Povodom središnje proslave Jubilejske godine u župi sv. Lovre u Lukoranu − 950 godina od prvog spomena župe Lukoran (1075.-2025.), lukoranski župnik Marko Dokoza uputio je Pismo župljanima, prijateljima župe sv. Lovre te ljudima dobre volje koji su povezani s Lukoranom na otoku Ugljanu.

Jubilej 950 godina od prvog spomena župe u Lukoranu svečano će se proslaviti misnim slavljem na ovogodišnji blagdan sv. Lovre, 10. kolovoza. Vrijeme do te proslave u Lukoranu bilo je u zahvali za primljene milosti i u molitvi za obraćenje i blagoslov župljana Lukorana kojeg stalno nastanjuje 350 stanovnika, a ljeti se taj broj višestruko poveća.

Don Marko u Pismu sabire što je učinjeno tijekom župne Jubilejske godine u Lukoranu koja je počela na blagdan Male Gospe, 8. rujna 2024., kada je svečano misno slavlje lukoranskoj u župnoj crkvi sv. Lovre predvodio Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj.

„Od tada do danas prošlo je jedanaest mjeseci obilježenih molitvom, zahvalnošću i obnovom. U molitvenom zajedništvu prikazivali smo Bogu Gospinu krunicu u listopadu, pobožnost za duše u čistilištu u studenom, zornice u Adventu te tradicionalni blagoslov obitelji na završetku kalendarske godine, sa željom da Božji blagoslov ispuni svaku kuću u Lukoranu“, piše župnik Dokoza.

Materijalna obnova župne crkve sv. Lovre

Uz obnovu duhovnog, crkvenog zajedništva, župnik je inicirao i uz podršku župljana i Zadarske nadbiskupije proveo i materijalnu obnovu župne crkve sv. Lovre. Na početku Jubilejske godine 2024., Dokoza je potpisao sa Šimom Erlićem, tadašnjim ministrom regionalnog razvoja i europskih fondova ugovor o zamjeni prozora u lukoranskoj crkvi. Radove u vrijednosti od 35.000 eura koji su bili završeni do Božića 2024., sufinancirala je Općina Preko, uz podršku načelnika Jure Brižića.

„Povijesni datum bio je 7. travnja 2025., kad je potpisan ugovor za obnovu krova lukoranske župne crkve sv. Lovre, u vrijednosti 133.000 eura. Zahvalni smo tadašnjem ministru Erliću i Zadarskoj nadbiskupiji na pomoći u ostvarenju toga velikog djela. Osobito smo radosni što smo se u svakom trenutku mogli osloniti na naše mlade. Oni su se pobrinuli da se pokretni crkveni inventar izmjesti, a nepokretni zaštiti. Izvođač Bino Commerce počeo je s prvim radovima u lipnju 2025., otkrivanjem krova i izradom betonskog vijenca. Slijedilo je postavljanje čelične konstrukcije (podizvođač Gelo-Mont), pokrivanje crijepom i izrada stropa“, izvijestio je don Marko župljane.

Duhovna obnova u župi Lukoran

Don Marko pohvaljuje i „živu Crkvu u pokretu“ očitovanu i u molitvi župljana. Zahvaljujući mladima iz Udruge ‘Jarac’ uređena je i crkva sv. Lovre na lukoranskom groblju, gdje se za vrijeme obnove župne crkve sv. Lovre služe bogoslužja. „U crkvi sv. Lovre na groblju smo, nakon 165 godina, slavili sakrament sv. Potvrde kojeg je podijelio umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić. U slavlju Jubileja nismo ostali u granicama naše župe. Bili smo hodočasnici nade i pridružili smo se cijeloj Crkvi u slavlju Godine Jubileja 2025. hodočašćem u Rim. Na Čistu srijedu hodočastili smo u baziliku sv. Lovre u Rimu, gdje smo pred relikvijama zaštitnika naše župe počeli korizmu molitvom pokore i kajanja za osobne i generacijske grijehe, moleći Gospodina da primi našu skromnu zadovoljštinu. U duhu te molitve, svakog korizmenog utorka izlagali smo Presveti Oltarski Sakrament u župnoj crkvi sv. Lovre, moleći za oproštenje i obnovu“, poručio je don Marko.

Vrijedan duhovni događaj bila je i izvedba Hvarskog pučkog kazališta, koje je u lukoranskoj župnoj crkvi uprizorilo “Prikazanje života sv. Lovrinca Mučenika” na čakavskom, što su sudionici doživjeli potresnim i dostojanstvenim prikazom.

Zbog korijena župe Lukoran povezanih s benediktincima, na blagdan sv. Benedikta, 11. srpnja 2025., župljani su hodočastili u crkvu sv. Krševana i samostan sv. Marije u Zadru, gdje su s benediktinkama i vjernicima iz svojih susjednih župa Preko i Sutomišćica-Poljana obnovili sjećanje na benediktince sv. Krševana, prve dušobrižnike Lukorana. Prisjetili su se i zajedničkih korijena, jer su do 15. stoljeća Lukoran, Preko i Sutomišćica – Poljana bili jedna župa.

Osnivanje župe Lukoran povezano je s benediktincima

Završnicu lukoranske župne Jubilejske godine obilježava trideset dana molitve i posta za duhovne potrebe lukoranske župe te Devetnica sv. Lovri. Vrhunac slavlja je u nedjelju, 10. kolovoza, na blagdan sv. Lovre, đakona i mučenika, kada će svečano misno slavlje i procesiju s kipom sv. Lovre predvoditi opat Jeronim Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu.

Naime, povijest župe Lukoran povezana je s benediktincima. Oni su na području Lukorana imali imanja koja je puk obrađivao, a benediktinci su za njih molili i dijelili im sakramente. Kao posjednici središnjeg dijela otoka Ugljana, benediktinci su u Lukoranu u Srednjem vijeku počeli duhovnu skrb i u Lukoranu su izgradili crkvu koja se spominje već 1068. godine, a 1075. je prvi spomen župe Lukoran. Župa Lukoran je na početku svoga postojanja prije devet i pol stoljeća obuhvaćala područja na kojem se sada nalaze tri župe: Lukoran, Sutomišćica – Poljana i Preko.

Nekoliko godina prije posvete nove, sadašnje župne crkve sv. Lovre, izgorjela je stara župna crkva sv. Lovre na groblju, pa je trebalo graditi novu crkvu. Pomogla je vlast, a Lukoranci su doprinijeli radom te je podignuta sadašnja župna crkva sv. Lovre. Povjesničar Bianchi piše 1879., godinu dana nakon posvete lukoranske župne crkve, da je to bila jedna od najljepših crkava u Zadarskoj nadbiskupiji. Prigodom posvete lukoranske župne crkve, papa Pio IX. poklonio je Lukoranu kalež kojeg je dobio iz jedne župe u Francuskoj te ga župa Lukoran i sada posjeduje.

„Dragi župljani, prijatelji i dobročinitelji, Jubilej je trenutak sjećanja, ali još više – trenutak obnove. Zahvaljujemo vam na svemu što ste učinili u ovih godinu dana i pozivamo vas da nam se pridružite u središnjoj proslavi 10. kolovoza 2025., kako bismo Bogu zahvalili za primljene milosti i s vjerom nastavili prema tisućljetnoj obljetnici župe“, poručuje Dokoza u Pismu župljanima povodom 950 godina prvog spomena župe Lukoran, uz poruku da ne postoji mala župa, nego je važan svaki čovjek, vjernik u svakoj sredini.

Sredstva za obnovu crkve još uvijek se prikupljaju na poseban račun za tu svrhu:

Župa sv. Lovre Mučenika, HR7824070001500025855

Poziv na broj: HR99 / Opis plaćanja: Za obnovu crkve

Ines Grbić

Foto: Misa na početku župne Godine Jubileja I. Grbić / Obnova crkve: M. Dokoza

Blagdan Gospe Karmelske svečano je proslavljen u župi sv. Mihovila u Galovcu u srijedu, 16. srpnja, gdje je taj blagdan drugotna župna svetkovina.

Svečano misno slavlje za vanjskim oltarom pokraj župne crkve predvodio je don Stanislav Wielinski, nekadašnji župnik Galovca. Uz galovačkog župnika don Antu Sorića, suslavili su još dvanaestorica svećenika.

