Svečano misno slavlje na blagdan sv. Josipa radnika u filijalnoj crkvi sv. Josipa radnika u Zemuniku Gornjem u petak, 1. svibnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo važnost duhovne dimenzije rada i sustvaralačke suradnje čovjeka s Bogom u ostvarenju njegovog životnog poziva. Sv. Josip je primjer kako rad biva važan i ozbiljan, ali istodobno prožet vjerom, poručio je nadbiskup, dodavši da takav rad „postaje uravnotežen odnosom punog povjerenja s Bogom i usmjeren prema ljubavi. Na tom putu čovjek radi marljivo i odgovorno, ali zadržava unutarnju slobodu, jer zna da njegov život ima dublji smisao koji ne ovisi o materijalnom uspjehu, nego o vjernosti Božjem planu, smislu života i Bogu koji je konačni cilj njegovog postojanja“, poručio je mons. Zgrablić. Tako čovjek, nositelj rada, kroz svoj trud izražava što jest – slika Božja, ljubljeno dijete Božje i sudjeluje u velikom stvarateljskom djelu koje Bog povjerava čovjeku, pozivajući ga da svijet ne samo koristi i iskorištava, nego da ga obrađuje s ljubavlju i čuva s odgovornošću, rekao je nadbiskup.

Takvo poimanje rada rađa dubljim razumijevanjem kršćanskog poziva koji zahvaća cijeli život, pa i rad, „jer vjera ne ostaje zatvorena u molitvi ili liturgiji, nego se proteže na sve dimenzije svakodnevice, prožima odnose, odluke i rad te daje smisao i onome što se čini malim i neznatnim“, poručio je mons. Zgrablić.

Sv. Josip poučava duhovnosti rada koja „oblikuje srce koje zna prepoznati Božju prisutnost u svakodnevnim zadacima, koje prihvaća odgovornost ozbiljno i s predanjem, ustraje i kad se čini nemogućim, ostaje vjerno i kad se čini da trud prolazi nezapaženo, koje u svemu traži priliku da očituje ljubav prema Bogu kroz savjesnost, poštenje i strpljivost.

U svjetlu vjere, i najjednostavniji poslovi, koji se ponavljaju iz dana u dan i mogu postati monotoni, zadobivaju novu dubinu. Rad tako postaje dio većeg Božjeg plana koji nadilazi trenutak, dio puta koji vodi prema ispunjenju i života usmjerenog prema Bogu“, istaknuo je predvoditelj slavlja. Sv. Josip u svojoj skrovitoj i vjernoj službi pokazuje put koji traži vjernost Božjem pozivu. „Tako rad zadržava svoju vrijednost, jer postaje sudjelovanje u Božjem stvaralačkom djelu koje traje i danas, u kojem Bog uključuje čovjeka kao suradnika, koji svojim rukama, umom i srcem doprinosi izgradnji svijeta koji nosi trag Stvoriteljeve dobrote“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Sv. Josip uzdržava Svetu obitelj, u skromnosti nazaretske radionice preuzima odgovornost za kruh i sigurnost onih koje mu je Bog povjerio, u jednostavnosti svoga stolarskog zanata osigurava svakodnevni život za Isusa i Mariju. Takav rad „nije obilježen samo zaradom, brojčanim uspjehom i priznanjem, nego samozatajnom postojanošću, strpljivošću i dubokom unutarnjom snagom koja izvire iz ljubavi i vjere prema Bogu“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da takva jednostavnost često ostaje skrivena svijetu.

U tom kontekstu, naglasio je da „dostojanstvo rada ne proizlazi iz njegove vidljivosti, iz veličine ostvarenja i priznanja koje čovjek može primiti, nego iz dubine nakane koja ga pokreće, iz Božjeg plana koji ga nadahnjuje i iz svijesti da rad postaje dio odnosa s Bogom koji vidi u skrovitosti, prepoznaje vjernost i blagoslivlja što je učinjeno s predanjem za Dobro i žrtvom za drugoga“, poručio je nadbiskup. Takav rad biva „prostor u kojem čovjek ne oblikuje samo svijet, nego i vlastito srce, svoje stavove, svoju vjernost i sposobnost darivanja. Tako svaki napor, odgovornost i ustrajnost postaju prilika za rast u svetosti, u kojoj se život usklađuje s Božjom voljom i ono naizgled obično i koje se svakog dana ponavlja, može se preobraziti u susret s Bogom koji djeluje u skrivenosti i jednostavnosti.

U takvom razumijevanju rada čovjek se ne promatra podložnim ekonomskim zahtjevima rada, da se gubi u ritmu obveza, nego kao svjesna i slobodna osoba koja svojim odlukama oblikuje život te u svoje djelovanje unosi razum, srce i savjest i prepoznaje da njen rad ima smisao, jer je povezan s njenim dostojanstvom koji proizlazi od Boga i pozivom kojeg mu je Bog uputio“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo potrebu prepoznavanja rada kao prostora susreta s Bogom gdje se oblikuje čovjekovo srce i gdje se svakodnevica puna obveza i briga prožima smislom koji nadilazi produktivnost i napor.

Sveti Josip u nazaretskoj svakodnevici, u radu koji je bio samozatajan, postojan i odgovoran prema Isusu i Mariji, pokazuje „ljepotu rada koji proizlazi iz ljubavi i prožet je sviješću o Božjoj prisutnosti i vodstvu u životu. Takav rad ne iscrpljuje čovjeka u nutrini, nego ga izgrađuje, oblikuje i vodi prema punini života“, naglasio je nadbiskup.

Upozorio je na opasnost da rad izgubi svoju dublju dimenziju i bude sveden na mjerljive rezultate, učinkovitost, zaradu, korist i povećavanje produktivnosti. Tada se vrijednost osobe procjenjuje prema onome što proizvodi i postiže u očima društva.

„Takvo shvaćanje dovodi do isključivanja i previđanja onih koji ne mogu sudjelovati u tom ritmu – bolesnika, starijih, osoba s invaliditetom i djece – kao da njihova vrijednost ovisi o njihovoj produktivnosti. Time se prešućuje temeljna istina: čovjekovo dostojanstvo ne proizlazi iz onoga što čini, nego iz onoga što jest“, poručio je nadbiskup.

„Kad se rad promatra isključivo kroz produktivnost i isplativost, blijedi svijest o čovjeku obdarenom dostojanstvom koje ne ovisi o učinku ni o materijalnoj koristi, nego izvire iz njegove bîti da je stvoren na Božju sliku i da ga je Bog pozvao u život zbog ljubavi.

Zato dostojanstvo bolesnika koji ne mogu raditi, staraca čija snaga slabi, osoba s invaliditetom suočenih s ograničenjima ili djece koja se razvijaju, ostaje jednako i neumanjeno. Njihova prisutnost podsjeća društvo da vrijednost života nije u proizvodnji, nego u  postojanju i odnosu s Bogom i drugim ljudima“, poručio je nadbiskup.

Kad se rad pretvara u zahtjev koji ne poznaje granice, u ritam „još više i brže“, tada ne ostavlja prostor za odmor, prijateljske odnose, za brigu o slabijima, razumijevanje, molitvu i duhovni život. U takvom svijetu ugroženi su oni koji ne mogu pratiti taj tempo, jer su gurnuti na rub ili se smatraju teretom za društvo, upozorio je mons. Zgrablić.

„U logici „više i brže“ osoba počinje osjećati da ga vlastiti rad pritišće, zarobljava i oduzima mu slobodu. U radu kao isključivoj produktivnosti čovjek se udaljava od sebe jer prestaje slušati dubinu vlastitog srca i razlikovati bitno od prolaznoga. Prestaje prepoznavati vrijednost krhkosti, ovisnosti i međusobne povezanosti vidljivih u životu bolesnih, starijih, djece i osoba s invaliditetom. Time se gubi i sposobnost prepoznavanja prisutnosti Boga koji poziva na zajedništvo. Rad tada više ne izgrađuje osobu, nego je troši; ne vodi prema punini zajedništva s Bogom i međusobno, nego vodi prema iscrpljenosti.

Razlog takvog izobličenja rada je u zaboravu osobne duhovne dimenzije. Kad iz rada nestane svijest da je on sudjelovanje u Božjem djelu, kad se izgubi pogled prema Bogu kao konačnom cilju, rad ostaje zatvoren u granicama ovoga svijeta i preuzima ulogu koja mu ne pripada“, upozorio je nadbiskup, rekavši da tada rad postaje mjera vrijednosti života, a oni koji ne mogu „proizvoditi“ bivaju obezvrijeđeni.

„No, dostojanstvo svake osobe, bez obzira na snagu, zdravlje, dob ili sposobnosti ostaje uvijek isto i neotuđivo, jer je ukorijenjeno u njenoj bîti darovanoj od Boga Stvoritelja i Isusovom djelu otkupljenja. Neka nam sveti Josip Radnik pomogne da u radu prepoznamo Božji dar i poziv, da u svakodnevici otkrijemo prostor susreta s Bogom i da u svemu što činimo ostanemo vjerni Bogu koji nas vodi putem koji ima svoje ispunjenje u vječnosti“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Nakon mise, nadbiskup je predvodio procesiju s kipom sv. Josipa kroz središte mjesta. Bio je to prvi pohod nadbiskupa Zgrablića toj crkvi za koju je zemunički župnik don Gašpar Dodić rekao da je zadnjih godina uloženo u njenu obnovu, zahvaljujući i sredstvima Općine Zemunik Donji na čelu s načelnikom Ivicom Šarićem koji je također bio na tom misnom slavlju.

Zemunik Gornji je rodno mjesto zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe čiji se kip nalazi na trgu na početku ulice koja vodi prema župnoj crkvi sv. Josipa Radnika.

I.G.

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ines Grbić

Župljani župe Rođenja BDM iz Privlake hodočastili su u subotu, 18. travnja u Luku na Dugi otok, rodno mjesto Sluge Božjeg don Eugena Šutrina koji je bio župnik u Privlaci.

Hodočašće 115 vjernika počelo je misom u privlačkoj župnoj crkvi koju je predvodio privlački župnik don Žarko Relota. Plovidba brodom od Privlake do Luke trajala je dva i pol sata.

Na putu prema Dugom otoku Privlačanci su se zaustavili ispred lokacije Sebačevo u Privlaci, kod mjesta na kojem je u more bilo bačeno tijelo don Eugena, nakon što su ga 26. studenog 1945., u noći, ubila dvojica komunista. Na tom mjestu molitvu je predvodio župnik Relota, a u ime župljana, vijenac u more bacio je Gašpar Begonja, načelnik Općine Privlaka.

Roko Surić, privlački župljanin, na brodu je pročitao životopis don Eugena i ulomke iz svjedočanstva osobe koja je još živa, a 1945. godine je bio desetogodišnji dječak, župljanin Privlake.

On u svom svjedočanstvu – dopisu kojeg je poslao Zadarskoj nadbiskupiji, piše kako se sjeća dolaska don Eugena u Privlaku kao župnika i njegove prve mise koju je kao privlački župnik slavio na svetkovinu Krista Kralja, 24. studenog 1945. godine. Taj svjedok je napisao i što se govorilo među narodom kad su čuli da je Šutrin ubijen, svega šest dana nakon što je došao u Privlaku za župnika te kako su bile napete okolnosti tih dana u Privlaci, u tom vremenu komunističke represije. To je svjedočanstvo prvi put pročitao zadarski nadbiskup Milan Zgrablić u propovijedi mise koju je predvodio u Luci na Dugom otoku na korizmenom hodočašću Zadarske nadbiskupije 29. ožujka 2025. godine, povodom 80. godišnjice mučeničke smrti don Eugena.

Privlačka župljanka Emina Kršlović na brodu je pročitala pjesmu “Golub mira i ljubavi” koju je napisala 2008. godine.

Po dolasku u Luku, hodočasnike iz Privlake pozdravila su zvona lučke župne crkve sv. Stjepana, a vjernici su pjevali pjesmu ‘Do nebesa nek se ori’, autora o. Petre Perice koji je mučenički ubijen na Daksi, a bio je duhovnik don Eugena.

Hodočasnike su dočekali lučki župnik don Frane Šindija i župljani. Svi su se okupili kod grobnice don Eugena koja se nalazi na groblju pokraj župne crkve sv. Stjepana, gdje je molitvu odrješenja za pokojne predvodio župnik Šindija.

Privlački župljani na grob don Eugena položili su mramornu Spomen – ploču na kojoj, ispod znaka križa, piše: „Nezaboravljenom privlačkom župniku don Eugenu Šutrinu, povodom 80. godišnjice mučeničke smrti, župljani Privlake“.

U znake zahvale za njegovu župničku službu u Privlaci gdje je i ubijen, Privlačanci su donijeli u Luku i uokvireni portret don Eugena, sliku križa i cvijeće. Susret je bio u duhu molitve i zahvale za Šutrinovu mučeničku žrtvu i hrabro svjedočanstvo vjere u teškim okolnostima Drugog svjetskog rata. Nakon molitve kod groba, lučki župljani i hodočasnici okrijepili su se u druženju ispred župnog dvora.

Privlačanci su htjeli hodočastiti u Luku u studenom 2025., no tada ih je  omelo nevrijeme, pa su to učinili pet mjeseci poslije. Povod je 80. godišnjica mučeničke smrti don Eugena Šutrina koji je nositelj skupine Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje je pokrenut proces beatifikacije.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Andrijana Surić

Srećko Kulaš Ćećo, sakristan u župi sv. Kuzme i Damjana u Polači, dobio je Priznanje pape Lava XIV., datirano 12. travnja 2026., na kojem piše kako mu Papa udjeljuje svoj apostolski blagoslov za njegovu dugogodišnju službu sakristana.

Srećko (76) je sakristan u Polači četrdeset godina, skoro polovicu svoga života. Na kraju misnog slavlja u nedjelju, 12. travnja, u polačkoj župnoj crkvi, Zahvalnicu su mu uručili don Ivan Perković, župnik Polače i dvije župljanke u narodnoj nošnji. Bio je to dirljivi trenutak za sve na misi, u poštovanju za Srećka koji je i u toj prigodi pokazao svoju skromnost i kojem su potekle suze kad mu je Priznanje uručeno.

„Odlučili smo, župnik i suradnici, tražiti papinski blagoslov za Srećka jer je 40 godina posvećen radu u crkvi, pored svega čime se bavio u životu. Kuća mu je bila sasvim srušena u Domovinskom ratu, iz temelja je podizao novu“, rekao je don Ivan. Istaknuo je kako mu je drago da je na papinskoj povelji napisana baš riječ „sakristan“ i da piše kako Papa udjeljuje blagoslov „za sakristansku službu Srećku Kulašu Ćeći“, na što je ponosna cijela župna zajednica u Polači.

Na Priznanju na kojem se nalazi i Papina slika, piše da Lav XIV. Srećku „od srca udjeljuje apostolski blagoslov“ i želi mu „daljnju božansku pomoć kako bi mogao nastaviti obavljati svoju dužnost“. Zahvaljuje mu za obavljanje te službe kojom svjedoči „radostan i autentičan kršćanski život i ljubav prema Crkvi“

Don Ivan je istaknuo da Srećka poznaju cijeli Ravni kotari, i on ga je poznavao  dok je bio dugogodišnji župnik u Kistanjama. Pohvalio je Srećkovu osobnost, rekavši da je Srećko „jako skroman, dobar i vrijedan čovjek, kojem nije ništa teško učiniti“.

Srećko je doživio Priznanje od Pape kao veliki dar i nagradu za svoj trud, „da je netko, i to vrhovni poglavar Crkve, na taj način prepoznao njegov cjeloživotni rad za Crkvu“, a on se osjeća „običnim, malenim čovjekom“ u jednoj župi.

„Nisam mogao zamisliti da ću to doživjeti. Župnik me s oltara pozvao da dođem, na kraju mise, nisam ni reagirao odmah, počeli su me iz zbora gurkati da idem do oltara. Nisu ni drugi znali o čemu se radi. Kad mi je don Ivan pred svima dao veliku uokvirenu zahvalnicu i rekao da je od Pape, župljani su zapljeskali, a ja zaplakao“, rekao je Srećko, koji je u crkvi pomagao župniku i kao ministrant od svoje šeste godine.

Srećko je rekao da je sretan zbog toga Priznanja, ali i istaknuo kako „ništa u životu ne vrijedi ako osoba nije dobar čovjek. Jedino je važno biti dobar u srcu i sve se to nekako vrati“.

Srećko je stolar te je za crkvu radio i križeve, klupe, ambon. Pristao je biti sakristan u Polači još dok je radio u Vrani i imao puno drugog posla te podizao obitelj. Rekao je da je sretan što ga župnik Perković i dalje želi za sakristana. Nikad nije tražio da mu se plati služba koju obavlja te nesebično pomaže u održavanju crkve sve godine dok je sakristan.

U četrdeset godina, kao sakristan služio je za vrijeme pet zadarskih nadbiskupa: Mate Garkovića, Marijana Oblaka, Ivana Prenđe, Želimira Puljića i Milana Zgrablića.

Srećko je otac četvero djece i djed jedanaestero unučadi, a kao član polačkog KUD-a ‘Gradina’ proputovao je velikim dijelom Europe. Udovac je četiri godine. U emotivnom i zahvalnom sjećanju za dar svoje pokojne supruge Kose, Srećko je rekao da je bila „divna, vrijedna; dvije godine nije prestajao plakati kad je ona umrla“. U tom kontekstu, njegova angažiranost u crkvi dodatno mu znači i ispunjava njegove dane, pokazujući koliko je i u toj dobi vitalan, čiju gostoljubivost i raspoloživost poznaju cijeli Ravni kotari.

Ines Grbić / Lada Burčul

Foto: Župa Polača

Misno slavlje na uočnicu svetkovine sv. Josipa, ujedno i završetak Velike devetnice u pobožnosti devet srijeda svetom Josipu, u srijedu, 18. ožujka, u župnoj crkvi sv. Josipa na Plovaniji u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje o odnosu Isusa s Ocem koji o dubini tog božanskog zajedništva kaže: „Otac moj sve do sada radi, pa i ja radim“, nadbiskup je rekao da je to „pogled na Boga koji nije daleki i ravnodušni promatrač svijeta, nego neprestano djeluje u Isusovom životu, u povijesti čovječanstva, u vremenu; Bog koji stvara, održava naš život i sve što postoji, zauzima se za naše dobro, podiže nas kad padnemo i uvijek iznova nam otvara put dobra i vječnog spasenja“, rekao je mons. Zgrablić.

Sin ne čini ništa sam od sebe, nego ono što vidi da čini Otac, „jer između Oca i Sina postoji duboko jedinstvo ljubavi i povjerenja, u kojem Sin potpuno prihvaća Očevu volju i vrši je u životu. U toj dinamici slušanja, povjerenja i poslušnosti može se prepoznati i život sv. Josipa, koji u Evanđelju ne izgovara nijednu riječ, ali čiji život postaje snažno svjedočanstvo vjere i predanja Bogu“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da je Josip pravedan čovjek koji je svoj život oblikovao prema onome što mu je Bog objavljivao.

„Kad mu anđeo u snu objavljuje da uzme Mariju za svoju ženu, premda ne razumije do kraja otajstvo koje se događa pred njegovim očima, Josip ne zatvara svoje srce pred Božjom riječju, nego ustaje i prihvaća Mariju, pokazujući tako spremnost da Božju volju stavi iznad vlastitih planova i očekivanja.

Kad mu Bog u drugom snu govori da mora bježati u Egipat kako bi zaštitio dijete Isusa od Herodove prijetnje, Josip ne oklijeva niti traži sigurniji i lakši put, nego odmah ustaje u noći i kreće na put neizvjesnosti, ujedno i put povjerenja u Božju providnost.

Kad mu objavljuje da se može vratiti u svoju zemlju, on ponovno poslušno prihvaća Božji plan i nastavlja živjeti u skrovitosti Nazareta, daleko od velikih događaja i pozornice svijeta, ali duboko uključen u Božji plan spasenja“, rekao je predvoditelj slavlja.

Istaknuo je da sve to otkriva kako „sv. Josip ne pokušava upravljati Bogom niti prilagođavati Božju volju svojim planovima, nego s poniznošću dopušta da Bog vodi njegov život. On ne postavlja uvjete Bogu, ne traži od Boga da potvrdi njegove planove, nego otvara srce kako bi prihvatio ono što Bog od njega traži.

Mi često činimo suprotno. Naše molitve ponekad više nalikuju popisu želja nego povjerenju u Božju volju. Molimo da se stvari odviju kako smo mi zamislili: da se problemi riješe na naš način, da ljudi postupaju kako mi želimo, da se naši planovi ostvare bez prepreka. Kao da nesvjesno očekujemo da Bog blagoslovi naš plan, umjesto da mi tražimo i prihvatimo njegov plan za nas“, upozorio je nadbiskup, rekavši da sv. Josip pokazuje drugačiji put.

„Put vjere ili naša molitva nije pokušaj da Boga uvjerimo u ono što mi želimo, nego spremnost da dopustimo Bogu da oblikuje naše srce i naše planove prema najvišem dobru koje je Bog nama namijenio. U otvorenosti i predanju Bogu rađa se mir, jer više ne nosimo sami teret upravljanja svime, nego dopuštamo da Bog vodi naš život, kao što je vodio život sv. Josipa“, poručio je mons. Zgrablić.

Podsjetio je da je papa Franjo govorio o sv. Josipu kao o „svecu iz susjedstva“, „čovjeku koji ne privlači pozornost velikim riječima ili izvanrednim djelima, nego živi jednostavno, u svakodnevnom radu i odgovornostima – ali upravo u toj skrovitosti postaje nezamjenjivi suradnik u Božjem djelu spasenja“.

„Josip nije bio prorok koji govori mnoštvu, apostol koji putuje svijetom i propovijeda narodima, učitelj koji okuplja učenike oko sebe; on je bio tesar iz Nazareta, zanatlija, čovjek koji je radio svojim rukama, brinuo se za svoju obitelj i u tišini živio vjernost Bogu.

Upravo u toj jednostavnosti njegovog života je velika poruka za sve nas. Jer većina ljudi neće učiniti velika djela koja će svijet primijetiti, nego žive u svakodnevnim okolnostima – u obiteljima, na radnim mjestima, u brigama i odgovornostima koje često ostaju neprimijećene; ali upravo u toj svakodnevici Bog želi djelovati i pretvoriti običan život u prostor svetosti“, poručio je mons. Zgrablić.

Isus je u radionici promatrao rad svog zemaljskog oca Josipa, njegovu marljivost, strpljenje, odgovornost i učio kako se rad živi s dostojanstvom i poštenjem, rekao je nadbiskup. Sv. Josip je zaštitnik rada i radnika, „jer je svojim životom pokazao da rad nije samo način zarađivanja za život, nego i način sudjelovanja u Božjem stvarateljskom djelu“.

„Josip nije samo svetac rada, nego i čuvar života. Život koji dolazi od Boga u povijesti je bio povjeren i jednoj ljudskoj brizi – brizi svetog Josipa. Bog je povjerio svoje Dijete jednom čovjeku. Kakvo povjerenje Božje u čovjeka! Kakva odgovornost čovjeka Bogu!

Josip nije bio izvor tog života, jer je Isus Sin Božji, ali mu je bilo povjereno da taj život štiti, odgaja, brani i čuva. On štiti dijete od Herodove prijetnje, vodi obitelj u izbjeglištvo i svojim radom osigurava svakodnevni kruh za Svetu obitelj. Zato Crkva naziva sv. Josipa čuvarom Isusa i Marije, ali i zaštitnikom Crkve, jer kao što je nekad čuvao Svetu obitelj, tako i danas čuva Božji narod“, poručio je mons. Zgrablić.

Istaknuo je da u svijetu punom buke, rasprava i neprestanog govora, sv. Josip podsjeća na važnost tišine pred Bogom u kojoj srce postaje osjetljivo za Božju riječ. „Josipova šutnja nije prazna ni ravnodušna, nego šutnja čovjeka koji sluša Boga. Papa Pavao VI. je rekao da je Josipov govor „jezik tišine“, jer njegova šutnja otvara prostor Božjem glasu i rađa spremnost na poslušnost“, rekao je nadbiskup.

Zamolio je zagovor sv. Josipa da i nas nauči toj dubokoj školi života: da poput sv. Josipa „naučimo slušati Boga u slušanju njegove Riječi i sabranosti, vjerno živjeti svoje svakodnevne obveze, raditi pošteno i odgovorno, čuvati život koji nam je povjeren i tražiti ne svoju volju, nego volju Oca koji nas ljubi“.

U župi sv. Josipa na Plovaniji djeluje deset molitvenih Vjenčića prečistog srca Josipova, što je najviše u Hrvatskoj. Svaki Vjenčić okuplja trideset članova od kojih se svaki obvezao svaki dan moliti sv. Josipu i postiti jedan dan u mjesecu na mnoge nakane.

Zadarski štovatelji sv. Josipa iz te župe bili su ohrabrenje da se duhovnost Vjenčića prečistog srca Josipova osnaži u Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu kao središnjici te duhovnosti te je u zadnjih pet godina osnovano 255 Vjenčića sv. Josipa koji okupljaju 10 000 registriranih molitelja sv. Josipa u Hrvatskoj i svijetu.

I.G.

Foto: Ines Grbić

Korizmenu duhovnu obnovu u ponedjeljak, 9. i utorak, 10. ožujka, u župnoj crkvi sv. Ivana i Pavla u Petrčanima, predvodio je fra Bojan Rizvan, župnik župe Presvetog Srca Isusova u Zadru.

Fra Bojan je naglasio da bismo korizmu trebali iskoristiti da se kroz post naučimo ispravnom odnosu prema vlastitom životu, da se kroz molitvu znamo posvetiti Gospodinu Bogu, a kroz bratsku ljubav da se znamo darovati onima kojima smo poslani, s kojima smo pozvani graditi svoj vlastiti život.

Prvi dan duhovne obnove fra Bojan je posvetio važnosti „riječi“. Služiti se riječima čudesan je dar – mi se sporazumijevamo po riječima koje izgovaramo, kroz komunikaciju izričemo sami sebe. Po riječi stvaramo našu kulturu, oblikujemo svoje odnose – zato je važno je shvatiti snagu riječi. Riječ može biti iscjeljujuća; ako se koristimo dobrim riječima, možemo nekoga iscijeliti. Jednako tako, riječ ima snagu uništavanja – neprimjerena riječ može uništiti čovjekovu nutrinu. Riječ kao što izgrađuje, isto tako može razgrađivati, uništavati, povrijediti. Baš zato smo pozvani paziti na riječi koje izgovaramo u svakodnevnom životu.

Drugi dan duhovne obnove bio je posvećen 15. poglavlju Lukinog evanđelja – prispodobi o milosrdnom ocu.

Analizirajući rečenicu po rečenicu toga, po nekima jednog od najljepših tekstova Evanđelja, fra Bojan ga je povezao s aktualnim trenucima našeg života.

Isus u toj prispodobi govori o odnosima – mi kroz naše odnose očitujemo koliko živimo istinu evanđelja i koliko smo spremni riječ koja nam je navještena utjeloviti u svoj vlastiti život. Grijeh nije ništa drugo nego reći Bogu Ocu: ‘Ja mogu bez tebe’. Grijeh nam se čini privlačan i moćan, a zapravo nas baca na dno. Bog nam daje slobodu i On je nemoćan pred našom slobodom; Bog nas ne želi zarobiti, On nas želi osloboditi. Bog, naš milosrdni Otac, po svome praštanju obnavlja naše dostojanstvo, a naše pokajanje početak je novoga života.

Važno je da prepoznamo sebe kao one koje Gospodin traži, koje Gospodin želi u svojoj blizini, da budemo na njegovu sliku i priliku. Istovremeno, ukoliko živimo u Božjoj blizini moramo imati sućutno srce i biti radosni ako se netko vrati u Božji zagrljaj.

Korizmena duhovna obnova u župi održana je jedanaestu godinu za redom.

Tekst i foto: Irena Nemarić

Don Antun Sente, rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu, pohodio je župu sv. Josipa na Plovaniji u Zadru u utorak, 24. veljače, u podršci promicanju pobožnosti Vjenčića prečistog srca Josipova i ususret proslavi blagdana sv. Josipa.

Rektor Sente predvodio je molitvu krunice sv. Josipu, misno slavlje, a nakon mise je održao prigodni nagovor te se susreo i osobno sa zadarskim štovateljima sv. Josipa koji su osobito doprinijeli širenju pobožnosti Vjenčića sv. Josipa u Hrvatskoj.

O Vjenčiću prečistog srca Josipova

“Vi iz župe sv. Josipa na Plovaniji u Zadru bili ste nam veliko ohrabrenje u Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu u širenju pobožnosti molitvenog Vjenčića prečistog srca Josipova.

Premda smo se u početku vaš župnik don Martin Jadreško i ja pitali: ‘Što je to sad, što to treba?’, dali smo se voditi u tome sv. Josipom i već ubiremo plodove te zaista velike duhovne stvarnosti.

U mom promišljanju, baš vaše svjedočanstvo iz Zadra bilo nam je poticaj, da smo rekli: ‘Gle, to je prava stvar, idemo to dalje razvijati!’. I sad uopće nema nikakvih upitnika, nego hrabro sa sv. Josipom dalje! Vi u župi Plovanija imate najviše u Hrvatskoj gdje je ta pobožnost prisutna, molitvenih vjenčića sv. Josipa na jednom mjestu – njih deset!

U zadnjih pet godina osnovali smo 255 Vjenčića sv. Josipa, od kojih u prosjeku svaki ima od 31 do 40 osobu; 31 molitvenog člana koji se obveže da će jedanput mjesečno molitveno dežurati, postiti i moliti zagovor sv. Josipa. To je sveukupno više od 10 000 ljudi, registriranih molitelja Vjenčića sv. Josipa koji djeluju u Hrvatskoj, ali i među vjernicima u svijetu. To je uistinu velika snaga i poseban znak današnjeg vremena!

Pristupam tome s velikim poštovanjem. Teško je ako se oslanjamo samo na svoje ljudske snage, ali dragi Bog to vodi zagovorom sv. Josipa. To je jedan poseban znak”, poručio je don Antun zadarskim moliteljima sv. Josipa i potaknuo da se i dalje razvija ta pobožnost za dobro duša i Crkve, “hrabro dalje sa svetim Josipom“.

Svaki Vjenčić mora imati duhovnika; na Plovaniji je njihov duhovnik župnik Jadreško. Svaki molitelj u jedan, svoj određeni dan u mjesecu, posti o kruhu i vodi, moli za osobne i nakane drugih koji se preporuče, za potrebe Crkve, domovine i svijeta, tako da su post i molitva Josipovih štovatelja trajni, bez prestanka. „Pobožnost prema sv. Josipu i kroz vjenčiće se silno širi, toga smo svjedoci. Svjedočite o snazi predanja Bogu zagovorom sv. Josipa“, poručio je Sente.

Premda su Vjenčići sv. Josipa prvenstveno duhovna aktivnost, don Antun je potaknuo molitelje da učine dobro djelo i u župi, da budu i u djelima konkretna podrška župniku, rekavši da je sv. Josip bio kontemplativac, ali i operativac. „Sv. Josip je točno znao što treba učiniti. Sv. Terezija Avilska je rekla da je Josip veliki svetac koji bez puno buke čini velike stvari. Neka nam to bude uzor, sv. Josip neće uskratiti“, rekao je Sente.

Brojna uslišanja molitava po zagovoru sv. Josipa

Don Antun je istaknuo da neprestano prima brojna svjedočanstva o čudesnim uslišanjima po zagovoru sv. Josipa, kako je izmoljen mir u obitelji, čudesna ozdravljenja. Sv. Josip je privukao mnoge koji mu se utječu u zagovor.

Posvjedočio je kako je 15-godišnji Josip, srednjoškolac, bio klinički mrtav pola sata, što prema medicini ostavlja trajne posljedice. Liječnici su ga uspjeli reanimirati i bio je u komi deset dana. Tada su mnogi molili za njega u svetištu Gospe Voćinske, njegova majka je postila o kruhu i vodi. Njegov voćinski župnik došao je u karlovačko svetište služiti misu za njegovo ozdravljenje, a mladićevi sestra i brat došli su u Kalovac moliti zagovor za život svoga brata Josipa. Sente se sjeća kako je primijetio, što nije vidio dugo vremena, kako dvoje ljudi, možda ih je bilo i više, na koljenima idu oko kipa sv. Josipa. To su bili upravo brat i sestra toga mladića Josipa.

Nakon deset dana posta i intenzivne molitve cijele župe, dolaska u nacionalno svetište i molitve sv. Josipu, mladić se probudio iz kome. Liječnici su bili rekli župniku da, objektivno, „mladić sigurno neće proživjeti po onome što mi vidimo; a ako i preživi, ostat će priključen na aparatima i živjeti kao biljka“. No, nisu ostale nikakve posljedice na tijelu mladića; nakon buđenja iz kome bio je u bolnici još 30 dana, sveukupno 40 dana i otišao je kući zdrav, bez ikakvih posljedica. Na kontroli je liječnik rekao tom mladiću, koji sada pohađa prvi razred srednje škole u Bjelovaru: „Tebe nije spasila medicina, nego zahvali dragom Bogu da si živ“. Sente je rekao kako vjeruje da je u tome pomogla i molitva Vjenčića sv. Josipa.

U Hrvatskoj se pokrenuo veliki broj muških zajednica sv. Josipa koje se okupljaju, koji sv. Josipa doživljavaju kao svog uzora pa osnuju molitvenu mušku zajednicu; mole redovito srijedom i povremeno dođu u Kalovac.

U Nacionalnom svetištu sv. Josipa događaju se mnoge prosidbe zaručnika, u svetište dolaze brojni po završetku 30-dnevne pobožnosti sv. Josipu i posvete sv. Josipu. Župnici javljaju kako se u brojnim hrvatskim župama vjernici srijedom okupljaju u molitvi i pobožnosti sv. Josipu. „Sv. Josip je in! Josip je uistinu in svetac“, istaknuo je don Antun.

Don Antun je podsjetio kako je u Karlovcu bilo puno vojarni vojske bivše države; do 1990-ih godina u Karlovcu je bilo između 25 i 30 tisuća vojnika ondašnje države; gotovo 50 % karlovačkih civila, polovica karlovačkog stanovništva, radili su za ondašnju vojsku. „Nešto od toga se i sada osjeti. Ipak, sada je Karlovac prepoznat kao mjesto gdje se nalazi Nacionalno svetište sv. Josipa“, poručio je rektor Sente.

Priprema za proglašenje Nacionalnog svetišta sv. Josipa manjom bazilikom

Don Antun je opisao i kako je izgledao proces pripreme za proglašenje Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu manjom bazilikom, što predstavlja veliku radost za Crkvu u Hrvatskoj. U opravdanju toga zahtjeva, uz liturgijske, sakralne, duhovne i pastoralne kriterije koje je trebalo zadovoljiti, kao važna stavka bila je navedena i aktivnost Vjenčića prečistog srca Josipova.

Senteu je još prije kardinal Josip Bozanić, kad je bio zagrebački nadbiskup ordinarij, predložio da bi bilo dobro zatražiti to proglašenje i ostalo je na tome. Kasnije je Sente uputio molbu sadašnjem zagrebačkom nadbiskupu Draženu Kutleši što on misli o tome i mons. Kutleša je brzo, nakon deset dana, Senteu poslao odgovor s obrascem upitnika kojeg je trebalo ispuniti. Trebalo je opisati izgled sakralnog prostora, da zadovoljava potrebe liturgije  Drugog Vatikanskog sabora, opisati liturgijski i duhovni život koji se odvija u svetištu.

Nakon toga nadbiskup Kutleša trebao je zatražiti mišljenje svih hrvatskih biskupa koji su pismeno dali Nihil obstat, svoju potvrdu da nemaju ništa protiv da jedan biskup u biskupskoj konferenciji zatraži za jednu crkvu da se proglasi papinom manjom bazilikom. To je bio drugi korak. Treći korak, u svetištu su morali napraviti foto-album s fotografijama svetišta da u Vatikanu vide zadovoljava li taj liturgijski prostor potrebne kriterije.

Nakon toga je nadbiskup Kutleša napisao molbu i poslao Dikasteriju za bogoštovlje i disciplinu sakramenata svoje mišljenje i molbu. Dikasterij je u studenom 2025. godine pozitivno odgovorio njegovoj molbi i dodijelio Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu status manje ili papinske bazilike. Mons. Kutleša to je obznanio Senteu 26. studenog, kad su se dogovorili da će javnosti to objaviti na prvu srijedu Velike devetnice sv. Josipu i da će proslava proglašenja biti u subotu, 14. ožujka 2026., uoči Josipova, kad najviše Josipovih štovatelja dolazi u nacionalno svetište.

Izrada brončanih vrata za svetište sv. Josipa

Manja bazilika je počasni naslov za crkvu čime se ističe osobita povezanost te crkve s Papom i njeno značenje za mjesnu Crkvu. Stoga se i na pročelje te crkve stavlja Papin grb.

Kao vanjski znak proglašenja manje bazilike, rade se Sveta vrata u bronci za karlovačko svetište, koja je osmislio akademski slikar Petar Dolić. Izrada vrata košta sto tisuća eura. Dolić će vrata napraviti u roku tri mjeseca, inače se takva vrata rade od 6 do 12 mjeseci. Sente je rekao da je već deset godina postojala pripremljena ideja o izradi brončanih svetih vrata.

Prije mjesec dana, rektor Sente je oglasio: ako se skupi 1000 donatora koji će svaki dati po 100 eura, prikupit će se dovoljno novca za izradu brončanih vrata. Do sada je u mjesec dana prikupljeno 91.000 eura.

„U mjesec dana skupiti toliko novaca govori o povjerenju i o privrženosti ljudi sv. Josipu. Nije toliko važan taj materijalni dio, iako se ne može ni to zanemariti, ali i kroz taj materijalni dio može se vidjeti čežnja ljudi za duhovnom slavom sv. Josipa. U taj uspjeh je utkana i duhovna snaga velikih deset tisuća molitelja okupljenih u Vjenčiću sv. Josipa“, poručio je Sente. Na pergameni će se ispisati imena svih donatora, a ta povelja će se staviti u jednu posudu, kapsulu, u zvonik.

„Kad su biskupi odlučili karlovačku crkvu sv. Josipa proglasiti nacionalnim svetištem, mons. Marjan Radanović, graditelj Nacionalnog svetišta sv. Josipa, kroz osam brojeva Glasnika sv. Josipa, dakle, dvije godine, pisao je bilješke kako su biskupi to odlučili.

350 godina nakon što je Hrvatski sabor izabrao sv. Josipa za zaštitnika Hrvatskog kraljevstva, bl. Alojzije Stepinac je osnovao župu sv. Josipa na Trešnjevci u Zagrebu i tamo je htio izgraditi nacionalno svetište, ali to ipak nije učinjeno“, rekao je don Antun.

Don Antun je podsjetio na procese koji su u Hrvatskoj prethodili širenju čašćenja sv. Josipa među narodom. Hrvatski sabornici su 9. i 10. lipnja 1687. odredili da sv. Josip bude zaštitnik Hrvatskog kraljevstva; Josip Stadler je 1873., prije 153 godine, pokrenuo tiskanje Glasnika svetog Josipa. Bl. Stepinac je želio izgraditi nacionalno svetište sv. Josipa. Mostarski biskup Petar Čule je na Drugom Vatikanskom saboru predlagao koncilskim ocima da se sv. Josip imenom spomene u kanonu mise, što je i učinjeno. „Mi smo svjedoci da to sve dolazi na svoje u većem čašćenju sv. Josipa i Bogu hvala da u tome možemo sudjelovati.

Svetište sv. Josipa se sve više razvija, i ja znam da je unutra utkana duhovna snaga i tih velikih deset tisuća molitelja koji su okupljeni u molitvenom Vjenčiću prečistog srca Josipa“, poručio je Sente.

Propovijed misnog slavlja na Plovaniji

Don Antun je u propovijedi rekao da se zaziv iz Psalma, „Bog izbavlja pravednika iz svih tjeskoba“ može primijeniti i na sv. Josipa. „Kad saznaje da je Marija trudna, unatoč tome što ima tu tjeskobu kako dalje, zato što osluškuje Boga, Bog mu kroz anđela jasno govori da se ne boji uzeti Mariju za svoju ženu, jer je dijete začeto u njoj od Duha Svetoga.

To je bilo izbavljenje pravednika iz tjeskobe. Svatko se nekad nađe u nekoj životnoj tjeskobi. Ali, ako se uzdamo u Boga, nadahnuti životom sv. Josipa, poput njega i svakog Božjeg pravednika, Božjom rukom ćemo biti izbavljeni iz tjeskobe“, poručio je don Antun, rekavši da se do toga dolazi stalnom, redovitom molitvom.

„Isus nas upozorava da ne govorimo u molitvi kao pogani, da samo nabrajamo i kao trgujemo s Bogom, pa se trudimo i što više molitava, krunica, pobožnosti moliti i od Boga očekivati da baš zato što smo mu sve to dali poput nekog trgovca, da nam isplati ono što smo mi svojim molitvama platili. Molitva nas treba mijenjati, pomoći da u potpunosti otkrijemo Boga“, istaknuo je Sente. Isus daje jasne smjernice u svojoj molitvi Oče naš.

„Isus nas uči moliti, nazivati nebeskog Oca, Boga – Oče. Prijevodi te riječi je tata. Isus je i Josipa zvao tata, pa zagledani u lik sv. Josipa, možemo nazrijeti kakav je i naš nebeski otac, Bog. Isus je kod sv. Josipa mogao vidjeti što znači svoj život u potpunosti podvrgnuti Božjoj volji“, rekao je don Antun.

Nadalje, Isus u molitvi ne kaže otac moj, Oče moj, nego Oče naš. Sente je potaknuo da se, kad izgovaramo riječi Oče naš, sjetimo svih ljudi koji su na bilo koji način utkani u naš život, u to što jesmo, u naše kvalitete te da se sjetimo i onih kojima ja nešto značim: to su roditelji, djed i baka, braća i sestre; da zahvalimo za njih, jer Bog je i njihov otac.

„Bilo bi dobro da se sjetimo i onih koji su nas ranili i koje sam ja povrijedio, možda i nesvjesno, zbog nekog svog hira, komocije, ne obazirući se što ta osoba osjeća. Svi koji mi čine dobro i kojima ja činim dobro, koji mene ranjavaju i koje ja ranjavam, utkani su u našu osobnost. Kad za nekoga molimo, vidimo ga drugačijim očima. Isus je često molio za svoje. U velikosvećeničkoj molitvi, s nježnošću, kao i na križu za oni koji su ga razapeli“, rekao je don Antun.

Za Isusove riječi u Očenašu „Sveti se ime tvoje“, Sente je upozorio kako je,  nažalost, hrvatski narod poznat i po psovci, čak i Božjeg imena i svetinja.

„Pozvani smo davati slavu Božjem imenu kao vrstu zadovoljštine i moliti da svaki čovjek svojim životom i riječima hvali Božje ime. Kada molimo ‘Dođi kraljevstvo Tvoje’, a Božje je kraljevstvo mira, ljubavi i pravde, dozivamo da Božje kraljevstvo bude dio mog života i svih ljudi s kojima se susrećem; da se za njega zalažem, ostvarujem.

Lako je moliti za Božju volju kad sve ide dobro. I sv. Josipu je bila izvrsna Božja volja kad je Marija pristala biti njegovom ženom. Ali on Božju volju izvršava i kad mora mijenjati planove svog hoda i života; kad mora trudnu Mariju voditi od Nazareta do Betlehema, kad s Djetetom mora bježati pred moćnim Herodom da ga očuva na životu.

Baš zato što je vršio volju moćnog cara u Rimu i vodio trudnu ženu iz Nazareta u Betlehem, Josip ostvaruje ono što su proroci nagovještavali – da će se Spasitelj svijeta roditi u Betlehemu, ne u Nazaretu.

Često se događa da našim izvršavanjem, nekad i nekih nerazumnih zakona ovdašnjih vlasti, bez obzira na kojoj razini, Bog ostvaruje neka svoja proroštva i namisli. I ne moramo to uvijek razumjeti. Često to od nas straži dodatnu žrtvu i napor“, rekao je Sente.

Zaziv „Kako na nebu, tako i na zemlji“ znači – kao što Kraljevstvo Božje egzistira na nebu, tako neka bude i na zemlji. „I naše sudjelovanje u misi je uprisutnjavanje neba na zemlji, kad nam se Bog dariva pod prilikama kruha i vina, kad razmatramo njegovu riječ.

Valja nam se neprestano preispitivati, iz strahopoštovanja prema Bogu koji je sama ljubav, neprestano se truditi oko dobra. Ako i upadamo u iste grijehe, ako se uvijek iznova vraćamo u Bogu, pokajemo za njih i trudimo ne činiti ih, onda smo na putu svetosti“, poručio je don Antun.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na blagdan sv. Nikole u župi Prikazanja BDM u Kistanjama, svečano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole biskupa u subotu, 6. prosinca, predvodio je gospićko – senjski biskup Marko Medo. Sv. Nikola je zaštitnik Janjevaca koji nastanjuju Kistanje.

„Riječi koje slušamo u vremenu došašća često su bile upućene prorocima koji su se žalili zbog teškog poslanja. Te riječi bile su izvor velike nade za cijelo čovječanstvo.​Bog ne uklanja teret svojim slugama, nego ga, gotovo paradoksalno, udvostručuje, kao da im govori: ‘Očekujem od vas više’. Učinit ću vas svjetlom naroda, da moje spasenje donesete do nakraj zemlje“, istaknuo je biskup Medo.

Krist je potpuna objava Božjeg nauma. „Krist je svjetlo naroda. On je milosrdno lice Boga i nada svakog čovjeka. ​Papa Franjo u nagovorima o nadi govori: ‘Nada je dar Božji, ali je zadaća kršćana’. Ona otvara nezamislive obzore“, ohrabrio je mons. Medo.

U zahvalnosti Bogu za velikog biskupa iz Mire, biskup je podsjetio na čin milosrdne ljubavi kojeg je sv. Nikola učinio za tri siromašne djevojke. „Taj čin je toliko evanđeoski, čist, da nas podsjeti na Isusove riječi iz Evanđelja: ‘Besplatno primiste, besplatno dajte’.

​Nikola je to djelo učinio noću, da ga nitko ne vidi. Zamislite da ga je netko od onih koji brzo sude, a takvih ima i danas, vidio kako se mota oko kuće djevojaka, koja bi bila loša reputacija. Rekli bi: ‘Pošten danju, licemjer noću’. A Nikola je upravo tada bio najbliži onome što je bio Isusov život. Donosio je svjetlo u najmračniju noć tri života djevojaka“, poručio je biskup.

Upozorio je da su danas u krizi mnogi mladi koji se često povuku, postanu tjeskobni, izgube volju za školu. „Umjesto da to pripišemo nekoj općoj kvalifikaciji, kako su lijena djeca današnjice, potrebno je pristupiti toj djeci, razgovarati s njima i saslušati ih. Često se ta djeca osjećaju beskorisno, a onda i depresivno. I mi možemo postati za njih ono što je Nikola bio djevojkama: svjetlo u noći. Uživjeti se u situaciju toga malenog stvorenja. Kako to nedostaje nama vjernicima, kako je potrebno unijeti taj osjećaj za drugoga“, potaknuo je biskup Medo, upozorivši: „Nitko od nas nije referentna točka prema kojoj će se mjeriti ostali. Potrebno je usmjeriti svoj pogled, što se događa u tom drugom stvorenju. Bog zna što je dijete proživjelo, možda u noći i dan prije, u obitelji. Potrebno je pratiti ih, davati im ohrabrenje, kako bi pronašli novu nadu i novi smisao. Jedna mala gesta, mala pažnja i ljubav mogu promijeniti nečiji život. Takva mala svjetla mijenjaju živote“, poručio je mons. Medo.

Svijet i mladi trebaju naše svjetlo, ali i našu hrabrost. „Današnji izazovi nisu mali. Mnogi mladi žive bez radosti, utjehe, u beznađu. Raste broj prijetnji samoubojstvom i samoozljeđivanjem. Sve su češći konflikti u obiteljima. Djeca napuštaju školu, obitelj i društvo, sve češće slušamo o maloljetnicima koji jedni drugima nanose najteže nasilje. Što će biti od našeg svijeta, ako mladi izgube vjeru u budućnost“, upozorio je biskup, ohrabrivši mlade da budu svjetlo u tami svoje generacije koja ne dolazi na mise i koja je odbacila Boga.

Mons. Medo obratio se i obiteljima, rekavši da je sv. Nikola branitelj dostojanstva obitelji. „Poziva nas da pogledamo obitelji koje nose težinu mladenačkih rana. Mnoge obitelji su izranjene. Dragi roditelji, volite svoju djecu. Ne bojte se reći da vam trebaju, da vam je važna njihova ljubav. Djeca se ljube tako da im dopustimo da nas ljube. Nema zdravog obiteljskog života bez ljubavi. Ljubav je kadra učiniti sve. To nas uči sv. Nikola. Onaj tko ljubi, uvijek se nada“, poručio je biskup, podsjetivši na riječi pape ​Franje: “Nadati se znači kušati čudo da smo voljeni, traženi i željeni od Boga”.

Sv. Nikola nas vraća na bitno „u vremenu kad tehnologija povezuje, a srce je često udaljeno, kad osobe žive u virtualnom svijetu, a često ostaju same, kad društvo miješa popularnost i vrijednosti. „Kako je potrebno činiti male geste ljubavi u svakodnevnom životu. Jer kada činimo dobro, jedino dobrim možemo mijenjati ovaj svijet. Kad nam netko učini zlo i vraćamo zlom, to je ljudska reakcija. ​Kad nam netko učini zlo, a mi mu učinimo dobro, i tako puno puta, dobro će pobijediti“, poručio je mons. Medo. U kontekstu pobjede dobra nad zlim, podsjetio je da se danas veličaju sveti Petar i Pavao, a Neron se spominje kao okrutni car.

„Pozvani smo u svakodnevnom životu činiti dobro. I to dolazi od Gospodina, ta snaga. Nadići ljudsko, mržnju koju možemo pokazati, ako nam je učinjena. Kad se izdignemo iznad toga, to je znak da pripadamo Kristu i da je Evanđelje zavladalo našim srcima.

​Zatim, pozvani smo na konkretnu pomoć potrebnima, na svjetlo koje se  daruje. To je izazov i za vas u Kistanjama, gdje su kulture, povijesti i sudbine isprepletene, da budemo graditelji nade i zajedništva, a ne promatrači problema.

Krist je svjetlo naroda koji će doći. Je li Krist postao svjetlo i u mom životu, u mom srcu, u mojoj obitelji? Sv. Nikola je bio Njegov odsjaj. Mi smo pozvani biti odsjaj Kristovog svjetla u svijetu koji nekad izgleda kao tamna noć“, potaknuo je mons. Medo. Poželio je vjernicima da ih zagovara sv. Nikola, da čuva obitelji, djecu, mlade i njihovu budućnost.

Na misi su bili i predstavnici civilnih vlasti i pravoslavni monasi iz manastira Krka. Don Stipe Mustapić, župnik Kistanja, rekao je na kraju mise da „bez obzira na raskol 1054. godine, oni koji vjeruju u Krista, koji blaguju Tijelo Kristovo, ne mogu ne imati zajedništvo. Treba nastojati kloniti se politiziranja, držati se kršćanskog nauka i onda ćemo biti zaista braća i sestre. To je zalog za budućnost, mir i prosperitet među nama, jer smo svi od Boga stvoreni i pozvani biti braća i sestre; u raju nećemo moći reći da nekoga volimo, nekoga ne, nego ćemo biti sveti i čista srca“, rekao je župnik Mustapić.

U završnoj riječi na kraju mise, biskup Medo je rekao kako se primijeti da u Kistanjama i u crkvi ima života, da su ljudi otvoreni životu. „Tamo gdje ima života, Bog je prisutan. Budite otvoreni životu i nemojte zaboraviti i molitvu. Ako se razmišlja ljudski, možda bi ljudi imali jedno, dvoje djece ili nijedno, da ih ne stavljamo u ovaj nekad okrutan svijet. Ali, treba se otvoriti Bogu i Bog će providjeti“, poručio je mons. Medo.

Rekao je da su u Lici mnoga mjesta stradala i iseljena. „Nažalost, rat uvijek ostavlja najgore. A rat započinje iz našeg srca, ukoliko se ne živi Evanđelje. Pozvani smo živjeti Kristove vrijednosti, graditi zajedništvo, mostove. Po tome ćemo biti prepoznati, koliko smo ljudi Evanđelja i koliko je Krist prisutan u našem životu. Ne samo da to bude govor, nego naš način života. Moći oprostiti i pružiti ruku drugima. Neka sv. Nikola bude nadahnuće za naš evanđeoski život i za naše djelovanje“, potaknuo je biskup Medo.

Nakon mise, vjernici su počastili relikviju, Manu sv. Nikole.

Ines Grbić / Foto: Župa Kistanje

Župa sv. Nikole u Crnom proslavila je 310. godišnjicu posvete župne crkve sv. Nikole na blagdan sv. Nikole, u subotu, 6. prosinca, svečanim misnim slavljem koje je u crkvi sv. Nikole predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Na početku mise nadbiskup je blagoslovio relikvijar s Manom sv. Nikole. To je relikvija prvog stupnja, tekućina koja izlazi iz svečevog tijela tijekom godine u Bariju te se na dan prenošenja tijela sv. Nikole iz Male Azije u Bari ta tekućina vadi iz njegovog groba.

Za vrijeme mise župljanima je svečano predana relikvija sv. Nikole koju je  Crno dobilo na dar iz bazilike sv. Nikole u Bariju gdje se nalazi tijelo sv. Nikole. Relikviju sv. Nikole preuzeo je don Elvis Ražov, župnik Crnog, za vrijeme mise u petak, 28. studenog, u bazilici u Bariju. Relikviju mu je darovao Giovanni Distante, prior dominikanske zajednice sv. Nikole koji su čuvari groba sv. Nikole u Bariju. Dar relikvije Crnom je odobrio Giuseppe Satriano,  nadbiskup Barija, na zamolbu nadbiskupa Zgrablića.

„Mana sv. Nikole je sveta tekućina koja stoljećima izvire iz njegovih relikvija u Bariju. U tome prepoznajemo nježnu Božju blizinu i podsjećanje da je sv. Nikola trajni zaštitnik našeg životnog puta“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da kršćanska tradicija poštuje relikvije „jer nas one povezuju s konkretnim svjedocima vjere i otkrivaju da Bog kroz njihove živote ispisuje povijest spasenja“.

„Relikvije nose tjelesnost koja govori o utjelovljenju: Bog je postao čovjekom i ušao u našu stvarnost, a svetost je postala dostižna u svakodnevnom životu. One su znak da je Božja milost snažno djelovala u određenoj osobi, ali i da se preko nje, na milosnoj razini, nastavlja doticati života vjernika“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da relikvije „bude svijest o zajedništvu svetih, o Crkvi koja nadilazi granice vremena i prostora, koja povezuje žive i preminule u hodu prema punini života u Bogu“.

U daru Mane sv. Nikole susrećemo „Božju ljubav koja je oblikovala sv. Nikolu i kroz njega dotaknula bezbrojne živote. Taj dar nas potiče na dublje pouzdanje u Božju prisutnost, na obraćenje srca i na spremnost da hodamo u svetosti. Relikvije nas usmjeravaju prema izvoru svetosti, Kristu, koji jedini daruje puninu života. Zato čudesni znak Mane ne promatramo samo kao povijesnu rijetkost, nego kao poziv da i mi, poput sv. Nikole, budemo nositelji Božje dobrote, zaštitnici slabih i svjedoci Krista u svijetu“, poručio je mons. Zgrablić.

Župna crkva sv. Nikole u Crnom je zaštićeni spomenik kulture RH, posvećena 1715. godine. Povijesni izvori spominju župu Crno u 15. st., a mjesto Crno u 13./14. stoljeću.

U ozračju zahvalnosti Bogu za prošlost, molitve za blagoslovljenu sadašnjost i budućnost i zajedništva, nadbiskup je rekao da 310. godišnjica posvete crkve otkriva ukorijenjenost vjere na prostoru Crnog koja se prenosila na naraštaje, ustrajnosti koja je oblikovala identitet tih ljudi koji su u Bogu nalazili oslonac i darivali mu svoje vrijeme, rad i ljubav.

„U obljetnici prepoznajemo važnost duhovnih temelja na kojima je izgrađena župna zajednica. Vjera ne počiva samo na povijesnim društveno – političkim događajima, nego na evanđeoskom nauku koji kroz stoljeća oblikuje srce naroda. Ukorijenjenost u Evanđelju daje župi stabilnost i snagu u svim okolnostima. Kad je život župe prožet Božjom riječju, liturgijom i sakramentima, poteškoće se lakše podnose, a radost se dijeli s većim zahvalnim srcem“, poručio je nadbiskup.

Podsjetio je da su se ljudi na području Crnog suočavali s različitim izazovima tijekom povijesti, ali vjera kao izvor snage ih je učvršćivala. „U tom iskustvu otkriva se istina: Božja blizina nosi čovjeka i daje mu svjetlo u neizvjesnosti.

Budućnost se oblikuje iz onoga što smo primili, iz vjernosti kršćanskim korijenima i otvorenosti Božjem djelovanju. Ona nastaje u zahvalnom srcu koje čuva stečeno dobro i iz naslijeđene duhovne baštine crpi nadahnuće za nove putove“, poručio je mons. Zgrablić. Poželio je da se i u budućnosti Crnog Evanđelje pretače u život, da obitelji budu mjesta rađanja života, molitve i ljubavi, da župa raste na vrlinama prošlih naraštaja i hoda u ritmu današnjeg vremena.

Budućnost žive zajednice rađa se u obitelji uronjenima u Božju prisutnost. Budućnost se učvršćuje i brigom za starije i bolesne koji podsjećaju da ljepota zajednice raste gdje se poštuju najranjiviji i koji nas potiču na suosjećanje, strpljivost i nježnost, poručio je nadbiskup.

„U vjernosti kršćanskim korijenima nastaje zajedništvo koje obogaćuje  susrete. Zajedništvo stvara povjerenje, toplinu i pripadnost. Iz takvog zajedništva rađa se zahvalnost, raspoloživost koja prepoznaje Božju prisutnost u svakodnevici. Zahvalno srce vidi dublje, šire i jasnije; ono otvara put suradnji, hrabrosti i djelovanju. Iz zahvalnosti izrasta i snaga za velike pothvate“, poručio je mons. Zgrablić i najavio ostvarenje velike želje i potrebe župljana o izgradnji nove, veće crkve u Crnom.

Nadbiskup je zahvalio svima koji daruju sebe za dobrobit župe, gradeći je dobrotom, predanošću i vjerom.

Na kraju mise, prisutnima se obratio i župnik Crnog don Elvis Ražov. Ražov je rekao da je prioru Distantetu u Bariju za vrijeme primopredaje relikvije darovao Škrinju sv. Šimuna s posvećenim pamukom i knjigu čiji je autor prof. dr. sc. Stjepan Krasić, o Sveučilištu u Zadru, koje su 1396. g. osnovali dominikanci i bilo je među najuglednijim sveučilištima ondašnje Europe.

Ražov je istaknuo da je 2025. godina važna za župu Crno, ali i za cijelu Crkvu, istaknuvši značaj 1700. obljetnice Nicejskog sabora uz koje se vezuje Nicejsko vjerovanje u kojem kršćani ispovijedaju da je Isus Krist istobitan s Ocem.

I sv. Nikola je sudjelovao na Nicejskom saboru. „On je bio veliki borac za istinu vjere, za istinu Kristovog Bogočovještva. Borio se za istinu Evanđelja da je Krist pravi Bog i pravi čovjek. Nekad se služio i nedopuštenim sredstvima, ali bio je borac za istinu, istinu vjere“, istaknuo je Ražov, poželjevši da nam sv. Nikola koji donosi pravu vjeru, donosi istinu onoga što je Krist navijestio u Evanđelju.

​U 2025. godini je i 100. godišnjica od utemeljenja svetkovine Krista Kralja i upravo u tom tjednu župljani Crnog su primili relikviju sv. Nikole u Bariju.

„Krist koji je Bog, on je i Kralj. Isus Nazarećanin, na križu piše ‘kralj židovski’, ali on je i Kralj svega svijeta, svega stvorenja i Njemu će se pokloniti svaka vlast. Sve će se podložiti Kristovim nogama i svi će priznati – Isus Krist jest Gospodin“, istaknuo je Ražov, rekavši da u Godini jubileja želimo primiti milosti Isusove kraljevske vlasti i po daru Božjeg milosrđa i oprosta; „da nam Gospodin udijeli oproštenje grijeha i svih vremenitih kazni po zagovoru sv. Nikole“.

Ražov je rekao da je u Knjigu spomena u Bariju napisao i zagovoru sv. Nikole povjerio izgradnju nove crkve u Crnom, blagoslov župe i cijelog hrvatskog naroda. ​​Nakon mise je bila procesija s kipom i relikvijom sv. Nikole koju su nakon procesije počastili župljani.

Župljani Crnog hodočastili su u Bari od 23. do 26. rujna 2025. kad su na grobu sv. Nikole u kripti bazilike blagoslovili novi crkveni župni barjak sv. Nikole. Župljanka Tea Vidaić napisala je i skladala novi Himan sv. Nikoli koji je bio pjevan na misi.

​Proslavi blagdana prethodila je Trodnevnica od srijede, 3. do petka, 5. prosinca. Prvog dana Trodnevnice fra Bojan Rizvan, župnik župe Presvetog Srca Isusova u Zadru, govorio je o temi „Biblijski temelj čašćenja relikvija“ te se na misi osobito molilo za djecu i mlade. Drugog dana fra Tomislav Vrsaljko, župnik župe Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Zadru, izlagao je o temi „Sveti Nikola čudotvorac“ i moljene su Litanije sv. Nikoli.

Trećeg dana, don Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela na Sveučilištu u Zadru, izlagao je o temi „Sakramenti ili blagoslovine u vjeri Crkve“.

Ususret godišnjici posvete crkve, u Domu kulture u Crnom održan je  znanstveni skup „Crno na vrelu kršćanske baštine za svjetlu budućnost“ u petak, 21. studenog, na kojem su stručnjaci govorili o Crnom u crkvenom, društvenom, kulturnom, zemljopisnom, povijesnom, gospodarskom, domovinsko – obrambenom i demografskom kontekstu. Skup su organizirali Sveučilište u Zadru / Teološko – katehetski odjel, Odjel za geografiju, Odjel za povijest, Zadarska nadbiskupija i Župa Crno – Mjesni odbor Crno.

Crno je bilo na prvoj liniji obrane tijekom Domovinskog rata, a uz izgradnju gospodarske zone postaje sve više privlačno za život mladim obiteljima.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Blagdan sv. Nikole svečano je proslavljen u subotu, 6. prosinca, u župnoj crkvi sv. Nikole u Islamu Latinskom misnim slavljem koje je predvodio don Zdravko Katuša, župnik Petrčana, inače nekadašnji župnik u Islamu Latinskom.

„Nakon jedanaest godina stojim ponovno ovdje, za ambonom, kao da je bilo jučer. Od malenih ne poznajem nikoga, ali je lijepo vidjeti djecu koja dolaze u crkvu, ne sami, nego s barem jednim roditeljem“, rekao je don Zdravko. Istaknuo je da nam Bog daje priliku da možemo rasti, biti bolji čovjek, u Božjem svjetlu, a kao kršćanin i bolji vjernik.

„Moramo biti iskreni, ponizni i vidjeti svatko za sebe kakvi smo vjernici. Ne treba se bojati pogrešaka, promašaja, jer nam Bog svakodnevno daje nove prilike da mu budemo blizu. Potrebno je priznati stvarno stanje i osvijestiti prilike koje nam Bog pruža. Nema ništa čudesnije nego da nam Bog stalno   pruža priliku da iznova krenemo“, rekao je don Zdravko, potaknuvši vjernike da kažu: „Bože, evo me, želim s tobom ići, treba mi tvoja snaga“.

„Moramo znati priznati da smo pogriješili. Bez toga nema snage, jer smo po naravi slabi. Potrebna nam je snaga odozgor, Božja snaga. Poniznost je temelj. I strpljenje, ustrajnost“, potaknuo je don Zdravko, rekavši da je i sv. Nikola bio ponizan, jednostavan, otvoren za Božju milost.

„Pokretačka snaga kod njega je bila ljubav prema Bogu i bližnjemu. Sv. Nikola nije došao s neke druge planete. I on je bio čovjek. Jednostavan i ponizan, a imao je otvoreno srce. Bog ga je obdario s raznim milostima i po njemu je činio čudesa. Najvažnija je njegova jednostavnost i poniznost“, poručio je don Zdravko.

Podsjetio je da je sv. Nikola rođen u 3. st. u Patari u bogatoj, kršćanskoj obitelji. Kad je Nikola bio mlad, njegovi roditelji umrli su od epidemije. Mladi Nikola je prodao svoje nasljedstvo kako bi pomogao siromašnima i patnicima.

Nikola je imao strica koji je bio biskup. Nikola je postao biskup Mire dok je još bio mladić, iako je prvo odbijao čast da postane biskupom. On je htio biti malen i ponizan te je pobjegao u Svetu Zemlju. Nakon tri godine više se nije mogao opirati. To je bilo u 3. i 4. stoljeću, rekao je don Zdravko, dodavši da je i u 21. st. moguće biti vjernik na način kako je vjerovao sv. Nikola u svom vremenu.

“Čovjek je u današnjem vremenu tehnološki napredovao, ali u moralnom smislu, pitanje vjere ostaje isto. Svaki dan moram se boriti za svoju vjeru. Zato moramo rasti u vjeri“, poručio je don Zdravko.

Istaknuo je da mu je drago bilo vidjeti, kad je dolazio u crkvu, majku koja drži u naručju dijete i ulazi u crkvu, rekavši da treba od početka odgajati djecu u vjeri. I njega, njegovu braću i sestre njihova majka je vodila u crkvu nedjeljom te je upravo ona zaslužna što on živi vjeru, rekao je don Zdravko.

„Blago roditeljima koji uče djecu o vjeri. Odmalena djecu učiti moliti, ići zajedno na misu, sakramente, dati im primjer vlastitim životom. Sv. Ivan Pavao II. je vidio svoga oca kako kleči pokraj kreveta i moli i to je za njegov vjernički život bilo snažnije od svake teologije i kateheze. Bitno je živjeti vjeru i boriti se protiv negativnoga u svijetu.

Bog želi od nas jednostavnost i poniznost, u molitvi, Božjoj riječi, sakramentima i misi. To je naš put. Imati ćeš snagu, unatoč križevima koje ćeš nositi. ‘Bože, želim ići tvojim putem’, kažite to svaki dan. Molite zajedno u obitelji jer nam nedostaje vjere i još je nezrela. Važno je znati da bez Boga nema života“, poručio je don Zdravko.

Župnik Luka Šustić zahvalio je svima koji su sudjelovali u pripremi i proslavi župnog blagdana.  Nakon mise bilo je prigodno druženje i čašćenje župljana i svećenika. Djecu su osobito obradovali pokloni.

Sveti Nikola, biskup iz Mire, nije ostavio pisane citate ili izreke kao neki drugi sveci. Bio je poznat po svojim djelima i čudima, a ne po propovijedima koje su se zapisivale. Njegov život je bio odraz Božje dobrote i ljubavi prema čovjeku, a ne zbirka mudrih izreka.

Ana Motl Demo

Foto: Župa Islam Latinski

Za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio u nedjelju, 28. rujna, u župnoj crkvi Rođenja BDM u Benkovcu, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić  blagoslovio je tri slike u toj župnoj crkvi.

Nakon mise, mons. Zgrablić i benkovački župnik don Anđelko Buljat, svečano su otkrili kameno postolje na kojem se nalazi reljef, brončani odljev stare benkovačke župne crkve Male Gospe u spomen na dvije jubilejske godišnjice u Crkvi i 160 godina od posvete nekadašnje župne crkve Rođenja BDM u Benkovcu koja je bila srušena u Domovinskom ratu.

Autor slika je Josip Ilić, župljanin iz Benkovca. S oslikanim motivima don Anđelko je želio povezati benkovačko okruženje sa središtem u Benkovcu. U apsidi crkve kod krstionice slika prikazuje sv. Ivana Krstitelja dok krsti Isusa u rijeci Jordanu. To je povezano s Benkovačkim selom koje slavi Rođenje sv. Ivana Krstitelja, kad bude misa kod njegove kapele i procesija s njegovim kipom.

Kod svetohraništa je slika s motivom dvojice učenika s Isusom koji im se pridružuje na putu za Emaus. Kod krstionice je sv. Ilija prorok kojeg slavi novo naselje Kukalj u Benkovačkom selu gdje je izgrađena kapelica njemu u čast.

U prezbiteriju, križ na zidu u sredini župne crkve povezuje Benkovac s predjelom Buković gaj gdje se slavi Uzvišenje Svetog Križa, kad bude misa, procesija i klanjanje križu. Predio Miranje Gornje slavi Gospu od krunice. Slikama s navedenim motivima župnik Buljat želio je povezati mjesta oko Benkovca koja gravitiraju župi, kad vjernici dođu u župnu crkvu da vide zaštitnika svoga mjesta kojeg posebno časte.

Akademski umjetnik Tomislav Kršnjavi je autor brončanog reljefa postavljenog na kameno postolje koje se nalazi pri ulazu na trg ispred benkovačke župne crkve.

„Htjeli smo postaviti spomenik da ostane trajno u sjećanju našim vjernicima i budućim pokoljenjima, da znaju o svojoj povijesti. Njome smo htjeli povezati tri jubileja: jubilej Svete godine 2025., 1100 godina Hrvatskog kraljevstva i 160 godina od posvete župne crkve Rođenja BDM u Benkovcu“, rekao je župnik Buljat. Taj spomenik podigli su župljani Benkovca 2025. godine, a na njemu su uklesana i slova u spomen na ta tri jubileja.

Na vrhu kamenog postolja je križ u sjećanje na jubilejsku 2025. godinu, a na vrhu spomen ploče je uklesan hrvatski grb u znak na 1100 godina Hrvatskog kraljevstva.

Prvotna župna crkva Rođenja BDM u Benkovcu bila je izgrađena 1864.  godine. Crkvu je na blagdan Male Gospe, 8. rujna 1865., posvetio zadarski nadbiskup Petar Dujam Maupas. Crkva je bila u obliku križa s oktogonalnom kupolom visokom 13 m. Imala je jedan oltar. Na oltarnoj pali bilo je naslikano Raspeće s Bogorodicom. Slika je bila dar pape Pija IX.

Crkva je bila obnovljena 1962. godine. Pobunjeni Srbi 3. rujna 1992. srušili su tu crkvu i na tom mjestu bili su podignuli tržnicu. Zadnju misu prije rušenja crkve 6. rujna 1991. predvodio je tadašnji benkovački župnik don Ivan Mustać. Poslije oslobodilačke akcije ‘Oluja’, u kolovozu 1995., Benkovac je oslobođen te se po povratku vjernika počela graditi nova župna crkva. Krajem rujna 1995., zadarski nadbiskup Marijan Oblak slavio je  misu u oslobođenom Benkovcu na mjestu srušene crkve gdje je izgrađena sadašnja župna crkva Rođenja BDM koju je 13. rujna 2003. posvetio zadarski nadbiskup Ivan Prenđa.

„Srušena župna crkva bila je oličenje Benkovca i vjernika prošlog vremena. Ta crkva bila je u funkciji 130 godina, kroz nju se izmijenilo 130 generacija. Nakon rušenja 1992., pobunjeni Srbi su bili odnijeli njen ruševni materijal i temelje, želeći zatrti ikakav spomen da je na tom mjestu bila crkva, želeći uništiti spomen na opstojnost Hrvata katolika“, rekao je župnik Buljat.

Brončani reljef prikazuje pročelje nekadašnje župne crkve, oko nje je motiv zelenila jer se crkva nalazila u parku. U gornjem desnom uglu je prizor Gospe kao zaštitnice Benkovca koja bdije nad tim gradom. Pri dnu reljefa, ispred otvorenih vrata crkve, prikazani su vjernici kako ulaze u crkvu; poruka da su bili stradali crkva i ljudi, ali i da su obnovljeni crkva i ljudi.

Kršnjavi je uz rub reljefa stavio prizor pedeset zrnaca krunice, znak molitve Gospi kojoj je posvećena benkovačka crkva. Kršnjavi je i autor kipa bl. Alojzija Stepinca postavljenog ispred župne crkve 2017. godine.

Spomen 160 godina od posvete župne crkve koju su bili izgradili hrvatski katolici, tijekom 2025. godine bio je obilježen s više događaja u Benkovcu. Bila su održana predavanja, duhovne obnove, oratoriji, znak žive župne zajednice.

Nadbiskup Zgrablić pohodio je tu nedjelju Benkovac kao završetak svoga pastirskog pohoda Benkovcu koji se dogodio nakon 18 godina.

„Susret biskupa s vjernicima, zajednicama i pojedincima je važan za učvršćivanje vjere i duhovnog života vjernika laika“, rekao je župnik Buljat, u zahvalnosti mons. Zgrabliću za susret u tjednu prije te nedjelje s članovima molitvenih zajednica, župnih vijeća i zborova, kad je nadbiskup upoznao duhovno i materijalno stanje u župi.

Nadbiskup je zahvalio don Anđelku na ustrajnom dugogodišnjem radu, pastoralnim i liturgijskim suradnicima, vjeroučiteljima, ministrantima, katehetama, članovima župnih vijeća, zborova, volonterima Caritasa i „svima koji čine da župa bude mjesto čašćenja Boga i živa zajednica“.

„Župna zajednica je providonosno mjesto iscjeljenja naše ravnodušnosti gdje po snazi molitve i sakramenata, slušajući Božju riječ, mijenjamo sebe. U župi se čovjek uči gledati svijet Božjim očima i srcem koje ljubi. Tu naše srce postaje osjetljivo na Božje, gdje nas Riječ Gospodnja mijenja iznutra. U župi se susrećemo s bližnjim i učimo se gledati ga kao brata i sestru, kao dar i priliku da rastemo u ljubavi. Nevolje, kušnje i križevi postaju poziv na dobrotu, djelotvornu ljubav, na oslobađanje od sebičnosti i da budemo više nalik Ocu koji je milosrdan.

U župi učimo jedni drugima nositi terete, radovati se kad drugi uspijevaju i tješiti kad padaju. U župi djeca rastu u vjeri, mladi pronalaze smjer u vremenu kad im svijet nudi tisuću putova i iluzija. Stariji nalaze  dostojanstveno mjesto i poštovanje, njihova mudrost i iskustvo osvjetljavaju put generacijama. Obitelji pronalaze podršku i snagu za svakodnevne izazove. Siromašni, bolesni i ostavljeni pronalaze toplinu i dostojanstvo jer nisu zaboravljeni, nego ljubljeni“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je župa „puno više od zgrade, ureda i rasporeda misa – župa je živi organizam, srce koje kuca Kristovim srcem. To je škola evanđelja, mjesto susreta s Bogom i ljudima, prostor gdje se uči iznova početi, rasti u vjeri“.

Nadbiskup je potaknuo vjernike da ne podcjenjuju što znači biti dio župne zajednice, poručivši: „U svijetu koji gubi osjetljivost, vaša blizina, molitva, vaša otvorena vrata doma i srca možda su jedina vrata pred kojima netko  neće ostati sam. Bog ne traži da riješimo sve probleme svijeta. Ali traži da ne postanemo slijepi, da ne budemo ravnodušni, srca tvrda. Krist traži od nas da vidimo i da djelujemo, da imamo hrabrosti suosjećati, pa i kada to boli“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da „župna zajednica bude mjesto susreta, zajedništva i spasenja, dom u kojem svi osjećaju da ih Bog ljubi i u kojem svi slave Boga“.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić