Korizmenu duhovnu obnovu u ponedjeljak, 9. i utorak, 10. ožujka, u župnoj crkvi sv. Ivana i Pavla u Petrčanima, predvodio je fra Bojan Rizvan, župnik župe Presvetog Srca Isusova u Zadru.

Fra Bojan je naglasio da bismo korizmu trebali iskoristiti da se kroz post naučimo ispravnom odnosu prema vlastitom životu, da se kroz molitvu znamo posvetiti Gospodinu Bogu, a kroz bratsku ljubav da se znamo darovati onima kojima smo poslani, s kojima smo pozvani graditi svoj vlastiti život.

Prvi dan duhovne obnove fra Bojan je posvetio važnosti „riječi“. Služiti se riječima čudesan je dar – mi se sporazumijevamo po riječima koje izgovaramo, kroz komunikaciju izričemo sami sebe. Po riječi stvaramo našu kulturu, oblikujemo svoje odnose – zato je važno je shvatiti snagu riječi. Riječ može biti iscjeljujuća; ako se koristimo dobrim riječima, možemo nekoga iscijeliti. Jednako tako, riječ ima snagu uništavanja – neprimjerena riječ može uništiti čovjekovu nutrinu. Riječ kao što izgrađuje, isto tako može razgrađivati, uništavati, povrijediti. Baš zato smo pozvani paziti na riječi koje izgovaramo u svakodnevnom životu.

Drugi dan duhovne obnove bio je posvećen 15. poglavlju Lukinog evanđelja – prispodobi o milosrdnom ocu.

Analizirajući rečenicu po rečenicu toga, po nekima jednog od najljepših tekstova Evanđelja, fra Bojan ga je povezao s aktualnim trenucima našeg života.

Isus u toj prispodobi govori o odnosima – mi kroz naše odnose očitujemo koliko živimo istinu evanđelja i koliko smo spremni riječ koja nam je navještena utjeloviti u svoj vlastiti život. Grijeh nije ništa drugo nego reći Bogu Ocu: ‘Ja mogu bez tebe’. Grijeh nam se čini privlačan i moćan, a zapravo nas baca na dno. Bog nam daje slobodu i On je nemoćan pred našom slobodom; Bog nas ne želi zarobiti, On nas želi osloboditi. Bog, naš milosrdni Otac, po svome praštanju obnavlja naše dostojanstvo, a naše pokajanje početak je novoga života.

Važno je da prepoznamo sebe kao one koje Gospodin traži, koje Gospodin želi u svojoj blizini, da budemo na njegovu sliku i priliku. Istovremeno, ukoliko živimo u Božjoj blizini moramo imati sućutno srce i biti radosni ako se netko vrati u Božji zagrljaj.

Korizmena duhovna obnova u župi održana je jedanaestu godinu za redom.

Tekst i foto: Irena Nemarić

Don Antun Sente, rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu, pohodio je župu sv. Josipa na Plovaniji u Zadru u utorak, 24. veljače, u podršci promicanju pobožnosti Vjenčića prečistog srca Josipova i ususret proslavi blagdana sv. Josipa.

Rektor Sente predvodio je molitvu krunice sv. Josipu, misno slavlje, a nakon mise je održao prigodni nagovor te se susreo i osobno sa zadarskim štovateljima sv. Josipa koji su osobito doprinijeli širenju pobožnosti Vjenčića sv. Josipa u Hrvatskoj.

O Vjenčiću prečistog srca Josipova

“Vi iz župe sv. Josipa na Plovaniji u Zadru bili ste nam veliko ohrabrenje u Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu u širenju pobožnosti molitvenog Vjenčića prečistog srca Josipova.

Premda smo se u početku vaš župnik don Martin Jadreško i ja pitali: ‘Što je to sad, što to treba?’, dali smo se voditi u tome sv. Josipom i već ubiremo plodove te zaista velike duhovne stvarnosti.

U mom promišljanju, baš vaše svjedočanstvo iz Zadra bilo nam je poticaj, da smo rekli: ‘Gle, to je prava stvar, idemo to dalje razvijati!’. I sad uopće nema nikakvih upitnika, nego hrabro sa sv. Josipom dalje! Vi u župi Plovanija imate najviše u Hrvatskoj gdje je ta pobožnost prisutna, molitvenih vjenčića sv. Josipa na jednom mjestu – njih deset!

U zadnjih pet godina osnovali smo 255 Vjenčića sv. Josipa, od kojih u prosjeku svaki ima od 31 do 40 osobu; 31 molitvenog člana koji se obveže da će jedanput mjesečno molitveno dežurati, postiti i moliti zagovor sv. Josipa. To je sveukupno više od 10 000 ljudi, registriranih molitelja Vjenčića sv. Josipa koji djeluju u Hrvatskoj, ali i među vjernicima u svijetu. To je uistinu velika snaga i poseban znak današnjeg vremena!

Pristupam tome s velikim poštovanjem. Teško je ako se oslanjamo samo na svoje ljudske snage, ali dragi Bog to vodi zagovorom sv. Josipa. To je jedan poseban znak”, poručio je don Antun zadarskim moliteljima sv. Josipa i potaknuo da se i dalje razvija ta pobožnost za dobro duša i Crkve, “hrabro dalje sa svetim Josipom“.

Svaki Vjenčić mora imati duhovnika; na Plovaniji je njihov duhovnik župnik Jadreško. Svaki molitelj u jedan, svoj određeni dan u mjesecu, posti o kruhu i vodi, moli za osobne i nakane drugih koji se preporuče, za potrebe Crkve, domovine i svijeta, tako da su post i molitva Josipovih štovatelja trajni, bez prestanka. „Pobožnost prema sv. Josipu i kroz vjenčiće se silno širi, toga smo svjedoci. Svjedočite o snazi predanja Bogu zagovorom sv. Josipa“, poručio je Sente.

Premda su Vjenčići sv. Josipa prvenstveno duhovna aktivnost, don Antun je potaknuo molitelje da učine dobro djelo i u župi, da budu i u djelima konkretna podrška župniku, rekavši da je sv. Josip bio kontemplativac, ali i operativac. „Sv. Josip je točno znao što treba učiniti. Sv. Terezija Avilska je rekla da je Josip veliki svetac koji bez puno buke čini velike stvari. Neka nam to bude uzor, sv. Josip neće uskratiti“, rekao je Sente.

Brojna uslišanja molitava po zagovoru sv. Josipa

Don Antun je istaknuo da neprestano prima brojna svjedočanstva o čudesnim uslišanjima po zagovoru sv. Josipa, kako je izmoljen mir u obitelji, čudesna ozdravljenja. Sv. Josip je privukao mnoge koji mu se utječu u zagovor.

Posvjedočio je kako je 15-godišnji Josip, srednjoškolac, bio klinički mrtav pola sata, što prema medicini ostavlja trajne posljedice. Liječnici su ga uspjeli reanimirati i bio je u komi deset dana. Tada su mnogi molili za njega u svetištu Gospe Voćinske, njegova majka je postila o kruhu i vodi. Njegov voćinski župnik došao je u karlovačko svetište služiti misu za njegovo ozdravljenje, a mladićevi sestra i brat došli su u Kalovac moliti zagovor za život svoga brata Josipa. Sente se sjeća kako je primijetio, što nije vidio dugo vremena, kako dvoje ljudi, možda ih je bilo i više, na koljenima idu oko kipa sv. Josipa. To su bili upravo brat i sestra toga mladića Josipa.

Nakon deset dana posta i intenzivne molitve cijele župe, dolaska u nacionalno svetište i molitve sv. Josipu, mladić se probudio iz kome. Liječnici su bili rekli župniku da, objektivno, „mladić sigurno neće proživjeti po onome što mi vidimo; a ako i preživi, ostat će priključen na aparatima i živjeti kao biljka“. No, nisu ostale nikakve posljedice na tijelu mladića; nakon buđenja iz kome bio je u bolnici još 30 dana, sveukupno 40 dana i otišao je kući zdrav, bez ikakvih posljedica. Na kontroli je liječnik rekao tom mladiću, koji sada pohađa prvi razred srednje škole u Bjelovaru: „Tebe nije spasila medicina, nego zahvali dragom Bogu da si živ“. Sente je rekao kako vjeruje da je u tome pomogla i molitva Vjenčića sv. Josipa.

U Hrvatskoj se pokrenuo veliki broj muških zajednica sv. Josipa koje se okupljaju, koji sv. Josipa doživljavaju kao svog uzora pa osnuju molitvenu mušku zajednicu; mole redovito srijedom i povremeno dođu u Kalovac.

U Nacionalnom svetištu sv. Josipa događaju se mnoge prosidbe zaručnika, u svetište dolaze brojni po završetku 30-dnevne pobožnosti sv. Josipu i posvete sv. Josipu. Župnici javljaju kako se u brojnim hrvatskim župama vjernici srijedom okupljaju u molitvi i pobožnosti sv. Josipu. „Sv. Josip je in! Josip je uistinu in svetac“, istaknuo je don Antun.

Don Antun je podsjetio kako je u Karlovcu bilo puno vojarni vojske bivše države; do 1990-ih godina u Karlovcu je bilo između 25 i 30 tisuća vojnika ondašnje države; gotovo 50 % karlovačkih civila, polovica karlovačkog stanovništva, radili su za ondašnju vojsku. „Nešto od toga se i sada osjeti. Ipak, sada je Karlovac prepoznat kao mjesto gdje se nalazi Nacionalno svetište sv. Josipa“, poručio je rektor Sente.

Priprema za proglašenje Nacionalnog svetišta sv. Josipa manjom bazilikom

Don Antun je opisao i kako je izgledao proces pripreme za proglašenje Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu manjom bazilikom, što predstavlja veliku radost za Crkvu u Hrvatskoj. U opravdanju toga zahtjeva, uz liturgijske, sakralne, duhovne i pastoralne kriterije koje je trebalo zadovoljiti, kao važna stavka bila je navedena i aktivnost Vjenčića prečistog srca Josipova.

Senteu je još prije kardinal Josip Bozanić, kad je bio zagrebački nadbiskup ordinarij, predložio da bi bilo dobro zatražiti to proglašenje i ostalo je na tome. Kasnije je Sente uputio molbu sadašnjem zagrebačkom nadbiskupu Draženu Kutleši što on misli o tome i mons. Kutleša je brzo, nakon deset dana, Senteu poslao odgovor s obrascem upitnika kojeg je trebalo ispuniti. Trebalo je opisati izgled sakralnog prostora, da zadovoljava potrebe liturgije  Drugog Vatikanskog sabora, opisati liturgijski i duhovni život koji se odvija u svetištu.

Nakon toga nadbiskup Kutleša trebao je zatražiti mišljenje svih hrvatskih biskupa koji su pismeno dali Nihil obstat, svoju potvrdu da nemaju ništa protiv da jedan biskup u biskupskoj konferenciji zatraži za jednu crkvu da se proglasi papinom manjom bazilikom. To je bio drugi korak. Treći korak, u svetištu su morali napraviti foto-album s fotografijama svetišta da u Vatikanu vide zadovoljava li taj liturgijski prostor potrebne kriterije.

Nakon toga je nadbiskup Kutleša napisao molbu i poslao Dikasteriju za bogoštovlje i disciplinu sakramenata svoje mišljenje i molbu. Dikasterij je u studenom 2025. godine pozitivno odgovorio njegovoj molbi i dodijelio Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu status manje ili papinske bazilike. Mons. Kutleša to je obznanio Senteu 26. studenog, kad su se dogovorili da će javnosti to objaviti na prvu srijedu Velike devetnice sv. Josipu i da će proslava proglašenja biti u subotu, 14. ožujka 2026., uoči Josipova, kad najviše Josipovih štovatelja dolazi u nacionalno svetište.

Izrada brončanih vrata za svetište sv. Josipa

Manja bazilika je počasni naslov za crkvu čime se ističe osobita povezanost te crkve s Papom i njeno značenje za mjesnu Crkvu. Stoga se i na pročelje te crkve stavlja Papin grb.

Kao vanjski znak proglašenja manje bazilike, rade se Sveta vrata u bronci za karlovačko svetište, koja je osmislio akademski slikar Petar Dolić. Izrada vrata košta sto tisuća eura. Dolić će vrata napraviti u roku tri mjeseca, inače se takva vrata rade od 6 do 12 mjeseci. Sente je rekao da je već deset godina postojala pripremljena ideja o izradi brončanih svetih vrata.

Prije mjesec dana, rektor Sente je oglasio: ako se skupi 1000 donatora koji će svaki dati po 100 eura, prikupit će se dovoljno novca za izradu brončanih vrata. Do sada je u mjesec dana prikupljeno 91.000 eura.

„U mjesec dana skupiti toliko novaca govori o povjerenju i o privrženosti ljudi sv. Josipu. Nije toliko važan taj materijalni dio, iako se ne može ni to zanemariti, ali i kroz taj materijalni dio može se vidjeti čežnja ljudi za duhovnom slavom sv. Josipa. U taj uspjeh je utkana i duhovna snaga velikih deset tisuća molitelja okupljenih u Vjenčiću sv. Josipa“, poručio je Sente. Na pergameni će se ispisati imena svih donatora, a ta povelja će se staviti u jednu posudu, kapsulu, u zvonik.

„Kad su biskupi odlučili karlovačku crkvu sv. Josipa proglasiti nacionalnim svetištem, mons. Marjan Radanović, graditelj Nacionalnog svetišta sv. Josipa, kroz osam brojeva Glasnika sv. Josipa, dakle, dvije godine, pisao je bilješke kako su biskupi to odlučili.

350 godina nakon što je Hrvatski sabor izabrao sv. Josipa za zaštitnika Hrvatskog kraljevstva, bl. Alojzije Stepinac je osnovao župu sv. Josipa na Trešnjevci u Zagrebu i tamo je htio izgraditi nacionalno svetište, ali to ipak nije učinjeno“, rekao je don Antun.

Don Antun je podsjetio na procese koji su u Hrvatskoj prethodili širenju čašćenja sv. Josipa među narodom. Hrvatski sabornici su 9. i 10. lipnja 1687. odredili da sv. Josip bude zaštitnik Hrvatskog kraljevstva; Josip Stadler je 1873., prije 153 godine, pokrenuo tiskanje Glasnika svetog Josipa. Bl. Stepinac je želio izgraditi nacionalno svetište sv. Josipa. Mostarski biskup Petar Čule je na Drugom Vatikanskom saboru predlagao koncilskim ocima da se sv. Josip imenom spomene u kanonu mise, što je i učinjeno. „Mi smo svjedoci da to sve dolazi na svoje u većem čašćenju sv. Josipa i Bogu hvala da u tome možemo sudjelovati.

Svetište sv. Josipa se sve više razvija, i ja znam da je unutra utkana duhovna snaga i tih velikih deset tisuća molitelja koji su okupljeni u molitvenom Vjenčiću prečistog srca Josipa“, poručio je Sente.

Propovijed misnog slavlja na Plovaniji

Don Antun je u propovijedi rekao da se zaziv iz Psalma, „Bog izbavlja pravednika iz svih tjeskoba“ može primijeniti i na sv. Josipa. „Kad saznaje da je Marija trudna, unatoč tome što ima tu tjeskobu kako dalje, zato što osluškuje Boga, Bog mu kroz anđela jasno govori da se ne boji uzeti Mariju za svoju ženu, jer je dijete začeto u njoj od Duha Svetoga.

To je bilo izbavljenje pravednika iz tjeskobe. Svatko se nekad nađe u nekoj životnoj tjeskobi. Ali, ako se uzdamo u Boga, nadahnuti životom sv. Josipa, poput njega i svakog Božjeg pravednika, Božjom rukom ćemo biti izbavljeni iz tjeskobe“, poručio je don Antun, rekavši da se do toga dolazi stalnom, redovitom molitvom.

„Isus nas upozorava da ne govorimo u molitvi kao pogani, da samo nabrajamo i kao trgujemo s Bogom, pa se trudimo i što više molitava, krunica, pobožnosti moliti i od Boga očekivati da baš zato što smo mu sve to dali poput nekog trgovca, da nam isplati ono što smo mi svojim molitvama platili. Molitva nas treba mijenjati, pomoći da u potpunosti otkrijemo Boga“, istaknuo je Sente. Isus daje jasne smjernice u svojoj molitvi Oče naš.

„Isus nas uči moliti, nazivati nebeskog Oca, Boga – Oče. Prijevodi te riječi je tata. Isus je i Josipa zvao tata, pa zagledani u lik sv. Josipa, možemo nazrijeti kakav je i naš nebeski otac, Bog. Isus je kod sv. Josipa mogao vidjeti što znači svoj život u potpunosti podvrgnuti Božjoj volji“, rekao je don Antun.

Nadalje, Isus u molitvi ne kaže otac moj, Oče moj, nego Oče naš. Sente je potaknuo da se, kad izgovaramo riječi Oče naš, sjetimo svih ljudi koji su na bilo koji način utkani u naš život, u to što jesmo, u naše kvalitete te da se sjetimo i onih kojima ja nešto značim: to su roditelji, djed i baka, braća i sestre; da zahvalimo za njih, jer Bog je i njihov otac.

„Bilo bi dobro da se sjetimo i onih koji su nas ranili i koje sam ja povrijedio, možda i nesvjesno, zbog nekog svog hira, komocije, ne obazirući se što ta osoba osjeća. Svi koji mi čine dobro i kojima ja činim dobro, koji mene ranjavaju i koje ja ranjavam, utkani su u našu osobnost. Kad za nekoga molimo, vidimo ga drugačijim očima. Isus je često molio za svoje. U velikosvećeničkoj molitvi, s nježnošću, kao i na križu za oni koji su ga razapeli“, rekao je don Antun.

Za Isusove riječi u Očenašu „Sveti se ime tvoje“, Sente je upozorio kako je,  nažalost, hrvatski narod poznat i po psovci, čak i Božjeg imena i svetinja.

„Pozvani smo davati slavu Božjem imenu kao vrstu zadovoljštine i moliti da svaki čovjek svojim životom i riječima hvali Božje ime. Kada molimo ‘Dođi kraljevstvo Tvoje’, a Božje je kraljevstvo mira, ljubavi i pravde, dozivamo da Božje kraljevstvo bude dio mog života i svih ljudi s kojima se susrećem; da se za njega zalažem, ostvarujem.

Lako je moliti za Božju volju kad sve ide dobro. I sv. Josipu je bila izvrsna Božja volja kad je Marija pristala biti njegovom ženom. Ali on Božju volju izvršava i kad mora mijenjati planove svog hoda i života; kad mora trudnu Mariju voditi od Nazareta do Betlehema, kad s Djetetom mora bježati pred moćnim Herodom da ga očuva na životu.

Baš zato što je vršio volju moćnog cara u Rimu i vodio trudnu ženu iz Nazareta u Betlehem, Josip ostvaruje ono što su proroci nagovještavali – da će se Spasitelj svijeta roditi u Betlehemu, ne u Nazaretu.

Često se događa da našim izvršavanjem, nekad i nekih nerazumnih zakona ovdašnjih vlasti, bez obzira na kojoj razini, Bog ostvaruje neka svoja proroštva i namisli. I ne moramo to uvijek razumjeti. Često to od nas straži dodatnu žrtvu i napor“, rekao je Sente.

Zaziv „Kako na nebu, tako i na zemlji“ znači – kao što Kraljevstvo Božje egzistira na nebu, tako neka bude i na zemlji. „I naše sudjelovanje u misi je uprisutnjavanje neba na zemlji, kad nam se Bog dariva pod prilikama kruha i vina, kad razmatramo njegovu riječ.

Valja nam se neprestano preispitivati, iz strahopoštovanja prema Bogu koji je sama ljubav, neprestano se truditi oko dobra. Ako i upadamo u iste grijehe, ako se uvijek iznova vraćamo u Bogu, pokajemo za njih i trudimo ne činiti ih, onda smo na putu svetosti“, poručio je don Antun.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na blagdan sv. Nikole u župi Prikazanja BDM u Kistanjama, svečano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole biskupa u subotu, 6. prosinca, predvodio je gospićko – senjski biskup Marko Medo. Sv. Nikola je zaštitnik Janjevaca koji nastanjuju Kistanje.

„Riječi koje slušamo u vremenu došašća često su bile upućene prorocima koji su se žalili zbog teškog poslanja. Te riječi bile su izvor velike nade za cijelo čovječanstvo.​Bog ne uklanja teret svojim slugama, nego ga, gotovo paradoksalno, udvostručuje, kao da im govori: ‘Očekujem od vas više’. Učinit ću vas svjetlom naroda, da moje spasenje donesete do nakraj zemlje“, istaknuo je biskup Medo.

Krist je potpuna objava Božjeg nauma. „Krist je svjetlo naroda. On je milosrdno lice Boga i nada svakog čovjeka. ​Papa Franjo u nagovorima o nadi govori: ‘Nada je dar Božji, ali je zadaća kršćana’. Ona otvara nezamislive obzore“, ohrabrio je mons. Medo.

U zahvalnosti Bogu za velikog biskupa iz Mire, biskup je podsjetio na čin milosrdne ljubavi kojeg je sv. Nikola učinio za tri siromašne djevojke. „Taj čin je toliko evanđeoski, čist, da nas podsjeti na Isusove riječi iz Evanđelja: ‘Besplatno primiste, besplatno dajte’.

​Nikola je to djelo učinio noću, da ga nitko ne vidi. Zamislite da ga je netko od onih koji brzo sude, a takvih ima i danas, vidio kako se mota oko kuće djevojaka, koja bi bila loša reputacija. Rekli bi: ‘Pošten danju, licemjer noću’. A Nikola je upravo tada bio najbliži onome što je bio Isusov život. Donosio je svjetlo u najmračniju noć tri života djevojaka“, poručio je biskup.

Upozorio je da su danas u krizi mnogi mladi koji se često povuku, postanu tjeskobni, izgube volju za školu. „Umjesto da to pripišemo nekoj općoj kvalifikaciji, kako su lijena djeca današnjice, potrebno je pristupiti toj djeci, razgovarati s njima i saslušati ih. Često se ta djeca osjećaju beskorisno, a onda i depresivno. I mi možemo postati za njih ono što je Nikola bio djevojkama: svjetlo u noći. Uživjeti se u situaciju toga malenog stvorenja. Kako to nedostaje nama vjernicima, kako je potrebno unijeti taj osjećaj za drugoga“, potaknuo je biskup Medo, upozorivši: „Nitko od nas nije referentna točka prema kojoj će se mjeriti ostali. Potrebno je usmjeriti svoj pogled, što se događa u tom drugom stvorenju. Bog zna što je dijete proživjelo, možda u noći i dan prije, u obitelji. Potrebno je pratiti ih, davati im ohrabrenje, kako bi pronašli novu nadu i novi smisao. Jedna mala gesta, mala pažnja i ljubav mogu promijeniti nečiji život. Takva mala svjetla mijenjaju živote“, poručio je mons. Medo.

Svijet i mladi trebaju naše svjetlo, ali i našu hrabrost. „Današnji izazovi nisu mali. Mnogi mladi žive bez radosti, utjehe, u beznađu. Raste broj prijetnji samoubojstvom i samoozljeđivanjem. Sve su češći konflikti u obiteljima. Djeca napuštaju školu, obitelj i društvo, sve češće slušamo o maloljetnicima koji jedni drugima nanose najteže nasilje. Što će biti od našeg svijeta, ako mladi izgube vjeru u budućnost“, upozorio je biskup, ohrabrivši mlade da budu svjetlo u tami svoje generacije koja ne dolazi na mise i koja je odbacila Boga.

Mons. Medo obratio se i obiteljima, rekavši da je sv. Nikola branitelj dostojanstva obitelji. „Poziva nas da pogledamo obitelji koje nose težinu mladenačkih rana. Mnoge obitelji su izranjene. Dragi roditelji, volite svoju djecu. Ne bojte se reći da vam trebaju, da vam je važna njihova ljubav. Djeca se ljube tako da im dopustimo da nas ljube. Nema zdravog obiteljskog života bez ljubavi. Ljubav je kadra učiniti sve. To nas uči sv. Nikola. Onaj tko ljubi, uvijek se nada“, poručio je biskup, podsjetivši na riječi pape ​Franje: “Nadati se znači kušati čudo da smo voljeni, traženi i željeni od Boga”.

Sv. Nikola nas vraća na bitno „u vremenu kad tehnologija povezuje, a srce je često udaljeno, kad osobe žive u virtualnom svijetu, a često ostaju same, kad društvo miješa popularnost i vrijednosti. „Kako je potrebno činiti male geste ljubavi u svakodnevnom životu. Jer kada činimo dobro, jedino dobrim možemo mijenjati ovaj svijet. Kad nam netko učini zlo i vraćamo zlom, to je ljudska reakcija. ​Kad nam netko učini zlo, a mi mu učinimo dobro, i tako puno puta, dobro će pobijediti“, poručio je mons. Medo. U kontekstu pobjede dobra nad zlim, podsjetio je da se danas veličaju sveti Petar i Pavao, a Neron se spominje kao okrutni car.

„Pozvani smo u svakodnevnom životu činiti dobro. I to dolazi od Gospodina, ta snaga. Nadići ljudsko, mržnju koju možemo pokazati, ako nam je učinjena. Kad se izdignemo iznad toga, to je znak da pripadamo Kristu i da je Evanđelje zavladalo našim srcima.

​Zatim, pozvani smo na konkretnu pomoć potrebnima, na svjetlo koje se  daruje. To je izazov i za vas u Kistanjama, gdje su kulture, povijesti i sudbine isprepletene, da budemo graditelji nade i zajedništva, a ne promatrači problema.

Krist je svjetlo naroda koji će doći. Je li Krist postao svjetlo i u mom životu, u mom srcu, u mojoj obitelji? Sv. Nikola je bio Njegov odsjaj. Mi smo pozvani biti odsjaj Kristovog svjetla u svijetu koji nekad izgleda kao tamna noć“, potaknuo je mons. Medo. Poželio je vjernicima da ih zagovara sv. Nikola, da čuva obitelji, djecu, mlade i njihovu budućnost.

Na misi su bili i predstavnici civilnih vlasti i pravoslavni monasi iz manastira Krka. Don Stipe Mustapić, župnik Kistanja, rekao je na kraju mise da „bez obzira na raskol 1054. godine, oni koji vjeruju u Krista, koji blaguju Tijelo Kristovo, ne mogu ne imati zajedništvo. Treba nastojati kloniti se politiziranja, držati se kršćanskog nauka i onda ćemo biti zaista braća i sestre. To je zalog za budućnost, mir i prosperitet među nama, jer smo svi od Boga stvoreni i pozvani biti braća i sestre; u raju nećemo moći reći da nekoga volimo, nekoga ne, nego ćemo biti sveti i čista srca“, rekao je župnik Mustapić.

U završnoj riječi na kraju mise, biskup Medo je rekao kako se primijeti da u Kistanjama i u crkvi ima života, da su ljudi otvoreni životu. „Tamo gdje ima života, Bog je prisutan. Budite otvoreni životu i nemojte zaboraviti i molitvu. Ako se razmišlja ljudski, možda bi ljudi imali jedno, dvoje djece ili nijedno, da ih ne stavljamo u ovaj nekad okrutan svijet. Ali, treba se otvoriti Bogu i Bog će providjeti“, poručio je mons. Medo.

Rekao je da su u Lici mnoga mjesta stradala i iseljena. „Nažalost, rat uvijek ostavlja najgore. A rat započinje iz našeg srca, ukoliko se ne živi Evanđelje. Pozvani smo živjeti Kristove vrijednosti, graditi zajedništvo, mostove. Po tome ćemo biti prepoznati, koliko smo ljudi Evanđelja i koliko je Krist prisutan u našem životu. Ne samo da to bude govor, nego naš način života. Moći oprostiti i pružiti ruku drugima. Neka sv. Nikola bude nadahnuće za naš evanđeoski život i za naše djelovanje“, potaknuo je biskup Medo.

Nakon mise, vjernici su počastili relikviju, Manu sv. Nikole.

Ines Grbić / Foto: Župa Kistanje

Župa sv. Nikole u Crnom proslavila je 310. godišnjicu posvete župne crkve sv. Nikole na blagdan sv. Nikole, u subotu, 6. prosinca, svečanim misnim slavljem koje je u crkvi sv. Nikole predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Na početku mise nadbiskup je blagoslovio relikvijar s Manom sv. Nikole. To je relikvija prvog stupnja, tekućina koja izlazi iz svečevog tijela tijekom godine u Bariju te se na dan prenošenja tijela sv. Nikole iz Male Azije u Bari ta tekućina vadi iz njegovog groba.

Za vrijeme mise župljanima je svečano predana relikvija sv. Nikole koju je  Crno dobilo na dar iz bazilike sv. Nikole u Bariju gdje se nalazi tijelo sv. Nikole. Relikviju sv. Nikole preuzeo je don Elvis Ražov, župnik Crnog, za vrijeme mise u petak, 28. studenog, u bazilici u Bariju. Relikviju mu je darovao Giovanni Distante, prior dominikanske zajednice sv. Nikole koji su čuvari groba sv. Nikole u Bariju. Dar relikvije Crnom je odobrio Giuseppe Satriano,  nadbiskup Barija, na zamolbu nadbiskupa Zgrablića.

„Mana sv. Nikole je sveta tekućina koja stoljećima izvire iz njegovih relikvija u Bariju. U tome prepoznajemo nježnu Božju blizinu i podsjećanje da je sv. Nikola trajni zaštitnik našeg životnog puta“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da kršćanska tradicija poštuje relikvije „jer nas one povezuju s konkretnim svjedocima vjere i otkrivaju da Bog kroz njihove živote ispisuje povijest spasenja“.

„Relikvije nose tjelesnost koja govori o utjelovljenju: Bog je postao čovjekom i ušao u našu stvarnost, a svetost je postala dostižna u svakodnevnom životu. One su znak da je Božja milost snažno djelovala u određenoj osobi, ali i da se preko nje, na milosnoj razini, nastavlja doticati života vjernika“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da relikvije „bude svijest o zajedništvu svetih, o Crkvi koja nadilazi granice vremena i prostora, koja povezuje žive i preminule u hodu prema punini života u Bogu“.

U daru Mane sv. Nikole susrećemo „Božju ljubav koja je oblikovala sv. Nikolu i kroz njega dotaknula bezbrojne živote. Taj dar nas potiče na dublje pouzdanje u Božju prisutnost, na obraćenje srca i na spremnost da hodamo u svetosti. Relikvije nas usmjeravaju prema izvoru svetosti, Kristu, koji jedini daruje puninu života. Zato čudesni znak Mane ne promatramo samo kao povijesnu rijetkost, nego kao poziv da i mi, poput sv. Nikole, budemo nositelji Božje dobrote, zaštitnici slabih i svjedoci Krista u svijetu“, poručio je mons. Zgrablić.

Župna crkva sv. Nikole u Crnom je zaštićeni spomenik kulture RH, posvećena 1715. godine. Povijesni izvori spominju župu Crno u 15. st., a mjesto Crno u 13./14. stoljeću.

U ozračju zahvalnosti Bogu za prošlost, molitve za blagoslovljenu sadašnjost i budućnost i zajedništva, nadbiskup je rekao da 310. godišnjica posvete crkve otkriva ukorijenjenost vjere na prostoru Crnog koja se prenosila na naraštaje, ustrajnosti koja je oblikovala identitet tih ljudi koji su u Bogu nalazili oslonac i darivali mu svoje vrijeme, rad i ljubav.

„U obljetnici prepoznajemo važnost duhovnih temelja na kojima je izgrađena župna zajednica. Vjera ne počiva samo na povijesnim društveno – političkim događajima, nego na evanđeoskom nauku koji kroz stoljeća oblikuje srce naroda. Ukorijenjenost u Evanđelju daje župi stabilnost i snagu u svim okolnostima. Kad je život župe prožet Božjom riječju, liturgijom i sakramentima, poteškoće se lakše podnose, a radost se dijeli s većim zahvalnim srcem“, poručio je nadbiskup.

Podsjetio je da su se ljudi na području Crnog suočavali s različitim izazovima tijekom povijesti, ali vjera kao izvor snage ih je učvršćivala. „U tom iskustvu otkriva se istina: Božja blizina nosi čovjeka i daje mu svjetlo u neizvjesnosti.

Budućnost se oblikuje iz onoga što smo primili, iz vjernosti kršćanskim korijenima i otvorenosti Božjem djelovanju. Ona nastaje u zahvalnom srcu koje čuva stečeno dobro i iz naslijeđene duhovne baštine crpi nadahnuće za nove putove“, poručio je mons. Zgrablić. Poželio je da se i u budućnosti Crnog Evanđelje pretače u život, da obitelji budu mjesta rađanja života, molitve i ljubavi, da župa raste na vrlinama prošlih naraštaja i hoda u ritmu današnjeg vremena.

Budućnost žive zajednice rađa se u obitelji uronjenima u Božju prisutnost. Budućnost se učvršćuje i brigom za starije i bolesne koji podsjećaju da ljepota zajednice raste gdje se poštuju najranjiviji i koji nas potiču na suosjećanje, strpljivost i nježnost, poručio je nadbiskup.

„U vjernosti kršćanskim korijenima nastaje zajedništvo koje obogaćuje  susrete. Zajedništvo stvara povjerenje, toplinu i pripadnost. Iz takvog zajedništva rađa se zahvalnost, raspoloživost koja prepoznaje Božju prisutnost u svakodnevici. Zahvalno srce vidi dublje, šire i jasnije; ono otvara put suradnji, hrabrosti i djelovanju. Iz zahvalnosti izrasta i snaga za velike pothvate“, poručio je mons. Zgrablić i najavio ostvarenje velike želje i potrebe župljana o izgradnji nove, veće crkve u Crnom.

Nadbiskup je zahvalio svima koji daruju sebe za dobrobit župe, gradeći je dobrotom, predanošću i vjerom.

Na kraju mise, prisutnima se obratio i župnik Crnog don Elvis Ražov. Ražov je rekao da je prioru Distantetu u Bariju za vrijeme primopredaje relikvije darovao Škrinju sv. Šimuna s posvećenim pamukom i knjigu čiji je autor prof. dr. sc. Stjepan Krasić, o Sveučilištu u Zadru, koje su 1396. g. osnovali dominikanci i bilo je među najuglednijim sveučilištima ondašnje Europe.

Ražov je istaknuo da je 2025. godina važna za župu Crno, ali i za cijelu Crkvu, istaknuvši značaj 1700. obljetnice Nicejskog sabora uz koje se vezuje Nicejsko vjerovanje u kojem kršćani ispovijedaju da je Isus Krist istobitan s Ocem.

I sv. Nikola je sudjelovao na Nicejskom saboru. „On je bio veliki borac za istinu vjere, za istinu Kristovog Bogočovještva. Borio se za istinu Evanđelja da je Krist pravi Bog i pravi čovjek. Nekad se služio i nedopuštenim sredstvima, ali bio je borac za istinu, istinu vjere“, istaknuo je Ražov, poželjevši da nam sv. Nikola koji donosi pravu vjeru, donosi istinu onoga što je Krist navijestio u Evanđelju.

​U 2025. godini je i 100. godišnjica od utemeljenja svetkovine Krista Kralja i upravo u tom tjednu župljani Crnog su primili relikviju sv. Nikole u Bariju.

„Krist koji je Bog, on je i Kralj. Isus Nazarećanin, na križu piše ‘kralj židovski’, ali on je i Kralj svega svijeta, svega stvorenja i Njemu će se pokloniti svaka vlast. Sve će se podložiti Kristovim nogama i svi će priznati – Isus Krist jest Gospodin“, istaknuo je Ražov, rekavši da u Godini jubileja želimo primiti milosti Isusove kraljevske vlasti i po daru Božjeg milosrđa i oprosta; „da nam Gospodin udijeli oproštenje grijeha i svih vremenitih kazni po zagovoru sv. Nikole“.

Ražov je rekao da je u Knjigu spomena u Bariju napisao i zagovoru sv. Nikole povjerio izgradnju nove crkve u Crnom, blagoslov župe i cijelog hrvatskog naroda. ​​Nakon mise je bila procesija s kipom i relikvijom sv. Nikole koju su nakon procesije počastili župljani.

Župljani Crnog hodočastili su u Bari od 23. do 26. rujna 2025. kad su na grobu sv. Nikole u kripti bazilike blagoslovili novi crkveni župni barjak sv. Nikole. Župljanka Tea Vidaić napisala je i skladala novi Himan sv. Nikoli koji je bio pjevan na misi.

​Proslavi blagdana prethodila je Trodnevnica od srijede, 3. do petka, 5. prosinca. Prvog dana Trodnevnice fra Bojan Rizvan, župnik župe Presvetog Srca Isusova u Zadru, govorio je o temi „Biblijski temelj čašćenja relikvija“ te se na misi osobito molilo za djecu i mlade. Drugog dana fra Tomislav Vrsaljko, župnik župe Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Zadru, izlagao je o temi „Sveti Nikola čudotvorac“ i moljene su Litanije sv. Nikoli.

Trećeg dana, don Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela na Sveučilištu u Zadru, izlagao je o temi „Sakramenti ili blagoslovine u vjeri Crkve“.

Ususret godišnjici posvete crkve, u Domu kulture u Crnom održan je  znanstveni skup „Crno na vrelu kršćanske baštine za svjetlu budućnost“ u petak, 21. studenog, na kojem su stručnjaci govorili o Crnom u crkvenom, društvenom, kulturnom, zemljopisnom, povijesnom, gospodarskom, domovinsko – obrambenom i demografskom kontekstu. Skup su organizirali Sveučilište u Zadru / Teološko – katehetski odjel, Odjel za geografiju, Odjel za povijest, Zadarska nadbiskupija i Župa Crno – Mjesni odbor Crno.

Crno je bilo na prvoj liniji obrane tijekom Domovinskog rata, a uz izgradnju gospodarske zone postaje sve više privlačno za život mladim obiteljima.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Blagdan sv. Nikole svečano je proslavljen u subotu, 6. prosinca, u župnoj crkvi sv. Nikole u Islamu Latinskom misnim slavljem koje je predvodio don Zdravko Katuša, župnik Petrčana, inače nekadašnji župnik u Islamu Latinskom.

„Nakon jedanaest godina stojim ponovno ovdje, za ambonom, kao da je bilo jučer. Od malenih ne poznajem nikoga, ali je lijepo vidjeti djecu koja dolaze u crkvu, ne sami, nego s barem jednim roditeljem“, rekao je don Zdravko. Istaknuo je da nam Bog daje priliku da možemo rasti, biti bolji čovjek, u Božjem svjetlu, a kao kršćanin i bolji vjernik.

„Moramo biti iskreni, ponizni i vidjeti svatko za sebe kakvi smo vjernici. Ne treba se bojati pogrešaka, promašaja, jer nam Bog svakodnevno daje nove prilike da mu budemo blizu. Potrebno je priznati stvarno stanje i osvijestiti prilike koje nam Bog pruža. Nema ništa čudesnije nego da nam Bog stalno   pruža priliku da iznova krenemo“, rekao je don Zdravko, potaknuvši vjernike da kažu: „Bože, evo me, želim s tobom ići, treba mi tvoja snaga“.

„Moramo znati priznati da smo pogriješili. Bez toga nema snage, jer smo po naravi slabi. Potrebna nam je snaga odozgor, Božja snaga. Poniznost je temelj. I strpljenje, ustrajnost“, potaknuo je don Zdravko, rekavši da je i sv. Nikola bio ponizan, jednostavan, otvoren za Božju milost.

„Pokretačka snaga kod njega je bila ljubav prema Bogu i bližnjemu. Sv. Nikola nije došao s neke druge planete. I on je bio čovjek. Jednostavan i ponizan, a imao je otvoreno srce. Bog ga je obdario s raznim milostima i po njemu je činio čudesa. Najvažnija je njegova jednostavnost i poniznost“, poručio je don Zdravko.

Podsjetio je da je sv. Nikola rođen u 3. st. u Patari u bogatoj, kršćanskoj obitelji. Kad je Nikola bio mlad, njegovi roditelji umrli su od epidemije. Mladi Nikola je prodao svoje nasljedstvo kako bi pomogao siromašnima i patnicima.

Nikola je imao strica koji je bio biskup. Nikola je postao biskup Mire dok je još bio mladić, iako je prvo odbijao čast da postane biskupom. On je htio biti malen i ponizan te je pobjegao u Svetu Zemlju. Nakon tri godine više se nije mogao opirati. To je bilo u 3. i 4. stoljeću, rekao je don Zdravko, dodavši da je i u 21. st. moguće biti vjernik na način kako je vjerovao sv. Nikola u svom vremenu.

“Čovjek je u današnjem vremenu tehnološki napredovao, ali u moralnom smislu, pitanje vjere ostaje isto. Svaki dan moram se boriti za svoju vjeru. Zato moramo rasti u vjeri“, poručio je don Zdravko.

Istaknuo je da mu je drago bilo vidjeti, kad je dolazio u crkvu, majku koja drži u naručju dijete i ulazi u crkvu, rekavši da treba od početka odgajati djecu u vjeri. I njega, njegovu braću i sestre njihova majka je vodila u crkvu nedjeljom te je upravo ona zaslužna što on živi vjeru, rekao je don Zdravko.

„Blago roditeljima koji uče djecu o vjeri. Odmalena djecu učiti moliti, ići zajedno na misu, sakramente, dati im primjer vlastitim životom. Sv. Ivan Pavao II. je vidio svoga oca kako kleči pokraj kreveta i moli i to je za njegov vjernički život bilo snažnije od svake teologije i kateheze. Bitno je živjeti vjeru i boriti se protiv negativnoga u svijetu.

Bog želi od nas jednostavnost i poniznost, u molitvi, Božjoj riječi, sakramentima i misi. To je naš put. Imati ćeš snagu, unatoč križevima koje ćeš nositi. ‘Bože, želim ići tvojim putem’, kažite to svaki dan. Molite zajedno u obitelji jer nam nedostaje vjere i još je nezrela. Važno je znati da bez Boga nema života“, poručio je don Zdravko.

Župnik Luka Šustić zahvalio je svima koji su sudjelovali u pripremi i proslavi župnog blagdana.  Nakon mise bilo je prigodno druženje i čašćenje župljana i svećenika. Djecu su osobito obradovali pokloni.

Sveti Nikola, biskup iz Mire, nije ostavio pisane citate ili izreke kao neki drugi sveci. Bio je poznat po svojim djelima i čudima, a ne po propovijedima koje su se zapisivale. Njegov život je bio odraz Božje dobrote i ljubavi prema čovjeku, a ne zbirka mudrih izreka.

Ana Motl Demo

Foto: Župa Islam Latinski

Za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio u nedjelju, 28. rujna, u župnoj crkvi Rođenja BDM u Benkovcu, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić  blagoslovio je tri slike u toj župnoj crkvi.

Nakon mise, mons. Zgrablić i benkovački župnik don Anđelko Buljat, svečano su otkrili kameno postolje na kojem se nalazi reljef, brončani odljev stare benkovačke župne crkve Male Gospe u spomen na dvije jubilejske godišnjice u Crkvi i 160 godina od posvete nekadašnje župne crkve Rođenja BDM u Benkovcu koja je bila srušena u Domovinskom ratu.

Autor slika je Josip Ilić, župljanin iz Benkovca. S oslikanim motivima don Anđelko je želio povezati benkovačko okruženje sa središtem u Benkovcu. U apsidi crkve kod krstionice slika prikazuje sv. Ivana Krstitelja dok krsti Isusa u rijeci Jordanu. To je povezano s Benkovačkim selom koje slavi Rođenje sv. Ivana Krstitelja, kad bude misa kod njegove kapele i procesija s njegovim kipom.

Kod svetohraništa je slika s motivom dvojice učenika s Isusom koji im se pridružuje na putu za Emaus. Kod krstionice je sv. Ilija prorok kojeg slavi novo naselje Kukalj u Benkovačkom selu gdje je izgrađena kapelica njemu u čast.

U prezbiteriju, križ na zidu u sredini župne crkve povezuje Benkovac s predjelom Buković gaj gdje se slavi Uzvišenje Svetog Križa, kad bude misa, procesija i klanjanje križu. Predio Miranje Gornje slavi Gospu od krunice. Slikama s navedenim motivima župnik Buljat želio je povezati mjesta oko Benkovca koja gravitiraju župi, kad vjernici dođu u župnu crkvu da vide zaštitnika svoga mjesta kojeg posebno časte.

Akademski umjetnik Tomislav Kršnjavi je autor brončanog reljefa postavljenog na kameno postolje koje se nalazi pri ulazu na trg ispred benkovačke župne crkve.

„Htjeli smo postaviti spomenik da ostane trajno u sjećanju našim vjernicima i budućim pokoljenjima, da znaju o svojoj povijesti. Njome smo htjeli povezati tri jubileja: jubilej Svete godine 2025., 1100 godina Hrvatskog kraljevstva i 160 godina od posvete župne crkve Rođenja BDM u Benkovcu“, rekao je župnik Buljat. Taj spomenik podigli su župljani Benkovca 2025. godine, a na njemu su uklesana i slova u spomen na ta tri jubileja.

Na vrhu kamenog postolja je križ u sjećanje na jubilejsku 2025. godinu, a na vrhu spomen ploče je uklesan hrvatski grb u znak na 1100 godina Hrvatskog kraljevstva.

Prvotna župna crkva Rođenja BDM u Benkovcu bila je izgrađena 1864.  godine. Crkvu je na blagdan Male Gospe, 8. rujna 1865., posvetio zadarski nadbiskup Petar Dujam Maupas. Crkva je bila u obliku križa s oktogonalnom kupolom visokom 13 m. Imala je jedan oltar. Na oltarnoj pali bilo je naslikano Raspeće s Bogorodicom. Slika je bila dar pape Pija IX.

Crkva je bila obnovljena 1962. godine. Pobunjeni Srbi 3. rujna 1992. srušili su tu crkvu i na tom mjestu bili su podignuli tržnicu. Zadnju misu prije rušenja crkve 6. rujna 1991. predvodio je tadašnji benkovački župnik don Ivan Mustać. Poslije oslobodilačke akcije ‘Oluja’, u kolovozu 1995., Benkovac je oslobođen te se po povratku vjernika počela graditi nova župna crkva. Krajem rujna 1995., zadarski nadbiskup Marijan Oblak slavio je  misu u oslobođenom Benkovcu na mjestu srušene crkve gdje je izgrađena sadašnja župna crkva Rođenja BDM koju je 13. rujna 2003. posvetio zadarski nadbiskup Ivan Prenđa.

„Srušena župna crkva bila je oličenje Benkovca i vjernika prošlog vremena. Ta crkva bila je u funkciji 130 godina, kroz nju se izmijenilo 130 generacija. Nakon rušenja 1992., pobunjeni Srbi su bili odnijeli njen ruševni materijal i temelje, želeći zatrti ikakav spomen da je na tom mjestu bila crkva, želeći uništiti spomen na opstojnost Hrvata katolika“, rekao je župnik Buljat.

Brončani reljef prikazuje pročelje nekadašnje župne crkve, oko nje je motiv zelenila jer se crkva nalazila u parku. U gornjem desnom uglu je prizor Gospe kao zaštitnice Benkovca koja bdije nad tim gradom. Pri dnu reljefa, ispred otvorenih vrata crkve, prikazani su vjernici kako ulaze u crkvu; poruka da su bili stradali crkva i ljudi, ali i da su obnovljeni crkva i ljudi.

Kršnjavi je uz rub reljefa stavio prizor pedeset zrnaca krunice, znak molitve Gospi kojoj je posvećena benkovačka crkva. Kršnjavi je i autor kipa bl. Alojzija Stepinca postavljenog ispred župne crkve 2017. godine.

Spomen 160 godina od posvete župne crkve koju su bili izgradili hrvatski katolici, tijekom 2025. godine bio je obilježen s više događaja u Benkovcu. Bila su održana predavanja, duhovne obnove, oratoriji, znak žive župne zajednice.

Nadbiskup Zgrablić pohodio je tu nedjelju Benkovac kao završetak svoga pastirskog pohoda Benkovcu koji se dogodio nakon 18 godina.

„Susret biskupa s vjernicima, zajednicama i pojedincima je važan za učvršćivanje vjere i duhovnog života vjernika laika“, rekao je župnik Buljat, u zahvalnosti mons. Zgrabliću za susret u tjednu prije te nedjelje s članovima molitvenih zajednica, župnih vijeća i zborova, kad je nadbiskup upoznao duhovno i materijalno stanje u župi.

Nadbiskup je zahvalio don Anđelku na ustrajnom dugogodišnjem radu, pastoralnim i liturgijskim suradnicima, vjeroučiteljima, ministrantima, katehetama, članovima župnih vijeća, zborova, volonterima Caritasa i „svima koji čine da župa bude mjesto čašćenja Boga i živa zajednica“.

„Župna zajednica je providonosno mjesto iscjeljenja naše ravnodušnosti gdje po snazi molitve i sakramenata, slušajući Božju riječ, mijenjamo sebe. U župi se čovjek uči gledati svijet Božjim očima i srcem koje ljubi. Tu naše srce postaje osjetljivo na Božje, gdje nas Riječ Gospodnja mijenja iznutra. U župi se susrećemo s bližnjim i učimo se gledati ga kao brata i sestru, kao dar i priliku da rastemo u ljubavi. Nevolje, kušnje i križevi postaju poziv na dobrotu, djelotvornu ljubav, na oslobađanje od sebičnosti i da budemo više nalik Ocu koji je milosrdan.

U župi učimo jedni drugima nositi terete, radovati se kad drugi uspijevaju i tješiti kad padaju. U župi djeca rastu u vjeri, mladi pronalaze smjer u vremenu kad im svijet nudi tisuću putova i iluzija. Stariji nalaze  dostojanstveno mjesto i poštovanje, njihova mudrost i iskustvo osvjetljavaju put generacijama. Obitelji pronalaze podršku i snagu za svakodnevne izazove. Siromašni, bolesni i ostavljeni pronalaze toplinu i dostojanstvo jer nisu zaboravljeni, nego ljubljeni“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je župa „puno više od zgrade, ureda i rasporeda misa – župa je živi organizam, srce koje kuca Kristovim srcem. To je škola evanđelja, mjesto susreta s Bogom i ljudima, prostor gdje se uči iznova početi, rasti u vjeri“.

Nadbiskup je potaknuo vjernike da ne podcjenjuju što znači biti dio župne zajednice, poručivši: „U svijetu koji gubi osjetljivost, vaša blizina, molitva, vaša otvorena vrata doma i srca možda su jedina vrata pred kojima netko  neće ostati sam. Bog ne traži da riješimo sve probleme svijeta. Ali traži da ne postanemo slijepi, da ne budemo ravnodušni, srca tvrda. Krist traži od nas da vidimo i da djelujemo, da imamo hrabrosti suosjećati, pa i kada to boli“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da „župna zajednica bude mjesto susreta, zajedništva i spasenja, dom u kojem svi osjećaju da ih Bog ljubi i u kojem svi slave Boga“.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Prigodom proslave 310. obljetnice gradnje župne crkve sv. Nikole biskupa u Crnom, župljani župe sv. Nikole Crno hodočastili su u Bari na grob sv. Nikole, čije se relikvije čuvaju u kripti Bazilike sv. Nikole.

Hodočašće je bilo trodnevno, od 24. do 26. rujna 2025. godine. Skupina od 38 hodočasnika putovala je avionom iz Zadra u Bari u ranim jutarnjim satima. Po dolasku u Bari posjetili su nekoliko crkava na putu prema katedrali sv. Sabina gdje su izmolili krunicu te razgledavali crkvu i lijepu kriptu.

Slavili su svetu Misu u 12 sati u kripti bazilike sv. Nikole na oltaru ispod kojega se nalazi tijelo sv. Nikole. Na kraju sv. Mise blagoslovili su novi barjak sv. Nikole koji je izrađen u prigodi spomenute obljetnice.

Poslijepodne nekoliko hodočasnika posjetilo je i rusku pravoslavnu crkvu sv. Nikole u Bariju. Sv. Nikola se jednako časti na Istoku i na Zapadu. Katolička Crkva ustupila je jedan dio crkve u kripti sv. Nikole pravoslavnoj Crkvi koja je posvećena kao pravoslavna kapelica s ikonostasom. To se dogodilo 1966. godine u znak sjećanja na uklanjanje anatema (7. prosinca 1965.) koje su izrečene nakon Istočnog raskola 1054. godine. Sv. Nikola je stoga izrazito ekumenski svetac.

Drugi dan hodočašća, 25. rujna, putovali su autobusom u svetište sv. Mihaela na brdu Gargano koje je udaljeno oko 160 kilometara od Barija. U špilji gdje se četiri puta, od 5. do 17 st.,  ukazao arkanđeo sv. Mihael, slavili su sv. Misu u 11,45 sati. Na ulazu u crkvu stoji biblijski tekst: “Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!” (Post 28,17).

Evanđelje blagdana sv. Arkanđela donosi razgovor između Isusa i Natanaela u kojem mu Isus obećava da će gledati otvorena nebesa i anđele kako “uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega” (Iv 1,51). Ukazanje sv. Mihaela otvara to mjesto za Božju prisutnost koji oprašta grijehe i uslišava molitve po zagovoru svetih anđela.

Nakon ručka u Hotelu Casa del Pelegrino, nastavili su put prema San Giovanni Rotondu gdje je živio i umro sv. Padre Pio. Mjesto je udaljeno oko 25 km zapadno od bazilike sv. Mihaela u Gargano. Trebalo im je oko pola sata vožnje. Posjetili su Crkvu Gospe od Milosti i novu crkvu gdje se u kripti nalazi tijelo sv. Pija iz Pietrelcine. Tijelo je izloženo u staklenoj vitrini vjernicima na čašćenje.

Treći dan hodočašća, 26. rujna, posjetili su svetište blaženog Jakova Zadranina u Bitettu koje je udaljeno oko 18 kilometara jugoistočno od Barija. Trebalo im je malo manje od pola sata vožnje do svetišta.

Slavili su svetu Misu u 10,15 sati u crkvi u kojoj se lijevo od oltara, u pokrajnoj kapelici, čuva njegovo tijelu u staklenoj vitrini. Nakon sv. Mise posjetili su muzej koji prikazuje njegov život i općenito život u samostanu u 15. stoljeću.

U obližnjem restoranu Il Gardino di Melody su ručali i nakon ručka su se uputili autobusom u Materu. Stari grad Matera ili dio koji se naziva Sassi je nastanjen već u 8. stoljeću prije Krista, a poznat je po svojim špiljskim naseljima iskopanima u mekanom vapnencu. Godine 1993. uvršten je u UNESCO-vu svjetsku baštinu. Popularno je mjesto za snimanje filmova s religijskom tematikom. Među mnogobrojnim filmovima koji su tamo snimljeni je i film Pasija (2004.) redatelja Mel Gibsona, u kojem je Isusa glumio Jim Javiezel.

Na povratku prema zračnoj luci svratili su u grad Altamuru koji je udaljen 45 kilometara jugozapadno od Barija. Poznat je po posebnoj kvaliteti kruha zvanoga Pane di Altamura, a prodaje se po mnogim gradovima Italije.

U zračnu luku stigli su poslije 20 sati te su se kasnim letom iz Barija vratili u Zadar. Pratio ih je zagovor sv. Nikole biskupa naslovnika župe Crno, sv. Mihaela arkanđela i blaženog Jakova Zadranina kojima zahvaljuju za duhovnu pratnju i dalje se utječu da ih svojim molitvama zagovaraju kod Gospodina kojemu župljani Crnog zahvaljuju za to hodočašće povodom 310. obljetnice gradnje crkve sv. Nikole u Crnom.

don Elvis Ražov

Više slika u Foto – galeriji / Foto: župa Crno

Na blagdan sv. Jeronima u petak, 30. rujna, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je u župnoj crkvi sv. Jeronima u Vlašićima na otoku Pagu svečano misno slavlje, a nakon mise procesiju s kipom sv. Jeronima kroz mjesto.

„Blagdan sv. Jeronima podsjeća na temeljno, da Crkva živi od Božje riječi. Bez Svetog pisma, Evanđelja, bez Božjeg glasa, bili bismo poput putnika koji putuje bez svjetla i karte. Sv. Jeronim, crkveni naučitelj i prevoditelj, čovjek burnog temperamenta i neumorne marljivosti, cijeli život stavio je u službu da Božja riječ bude svima razumljiva i dostupna“, poručio je mons. Zgrablić, naglasivši da je Jeronimova rečenica: “Nepoznavanje Svetog pisma znači nepoznavanje Krista” izazov za svakoga: „koliko poznajem Krista, koliko dopuštam Kristu da mi progovori kroz Sv. Pismo, koliko dopuštam da mi Božja riječ oblikuje misli, srce i djela? Jesam li uopće svjestan važnosti Sv. Pisma?“.

Tekstovi koje su sastavili Isusovi učenici su važni kako bismo upoznali Kristov život, a poznavati Krista i biti u komunikaciji s njim je bitan dio našeg kršćanskog života, rekao je nadbiskup.

Razmatrajući navješteno Evanđelje i Lukin zapis: “Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu” (Lk 9, 51), nadbiskup je rekao da je taj događaj Isusove odlučnosti „nova stranica u Isusovom životu i Evanđelju“.

Do tada je Isus propovijedao u Galileji, opraštao grijehe, ozdravljao bolesne, okupljao učenike. Od tada je krenuo na put u Jeruzalem, upravno i religiozno središte Židova gdje je Isus doživio odbacivanje, muku i smrt.

Nadbiskup je pojasnio što znači da je Isus “sa svom odlučnošću” krenuo prema Jeruzalemu. „Grčki izvorni tekst koristi izraz koji doslovno znači “učvrstio je svoje lice” ili “utvrdio svoje lice” prema Jeruzalemu. To znači da se svjesno usmjerio, da nije dopustio kolebanje, da je čvrsto usmjerio svoje srce prema Očevoj volji.

Ta Isusova odlučnost je izraz Njegove ljubavi koja ide do kraja. Njegova odlučnost je znak njegove slobode: on ne ide u Jeruzalem jer ga okolnosti guraju, nego jer želi dovršiti svoje poslanje koje mu je Otac povjerio. Njegova odlučnost je izraz njegove potpune vjernosti Ocu i ljubavi prema nama“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Isus je pred sobom poslao glasnike, učenike koji su putem došli u pokrajinu Samariju, gdje Samarijanci nisu željeli primiti Isusa. „Tu dolazi reakcija učenika Jakova i Ivana – žele oganj s neba, Božju kaznu. Isus ih je prekorio, jer put koji je on odlučio slijediti nije put osvete, nego milosrđa. Njegova odlučnost nije želja da pobijedi neprijatelje, nego da ih spasi“, rekao je predvoditelj slavlja, dodavši da se i u tom događaju vidi koliko je važno poznavati Krista, kako bismo i mi u sličnim okolnostima učinili što i Isus.

To je velika poruka i nama, naglasio je nadbiskup, jer i mi često, „kad nas netko povrijedi ili ne prihvati, poželimo ‘vatreni odgovor’; u srcu nosimo osudu, prezir, želju da ‘im se vrati’. Isus nas poziva da poput njega ‘utvrdimo svoje lice’, ali ne u tvrdokornosti i inatu, nego u vjernosti ljubavi. Da idemo do kraja u opraštanju, strpljenju i ljubavi“, poručio je mons. Zgrablić.

Sv. Jeronim je primjer da „postanemo ljudi koji znaju krotiti svoje reakcije, koji ne traže osvetu, nego mir. Sv. Jeronim nas uči da je put preobrazbe put kroz Božju riječ. Njegov život bio je pun borbi – s vlastitim karakterom, sa strastima, s ljudima. Poznata je Jeronimova uzrečica: „Oprosti mi Bože jer sam Dalmatinac!“. Na mnogim slikama prikazan je kako se kamenom udara u prsa. Sv. Jeronim  je uvijek iznova posezao za Pismom, prepuštao se da ga oblikuje Božja riječ“, rekao je nadbiskup, istaknuvši važne poruke sv. Jeronima za naš život: upoznavati Sveto pismo, dopustiti da nas Božja Riječ oblikuje i svjedočiti Božju Riječ životom.

„Jeronim nije prevodio Bibliju iz dosade ili da zaradi. On je znao da je Božja riječ hrana za dušu. Zato i mi ne smijemo ostati površni. Ne možemo živjeti od nekoliko stihova, prispodoba, događaja iz Biblije koje čujemo na vjeronauku ili misi. Poznavanje Pisma nije hobi nego duhovna potreba koja hrani našu dušu i omogućuje nam upoznati Boga, sebe i drugoga. Božja Riječ donosi duši mir“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Potaknuo je vjernike da svaki dan pročitaju Evanđelje dana, neku misao; u obitelji nedjeljom pročitati odlomak Svetog pisma, proučavati psalme i u njima moliti, čitati knjigu po knjigu u Bibliji.

„Jer, kad poznajemo Pismo, poznajemo i Krista. Čitanje Svetog pisma nije isto što i čitanje vijesti ili romana. Biblija nije samo informacija, ona nas oblikuje, formira, preobražava. Ona nas izaziva, propituje, ponekad i ‘reže’ u srce kao mač s dvije oštrice“, istaknuo je nadbiskup, podsjetivši na riječ iz  Poslanice Hebrejima: „Živa je, uistinu, Riječ Božja; oštrija je od svakog dvosjeklog mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i namisli srca“ (Hebr 4, 12).

„Sv. Jeronim, koji je bio poznat po svom ‘oštrom jeziku’, znao je da ga Riječ poziva na obraćenje. Zato je išao u pustinju, činio pokoru. Pustio je da ga Riječ mijenja“, rekao je mons. Zgrablić.

Potaknuo je da čitajući Sveto pismo, ne tražimo „samo lijepe citate koji nas tješe, nego i one koji nas pozivaju na obraćenje, kajanje, na promjenu života. Božja riječ uči nas strpljenju, praštanju, hrabrosti, poniznosti. Kad je uzmemo ozbiljno, ona nas oblikuje u ljude koji sve više sliče Kristu“, poručio je nadbiskup, rekavši da svi možemo svojim životom postati “živo evanđelje”. To znači raditi pošteno, biti strpljiv, braniti dostojanstvo čovjeka, oprostiti kad bismo najradije uzvratili, u teškim vremenima drugima donositi nadu jer je crpimo iz Božje riječi, poručio je nadbiskup.

„Potaknuti Isusovim primjerom, pozvani smo ‘krenuti sa svom odlučnošću’, ili kako kaže originalni grčki tekst, ‘učvrstiti svoje lice’ – ne u tvrdokornosti, nego u vjeri. Kao što je Isus odlučno krenuo prema Jeruzalemu, i mi smo pozvani s istom odlučnošću krenuti putem vjere, Kristovim putem, putem koji nije uvijek lagan, ali vodi u puninu života.

Da bismo imali tu snagu, potrebno nam je da nas Riječ Božja svakodnevno hrani, preobražava i da kroz nas progovara drugima“, potaknuo je mons. Zgrablić. Zamolio je zagovor sv. Jeronima da nam podari ljubav prema Svetom pismu; da nas Jeronimova ljubav za Božjom riječi nadahne da i mi rado čitamo Bibliju, da u njoj tražimo Krista i nosimo ga drugima. „Tako će i naš život postati hod prema Jeruzalemu – prema susretu s Bogom licem u lice, zauvijek“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

I. G.

Foto: Župa Vlašići

Povodom proslave 180. godišnjice župne crkve sv. Kuzme i Damjana u Slivnici, svečano misno slavlje na blagdan sv. Kuzme i Damjana u župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana u Slivnici u subotu, 27. rujna, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Sadašnja župna crkva proširena je 1845. godine na temelju prethodne. U pisanim dokumentima Slivnica se spominje 1301. god., a prema pronađenim tragovima, područje je naseljeno od kamenog doba.

„Spomen 180. godišnjice obnove i proširenja crkve je svjedočanstvo vjere koja se prenosila s koljena na koljeno, kroz ratove i suše, ali i kroz mnoge radosti i blagoslove, milosti i darove, molitve i sakramente, kroz slušanje i tumačenje Riječi Božje“, rekao je mons. Zgrablić, u zahvalnosti Bogu na tom velikom daru i što nas i dalje okuplja kao živu Crkvu, kako to zdanje ne bi bili samo zidovi i krov, klupe i oltari.

U vremenu u kojem se lako zaboravlja Božje, sveto i vječno, tom obljetnicom činimo suprotno – sjećamo se graditelja koji su tu crkvu podigli s vjerom i ljubavlju, naših djedova i baka koji su tu slavili Boga i utjecali mu se s povjerenjem, rekao je nadbiskup.

Podsjetio je da su mnoge generacije u toj i prethodnoj crkvi molile, krstile djecu, slavile mise, opraštale se od svojih dragih, slavile radosti i nosile tuge.

Kao što su naši preci podigli crkvu na starim temeljima, ta obljetnica je prigoda obnoviti temelje vjere, ljubav prema Bogu i Crkvi kako bismo ostavili trag vjere za buduće generacije, rekao je nadbiskup te pohvalio i najnoviju materijalnu obnovu župne crkve ususret ovom župnom jubileju.

Razmatrajući navješteno Evanđelje u kojem Isus poziva da se ne bojimo  onih koji ubijaju tijelo, nego onih koji mogu dušu i tijelo pogubiti u paklu, nadbiskup je rekao da je velik dio našeg života oblikovan strahom.

„Pitamo se: Što će ljudi reći? Hoće li me sredina osuđivati i odbaciti ako živim pošteno, vjerujem iskreno? Hoće li me drugi ismijavati ako se javno prekrižim, pomolim? Hoću li izgubiti posao ako stanem na stranu poštenja, istine i želim se zauzeti za pravdu? Hoću li izgubiti mir ako se suprotstavim grijehu?

To nas vodi prema zatvorenosti i nemiru duše, prema šutnji i kompromisu. Ne čujemo više Božji glas „Ne boj se“ kojeg uskrsli Krist izgovara učenicima, jer stalno razgovaramo sa svojim strahovima“, upozorio je mons. Zgrablić, istaknuvši da prava opasnost nije gubitak statusa, zdravlja ili ovozemaljskog života, nego gubitak duše.

Isus kaže: “Ne bojte se onih koji vas ogovaraju, vrijeđaju, ne razumiju; koji vas mogu poniziti ili izbrisati s društvene scene. Jer to nije prava prijetnja“.

Mnogi kršćani, poput sv. Kuzme i Damjana, mogli su ići u miru pred sudove, mučitelje i smrt, jer su znali da oni mogu slomiti njihove kosti, ali ne njihovu vjernost, ljubav prema Bogu i ne mogu ušutkati istinu; mogu „ubiti tijelo“, ali ne mogu „ubiti dušu“, rekao je nadbiskup.

„Sv. Kuzma i Damjan nisu se bojali prefekta Lysiasa, upravitelja u Egeji u 4. st. u Maloj Aziji ni Dioklecijanove vlasti, smrti ni mača. Bili su liječnici i s tom cijenjenom službom mogli su birati lagodan život, ali nisu. Odabrali su vjernost Bogu, Krista i postali su svjetionici hrabrosti predanja Kristu za sve naraštaje.

U Kuzmi i Damjanu vidimo čvrste i žive dokaze da se, ako treba, isplati izgubiti sve ako sačuvaš čistu savjest, neokaljanu i Bogu vjernu dušu. Jer tijelo prolazi, ugled blijedi, društveni položaj se ruši. Svaka bolest, poraz i neuspjeh imaju kraj. Ali, duša je besmrtna i ide pred Boga, gdje neće biti važno što si i koliko posjedovao, nego što si sve bio spreman dati, što si dobro učinio – da ostaneš vjeran Stvoritelju koji te ljubi“, poručio je mons. Zgrablić.

Braća liječnici Kuzma i Damjan „nisu liječili samo tijelo, nego su ranjenim i izgubljenim ljudima pokazivali put k Bogu. I nisu svoj trud i znanje naplaćivali, jer nisu služili sebi, nego Kristu. Kad su ih mučili tražeći da se odreknu Krista, mogli su odustati od vjere, povući se, prilagoditi se okolnostima u kakvima je i većina drugih ljudi živjela; mogli su spasiti svoj mladi život, ali nisu. Nisu se bojali onih koji mogu ubiti tijelo. Njihova vjera bila je jača od straha, prijetnje i mučenja“, istaknuo je nadbiskup.

U svijetu gdje se često mjeri sve po korisnosti i profitu, sveti Kuzma i Damjan „podsjećaju da najvrijednije u životu ne dolazi s materijalnom zaradom, naplatom. Ljubav, milosrđe, nada se ne prodaju, time se ne trguje po principu „Dam da daš“ ili „Kako ti meni, tako ja tebi“. Te vrline se daruju, kako bi se umnožile dijeleći. Kuzma i Damjan liječili su bez naknade zato što su razumjeli da ljudska bol traži više od lijeka; traži suosjećanje, vjeru, ljubav, Boga“, poručio je mons. Zgrablić.

Oružje današnjih “progonitelja tijela” su „oružje riječi, javno mnijenje, pritisci, liberalna ideologija, opasnosti iz raznih političkih i odgojno – obrazovnih procesija, institucija i medija.

Ideja da nema istine koja vrijedi za sve, da je sve stvar osobnog mišljenja ili osjećaja; kad sve postane relativno, kad svatko ima “svoju istinu”, gubi se zajednički temelj na kojem gradimo život i društvo“, upozorio je nadbiskup.

Iz relativizma proizlazi „diktatura ravnodušnosti“, prema papi Franji. „Ako ništa nije istinito, apsolutno dobro ili zlo, onda nam je svejedno. Gubimo osjećaj za pravednost, prestajemo reagirati na nepravdu, okrećemo glavu od patnje bližnjega i govorimo: “Neka svatko živi kako hoće, mene se to ne tiče”, upozorio je mons. Zgrablić, rekavši da se u društvu često izruguje sveto, ismijava molitva. „Čistoća i bračna vjernost nazivaju se naivnošću, tko se trudi odgajati djecu u vjeri osjeća kao da pliva protiv struje. Djecu se već od malena uči da nema razlike između dobra i zla, da svatko sam stvara svoju istinu, pa čak i da može birati svoj spol, a vjernost Kristu i autentični navještaj Evanđelja označava se kao ekstremizam desničara“, upozorio je nadbiskup.

„I mi ponekad osjećamo strah biti drugačijima. Radije šutimo pred zlom, nepravdom, abortusom, eutanazijom, nego da se jasno izjasnimo za život, pravednost, za Krista, poštovanje Boga. Radije se prilagodimo kako bismo bili prihvaćeni i ne bismo izazvali osudu okoline“, upozorio je mons. Zgrablić, rekavši da je kušnja „hoćemo li se prilagoditi svijetu ili ostati vjerni Kristu, Bogu, obitelji, Evanđelju? Hoćemo li žrtvovati istinu radi prividnog mira i ugode ili ćemo i uz cijenu neprihvaćanja, stati na stranu Krista?“.

„Prvi kršćani su mijenjali svijet, ali ne mačem, oružjem, politikom, silom, relativizmom i ravnodušnošću. Mijenjali su ga svojim životom. Oni su doista živjeli Evanđelje. Slavili su Krista uskrsloga: radosno slavili euharistiju, zajedno molili, živjeli u osluškivanju poticaja Duha Svetoga. Brinuli su za siromašne, hranili gladne, tješili bolesne. Nisu ubijali nerođenu djecu, a spašavali su odbačenu. Njihove male zajednice bile su oaze Božjeg djelovanja, ljubavi i solidarnosti.

Tako su, bez oružja i nasilja, promijenili lice velikog Rimskog Carstva, urušili robovlasnički sustav. Njihov autentični kršćanski identitet bio je najjače oružje. Njihova hrabrost vjere bila je njihova snaga, a beskompromisna ljubav prema Kristu i bratu čovjeku bila je njihova revolucija“, poručio je nadbiskup, rekavši da i nas danas Krist zove na isto.

„Vjera traži da mijenjamo društvo promjenom vlastitog života, da naš život postane evanđelje koje drugi mogu čitati, da se ne bojimo biti drukčiji, jer tada postajemo Kristovi.

Ako Bogu ostanemo vjerni, Isus nam ne obećava da ćemo biti pošteđeni boli, trpljenja, nerazumijevanja, ali obećava da ćemo biti spašeni. Božje obećanje je naša sigurnost, štit protiv svakog straha. Zbog te nade sveci se nisu bojali bolesti, siromaštva, osude ni smrti. Znali su da sve to prolazi, a Krist ostaje zauvijek“, poručio je predvoditelj slavlja.

Potaknuo je na molitvu sv. Kuzmi i Damjanu „da nas iscijele od bolesti tijela, ali i od umora duše, od beznađa, sebičnosti i straha.

Neka nas nauče kako sačuvati duhovno zdravlje, kako liječiti svijet dobrotom, strpljenjem i istinom i da se ne bojimo onih koji mogu ubiti tijelo; jer život s Bogom ne završava smrću, nego tek tada počinje u punini radosti“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Govor don Luke Šustića

Slivnički župnik Luka Šustić rekao je da ta crkva nije tek djelo ljudskih ruku, nego prije svega plod vjere naših predaka. „Oni su u vremenu koje nije bilo lako ni bogato imali hrabrosti i snage sagraditi hram u kojem će se okupljati narod Božji, moliti, primati sakramente i crpiti snagu za život. Ta njihova žrtva, predanost i vjera su nas održale do danas, i zato im hvala.

Kroz 180 godina crkva je bila svjedok mnogih suza i radosti, krštenja i vjenčanja, molitava za zdravlje, snagu, oproštenje i za pokojne. Tolike su se generacije tu hranile Kristovom riječju i Tijelom, gradeći zajedništvo koje traje i danas.

I mi se želimo uključiti u taj lanac vjere zahvaljujući Bogu za prošlost, svjesni da smo i mi danas odgovorni vjeru prenijeti u budućnost“, rekao je don Luka, poželjevši da obljetnica bude poticaj da vjeru ne doživljavamo samo kao tradiciju, nego kao živu snagu koja nas vodi, ujedinjuje i daje smisao životu.

„Neka obljetnica ne bude samo pogled u prošlost, nego i poticaj za budućnost, da čuvamo vjeru i gradimo zajedništvo u župi, kao što su to činile generacije prije nas“, poručio je župnik Šustić.

Don Luka je poželio da ta proslava bude izvor radosti i duhovne snage te da nas Gospodin, po zagovoru sv. Kuzme i Damjana, učvrsti u vjeri, obogati ljubavlju i daruje ustrajnošću u svakodnevnom životu.

„Krist je živi kamen na kojem je sagrađena crkva, ali i naš život i naša zajednica. Neka nam uvijek bude kuća molitve, utočište mira i znak vjere u  Slivnici“, poručio je don Luka. Potaknuo je na molitvu za sve koji su ugradili svoje živote u župu gradnjom, molitvom, svjedočanstvom vjere i za sve koji su nam prenijeli vjeru, kao i za pokojne župljane.

Don Luka je zahvalio svim župljanima i dobročiniteljima, onima koji su kroz povijest svojim trudom, molitvom i žrtvom gradili i čuvali tu crkvu i svima koji danas nastavljaju to djelo.

Na misi su bili i predstavnici Općine Posedarje s načelnikom Ivicom Klancem. Uz župljane, glagoljaško pjevanje predvodili su članovi KUD-ova Radovin, Rtina i Ražanac pod vodstvom Ivice Dundovića.

Don Luka je zahvalio pjevačima, ministrantima, čitačima i svima koji su  pomogli u pripremi proslave radom, molitvom i dolaskom.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić je predvodio procesiju s kipovima sv. Kuzme i Damjana kroz središte Slivnice koja se nalazi uz obalu Velebitskog kanala i Novigradskog ždrila.

Ususret blagdanu, Trodnevnicu od srijede, 24. do petka, 26. rujna u župnoj crkvi predvodili su nekadašnji župnici Slivnice: Anđelko Buljat, Božo Barišić i Jerolim Lenkić. Večernjem misnom slavlju prethodili su molitva krunice i ispovijed, a u četvrtak je bilo klanjanje pred Presvetim, kad je pjevanje animirala zajednica ‘Misionari svjetla’ sa Smiljevca u Zadru.

Misno slavlje i procesiju izravno je u svom programu prenosila Laudato televizija te su proslavu iz Slivnice putem televizijskog prijenosa mogli vidjeti brojni u domovini i svijetu.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Povodom 180 godina od izgradnje župne crkve sv. Kuzme i Damjana u Slivnici, don Luka Šustić, župnik Slivnice, uputio je proglas župljanima i prijateljima župe kojeg objavljujemo u cijelosti.

Dragi župljani i prijatelji župe sv. Kuzme i Damjana u Slivnici!

S posebnim osjećajem ponosa, zahvalnosti i duhovne radosti, upućujem Vam pismo povodom 180. obljetnice od izgradnje naše župne crkve, posvećene svetim mučenicima Kuzmi i Damjanu, zaštitnicima naše župe i trajnim zagovornicima pred licem Božjim.

Godine Gospodnje 1845., naši su preci, premda tada suočeni s mnogim izazovima: siromaštvom, teškim životnim uvjetima i društvenim promjenama, odlučili sagraditi crkvu. Nisu gradili samo prostor od kamena, nego su podizali duhovni temelj života naše zajednice. Njihov trud, žrtva i vjera nisu bili kratkotrajan pothvat, već proročki čin nade i predanosti Bogu, koji i nama danas ostaje svet i obvezujući primjer.

Tijekom ovih 180 godina naša je crkva bila mjesto susreta Boga i čovjeka, utočište u trenucima boli, središte slavljenja u trenucima radosti, prostor u kojem su se rađale i razvijale mnoge ljudske i duhovne priče. Koliko je samo molitava u šutnji izrečeno, koliko suza proliveno, koliko zahvalnosti položeno pred oltar sv. Kuzme i Damjana. Sve to čini neizbrisiv trag života vjere u Slivnici.

Zahvalni smo svima koji su tijekom ovih desetljeća ugradili dio sebe u našu crkvu: svećenicima, župljanima, dobročiniteljima, čuvarima i obnoviteljima njezina duha i zdanja. Posebno se sjećamo pokojnih svećenika i vjernika, koji su svoje živote posvetili služenju Gospodinu u ovoj zajednici. Njihova imena možda nisu uklesana u kamenu, ali su trajno upisana u povijest naše župe i, vjerujemo, u Božju knjigu života.

Ova velika obljetnica nije samo prisjećanje na prošlost – ona je i poziv u sadašnjosti i zaduženje za budućnost. Živimo u vremenu kada se mnoge vrijednosti pokušavaju relativizirati, kada se zaboravlja dublji smisao ljudskog života i kada je vjera često stavljena na kušnju.

Zato je danas, više nego ikad, važno da mi, nasljednici onih koji su tu crkvu gradili i čuvali, ostanemo čvrsti u vjeri, ustrajni u molitvi i zauzeti u služenju. Naša crkva i naša župa trebaju svakoga od nas. Trebaju otvorena srca, spremne ruke i postojanu vjeru. Ne gradimo više zidove od kamena, nego živu zajednicu, u kojoj se Krist prepoznaje po ljubavi, po zajedništvu i po brizi za najpotrebnije. Budimo Crkva koja svjedoči, koja uključuje i koja ljubi, po primjeru naših svetih zaštitnika, sv. Kuzme i Damjana, koji su služili ljudima liječeći tijela i duše – besplatno, s ljubavlju i po vjeri.

U sklopu obilježavanja te obljetnice pripremamo svečano euharistijsko slavlje i pripravu uoči glavne proslave, koje će nas povezati u molitvi, zajedništvu i sjećanju. Duhovnu pripravu predvodit će svećenici koji su služili u župi Slivnica i vjerno slavili sveta otajstva u našoj crkvi.

Glavna proslava povodom 180 godina izgradnje naše župne crkve će biti na blagdan naših zaštitnika sv. Kuzme i Damjana. Svečanu svetu Misu u zajedništvu svećenika i Božjeg puka u subotu, 27. rujna, s početkom u 11 sati, u župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana predvodi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, a proslavu će u izravnom Tv prijenosu prenositi Laudato televizija. Vas, dragi župljani i prijatelji, od srca pozivam da se uključite, da budemo zajedno, kao obitelj okupljena oko stola Gospodnjega i da ovu obljetnicu proslavimo dostojanstveno, s ponosom i vjerom.

Neka nas i dalje prate i zagovaraju naši nebeski zaštitnici, sv. Kuzma i Damjan. Neka nas Gospodin blagoslovi mirom i ustrajnošću, a Duh Sveti rasplamsa u nama želju da budemo dostojni baštinici i graditelji njegove Crkve u današnjem vremenu.

Od srca vas sve pozdravljam i blagoslivljam u Gospodinu.

U zajedništvu vjere i služenja,

don Luka Šustić, župnik

Slivnica, 3. rujna 2025.

Na spomendan Sv. Grgura Velikoga, pape i crkvenog naučitelja