„Okupljeni s Marijom, želimo mudrost, da dođe Duh Sveti, da osjetimo njegovu snagu. Želimo osjetiti logiku djelovanja našeg Boga. To se najviše vidi u životu Marije, ponizne službenice iz Nazareta koju je Bog odabrao za majku svoga sina“, rekao je don Stanislav.

Podsjetio je da su u 12. st. pustinjaci živjeli na brdu Karmel na mjestu gdje je prije boravio prorok Ilija i gdje se dogodio odgovor na vjeru u Božju objavu.

„Brda su zanimljiva. To je slika ljudskog i božanskog djelovanja. Na brdu je Isus govorio evanđelje“, rekao je Wielinski, podsjetivši na brda Sinaj, Golgotu, Karmel, brdo u Galovcu sa sv. Mihovilom.

Don Stanislav je rekao da se primanje milosti od Boga događa po ljubavi. Podsjetio je na riječ Isusa sv. Faustini Kowalskoj, da je Isus tužan kad ne primamo milosti sakramenata.

Istaknuo je da treba ljubiti unatoč – slabosti, grijeha, boli, starosti osobe, a ne voljeti nekoga jer je taj slavan, lijep, sposoban, dobar.

Misi je prethodila procesija s Gospinim kipom kroz mjesto kojeg su prije više od 100 godina donijeli pomorci iz obitelji Jovančević te podsjeća na vjernost i pobožnost predaka.

Na uočnicu Gospe Karmelske, u utorak, 15. srpnja, u župi je održan Karmel-fest, kad je izvedena predstava pod nazivom „Gospa Škapulara u našem selu“. U predstavi su sudjelovala galovačka djeca: Luka Batur je glumio djeda Ljubu, Lana Burčul baku, nevjestu Lana Raspović, Luka Raspović sina Božu, a Mihovil Šare glumio je sina svećenika.

Ideju, tekst i režiju predstave potpisuje Lucija Kvartuč koja je mjesecima marljivo radila s glumcima na probama.

Predstava je na jednostavni i iskreni način opisala život i vjeru galovačkih predaka; kako se u kući štovala Gospa, kako se molilo, radilo, a vjera bila temelj obitelji. U ponosu na tradiciju župe i ljude koji je i sada s ljubavlju čuvaju, Galovčani su prikazali život predaka uz smijeh, suze i emocije. Nakon predstave, nastupio je Zbor mladih Belafuža te tri gospođe iz Poljske.

I. G.

Više slika u Foto-galeriji / Foto: Župa Galovac

Don Damir Stojić predvodio je duhovnu obnovu u župi sv. Jurja u Viru od utorka, 8. do četvrtka, 10. srpnja. Don Damir je predvodio misno slavlje i imao propovijed, nakon mise održao je nagovor, potom je predvodio klanjanje pred Presvetim.

Don Damir je, između ostaloga, govorio o utemeljenju Crkve po apostolima, rekavši da popis apostola kojeg su zabilježili evanđelisti šalje poruku.

„Kad je evanđelist Matej pisao popis apostola u 1. st., ljudi su poznavali apostole. Iz toga teksta zapravo ‘iskače’ njihova slabost. To su bili slabi ljudi, grešnici. Kad bi neki poslodavac, ili čak bogoslovija birala kandidate, možda bi oni odbili sve te ljude, s karakteristikama koje su apostoli imali. Tu leži duboka poruka“, istaknuo je don Damir, opisavši osnovne osobine apostola.

„Šimun Petar je uvijek prvi na potpisu, što znači da je prvi među jednakima. On je glava, danas Papa. Petar je bio impulzivan, imao je nevjerojatan temperament. Bio je slab u vjeri, više puta nije vjerovao. Imao je veliki strah pod pritiskom, a bio je vrlo rječit. Rekao je: ‘Gospodine, ja s tobom idem u smrt’, a Isus mu je rekao: ‘Još večeras ćeš me zatajiti’. Dakle, slabić.

Drugi na popisu je Andrija, Petrov brat. Prema usmenoj crkvenoj predaji, on je možda imao osjećaj manje vrijednosti. On je prvi apostol koji je upoznao Isusa. I u toj svojoj dobroti, on dovodi brata Šimuna. I Isus kaže Petru: ‘Ti si Petar stijena’. Mislim da je Andrija malo trpio zbog toga. Jer on je prvi upoznao Isusa, on je prvi doveo Šimuna i prijatelje Isusu i on pada u drugi plan.

Jakov, sin Zebedejev htio je vatru nad jedno mjesto, kad nisu prihvatili Isusa. Bio je vrlo ambiciozan, kao i njegov brat. Njihova majka je pitala Isusa da budu lijevo i desno od Isusa. Filip je uvijek spor da razumije. Od svih detalja u Evanđelju, kad Isus poučava, Filip zadnji shvaća što se događa. Možda je Filip intelektualno bio malo ‘skučen’.

Bartolomej je imao predrasude, najprije nije mogao Isusa prihvatiti, jer je Isus iz Nazareta. U ono vrijeme, Nazarećani nisu bili dobri ljudi. Toma je sumnjao, bio je skeptičan, udaljio se od zajednice nakon smrti Isusa. Ne bi vjerovao, dok ne vidi.

Matej je bio okorjeli grešnik, carinik, to je bila najniža vrsta među Židovima u to vrijeme i varao je svoj narod. Jakov je bio anonimac, nije se isticao u ničemu. Juda Tadej je, poput Filipa, često bio konfuzan, sporo je shvaćao stvari. Šimun zelot, revnitelj, bio je isključiv, žestoke naravi, politički radikal. Juda Iškariotski krao je iz zajedničke blagajne i izdao Isusa.

Na njima je Isus utemeljio i ustanovio svoju Crkvu. Kad bismo mi birali, kad bismo imali poduzeće, garantiram da ove ljude ne bismo izabrali. Jer gledamo ljudskim očima.

Ali, evanđelje otkriva puno dublje o apostolima i o našoj Crkvi. Svatko je doživio i nešto loše u Crkvi, ali Crkva je Isusova. On je izabrao te ljude“, rekao je don Damir, istaknuvši da je od početka Crkva bila slaba.

„Često čujem da je prije bilo bolje. No, vremena se nisu promijenila, vremena su ista. Ali, Isus je zaglavni kamen, on je temelj Crkve, on je ustanovio Crkvu. Crkva je sveta, ne toliko zbog nas, nego zbog Isusa koji je jedini svet, izvor svake svetosti i koji posvećuje nas po svojoj prisutnosti u sakramentima.

Zato ne napuštam Crkvu. Jer ona je Isusova Crkva. Crkva je slaba, ali njen utemeljitelj je Isus Krist, a on dokazuje svoju svemoć i ljubav upravo preko nas slabih“, poručio je Stojić, istaknuvši da ljudi koji slabo žive vjeru nisu jamci naše vjere, nego jamac je Isus Krist.

„Slabi, grešni ljudi ne umanjuju vrijednost evanđelja i Isusove Crkve. Zato je to važno razlikovati, jer mnogi su se sablaznili ili razočarali unutar Crkve zbog nekog svećenika. Ne opravdavam to, ali branim evanđelje i našu Crkvu jer je ona sveta zbog Isusa Krista.

Zato mislim da je Isus namjerno birao slabiće, kao da je njima htio reći: ‘Nećete vi graditi, ja gradim svoju Crkvu. I kao dokaz tome, biram ove slabiće, jer ja ću se preko njih proslaviti’.

Zato je izabrao 12 Galilejaca, fizičkih radnika, a bilo je i intelektualaca. Međutim, Isus se proslavio. Isus od nas ne traži da budemo savršeni, bez grešaka, nego traži da budemo vjerni i sveti.

Bog ne poziva one koji su sposobni, kvalificirani, nego osposobljava one koje je on pozvao. Jedino što traži je da kažemo: ‘Gospodine, vjerujem. Ne razumijem, ali vjerujem’.

U povijesti Crkve mnogi sveci su izrekli svoje ‘Da’ i ‘Vjerujem; ne razumijem, ali neka mi bude’ i onda dragi Bog nastupa. Dopuštaš Bogu da bude Bog u tvom životu. A kad to dopustiš, Bog čini čudesa, on preobražava“, poručio je don Damir.

Rekao je da „nije sve idealno u Crkvi, ali na oltar dolazi Isus koji posvećuje i jedini je svet.  Bog je spreman sakriti se u beskvasnom kruhu, bez okusa, On, tvorac svemira, pa može nešto i od nas učiniti.

Crkva je opstala dvije tisuće godina ne zbog naše sposobnosti, nego jer je začetnik Isus Krist. I Crkva će opstati i vrata paklena je neće nadvladati“, poručio je don Damir, zaključivši: „Isus se nije odrekao Crkve u uskrsno jutro nakon drame Velikog petka, kad su ga svi napustili. I dao je autoritet apostolima.

Naše slabosti, padove i greške Bog okreće na dobro, jer on vodi povijest – ne mi. Nekad to ne vidimo. To je dodatni razlog da vjerujemo i kažemo Gospodinu da želimo biti dio njegove priče“, poručio je don Damir Stojić.

Ines Grbić

Foto: Župa Vir

Na zavjetnu svetkovinu sv. Nediljice u Vrani, središnje svečano misno slavlje u nedjelju, 6. srpnja, za vanjskim oltarom u vranskom svetištu predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Sv. Nediljica je ranokršćanska mučenica, rođena 287. u Trapeu na Kalabriji, a u vjernosti i ljubavi za Krista položila je svoj život 6. srpnja 303. godine.

„Sv. Nediljica nije diplomirala teologiju, nije imala društveni ugled, ali imala je najvrijednije – povjerenje u Krista i srce koje nije bilo podijeljeno. Ona nije izabrala kompromis, nije se izgubila u buci carskog poretka ni pokleknula pred ‘vukovima’. Znala je tko je, kome pripada i bila je spremna za žrtvu“, poručio je mons. Zgrablić. Upozorio je da mladi često traže uzore na pogrešnim mjestima, stoga odvažnost i vjernost sv. Nediljice imaju osobitu snagu. „Ona govori da svetost nije rezervirana za stare, učene, jake, nego za one koji imaju otvoreno srce i hrabrost reći ‘Da’ Bogu.

Sv. Nediljica je bila janje među vukovima. Najjače oružje te mlade djevojke bilo je vjera u Krista i čistoća srca. Mogla se povući, odreći Krista, ali izabrala je ostati vjerna Kristu, makar je to značilo žrtvu vlastitog života. I ta žrtva nije bila uzaludna“, naglasio je nadbiskup.

Potaknuo je da, po primjeru sv. Nediljice, „tražimo dubinu Božjeg plana u svijetu i sebi“. „Ne očekujmo da će okolnosti biti lake. Isus nas šalje u svijet bez oružja kojeg je čovjek konstruirao. Naša snaga, naše ‘oružje’ je Krist. On je naš mir. Naše srce puno Boga je naša snaga“, rekao je mons. Zgrablić, potaknuvši da budemo Božji radnici, a ne promatrači.

„Kad nas svijet pokuša zaustaviti, ušutkati, neka nas još više ojača vjera da nismo sami i da mir koji donosimo ima lice Raspetog i Uskrslog. Isus nas ne šalje same. On je Dobri Pastir koji ide pred nama. Kad nas Isus šalje, On nam daje snagu svoje ljubavi, svoga Duha Svetoga i daje nam hrabrosti da se ne bojimo, da budemo vjerni“, poručio je predvoditelj slavlja.

Razmatrao je navješteno Evanđelje u kojem Isus šalje drugu skupinu od 72 učenika, govori o velikoj žetvi i malobrojnim radnicima te poziva i šalje  učenike da budu radnici na Njegovoj njivi i glasnici Kraljevstva Božjega.

„Broj 72 nije slučajan. U hebrejskoj tradiciji, to je broj naroda poznatih u to vrijeme i znači kao da Isus kaže da sve narode poziva i šalje, to uključuje svakoga. Dvanaestorica apostola označavaju dvanaest plemena Izraela i upućuju na Božji plan da obnovi Izabrani narod; sedamdeset i dvojica predstavljaju širenje Božjeg plana i Božje obnove na cijeli svijet, govori o sveobuhvatnosti Božje ljubavi“, rekao je mons. Zgrablić.

Isus nas ne poziva da samo vjerujemo u istine koje nam objavljuje, nego nas poziva i šalje da budemo djelatni, da budemo vrijedni radnici na njegovoj njivi, naglasio je nadbiskup, rekavši da je stav otvorenosti i nutarnji dijalog s Bogom u kojem čovjek svaki dan pita Boga što mu je činiti, srce kršćanskog života i molitve.

„Budimo spremni čuti što nam Bog želi poručiti. U svemu što činimo tražimo Božje lice i slušajmo Njegov glas. Jer onaj koji Boga sluša, ne luta. Tko Boga posluša, hodi sigurnim putem života. Tko svoje darove stavlja u službu drugih, umnaža ono što je primio, kao vjerni sluga koji umnoži talente. Tko s Bogom započne dan, zna da napor oko dobra nije uzaludan, ako je Gospodin uz njega“, poručio je nadbiskup.

Kada živimo u zajedništvu s Bogom, možemo Isusovim, Božjim pogledom gledati na svijet. „To je važno, jer naš pogled je površan, zamućen našom ograničenošću, egoizmom, grešnošću. Isus ne gleda svijet površno, nego prodire duboko u ljudsko srce, vidi smisao koji je Bog ugradio u svako stvorenje. On zna i vidi Istinu.

Isus ne gleda svijet samo očima tijela, ne vidi samo pustoš u svijetu, nego ponajprije žetvu. Isus govori o potencijalu koji je već u nama i oko nas. To znači da svijet nije izgubljen slučaj, nego zrelo polje. U tom polju ima i kukolja, ali više žita. Svijet je polje puno dobrih plodova“, rekao je nadbiskup.

Bog je zasijao puno dobrog sjemena na njivu života, a ta njiva nije „apstraktno polje“, nego to je srce čovjeka, obitelj, radno mjesto, susjedstvo, društvene mreže, kultura; svi prostori gdje ljudi traže smisao i gladni su ljubavi, rekao je mons. Zgrablić. Potaknuo je da pogledamo ljude čija je duša ranjena, umorna te su žedni čuti da nisu zaboravljeni, iskusiti da ih Bog ljubi i da Bog u njima već djeluje po svom Duhu.

„Dolazimo kao suradnici onoga što je Gospodin već pripremio, zasijao i dao da raste. Prije nego što šalje učenike, Isus im kaže da mole: „Molite gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“. Molitva  je temelj našeg životnog poslanja. Ako poslanje ne raste iz molitve, ako ne izvire iz odnosa s Bogom, ono će postati aktivizam, tradicija, rutina, ideologija, fanatizam“, upozorio je mons. Zgrablić, rekavši da nas molitva „čisti, usklađuje s Gospodinom, daje nam Njegove oči i Njegovo srce“.

„Moliti za radnike na njivi Gospodnjoj znači priznati da to nije samo naša odluka ni samo naša žetva, nego Njegova; da to nije naše djelo, nego suradnja s Njegovim planom. Moliti Gospodara žetve znači staviti sebe u ruke Boga koji jedini vidi cijelu sliku, koji poznaje dubine ljudskih srca i zna kamo treba poslati“, poručio je nadbiskup.

Nakon poslanja, Isus učenicima kaže da ih šalje kao janjce među vukove. Poslanje koje Isus daje učenicima nije lagano, bez opasnosti.

„Isus ne uljepšava stvarnost u svijetu, ne zavarava i ne obmanjuje, ne skriva istinu koja nas okružuje. On zna da ćemo susresti otpor, nerazumijevanje i moguće nasilje.

‘Janjci’ koje Isus šalje ostaju vjerni Božjoj ljubavi i kad ih se progoni. Vukovi su gdje vlada nepravda, gdje se pokušava ušutkati glas istine. Vukovi ne podnose svjetlo jer ih ono razotkriva“, upozorio je mons. Zgrablić, poručivši: „Krist nas šalje da budemo svjedoci mira koji se ne kupuje šutnjom, kompromisima ili zaobilaženjem istine, već mira koji dolazi iz vjernosti Evanđelju.

Nisu svi prijatelji mira kojeg Isus donosi, jer Isusov mir zahtijeva promjenu načina života, obraćenje srca. Isusov mir razotkriva nepravdu, ruši zidove sebičnosti i pohlepe. Zato su neki radije prijatelji ‘vuka’, moći, interesa, zatvorenosti, nego prijatelji Istine“, upozorio je nadbiskup. Zazivajući zagovor sv. Nediljice, potaknuo je da u Kristu pronađemo središte i smisao života te će tada i naš život postati navještaj Kraljevstva nebeskog.

Vranski župnik Srećko Petrov pozvao je vjernike da i tijekom godine pohode vransko svetište i utječu se zagovoru sv. Nediljice. Na nje blagdan koji se slavi prve nedjelje u srpnju, Vranu pohodi tisuće vjernika iz cijele Zadarske nadbiskupije. Tijekom dana slavljene su još tri blagdanske mise. Petrov je podsjetio da je ove godine osobito afirmiran lik fra Tome Ilirika, rodom iz Vrane, po predstavljanju knjige Mladena Parlova te postavljanju velike fra Tomine slike i spomen – ploče u vransku župnu crkvu sv. Mihovila.

I.G.

Foto: I. Grbić

Povodom obilježavanja 1100. godišnjice Hrvatskog kraljevstva, don Tomislav Baričević, župnik župe sv. Martina u Pridrazi, dao je postaviti kamenu spomen – ploču na zid župne crkve Gospe od Ružarija u Pridrazi.

Odgovarajući na poticaj hrvatskih biskupa da se na različite načine obilježi ta visoka obljetnica, župnik Baričević želio je ostaviti trajni spomen – znak u sjećanje na visoku jubilejsku obljetnicu hrvatskog naroda koju je nazvao „Velegodom“.

Na ploču je uklesan natpis: „Rod bo smo, koj’ si mrtve štuje, na prošlosti budućnost si snuje (P. Preradović). U spomen na 1100. velegod Hrvatskog kraljevstva, godina Gospodnjih  925. – 2025. Župljani sa župnikom Pridrage“.

Don Tomislav je predstavio značenje postavljanja te ploče župljanima na misnom slavlju na blagdan apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla, u nedjelju, 29. lipnja.

Baričević je podsjetio kako je 1000. obljetnica Hrvatskog kraljevstva 1925. godine, prema zapisima kronika, „bila svečano i organizirano proslavljana u nepogodnim političkim prilikama diljem domovinskih krajeva, od Boke Kotorske do Bačke, od Trebinja do Brčkog i Doboja, od Bihaća do tada okupirane Istre, od Čakovca do Vukovara i Iloka, do Dubrovnika i Konavala; proslave te obljetnice  održavale su se tada i u Europi, SAD-u  i Argentini“. Bilo je to vrijeme kada se, uz   „velegodinu Hrvatskog kraljevstva, slobodnu Hrvatsku moglo tek žudjeti i tiho sanjati“, poručio je don Tomislav.

U tom kontekstu, „koliko bi tek u našem vremenu“, 1100. obljetnica Hrvatskog kraljevstva trebala biti obilježena „još više i bolje, kada je hrvatski narod u Domovinskom ratu i časnoj obrani ponovno uzeo povijest u svoje ruke, zemlju sa zatečenim granicama, duhovnost, kulturu, političku upravu i ostalo.

Sa svojom kulturnom i vjerskom baštinom kao ključem naše osobnosti, s pravom se dičimo zbog njenih visokih dometa u europskim razmjerima i činjenice da smo  svoju  kulturu  stvarali uglavnom pod najezdama kopita i okupacijama svih svjetskih silnika“, podsjetio je don Tomislav, navodeći strane uprave koje su pokušale ovladati hrvatskim teritorijem.

Bili su to „bizantinsko gospodstvo, nasrtaji mađarske halapljivosti, otrovna krv tuđih vladara, nasrtaji Zapada preko mora i Alpa, nasrtaji s Istoka, Mongoli, Osmanlije, kada je Hrvatska bila raskomadana i svedena na ostatke ostataka; zatim, u dva navrata velikosrpska  prevlast do vulgarizacije i profanacije najviših hrvatskih ideala u prošlim jugoslavenskim tvorevinama; zatim, uvijek prisutna  vlastita rastrovana vjerska i politička strančarenja koja se vuku sve do danas,   uvozni  bezbožni  materijalizam“, naveo je Baričević povijesne društvene okolnosti, unatoč kojih se uspjela sačuvati i izboriti hrvatska državotvornost.

„Unutar te i takve povijesti, kralj Tomislav u počecima i predsjednik Franjo Tuđman iz naših dana, znak su našeg trajanja i glasnogovornici istine o nama,  kako veličina i vrijednost jednog naroda nije u broju, nego u samosvijesti da jest. Biti velik znači znati tko si te htjeti i dalje trajati i biti“, poručio je don Tomislav.

Iz tih razloga, Baričević je odlučio u ploču urezati i riječi pjesnika Petra Preradovića (1818.-1872.): „Rod bo samo, koj’si mrtve štuje, na prošlosti budućnost si snuje“.

„Time smo htjeli reći, što bi trebao svatko i u svoje srce urezati, kako naša budućnost počiva na temeljima naše vlastite prošlosti, a ne na uvoznoj, tuđoj i nama stranoj kulturi“, upozorio je Baričević.

Izrazio je žalost zbog „šutnje i sporadičnosti“ glede obilježavanja „Velegoda 1100. godišnjice Hrvatskog kraljevstva“ u još više prigoda i načina u mnogim sredinama, rekavši da je postavljanje te ploče u Pridrazi, mjestu koje je stradalo u Domovinskom ratu i bilo žrtva stranih osvajača tijekom teške hrvatske povijesti, „maleni krik u zataji i izdaji“ vrednota koje predstavlja i spomen 1100. godišnjice Hrvatskog kraljevstva.

Baričević je izrazio zabrinutost smatrajući kako mnogi politički vođe „nemaju sposobnosti ni volje našu časnu prošlost predati budućnosti“, istaknuvši potrebu da se „razmišlja svojom glavom, a ne slušaju strani centri moći niti da se gleda u vlastite uskogrudne interese“.

Don Tomislav je istaknuo potrebu da ljudi ne mijenjaju vrijednosti i stavove „kako vjetar puhne“ te da ih umjesto „računa osobne ugode i dobiti, vode ideali kao  časne hrvatske branitelje“.

Upozorio je da se ne rasprodaje hrvatska zemlja na razne načine, na štetu hrvatske državne suverenosti. „Prava snaga uvijek dolazi odozdo, iz duhovno čiste jezgre običnih i poštenih ljudi, onih koji ne trguju sa svojom poviješću ni s vlastitom savješću.

Velik narod nije onaj koji gospodari nad drugima ili koji negira sebe da bi od drugih bio prihvaćen, nego, velik je narod koji zna tko je bio, koji zna što želi biti  i koji zna na čijim korijenima stoji“, poručio je don Tomislav Baričević. Ujedno je izrazio duhovnu povezanost u podršci jubilejske proslave 1100. godišnjice Hrvatskog kraljevstva 5. srpnja u Tomislavgradu.

I. G.

Za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio u zbornoj crkvi Uznesenja BDM u Pagu, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić posvetio je novi oltar, blagoslovio ambon i obnovljeni prezbiterij paške župne crkve u nedjelju, 22. lipnja.

Oltar koji je 1967. bio postavljen izvan svetišta u lađu paške crkve, uklonjen je te se pristupilo kompletnom uređenju prvotnog svetišta. Izrađeni su novi oltar i ambon, a u izradi je i novi sedes te će se vratiti korske klupe, čime će svetište u Pagu imati svoju prvotnu ulogu u crkvi.

Liturgija posvete oltara, blagoslov ambona i obnovljenog prezbiterija ne znači samo uređenje liturgijskog prostora, nego tim činom želi se obnoviti i naša vjera, rekao je mons. Zgrablić, poručivši: „Kao što se prostor obnavlja vidljivo, pozvani smo obnoviti i ono nevidljivo, svoj odnos s Kristom“.

Oltar na kojem se ponazočuje Kristova žrtva i za nas obnavlja milost spasenja, poziva nas da križ prihvatimo u zajedništvu s Kristom. „Križ je prilika da kroz trpljenje rastemo u ljubavi, razumijevanju, čovještvu. Svaka teškoća može postati prostor u kojem ljubav raste. Križ je škola ljubavi, a ljubav je jedini put kojim postajemo istinski ljudi“, poručio je nadbiskup.

„Oltar je mjesto žive Božje prisutnosti gdje se događa susret neba i zemlje, mjesto gdje Krist ponovno daruje samoga sebe. Na oltaru se u euharistiji događa najveće otajstvo vjere: Kristova žrtva na križu postaje stvarno prisutna. Kruh i vino po riječima posvete i silasku Duha Svetoga postaju Tijelo i Krv Isusa Krista. To je stvarno i otajstveno prisustvo živoga Boga među nama. Oltar je Kalvarija i Pasha, žrtva i gozba, mjesto gdje Bog silazi k čovjeku da bi čovjeka uzdigao k sebi“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da zato pred oltar treba pristupati s vjerom, zahvalnošću i strahopoštovanjem.

U novi kameni oltar u Pagu stavljene su relikvije blaženika Ivana Merza, Marije Petković i Miroslava Bulešića.

„Čin polaganja relikvija u oltar nije samo pobožna tradicija, nego i teološka poruka: Crkva je izgrađena na temeljima vjere blaženika i svetaca, na žrtvi onih koji su svoj život dali za Krista. Položene relikvije podsjećaju da se na tom mjestu ne prinose samo darovi kruha i vina, nego da se sjedinjujemo s brojnim svjedocima vjere koji su svojom žrtvom postali dionici Kristove žrtve i ljubavi. Time se pokazuje da se euharistija slavi u zajedništvu s nebeskom Crkvom i da nas oltar povezuje sa svetošću koja ne poznaje granice vremena i prostora“, naglasio je mons. Zgrablić.

Blagoslov novog ambona i obnovljenog prezbiterija poziva na osobnu obnovu prostora, ali i srca vjernika. „Ambon s kojega se naviješta Božja riječ nije samo funkcionalni element liturgijskog prostora, već znak Kristove prisutnosti u Svetom Pismu. Ambon je ‘stol Riječi’, kao što je oltar ‘stol Žrtve’. Ambon je prostor u koji se ulazi i nosi duboku simboliku. Podsjeća na prazan Isusov grob iz kojega anđeo naviješta uskrsnuće Crkvi: Radosnu vijest pobjede nad smrću. Istodobno, ambon podsjeća na rajski vrt iz Knjige Postanka, mjesto prvog susreta Boga i čovjeka, gdje je Riječ Božja prvi put izgovorena nad čovjekovim životom“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da s ambona Bog progovara narodu, uči, opominje, hrabri ga i vodi.

„Blagoslov ambona podsjeća da Sveto pismo nije samo tekst prošlosti, nego živa Božja Riječ koja ima moć oblikovati savjest, obnoviti srce i voditi putovima spasenja. Kao što je narod nekad slušao proroke i Krista, tako i mi  u misi postajemo slušatelji Božje Riječi koja traži naš odgovor vjere“, potaknuo je nadbiskup.

Na sedesu sjedi svećenik, predvoditelj slavlja u ime biskupa, po biskupu u ime Crkve, a po Crkvi u ime Krista. „On je poslužitelj Riječi i u Kristu posrednik milosti. Kad sjedi na toj stolici, on ne iznosi svoje mišljenje, nego služi Božjoj riječi, poučava vjeru Crkve, vodi zajednicu“, pojasnio je mons. Zgrablić.

„Obnovljeni prezbiterij, središnji liturgijski prostor, mjesto u kojem se susreću službe i otajstva, gdje se očituje hijerarhijski sklad i zajedništvo Crkve, poziva nas na dublje razumijevanje Crkve kao zajednice vjernika okupljene oko stola Riječi Božje i stola Euharistije.

U njegovoj obnovi ne vidimo samo estetsko poboljšanje, nego znak duhovnog buđenja zajednice. Sve u prezbiteriju – oltar, ambon, sjedište predvoditelja, usmjereno je tome da nas uvede u dublji susret s Kristom“, poručio je mons. Zgrablić, naglasivši da se obnova prezbiterija „ne tiče samo prostora, već nas poziva da i mi budemo obnovljeni, da budemo ‘živo kamenje’ duhovnog hrama, otvoreni Božjoj riječi i hranjeni euharistijskim Kruhom“.

Na kraju mise, mons. Zgrablić blagoslovio je i novoobnovljeni pokrajnji oltar Gospodnjeg Prikazanja u zbornoj crkvi, na kojem se nalazi relikvija sv. Valentina kojega je Pažanin biskup Frane Petar Rakamarić poklonio svojoj rodnoj župi. Na oltaru se nalazi jedan od dva sačuvana portreta biskupa Rakamarića, kojeg je njegova rođakinja Marija darovala paškoj župi.

Prigodnu riječ na kraju mise uputio je i paški župnik don Božo Barišić. „Oltar, mistično, jest Krist i predstavlja ishodište svakog svetog obreda, ishodište svih sakramenata. Na duhovan način, sâm biskup ga podiže i gradi svojim rukama. Kako kaže teolog Nikola Kabasilas: ‘Biskup je model oltara, ne samo zato što je njegov graditelj, nego i zato što među svim vidljivim stvarima jedino ljudska narav može uistinu biti hram i oltar Božji, tako da je hram i oltar sagrađen ljudskim rukama slika i lik Božji’“, rekao je župnik Barišić.

Don Božo je poželio da relikvije Merza, Petković i Bulešića, odnosno njihovi  životi i svjedočanstvo vjere, budu svjetlo i nadahnuće svima koji dolaze moliti, slaviti Boga i hraniti se Kruhom Života. Citirao je pritom Kabasilasa: „Ne postoji ništa što bi bilo bliže Kristovim otajstvima od svjedoka, mučenika, blaženih: njima su s Kristom zajednički i tijelo i Duh, način smrti i sve ostalo. Dok su bili živi, Krist je bio u njima, ali ni nakon smrti On ne napušta njihove ostatke. Sjedinjen je s njihovim dušama, ali je i pridružen i pomiješan i s njihovim ostacima, jer se milost Božja nije odvojila od njih“.

„Oltar poškropljen blagoslovljenom vodom, pomazan svetim uljem, izrečenom posvetnom molitvom i okađen tamjanom, postaje trajni znak Božje prisutnosti među nama. S njega će se uzdizati euharistijska žrtva, hraniti narod Božji, tu ćemo donositi svoje radosti, boli, nade i zahvale“, rekao je don Božo, poželjevši da crkva i dalje bude dom molitve, kuća zajedništva i vrelo snage za sve koji u njoj borave. „Budimo dostojni primatelji milosti koju nam Krist daje u svakom slavlju, u svakoj misi, po svakom sakramentu, na novoposvećenom oltaru“, potaknuo je don Božo.

Nadbiskup Zgrablić i paški župnik Božo Barišić zahvalili su svima koji su radom i donacijama sudjelovali u zahtjevnom poslu obnove prezbiterija, kao i Konzervatorskom odjelu u Zadru na stručnoj pomoći i savjetima oko uređenja svetišta u Pagu.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na svetkovinu Rođenja sv. Ivana Krstitelja u utorak, 24. lipnja, započela je trodnevna duhovna priprava uoči župne svetkovine Presvetog Srca Isusova na Voštarnici u Zadru.

Trodnevnica je započela pjevanom molitvom zlatne krunice i litanija u čast Srca Isusova koje je predvodio župnik fra Bojan Rizvan. Nakon molitve, duhovni nagovor vjernicima uputio fra Jozo Hrkać, župnik Župe Bezgrešnog začeća BDM iz Posušja. Pomolio se Duhu Svetome kako bi svakom prisutnom dao milost čuti ono što treba u ovom trenutku njegovog života.

Na temelju evanđelja koje je u prošlu nedjelju naviješteno u Crkvi (Lk 9,18-24), propovjednik je razmatrao pitanje: “Što vi kažete tko sam ja?”. Podsjetio je kako naš život brzo teče te nam se u toj užurbanosti lako dogodi da previdimo to temeljno pitanje našeg života, a često se i oslanjamo na nepotpune odgovore ljudi koji ne mogu zadovoljiti čežnju našeg srca. To je pitanje koje stalno traži odgovor. Zato se na taj naš odgovor na pitanje: “Tko si ti, Bože, za mene?”, nakupe mnoge stvari zbog kojih lako zadobijemo i stvorimo krivu sliku o Bogu,  istaknuo je fra Jozo.

Fra Jozo se osvrnuo na četiri najčešće krive predodžbe Boga u našem životu. Ponajprije, Boga olako počnemo percipirati kao Onoga koji je sav u službi čovjekovih potreba. Takav Bog u našem životu lako postane Bog koji mi služi samo da ispunim svoju prazninu, ali ga ne doživljavam osobno, nisam spreman trpjeti za njega, nego samo kad mi se javi neka potreba, odmah posežem za Bogom; ali, po nestanku mojih potreba, Boga zanemarim.

Druga pogrešna slika o Bogu jest moralistička, gdje Boga vidim kao onoga koji kažnjava i nagrađuje. Tu se lako interpretira Boga kao da čeka neki tvoj grijeh kako bi te mogao kazniti, a čim napravim neko dobro, odmah zauzvrat zahtijevam neku nagradu. Takva se slika Boga izgrađuje kroz strah i nepovjerenje isprepleteno pitanjem hoće li mi Bog oprostiti moje grijehe. Nema u takvom životu istinske ljubavi, nego je odnos s Bogom temeljen na grijesima.

Treća pogrešna slika Boga na koju je upozorio predvoditelj trodnevnice je patrijarhalna slika Boga u kojoj se Boga razumijeva kao glavu obitelji kojoj se sve mora pokoravati, kao da je Bog netko tko ti ne da misliti svojom glavom jer je sve već unaprijed određeno. Fra Jozo se osvrnuo i na sliku “bezazlenog Boga” koji što god ja učinio ili kako god ja živio, on je Bog ljubav pa nije ni bitno trudim li se živjeti evanđeoski, jer ionako će on sve to oprostiti.

Fra Jozo je podsjetio kako možemo biti taoci svoje slike o Bogu, ali smo pozvani svoju sliku o Bogu usklađivati s onim što je Bog rekao o sebi.

Pozvavši okupljene na češće čitanje Božje riječi, slavljenje sakramenata, življenja u istinskom zajedništvu s Crkvom, može se izgraditi slika Boga koja je autentična, koja daruje prostor da se njegova slava i dalje naviješta po našem svakodnevnom vjernom životu.

Nakon nagovora uslijedilo je misno slavlje koje je predvodio fra Jozo u zajedništvu s franjevcima koji djeluju u župi. U homiliji propovjednik je rekao kako iz pročitane Božje riječi i svetkovine Rođenja Ivana Krstitelja možemo naučiti da je Bog uvijek vjeran svojim obećanjima te je potrebno imati strpljivosti i povjerenja da on zna koji je pravi trenutak.

Mi često Boga želimo svojom molitvom požuriti da nešto učini, a on nas uči strpljivosti. Nema neuslišane molitve, pojasnio je fra Jozo, podsjetivši kako Bog nikad ne iznevjeri, ali ako nešto ne uslišava u ovom trenutku, znači da postoji neko veće dobro kojem nas želi učiti.

Hrkać je istaknuo kako nas Božja riječ podsjeća da je Bogu bitan svaki pojedinac jer postojimo u Njegovoj namisli i prije rođenja; i ne samo to, nego za svakog od nas Bog ima i svoju misiju, svoje poslanje.

Bog se očituje u životu Krstitelja kao onaj koji daje snagu i mudrost za izvršenje misije koju nam povjerava, ali je važno shvatiti da nam on jasno govori u tišini srca te se i tu naslućuje razlog Krstiteljevog života u pustinji.

Fra Jozo je zaključio homiliju riječima kako je Ivan Krstitelj bio jeka Božjeg glasa, iako Ivan ne razumije uvijek Njegovu volju, nego u odnosu s Njim pročišćava nesporazume te je potaknuo sve na ustrajnu molitvu u kojoj se otkriva volja Božja za naš život.

Nakon mise uslijedilo je euharistijsko klanjanje. Prvi dan trodnevnice  pjevanjem je uzveličao zbor mladih pod vodstvom Marte Ostojić.

fra Bojan Rizvan

Foto: Župa Voštarnica

Za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio u župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Lisičiću, tu je novoizgrađenu crkvu u subotu, 21. lipnja, posvetio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Koncelebrirala su osmorica svećenika, među kojima i župnik Lisičića don Alojzije Knežević i don Anđelko Buljat, dekan Benkovačkog dekanata.

Nekadašnju župnu crkvu čija je gradnja bila dovršena 1982. godine, uvelike radom sâmih župljana Lisičića koji su cijeli prezbiterij svojim rukama bili obložili kamenom po kojem je poznato to mjesto, srbijanski agresor srušio je 1991. u Domovinskom ratu. Mjesto Lisičić u Benkovačkom dekanatu bilo je stradalo duhovno i materijalno. U Domovinskom ratu, iz Lisičića su ubijeni hrvatski branitelj Zvonko Kutija i četvero civila, a branitelj Ivan Budan je nestao. U sjećanje na njih, spomen – obilježje s korpusom Krista i hrvatskim jarbolom nalazi se u blizini župne crkve u središtu mjesta koje broji približno 300 stanovnika.

„Posveta crkve je novi početak – početak boljeg svijeta za narod koji će se u njoj okupljati.  Nije lako ponovno graditi novu crkvu nakon rušenja. Ova crkva nije srušena samo fizički. S njom su rušeni i životi, domovi, sjećanja, nanesene su duboke duševne rane. No, ponovnom gradnjom crkve, niste dopustili da zadnja riječ pripadne mraku. Vjerovali ste da Gospodin može obnoviti ne samo zidove, nego i srce naroda“, poručio je mons. Zgrablić župljanima Lisičića, ohrabrivši da se i nakon životnih udaraca bolesti, gubitaka, rušenja i poraza, s Bogom sve može ponovno podići.

„Činom posvete crkve ne posvećujemo samo kamen, beton i drvo, već živom vjerom slavimo Boga i utvrđujemo se u vjeri naroda koji nije dao da mu se uzme ono što ga veže s Nebom. Posvećujemo novu crkvu Rođenja BDM, mjesto koje su neprijatelji srušili, ali koje je vaša vjera ponovno podigla“, poručio je nadbiskup Lisičićanima, rekavši kako „Bog ne obećava da neće biti patnje, ali obećava da nas u patnji neće napustiti.

Ako je Hram njegovog tijela bio srušen, ali uskrsnućem proslavljen, onda i naši ‘hramovi’ – obitelji, odnosi, zajednice, nisu izgubljeni dok god se Bogu predajemo. U svakom razvaljenom hramu našeg života, Bog već vidi novi temelj. Gdje mi vidimo kraj, On vidi početak. To je snaga uskrsnuća“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio svima koji su doprinijeli ostvarenju toga svetog zdanja: graditeljima, obrtnicima, radnicima i majstorima, što su svojim radom utkali dio sebe u taj dom molitve, poželjevši da crkva uvijek bude mjesto susreta Boga i čovjeka, molitve, mira i zajedništva.

Zahvalio je i svim dobročiniteljima i darovateljima koji su velikodušno pružili financijsku pomoć, materijalna dobra, usluge i pomogli su ostvarenje toga sna. Zahvalio je i svima koji su s ljubavlju uređivali okoliš crkve i popločali ga kamenom, kao i svim župnicima „koji su neumorno vodili, poticali i molili da se ta crkva izgradi ne samo u kamenu, nego i u zajedništvu i vjeri naroda“.

Mons. Zgrablić je zahvalio i blagopokojnom zadarskom nadbiskupu Ivanu Prenđi i don Srećku Petrovu, bivšem ekonomu Zadarske nadbiskupije, „na podršci i vodstvu tijekom gotovo cijelog procesa izgradnje crkve“.

Liturgijskim obredom, posvetiti crkvu znači „označiti je za Boga – jer je on svet, kao sveto mjesto, kuću molitve, mjesto živog susreta s Kristom. Graditi crkvu može i graditelj, ali posvetiti crkvu može samo vjera. Bez posvete, crkva je samo građevina. Posvetom postaje Hram, dom Božji među nama“, istaknuo je mons. Zgrablić, u tom kontekstu istaknuvši značenje riječi ‘svetost’.

„Na hebrejskom, riječ svet – quadoš, dolazi od glagola koji znači ‘sjeći, odijeliti’. To znači da je crkva prostor koji je odvojen, odijeljen od svakodnevne upotrebe, od svega što je profano, svjetsko, od svega što nije posvećeno. Posvetiti crkvu, dakle, znači izdvojiti nešto za Boga“, rekao je nadbiskup.

Pojasnio je i obredne znakove koje uključuje posveta crkve: „škropljenje oltara i zidova svetom vodom, pomazanje krizmanim uljem zidova crkve i oltara, kađenje, paljenje vatre i  svijeća na oltaru – svi ti znakovi izražavaju da se ta građevina trajno predaje u službu Bogu.

Škropljenje blagoslovljenom vodom označuje čišćenje i novi početak – želi nas podsjetiti na krštenje. Pomazanje uljem označuje pomazanje Duha Svetoga. U Svetom Pismu, ulje je bilo znak Božjeg izabranja, zaštite i snage. Svećenici, proroci i kraljevi u Starom zavjetu pomazani su uljem kao vanjski znak, da ih Bog postavlja za posebnu službu. Kad se pomazuju oltar i zidovi crkve, označuje se da je ta građevina zauvijek posvećena Bogu i da Duh Sveti prebiva i djeluje u tom prostoru“, poručio je nadbiskup. To simbolizira i da smo na krštenju i potvrdi bili pomazani, postali smo hram Duha Svetoga. Stoga je i Isusovo čišćenje Hrama poziv da očistimo vlastitu nutrinu, rekao je predvoditelj slavlja. Za to nam je potrebna duhovna higijena:  ispitivanje savjesti, ispovijed, molitva i čitanje Božje riječi.

„Potrebno je izbaciti iz duše ono što guši povjerenje u Boga, što zaklanja svjetlo vjere, što otupljuje ljubav. Čista duša i posvećena crkva postaju pravo mjesto susreta s Bogom“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadalje, u obredu posvete, „paljenje plamena i kađenje simboliziraju molitvu i Božju prisutnost. Kad se tamjan pali na oltaru, dim koji se uzdiže simbol je Kristove žrtve koja se uzdiže Ocu. Kao što se dim ne zadržava na zemlji, nego se uzdiže prema nebu, tako i liturgijski čin kađenja uzdiže sve naše molitve, zahvale, nade i boli Bogu. To je izraz da zajednica, s Kristom, prinosi sebe Ocu. Oltar je mjesto toga uzdignuća, a tamjan to vizualno i duhovno očituje.

To je i znak da se na oltaru ne događa nešto apstraktno ili samo simbolično, nego stvarno – tu se slavi euharistija, spomen – žrtva, posadašnjenje Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Paljenje tamjana na oltaru naviješta da Krist, koji se jednom zauvijek prinio za nas, i dalje ostaje prisutan u svakoj misi i živoj zajednici koja ga vjerno slavi. Paljenje svijeća označuje Krista, Svjetlo svijeta“, rekao je nadbiskup.

Izgradnju crkve najvećim dijelom financirala je Zadarska nadbiskupija. Završno uređenje crkve trajalo je godinama, osobito u sanaciji velikog vlaženja crkve čija je obnovljena gradnja u sadašnjem novoizgrađenom obliku bila dovršena 2001. godine, što su prilozima pomogli župljani Lisičića, darujući svoj doprinos u novcu, materijalu i uslugama, kao i dobročinitelji iz cijele Hrvatske i šire. Izvođač građevinskih radova crkve bilo je poduzeće Oziris iz Zadra.

Po povratku u mjesto nakon oslobodilačke akcije Oluja, dok se nije izgradila nova crkva 2001. g., Lisičićani su se okupljali u prostoru škole u svom mjestu koja im je služila kao bogoslužni prostor za slavlje svih sakramenata.

Župljanima je na njihovom doprinosu i svim dobročiniteljima zahvalio i župnik Knežević. Župljani Lisičića prigodno su darovali mons. Zgrablića domaćim proizvodima i kamenoklesarskim radom, reljefom u kamenu s prikazom župne crkve u Lisičiću.

Iz Lisičića rodom je i fra Stanko Bačić (1916.-2003.), povjesničar i pisac, kojemu su Lisičićani u zahvalno sjećanje podigli brončano poprsje ispred župne crkve 2023. godine.

Fra Stanko je djelovao u Kninu, Imotskom, Šibeniku, Visovcu, Splitu, Sumartinu i Karinu. Proučavao je djelovanje franjevaca u Dalmaciji i demografski razvoj u zadarskom i šibenskom zaleđu. Autor je više djela, među kojima i knjiga „Visovački franjevci u Skradinskoj biskupiji“ (1991.) te „Franjevci u Zadarskoj nadbiskupiji i Ninskoj biskupiji“ (1995.).

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ines Grbić

Svečano misno slavlje na blagdan sv. Ante Padovanskog u petak, 13. lipnja, u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog u Vinjercu, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Za vrijeme mise, nadbiskup je blagoslovio novi drveni oltar „prema puku“. Ovogodišnji župni blagdan bio je i u znaku 120. godišnjice kako je relikviju sv. Ante u Vinjerac donio don Kamilo Franchini, porijeklom iz Dicma, 13. lipnja 1905., na dan „župničkog umještenja“, kako je zapisano na poleđini relikvijara.

„Taj dar relikvije postao je znak Božje blizine po sv. Anti i duhovno blago koje se već 120 godina časti s poštovanjem i zahvalnošću. Pred tom relikvijom molile su generacije u tišini osobno, u zajedničkoj euharistiji i procesiji koja je javni znak da vjerujemo u snagu svetaca i u Božju blizinu“, rekao je nadbiskup.

Oltar je središte liturgije i mi trebamo staviti Krista u središte našeg života, potaknuo je mons. Zgrablić, poželjevši da nam oltar u tome bude trajni izvor, a relikvija sv. Ante da nas „podsjeća na snagu svetosti koja se ne zadržava u prošlosti, nego i danas oblikuje živote“.

U želji da nas život sv. Ante potakne na svakodnevno obraćenje, rast u vjeri i novu blizinu s Kristom, nadbiskup je govorio o kreposti strpljivosti i upozorio na duhovnu lijenost.

Misao sv. Ante: „Ako imaš Boga, imaš sve, jer imaš onoga koji je stvorio sve, koji te sam može nasititi i bez kojega je sve što postoji ništa“ proizašla je iz njegovog osobnog iskustva, potvrđena je kroz djelovanje sv. Ante, rekao je nadbiskup, istaknuvši da sv. Ante nije govorio iz teorije, nego iz živog susreta s Bogom. Rekavši da Bog ispunjava čovjeka i daje smisao, nadbiskup je poručio: „U Božjoj prisutnosti sve dobiva svoje mjesto i gubi prividni sjaj, jer sve postaje samo odsjaj Onoga koji je vječan, savršen i neprolazan. Tko ima Boga, ima izvor svega, ima Stvoritelja svega što postoji. Bog daje smisao čak i kada se sve drugo raspada. Kada materijalno nestane, duhovno opstaje, Bog nam ostaje – i to je najvažnije. U trenucima tuge, Bog je naša utjeha. Kada se sve oko nas ruši, On je stijena na kojoj čvrsto stoji naš život. Kada ljubav izblijedi među ljudima, Njegova ljubav se ne mijenja, ostaje vječna“.

Potaknuo je da ne tražimo ispunjenje u prolaznome, nego u Vječnome, da ne tražimo sigurnost u stvarima koje nestaju, nego u Bogu koji ostaje.

Za biti s Bogom treba voditi krepostan život, a sv. Ante je osobito njegovao krepost strpljivosti. „Kršćanske kreposti nisu samo vanjski čin dobrote, već nutarnja odluka volje i snaga srca koje ustraje u dobru i onda kad ono postane teško, neugodno ili sporo.

Kršćanska strpljivost je aktivno pouzdanje u Boga, vježbanje srca u smirenosti i ustrajnosti usred nepravde, boli ili nesigurnosti. Krepost općenito, a strpljivost osobito, oblikuje naš karakter i vodi nas prema tome da budemo poput Krista koji nije tražio trenutno rješenje, nego je s ljubavlju i postojanošću prihvatio križ.

Strpljivost je snaga koja nas vodi da ne odustanemo kad dođe bol, nepravda ili razočaranje. Ona nas uči gledati dublje – preko trenutnih osjećaja i ostati vjerni Bogu čak i kad ne razumijemo Njegove putove. Strpljiv čovjek nije slab nego duboko jak, jer zna trpjeti bez gorčine, čekati bez nestrpljenja i ljubiti bez uvjeta“, rekao je mons. Zgrablić, upozorivši da nestrpljivost razotkriva duhovnu krhkost: „Tko nije ukorijenjen u kreposti, lako posrne, lako odustaje od dobra, povlači se i zatvara u sebe. No, strpljiv čovjek ostaje tih i čvrst, kao dobro kaljeno željezo koje ne puca ni pod udarcem“.

„Krepost je poput kuće. Temelj joj je pouzdanje u Boga, zidovi su vjernost i ustrajnost, a krov je strpljivost koji štiti od kiše i udara vjetrova. Temelj drži kuću uspravnom, zidovi joj daju oblik, ali krov je taj koji nas štiti kad navale kiše i udare vjetrovi. Bez dobrog krova sve propada.

Ako su temelji kuće izložene jakom nevremenu duboki ili na čvrstom kamenu, zidovi čvrsti, a krov stabilan, može izdržati i jaku buru koja nosi ili ruši sve pred sobom. Tako je i s čovjekom.

Kad u životu naiđu jake bure i oluje – nepravde, bolesti, neuspjesi, tjeskobe, a to nam sigurno dolazi, krepost strpljivosti djeluje poput krova: ne zaustavlja vjetar, ali štiti dušu od lomljenja. Strpljivost nas uči čekati, podnositi, ostati mirni i kad oko nas sve zadrhti“, naglasio je nadbiskup, rekavši da strpljiv čovjek nije slab.

„On ne zatvara oči pred problemima, nego ih gleda s povjerenjem. On sabire snagu, zna da je u oluji Gospodin čvrsta stijena pod nogama i zaklon nad glavom“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši kako nas sv. Ante potiče da izgrađujemo „krepost koja se ne lomi pod pritiskom, koja ne uzvraća zlom na zlo, nego snagom vjere nadvladava svaku kušnju“.

Sv. Ante upozorava da je duhovna lijenost velika opasnost našoj vjeri i kreposti. „Duhovna lijenost nije samo nedostatak aktivnosti. Duhovna lijenost je stanje duše koja gubi volju za traženjem Boga, prestaje težiti višim stvarima i postaje ravnodušna prema vlastitom posvećenju. Čovjek postaje zadovoljan površnošću, duhovnom mlakošću i komforom te traži samo što je ugodno, brzo i bez križa. Duhovna lijenost se često maskira kao mir, uravnoteženost ili čak realizam, ali u svojoj bîti, ona je odustajanje od svetosti“, upozorio je mons. Zgrablić, dodavši da „duhovna lijenost čovjeka zaustavlja, uspavljuje i veže za zemaljsko i prolazno. Lijenost u duhovnom životu otupljuje savjest, slabi volju i udaljava dušu od Božje milosti“.

Sv. Ante je rekao: „Lijenost nam ne dopušta da se uzdignemo u visine, već uvijek želi da se hoda po zemlji, komotnim putovima”.

„Duhovna lijenost odvlači čovjeka od Božjeg poziva da raste, da se uzdiže prema nebu i postane svet. Umjesto toga, duša se zadovoljava osrednjošću, izbjegava napor molitve, pokore i unutarnjeg obraćenja. Komotni putovi možda izgledaju lakši, ali vode u duhovnu prazninu“, upozorio je nadbiskup.

Nasuprot duhovnoj lijenosti, revnost proizlazi iz ljubavi prema Bogu.

„Gdje vlada revnost, ondje je plodna molitva, čežnja za sakramentima, zauzetost za druge i želja za rastom u ljubavi i dobroti, napredovanju prema Bogu. Gdje zavlada duhovna lijenost, ondje se gase te duhovne vatre. Čovjek tada počinje ‘hodati po zemlji’, u krugu navika, briga i prolaznih zadovoljstava, zaboravljajući da je pozvan „gledati gore, gdje Krist sjedi zdesna Ocu“; prestane čeznuti za vječnim i neprolaznim, zanemaruje da mu je  domovina na nebesima“, upozorio je mons. Zgrablić, poručivši da smo pozvani „hodati stazama koje nisu uvijek komotne, ali vode prema nebu.

Duhovna lijenost nas drži prizemljenima, dok nas Božja milost poziva u visine. Neka nam primjer sv. Ante bude poticaj da se svakodnevno budimo iz duhovne tromosti, da ne biramo lagani put, nego onaj koji vodi do vječnosti“, potaknuo je nadbiskup.

„Sv. Ante poziva nas na dublje zajedništvo s Bogom i međusobno, autentične kreposti i oslobođenje od duhovne lijenosti koja nas sputava. Ako uistinu želimo imati ispunjeno srce, biti bogati neprolazni i vječnim, moramo živjeti s Bogom. Ako želimo biti kreposni, moramo ostati postojani u kušnji; ako želimo duhovno napredovati, rasti, moramo se osloboditi okova duhovne lijenosti“, poručio je predvoditelj slavlja.

Poželio je da nas sv. Ante zagovara da „ti poticaji ne ostanu samo riječi, nego da ih živimo svakodnevno, s pouzdanjem u Gospodina koji nas uvijek poziva u više, dublje i želi nas uvesti u najveće dobro, svoje zajedništvo ljubavi“.

Nakon mise, župljani su počastili relikviju sv. Ante, a nadbiskup Zgrablić je predvodio procesiju s kipom sv. Ante kroz središte Vinjerca, noseći relikvijar sv. Ante.

Na blagdan sv. Ante, nadbiskup Zgrablić predvodio je svečano večernje misno slavlje na Trgu ispred župne crkve sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Blagdan sv. Ante Padovanskog svečano je proslavljen u petak, 13. lipnja na Silbi.

U portu sv. Ante na Silbi, ispred crkvice sv. Ante, svečano misno slavlje s početkom u 6 sati ujutro predvodio je vlč. Božidar Volarić, svećenik Krčke biskupije, župnik Lopara na otoku Rabu. Uvečer se pridružio i vlč. Ivan Ćorić, svećenik Sisačke biskupije.

Iako nam Bog gotovo svake godine podari lijepo vrijeme, za ovu godinu je bilo savršeno. U ozračju mirisnih borova i mora, u ranojutarnjoj tišini (u šest sati) i duhovnoj sabranosti hodočasnika: Silbenjana, doseljenika, vlasnika kuća za odmor, gostiju, turista, studenata i namjernika (sveukupno do 150 ljudi) koji su došli barkama ili pješice.

Vlč. Božidar je nazočne pozvao na svetost. Ona nije rezervirana za neke poput sv. Ante, nego za sve ljude. Pravi smisao štovanja sv. Ante je u tomu da ga slijedimo, imajući uzor u njegovoj svetosti. Ako nije tako, onda smo samo statisti proslave njegovog blagdana.

Nakon mise blagoslovljeni su brodovi i tradicijski ‘Vinci sv. Ante’. ‘Vinci’ (kitice trinaest vrsta aromatičnog otočnog cvijeća) darivaju se vjernicima, primajući novčano uzdarje u svrhu obnovu crkve u Portu.

Uslijedila je brašćina, bratsko i sestrinsko blagovanje jela i pića, što su ih velikodušno ponudile nesebične duše.

Zanimljivo je da svake godine bude puno ljudi koji prvi put sudjeluju u slavlju. Svjedoče da odlaze s nezaboravnim iskustvom, koje i ostale motivira da se iznova vraćaju.

Kasno popodne bilo je drugo svečano misno slavlje u župnoj crkvi Rođenja BDM na Silbi, na kraju kojega su blagoslovljena djeca. Potom je bila procesija po mjestu sa svečevim kipom.

Zahvala ide svima koji su na bilo koji način doprinijeli da sve protekne lijepo i dostojanstveno kao i svake godine: župnom zboru s voditeljima, čistačima, cvjećaricama, nosačima, ministrantima, zvonarima, izrađivačicama ‘Antinih vincov’ i vijenca nad vratima svečeve crkve.

Neka nas svih prati blagoslov Božji po zagovoru zaštitnika i zagovornika sv. Ante, da poraste naša kršćanska svetost na koju smo pozvani.

don Slavko Ivoš

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Mihaela Miškić