U župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama u petak, 9. svibnja, proslavljeno je trostruko slavlje: 18. godišnjica posvete kistanjske župne crkve sv. Nikole, blagdan prijenosa kostiju sv. Nikole u Bari i krštenje Katarine, devetog djeteta u obitelji Bože i Ane Antić.

Tim trostrukim povodom, svečano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole predvodio je don Franjo Glasnović, župnik Vodica i vodički dekan. U misi su suslavili kistanjski župnik don Stipe Mustapić i sedam svećenika iz Zadarske nadbiskupije i Šibenske biskupije, a sudjelovali su brojni župljani i Janjevci pridošli iz Dubrovnika i drugih mjesta.

Don Franjo je rekao da je zajednička odrednica sva tri liturgijska slavlja toga dana – čovjek. „Čovjek je put Crkve. Čovjek se po krštenju preporađa i suobličuje Kristu i nastoji postati kristolik. Od prvih kršćanskih vremena do danas vrijedi sintagma: kršćaninom se ne rađa, već se kršćaninom postaje. Po krštenju čovjek postaje Božje dijete i dionik zajedništva Crkve“, istaknuo je don Franjo.

Nadalje, rekao je da je Crkva živa zajednica vjernika koja gradi kamenu crkvu, Božji hram u kojem se okuplja slaviti Gospodina i njegova otajstva. Pozvao je vjernike da se kao “živo kamenje ugrađuju u duhovni dom za sveto svećenstvo” te da budu i ostanu ono što su postali i jesu po krštenju: „rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni, da naviještaju silna djela Onoga koji ih iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu“.

U nastojanju življenja vjere i vjerničkom hodu, sv. Nikola biskup je primjer ljubavi prema Bogu i čovjeku, zaštitnik kojega vjernici iz Janjeva stoljećima slave kao svoga zaštitnika.

„Najvažnije u životu i odgoju, a to je i najteže, je odgojiti čovjeka koji će živjeti ljudske i kršćanske vrijednosti kao što su to živjeli naši stari i preci, nasljedujući sv. Nikolu“, rekao je don Franjo. Pozvao je sve da uvijek u središte života stave čovjeka, jer čovjek je put Crkve, a obitelji koje su otvorene Božjem daru života neka budu “put Crkve i naroda.“.

Don Franjo je čestitao roditeljima Ani i Boži Antić na krštenju Katarine, devetog djeteta u njihovoj obitelji i zahvalio im na ukazanom povjerenju što im je kao rođak mogao krstiti njihovo dijete. Pozvao ih je da budu hrabri svjedoci Božje ljubavi i da djecu i dalje odgajaju u ljudskim i kršćanskim vrijednostima.

Župu Kistanje nastanjuju Janjevci koji se osobito utječu zagovoru svoga zaštitnika sv. Nikole. Kistanje od 2015. godine imaju relikvijar u kojem se nalazi ampula koja sadrži Mannu sv. Nikole, svijetlu tekućinu koja prokapljuje iz kostiju sv. Nikole. Tu je relikviju župi Kistanje darovao mons. Francesco Cacucci, nadbiskup metropolit Barija i papinski delegat tamošnje bazilike Sv. Nikole u kojoj se čuvaju moći sv. Nikole.

Posmrtni ostaci sv. Nikole preneseni su u talijanski grad Bari i pohranjeni u crkvu izgrađenu njemu u čast, 9. svibnja 1087., uz veliko slavlje u kojem je sudjelovao i Papa. Do tada je tijelo sv. Nikole počivalo u katedrali u Miri, u današnjoj Turskoj. Pred opasnošću muslimanskog osvajanja Mire, mornari iz Barija uzeli su iz grobnice kosti sv. Nikole i prenijeli ih na sigurno, u Bari, 9. svibnja 1087. godine.

don Franjo Glasnović

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku. Foto: Župa Kistanje

Blagdan Gospe Loretske svečano je proslavljen u župi Gospe Loretske u Arbanasima u Zadru u subotu, 10. svibnja. Svečano večernje misno slavlje u župnoj crkvi Gospe Loretske predvodio je don Milan Ivančević, provincijal Hrvatske salezijanske provincije, jer u toj župi djeluju salezijanci.

„Majka nas okuplja da nam progovori što je važno i odlučujuće za naš život i spasenje. Ona želi da budemo s njenim Sinom Isusom. Stavlja nas pred njega i poziva nas da osluškujemo što nam njen Sin Isus želi reći, da to i učinimo, jer to usrećuje i spašava“, poručio je don Milan, čestitavši blagdan Gospe Loretske osobito majkama.

Bog je kroz povijest učinio mnoge zahvate preko Marije za svoju djecu, poput čudesnog prenošenja Nazaretske kućice u Trsat i Loreto, rekao je don Milan. „Kuća iz Nazareta postala je simbol vječne Božje želje – biti s nama. Loretska kućica, sveta kuća iz Nazareta, nije važna zbog zidova, nego zbog onoga što se u njoj dogodilo – zbog vjere Marije i njenog otvorenog srca“, istaknuo je don Milan, rekavši da nas tome uči i blagdan Gospe Loretske – Bog preko Marije traži mjesto u našem životu, traži dom u našim srcima, obiteljima, zajednicama.

Stoljeća svjedoče o prisutnosti Marije među arbanaškim vjernicima koju su zazivali njihovi preci i oni u izazovima života. I nije im uskratila svoju majčinsku pratnju, zaštitu u kušnjama i nevoljama, jer gdje je Marija, ondje je i Isus, poručio je provincijal.

Čašćenje Marije svjedoči o dvojakoj ljubavi: Isus nam daje Majku i Marija nam daje svoga Sina, rekao je don Milan, istaknuvši da nam Marija i Isus daruju spasenje. „Najveće čudo koje Marija čini u našem životu je ne izgubiti iz vida put našeg spasenja, a to je njen Sin Isus Krist“, naglasio je provincijal. Podsjetio je pritom na Pavlovu riječ: „Bog surađuje na dobro s onima koji ga ljube, da budu suobličeni slici Sina njegova; jer koje pozva, te želi i spasiti, da sudjeluju s njime u proslavi“.

„Marija nam najbolje može pokazati svu ljepotu spasenja, a Isusovu ljubav prema nama možemo prepoznati i jer nam je svoju Majku dao za majku i to u najdramatičnijem času, kad je umirao na križu“, rekao je don Milan. Isus nas i danas poziva da uzmemo Majku k sebi, u svoju kuću i obitelj.

„Marija vodi k Isusu, donosi Isusa. Marija žuri k Elizabeti i donosi radost u kojoj Elizabeti izgovara riječi koje kršćani ponavljaju stoljećima u molitvi Zdravo Marijo. U Elizabetinoj kući Marija izriče hvalospjev Veliča koji je odjek pristanka na suradnju s Bogom. Taj hvalospjev govori o ljepoti Marijine duše. Marija to govori dok je Isus u njenoj utrobi, nevidljiv, ali stvarno prisutan“, rekao je don Milan.

Zbog Isusove prisutnosti razlijeva se radost, Ivan igra u drugoj utrobi. „Nevidljiva Isusova prisutnost sve ispunjava smislom i radošću. Snagom i djelovanjem Duha Svetog i mi primamo Isusa u sakramentima. Nevidljiv je, ali prisutan. Marija nas uči kako živjeti s Duhom Svetim. Ljubav je prvi pokazatelj je li Duh Sveti na djelu“, rekao je don Milan, upitavši umijemo li prepoznati ljubav, Božju ljubav prema nama, i po Marijinoj prisutnosti. Uzimamo li s ljubavlju Isusove zapovijedi, umijemo li ga prepoznati u životu?

Ako poput Marije osluškujemo Duha Svetoga, tišinu, pohranjujemo događaje u svom srcu i budemo poslušni Bogu, i mi možemo donijeti plodove za sebe i za druge, poručio je provincijal, podsjetivši na Božju riječ: „Evo, činim sve novo“.

„Marija nije znala što je čeka, ali je znala tko je zove, tko nudi suradnju. Ona ne traži garancije ni sigurnost – nego vjeruje. Njen pristanak nije izraz slabosti, već hrabrosti vjere“, naglasio je predvoditelj slavlja.

Marija nas privlači ljepotom duše, vodi nas Isusu i upućuje prema spasenju. Marija je svjedokom dvostrukog čuda koje joj je objavio anđeo: ona je začela Sina Božjega po Duhu Svetom i njena rođakinja Elizabeta u starosti je začela Ivana Krstitelja.

Razmatrajući susret dviju trudnica, od kojih jedna, jako stara, nosi Krstitelja, a druga, jako mlada, nosi Spasitelja, don Milan je rekao da ta životna stanja, dobi ne priječe Bogu da učini velike stvari.

„Bog se rado služi manjkavostima ljudi za svoje planove. Obje se raduju zbog suradnje s Bogom. Ono što im se događa govori da je Bog stvarno među nama. To je tajna Božjeg utjelovljenja. I nas uče radovati se Bogu, makar, kao i one, pred problemima“, poručio je provincijal, istaknuvši: „Danas je našem narodu toliko potrebno Marijino ‘Da’ u svijetu u kojem se često govori ‘Ne’ Bogu, ‘ne’ životu i ‘Ne’ poslanju“.

I u braku je Bog ostavio stvarnu mogućnost za svoju prisutnost, rekao je don Milan. „U otajstvu trudnoće događa se stvarno ‘Da’ ili ‘Ne’ Bogu i životu. U bračnom činu, sjedinjenju, kad se događa začeće, prisutan je sâm Bog. On udahnjuje život i dušu u svoje novo stvorenje. Boga se ne može vidjeti, ali On je tu. Samo On udahnjuje život i besmrtnu dušu i za svakoga od nas je rekao: ‘Neka bude’. Tim činom Bog čini roditelje svojim suradnicima u stvaranju“, naglasio je don Milan, rekavši da bez roditelja i bez Boga ne može započeti ni jedan život; s roditeljima počinje nešto što je zauvijek, jer je duša besmrtna.

„Važno je toga biti svjestan, jer to više nije samo naše, već i Božje i On je zainteresiran da ta suradnja uspije. Tu je skrivena ogromna snaga za sve što vas čeka u životu. Tu je križ i težina, ali i čast i dostojanstvo“, poručio je don Milan.

Suvremeni svijet na brojne načine Bogu i životu kaže ‘Ne’, upozorio je provincijal. U Hrvatskoj je službeno potvrđenih oko 8 tisuća namjerno učinjenih pobačaja u bilo kojoj fazi trudnoće.

„Ako tako godišnje nestane po jedan manji gradić u ovako malom narodu, možemo li se uopće više zvati kršćanskim narodom“, upitao je don Milan. Upozorio je i da se spirala stavlja u tijelo žene „na mjesto gdje bi začeto ljudsko biće trebalo naći svoje gnijezdo i živjeti; međutim, nađe da je to mjesto zauzeto i nažalost umire. Tako je njemu uskraćeno ono što netko drugi ima u izobilju. Tamo gdje je Bog rekao: ‘Neka bude’, čovjek kaže: ‘Neće biti’.

