janjci’ koje Isus šalje ostaju vjerni Božjoj ljubavi i kad ih se progoni. Vukovi su gdje vlada nepravda, gdje se pokušava ušutkati glas istine. Vukovi ne podnose svjetlo jer ih ono razotkriva“, upozorio je mons. Zgrablić, poručivši: „Krist nas šalje da budemo svjedoci mira koji se ne kupuje šutnjom, kompromisima ili zaobilaženjem istine, već mira koji dolazi iz vjernosti Evanđelju.

Nisu svi prijatelji mira kojeg Isus donosi, jer Isusov mir zahtijeva promjenu načina života, obraćenje srca. Isusov mir razotkriva nepravdu, ruši zidove sebičnosti i pohlepe. Zato su neki radije prijatelji ‘vuka’, moći, interesa, zatvorenosti, nego prijatelji Istine“, upozorio je nadbiskup. Zazivajući zagovor sv. Nediljice, potaknuo je da u Kristu pronađemo središte i smisao života te će tada i naš život postati navještaj Kraljevstva nebeskog.

Vranski župnik Srećko Petrov pozvao je vjernike da i tijekom godine pohode vransko svetište i utječu se zagovoru sv. Nediljice. Na nje blagdan koji se slavi prve nedjelje u srpnju, Vranu pohodi tisuće vjernika iz cijele Zadarske nadbiskupije. Tijekom dana slavljene su još tri blagdanske mise. Petrov je podsjetio da je ove godine osobito afirmiran lik fra Tome Ilirika, rodom iz Vrane, po predstavljanju knjige Mladena Parlova te postavljanju velike fra Tomine slike i spomen – ploče u vransku župnu crkvu sv. Mihovila.

I.G.

Foto: I. Grbić

Povodom obilježavanja 1100. godišnjice Hrvatskog kraljevstva, don Tomislav Baričević, župnik župe sv. Martina u Pridrazi, dao je postaviti kamenu spomen – ploču na zid župne crkve Gospe od Ružarija u Pridrazi.

Odgovarajući na poticaj hrvatskih biskupa da se na različite načine obilježi ta visoka obljetnica, župnik Baričević želio je ostaviti trajni spomen – znak u sjećanje na visoku jubilejsku obljetnicu hrvatskog naroda koju je nazvao „Velegodom“.

Na ploču je uklesan natpis: „Rod bo smo, koj’ si mrtve štuje, na prošlosti budućnost si snuje (P. Preradović). U spomen na 1100. velegod Hrvatskog kraljevstva, godina Gospodnjih  925. – 2025. Župljani sa župnikom Pridrage“.

Don Tomislav je predstavio značenje postavljanja te ploče župljanima na misnom slavlju na blagdan apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla, u nedjelju, 29. lipnja.

Baričević je podsjetio kako je 1000. obljetnica Hrvatskog kraljevstva 1925. godine, prema zapisima kronika, „bila svečano i organizirano proslavljana u nepogodnim političkim prilikama diljem domovinskih krajeva, od Boke Kotorske do Bačke, od Trebinja do Brčkog i Doboja, od Bihaća do tada okupirane Istre, od Čakovca do Vukovara i Iloka, do Dubrovnika i Konavala; proslave te obljetnice  održavale su se tada i u Europi, SAD-u  i Argentini“. Bilo je to vrijeme kada se, uz   „velegodinu Hrvatskog kraljevstva, slobodnu Hrvatsku moglo tek žudjeti i tiho sanjati“, poručio je don Tomislav.

U tom kontekstu, „koliko bi tek u našem vremenu“, 1100. obljetnica Hrvatskog kraljevstva trebala biti obilježena „još više i bolje, kada je hrvatski narod u Domovinskom ratu i časnoj obrani ponovno uzeo povijest u svoje ruke, zemlju sa zatečenim granicama, duhovnost, kulturu, političku upravu i ostalo.

Sa svojom kulturnom i vjerskom baštinom kao ključem naše osobnosti, s pravom se dičimo zbog njenih visokih dometa u europskim razmjerima i činjenice da smo  svoju  kulturu  stvarali uglavnom pod najezdama kopita i okupacijama svih svjetskih silnika“, podsjetio je don Tomislav, navodeći strane uprave koje su pokušale ovladati hrvatskim teritorijem.

Bili su to „bizantinsko gospodstvo, nasrtaji mađarske halapljivosti, otrovna krv tuđih vladara, nasrtaji Zapada preko mora i Alpa, nasrtaji s Istoka, Mongoli, Osmanlije, kada je Hrvatska bila raskomadana i svedena na ostatke ostataka; zatim, u dva navrata velikosrpska  prevlast do vulgarizacije i profanacije najviših hrvatskih ideala u prošlim jugoslavenskim tvorevinama; zatim, uvijek prisutna  vlastita rastrovana vjerska i politička strančarenja koja se vuku sve do danas,   uvozni  bezbožni  materijalizam“, naveo je Baričević povijesne društvene okolnosti, unatoč kojih se uspjela sačuvati i izboriti hrvatska državotvornost.

„Unutar te i takve povijesti, kralj Tomislav u počecima i predsjednik Franjo Tuđman iz naših dana, znak su našeg trajanja i glasnogovornici istine o nama,  kako veličina i vrijednost jednog naroda nije u broju, nego u samosvijesti da jest. Biti velik znači znati tko si te htjeti i dalje trajati i biti“, poručio je don Tomislav.

Iz tih razloga, Baričević je odlučio u ploču urezati i riječi pjesnika Petra Preradovića (1818.-1872.): „Rod bo samo, koj’si mrtve štuje, na prošlosti budućnost si snuje“.

„Time smo htjeli reći, što bi trebao svatko i u svoje srce urezati, kako naša budućnost počiva na temeljima naše vlastite prošlosti, a ne na uvoznoj, tuđoj i nama stranoj kulturi“, upozorio je Baričević.

Izrazio je žalost zbog „šutnje i sporadičnosti“ glede obilježavanja „Velegoda 1100. godišnjice Hrvatskog kraljevstva“ u još više prigoda i načina u mnogim sredinama, rekavši da je postavljanje te ploče u Pridrazi, mjestu koje je stradalo u Domovinskom ratu i bilo žrtva stranih osvajača tijekom teške hrvatske povijesti, „maleni krik u zataji i izdaji“ vrednota koje predstavlja i spomen 1100. godišnjice Hrvatskog kraljevstva.

Baričević je izrazio zabrinutost smatrajući kako mnogi politički vođe „nemaju sposobnosti ni volje našu časnu prošlost predati budućnosti“, istaknuvši potrebu da se „razmišlja svojom glavom, a ne slušaju strani centri moći niti da se gleda u vlastite uskogrudne interese“.

Don Tomislav je istaknuo potrebu da ljudi ne mijenjaju vrijednosti i stavove „kako vjetar puhne“ te da ih umjesto „računa osobne ugode i dobiti, vode ideali kao  časne hrvatske branitelje“.

Upozorio je da se ne rasprodaje hrvatska zemlja na razne načine, na štetu hrvatske državne suverenosti. „Prava snaga uvijek dolazi odozdo, iz duhovno čiste jezgre običnih i poštenih ljudi, onih koji ne trguju sa svojom poviješću ni s vlastitom savješću.

Velik narod nije onaj koji gospodari nad drugima ili koji negira sebe da bi od drugih bio prihvaćen, nego, velik je narod koji zna tko je bio, koji zna što želi biti  i koji zna na čijim korijenima stoji“, poručio je don Tomislav Baričević. Ujedno je izrazio duhovnu povezanost u podršci jubilejske proslave 1100. godišnjice Hrvatskog kraljevstva 5. srpnja u Tomislavgradu.

I. G.