Za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio u nedjelju, 28. rujna, u župnoj crkvi Rođenja BDM u Benkovcu, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić  blagoslovio je tri slike u toj župnoj crkvi.

Nakon mise, mons. Zgrablić i benkovački župnik don Anđelko Buljat, svečano su otkrili kameno postolje na kojem se nalazi reljef, brončani odljev stare benkovačke župne crkve Male Gospe u spomen na dvije jubilejske godišnjice u Crkvi i 160 godina od posvete nekadašnje župne crkve Rođenja BDM u Benkovcu koja je bila srušena u Domovinskom ratu.

Autor slika je Josip Ilić, župljanin iz Benkovca. S oslikanim motivima don Anđelko je želio povezati benkovačko okruženje sa središtem u Benkovcu. U apsidi crkve kod krstionice slika prikazuje sv. Ivana Krstitelja dok krsti Isusa u rijeci Jordanu. To je povezano s Benkovačkim selom koje slavi Rođenje sv. Ivana Krstitelja, kad bude misa kod njegove kapele i procesija s njegovim kipom.

Kod svetohraništa je slika s motivom dvojice učenika s Isusom koji im se pridružuje na putu za Emaus. Kod krstionice je sv. Ilija prorok kojeg slavi novo naselje Kukalj u Benkovačkom selu gdje je izgrađena kapelica njemu u čast.

U prezbiteriju, križ na zidu u sredini župne crkve povezuje Benkovac s predjelom Buković gaj gdje se slavi Uzvišenje Svetog Križa, kad bude misa, procesija i klanjanje križu. Predio Miranje Gornje slavi Gospu od krunice. Slikama s navedenim motivima župnik Buljat želio je povezati mjesta oko Benkovca koja gravitiraju župi, kad vjernici dođu u župnu crkvu da vide zaštitnika svoga mjesta kojeg posebno časte.

Akademski umjetnik Tomislav Kršnjavi je autor brončanog reljefa postavljenog na kameno postolje koje se nalazi pri ulazu na trg ispred benkovačke župne crkve.

„Htjeli smo postaviti spomenik da ostane trajno u sjećanju našim vjernicima i budućim pokoljenjima, da znaju o svojoj povijesti. Njome smo htjeli povezati tri jubileja: jubilej Svete godine 2025., 1100 godina Hrvatskog kraljevstva i 160 godina od posvete župne crkve Rođenja BDM u Benkovcu“, rekao je župnik Buljat. Taj spomenik podigli su župljani Benkovca 2025. godine, a na njemu su uklesana i slova u spomen na ta tri jubileja.

Na vrhu kamenog postolja je križ u sjećanje na jubilejsku 2025. godinu, a na vrhu spomen ploče je uklesan hrvatski grb u znak na 1100 godina Hrvatskog kraljevstva.

Prvotna župna crkva Rođenja BDM u Benkovcu bila je izgrađena 1864.  godine. Crkvu je na blagdan Male Gospe, 8. rujna 1865., posvetio zadarski nadbiskup Petar Dujam Maupas. Crkva je bila u obliku križa s oktogonalnom kupolom visokom 13 m. Imala je jedan oltar. Na oltarnoj pali bilo je naslikano Raspeće s Bogorodicom. Slika je bila dar pape Pija IX.

Crkva je bila obnovljena 1962. godine. Pobunjeni Srbi 3. rujna 1992. srušili su tu crkvu i na tom mjestu bili su podignuli tržnicu. Zadnju misu prije rušenja crkve 6. rujna 1991. predvodio je tadašnji benkovački župnik don Ivan Mustać. Poslije oslobodilačke akcije ‘Oluja’, u kolovozu 1995., Benkovac je oslobođen te se po povratku vjernika počela graditi nova župna crkva. Krajem rujna 1995., zadarski nadbiskup Marijan Oblak slavio je  misu u oslobođenom Benkovcu na mjestu srušene crkve gdje je izgrađena sadašnja župna crkva Rođenja BDM koju je 13. rujna 2003. posvetio zadarski nadbiskup Ivan Prenđa.

„Srušena župna crkva bila je oličenje Benkovca i vjernika prošlog vremena. Ta crkva bila je u funkciji 130 godina, kroz nju se izmijenilo 130 generacija. Nakon rušenja 1992., pobunjeni Srbi su bili odnijeli njen ruševni materijal i temelje, želeći zatrti ikakav spomen da je na tom mjestu bila crkva, želeći uništiti spomen na opstojnost Hrvata katolika“, rekao je župnik Buljat.

Brončani reljef prikazuje pročelje nekadašnje župne crkve, oko nje je motiv zelenila jer se crkva nalazila u parku. U gornjem desnom uglu je prizor Gospe kao zaštitnice Benkovca koja bdije nad tim gradom. Pri dnu reljefa, ispred otvorenih vrata crkve, prikazani su vjernici kako ulaze u crkvu; poruka da su bili stradali crkva i ljudi, ali i da su obnovljeni crkva i ljudi.

Kršnjavi je uz rub reljefa stavio prizor pedeset zrnaca krunice, znak molitve Gospi kojoj je posvećena benkovačka crkva. Kršnjavi je i autor kipa bl. Alojzija Stepinca postavljenog ispred župne crkve 2017. godine.

Spomen 160 godina od posvete župne crkve koju su bili izgradili hrvatski katolici, tijekom 2025. godine bio je obilježen s više događaja u Benkovcu. Bila su održana predavanja, duhovne obnove, oratoriji, znak žive župne zajednice.

Nadbiskup Zgrablić pohodio je tu nedjelju Benkovac kao završetak svoga pastirskog pohoda Benkovcu koji se dogodio nakon 18 godina.

„Susret biskupa s vjernicima, zajednicama i pojedincima je važan za učvršćivanje vjere i duhovnog života vjernika laika“, rekao je župnik Buljat, u zahvalnosti mons. Zgrabliću za susret u tjednu prije te nedjelje s članovima molitvenih zajednica, župnih vijeća i zborova, kad je nadbiskup upoznao duhovno i materijalno stanje u župi.

Nadbiskup je zahvalio don Anđelku na ustrajnom dugogodišnjem radu, pastoralnim i liturgijskim suradnicima, vjeroučiteljima, ministrantima, katehetama, članovima župnih vijeća, zborova, volonterima Caritasa i „svima koji čine da župa bude mjesto čašćenja Boga i živa zajednica“.

„Župna zajednica je providonosno mjesto iscjeljenja naše ravnodušnosti gdje po snazi molitve i sakramenata, slušajući Božju riječ, mijenjamo sebe. U župi se čovjek uči gledati svijet Božjim očima i srcem koje ljubi. Tu naše srce postaje osjetljivo na Božje, gdje nas Riječ Gospodnja mijenja iznutra. U župi se susrećemo s bližnjim i učimo se gledati ga kao brata i sestru, kao dar i priliku da rastemo u ljubavi. Nevolje, kušnje i križevi postaju poziv na dobrotu, djelotvornu ljubav, na oslobađanje od sebičnosti i da budemo više nalik Ocu koji je milosrdan.

U župi učimo jedni drugima nositi terete, radovati se kad drugi uspijevaju i tješiti kad padaju. U župi djeca rastu u vjeri, mladi pronalaze smjer u vremenu kad im svijet nudi tisuću putova i iluzija. Stariji nalaze  dostojanstveno mjesto i poštovanje, njihova mudrost i iskustvo osvjetljavaju put generacijama. Obitelji pronalaze podršku i snagu za svakodnevne izazove. Siromašni, bolesni i ostavljeni pronalaze toplinu i dostojanstvo jer nisu zaboravljeni, nego ljubljeni“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je župa „puno više od zgrade, ureda i rasporeda misa – župa je živi organizam, srce koje kuca Kristovim srcem. To je škola evanđelja, mjesto susreta s Bogom i ljudima, prostor gdje se uči iznova početi, rasti u vjeri“.

Nadbiskup je potaknuo vjernike da ne podcjenjuju što znači biti dio župne zajednice, poručivši: „U svijetu koji gubi osjetljivost, vaša blizina, molitva, vaša otvorena vrata doma i srca možda su jedina vrata pred kojima netko  neće ostati sam. Bog ne traži da riješimo sve probleme svijeta. Ali traži da ne postanemo slijepi, da ne budemo ravnodušni, srca tvrda. Krist traži od nas da vidimo i da djelujemo, da imamo hrabrosti suosjećati, pa i kada to boli“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da „župna zajednica bude mjesto susreta, zajedništva i spasenja, dom u kojem svi osjećaju da ih Bog ljubi i u kojem svi slave Boga“.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Prigodom proslave 310. obljetnice gradnje župne crkve sv. Nikole biskupa u Crnom, župljani župe sv. Nikole Crno hodočastili su u Bari na grob sv. Nikole, čije se relikvije čuvaju u kripti Bazilike sv. Nikole.

Hodočašće je bilo trodnevno, od 24. do 26. rujna 2025. godine. Skupina od 38 hodočasnika putovala je avionom iz Zadra u Bari u ranim jutarnjim satima. Po dolasku u Bari posjetili su nekoliko crkava na putu prema katedrali sv. Sabina gdje su izmolili krunicu te razgledavali crkvu i lijepu kriptu.

Slavili su svetu Misu u 12 sati u kripti bazilike sv. Nikole na oltaru ispod kojega se nalazi tijelo sv. Nikole. Na kraju sv. Mise blagoslovili su novi barjak sv. Nikole koji je izrađen u prigodi spomenute obljetnice.

Poslijepodne nekoliko hodočasnika posjetilo je i rusku pravoslavnu crkvu sv. Nikole u Bariju. Sv. Nikola se jednako časti na Istoku i na Zapadu. Katolička Crkva ustupila je jedan dio crkve u kripti sv. Nikole pravoslavnoj Crkvi koja je posvećena kao pravoslavna kapelica s ikonostasom. To se dogodilo 1966. godine u znak sjećanja na uklanjanje anatema (7. prosinca 1965.) koje su izrečene nakon Istočnog raskola 1054. godine. Sv. Nikola je stoga izrazito ekumenski svetac.

Drugi dan hodočašća, 25. rujna, putovali su autobusom u svetište sv. Mihaela na brdu Gargano koje je udaljeno oko 160 kilometara od Barija. U špilji gdje se četiri puta, od 5. do 17 st.,  ukazao arkanđeo sv. Mihael, slavili su sv. Misu u 11,45 sati. Na ulazu u crkvu stoji biblijski tekst: “Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!” (Post 28,17).

Evanđelje blagdana sv. Arkanđela donosi razgovor između Isusa i Natanaela u kojem mu Isus obećava da će gledati otvorena nebesa i anđele kako “uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega” (Iv 1,51). Ukazanje sv. Mihaela otvara to mjesto za Božju prisutnost koji oprašta grijehe i uslišava molitve po zagovoru svetih anđela.

Nakon ručka u Hotelu Casa del Pelegrino, nastavili su put prema San Giovanni Rotondu gdje je živio i umro sv. Padre Pio. Mjesto je udaljeno oko 25 km zapadno od bazilike sv. Mihaela u Gargano. Trebalo im je oko pola sata vožnje. Posjetili su Crkvu Gospe od Milosti i novu crkvu gdje se u kripti nalazi tijelo sv. Pija iz Pietrelcine. Tijelo je izloženo u staklenoj vitrini vjernicima na čašćenje.

Treći dan hodočašća, 26. rujna, posjetili su svetište blaženog Jakova Zadranina u Bitettu koje je udaljeno oko 18 kilometara jugoistočno od Barija. Trebalo im je malo manje od pola sata vožnje do svetišta.

Slavili su svetu Misu u 10,15 sati u crkvi u kojoj se lijevo od oltara, u pokrajnoj kapelici, čuva njegovo tijelu u staklenoj vitrini. Nakon sv. Mise posjetili su muzej koji prikazuje njegov život i općenito život u samostanu u 15. stoljeću.

U obližnjem restoranu Il Gardino di Melody su ručali i nakon ručka su se uputili autobusom u Materu. Stari grad Matera ili dio koji se naziva Sassi je nastanjen već u 8. stoljeću prije Krista, a poznat je po svojim špiljskim naseljima iskopanima u mekanom vapnencu. Godine 1993. uvršten je u UNESCO-vu svjetsku baštinu. Popularno je mjesto za snimanje filmova s religijskom tematikom. Među mnogobrojnim filmovima koji su tamo snimljeni je i film Pasija (2004.) redatelja Mel Gibsona, u kojem je Isusa glumio Jim Javiezel.

Na povratku prema zračnoj luci svratili su u grad Altamuru koji je udaljen 45 kilometara jugozapadno od Barija. Poznat je po posebnoj kvaliteti kruha zvanoga Pane di Altamura, a prodaje se po mnogim gradovima Italije.

U zračnu luku stigli su poslije 20 sati te su se kasnim letom iz Barija vratili u Zadar. Pratio ih je zagovor sv. Nikole biskupa naslovnika župe Crno, sv. Mihaela arkanđela i blaženog Jakova Zadranina kojima zahvaljuju za duhovnu pratnju i dalje se utječu da ih svojim molitvama zagovaraju kod Gospodina kojemu župljani Crnog zahvaljuju za to hodočašće povodom 310. obljetnice gradnje crkve sv. Nikole u Crnom.

don Elvis Ražov

Više slika u Foto – galeriji / Foto: župa Crno

Na blagdan sv. Jeronima u petak, 30. rujna, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je u župnoj crkvi sv. Jeronima u Vlašićima na otoku Pagu svečano misno slavlje, a nakon mise procesiju s kipom sv. Jeronima kroz mjesto.

„Blagdan sv. Jeronima podsjeća na temeljno, da Crkva živi od Božje riječi. Bez Svetog pisma, Evanđelja, bez Božjeg glasa, bili bismo poput putnika koji putuje bez svjetla i karte. Sv. Jeronim, crkveni naučitelj i prevoditelj, čovjek burnog temperamenta i neumorne marljivosti, cijeli život stavio je u službu da Božja riječ bude svima razumljiva i dostupna“, poručio je mons. Zgrablić, naglasivši da je Jeronimova rečenica: “Nepoznavanje Svetog pisma znači nepoznavanje Krista” izazov za svakoga: „koliko poznajem Krista, koliko dopuštam Kristu da mi progovori kroz Sv. Pismo, koliko dopuštam da mi Božja riječ oblikuje misli, srce i djela? Jesam li uopće svjestan važnosti Sv. Pisma?“.

Tekstovi koje su sastavili Isusovi učenici su važni kako bismo upoznali Kristov život, a poznavati Krista i biti u komunikaciji s njim je bitan dio našeg kršćanskog života, rekao je nadbiskup.

Razmatrajući navješteno Evanđelje i Lukin zapis: “Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu” (Lk 9, 51), nadbiskup je rekao da je taj događaj Isusove odlučnosti „nova stranica u Isusovom životu i Evanđelju“.

Do tada je Isus propovijedao u Galileji, opraštao grijehe, ozdravljao bolesne, okupljao učenike. Od tada je krenuo na put u Jeruzalem, upravno i religiozno središte Židova gdje je Isus doživio odbacivanje, muku i smrt.

Nadbiskup je pojasnio što znači da je Isus “sa svom odlučnošću” krenuo prema Jeruzalemu. „Grčki izvorni tekst koristi izraz koji doslovno znači “učvrstio je svoje lice” ili “utvrdio svoje lice” prema Jeruzalemu. To znači da se svjesno usmjerio, da nije dopustio kolebanje, da je čvrsto usmjerio svoje srce prema Očevoj volji.

Ta Isusova odlučnost je izraz Njegove ljubavi koja ide do kraja. Njegova odlučnost je znak njegove slobode: on ne ide u Jeruzalem jer ga okolnosti guraju, nego jer želi dovršiti svoje poslanje koje mu je Otac povjerio. Njegova odlučnost je izraz njegove potpune vjernosti Ocu i ljubavi prema nama“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Isus je pred sobom poslao glasnike, učenike koji su putem došli u pokrajinu Samariju, gdje Samarijanci nisu željeli primiti Isusa. „Tu dolazi reakcija učenika Jakova i Ivana – žele oganj s neba, Božju kaznu. Isus ih je prekorio, jer put koji je on odlučio slijediti nije put osvete, nego milosrđa. Njegova odlučnost nije želja da pobijedi neprijatelje, nego da ih spasi“, rekao je predvoditelj slavlja, dodavši da se i u tom događaju vidi koliko je važno poznavati Krista, kako bismo i mi u sličnim okolnostima učinili što i Isus.

To je velika poruka i nama, naglasio je nadbiskup, jer i mi često, „kad nas netko povrijedi ili ne prihvati, poželimo ‘vatreni odgovor’; u srcu nosimo osudu, prezir, želju da ‘im se vrati’. Isus nas poziva da poput njega ‘utvrdimo svoje lice’, ali ne u tvrdokornosti i inatu, nego u vjernosti ljubavi. Da idemo do kraja u opraštanju, strpljenju i ljubavi“, poručio je mons. Zgrablić.

Sv. Jeronim je primjer da „postanemo ljudi koji znaju krotiti svoje reakcije, koji ne traže osvetu, nego mir. Sv. Jeronim nas uči da je put preobrazbe put kroz Božju riječ. Njegov život bio je pun borbi – s vlastitim karakterom, sa strastima, s ljudima. Poznata je Jeronimova uzrečica: „Oprosti mi Bože jer sam Dalmatinac!“. Na mnogim slikama prikazan je kako se kamenom udara u prsa. Sv. Jeronim  je uvijek iznova posezao za Pismom, prepuštao se da ga oblikuje Božja riječ“, rekao je nadbiskup, istaknuvši važne poruke sv. Jeronima za naš život: upoznavati Sveto pismo, dopustiti da nas Božja Riječ oblikuje i svjedočiti Božju Riječ životom.

„Jeronim nije prevodio Bibliju iz dosade ili da zaradi. On je znao da je Božja riječ hrana za dušu. Zato i mi ne smijemo ostati površni. Ne možemo živjeti od nekoliko stihova, prispodoba, događaja iz Biblije koje čujemo na vjeronauku ili misi. Poznavanje Pisma nije hobi nego duhovna potreba koja hrani našu dušu i omogućuje nam upoznati Boga, sebe i drugoga. Božja Riječ donosi duši mir“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Potaknuo je vjernike da svaki dan pročitaju Evanđelje dana, neku misao; u obitelji nedjeljom pročitati odlomak Svetog pisma, proučavati psalme i u njima moliti, čitati knjigu po knjigu u Bibliji.

„Jer, kad poznajemo Pismo, poznajemo i Krista. Čitanje Svetog pisma nije isto što i čitanje vijesti ili romana. Biblija nije samo informacija, ona nas oblikuje, formira, preobražava. Ona nas izaziva, propituje, ponekad i ‘reže’ u srce kao mač s dvije oštrice“, istaknuo je nadbiskup, podsjetivši na riječ iz  Poslanice Hebrejima: „Živa je, uistinu, Riječ Božja; oštrija je od svakog dvosjeklog mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i namisli srca“ (Hebr 4, 12).

„Sv. Jeronim, koji je bio poznat po svom ‘oštrom jeziku’, znao je da ga Riječ poziva na obraćenje. Zato je išao u pustinju, činio pokoru. Pustio je da ga Riječ mijenja“, rekao je mons. Zgrablić.

Potaknuo je da čitajući Sveto pismo, ne tražimo „samo lijepe citate koji nas tješe, nego i one koji nas pozivaju na obraćenje, kajanje, na promjenu života. Božja riječ uči nas strpljenju, praštanju, hrabrosti, poniznosti. Kad je uzmemo ozbiljno, ona nas oblikuje u ljude koji sve više sliče Kristu“, poručio je nadbiskup, rekavši da svi možemo svojim životom postati “živo evanđelje”. To znači raditi pošteno, biti strpljiv, braniti dostojanstvo čovjeka, oprostiti kad bismo najradije uzvratili, u teškim vremenima drugima donositi nadu jer je crpimo iz Božje riječi, poručio je nadbiskup.

„Potaknuti Isusovim primjerom, pozvani smo ‘krenuti sa svom odlučnošću’, ili kako kaže originalni grčki tekst, ‘učvrstiti svoje lice’ – ne u tvrdokornosti, nego u vjeri. Kao što je Isus odlučno krenuo prema Jeruzalemu, i mi smo pozvani s istom odlučnošću krenuti putem vjere, Kristovim putem, putem koji nije uvijek lagan, ali vodi u puninu života.

Da bismo imali tu snagu, potrebno nam je da nas Riječ Božja svakodnevno hrani, preobražava i da kroz nas progovara drugima“, potaknuo je mons. Zgrablić. Zamolio je zagovor sv. Jeronima da nam podari ljubav prema Svetom pismu; da nas Jeronimova ljubav za Božjom riječi nadahne da i mi rado čitamo Bibliju, da u njoj tražimo Krista i nosimo ga drugima. „Tako će i naš život postati hod prema Jeruzalemu – prema susretu s Bogom licem u lice, zauvijek“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

I. G.

Foto: Župa Vlašići

Povodom proslave 180. godišnjice župne crkve sv. Kuzme i Damjana u Slivnici, svečano misno slavlje na blagdan sv. Kuzme i Damjana u župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana u Slivnici u subotu, 27. rujna, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Sadašnja župna crkva proširena je 1845. godine na temelju prethodne. U pisanim dokumentima Slivnica se spominje 1301. god., a prema pronađenim tragovima, područje je naseljeno od kamenog doba.

„Spomen 180. godišnjice obnove i proširenja crkve je svjedočanstvo vjere koja se prenosila s koljena na koljeno, kroz ratove i suše, ali i kroz mnoge radosti i blagoslove, milosti i darove, molitve i sakramente, kroz slušanje i tumačenje Riječi Božje“, rekao je mons. Zgrablić, u zahvalnosti Bogu na tom velikom daru i što nas i dalje okuplja kao živu Crkvu, kako to zdanje ne bi bili samo zidovi i krov, klupe i oltari.

U vremenu u kojem se lako zaboravlja Božje, sveto i vječno, tom obljetnicom činimo suprotno – sjećamo se graditelja koji su tu crkvu podigli s vjerom i ljubavlju, naših djedova i baka koji su tu slavili Boga i utjecali mu se s povjerenjem, rekao je nadbiskup.

Podsjetio je da su mnoge generacije u toj i prethodnoj crkvi molile, krstile djecu, slavile mise, opraštale se od svojih dragih, slavile radosti i nosile tuge.

Kao što su naši preci podigli crkvu na starim temeljima, ta obljetnica je prigoda obnoviti temelje vjere, ljubav prema Bogu i Crkvi kako bismo ostavili trag vjere za buduće generacije, rekao je nadbiskup te pohvalio i najnoviju materijalnu obnovu župne crkve ususret ovom župnom jubileju.

Razmatrajući navješteno Evanđelje u kojem Isus poziva da se ne bojimo  onih koji ubijaju tijelo, nego onih koji mogu dušu i tijelo pogubiti u paklu, nadbiskup je rekao da je velik dio našeg života oblikovan strahom.

„Pitamo se: Što će ljudi reći? Hoće li me sredina osuđivati i odbaciti ako živim pošteno, vjerujem iskreno? Hoće li me drugi ismijavati ako se javno prekrižim, pomolim? Hoću li izgubiti posao ako stanem na stranu poštenja, istine i želim se zauzeti za pravdu? Hoću li izgubiti mir ako se suprotstavim grijehu?

To nas vodi prema zatvorenosti i nemiru duše, prema šutnji i kompromisu. Ne čujemo više Božji glas „Ne boj se“ kojeg uskrsli Krist izgovara učenicima, jer stalno razgovaramo sa svojim strahovima“, upozorio je mons. Zgrablić, istaknuvši da prava opasnost nije gubitak statusa, zdravlja ili ovozemaljskog života, nego gubitak duše.

Isus kaže: “Ne bojte se onih koji vas ogovaraju, vrijeđaju, ne razumiju; koji vas mogu poniziti ili izbrisati s društvene scene. Jer to nije prava prijetnja“.

Mnogi kršćani, poput sv. Kuzme i Damjana, mogli su ići u miru pred sudove, mučitelje i smrt, jer su znali da oni mogu slomiti njihove kosti, ali ne njihovu vjernost, ljubav prema Bogu i ne mogu ušutkati istinu; mogu „ubiti tijelo“, ali ne mogu „ubiti dušu“, rekao je nadbiskup.

„Sv. Kuzma i Damjan nisu se bojali prefekta Lysiasa, upravitelja u Egeji u 4. st. u Maloj Aziji ni Dioklecijanove vlasti, smrti ni mača. Bili su liječnici i s tom cijenjenom službom mogli su birati lagodan život, ali nisu. Odabrali su vjernost Bogu, Krista i postali su svjetionici hrabrosti predanja Kristu za sve naraštaje.

U Kuzmi i Damjanu vidimo čvrste i žive dokaze da se, ako treba, isplati izgubiti sve ako sačuvaš čistu savjest, neokaljanu i Bogu vjernu dušu. Jer tijelo prolazi, ugled blijedi, društveni položaj se ruši. Svaka bolest, poraz i neuspjeh imaju kraj. Ali, duša je besmrtna i ide pred Boga, gdje neće biti važno što si i koliko posjedovao, nego što si sve bio spreman dati, što si dobro učinio – da ostaneš vjeran Stvoritelju koji te ljubi“, poručio je mons. Zgrablić.

Braća liječnici Kuzma i Damjan „nisu liječili samo tijelo, nego su ranjenim i izgubljenim ljudima pokazivali put k Bogu. I nisu svoj trud i znanje naplaćivali, jer nisu služili sebi, nego Kristu. Kad su ih mučili tražeći da se odreknu Krista, mogli su odustati od vjere, povući se, prilagoditi se okolnostima u kakvima je i većina drugih ljudi živjela; mogli su spasiti svoj mladi život, ali nisu. Nisu se bojali onih koji mogu ubiti tijelo. Njihova vjera bila je jača od straha, prijetnje i mučenja“, istaknuo je nadbiskup.

U svijetu gdje se često mjeri sve po korisnosti i profitu, sveti Kuzma i Damjan „podsjećaju da najvrijednije u životu ne dolazi s materijalnom zaradom, naplatom. Ljubav, milosrđe, nada se ne prodaju, time se ne trguje po principu „Dam da daš“ ili „Kako ti meni, tako ja tebi“. Te vrline se daruju, kako bi se umnožile dijeleći. Kuzma i Damjan liječili su bez naknade zato što su razumjeli da ljudska bol traži više od lijeka; traži suosjećanje, vjeru, ljubav, Boga“, poručio je mons. Zgrablić.

Oružje današnjih “progonitelja tijela” su „oružje riječi, javno mnijenje, pritisci, liberalna ideologija, opasnosti iz raznih političkih i odgojno – obrazovnih procesija, institucija i medija.

Ideja da nema istine koja vrijedi za sve, da je sve stvar osobnog mišljenja ili osjećaja; kad sve postane relativno, kad svatko ima “svoju istinu”, gubi se zajednički temelj na kojem gradimo život i društvo“, upozorio je nadbiskup.

Iz relativizma proizlazi „diktatura ravnodušnosti“, prema papi Franji. „Ako ništa nije istinito, apsolutno dobro ili zlo, onda nam je svejedno. Gubimo osjećaj za pravednost, prestajemo reagirati na nepravdu, okrećemo glavu od patnje bližnjega i govorimo: “Neka svatko živi kako hoće, mene se to ne tiče”, upozorio je mons. Zgrablić, rekavši da se u društvu često izruguje sveto, ismijava molitva. „Čistoća i bračna vjernost nazivaju se naivnošću, tko se trudi odgajati djecu u vjeri osjeća kao da pliva protiv struje. Djecu se već od malena uči da nema razlike između dobra i zla, da svatko sam stvara svoju istinu, pa čak i da može birati svoj spol, a vjernost Kristu i autentični navještaj Evanđelja označava se kao ekstremizam desničara“, upozorio je nadbiskup.

„I mi ponekad osjećamo strah biti drugačijima. Radije šutimo pred zlom, nepravdom, abortusom, eutanazijom, nego da se jasno izjasnimo za život, pravednost, za Krista, poštovanje Boga. Radije se prilagodimo kako bismo bili prihvaćeni i ne bismo izazvali osudu okoline“, upozorio je mons. Zgrablić, rekavši da je kušnja „hoćemo li se prilagoditi svijetu ili ostati vjerni Kristu, Bogu, obitelji, Evanđelju? Hoćemo li žrtvovati istinu radi prividnog mira i ugode ili ćemo i uz cijenu neprihvaćanja, stati na stranu Krista?“.

„Prvi kršćani su mijenjali svijet, ali ne mačem, oružjem, politikom, silom, relativizmom i ravnodušnošću. Mijenjali su ga svojim životom. Oni su doista živjeli Evanđelje. Slavili su Krista uskrsloga: radosno slavili euharistiju, zajedno molili, živjeli u osluškivanju poticaja Duha Svetoga. Brinuli su za siromašne, hranili gladne, tješili bolesne. Nisu ubijali nerođenu djecu, a spašavali su odbačenu. Njihove male zajednice bile su oaze Božjeg djelovanja, ljubavi i solidarnosti.

Tako su, bez oružja i nasilja, promijenili lice velikog Rimskog Carstva, urušili robovlasnički sustav. Njihov autentični kršćanski identitet bio je najjače oružje. Njihova hrabrost vjere bila je njihova snaga, a beskompromisna ljubav prema Kristu i bratu čovjeku bila je njihova revolucija“, poručio je nadbiskup, rekavši da i nas danas Krist zove na isto.

„Vjera traži da mijenjamo društvo promjenom vlastitog života, da naš život postane evanđelje koje drugi mogu čitati, da se ne bojimo biti drukčiji, jer tada postajemo Kristovi.

Ako Bogu ostanemo vjerni, Isus nam ne obećava da ćemo biti pošteđeni boli, trpljenja, nerazumijevanja, ali obećava da ćemo biti spašeni. Božje obećanje je naša sigurnost, štit protiv svakog straha. Zbog te nade sveci se nisu bojali bolesti, siromaštva, osude ni smrti. Znali su da sve to prolazi, a Krist ostaje zauvijek“, poručio je predvoditelj slavlja.

Potaknuo je na molitvu sv. Kuzmi i Damjanu „da nas iscijele od bolesti tijela, ali i od umora duše, od beznađa, sebičnosti i straha.

Neka nas nauče kako sačuvati duhovno zdravlje, kako liječiti svijet dobrotom, strpljenjem i istinom i da se ne bojimo onih koji mogu ubiti tijelo; jer život s Bogom ne završava smrću, nego tek tada počinje u punini radosti“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Govor don Luke Šustića

Slivnički župnik Luka Šustić rekao je da ta crkva nije tek djelo ljudskih ruku, nego prije svega plod vjere naših predaka. „Oni su u vremenu koje nije bilo lako ni bogato imali hrabrosti i snage sagraditi hram u kojem će se okupljati narod Božji, moliti, primati sakramente i crpiti snagu za život. Ta njihova žrtva, predanost i vjera su nas održale do danas, i zato im hvala.

Kroz 180 godina crkva je bila svjedok mnogih suza i radosti, krštenja i vjenčanja, molitava za zdravlje, snagu, oproštenje i za pokojne. Tolike su se generacije tu hranile Kristovom riječju i Tijelom, gradeći zajedništvo koje traje i danas.

I mi se želimo uključiti u taj lanac vjere zahvaljujući Bogu za prošlost, svjesni da smo i mi danas odgovorni vjeru prenijeti u budućnost“, rekao je don Luka, poželjevši da obljetnica bude poticaj da vjeru ne doživljavamo samo kao tradiciju, nego kao živu snagu koja nas vodi, ujedinjuje i daje smisao životu.

„Neka obljetnica ne bude samo pogled u prošlost, nego i poticaj za budućnost, da čuvamo vjeru i gradimo zajedništvo u župi, kao što su to činile generacije prije nas“, poručio je župnik Šustić.

Don Luka je poželio da ta proslava bude izvor radosti i duhovne snage te da nas Gospodin, po zagovoru sv. Kuzme i Damjana, učvrsti u vjeri, obogati ljubavlju i daruje ustrajnošću u svakodnevnom životu.

„Krist je živi kamen na kojem je sagrađena crkva, ali i naš život i naša zajednica. Neka nam uvijek bude kuća molitve, utočište mira i znak vjere u  Slivnici“, poručio je don Luka. Potaknuo je na molitvu za sve koji su ugradili svoje živote u župu gradnjom, molitvom, svjedočanstvom vjere i za sve koji su nam prenijeli vjeru, kao i za pokojne župljane.

Don Luka je zahvalio svim župljanima i dobročiniteljima, onima koji su kroz povijest svojim trudom, molitvom i žrtvom gradili i čuvali tu crkvu i svima koji danas nastavljaju to djelo.

Na misi su bili i predstavnici Općine Posedarje s načelnikom Ivicom Klancem. Uz župljane, glagoljaško pjevanje predvodili su članovi KUD-ova Radovin, Rtina i Ražanac pod vodstvom Ivice Dundovića.

Don Luka je zahvalio pjevačima, ministrantima, čitačima i svima koji su  pomogli u pripremi proslave radom, molitvom i dolaskom.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić je predvodio procesiju s kipovima sv. Kuzme i Damjana kroz središte Slivnice koja se nalazi uz obalu Velebitskog kanala i Novigradskog ždrila.

Ususret blagdanu, Trodnevnicu od srijede, 24. do petka, 26. rujna u župnoj crkvi predvodili su nekadašnji župnici Slivnice: Anđelko Buljat, Božo Barišić i Jerolim Lenkić. Večernjem misnom slavlju prethodili su molitva krunice i ispovijed, a u četvrtak je bilo klanjanje pred Presvetim, kad je pjevanje animirala zajednica ‘Misionari svjetla’ sa Smiljevca u Zadru.

Misno slavlje i procesiju izravno je u svom programu prenosila Laudato televizija te su proslavu iz Slivnice putem televizijskog prijenosa mogli vidjeti brojni u domovini i svijetu.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Povodom 180 godina od izgradnje župne crkve sv. Kuzme i Damjana u Slivnici, don Luka Šustić, župnik Slivnice, uputio je proglas župljanima i prijateljima župe kojeg objavljujemo u cijelosti.

Dragi župljani i prijatelji župe sv. Kuzme i Damjana u Slivnici!

S posebnim osjećajem ponosa, zahvalnosti i duhovne radosti, upućujem Vam pismo povodom 180. obljetnice od izgradnje naše župne crkve, posvećene svetim mučenicima Kuzmi i Damjanu, zaštitnicima naše župe i trajnim zagovornicima pred licem Božjim.

Godine Gospodnje 1845., naši su preci, premda tada suočeni s mnogim izazovima: siromaštvom, teškim životnim uvjetima i društvenim promjenama, odlučili sagraditi crkvu. Nisu gradili samo prostor od kamena, nego su podizali duhovni temelj života naše zajednice. Njihov trud, žrtva i vjera nisu bili kratkotrajan pothvat, već proročki čin nade i predanosti Bogu, koji i nama danas ostaje svet i obvezujući primjer.

Tijekom ovih 180 godina naša je crkva bila mjesto susreta Boga i čovjeka, utočište u trenucima boli, središte slavljenja u trenucima radosti, prostor u kojem su se rađale i razvijale mnoge ljudske i duhovne priče. Koliko je samo molitava u šutnji izrečeno, koliko suza proliveno, koliko zahvalnosti položeno pred oltar sv. Kuzme i Damjana. Sve to čini neizbrisiv trag života vjere u Slivnici.

Zahvalni smo svima koji su tijekom ovih desetljeća ugradili dio sebe u našu crkvu: svećenicima, župljanima, dobročiniteljima, čuvarima i obnoviteljima njezina duha i zdanja. Posebno se sjećamo pokojnih svećenika i vjernika, koji su svoje živote posvetili služenju Gospodinu u ovoj zajednici. Njihova imena možda nisu uklesana u kamenu, ali su trajno upisana u povijest naše župe i, vjerujemo, u Božju knjigu života.

Ova velika obljetnica nije samo prisjećanje na prošlost – ona je i poziv u sadašnjosti i zaduženje za budućnost. Živimo u vremenu kada se mnoge vrijednosti pokušavaju relativizirati, kada se zaboravlja dublji smisao ljudskog života i kada je vjera često stavljena na kušnju.

Zato je danas, više nego ikad, važno da mi, nasljednici onih koji su tu crkvu gradili i čuvali, ostanemo čvrsti u vjeri, ustrajni u molitvi i zauzeti u služenju. Naša crkva i naša župa trebaju svakoga od nas. Trebaju otvorena srca, spremne ruke i postojanu vjeru. Ne gradimo više zidove od kamena, nego živu zajednicu, u kojoj se Krist prepoznaje po ljubavi, po zajedništvu i po brizi za najpotrebnije. Budimo Crkva koja svjedoči, koja uključuje i koja ljubi, po primjeru naših svetih zaštitnika, sv. Kuzme i Damjana, koji su služili ljudima liječeći tijela i duše – besplatno, s ljubavlju i po vjeri.

U sklopu obilježavanja te obljetnice pripremamo svečano euharistijsko slavlje i pripravu uoči glavne proslave, koje će nas povezati u molitvi, zajedništvu i sjećanju. Duhovnu pripravu predvodit će svećenici koji su služili u župi Slivnica i vjerno slavili sveta otajstva u našoj crkvi.

Glavna proslava povodom 180 godina izgradnje naše župne crkve će biti na blagdan naših zaštitnika sv. Kuzme i Damjana. Svečanu svetu Misu u zajedništvu svećenika i Božjeg puka u subotu, 27. rujna, s početkom u 11 sati, u župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana predvodi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, a proslavu će u izravnom Tv prijenosu prenositi Laudato televizija. Vas, dragi župljani i prijatelji, od srca pozivam da se uključite, da budemo zajedno, kao obitelj okupljena oko stola Gospodnjega i da ovu obljetnicu proslavimo dostojanstveno, s ponosom i vjerom.

Neka nas i dalje prate i zagovaraju naši nebeski zaštitnici, sv. Kuzma i Damjan. Neka nas Gospodin blagoslovi mirom i ustrajnošću, a Duh Sveti rasplamsa u nama želju da budemo dostojni baštinici i graditelji njegove Crkve u današnjem vremenu.

Od srca vas sve pozdravljam i blagoslivljam u Gospodinu.

U zajedništvu vjere i služenja,

don Luka Šustić, župnik

Slivnica, 3. rujna 2025.

Na spomendan Sv. Grgura Velikoga, pape i crkvenog naučitelja

Na blagdan Uzvišenja Svetog križa, u nedjelju, 14. rujna, umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić blagoslovio je nove postaje Križnog puta u župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana u Slivnici, za vrijeme mise koju je predvodio u toj crkvi.

Drveni prikazi postaja novog križnog puta kupljeni su u poduzeću Marantha di Sollazzo u Italiji, zajedničkim sredstvima župe i župljana Slivnice. Novi križni put je nabavljen u sklopu cjelokupne obnove interijera župne crkve u Slivnici, kojoj je u cijelosti obnovljena unutarnja fasada, obojani zidovi, stavljeni su nova izolacija i instalacije i sanirane pukotine od potresa koji je bio 11. veljače 2025. godine.

Obnova crkve učinjena je i prigodno uz proslavu 180 godina od posvete slivničke župne crkve, što će se svečano obilježiti na ovogodišnji župni blagdan sv. Kuzme i Damjana. Slivnički župnik don Luka Šustić zahvalio je svima koji su doprinijeli obnovi župne crkve.

U propovijedi je mons. Puljić podsjetio na povijesnu utemeljenost blagdana Uzvišenja Svetog Križa, povezanog s povratkom njegovih relikvija. Naime, u jednom ratu s Perzijancima, oni su uzeli tu najsvetiju relikviju. Car Heraklije je na čudesan način pobijedio perzijskog kralja te je zatražio da mu se vrati sveti križ Isusov, podsjetio je mons. Puljić, rekavši da je s tim carem povezano i doseljenje Hrvata u naše krajeve.

„Konstantin Porfirogenet piše kako je car Heraklije pozvao Hrvate iz Bijele Hrvatske sa središtem u Krakovu da dođu u današnje krajeve, kako bi uz njihovu pomoć zaštitio zapadne granice svoga carstva pred prodorom Avara. Hrvati su se doselili baš u vrijeme dok je pobjeđivao Perzijance i tražio relikvije Svetog križa“, rekao je mons. Puljić, dodavši da smo time neizravno, još kao pogani, bili uključeni u borbu za križ i slobodu. Podsjetio je na 13 stoljeća teške, mučeničke, ali i lijepe i bogate povijesti hrvatskog naroda, od 7. stoljeća do stradanja u Domovinskom ratu.

„U toj grčevitoj borbi kroz stoljeća u obrani svoje zemlje, identiteta, vjere, svoga roda i naroda, jedinu i pravu pomoć nalazili smo u Isusovom križu i njegovoj pomoći i zaštiti. Naš narod se osobito u zadnjih sto godina uspješno hrvao s tri opake zablude tijekom 20. stoljeća: s nacizmom i njegovim idolom rase, s fašizmom i njegovim idolom države i s bezbožnim komunizmom i njegovim idolom klase“, upozorio je mons. Puljić.

„Ponosni smo što pripadamo narodu čija se povijest odvijala u znaku trajne borbe ‘za krst časni i slobodu zlatnu’. Pod zastavom Isusovog križa naši su se preci uspješno hrvali s vlastitim manama zavisti i svađe, razdora i nejedinstva. A u trenucima ugroze slobode i naroda, vjere i kulture, s križem su pobjeđivali sve ideologije i osvajače koji su prolazili našim prostorima“, rekao je mons. Puljić, u zahvalnosti za naše pretke koji su bili postojani i vjerni svojim korijenima i  povijesti obilježenoj znakom križa.

Podsjetio je da je onaj tko slijedi Boga i Isusov put „pritisnut, ali ne pritiješnjen; progonjen, ali ne napušten; obaran, ali ne oboren“. Pritom apostol Pavao tješi i osmišljava patnju, govoreći da „pronosimo Isusovo umiranje u tijelu“.

Razmatrajući Božju riječ iz prvog čitanja, prepirku između naroda i Jahve, između Mojsija i naroda, mons. Puljić je rekao: „Nije bilo lako Mojsiju voditi narod iz Egipatskog ropstva i pritom slušati glasne prigovore: ‘Zašto si nas izveo da pomremo u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode..’. Mojsiju nije lako jer je razapet između Jahve i naroda“.

Nadbiskup je rekao da je to slično s našim vremenom i aktualno i za današnje ljude. „Zar i mi nismo poput Izraelaca koje je Mojsije izveo iz egipatskog ropstva? Nezadovoljni smo često sa sobom, sa svojim mjestom, s ljudima s kojima živimo i radimo, pa mrmljamo, galamimo i vrlo brzo zaboravljamo brojna dobročinstva koja nam je Bog tijekom povijesti iskazao“, upozorio je mons. Puljić, rekavši kako je razumljivo da se Mojsije u jednom trenutku našao u nezgodnoj tjeskobi: „odustati od povjerenog zadatka, naljutiti se na ljude koje je poveo iz ropstva, okrenuti im leđa i povući se u privatnost. Hvala Bogu da to Mojsije nije učinio. Uspio je nadvladati krizu i othrvati se napasti povlačenja. Otkrio je da ga Bog treba i to mu je davalo snage izdržati do kraja. Kako je čovjeku drago otkriti da ga netko treba: unuk djeda, otac sina, žena muža, učenico učitelja… Svi smo mi potrebni jedni drugima“, poručio je mons. Puljić.

Razmatrajući navješteno evanđelje o razgovoru Isusa s Nikodemom, mons. Puljić je rekao da sve koji se susreću s problemima, pitanjima, teškoćama i sumnjama, Isus očinski tješi riječima: „Ne bojte se! Bog je tako ljubio svijet te je dao svog Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego ima život vječni (Iv 3, 16). „Bog želi da se svijet po Isusu spasi, ali, Bog nas ne može spasiti bez nas“, poručio je mons. Puljić.

Nadbiskup je potaknuo na molitvu „raspetom i uskrsnulom Gospodinu koji je na vlastitom tijelu osjetio dramu borbe dobra i zla, svjetla i tame, da nam njegov Križ i neizmjerna vrijednost njegove Predragocjene Krvi bude u nebu zalogom vječnog spasenja, a  u ovoj suznoj dolini utjeha i snaga“.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: Župa Slivnica

Na blagdan Male Gospe, u ponedjeljak 8. rujna, svečano misno slavlje u župnoj crkvi Rođenja BDM u župi Pašman na otoku Pašmanu predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Bio je to prvi pohod zadarskog nadbiskupa pašmanskoj župi nakon trinaest godina, istaknuo je pašmanski župnik Mario Mršić u zahvalnosti mons. Zgrabliću na dolasku u tu veliku, trobrodnu župnu crkvu koja se naziva i ‘otočnom katedralom’, kojoj i nalikuje po svom velikom pročelju i visokom zvoniku uz crkvu, a nalazi se uz pašmansku rivu, u neposrednoj blizini mora.

„Marija se rodila u kutku Galileje bez pompe, bez znakova na nebu i pažnje mnoštva, kao i većina ljudi na svijetu. A ipak, s Marijinim rođenjem počinje nešto veliko – ostvarenje Božjeg plana spasenja za cijelo čovječanstvo“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da je rođenje Marije „punina vremena“, vrhunac u kojem se Božja vjernost konkretizira.

„Marija je dijete Joakima i Ane, ali više od toga, ona je dijete Božjeg obećanja. U njoj se vidi da Bog nije zaboravio što je obećao“, naglasio je nadbiskup, istaknuvši da rođenje Marije nije samo povijesna činjenica. „To je početak Božjeg odgovora na čovjekovu čežnju za smislom, spasom, blizinom. Njeno rođenje je Božji dar za cijeli svijet i pokazuje nam kako Bog nije napustio čovječanstvo. U Marijinom rođenju Bog nam pokazuje kako po njoj dolazi Spasitelj ne samo za Izrael, nego za svakog čovjeka. Rođenje Marije znači da smrt nema zadnju riječ“, poručio je mons. Zgrablić.

Isusovo rodoslovlje navješteno u Lukinom evanđelju pokazuje da Bog djeluje u povijesti. Pokazuje „trajnu Božju prisutnost u vremenu, kroz ljudski život, konkretnu osobu koja ime svoje ime, bez obzira surađuje li čovjek s Božjim djelovanjem u svom životu“, rekao je mons. Zgrablić. Isusovo rodoslovlje pokazuje da Bog nije ideja iz ljudske mašte, nepoznat, „nego dolazi čovjeku kroz konkretne ljude, po ljudskom životu – Bog surađuje s čovjekom“, poručio je predvoditelj slavlja, rekavši da je svaki čovjek važna karika u Božjem planu za ovaj svijet.

Isusovo rodoslovlje pokazuje i da Bog djeluje bez obzira na okolnosti. Evanđelist Matej vodi nas kroz generacije, od Abrahama do Josipa, Marijinog zaručnika. No, „to rodoslovlje nije lista svetaca bez mrlje. U njemu ima preljuba, izdaje, nevjere, poganki, stranaca, kraljeva i grešnika“, rekao je nadbiskup. Tamara je glumila bludnicu i zavela svoga svekrva Judu, da dobije potomstvo. Rahaba, prava bludnica pomaže izraelskim uhodama. Batšeba je preljubnica s Davidom te je ubijen njen muž Urija Hetit. Kraljevi su prihvaćali idolopoklonstvo i zaboravili Boga, među kojima  su Roboam,  Joram,  Ahaz,  Manaše i njegovi sinovi, Amon.

Sve to pokazuje kako „Bog ne bira savršene okolnosti, nego ljude spremne surađivati s Njim. Bog ne traži one koji nemaju pogrešaka, nego one koji su otvoreni za promjenu. U svakom od njih, unatoč slabostima, Božja ruka pronalazi put ostvarenja svoga plana ljubavi prema čovjeku“, poručio je nadbiskup. Rodoslovlje u povijesti od dvije tisuće godina znači „tisuće godina Božjih obećanja, ljudske nevjere, izgnanstava, padova, grijeha, zla. I kroz sve to, jedno ostaje isto: Bog ne odustaje od svojih obećanja, Bog ne odustaje od čovjeka“, ohrabrio je propovjednik.

U tom kontekstu, podsjetio je kako ljudi brzo odustaju. „Kad ne vidimo odmah rezultat, mislimo da nema smisla. Kad molitva traje predugo, umorimo se. Sumnjamo kad ispunjenje Božjih obećanja ne dolazi u vrijeme i na način kako mi očekujemo. Ali, Bog ne računa vrijeme kao mi. On zna kad je pravi i najbolji trenutak za nas. I kad dođe taj trenutak – Božje vrijeme, izgleda običan, kao rođenje djeteta u nepoznatom mjestu. A njegovo djelovanje mijenja sve“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da je Marijino rođenje znak Božje vjernosti.

Stoga nas Rođenje Marije uči strpljenju i povjerenju. „Bog je vjeran, čak i kad mi zaboravimo. Bog drži obećanje, čak i ako to traje stoljećima. Ako je Bog bio vjeran svom narodu, bit će vjeran i tebi. Ako Bog nikada nikoga nije razočarao, neće ni tebe. Marija je dokaz da ništa nije izgubljeno kad je Bog prisutan u tvom životu i da će ispuniti svoja obećanja. Važno je da ostaneš uz njega“, ohrabrio je nadbiskup.

Marija koja dolazi na kraju Isusovog rodoslovlja je „plod od kojeg se rađa novi Život, Isus Spasitelj. Marija ne dolazi s drugog planeta, nekog paralelnog svijeta, nego iz linije grešnika i svetaca, poganki i proroka, odbačenih i slavnih“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Za nas to znači: „ako je Bog mogao djelovati kroz njih, može i kroz nas. Naš život, koliko god bio zakompliciran, grešan, nije prepreka za Boga da po nama djeluje. Boga u njegovom naumu ljubavi nikakvo zlo ili grijeh ne može zaustaviti. I mi smo put po kojem Bog djeluje u svijetu. Važno je prepoznati se i biti dio toga Božjeg puta i djelovanja u vremenu, jer nam to donosi vječno spasenje“, rekao je propovjednik. Upozorio je da Boga ne možemo spriječiti u njegovom naumu, ali možemo isključiti sebe iz djela spasenja. Zato je važna naša svjesna, vjernička suradnja s Božjim djelom.

„Bog ne dolazi k nama s prostorne visine, nego iz utrobe žene, po utjelovljenju. Ne ulazi u povijest s mačem i silom, nego u tišini, u krhkosti nerođenog djeteta. Bog ne zaobilazi čovjeka, nego dolazi po čovjeka. Dolazi po tijelu Marije, djevojke iz malog sela, kroz njeno ‘Da’ koji je izgovorila na Božju ponudu.

Dijete koje Marija nosi nije običan život – to je pravi Bog i pravi Čovjek, Emanuel – Bog s nama. Bog koji nije skriven iza oblaka, zatvoren u Hramu, prisutan samo po riječi proroka. On sada dolazi svakome. I to kao dijete, nježno, ranjivo i ovisno, kako bi ga svatko mogao prihvatiti i ljubiti ga“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da Bog ne dolazi u naše živote u idealnim uvjetima; nego i u našoj tjeskobi, borbi i samoći, tišini i jecaju duše. Važno je prepoznati i prihvatiti Božju prisutnost u svom životu.

„Marija je prva osoba u povijesti koja Boga nije samo susrela kao kad mi susrećemo jedni druge – ona ga je nosila pod svojim srcem, Bog je dio njenog tijela. Njen život postaje prostor gdje Bog ulazi u svijet. Zato Crkva u njoj vidi prvu Crkvu – ne u građevini i zakonu, nego u osobi. Ona je prvo prebivalište Božje prisutnosti“, istaknuo je mons. Zgrablić. To nije bilo lako ostvariti.

„Marijin ‘Da’ nije bio romantičan. Bio je opasan. Nosila je dijete koje nitko nije mogao objasniti. Prijetila joj je osuda, izolacija i smrt. Ali rekla je: ‘Neka mi bude’. I to ‘Da’ mijenja sve. U tom trenutku počinje ostvarenje Božjeg plana za cijeli svijet“, poručio je nadbiskup, rekavši kako Marijino rođenje znači da i naš život može postati mjesto Božjeg boravka.

Bog je mogao doći u svijet kroz djevojku iz Nazareta, može i kroz nas djelovati danas. Marijin ‘Da’ je bio dovoljan da promijeni povijest, ‘Da’ svakoga od nas ima snagu promijeniti nas, naše obitelji i život ljudi oko nas, istaknuo je mons. Zgrablić.

Marija je bila spremna nositi Boga unatoč riziku, budimo i mi nositelji Boga u našem svijetu, u obiteljima, na poslu, u svakodnevici, potaknuo je nadbiskup.

„Marijino rođenje je podsjetnik da Bog djeluje tiho, ali snažno, po nama, kroz vjernost, po ljubavi. Marijino rođenje podsjeća da se Božji veliki planovi često počinju ostvarivati s našim malim ‘Da’, izrečenim iz vjere.

Rođenjem Marije Bog nam pokazuje da nije zaboravio čovjeka, nikoga od nas. Pokazuje da i naš ‘običan život’, u zajedništvu s Bogom nosi spasenje, najveće dobro“, poručio je nadbiskup Zgrablić, potaknuvši da Bogu kažemo svoj ‘Da’ i ostanemo mu vjerni do kraja života.

Na kraju mise nadbiskup je blagoslovio i novi župni barjak. Uz župnika Mršića, u misi su koncelebrirala još osmorica svećenika Ugljansko – Pašmanskog dekanata. Nadbiskup Zgrablić izrazio je podršku župniku Mršiću i župljanima u potrebi da se obnovi župna crkva u Pašmanu. Potaknuo je da se krene u taj projekt s izradom projektne dokumentacije koja bi bila pripremljena do njegove skore pastoralne vizitacije toj župi.

I.G.

Foto: I. Grbić

Blagdan Marije, Kraljice mira svečano je proslavljen u župi Marije, Kraljice mira na Stanovima u Zadru, gdje je svečano večernje misno slavlje u petak, 22. kolovoza, predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Crkva Mariju naziva Kraljicom mira od 1917. godine. „Dok je svijet bio u plamenu Prvog svjetskog rata, papa Benedikt XV. dodao je u Lauretanske litanije zaziv: „Kraljice mira, moli za nas“. U vremenima kada se sve činilo izgubljenim, Crkva se sjetila one koja je u svom srcu nosila Kneza mira i njoj se utjecala tim zazivom“, rekao je mons. Zgrablić.

Odazivajući se pozivu pape Lava XIV. na molitvu za mir u Ukrajini, Svetoj Zemlji i drugim dijelovima svijeta ranjenih ratom, nadbiskup je poručio: „Hodamo zajedno, jer mir nije ‘privatna stvar’, nego dar koji se gradi i čuva u zajedništvu“.

Podsjetivši na misao Benedikta XVI.: “Svijet nikad neće biti prebivalište mira, dok mir ne nađe dom u srcu svakog ljudskog bića, dok svi u sebi ne sačuvaju red koji je Bog odredio da se sačuva”, nadbiskup je upozorio da nemir srca nastaje zbog nedostatka povezanosti s Bogom i podsjetio kako su crkveni oci govorili da mir počinje u čovjekovom srcu.

„Ne možemo očekivati da će politika, zakoni ili dogovori među narodima sami po sebi stvoriti mir, ako u srcima ljudi vlada nemir, sebičnost i kaos. Bog je u ljudsko srce upisao red, sklad i zakon ljubavi. Dok taj red ne bude sačuvan, svijet će ostati ranjen sukobima, obitelji će biti sredine nemira, ljudsko srce će živjeti u nemiru“, upozorio je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Pravi mir srca ne ovisi o tome kakve su okolnosti oko nas, nego o tome tko prebiva u nama. Samo Bog može ispuniti praznine srca, smiriti naše misli i dati sigurnost koju ništa izvanjsko ne može uzeti. Kad se čovjek osloni na Boga, prestaje biti rob nemira, jer zna da je Njegova ljubav jača od svega što ga može zadesiti“.

Nadbiskup je upozorio da nemir u nama nastaje kad ne živimo u skladu s našom savješću i ne slušamo taj tihi Božji glas u našem bitku. „Kada znamo što je ispravno, ali činimo drugačije, naše se srce opterećuje krivnjom, sramom ili tjeskobom, i to proživljava kao nemir. Mir je jedna od najdubljih čežnji svakog ljudskog srca. Mir nije samo odsutnost buke, sukoba ili rata,  problema, nego nutarnje stanje u kojem čovjek osjeća sklad sa sobom, s drugima i s Bogom. Svatko od nas teži miru jer nas je Bog stvorio za unutarnju usklađenost, a ne za kaos; za povjerenje, a ne za sumnju; za ljubav, a ne za neprijateljstvo; za mir, a ne rat“, naglasio je nadbiskup. Podsjetio je da su mnogi sveci opisali mir kao „tihu radost srca“ koja ne nestaje kad dođu kušnje, nego ostaje kao unutarnja rijeka koja teče i ispod površinskih valova života.

Svi imamo iskustvo da nam nemir lako uđe u srce, a uzrokuje ga riječ izgovorena bez pažnje, pogled koji smo protumačili pogrešno, vijest koja nas iznenadi. Ne možemo živjeti, a da ne povrijedimo jedni druge, a gorčina, zamjeranje, neopraštanje stvaraju nemir, rekao je mons. Zgrablić.

„Naše srce je osjetljivo, ranjivo i otvoreno. Srce pamti, povezuje i reagira brže nego što razum uspije sve objasniti. Nemir ne dolazi uvijek iz velikih stvari; često se prikrada sitnicama. Kao kapljica vode koja polako stvara krugove na površini, tako i mali podražaji mogu pokrenuti valove u nama“, upozorio je nadbiskup.

No, „ako srce može primiti nemir, ono može biti mjesto i gdje se rađa mir. Isto to osjetljivo mjesto može postati prostor nježnosti, praštanja i povjerenja. U nama je mogućnost izbora – da prepoznamo trenutak kada nemir ulazi i da odlučimo ne hraniti ga, nego ga pustiti da prođe“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je razmatrao i Marijin put mira. Ona je Kraljica mira jer je cijeli njen život bio povezan s njenim Sinom, Isusom Kristom, pravim Knezom mira. Božji mir dolazi u Marijin život u tri velike etape: u Kristovom utjelovljenju, u Isusovoj muci i smrti te u Pedesetnici.

Marijine riječi „Evo službenice Gospodnje“ nisu bile površne, nego „potpuno predanje, prihvaćanje Božjeg plana bez kalkulacije, iako nije znala sve što će to značiti. Svojim ‘Da’ Marija je otvorila vrata svijetu u kojem je Knez mira postao čovjek. U njenoj utrobi spojilo se nebo i zemlja – najviši i najniži, Stvoritelj i stvorenje. To je prvi korak Božjeg pomirenja s nama: Bog ulazi u našu povijest, u našu krhkost, kako bi je preobrazio u mjesto susreta i spasenja“, rekao je nadbiskup, istaknuvši kako Marijino ‘Da’ pokazuje da mir počinje u srcu koje se potpuno oslanja na Boga i vjeruje njegovoj riječi.

Kad Marija stoji pod križem, „ne bježi u strahu i prijetnji, ne prigovara Bogu, nego ostaje vjerna. Dok se nebo čini zatvoreno, Marija vjeruje da je Božji plan ljubavi jači od boli i nepravde, križa i smrti. Gleda kako njen Sin krvlju pomiruje svijet s Ocem, kako svaka kap te krvi postaje cijena našeg mira“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da Marija svojim ‘Da’ pod križem nastavlja ‘Da’ iz Nazareta.

„Marija je uz Krista dok On ostvaruje najveći čin mira – kad neprijateljstvo grijeha zamjenjuje milošću, a smrt otvara put životu. Marijina prisutnost pod križem znak je da mir često dolazi kroz vjernost u trpljenju, kroz ljubav koja ostaje i onda kada sve drugo nestaje“, poručio je mons. Zgrablić.

„Nakon Kristovog uskrsnuća i uzašašća, Marija je s apostolima u molitvi, ne kao pasivni promatrač, nego kao majka i učiteljica koja hrabri i povezuje Isusove učenike. Svojom prisutnošću unosi sigurnost u srca učenika i drži ih zajedno u jedinstvu vjere. Kada Duh silazi, Marija je ponovno u središtu događaja spasenja – tada ne kao ona koja rađa Krista u tijelu, nego kao ona koja s Crkvom rađa Krista u svijetu. Njena prisutnost okuplja, povezuje i ujedinjuje prve učenike, kao što to čini i danas u Crkvi, učeći nas da se mir rađa iz vjere, zajedništva i postojane molitve“, rekao je predvoditelj slavlja.

Istaknuvši da je mir dar i zadatak, nadbiskup je poručio: „Mir je Božji dar koji dolazi odozgor, iz milosti. Božji dar traži našu suradnju, naše svakodnevno ulaganje, higijenu našeg srca i naše duše, praštanje, gradnju mostova i spremnost na žrtvu. Traži da se opredjeljujemo za dobro, ljubav, za Boga i bližnjega. Dar mira ne čuva se kao vrijednosnica u trezoru; on traži naše srce, naš svakodnevni trud i našu vjernost Božjoj riječi“, poručio je mons. Zgrablić.

Zamolio je Mariju za dar mira, da naraštaji umorni od ratova, sukoba i podjela osjete Božji mir. „Marija ne donosi mir kao politički program ili privremeno primirje. Ona nas vodi k Onome koji je mir sâm – Kristu. Ako Krista pustimo u srce, tada se i u nama zbiva što se dogodilo u Marijinom životu: Bog postaje blizak, grijeh se pobjeđuje, a zajedništvo jača, Krist postaje Knez našeg mira“, poručio je nadbiskup, potaknuvši na molitvu za obitelji, domovinu, Crkvu i cijeli svijet; da Kraljica mira donese mir u svaki dio svijeta gdje mnogi krvare i umiru u strahotama rata.

Nakon mise, nadbiskup je predvodio i procesiju s Gospinim kipom kroz središte predjela Stanovi.

I.G.

Foto: Ines Grbić

Na svetkovinu Uznesenja BDM na nebo, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je u petak, 15. kolovoza, svečano prijepodnevno misno slavlje u župnoj crkvi Uznesenja Marijina u Salima na Dugom otoku.

„Kad slavimo Mariju uznesenu na nebo, mi zapravo slavimo i ono što Bog želi učiniti u svakome od nas. Dok putujemo kroz izazove ovoga svijeta, imamo Majku koja nas čeka na cilju i putem nas drži za ruku“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da hodočasnik ide prema cilju s pouzdanjem i iščekivanjem.

„Za kršćane, nada nije puko optimistično razmišljanje, nego teološka krepost koja nas čvrsto oslanja na Božje obećanje. U svetkovini Marijina uznesenja vidimo ispunjenje Božjih obećanja i cilj našeg hodočašća: nebo, zajedništvo s Bogom, život u punini ljubavi, radosti i miru s Bogom“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da nam svetkovina Uznesenja Marijina pokazuje kamo vodi vjernost Bogu, što se dogodilo s Marijom i otkriva našu vlastitu budućnost, ako ostanemo na putu Evanđelja.

Citirajući pročitanu Božju riječ: „Otvori se hram Božji na nebu i pokaza se Kovčeg saveza njegova… I znamenje veliko pokaza se na nebu: žena zaodjenuta suncem…” (Otk 12,1), nadbiskup je rekao da je „hram Božji nebeska stvarnost Božje prisutnosti i slave, a Kovčeg saveza je znak Božjeg vječnog saveza sa svojim narodom, kojeg u punini prepoznajemo u Kristu i u Mariji, novom Kovčegu koji nosi Život.

Žena odjevena suncem je Marija, ali i slika Crkve koja nosi Krista svijetu. Dijete koje ona rađa je Isus Krist. Zmaj koji želi progutati Dijete je Sotona, neprijatelj Božjeg plana spasenja, koji od početka pokušava uništiti Božje djelo. Ali, Zmaj ne pobjeđuje – Krist biva uzet k Bogu, a Marija, Žena, nalazi sklonište koje joj Bog pripravlja“.

Istaknuvši da je Marija primila osobitu milost i blagoslov koji je poništio Evino prokletstvo, mons. Zgrablić je rekao da smo i mi po Božjoj dobroti primili mnoge milosti: po sakramentima, po djelima milosrđa i ljubavi, po životu u skladu s Božjom riječi i mi smo ispunjeni milošću.

„Te milosti su snaga koja nas želi voditi istim putem slave kojim je prošla Marija. Na nama je da ih prepoznamo, cijenimo i živimo, jer nas one žele uvesti u puninu života u Bogu, gdje je u punini života i Marija“, potaknuo je nadbiskup.

Podsjetio je na misao pape Pija XII. iz apostolske pobudnice Munificentissimus Deus u kojoj je proglašena dogma Marijinog uznesenja na nebo (1950.),  da je Marija „plemenita suradnica božanskog Otkupitelja koji je izvojevao potpunu pobjedu nad grijehom i njegovim posljedicama”, primila „najvišu krunu svojih povlastica, da bude izuzeta od raspadljivosti groba i da na isti način kao i njezin Sin, nadvlada smrt i bude uznesena dušom i tijelom u nebesku slavu”.

„Marija je, dakle, u potpunosti sudjelovala u Kristovoj pobjedi nad smrću – a to je nada i za nas. Svetkovina Uznesenja Marijina nas uči da se ne mjerimo po mjerilima ovoga svijeta, nego po Božjoj ljubavi. Ona nas poziva da živimo s pogledom u vječnost, ali i s nogama čvrsto na zemlji – spremni služiti, ljubiti i boriti se protiv zla“, potaknuo je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je upozorio da „živimo u mentalitetu koji nas uvjerava da vrijedimo samo ako smo produktivni, lijepi, mladi i uspješni. U isto vrijeme, toliko ljudi je zarobljeno tjeskobom, depresijom, usamljenošću. Društvo nam često šalje poruku da tijelo vrijedi samo dok je ‘korisno’ ili dok vrši nametnute standarde“, rekao je nadbiskup, dodavši kako je posljedica toga da se „današnji svijet boji bolesti i smrti – pokušava je zaboraviti, sakriti ili odgoditi pod svaku cijenu, ali ne zna kako joj dati smisao.

Uznesenje Marijino nam govori: smrt nije kraj. Iako nas život ponekad slomi, iako osjećamo bespomoćnost pred nepravdom, ratovima, siromaštvom, bolestima, Bog ima posljednju riječ, a ta riječ je život. Marija, iako proslavljena, nije daleko – ona je s nama u našim borbama, u našim strahovima, krizama, u našem hodočasničkom putu prema vječnosti“, ohrabrio je mons. Zgrablić.

Upozorio je i kako mnogi žive kao da nema duše. „Duša koju je Bog udahnuo u čovjeka čini nas živima, pokreće naš razum, slobodu i ljubav, u njoj se krije naša neprolazna vrijednost. Duša je vječna i stvorena da bude u zajedništvu s Bogom. Kad zanemarimo dušu, kad hranimo samo tijelo i zaboravimo duh, počinjemo živjeti površno, bez dubokog smisla. Posljedice su duhovna praznina, gubitak moralnog kompasa, sebičnost i beznađe. Čovjek bez higijene duše lako postaje rob prolaznoga, umoran i obeshrabren“, upozorio je mons. Zgrablić, istaknuvši da „Uznesenje Marijino dolazi kao otpor protiv laži ovoga svijeta“.

„Marijina potpuno čista i Bogu predana duša svjedoči da je čovjekova unutarnja dubina stvorena za svjetlost, za vječnost, za Boga. Duša se ne raspline u ništavilu; ona je živa, osobna, neponovljiva. Naša duša, zajedno s našim tijelom, ima neuništivu vrijednost i nezamislivu budućnost u zagrljaju Božje vječnosti.

Svetkovina Marijina uznesenja nam govori: ljudsko tijelo nije bezvrijedno, ono nije slučajna ljuštura koju treba odbaciti, nego je stvoreno za slavu Božju. Marijino tijelo, njen život i ljubav su u punini proslavljeni u Bogu. To znači da i naše tijelo, zajedno s našom dušom, ima vječnu vrijednost i budućnost u Božjoj slavi“, istaknuo je mons. Zgrablić, poručivši neka nam primjer Marije bude svjetlo na našem putu, a njen zagovor snaga u našim slabostima.

Poželio je da nam Marija isprosi milost da prepoznajemo Božje darove i živimo od njih, da čuva naše duše od zabluda i praznine, da uvijek tražimo nebo kao cilj. Potaknuo je da čuvamo „i naše tijelo, hram Duha Svetoga, da ga čisto i dostojno nosimo kroz život, dok ne bude preobraženo u slavi poput Marijinog proslavljenog tijela“.

Saljski župnik Frane Šindija zahvalio je nadbiskupu na dolasku u tu župu bogate glagoljaške tradicije koja i osobitim pučkim pjevanjem slavi naslovnicu svoje župe.

I.G.

Foto: Župa Sali

Jubilej 950 godina postojanja župe sv. Lovre u Lukoranu (1075.-2025.) proslavljen je na blagdan sv. Lovre u nedjelju, 10. kolovoza, svečanim misnim slavljem koje je u lukoranskoj župnoj crkvi sv. Lovre predvodio o. Jeronim Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu.

Blagdan sv. Lovre bio je vrhunac i završetak jednogodišnjeg obilježavanja Jubileja 950 godina od prvog spomena župe Lukoran. Slavlje je počelo u crkvi sv. Lovre na groblju u Lukoranu čija se izgradnja spominje 1068. godine te je bila nekadašnja župna crkva u Lukoranu do 1878., kad je posvećena nova župna crkva sv. Lovre, jer je stara bila izgorjela.

Kod stare crkve sv. Lovre bilo je središte lukoranske župe koja je u vrijeme svoga osnivanja obuhvaćala i područja sadašnjih župa Sutomišćica – Poljana i Preko. Od crkve sv. Lovre na groblju krenula je procesija svećenika i vjernika s kipom sv. Lovre i njegovom relikvijom prema župnoj crkvi sv. Lovre čija je obnova u tijeku, tako i simbolično predstavljajući povijesni hod župne zajednice; od prve župne crkve, uz cestu koja predstavlja ovaj svijet, prema župnoj crkvi koja se obnavlja, u kojoj se okupljaju vjernici slaviti otajstva vjere, uvijek potrebni obnove.

“Postoje narativi koji oblikuju naš identitet: razumijeti ih znači razumijeti barem nešto o tome tko mi to jesmo”, rekao je o. Jeronim u propovijedi. Razmatrao je odnos sv. Lovre i pape Siksta II. kao “priču o učeniku i učitelju, o papi i njegovom đakonu, o autoritetu i poslušnosti, o vladanju i služenju. No, to je ipak najprije priča o ocu i sinu, iako njima nije tekla obiteljska krv, nego Kristova. To je drugačije očinstvo i sinovstvo koje ih povezuje”, rekao je o. Jeronim. To snažno dolazi do izražaja kad je papa Siksto pred svoju mučeničku smrt rekao Lovri, tužnom što ne može dijeliti njegovu sudbinu: “Ne budi tužan, sine moj. Slijedit ćeš me za tri dana”.

Takvo očinstvo, ili majčinstvo, “prvi je i najvažniji način na koji Crkva živi svoje poslanje: ne najprije kroz institucije ili hijerarhiju, poslušnost i moć”, istaknuo je o. Jeronim, podsjetivši da za Crkvu kažemo da je majka, a Krist je svojim životom u središte stavio svoj sinovski odnos s Ocem. “U riječ Oče moglo je stati sve što je Isus htio objaviti svijetu, nama: ljubav svoga nebeskog Oca”, poručio je o. Jeronim.

Učitelj Siksto u školi je prepoznao Lovrine vrline zbog kojih ga je želio uz sebe. Korijen grčkog podrijetla imena Siksto je glagol brusiti. “Mogli bismo reći, Siksto u Lovri prepoznaje pravi dijamant kojeg još treba izbrusiti. Zato, čak i kad je izabran za papu, zadržava ga uz sebe. U toj školi vjere i života taj odnos se produbljuje i postaje odnos oca i sina. Otac uzima sina za ruku, vodi ga sa sobom, ima ga uza se, poučava ga. Sin vjeruje ocu, sluša ga poučljivim uhom”, rekao je opat, dodavši da su “očinska ljubav Siksta te primjer života i hrabre vjere razbuktali vjeru mladog Lovre. Uz sigurnost koju mu je pružila, on je mogao rasti, a nakon papine smrti svjedočiti hrabro”.

Opat je istaknuo i značenje predaje – tradicije, kao snažnog elementa života Crkve, ne na način “da želimo živjeti u drugim, boljim vremenima, niti se u tradiciju zatvaramo u strahu od novog, od promjena. Tradicija predaje vrijednosti na koje se može osloniti, jedna generacija predaje drugoj ono što joj je dragocjeno: kao otac sinu, majka kćeri, i u župi jedna generacija svoje običaje i primjere vjere predaje novim naraštajima”, poručio je o. Jeronim.

Naglasio je da se dijamant, sv. Lovro, izbrusio prije svega kroz povjerenje koje mu je poklonio njegov sveti otac, papa Siksto: postavio ga je arhiđakonom, prvim među rimskim đakonima, povjerio mu blago Crkve i brigu za siromahe.

“Sv. Lovro nije bježao od darova koji su mu predani i odgovornosti koja dolazi s njima. S druge strane, nije ni tek poslušni činovnik koji se ne miče od slova zakona, ne postaje zarobljenik onoga što mu je predano”, rekao je o. Jeronim, istaknuvši da su riječi, geste i djela sv. Lovre krasili sloboda, kreativnost i odvažnost.

“Učinio je kako mu je papa Siksto naredio, blago razdijelio siromasima, a onda stupa snaga milosti Božje u njemu i njegova suradnja s tom milošću. Kada car traži od njega blago Crkve, on pokazuje na siromahe: jer to slabo, maleno, prezreno skriva u sebi Krista, naše najveće blago. Krista gladna, žedna, tužna, ostavljena, koga možemo pohoditi, nahraniti, zaodjenuti, susresti u svakom trenutku. Upravitelji Rima bili su bijesni, nadmudreni, nadigrala ih je Božja mudrost po Lovrinoj lukavosti”, naglasio je o. Jeronim.

Usred mučenja, sv. Lovro je rekao: “Okrenite me sada. Ako je jedna strana pečena, počnite jesti”. “Kakva ljubav prema neprijatelju: nije pred nama samo slika Krista, nego živi Krist u Lovri koji se opet žrtvuje, prašta i opet svoje tijelo nudi za hranu onima koji ga ubijaju. Kako je snažna, kreativna i nepredvidljiva milost u njemu, čak i s dozom humora koji je možda i najjasniji znak slobode koju nosi u srcu”, rekao je opat.

Razmatrajući simboliku konteksta toga misnog slavlja u crkvi sv. Lovre koja se obnavlja, o. Jeronim je rekao da vjernici u njoj “stoje na čvrstim temeljima, sigurni unutar zidova koji štite, ali s otvorenim krovom, slobodnog prolaza za milost koja je uvijek nova, stvaralačka. Poput Lovre, oslanjamo se na predano, čvrsto stojimo u tome, ali i slobodni da s darovima činimo kako nas nadahnjuje milost odozgor”.

“Otkad je Bog postao čovjekom, postati čovjekom je postao božanski zahtjevan posao i treba nam njegova pomoć: jer mjera našeg čovještva je Kristovo čovještvo. Tu nam ususret dolazi župa koja sakramentalnim milostima vodi prema punini ono što se događa u obitelji, društvu. U crkvi primamo sakramente, slušamo Božju riječ, hranimo se Isusovom krvlju i tijelom – primamo sve što nam je nužno da postajemo ljudima po Božjem srcu, da poput Lovre narastemo i do mjere svoga križa”, poručio je o. Jeronim.

Opat je rekao i da se malo koja župa može podičiti slavljem tako visoke obljetnice svoga postojanja, poželjevši da se i dalje iz generacije u generaciju prenosi žar vjere i ljubavi za Krista, za obitelj i domovinu. Tijekom devet i pol stoljeća događala se “predaja najdragocjenijega, blaga vjere s jednog koljena na drugo, vjernost vrijednostima za koje se isplati boriti i žrtvovati, živjeti i umrijeti”.

U duhu potrebe predaje vrijednosti i očinsko – sinovskog odnosa između pape Siksta i sv. Lovre, opat je govorio i načelno o odnosu roditelja i djece. “Lijepo je kad roditelji šalju djecu u crkvu, ali još je ljepše i blagoslovljenije kadi ih uzimaju za ruku i vode sa sobom na misu. Šaljemo djecu u školu i na vjeronauk i to je potrebno. Ali, roditelji su njihovi prvi i najvažniji učitelji koji su pozvani govoriti im o Bogu i Crkvi, dobroti i pravednosti; učiti ih razlikovati plodove istine od laži, pomoći shvatiti što izabirati i kojim putem ići. Tako roditelji predaju u školi života blago iz riznice srca koje su za života stekli.

Roditelji mogu puno dati svojoj djeci, institucije čine često veliko dobro društvu, i sve to jest nužno i potrebno na putu postajanja čovjekom. Ali to nije sve i dovoljno”, upozorio je o. Jeronim, rekavši da je u razvoju čovještva potrebna milost Božja.

Jedni predaju druge Bogu upravo u crkvi: roditelji djecu predaju Gospodinovoj milosti na krštenju, djeca roditelje rođene za nebo predaju Božjem milosrđu na sprovodu. U crkvi ljudi izručuju Bogu svoje grijehe i slabosti, želje i nadanja, svoje boli i rane, molitve i zahvalnost, rekao je opat Jeronim.

Na kraju mise otpjevan je svečani Tebe Boga hvalimo, u zahvali Bogu za sve milosti u 950 godina života župe.

Zahvala župnika Dokoze

Lukoranski župnik Marko Dokoza podsjetio je da prisutnost o. Jeronima podsjeća na povezanost župe Lukoran s njenim utemeljiteljima koji su bili benediktinci. Oni su na području Lukorana imali imanja koja je puk obrađivao, a benediktinci su narodu prušili duhovnu skrb i u središtu otoka Ugljana u Lukoranu, izgradili crkvu.

Uz zahvalu opatu, don Marko je zahvalio i don Filipu Kucelinu, ugljanskom dekanu i svećenicima suslaviteljima, među kojima je bio i don Zdenko Milić, župnik Lukorana od 1983. do 1985., u sjećanju po obnoviteljskom i kulturnom radu.

Don Marko je zahvalio i benediktinkama sv. Marije koje su župu pratile molitvama u dane Jubileja te su poslale i četiri kutije kolača i prigodnu čestitku.

Župnik je zahvalio i Ingrid Melada, predsjednici skupštine Zadarske županije,  Anti Županu iz ureda župana Zadarske županije te zadarskom gradonačalniku Šimi Erliću i Juri Brižiću, načelniku Općine Preko, koji su uvelike doprinijeli da počne obnova župne crkve.

Dokoza je zahvalio i pjevačicama iz župe Sutomišćica-Poljana koje su se pridružile lukoranskim pjevačima i svim Lukorancima koji su tijekom godine Jubileja molili, obnavljali i na različite načine gradili župnu zajednicu sudjelujući u raznim događajima i hodočašćima.

Ususret proslavi, u petak, 8. kolovoza, koncert duhovne glazbe u župnoj crkvi sv. Lovre održao je Stijepo Gleđ Markos.

Jednogodišnji spomen Jubileja devet i pol stoljeća postojanja župe Lukoran počeo je svečanim misnim slavljem koje je na blagdan Male Gospe, 8. rujna 2024., u lukoranskoj župnoj crkvi sv. Lovre predvodio mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji / Foto: Župa sv. Lovre, Lukoran