Tim činom čovjek, ako je kršćanin, uskraćuje sebi mogućnost pričesti, jer bi to bio dodatni grijeh svetogrđa. Dok god je spirala u utrobi, ne može biti svete pričesti jer ubija čovjeka u startu, kad je gotovo nevidljiv. Na sličan način funkcionira i pilula koju također medicina olako ponudi, ne pitajući se što Bog misli o tome. Kršćanin ne može to se ne pitati. Jer i ovdje je u opasnosti vječno spasenje“, upozorio je don Milan, ohrabrivši: „Bog spašava svijet i ostvaruje svoj plan, a mi možemo biti dio te povijesti“.

Podsjetio je da je Gospa Loretska zaštitnica pilota, zrakoplovstva i svih koji putuju, jer kuća iz Loreta simbolizira putovanje vjere: kuća koja hodi, Marija koja prima Riječ i kreće putem služenja.

„I mi smo pozvani biti pokretne kuće Božje, da nosimo Krista gdje god idemo, poput Marije koja je nakon navještenja pohitala k Elizabeti“, potaknuo je don Milan.

Poželio je da Gospa postane ogledalo i našeg doma kao mjesta gdje se moli, sluša Božja riječ i ljubi u jednostavnosti. „Ako u svom srcu, poput Marije, izgovorimo svoje: ‘Neka mi bude’, tada Bog i u nama može učiniti čudesna djela“, poručio je don Milan, u želji da primimo milosti i darove Duha Svetoga za obnovu povjerenja u Isusa i njegovu majku Mariju koja hoda s nama kroz život.

Nakon mise, provincijal Ivančević predvodio je procesiju s kipom Gospe Loretske kroz Arbanase u kojoj tradicionalno sudjeluje više tisuća vjernika iz raznih dijelova Zadarske nadbiskupije.

I.G.

Foto: Boris Mužanović

Na uočnicu blagdana Gospe Loretske koja se u župi Banj na otoku Pašmanu časti kao Gospa od Bokolja, u petak, 9. svibnja, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić blagoslovio je zavjetni kip Gospe Loretske kod ‘vrata od Bokolja’ u podnožju brda Bokolj u Banju.

Prije blagoslova kipa, mons. Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje za vanjskim oltarom podno brda Bokolj, u blizini mjesta gdje je Gospin kip postavljen, ujedno i kao zahvalu za 90. godišnjicu izgradnje crkvice Gospe od Bokolja koja se nalazi na vrhu brda Bokolj.

Koncelebrirali su svećenici iz Ugljansko-Pašmanskog dekanata i o. Jeronim Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu.

Razmatrajući navješteno evanđelje po Ivanu, nadbiskup je govorio o otajstvu Euharistije kao središtu vjere. „Kada u Oče našu molimo za kruh, ne molimo samo za hranu na stolu. Molimo za sve što nas drži na životu i hrani iznutra – ljubav, mir, sigurnost, snagu da ne odustanemo; molimo za naš život. Isus nije bilo koji kruh, nego nezamjenjivi, kruh živi koji je s neba sišao.

Isus liječi dublju, tihu glad srca, glad za smislom i životom, glad za ljubavlju koja ne razočara, glad za mirom koji ne nestane kad naiđe nevolja. Zato nas Isus ne uči da tražimo ‘kruh za uvijek’, nego ‘svagdanji kruh’. Jer Euharistija je upravo to: svagdanji kruh. Hrana za danas, za ovaj trenutak.

Isusov kruh neće riješiti sve naše probleme kako bismo mi željeli, ne briše sve boli, ali nam daje snagu da kroz sve prođemo – s Njime. Daje nam sigurnost da nismo sami i snagu da živimo kao djeca Oca, ne kao robovi straha“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Kad molimo „Kruh naš svagdanji daj nam danas“, u bîti molimo Oca: ‘Daj nam danas Krista, da ga prepoznamo, da u Njemu živimo’. Jer, bez Isusa sve drugo brzo postane nedovoljno, a s Njim i ono malo što imamo postaje dovoljno za danas, za život, dostatno za život vječni“, istaknuo je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je govorio i o duhu ravnodušnosti i navike kao duhu propasti. Nakon što je Isus govorio o sebi kao kruhu živom koji je obećao život vječni onome tko ga bude jeo, među Židovima je nastala velika rasprava.

„Mi smo ušli u drugu krajnost: ravnodušnost. Toliko smo se priviknuli na svetinje da i ne primjećujemo njihovo sudbonosno značenje i neizmjernu vrijednost“, upozorio je mons. Zgrablić, rekavši da Isus snažno, bez ublažavanja, govori: „Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela na Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi“ (Iv 6, 53).

„Za mnoge tada i danas, to je bilo previše, skandal. Kako nam on može dati svoje tijelo za jelo? A Isus ne povlači riječi, ne tumači to ‘simbolički’, ne umanjuje poruku. On izričito kaže: ‘Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko’. To nije Isusov jezik metafore, preneseno značenje – to je jezik stvarnosti. Isus govori o Euharistiji, o daru po kojem Crkva živi.

Isus govori o novom kruhu, o Kruhu s neba koji nije kao mana, makar čudesna, ali je hrana svakodnevna. Jer, tko blaguje ovaj Kruh, živjet će uvijeke. Živjeti vječno znači već sada živjeti iz nečega dubljeg, neuništivog – živjeti snagom Kristovom, snagom Duha koji nam dolazi kroz kruh i vino pretvorene u Njegovo Tijelo i Krv“, poručio je mons. Zgrablić.

Isusove riječi “Tko jede moje tijelo i pije krv moju, u meni ostaje i ja u njemu” su „radikalno stvarne. Isus govori o nečemu što je u židovskoj tradiciji bilo nezamislivo – piti krv. Jer krv znači život. Krv je sveta. Prema Zakonu, nitko ne smije dotaknuti krv, jer ona pripada Bogu. Isus, pravi Židov, govori kao Bog. Ne daje nešto što ima – daje ono što jest. Isus daje vlastiti život, daje krv, daje srce, daje sebe do kraja. I kaže nam: Uđite u ovaj život. Nahranite se mojim životom. Ostanite u meni – i ja ću ostati u vama“, poručio je nadbiskup.

Istaknuvši da „euharistija nije dodatak vjeri, nešto usputno, nego živa veza, sjedinjenje s Kristom“, nadbiskup je rekao da pričešću hostijom ne uzimamo obični komadić kruha, nego u sebe „primamo Kristov život – njegovo predanje, njegovu vjernost Ocu, njegovu snagu u patnji, njegovu ljubav do smrti, njegovu silu uskrsnuća, njegovu pobjedu nad smrću“.

Isusova riječ je snažan poziv na intimnost i blizinu s Bogom, da naš „život nije paralelan s Kristom, kao da hodamo jedan uz drugoga, nego život u Kristu;  ostati u Njemu kao loza na trsu, kao srce u tijelu, oko u glavi.

Kad primamo Kristovu krv, ono što je izvor njegovog života, tada njegov život postaje naš. Kad smo u Kristu, ne živimo više sami, ne borimo se za život sami. S Isusom naše slabosti više nisu prepreke, jer On koji je pobijedio svaki grijeh živi u nama“, ohrabrio je nadbiskup.

Stoga Euharistija nije samo sveta stvar, nego osobni poziv: „Ostani u meni – i ja ću ostati u tebi“ – i to ne na jedan dan, samo prigodno, za Božić i Uskrs, nego svaki dan, zauvijek“, istaknuo je propovjednik. Živjeti sjedinjen s Kristom duboko, osobno i svakodnevno znači da se vjera ne svodi na običaje, nego je stil života.

Marija – euharistijska žena i majka Euharistije

Nadbiskup je govorio i o Mariji kao ‘euharistijskoj ženi’, majci Euharistije. „Marija je prva u povijesti čovječanstva tijelo i krv Krista primila u sebe. U trenutku navještenja, po Duhu Svetom, ona postaje hram Božji. U njenom krilu Bog postaje čovjek. Kao majka, bila je duboko sjedinjena s Kristom.

Kao što se Isus u Euharistiji daje nama da nas preobrazi, i Marija se potpuno dala Bogu da može postati put milosti za cijeli svijet. Marija je prva pričesnica koja je bila i ostala Božje prebivalište. Ona je, poput Nazaretske kućice, znak Božje blizine u svakodnevici“, istaknuo je nadbiskup.

Kućica iz Loreta koju se u Banju časti kipom Gospe Loretske, „simbol je doma u kojem se Bog utjelovio te Marija i danas poziva da naši domovi budu sveti prostori a mi pričesnici Krista, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da Marija uvijek vodi Kristu.

„Ona je poput svjetla, među nama da svijetli. Marija ne svijetli prema sebi, nego prema Euharistiji, prema Isusu. Ona nam osvjetljava njegovo lice i ne prestaje ponavljati riječi iz Kane Galilejske: ‘Sve što vam rekne, učinite’“, poručio je nadbiskup.

Poželio je da Gospin kip ne bude samo materija, nego svjedočanstvo njene majčinske brige; kad pogledamo Marijin lik, podsjetimo se da ne zaboravimo moliti, da budemo zahvalni te spremni primiti Krista u Euharistiji i u bratu pored sebe, potaknuo je mons. Zgrablić.

Zamolio je Gospu Bokoljsku da nam pokaže kako živjeti Euharistiju ne samo pred oltarom, nego i u životu, da možemo kao Marija uvijek reći: „Evo me. Neka mi bude po tvojoj riječi“.

Na misi su pjevali Zbor mladih iz Kali i župni zbor Banja.

Kip Gospe Loretske postavljen pokraj ‘Gospine stope’

Na kraju mise, don Mario Mršić, župnik Banja, zahvalio je svim župljanima koji su prije petnaest godina izrazili želju za postavljanjem kipa i za to prikupljali priloge, a glavni inicijator bio je banjski župljanin Miroslav Antičev, uz podršku supruge Goranke. Miroslava je podržala i u svemu se osobito zauzela i župljanka Zrinka Kraljev. Župljani su zahvalili na podršci bivšem župniku Marku Dokozi i sadašnjem župniku Mršiću koji je ostvarenje ideje priveo kraju.

Kip je visok 105 cm. Izrađen je od posebnog betona i mozaika, premazan posebnom smolom za otpornost u vanjskom prostoru. Kip je izradio akademski umjetnik Milun Garčević u radionici u Dramlju, koji je i autor kipa Gospe Loretske u Primoštenu.

Kip je postavljen na kamenom postolju na kojem su uklesane riječi: „Marijo, najdraža mati, neka nas tvoja molitva prati. U Godini jubileja, Banjci i prijatelji, 10. 5. 2025.“.

Kip je postavljen na mjestu gdje se u kamenom tlu nalazi tzv. ‘Gospina stopa’ – upravo je ona Banjcima bila nadahnuće i poticaj da tu postave kip. Prema predaji, Gospa je došla iz Loreta na to mjesto podno banjskog brda Bokolj, potom u zadarski predio Arbanasi pa na riječki Trsat. Stručnjaci su izmjerili da je broj toga stopala 36, u prstima je veličine 5 cm, a u peti 3 cm.

Na tom mjestu Banjci su od davnina dolazili moliti se, ribari, pomorci, pastiri. ‘Gospina stopa ‘ za Banjce je znakovito mjesto, a s kipom su htjeli izraziti da je duhovna stvarnost Marijine prisutnosti njima jako važna i mjesto gdje rado dolaze moliti, istaknuo je župnik Mršić.

Na vrhu brda Bokolj, na 175 m nadmorske visine, mještani Banja uz pomoć don Ante Peroša 1935. završili su trogodišnju gradnju zavjetne crkvice Gospe od Bokolja. Župljani su nosili kamenje i potreban materijal na magarcima na brdo te su uz puno odricanja izgradili crkvicu koja je obnovljena 2000. godine. Žene su u prošlosti bose hodale izvršiti zavjet u toj crkvi, ostavljali su zlato za Gospu. Putem do crkvice čija je 90. godišnjica izgradnje upravo u Godini jubileja, 10. svibnja 2025., nalaze se kamene postaje Križnog puta.

Pogled od te crkvice s brda Bokolj pruža se na otočje i Banjci je nazivaju biserom svoga mjesta te se vidi i s otočne ceste.

Na početku mise, nadbiskupa koji je za ljepotu prostora gdje je misa slavljena rekao da je poput „katedrale u prirodi, na otvorenom“ pozdravila je djevojka Barbara Blagdanić, ukratko rekavši o povijesti njihovog mjesta.

Spomen imena Banj datira iz 1265. godine kao ime Banjo. Bio je naseljen još u antičko doba gdje su stari Rimljani imali kupelji, terme, odakle i potječe ime Banj.

Banjska župna crkva sv. Kuzme i Damjana datira iz 1356. g. i obnovljena je sredstvima župljana i dobročinitelja.

Poklon župljana, ručni vez crkvice Gospe od Bokolja, nadbiskupu je uručila djevojka Lucija Pedišić.

Župa sv. Kuzme i Damjana u Banju najmanja je župa na otoku Pašmanu koju nastanjuje oko 130 župljana, odnosno 45 obitelji.

Na blagdan Gospe Loretske, u subotu, 10. svibnja, dva svečana misna slavlja slavljena su u zavjetnoj crkvici na brdu Bokolj, znak vjernosti banjskih predaka koji su je izgradili svojim rukama i na toj uzvisini uzdizali svoje molitve i zavjete Bogu i Majci Božjoj.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku. Foto: I. Grbić

Svečano misno slavlje na blagdan Svetog Trna, u nedjelju, 4. svibnja, u zbornoj crkvi Uznesenja BDM u Pagu, predvodio je o. Louis-Marie Couillaud, OSB, monah opatije Saint-Pierre de Solesmes iz Francuske, u kojoj se također nalazi jedan Sveti Trn iz Kristove trnove krune.

Proslava je počela u samostanskoj crkvi Navještenja Marijina u Pagu, odakle je o. Couillaud u pratnji svećenika, tri koludrice s opaticom Benediktom Halilović i dijelom vjernika, relikviju Trna u procesiji od samostanske crkve donio u pašku zbornu crkvu gdje je predslavio misu. Tijekom mise, relikvija Svetog Trna nalazila se na sredini oltara.

Dio propovijedi na francuskom uvodno i pri njenom završetku rekao je o. Couillaud, a njegovu propovijed na hrvatskom pročitao je don Božo Barišić, župnik paške župe.

„Misa sa Svetim Trnom u Pagu sadržava vlastita čitanja, molitve i pjesme, usmjerena na to da nam se uprisutni otajstvo Spasenja koje je naš Gospodin pribavio po patnjama svoje Muke“, rekao je monah te je razmatrao otajstvo Svetog Trna povezujući pročitana liturgijska čitanja sa zajedničkim značajkama dva Sveta trna čašćena u Pagu i u opatiji Solesmesa u Francuskoj.

Prva zajednička značajka je da se obje relikvije Svetog Trna, u Pagu i Solesmesu, izlažu jedanput godišnje, i to u uskrsnom vremenu, „vrlo specifičnom razdoblju liturgijske godine“. U Solesmesu, Sveti Trn izlaže se na čašćenje vjernicima na Uskrsni ponedjeljak.

„Drugim riječima, Sveti Trn nam je predstavljen nakon pobjede uskrslog Krista. Nakon uskrsnuća, to vrijedi za Sveti Trn i za Križ, koji je postao slavni: kruna od trnja koja je simbolizirala ružnoću zla postala je ‘kruna sjaja’. Trnova kruna,   instrument mučenja i ranjavanja, postaje za nas izvor ljubavi i iscjeljenja. Trnova kruna koja je bila sredstvo svetogrdnog izrugivanja i obeščašćenja, postaje vrijedna relikvija koju častimo i trofej pobjede za nas, jer je Isus mučen, izudaran, izrugivan, okrunjen trnjem, uskrsnuo. To je srce naše vjere“, poručio je o. Couillaud, u duhu prvog čitanja rekavši: „Otajstvom uskrsnuća, „pravda Božja zasine ko svjetlost, dok njegovo spasenje plane ko zublja“, više nismo  ‘ostavljeni’, niti ‘opustošeni’, već spašeni, sjedinjeni s Bogom“.

„Uskrsno vrijeme je privilegirano i svečano vrijeme liturgijske godine u kojemu nas Crkva, riječima Apostola podsjeća: ‘Ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen’ (Rim 10,9)“, poručio je predvoditelj slavlja.

Druga zajednička značajka je što su Sveti Trn u Pagu i u Solesmesu povjereni na čuvanje benediktinskim samostanima. Prema predaji i povijesnim dokumentima, Sveti Trn u Solesmes je 1196.  donio Robert IV. de Sablé te ga predao na čuvanje benediktinskim monasima u Solesmesu. Benediktinci u Solesmesu i benediktinke u Pagu vjerno su čuvali tu dragocjenu relikviju Muke Gospodnje, s pobožnošću u oba samostana. U Solesmesu je za smještaj relikvije u transept crkve uklesana posebno izrađena kiparska cjelina, a u Pagu je relikvija bila smještena u redovnički kor samostana. Oba Sveta Trna čuvaju se u kristalnom relikvijaru s ukrašenim zlatom i srebrom.

Sveti Benedikt u svom Pravilu za uzor poniznosti kao temeljne kreposti monaškog života daje Isusa koji trpi Muku. „Za monahe i sve krštene, poniznost je sredstvo oponašanja Krista i povezivanja s njegovim djelom Spasenja. Upravo to iskustvo imao je sveti Pavao, koji, kada moli Boga da ga oslobodi od trna koji ga muči, dobiva odgovor: „Dosta ti je moja milost, jer snaga se u slabosti usavršuje“. Dakle, kada smo „u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima i tjeskobama“, oponašamo Krista koji je u poniženjima i bolima svoje Muke izvršio najveće djelo, naše Spasenje. Sveti Trn nas podsjeća na to: snaga Božje ljubavi da nas spasi od grijeha i smrti izrazila se u slabosti, u poniznosti njegovog Sina koji je umro na Križu“, istaknuo je o. Couillaud.

Treća dodirna točka dva Sveta Trna koja spaja povijest Hrvatske i Francuske u Pagu i u Solesmesu je da su monasi i monahinje „smatrali svojom dužnošću ne čuvati tu relikviju Muke Gospodnje samo za sebe, unutar svojih samostana. Čim su im bili povjereni, ponudili su ih na čašćenje svim vjernicima svojih krajeva svečanim izlaganjem u Solesmesu i procesijom u Pagu. Tako se razvila pučka tradicija za duhovnu korist svih, a privrženost vjernika tim relikvijama nije oslabila kroz stoljeća, unatoč ratovima i razaranjima“, istaknuo je o. Couillaud. Podsjetio je da su monasi bili protjerani, a samostan u Solesmesu prodan, kad je u Francuskoj izbila Revolucija 1789. godine.

„Ali, stanovnici i svećenici župe spasili su Sveti Trn i sakrili ga u selu; više od četrdeset godina brižno su ga čuvali pobožni poljodjelci, a relikvija je vraćena monasima nakon obnove samostana koju je proveo Dom Guéranger 1833. godine. Od tada, tradicija Uskrsnog ponedjeljka nastavila se do danas“, rekao je o. Couillaud.

„Poučno je“ i kako su za vrijeme komunističkog režima, kad je procesija sa Svetim Trnom u Pagu 1945. bila zabranjena, „relikviju monahinje sklonile u tajno sklonište samostana i čuvale je u tišini i molitvi“, rekao je predvoditelj slavlja.

U navještenom Evanđelju je opisano kako su vojnici, nakon što su mu stavili trnovu krunu na glavu i ogrnuli ga plaštem, Isusa izrugivali, vrijeđali, udarali i po Pilatovoj zapovijedi izveli vani gdje je gomila tražila njegovo razapinjanje.

Umjesto „poklika smrti“ upućivanih Isusu s trnovom krunom u Jeruzalemu, noseći Sveti Trn paškim ulicama „kličemo Kristu, iskazujemo mu ljubav, odajemo mu počast vjerom koja je nadahnjivala naše pretke. Procesijom javno ispovijedamo da je Krist jedini posrednik i Spasitelj, naš Kralj“, poručio je o. Couillaud. Procesija je „svijetli znak Isusove pobjede te podsjeća na poraz zla i onih koji nasiljem, prezirom ili ravnodušnošću žele zatirati kršćansku vjeru“, a ujedno je i izraz „naše zahvalnosti za djelo spasenja, za providnost Boga koji ne napušta svoju djecu jer nam daje milost slaviti trijumf njegovog Sina“, poručio je monah Couillaud, poželjevši: „Neka nas Uskrsli Gospodin po svom Svetom Trnu oslobodi od svakoga zla, neka blagoslovi paške benediktinke, vašu župnu zajednicu, vaš Grad i vašu nadbiskupiju, vaše obitelji, vaš rad, vašu zemlju i vaše more. Neka u našim srcima vlada Isus trnjem okrunjen“.

Nakon mise, o. Couillaud predvodio je procesiju tijekom koje je nosio relikviju  Svetog Trna središtem grada Paga. Procesija je završila povratkom  Svetog Trna u benediktinski samostan gdje je Trn bio izložen vjernicima na čašćenje.

Čuvarice Svetog Trna sedam stoljeća su benediktinke Samostana sv. Margarite u Pagu. Relikvija ima potvrdu Svete Stolice da je to autentični trn iz trnove krune Isusa Krista. Tri papina vizitatora potvrdili su autentičnost Svetoga Trna riječima: „Esse de corona Domini! – Jest s krune Gospodnje!“. Sveti Trn donio je 1435. iz Svete Zemlje fra Ivan Tutnić svojoj sestri, koludrici Mariji, na njeno svečano monaško zavjetovanje u paški benediktinski samostan.

Rimska Kongregacija za obrede odredila je 1788. da se proslava Svetog Trna slavi svake godine 4. svibnja. Ta odluka Kongregacije zapisana je u paškom Kodeksu isprava i povlastica i objavljena u Obredniku Zadarske nadbiskupije.

Sveti Trn javno se častio u Pagu 500 godina, od 1445. do 1945., kada su procesiju sa Svetim Trnom zabranile komunističke vlasti. Javno čašćenje Svetog Trna obnovljeno je 2019., nakon 74 godine od komunističke zabrane.

U proslavi su tradicionalno sudjelovali i članovi Papinskog viteškog reda Svetog groba jeruzalemskog s namjesnikom za Hrvatsku Claudeom Grbešom u svojstvu počasnih čuvara Svetoga Trna.

U misi su sudjelovali i Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija RH, Ante Fabijanić, gradonačelnik Grada Paga, Vesna Karavanić, direktorica Turističke zajednice Grada Paga, članovi Paške limene glazbe te paški vatrogasci uz blagdan svoga zaštitnika, sv. Florijana.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Blagdan sv. Jurja proslavljen je u župi sv. Jurja mučenika u Viru u srijedu, 23. travnja. Svečano misno slavlje u virskoj župnoj crkvi sv. Jurja predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, a propovijedao je mons. Juraj Batelja, postulator Stepinčeve kauze.

U duhu Isusovog poticaja: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i ide za mnom“, mons. Batelja je rekao: „Nema Isusovog učenika bez prihvaćanja križa, toga simbola trpljenja, ali i pobjede, slavnog uskrsnuća. Neki ljudi se hvale da su katolici, vjernici, a kad naiđe  poteškoća ili neočekivani izazov, mnogi se promeću u optužitelje križa, mrmljaju na Boga, vladaju se kao nevjernici, čak i kao pogani. Doista, evanđeoski nauk i život s Kristovim križem nije za mekušce, za slabiće, profitere, koruptere, kompromitere. Evanđelje je za junake, za hrabre učenike, koji su sa svojim Učiteljem Kristom spremni radije poći u smrt da bi zadobili vječni život, nego se okaljati grijehom, odreći se vjere i šurovati s đavlom“, istaknuo je Batelja.

Takav junak i uzor vjere bio je i sv. Juraj. „Sv. Juraj sačuvao je čistu savjest u neustrašivom ispovijedanju kršćanskog imena i odbio je poslušnost ljudskim zakonima, bezbožnima i protivnima vjeri. Javno je navijestio istinu i umirući nadvladao smrt koje se nevjernici boje, postigavši besmrtnost“, rekao je Batelja, naglasivši da su „mučenici umrli za istinu. Nisu umrli za šolde ni škude, već za svjedočanstvo istini“.

Isus je u tami ljudske zloće za sebe rekao: „Tko ide za mnom, imat će svjetlo života“. „Za to svjetlo mučenici su umirali. Nisu polazili u smrt zbog ljudske izmišljotine, ideoloških zabluda, već zbog istine da je Bog jedini spasitelj čovjeka“, naglasio je Batelja, istaknuvši da sv. Juraj poručuje: „Postoje tame, ali vi ste svjetlo; postoje lanci, ali Bog vas ih je oslobodio; postoji zaudaranje, ali vi ste miris slatkoće; sude vas suci kojima ćete jednog dana, oslobođeni raspadljivosti, vi suditi“, rekao je mons. Batelja.

Spomen sv. Jurja sačuvan je više od 17 stoljeća. „Poput mnogih ranokršćanskih mučenika i on je odbio zapaliti tamjan lažnim bogovima. Zato ga je car dao uhititi, jer se nije htio odreći vjere u pravog Boga. Skončao je na mučilu kola, stavljali su ga na vatru, udarali, rugali mu se. On se nije tužio. Peklo ga je, boljelo, ali Juraj nije mrmljao. Ni nazubljeni kotači kola nisu mu mogli smrviti tijelo. Kola su se raspala, a Juraj je predao svoj hrabri duh Bogu i stoluje s Bogom i s narodom Božjim“, poručio je Batelja.

Sv. Juraj životom je pokazao da je bio „vjernik Kristov, ali nadasve vojnik Kristov, protiv zmaja, znajući da Sotona pred ljude stavlja zamku i podvalu da im ne treba Kraljevstvo Božje, da im je dosta bogatstvo zemaljsko“, rekao je propovjednik, upozorivši da i danas „mnogi pred tom ponudom slabe u vjeri, postaju malodušni i mlitavi“.

Župljani Vira hodočastili su s virskim župnikom Krešom Ćirkom bl. Alojziju Stepincu u Krašić za njegov ovogodišnji blagdan te je mons. Batelja istaknuo i veličinu Stepinca koji je, poput sv. Jurja, bio svjedok jake i postojane vjere u Boga živoga „koji će biti sudac živima i mrtvima, žrtvama i ubojicama. Oni poručuju da se ne bojimo onih koji ubijaju tijelo, već da se čuvamo onih koji nam dušu žele strovaliti u pakao“, upozorio je Batelja. Podsjetio je da je u stravičnom Drugom svjetskom ratu Stepinac grmio: „Tko  progoni i ubije čovjeka, dira zjenicu Božjeg oka“.

Batelja je istaknuo i primjer sv. Thomasa Morea (1477.-1535.), koji je bio jedan od najuglednijih ljudi Engleske, veliki kancelar kralja Henrika VIII. U zatvoru u Londonu posjetila ga je i njegova supruga s troje djece, od kojih je najstarije imalo 7 godina. „Bio je zatvoren jer nije htio ostaviti svoju vjeru, prihvatiti anglikansko krivovjerje i odobriti nezakonitu drugu kraljevu ženidbu. Njegova žena htjela ga je nagovoriti da se pokori kralju i rekla mu: „Dragi Tomo, poštedi sebi život, spasi sebe, svoju obitelj, djecu. Učini po volji kraljevoj. Već je pripravljeno stratište. Dovoljna je samo jedna riječ ili barem pristani prividno. Ako ne radi sebe, a ono za ljubav meni, za ljubav ovoj nevinoj djeci koja bude samilost“.

Njen muž, otac troje djece i Božji čovjek odgovorio joj je: „Draga ženo, što misliš, koliko bih još godina mogao živjeti ako učinim po kraljevoj volji?“ – „Ti bi, odgovori ona, mogao živjeti još barem dvadeset godina“. – „Dvadeset godina? I ti hoćeš da se za tih 20 godina odreknem svoje vjere? Oh, dobar si trgovac! Idi! Znaj da će 20 godina brzo proći, a vječnost nikada. Zaista nikada!““, podsjetio je Batelja na susret Morea i njegove supruge.

Nekoliko dana kasnije, Moreu je na stratište bila odsječena glava od trupa i krvava je kotrljala. „Toma je radije dao svoj život, samo da ne pogazi svoju vjeru i savjest. Kakvo nadahnuće vjere i vjernosti Bogu dolazi iz zemlje kojoj je sv. Juraj nebeski zaštitnik, za svakog štovatelja sv. Jurja na Viru, u zemlji i narodu Hrvata“, poručio je Batelja.

Batelja je spomenuo i Ivu Mašinu (1927.-1961.), vjernika laika rodom iz Preka, ubijenog u Novoj Gradiški zbog katoličkih i hrvatskih ideala. „Nije ga sudio Dioklecijan, ali jest politička vlast koja je umislila da može Boga nadomjestiti, da se ljudi samo njoj moraju pokoravati. Poput sv. Jurja, bio je Bogu vjeran i zato ga progon totalitarnog komunističkog sustava nije mogao zavesti, slomiti prijetnjama, zastrašivanjem, ucjenama ni nepravednom osudom. Za njega, kao ni za Stepinca, vjera „nije kabanica koja se može preoblačiti prema prigodama“, podsjetio je Batelja, citirajući Stepinca: Vjera ispovijeda da je „Krist naš jedini i sigurni vođa kroz vjekove, jer ako Ga ljudi zaborave, uzalud su im svi ostali vođe. Molim se bez prestanka za narod naš i domovinu da ostanu Kristovi, Božji. Bez toga, sve drugo ne znači ništa“.

U tom kontekstu, Batelja je rekao da se mučenici „nisu protivili Bogu Duhu Svetomu koji je s njima ušao u zatvor. Baš zato, jer je Duh Sveti u zatvor ušao s mučenikom, mogao je opstati kao kršćanin. Uostalom, Isus je rekao da Duh Sveti uvodi u puninu Kristove istine“, rekao je Batelja.

Podsjetio je da je hrvatski kralj Petar Krešimir IV. u svojoj darovnici 1069. spomenuo otok Vir na kojem je bila crkvica sv. Martina u Smratinama (dvije crkvice u jednoj – kasnoantičkoj iz 6. st. i srednjevjekovnoj iz 12. st.), sv. Nikole (13./14. st.) te sv. Jurja (12./13. st.), na čijem je temeljima sadašnja župna crkva.

„To svjedoči da su naši preci prigrlili kršćanstvo. Od malog broja pridošlih Hrvata, Božjom pomoći oni su postali velik narod koji je bio osposobljen urediti i voditi vlastitu državu, narod koji je znao da život nastaje, rađa se i odgaja se u bračnom zajedništvu, u obitelji. Što je to s današnjim narodom u zemlji hrvatskoj da se mladi boje bračnog zajedništva, obiteljske radosti. Tko im je to otrovao dušu, tko im je oteo smisao za život? Onaj, kojega mačem ušutkava sv. Juraj, Đavao, napasnik, čovjekoubojica od početka (Iv 8, 44). On proganja Boga iz srca, iz savjesti, iz obitelji, iz života. On pustoši čitav narod, on demoralizira Kristove vjernike, on ruši kršćansku kulturu u hrvatskoj državi krvlju stvorenoj i krvlju zalivenoj“, upozorio je Batelja, poželjevši vjernicima u hrvanju sa zmajem pobjedu utemeljenu na nepotkupljivoj vjeri.

Na kamenoj ploči na pročelju ulaznih vrata virske župne crkve, na latinskom piše: „Ovo je hram Boga živoga u kom se slavi Stvoritelj svijeta. Godine Gospodnje 1845.“. „Kako su prosvijetljeni i odvažni bili žitelji Vira, zaseoka Lozica, Torova i Sela, kad su svoju vjeru i u kamen zapisali, gradeći crkvu sv. Jurja. To kamenje govori o vjeri predaka Vira“, rekao je Batelja, potaknuvši vjernike da ih primjer junačke vjernosti sv. Jurja Kristu „potakne da u procjepima života očvrsnu u dobru i poštenju“.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić predvodio je procesiju s kipom sv. Jurja kroz mjesto.

I. G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ivan Kapović

Trodnevno četrdesetsatno korizmeno klanjanje (Kvarantore) Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu završeno je u utorak, 8. travnja u župnoj crkvi Gospe Loretske u Arbanasima u Zadru.

U nedjelju, 6. travnja, pobožnost koja se sastojala od klanjanja, mise i nagovora predvodio je don Mate Kujundžić, u ponedjeljak, 7. travnja, đakon Frano Bešlić a u utorak, 8. travnja, don Damir Stojić.

Don Damir je u katehezi razmatrao značenje sedam Isusovih riječi na križu, istaknuvši da je to Isusova oporuka njegovim nasljedovateljima.

Riječi Isusa dok je visio na križu su: Oče, oprosti im, ne znaju što čine; Zaista,  kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju; Ženo, evo ti sina, evo ti majke; Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?; Žedan sam; Dovršeno je i Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.

Smisao tih riječi don Damir je opisao na način: „Opraštajte jedni drugima. Nemojte nikad izgubiti nadu. Budite zajedno. Čuvajte svoje zajedništvo. Nemojte nikad izgubiti pouzdanje. Imajte vjeru i pouzdanje, Bog sve vodi. Ljubite i služite jedni drugima. Život koji imaš i koji dolazi od Boga ima smisla, ide nekamo. Bog vodi tvoj život. Budi slobodan. Hodite u svjetlu istine kao slobodna djeca Božja. Budite slobodni od zla, da biste činili dobro“, poručio je don Damir.

Stojić je istaknuo kako je Isus okupljao Židove koji su bili raspršeni, doživjeli su tri progonstva. Raspršili su se i učenici kad je bio u Getsemaniju te Isus i u času svoje smrti tvori zajedništvo.

Vapaj „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ nije znak očajavanja, rekao je Stojić. Nego, tu Isus kao pobožni Židov koji su molili psalme, citira Psalam 22, a to je Psalam za umiruće. Nastavak toga Psalma pokazuje da je to pobjednička pjesma. Moliti tako u času smrti značilo je imati pouzdanje i vjeru.

Isusova riječ ‘Žedan sam’ izražava potrebu, ali je i puno dublja, u kontekstu Psalma ‘Žeđa duša moja za tobom’. „Isus nama na kraju svog života poručuje zašto je došao – zato što te voli. Zato što žeđa za tobom. Druga božanska osoba je došla iz silne ljubavi prema nama, jer žeđa za nama“, poručio je Stojić.

Isusova poruka ‘Žedan sam’ povezana je s riječima ‘Dovršeno je’. Jer, nakon što je rekao ‘Žedan sam’, Isus je dobio ocat za popiti, što je izazvalo da kaže ‘Dovršeno je’.

„Kad je Isus rekao ‘Dovršeno je’, mislio je da je dovršeno ono što je započeto na Veliki četvrtak, obredno, kad nam je dao obred euharistije, a na Veliki petak je na krvavi način povezao obred. Kad slavimo misu, uprisutnjuje se Kristova žrtva. Kad je rekao ‘Dovršeno je’, Isus je mislio na novo svećenstvo i novi obred – euharistiju. To Isusovo ‘Dovršeno je’ znači – Ja vodim povijest. Život ima smisla“, poručio je Stojić.

Isusova riječ: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ pokazuje da u trenu kad bi čovjek pomislio da Isus raspet na križu nema ništa, on daje ono što ne može od njega biti oduzeto. Isus je slobodan i daje svoj duh.

„Time nam Isus poručuje da i mi budemo slobodni. Samo osoba koja posjeduje sebe, može se predati. Nije sloboda kad radiš što hoćeš. To je anarhija. Danas ima toliko ovisnosti, ljudi rade što hoće, a zapravo nisu slobodni. Zato svima poručujem: Ako ne možeš reći Ne, tvoj Da ništa ne znači. Sloboda je kad posjeduješ sebe i kad se možeš predati, za dobro. Isus poručuje da se slobodno predaje. Kada misle da su mu sve oduzeli, Isus kaže: ‘Predajem duh svoj’“, poručio je don Damir Stojić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Pedeseta godišnjica izgradnje župne crkve sv. Josipa na Plovaniji u Zadru proslavljena je na svetkovinu sv. Josipa u srijedu, 19. ožujka. Svečano večernje misno slavlje u župnoj crkvi sv. Josipa predvodio je umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

O veličini sv. Josipa govori i da ga je apostol Pavao usporedio s Abrahamom, istaknuo je mons. Puljić, podsjetivši da je Abraham otišao iz svoga kraja ne znajući kamo ga Jahve zove niti je znao kakav će mu biti put kojeg Gospodin predlaže. „Bilo mu je baš nezgodno krenuti iz svoga rodnog mjesta i poći kamo ga Jahve zove. Ne zna ni gdje ni kamo. Ali krenuo je! Krenuo je sa sigurnošću, Jahve koji me pozvao, neće me ostaviti, bit će sa mnom“, istaknuo je mons. Puljić.

Tako je bilo i sa sv. Josipom. Zatekao je zaručnicu Mariju u drugom stanju. Prema zakonu, mogao je dati kamenovati je ili je potajno otpustiti. No, u snu mu je anđeo, poput glasa kojeg je i Abraham bio čuo, rekao da se ne boji uzeti Mariju za ženu, jer dijete u njoj je začeto po Duhu Svetome. „I Josip uzima Mariju za ženu. Taj veliki svetac radi sve da se ispuni volja Božja. Ne boji se ničega, jer zna da onaj koji ga je pozvao, koji mu je po anđelu to poručio u snu, ima neke planove. Evo me, Gospodine, vršiti volju tvoju“, istaknuo je mons. Puljić. Podsjetio je da sv. Josipa Sveto Pismo ne spominje na puno mjesta i u evanđeljima nema nijedne rečenice koju je sv. Josip izgovorio.

„No, pažljivim iščitavanjem pojedinih događaja može se saznati puno o tom skromnom i zanimljivom svecu, poniznom Josipu stolaru. U njegovo vrijeme ljudi su govorili da je Isus ‘sin Josipa i Marije’. Osobito su naglašavali i Isusa prepoznavali kao ‘sina Josipa stolara, poznatog radnika i obrtnika iz Nazareta’”, istaknuo je mons. Puljić.

Papa Franjo je 8. prosinca 2020. proglasio „Godinu svetog Josipa“ kako bi Crkvu podsjetio na odluku pape Pija IX. kad je prije 155 godina, 1870. g., proglasio svetog Josipa zaštitnikom Crkve. „Bilo je to teško vrijeme za Crkvu kad je se napadalo s lijeva i s desna. I Papa je osjetio potrebu da molimo sv. Josipa da isplivamo iz toga teškog vremena“, rekao je mons. Puljić.

Sv. Josip kao zaštitnik u povijesti hrvatskog naroda

Potaknuvši da posvijestimo kako su Hrvati narod koji štuje sv. Josipa, uz Mariju, nadbiskup je istaknuo i odluku Hrvatskog Sabora od 10. lipnja 1687. da je „sveti Josip za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske jednoglasno odabran od svih redova i staleža“, na prijedlog tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Martina Borkovića.

„Povezano s tom odlukom i hrvatski biskupi su nakon bolnoga sloma Hrvatskog proljeća, na zasjedanju u Splitu 1972. obnovili zavjet sv. Josipu koji je moćan i objasnili kako se ta ‘saborska odluka odnosi na hrvatski narod u cjelini’. Petnaest godina kasnije, 1987., biskupi su crkvu sv. Josipa u Karlovcu, iz 13. st., proglasili ‘nacionalnim svetištem’“, rekao je mons. Puljić.

Istaknuo je i da je na Drugom Vatikanskom na prijedlog biskupa Hrvata, dr. Petra Čule iz Mostara, razmatrano i usvojeno da se „ime svetog Josipa uvrsti u misni kanon odmah poslije imena Marije“. Dotad se ime sv. Josipa nije spominjalo u kanonu. „Papa Ivan XXIII. slušao je zasjedanje iz svoje sobe, nije sudjelovao u dvorani Sabora, i kad je to čuo, samo tri dana nakon prijedloga biskupa Čule, 13. studenog 1962., dekretom je odredio neka se ime sv. Josipa uvrsti u kanon“, rekao je mons. Puljić, poručivši: „Ponosni smo da je to učinio jedan Hrvat“.

Papa je odredio „neka se u misni kanon unese formulacija: „U zajedništvu s cijelom Crkvom častimo uspomenu ponajprije slavne Marije vazda Djevice, Majke Boga i Gospodina našega Isusa Krista. Častimo i uspomenu blaženoga Josipa, zaručnika Djevičina“.

Nadbiskup je spomenuo i odredbu Dubrovačkog Senata iz 1521.: „Određuje se za sva vremena u našem Gradu neka se svake godine svečano obdržava blagdan sv. Josipa. Toga dana neka se ne otvaraju trgovine i neka se ništa ne radi. Neka se spomenuti blagdan slavi pobožno i smjerno kako se slave zapovjedani blagdani Rimske Crkve“.

Božji glas sv. Josipu u snovima

„Nakon Marije, nijedan svetac ne spominje se toliko u crkvenim dokumentima kao Josip, od pape Pija IX. koji ga je proglasio „zaštitnikom Katoličke Crkve“ do Pija XII. koji ga je predstavio i proglasio zaštitnikom radnika. Njegova veličina je u tome što je kao skrbnik Svete obitelji bio vrlo požrtvovan u služenju Isusu i njegovom otkupiteljskom poslanju“, poručio je mons. Puljić, istaknuvši: „Sv. Josip kao običan čovjek, kao i Abraham, nije shvaćao to otajstvo. Ali je prihvatio, vjerovao. Vjerovao je da Bog preko njega služi nekom Otajstvu, nekoj Milosti. I učinio je to na najbolji način“.

Sv. Josip je imao „osobitu milost i dar svojim očima gledati kako Isus raste „u mudrosti, dobi i milosti pred Bogom i ljudima“ (Lk 2, 52). U duhu izreke iz Biblije „držao je Isusa za ruke i bio poput oca koji dijete podiže i hrani“ (Hoš 11, 3-4).

Bog mu je otkrivao svoje planove u snovima. Prvi put anđeo mu je pomogao „riješiti dvojbu da uzme k sebi Mariju, kao ženu svoju. Jer, što je u njoj bilo začeto, doista je od Duha Svetoga. Ona će roditi sina koji će spasiti narod svoj od grijeha njegovih“ (Mt 1, 20-21). Kad se Josip probudio od sna, „učinio je kako mu je naredio anđeo“ (Mt 1,24)“, rekao je nadbiskup, naglasivši: „Poslušnošću Duhu Božjem prevladao je sve teškoće i spasio Mariju, učinio je sve da ona bude to što jest, Majka Božja i tako omogućio dolazak Sina Božjega na ovu zemlju, upravo preko Marije. U drugom snu sluša anđela, „uzima dijete i majku njegovu pa „bježi u Egipat gdje ostaje do Herodova skončanja“ (Mt 2, 14-15). Čim ga je božanski glasnik u trećem snu obavijestio da su umrli oni koji su pokušavali ubiti dijete, bez oklijevanja  uzima dijete i njegovu majku, te se vraća u zemlju izraelsku“ (Mt 2, 21), u grad Nazaret.

Marija, Josip i Isus – svi troje Bogu su rekli svoj Fiat: ‘Neka bude volja Tvoja’

„U svim tim okolnostima, Josip zapravo izvršava svoj Fiat – Neka mi bude. Upravo kako je i Marija prigodom Anđelova navještenja da će biti Majka Božja, izrekla svoj „Neka mi bude po tvojo riječi“. Tako i Josip“, naglasio je mons. Puljić.

„Isus je rastao u okruženju Marije i Josipa koji su svojim ‘Neka mi bude’ dopustili Bogu da se vrši njegova sveta volja i nije mogao ni on drugačije raditi i razmišljati, postupati, nego tako.

I u najtežim trenucima, kad se u Getsemanskom vrtu znojio krvavim znojem i molio Oče, neka me mimoiđe ovaj kalež, jer, ljudski gledano, nije mogao drugačije reagirati kad je vidio što ga sve čeka; tko će izdržati to razapinjanje, krunjenje, batinjanje – sjetio se toga Neka mi bude. Ne moja, nego tvoja volja. Ta, poslan je za to da izvrši volju Očevu.

„Neka ne bude kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“ (Mt 26, 39). To je bio zadnji Isusov otklon napasti“, poručio je mons. Puljić.

Zahvalio je Isusu za takvu njegovu hrabrost i radikalnost, za majku Mariju i sv. Josipa „kod kojih je otkrio divne uzore kako s Bogom surađivati“.

Uz veliku svetkovinu sv. Josipa otkrivamo veličinu sv. Josipa koji „prihvaća Božji poziv bez prigovora i onda kad ljudskim umom neke stvari i ne shvaća. Ali, spremno i velikodušno sluša i izvršava volju Božju, pa tako neizravno služi velikoj tajni našega otkupljenja i spasenja“, istaknuo je mons. Puljić.

Zamolio je zagovor „toga velikog Božjeg čovjeka, uzornog radnika i izvrsnog Božjeg suradnika koji je bio zemaljski čuvar Isusa i njegove Majke Marije kojem je Bog povjerio svoga Sina, a Marija je kod njega našla mir i povjerenje, pa je Krist, naš Spasitelj i Otkupitelj, postao čovjekom.

Kao svom zaštitniku, kroz stoljeća mu se utjecala i Crkva u Hrvata i njegovom moćnom zagovoru preporučivala svoje obitelji, društvo, Parlament i cijeli narod“, rekao je nadbiskup. Povjerio je zagovoru sv. Josipa obitelji da „molitvom, euharistijom i poslušnošću volji Božjoj u ljubavi, slozi i miru ispune svoje poslanje. Svakome je Bog upisao u naše gene što želi od nas. Samo treba osluškivati onoga koji nas vodi, koji nas je stvorio, iz ništa pozvao u život i želi da se spasimo“, poručio je mons. Puljić.

Moćnoj zaštiti sv. Josipa preporučio je i „duhovne i svjetovne poglavare, našu Domovinu, Europu i cijeli svijet u izazovnim vremenima raznih kušnji i nereda. Neka njegovim  zagovorom zavlada mir i neka kršćanima ne dojadi činiti dobro, kako bi do kraja ostali vjerni Isusu i Katoličkoj Crkvi“ potaknuo je mons. Puljić.

O nastanku župe i crkve sv. Josipa u Zadru

Na kraju mise, don Martin Jadreško, župnik Plovanije, podsjetio je da je župa sv. Josipa nastala u izazovnim društvenim okolnostima. Zadarski nadbiskup Marijan Oblak utemeljio je župu sv. Josipa 5. lipnja 1968., odvajanjem od župe Presvetog Srca Isusova na Voštarnici. No, župa nije bila imala nikakvog prostora za okupljanje naroda, nalazila se na ledini.

No, mons. Oblak uvidio je da na prostor Plovanije dolazi živjeti narod, uglavnom radnici koji su radili u tvornicama koje su se tih godina otvarale u Zadru te je osnovao župu posvećenu Josipu radniku, u nadi da će uspjeti izgraditi crkvu.

„Crkva sv. Josipa bila je prva crkva u Zadarskoj nadbiskupiji koja je izgrađena nakon Drugog svjetskog rata. Dobiti dozvolu da se gradi sakralni objekt tih godina bilo je čudo. Možemo reći da je ta dozvola za gradnju crkve bilo prvo čudo sv. Josipa koje se dogodilo. Crkva sv. Josipa je posvećena na svetkovinu sv. Josipa, 19. ožujka 1975. godine, prostor crkve je otvoren, blagoslovljen i dan Božjem narodu na upotrebu. Tada je to bila rijetkost“, istaknuo je don Martin, rekavši da je vjerojatno i duh Hrvatskog proljeća doprinio da su se dobile potrebne dozvole.

„Svećenici koji su bili prisutni na posveti crkve na Plovaniji kažu da crkva tada još nije bila u cijelosti dovršena. Nije bilo prozora, puhao je vjetar, ali ipak je taj prostor blagoslovljen i već 50 godina na tom mjestu izlijeva se milost na Božji narod“, rekao je don Martin.

Uz nadbiskupa Oblaka, veliku zaslugu u gradnji crkve sv. Josipa ima i tadašnji župnik Plovanije don Šime Sturnela, koji se zauzeo i za gradnju crkve Kraljice Mira u susjednom predjelu Stanovi. Nakon drevne župne crkve sv. Josipa u Obrovcu, na Plovaniji je bila druga crkva u Zadarskoj nadbiskupiji posvećena sv. Josipu. Nakon Domovinskog rata, izgrađena je i crkva sv. Josipa u Zemuniku Gornjem, kao treća crkva u Nadbiskupiji posvećena sv. Josipu.

„Crkva sv. Josipa u Zadru je jedina crkva njemu posvećena pa na svetkovinu cijelog dana hodočasti puno vjernika, obavlja zavjete, prima sakramente i prepoznaje tu crkvu kao milosno mjesto: skromno, jednostavno, baš kao što je bio i sv. Josip“, rekao je župnik Jadreško. Potaknuo je vjernike da čestitaju Dan očeva, „da očevi budu hranitelji i odgojitelji i djecu odgajaju u školi Evanđelja“.

U župi djeluje i zajednica Vjenčić sv. Josipa te se svake srijede u župi misom i molitvom osobito časti sv. Josip. Među koncelebrantima je bio i mons. Šime Perić, dugogodišnji župnik župe sv. Josipa.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

U župi Uzašašća Gospodinova u Pakoštanima u subotu, 15. ožujka, završena je dvodnevna duhovna obnova koju je predvodio fra Stjepan Brčina.

Fra Stjepan je predvodio misno slavlje i klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom. U duhu navještenog Evanđelja, u propovijedi je govorio o potrebi opraštanja na tri razine: drugima, sebi i Bogu.

Ljudi često jedni druge povrijede i pritom zadobiju rane, a to zatvara srce. Neopraštanje ima psihosomatske i duhovne posljedice na čovjeka te je fra Stjepan potaknuo vjernike da se ne boje otvoriti pred Bogom, priznati svoje rane, a ne ih potiskivati. Nekim ljudima je teško osjetiti da je Bog ljubav, jer za svoga života nisu dobili ljubav i nježnost, rekao je fra Stjepan.

„Nastaje problem ako ne liječimo rane i ako ne zacijelimo. To je potencijalno mjesto gdje djeluje Đavao i ne dopušta da se srce iscijeli. Važno je duhovno ozdraviti. Zbog svojih rana i povreda koje nanose jedni drugima, ljudi često ne znaju oprostiti, a onda i osoba koja ne oprašta postaje nezadovoljna“, rekao je fra Stjepan, poželjevši da osobe budu slobodne, da sa čovjekom ne upravljaju rane, bol i Đavao. Onaj tko ne oprosti, sebi nanosi štetu.

„Važno je zacjeljivati osobne, obiteljske, rane mjesta i države. Treba praštati, jer osoba zaslužuje mir. Kad odlučimo oprostiti, zatvaramo rane i suzbijamo djelovanje Zloga na naš život i našu obitelj. Tada Zli nema u čemu vladati“, poručio je fra Stjepan. Upozorio je da čovjek ima sklonost kažnjavati drugoga, da trpi i drugi koji ga je povrijedio, a time sebi škodi. Ako osoba iscijeli svoje rane i radi na sebi, na dobrom je putu i otpornija na djelovanje Sotone, rekao je Brčina.

„Važno je imati mir u srcu i savjesti. Radimo na svom srcu, ne bojmo se. Osobito nas boli ako nas povrijedi bližnji. Bolno je ući u svoju nutrinu i u rješavanje loših odnosa koje osoba ima s nekim. Najgore je ako se potiskuje nešto. Ali, ono što boli, Gospodin liječi. Toga se ne treba bojati“, ohrabrio je fra Stjepan, istaknuvši: „Čovjek ne prašta svojom snagom koja je ograničena, nego na duhovnoj razini, Božjom ljubavlju i snagom, i to je za dobro osobe. Ne bavi se drugima, usredotoči se na sebe, oraspoloži svoje srce da u duhu oprostiš“, potaknuo je Brčina.

Kad je osoba duhovno slobodna da ne osjeća gorčinu, onda će i emocije ozdraviti u odnosu prema drugome, s vremenom, ovisno o dubini rana i povreda. Brčina je potaknuo vjernike da predaju Isusu sve što osjećaju, jer onda nastupa emocionalno ozdravljenje. Kad se oprašta u duhu, može se oprostiti i osobi koja ti nije fizički blizu i pokojnoj osobi, rekao je fra Stjepan.

Nekad je teško i sebi oprostiti, neki ljudi ne mogu oprostiti samima sebi. „Netko je donio krivu odluku u prošlosti, učinio težak grijeh i mnogi  ispovijedaju isti grijeh koji su već ispovjedili – to znači da osoba nije oprostila sebi. Život je blagoslov, kako god težak bio“, rekao je fra Stjepan. Istaknuo je da Bog oprašta i potaknuo da ne sumnjamo u Božju ljubav. Važno je živjeti sadašnjost odnosa, a ne se opterećivati zbog loših odluka u prošlosti.

„Život osobe nije slučajan. Svi su s razlogom tu gdje jesu. Počni cijeniti život i mjesto gdje jesi. Tu te Bog stavio i otkrij zašto si tu stavljen. Ne dajemo sami sebi smisao, mi postojimo za druge. Postajemo sretniji kad živimo jedni za druge, kad ljubimo druge, kad služimo drugima“, poručio je fra Stjepan, rekavši da je loš stav kad se osoba fokusira na svoje rane i od sebe radi žrtvu.

Brčina je rekao kako je prekrasno razmišljati što Bog radi po nekoj osobi i njenom životu. „Svi su stvoreni s razlogom. Ne mrzimo život, što god se dogodilo. Olako se obeshrabrimo, uslijed teškoća. Budimo zahvalni Bogu za dar svoga života“, potaknuo je fra Stjepan. Brčina je rekao kako se neki ljudi ljute i na Boga, pripisuju mu krivicu za neka loša djela koja se dogode.

„Što god nam se događa, Bog će okrenuti sve na dobro. Nemojte se ljutiti na Boga, nego molite Boga da vam da snagu i da ostvari u nama ono za što jesmo, tu gdje jesmo. Nekad ne znamo zašto se nešto događa, ali nije uputno uvijek tražiti odgovor za sve, zašto je nešto. Dobit ćemo odgovore kad tad. Budite strpljivi,  Bog zna što radi“, poručio je fra Stjepan.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Blagdan bl. Alojzija Palića, prvi otkad je Palić proglašen blaženim, proslavljen je u četvrtak, 20. veljače u župi Prikazanja BDM u Kistanjama, gdje je među vjernicima Janjevcima i počela dugogodišnja svakodnevna molitva za proglašenje blaženim i svetim fra Alojzija Palića, Hrvata rodom iz Janjeva.

Svečano večernje koncelebrirano slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama predvodio je mostarsko – duvanjski biskup Petar Palić. Među trinaest svećenika koncelebranata bili su kistanjski župnik Stipe Mustapić, svećenici podrijetlom Janjevci i don Josip Dučkić, nekadašnji župni vikar Kistanja (2002.-2012.),  promicatelj glasa svetosti fra Alojzija još kad je bio župnik u Janjevu od 1989. do 1998. godine.

U Kistanjama je 7. ožujka 2005. službeno počela svakodnevna molitva vjernika za Palićevo proglašenje blaženim, nakon svake večernje mise u tjednu i nedjeljom nakon svih misa. Don Josip Dučkić je bio učinio zavjet da svaku nedjelju slavi misu na tu nakanu te je svaku nedjelju služio misu u 9 sati u župnoj crkvi u Kistanjama, s nakanom da se Alojzije Palić i Serafin Kodić proglase blaženima.

„Srcem punim zahvalnosti okupljeni smo u župnoj crkvi u Kistanjama kako bismo zahvalili Bogu na divnom primjeru, svjedočanstvu i zagovoru svetaca i blaženika. Gospodinu osobito zahvaljujemo za dar svećenika i mučenika bl. Alojzija Palića, koji u zajedništvu s bl. Serafinom Glasnovićem Kodićem i don Antonom Muzićem čini divni trolist Božjih svećenika i mučenika, potomaka najstarije hrvatske dijaspore na Kosovu“, rekao je mons. Palić u obraćanju Janjevcima koji su uslijed teškoća na Kosovu, od 1997. god. nastanili Kistanje u zadarskom zaleđu.

Priznanje molitvenoj zauzetosti i revnosti Janjevaca u Kistanjama za beatifikaciju pripadnika njihove zajednice izrazio je i biskup Palić. „Vama u Kistanjama, zajednici vjernika podrijetlom iz Janjeva, treba odati posebno priznanje i zahvalu što ste, ne samo čuvali i promicali sjećanje na te Božje ugodnike, nego ste strpljivo molili na nakanu da Crkva tu trojicu svojih vjernih sinova nagradi čašću i dostojanstvom oltara“, poručio je biskup Palić Janjevcima, istaknuvši: „Molitva je uslišana i zato danas zahvaljujemo Bogu“.

U kontekstu pokušaja nekih pripadnika s albanske strane da se negira hrvatsko podrijetlo hrvatskih blaženika rođenih na Kosovu, biskup Palić je poručio: „Ljepotu svetosti i mučeništva fra Serafina, don Antona i fra Alojzija i činjenicu njihove pripadnosti hrvatskom narodu i identitetu koju su upili s majčinim mlijekom i obiteljskim odgojem u Janjevu, odnosno Vrnavokolu, i to svjesno živjeli do svoje smrti, ljubeći Crkvu i vjernike među kojima su djelovali, ne mogu zasjeniti nikakve nasilne promjene prezimena, zatiranja nadgrobnih spomenika, nijekanja identiteta. S tim u vezi, neka nam u srcu ponovno odjeknu riječi prefekta Dikasterija za kauze svetaca kardinala Marcela Semerara, koji je na dan proglašenja blaženim fra Alozija Palića i don Gjona Gazullija 16. studenoga 2024. godine u Skadru, u svojoj homiliji rekao da „laži, prijevare i neistine dijele i udaljavaju ne samo od Krista, nego i od braće, od drugih jer laž razjedinjuje, stvara neprijateljstva, svađe, smrt, dok nas istina ne sjedinjuje samo među nama, nego nas sjedinjuje s Gospodinom Isusom, koji je Istina i Život”“, poručio je biskup Palić.

„Fra Alojzije je umro iz ljubavi prema istini i boreći se za očuvanje identiteta i dostojanstva drugih. Nijekanjem njegova vlastitog identiteta kao da mu se ponovno sudi lažima. Molimo njegov zagovor da uvijek znamo štititi ime i dostojanstvo drugih i drugačijih, da ljubimo istinu i praštamo“, potaknuo je mons. Palić.

Biskup je u propovijedi govorio i o značenju mučeništva u povijesti Crkve. „Tisuće i tisuće mučenika predali su se iz ljubavi prema Kristu koji nas je otkupio svojom smrću i uskrsnućem. Slijedili su Isusov primjer koji nas uči da smrt više nije zlo, nego je ona put do mira i istine. Apostoli su išli tim putem, a do danas kršćani slijede taj isti put. Mjesto na kojem su kršćani mučeni uvijek je zauzimalo važno mjesto u iskustvu povijesti kršćanstva“, istaknuo je mons. Palić, podsjetivši da kršćani od početka 3. stoljeća datiraju smrt kršćanskih mučenika. „Kasnije su se počele graditi i crkve nad grobovima mučenika gdje su se njihove relikvije stavljale u oltar i tako posvećivale prostoriju za polaganje njihovih kostiju kako bi vjernici mogli primiti blagoslov. Sve dok postoje progoni i ratovi, bit će i mučenika. A stvarnost mučeništva počiva na dva bitna temelja kršćanske vjere: na primjeru raspetoga, umrloga i uskrsnuloga Krista i na svjedočanstvu apsolutne, besplatne ljubavi koja se slobodno žrtvuje za ono što voli“, istaknuo je biskup Palić.

Pročitana Božja riječ govori o prisutnosti Božje milosti u životu čovjeka te hrabrosti, vjeri i povjerenju u Božju ljubav i providnost. „Sirah piše o osobnoj potrazi za Božjom mudrošću i naglašava da je samo Božja pomoć mogla spasiti njegovu dušu i dati mu snagu da prevlada kušnje života. Iskustvo Siraha je i iskustvo bl. fra Alojzija Palića i mučenika svih vremena. Iako skoro na početku svoga svećeničkog života, fra Alojzije je bio dovoljno obdaren Božjom milošću i mudrošću da shvati kako nema ništa važnije u životu od istine, od dostojanstva ljudske osobe, koje je upisano u srcu svakog čovjeka. Taj dar Božje mudrosti učio je fra Alojzija kako živjeti po Božjoj volji, kako biti pravedan i milosrdan u svakodnevnim situacijama, kako graditi mir i ljubav u svijetu i okolnostima u kojima živimo“, rekao je biskup Palić, istaknuvši da je fra Alojzije „po daru te mudrosti bio siguran da ga Gospodin u trenutku kušnje, boli ili nesigurnosti nije zaboravio, nego ga je podržavao. To je svetost – življena stvarnost Božje prisutnosti u našim životima“.

Razmatrajući navješteno evanđelje, biskup je rekao da je njegova najvažnija poruka “Ne boj se!”. „Isus je više puta rekao tu rečenicu apostolima kada ih je slao da naviještaju. Poput namirnica za njihovo putovanje, Isus daje svojim apostolima neustrašivost! Ta se neustrašivost provlači kroz evanđelje i želi se provući i kroz naše živote! Ona se očitovala i u životu bl. fra Alojzija i kad su ga optuživali i privodili i kad su ga izdvojili iz skupine i skinuli franjevački habit i mučili i kad su ga na kraju ubili. Vjera znači ukrotiti svoje strahove i ne dopustiti im da nas odvedu! Bog drži svoju ruku nad nama“, ohrabrio je biskup Palić.

Isusova rečenica apostolima: „Bojte se onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu“ potiče na oprez. „Svi apostoli, osim jednoga, podnijeli su mučeništvo, odnosno smrt za svoje uvjerenje. Za tadašnje slušatelje to je bila važna rečenica za razumijevanje svjedočanstva vjere apostola! Apostoli su se mogli odreći svega u zemaljskom životu jer nisu dopustili da im se oduzme vjera! Tom se broju svjedoka i Isusovih učenika pridružuje i bl. fra Alojzije“, rekao je mons. Palić, istaknuvši da ta rečenica „mora odjeknuti i u našem danas“.

„Uz fizičke, materijalne stvari, ne bismo smjeli zaboraviti najvažnije: svoju dušu i povjerenje u Onoga koji može ukloniti strah i spasiti nakon smrti. Biti bez Boga bilo bi kao živjeti bez vode! Živjeti bez Boga bilo bi kao zaboraviti disati! Bl. Alojzije koji je svoje mučeništvo podnio u ranim godinama života svjedoči nam da je naš hod kroz život hod, često kroz bespuća pustinje, gdje su Bog i njegovi darovi oaza i vrelo života. Upravo su u vjeri u Boga on i svi Božji ugodnici crpili snagu za svoj život i svoje mučeništvo“, poručio je biskup Palić.

Potaknuo je na molitvu za zagovor Marije, Kraljice mučenika, blaženih fra Alojzija, fra Serafina i don Antona, „da uvijek živimo iz vjernosti i sigurnosti da je Bog s nama i da nas ništa i nitko ne može oteti iz njegove ruke koja nas uvijek nosi, ma što god se dogodilo“.

Župljani su na zid župne crkve postavili veliku sliku bl. Alojzija Palića, 1,20 m x 1,50 m, rad akademskog slikara Ivice Jurčevića iz Tomislavgrada pred kojom se naklonio i biskup Palić.

Biskup Palić je potaknuo janjevačke vjernike da i dalje budu otvoreni životu, vjerni Crkvi i predani Božjoj providnosti, naglasivši da su Janjevci poznati kao zajednica velikih obitelji iz koje potječu i mnoga duhovna zvanja.

Pjevanje na misi predvodio je župni zbor sv. Cecilije pod ravnanjem s. Blažene Delonga. Župljani Kistanja darovali su biskupu Paliću slike Majke Božje, blaženika fra Alojzija i fra Serafina te krunicu.

Iz života fra Alojzija Palića

Fra Alojzije Palić rođen je 14. travnja 1878. u Janjevu u obitelji Tome i Pauline Palić rođ. Đurić. U franjevački red stupio je 23. rujna 1896. godine. Studij filozofije završio je u Skadru, a teološki studij u Bologni i Parmi. Doživotne zavjete položio je 8. prosinca 1901, a za svećenika je zaređen 20. travnja 1902. u Parmi. Po završetku studija, u rodnom kraju djelovao je kao župnik, od 1907. u Bazu u sjevernoj Albaniji i Đakovici na zapadnom Kosovu, a od 1911. do 1913. u Peći i Glođanama. U to vrijeme bio je Prvi balkanski rat, kada su srpski i crnogorski vojnici počinili zločine nad albanskim i drugim nesrpskim stanovništvom Kosova i Albanije, nad muslimanima i katolicima. Kao župnik u Glođanama, fra Alojzije se suprotstavio nasilnom pokrštavanju muslimana od strane pravoslavaca. Uhićen je za vrijeme obavljanja uskrsne ispovijedi na katoličkom groblju. Bio je mučen u zatvoru u Đakovici. Kad se vraćao u župu, crnogorski vojnici zaustavili su ga na putu 7. ožujka 1913., blizu sela Janosh. Fra Alojzije je odbio odreći se katoličke vjere i otkriti sadržaj ispovjedi penitenata te su ga ustrijelili. Nakon nekoliko tjedana pronađeno je njegovo tijelo na mjestu ubojstva i preneseno je u crkvu u Zjum na jugozapadnom Kosovu.

Postupak za beatifikaciju fra Alojzija Palića počeo je u Skadarskoj biskupiji 10. studenog 2002., s 40 mučenika ubijenih iz mržnje prema katoličkoj vjeri, u razdoblju od 1913. do 1974. godine. Dva kosovska Hrvata, fra Serafin Kodić Glasnović iz Janjeva i don Anton Muzić iz Vrnavokola, proglašeni su blaženima 5. studenoga 2016. u Skadru. Papa Franjo proglasio je fra Alojzija Palića blaženim 16. studenoga 2024. godine. Obred beatifikacije u katedrali sv. Stjepana u Skadru predslavio je kardinal Marcello Semeraro, prefekt Dikasterija za kauze svetaca.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Blagdan bl. Alojzija Stepinca u župi bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru proslavljen je u ponedjeljak, 10. veljače svečanim večernjim misnim slavljem koje je u župnoj crkvi bl. Alojzija Stepinca predvodio umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

„Sa Stepincem je postala jača i zemlja Hrvatska koju je toliko poštivao i volio. Za života je ostavio pravi dojam pomazanika Božjega koji je pozvan navješćivati sužnjima oslobođenje, tužnima radost. Hrvatski narod dobio je sigurnost i dar bl. Alojzija kojem se možemo moliti i utjecati u svim životnim potrebama“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je bl. Alojzija volio i poštovao sav hrvatski kler.

Citirao je poznatog američkog biskupa i pisca Fultona Sheena koji je za Stepinca bio napisao: „Stepinac je došao pred komunistički sud kao crkveni duhovni pastir, a izašao je iz sudnice kao vođa svoga naroda i uzoran primjer kako se svjedoči i uspravno stoji“. „Crkvi su uvijek potrebni takvi ljudi. I danas nam trebaju i trebat’ će sutra, oni koji svjedoče i uspravno stoje“, poručio je mons. Puljić.

Nadbiskup je podsjetio kako je prigodom Stepinčevog imenovanja nadbiskupom koadjutorom 3. lipnja 1934., kad ga je pozdravio tadašnji pomoćni biskup Franjo Salis, Alojzije mu je uzvratio riječima: „Zahvaljujem Vam od srca, iako se ne mogu radovati tom imenovanju. Ovo imenovanje za mene je težak križ koji valja nositi ne samo strpljivo, nego dragovoljno i gorljivo“.

Ondašnji Katolički list opisao je imenovanje Stepinca zagrebačkim nadbiskupom riječima: „Mlad je i rese ga velike vrline. Odan je molitvi, srca milostiva prema sirotinji koju ljubi, poput sv. Vinka Paulskog. Pun je apostolskog žara za Kristov križ. Sin je seljačke obitelji, osjećajne duše i pun najsvetijih ideala, pa će znati vjernom puku biti i otac i prijatelj, a svojim sposobnostima će biti žrtva ljubavi za svoj narod“.

Kad se prije 93 godine mladi svećenik Alojzije vratio iz Rima u Hrvatsku, rektor Germanicuma napisao je za Alojzija svoju prosudbu ovako: „Izvrsne naravi u svakom pogledu. U svemu vrlo solidan, istinski pobožan, a u disciplini vjeran i savjestan“.

Bl. Alojzije je veliki sin Katoličke Crkve i hrvatskog naroda koji se očitovao u  trostrukoj ljubavi, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je Stepinac prošao različita životna razdoblja. „Stepinac je bio ratar, zemljoradnik, pa vojnik, regrutiran kad je izbio Prvi svjetski rat i odveden na talijansko ratno bojište te konačno pastir. Sve to učinilo ga je divnim povijesnim likom u kojem su se uskladile i njegove tri velike ljubavi: prema bratu čovjeku bilo koje vjere, nacije i rase, prema domovini, u čemu se nije dao natkriliti ni od koga i prema Božjem djelu, Crkvi katoličkoj“, naglasio je mons. Puljić, rekavši da su „s pozornice svijeta nestali bezbožni režimi fašizam, nacizam i komunizam s kojima se Stepinac uspješno hrvao“.

U svojoj obrani kad je bio suđen, Alojzije je poručio komunistima da se „uzalud protive Bogu i gaze ljudska prava. Providnost će na kraju povijesti izreći svoj sud“.

„Zahvaljujemo Bogu da smo bili suvremenici veličanstvenog bogoslužja u Mariji Bistrici 1998., kad je povijest presudila Stepincu u korist. Ivan Pavao II. poručio je tada: ‘Ovo je povijesni događaj u životu Crkve i vašeg naroda. Podnijevši okrutnosti komunističkog sustava, jedan od najistaknutijih likova Katoličke Crkve, kardinal Alojzije Stepinac sada se povjerava sjećanju svojih sunarodnjaka, s blistavim znamenjem mučeništva’“, podsjetio je mons. Puljić, rekavši da je Stepinac u euharistiji nalazio snagu i okrepu, u zajedništvu Crkve koju je neizmjerno štovao i branio te je među nama prisutan i po svojim svetim moćima.

Nadbiskup je istaknuo zasluge i Stepinčeve majke Barbare. „Ona je bila presudna u njegovom ljudskom i svećeničkom odrastanju. Majka Barbara je žrtvom, postom i ustrajnom molitvom isprosila njegovo zvanje. Kad je rodila Alojzija, predala ga je Bogu, zavjetovala ga, a nikome to nije rekla. Svakog tjedna tri dana je postila o kruhu i vodi i molila da Alojzije postane svećenik. Kad je na krštenju došao župnik koji ga je krstio i vidio na kolijevci krunicu, rekao je: ‘Ovo će dijete vjerojatno jednom postati svećenik’“, rekao je mons. Puljić.

Kad je Stepinac bio na bojištu, granata je pala blizu njega i zatrpala ga zemljom. Mislili su da je mrtav te su njegovoj kući poslali brzojav da je Alojzije poginuo, a u rodnoj župi imali su i misu zadušnicu. No, nakon dva mjeseca opet je došao brzojav da je Stepinac živ, bio je zarobljen. Tada su u župnoj crkvi pjevali Tebe Boga hvalimo, rekao je mons. Puljić. Nakon vojske i oslobađanja iz zatvora, po povratku kući, Alojzije je upisao Agronomski fakultet. Studirao je jedan semestar i s tatom je obrađivao zemlju. U međuvremenu je upoznao učiteljicu Mariju Horvat i ponudio joj brak. Razmijenili su pisma, Alojzije je njoj napisao devet pisama, a Marija njemu dvanaest pisama.

„Sva pisma su sačuvana, divno svjedočanstvo plemenite duše Alojzija koji se ponašao tako da ga je zaručnica Marija nazivala ‘fratrićem’. Rekla je: ‘On bi samo molio’. Nakon nekog vremena, Marija je vidjela da Alojzije ipak želi nešto drugo  i prekinuli su zaruke. Nekoliko mjeseci potom, u svojoj 26. godini života, Alojzije se javio na bogosloviju. Poslali su ga u Rim da završi studij i vratio se s dva doktorata, iz filozofije i teologije. Njegova majka nastavila je postiti i moliti“, rekao je mons. Puljić.

Uz majku Barbaru, Stepinac je ljubio i druge dvije majke, Crkvu i domovinu Hrvatsku, rekao je nadbiskup. „Zapisao je da što duže promatra otajstvo Crkve, to mu je ona draža i milija. Kao svećenik i nadbiskup nastojao je predstavljati i zastupati poniznu i slobodnu Crkvu, poniznu pred malenima, patnicima, progonjenima, a slobodnu pred velikim moćnicima i silnicima ovoga svijeta. Pismeno je posvjedočio da bi dao i stotinu života, samo da živi Crkva Božja“, istaknuo je mons. Puljić.

Naglasio je da su komunisti jedva čekali da Stepinac ode u inozemstvo, ali on je rekao: ‘Ja ostajem ovdje, sa svojim narodom koji trpi. Ostajem i ja trpjeti i patiti’. „Nije otišao od svoga stada, premda su komunisti sve poduzimali da napusti Hrvatsku. Francuski dnevni list La Croix napisao je da „kardinal Stepinac spada među heroje suvremene Crkve jer je ostao sa svojim narodom kako bi ga podržavao svojom prisutnošću i ulijevao snagu svojim primjerom šutljive patnje“.

„Povijest ga je upisala u niz najhrabrijih biskupa Europe užasnog vremena bezbožnih ideologija nacizma, fašizma i komunizma. Kad je Stepinac umro, tadašnji pariški nadbiskup je napisao: ‘Ponosimo se ovim velikim kardinalom koji je mučenik modernog vremena’“, rekao je mons. Puljić, poručivši da je ime Stepinac za hrvatski narod „velika i snažna poruka istine i dobrote, poruka vjernosti Bogu, Crkvi i čovjeku, poruka ljubavi prema svom narodu“.

Župa bl. Alojzija Stepinca u Zadru je prva župa u Hrvatskoj posvećena Stepincu, a za vrijeme mise na oltaru nalazio se i relikvijar s moćima bl. Alojzija Stepinca.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić