Blagdan Marije, Kraljice mira svečano je proslavljen u župi Marije, Kraljice mira na Stanovima u Zadru, gdje je svečano večernje misno slavlje u petak, 22. kolovoza, predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Crkva Mariju naziva Kraljicom mira od 1917. godine. „Dok je svijet bio u plamenu Prvog svjetskog rata, papa Benedikt XV. dodao je u Lauretanske litanije zaziv: „Kraljice mira, moli za nas“. U vremenima kada se sve činilo izgubljenim, Crkva se sjetila one koja je u svom srcu nosila Kneza mira i njoj se utjecala tim zazivom“, rekao je mons. Zgrablić.

Odazivajući se pozivu pape Lava XIV. na molitvu za mir u Ukrajini, Svetoj Zemlji i drugim dijelovima svijeta ranjenih ratom, nadbiskup je poručio: „Hodamo zajedno, jer mir nije ‘privatna stvar’, nego dar koji se gradi i čuva u zajedništvu“.

Podsjetivši na misao Benedikta XVI.: “Svijet nikad neće biti prebivalište mira, dok mir ne nađe dom u srcu svakog ljudskog bića, dok svi u sebi ne sačuvaju red koji je Bog odredio da se sačuva”, nadbiskup je upozorio da nemir srca nastaje zbog nedostatka povezanosti s Bogom i podsjetio kako su crkveni oci govorili da mir počinje u čovjekovom srcu.

„Ne možemo očekivati da će politika, zakoni ili dogovori među narodima sami po sebi stvoriti mir, ako u srcima ljudi vlada nemir, sebičnost i kaos. Bog je u ljudsko srce upisao red, sklad i zakon ljubavi. Dok taj red ne bude sačuvan, svijet će ostati ranjen sukobima, obitelji će biti sredine nemira, ljudsko srce će živjeti u nemiru“, upozorio je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Pravi mir srca ne ovisi o tome kakve su okolnosti oko nas, nego o tome tko prebiva u nama. Samo Bog može ispuniti praznine srca, smiriti naše misli i dati sigurnost koju ništa izvanjsko ne može uzeti. Kad se čovjek osloni na Boga, prestaje biti rob nemira, jer zna da je Njegova ljubav jača od svega što ga može zadesiti“.

Nadbiskup je upozorio da nemir u nama nastaje kad ne živimo u skladu s našom savješću i ne slušamo taj tihi Božji glas u našem bitku. „Kada znamo što je ispravno, ali činimo drugačije, naše se srce opterećuje krivnjom, sramom ili tjeskobom, i to proživljava kao nemir. Mir je jedna od najdubljih čežnji svakog ljudskog srca. Mir nije samo odsutnost buke, sukoba ili rata,  problema, nego nutarnje stanje u kojem čovjek osjeća sklad sa sobom, s drugima i s Bogom. Svatko od nas teži miru jer nas je Bog stvorio za unutarnju usklađenost, a ne za kaos; za povjerenje, a ne za sumnju; za ljubav, a ne za neprijateljstvo; za mir, a ne rat“, naglasio je nadbiskup. Podsjetio je da su mnogi sveci opisali mir kao „tihu radost srca“ koja ne nestaje kad dođu kušnje, nego ostaje kao unutarnja rijeka koja teče i ispod površinskih valova života.

Svi imamo iskustvo da nam nemir lako uđe u srce, a uzrokuje ga riječ izgovorena bez pažnje, pogled koji smo protumačili pogrešno, vijest koja nas iznenadi. Ne možemo živjeti, a da ne povrijedimo jedni druge, a gorčina, zamjeranje, neopraštanje stvaraju nemir, rekao je mons. Zgrablić.

„Naše srce je osjetljivo, ranjivo i otvoreno. Srce pamti, povezuje i reagira brže nego što razum uspije sve objasniti. Nemir ne dolazi uvijek iz velikih stvari; često se prikrada sitnicama. Kao kapljica vode koja polako stvara krugove na površini, tako i mali podražaji mogu pokrenuti valove u nama“, upozorio je nadbiskup.

No, „ako srce može primiti nemir, ono može biti mjesto i gdje se rađa mir. Isto to osjetljivo mjesto može postati prostor nježnosti, praštanja i povjerenja. U nama je mogućnost izbora – da prepoznamo trenutak kada nemir ulazi i da odlučimo ne hraniti ga, nego ga pustiti da prođe“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je razmatrao i Marijin put mira. Ona je Kraljica mira jer je cijeli njen život bio povezan s njenim Sinom, Isusom Kristom, pravim Knezom mira. Božji mir dolazi u Marijin život u tri velike etape: u Kristovom utjelovljenju, u Isusovoj muci i smrti te u Pedesetnici.

Marijine riječi „Evo službenice Gospodnje“ nisu bile površne, nego „potpuno predanje, prihvaćanje Božjeg plana bez kalkulacije, iako nije znala sve što će to značiti. Svojim ‘Da’ Marija je otvorila vrata svijetu u kojem je Knez mira postao čovjek. U njenoj utrobi spojilo se nebo i zemlja – najviši i najniži, Stvoritelj i stvorenje. To je prvi korak Božjeg pomirenja s nama: Bog ulazi u našu povijest, u našu krhkost, kako bi je preobrazio u mjesto susreta i spasenja“, rekao je nadbiskup, istaknuvši kako Marijino ‘Da’ pokazuje da mir počinje u srcu koje se potpuno oslanja na Boga i vjeruje njegovoj riječi.

Kad Marija stoji pod križem, „ne bježi u strahu i prijetnji, ne prigovara Bogu, nego ostaje vjerna. Dok se nebo čini zatvoreno, Marija vjeruje da je Božji plan ljubavi jači od boli i nepravde, križa i smrti. Gleda kako njen Sin krvlju pomiruje svijet s Ocem, kako svaka kap te krvi postaje cijena našeg mira“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da Marija svojim ‘Da’ pod križem nastavlja ‘Da’ iz Nazareta.

„Marija je uz Krista dok On ostvaruje najveći čin mira – kad neprijateljstvo grijeha zamjenjuje milošću, a smrt otvara put životu. Marijina prisutnost pod križem znak je da mir često dolazi kroz vjernost u trpljenju, kroz ljubav koja ostaje i onda kada sve drugo nestaje“, poručio je mons. Zgrablić.

„Nakon Kristovog uskrsnuća i uzašašća, Marija je s apostolima u molitvi, ne kao pasivni promatrač, nego kao majka i učiteljica koja hrabri i povezuje Isusove učenike. Svojom prisutnošću unosi sigurnost u srca učenika i drži ih zajedno u jedinstvu vjere. Kada Duh silazi, Marija je ponovno u središtu događaja spasenja – tada ne kao ona koja rađa Krista u tijelu, nego kao ona koja s Crkvom rađa Krista u svijetu. Njena prisutnost okuplja, povezuje i ujedinjuje prve učenike, kao što to čini i danas u Crkvi, učeći nas da se mir rađa iz vjere, zajedništva i postojane molitve“, rekao je predvoditelj slavlja.

Istaknuvši da je mir dar i zadatak, nadbiskup je poručio: „Mir je Božji dar koji dolazi odozgor, iz milosti. Božji dar traži našu suradnju, naše svakodnevno ulaganje, higijenu našeg srca i naše duše, praštanje, gradnju mostova i spremnost na žrtvu. Traži da se opredjeljujemo za dobro, ljubav, za Boga i bližnjega. Dar mira ne čuva se kao vrijednosnica u trezoru; on traži naše srce, naš svakodnevni trud i našu vjernost Božjoj riječi“, poručio je mons. Zgrablić.

Zamolio je Mariju za dar mira, da naraštaji umorni od ratova, sukoba i podjela osjete Božji mir. „Marija ne donosi mir kao politički program ili privremeno primirje. Ona nas vodi k Onome koji je mir sâm – Kristu. Ako Krista pustimo u srce, tada se i u nama zbiva što se dogodilo u Marijinom životu: Bog postaje blizak, grijeh se pobjeđuje, a zajedništvo jača, Krist postaje Knez našeg mira“, poručio je nadbiskup, potaknuvši na molitvu za obitelji, domovinu, Crkvu i cijeli svijet; da Kraljica mira donese mir u svaki dio svijeta gdje mnogi krvare i umiru u strahotama rata.

Nakon mise, nadbiskup je predvodio i procesiju s Gospinim kipom kroz središte predjela Stanovi.

I.G.

Foto: Ines Grbić

Na svetkovinu Uznesenja BDM na nebo, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je u petak, 15. kolovoza, svečano prijepodnevno misno slavlje u župnoj crkvi Uznesenja Marijina u Salima na Dugom otoku.

„Kad slavimo Mariju uznesenu na nebo, mi zapravo slavimo i ono što Bog želi učiniti u svakome od nas. Dok putujemo kroz izazove ovoga svijeta, imamo Majku koja nas čeka na cilju i putem nas drži za ruku“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da hodočasnik ide prema cilju s pouzdanjem i iščekivanjem.

„Za kršćane, nada nije puko optimistično razmišljanje, nego teološka krepost koja nas čvrsto oslanja na Božje obećanje. U svetkovini Marijina uznesenja vidimo ispunjenje Božjih obećanja i cilj našeg hodočašća: nebo, zajedništvo s Bogom, život u punini ljubavi, radosti i miru s Bogom“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da nam svetkovina Uznesenja Marijina pokazuje kamo vodi vjernost Bogu, što se dogodilo s Marijom i otkriva našu vlastitu budućnost, ako ostanemo na putu Evanđelja.

Citirajući pročitanu Božju riječ: „Otvori se hram Božji na nebu i pokaza se Kovčeg saveza njegova… I znamenje veliko pokaza se na nebu: žena zaodjenuta suncem…” (Otk 12,1), nadbiskup je rekao da je „hram Božji nebeska stvarnost Božje prisutnosti i slave, a Kovčeg saveza je znak Božjeg vječnog saveza sa svojim narodom, kojeg u punini prepoznajemo u Kristu i u Mariji, novom Kovčegu koji nosi Život.

Žena odjevena suncem je Marija, ali i slika Crkve koja nosi Krista svijetu. Dijete koje ona rađa je Isus Krist. Zmaj koji želi progutati Dijete je Sotona, neprijatelj Božjeg plana spasenja, koji od početka pokušava uništiti Božje djelo. Ali, Zmaj ne pobjeđuje – Krist biva uzet k Bogu, a Marija, Žena, nalazi sklonište koje joj Bog pripravlja“.

Istaknuvši da je Marija primila osobitu milost i blagoslov koji je poništio Evino prokletstvo, mons. Zgrablić je rekao da smo i mi po Božjoj dobroti primili mnoge milosti: po sakramentima, po djelima milosrđa i ljubavi, po životu u skladu s Božjom riječi i mi smo ispunjeni milošću.

„Te milosti su snaga koja nas želi voditi istim putem slave kojim je prošla Marija. Na nama je da ih prepoznamo, cijenimo i živimo, jer nas one žele uvesti u puninu života u Bogu, gdje je u punini života i Marija“, potaknuo je nadbiskup.

Podsjetio je na misao pape Pija XII. iz apostolske pobudnice Munificentissimus Deus u kojoj je proglašena dogma Marijinog uznesenja na nebo (1950.),  da je Marija „plemenita suradnica božanskog Otkupitelja koji je izvojevao potpunu pobjedu nad grijehom i njegovim posljedicama”, primila „najvišu krunu svojih povlastica, da bude izuzeta od raspadljivosti groba i da na isti način kao i njezin Sin, nadvlada smrt i bude uznesena dušom i tijelom u nebesku slavu”.

„Marija je, dakle, u potpunosti sudjelovala u Kristovoj pobjedi nad smrću – a to je nada i za nas. Svetkovina Uznesenja Marijina nas uči da se ne mjerimo po mjerilima ovoga svijeta, nego po Božjoj ljubavi. Ona nas poziva da živimo s pogledom u vječnost, ali i s nogama čvrsto na zemlji – spremni služiti, ljubiti i boriti se protiv zla“, potaknuo je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je upozorio da „živimo u mentalitetu koji nas uvjerava da vrijedimo samo ako smo produktivni, lijepi, mladi i uspješni. U isto vrijeme, toliko ljudi je zarobljeno tjeskobom, depresijom, usamljenošću. Društvo nam često šalje poruku da tijelo vrijedi samo dok je ‘korisno’ ili dok vrši nametnute standarde“, rekao je nadbiskup, dodavši kako je posljedica toga da se „današnji svijet boji bolesti i smrti – pokušava je zaboraviti, sakriti ili odgoditi pod svaku cijenu, ali ne zna kako joj dati smisao.

Uznesenje Marijino nam govori: smrt nije kraj. Iako nas život ponekad slomi, iako osjećamo bespomoćnost pred nepravdom, ratovima, siromaštvom, bolestima, Bog ima posljednju riječ, a ta riječ je život. Marija, iako proslavljena, nije daleko – ona je s nama u našim borbama, u našim strahovima, krizama, u našem hodočasničkom putu prema vječnosti“, ohrabrio je mons. Zgrablić.

Upozorio je i kako mnogi žive kao da nema duše. „Duša koju je Bog udahnuo u čovjeka čini nas živima, pokreće naš razum, slobodu i ljubav, u njoj se krije naša neprolazna vrijednost. Duša je vječna i stvorena da bude u zajedništvu s Bogom. Kad zanemarimo dušu, kad hranimo samo tijelo i zaboravimo duh, počinjemo živjeti površno, bez dubokog smisla. Posljedice su duhovna praznina, gubitak moralnog kompasa, sebičnost i beznađe. Čovjek bez higijene duše lako postaje rob prolaznoga, umoran i obeshrabren“, upozorio je mons. Zgrablić, istaknuvši da „Uznesenje Marijino dolazi kao otpor protiv laži ovoga svijeta“.

„Marijina potpuno čista i Bogu predana duša svjedoči da je čovjekova unutarnja dubina stvorena za svjetlost, za vječnost, za Boga. Duša se ne raspline u ništavilu; ona je živa, osobna, neponovljiva. Naša duša, zajedno s našim tijelom, ima neuništivu vrijednost i nezamislivu budućnost u zagrljaju Božje vječnosti.

Svetkovina Marijina uznesenja nam govori: ljudsko tijelo nije bezvrijedno, ono nije slučajna ljuštura koju treba odbaciti, nego je stvoreno za slavu Božju. Marijino tijelo, njen život i ljubav su u punini proslavljeni u Bogu. To znači da i naše tijelo, zajedno s našom dušom, ima vječnu vrijednost i budućnost u Božjoj slavi“, istaknuo je mons. Zgrablić, poručivši neka nam primjer Marije bude svjetlo na našem putu, a njen zagovor snaga u našim slabostima.

Poželio je da nam Marija isprosi milost da prepoznajemo Božje darove i živimo od njih, da čuva naše duše od zabluda i praznine, da uvijek tražimo nebo kao cilj. Potaknuo je da čuvamo „i naše tijelo, hram Duha Svetoga, da ga čisto i dostojno nosimo kroz život, dok ne bude preobraženo u slavi poput Marijinog proslavljenog tijela“.

Saljski župnik Frane Šindija zahvalio je nadbiskupu na dolasku u tu župu bogate glagoljaške tradicije koja i osobitim pučkim pjevanjem slavi naslovnicu svoje župe.

I.G.

Foto: Župa Sali

Jubilej 950 godina postojanja župe sv. Lovre u Lukoranu (1075.-2025.) proslavljen je na blagdan sv. Lovre u nedjelju, 10. kolovoza, svečanim misnim slavljem koje je u lukoranskoj župnoj crkvi sv. Lovre predvodio o. Jeronim Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu.

Blagdan sv. Lovre bio je vrhunac i završetak jednogodišnjeg obilježavanja Jubileja 950 godina od prvog spomena župe Lukoran. Slavlje je počelo u crkvi sv. Lovre na groblju u Lukoranu čija se izgradnja spominje 1068. godine te je bila nekadašnja župna crkva u Lukoranu do 1878., kad je posvećena nova župna crkva sv. Lovre, jer je stara bila izgorjela.

Kod stare crkve sv. Lovre bilo je središte lukoranske župe koja je u vrijeme svoga osnivanja obuhvaćala i područja sadašnjih župa Sutomišćica – Poljana i Preko. Od crkve sv. Lovre na groblju krenula je procesija svećenika i vjernika s kipom sv. Lovre i njegovom relikvijom prema župnoj crkvi sv. Lovre čija je obnova u tijeku, tako i simbolično predstavljajući povijesni hod župne zajednice; od prve župne crkve, uz cestu koja predstavlja ovaj svijet, prema župnoj crkvi koja se obnavlja, u kojoj se okupljaju vjernici slaviti otajstva vjere, uvijek potrebni obnove.

“Postoje narativi koji oblikuju naš identitet: razumijeti ih znači razumijeti barem nešto o tome tko mi to jesmo”, rekao je o. Jeronim u propovijedi. Razmatrao je odnos sv. Lovre i pape Siksta II. kao “priču o učeniku i učitelju, o papi i njegovom đakonu, o autoritetu i poslušnosti, o vladanju i služenju. No, to je ipak najprije priča o ocu i sinu, iako njima nije tekla obiteljska krv, nego Kristova. To je drugačije očinstvo i sinovstvo koje ih povezuje”, rekao je o. Jeronim. To snažno dolazi do izražaja kad je papa Siksto pred svoju mučeničku smrt rekao Lovri, tužnom što ne može dijeliti njegovu sudbinu: “Ne budi tužan, sine moj. Slijedit ćeš me za tri dana”.

Takvo očinstvo, ili majčinstvo, “prvi je i najvažniji način na koji Crkva živi svoje poslanje: ne najprije kroz institucije ili hijerarhiju, poslušnost i moć”, istaknuo je o. Jeronim, podsjetivši da za Crkvu kažemo da je majka, a Krist je svojim životom u središte stavio svoj sinovski odnos s Ocem. “U riječ Oče moglo je stati sve što je Isus htio objaviti svijetu, nama: ljubav svoga nebeskog Oca”, poručio je o. Jeronim.

Učitelj Siksto u školi je prepoznao Lovrine vrline zbog kojih ga je želio uz sebe. Korijen grčkog podrijetla imena Siksto je glagol brusiti. “Mogli bismo reći, Siksto u Lovri prepoznaje pravi dijamant kojeg još treba izbrusiti. Zato, čak i kad je izabran za papu, zadržava ga uz sebe. U toj školi vjere i života taj odnos se produbljuje i postaje odnos oca i sina. Otac uzima sina za ruku, vodi ga sa sobom, ima ga uza se, poučava ga. Sin vjeruje ocu, sluša ga poučljivim uhom”, rekao je opat, dodavši da su “očinska ljubav Siksta te primjer života i hrabre vjere razbuktali vjeru mladog Lovre. Uz sigurnost koju mu je pružila, on je mogao rasti, a nakon papine smrti svjedočiti hrabro”.

Opat je istaknuo i značenje predaje – tradicije, kao snažnog elementa života Crkve, ne na način “da želimo živjeti u drugim, boljim vremenima, niti se u tradiciju zatvaramo u strahu od novog, od promjena. Tradicija predaje vrijednosti na koje se može osloniti, jedna generacija predaje drugoj ono što joj je dragocjeno: kao otac sinu, majka kćeri, i u župi jedna generacija svoje običaje i primjere vjere predaje novim naraštajima”, poručio je o. Jeronim.

Naglasio je da se dijamant, sv. Lovro, izbrusio prije svega kroz povjerenje koje mu je poklonio njegov sveti otac, papa Siksto: postavio ga je arhiđakonom, prvim među rimskim đakonima, povjerio mu blago Crkve i brigu za siromahe.

“Sv. Lovro nije bježao od darova koji su mu predani i odgovornosti koja dolazi s njima. S druge strane, nije ni tek poslušni činovnik koji se ne miče od slova zakona, ne postaje zarobljenik onoga što mu je predano”, rekao je o. Jeronim, istaknuvši da su riječi, geste i djela sv. Lovre krasili sloboda, kreativnost i odvažnost.

“Učinio je kako mu je papa Siksto naredio, blago razdijelio siromasima, a onda stupa snaga milosti Božje u njemu i njegova suradnja s tom milošću. Kada car traži od njega blago Crkve, on pokazuje na siromahe: jer to slabo, maleno, prezreno skriva u sebi Krista, naše najveće blago. Krista gladna, žedna, tužna, ostavljena, koga možemo pohoditi, nahraniti, zaodjenuti, susresti u svakom trenutku. Upravitelji Rima bili su bijesni, nadmudreni, nadigrala ih je Božja mudrost po Lovrinoj lukavosti”, naglasio je o. Jeronim.

Usred mučenja, sv. Lovro je rekao: “Okrenite me sada. Ako je jedna strana pečena, počnite jesti”. “Kakva ljubav prema neprijatelju: nije pred nama samo slika Krista, nego živi Krist u Lovri koji se opet žrtvuje, prašta i opet svoje tijelo nudi za hranu onima koji ga ubijaju. Kako je snažna, kreativna i nepredvidljiva milost u njemu, čak i s dozom humora koji je možda i najjasniji znak slobode koju nosi u srcu”, rekao je opat.

Razmatrajući simboliku konteksta toga misnog slavlja u crkvi sv. Lovre koja se obnavlja, o. Jeronim je rekao da vjernici u njoj “stoje na čvrstim temeljima, sigurni unutar zidova koji štite, ali s otvorenim krovom, slobodnog prolaza za milost koja je uvijek nova, stvaralačka. Poput Lovre, oslanjamo se na predano, čvrsto stojimo u tome, ali i slobodni da s darovima činimo kako nas nadahnjuje milost odozgor”.

“Otkad je Bog postao čovjekom, postati čovjekom je postao božanski zahtjevan posao i treba nam njegova pomoć: jer mjera našeg čovještva je Kristovo čovještvo. Tu nam ususret dolazi župa koja sakramentalnim milostima vodi prema punini ono što se događa u obitelji, društvu. U crkvi primamo sakramente, slušamo Božju riječ, hranimo se Isusovom krvlju i tijelom – primamo sve što nam je nužno da postajemo ljudima po Božjem srcu, da poput Lovre narastemo i do mjere svoga križa”, poručio je o. Jeronim.

Opat je rekao i da se malo koja župa može podičiti slavljem tako visoke obljetnice svoga postojanja, poželjevši da se i dalje iz generacije u generaciju prenosi žar vjere i ljubavi za Krista, za obitelj i domovinu. Tijekom devet i pol stoljeća događala se “predaja najdragocjenijega, blaga vjere s jednog koljena na drugo, vjernost vrijednostima za koje se isplati boriti i žrtvovati, živjeti i umrijeti”.

U duhu potrebe predaje vrijednosti i očinsko – sinovskog odnosa između pape Siksta i sv. Lovre, opat je govorio i načelno o odnosu roditelja i djece. “Lijepo je kad roditelji šalju djecu u crkvu, ali još je ljepše i blagoslovljenije kadi ih uzimaju za ruku i vode sa sobom na misu. Šaljemo djecu u školu i na vjeronauk i to je potrebno. Ali, roditelji su njihovi prvi i najvažniji učitelji koji su pozvani govoriti im o Bogu i Crkvi, dobroti i pravednosti; učiti ih razlikovati plodove istine od laži, pomoći shvatiti što izabirati i kojim putem ići. Tako roditelji predaju u školi života blago iz riznice srca koje su za života stekli.

Roditelji mogu puno dati svojoj djeci, institucije čine često veliko dobro društvu, i sve to jest nužno i potrebno na putu postajanja čovjekom. Ali to nije sve i dovoljno”, upozorio je o. Jeronim, rekavši da je u razvoju čovještva potrebna milost Božja.

Jedni predaju druge Bogu upravo u crkvi: roditelji djecu predaju Gospodinovoj milosti na krštenju, djeca roditelje rođene za nebo predaju Božjem milosrđu na sprovodu. U crkvi ljudi izručuju Bogu svoje grijehe i slabosti, želje i nadanja, svoje boli i rane, molitve i zahvalnost, rekao je opat Jeronim.

Na kraju mise otpjevan je svečani Tebe Boga hvalimo, u zahvali Bogu za sve milosti u 950 godina života župe.

Zahvala župnika Dokoze

Lukoranski župnik Marko Dokoza podsjetio je da prisutnost o. Jeronima podsjeća na povezanost župe Lukoran s njenim utemeljiteljima koji su bili benediktinci. Oni su na području Lukorana imali imanja koja je puk obrađivao, a benediktinci su narodu prušili duhovnu skrb i u središtu otoka Ugljana u Lukoranu, izgradili crkvu.

Uz zahvalu opatu, don Marko je zahvalio i don Filipu Kucelinu, ugljanskom dekanu i svećenicima suslaviteljima, među kojima je bio i don Zdenko Milić, župnik Lukorana od 1983. do 1985., u sjećanju po obnoviteljskom i kulturnom radu.

Don Marko je zahvalio i benediktinkama sv. Marije koje su župu pratile molitvama u dane Jubileja te su poslale i četiri kutije kolača i prigodnu čestitku.

Župnik je zahvalio i Ingrid Melada, predsjednici skupštine Zadarske županije,  Anti Županu iz ureda župana Zadarske županije te zadarskom gradonačalniku Šimi Erliću i Juri Brižiću, načelniku Općine Preko, koji su uvelike doprinijeli da počne obnova župne crkve.

Dokoza je zahvalio i pjevačicama iz župe Sutomišćica-Poljana koje su se pridružile lukoranskim pjevačima i svim Lukorancima koji su tijekom godine Jubileja molili, obnavljali i na različite načine gradili župnu zajednicu sudjelujući u raznim događajima i hodočašćima.

Ususret proslavi, u petak, 8. kolovoza, koncert duhovne glazbe u župnoj crkvi sv. Lovre održao je Stijepo Gleđ Markos.

Jednogodišnji spomen Jubileja devet i pol stoljeća postojanja župe Lukoran počeo je svečanim misnim slavljem koje je na blagdan Male Gospe, 8. rujna 2024., u lukoranskoj župnoj crkvi sv. Lovre predvodio mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji / Foto: Župa sv. Lovre, Lukoran

Povodom središnje proslave Jubilejske godine u župi sv. Lovre u Lukoranu − 950 godina od prvog spomena župe Lukoran (1075.-2025.), lukoranski župnik Marko Dokoza uputio je Pismo župljanima, prijateljima župe sv. Lovre te ljudima dobre volje koji su povezani s Lukoranom na otoku Ugljanu.

Jubilej 950 godina od prvog spomena župe u Lukoranu svečano će se proslaviti misnim slavljem na ovogodišnji blagdan sv. Lovre, 10. kolovoza. Vrijeme do te proslave u Lukoranu bilo je u zahvali za primljene milosti i u molitvi za obraćenje i blagoslov župljana Lukorana kojeg stalno nastanjuje 350 stanovnika, a ljeti se taj broj višestruko poveća.

Don Marko u Pismu sabire što je učinjeno tijekom župne Jubilejske godine u Lukoranu koja je počela na blagdan Male Gospe, 8. rujna 2024., kada je svečano misno slavlje lukoranskoj u župnoj crkvi sv. Lovre predvodio Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj.

„Od tada do danas prošlo je jedanaest mjeseci obilježenih molitvom, zahvalnošću i obnovom. U molitvenom zajedništvu prikazivali smo Bogu Gospinu krunicu u listopadu, pobožnost za duše u čistilištu u studenom, zornice u Adventu te tradicionalni blagoslov obitelji na završetku kalendarske godine, sa željom da Božji blagoslov ispuni svaku kuću u Lukoranu“, piše župnik Dokoza.

Materijalna obnova župne crkve sv. Lovre

Uz obnovu duhovnog, crkvenog zajedništva, župnik je inicirao i uz podršku župljana i Zadarske nadbiskupije proveo i materijalnu obnovu župne crkve sv. Lovre. Na početku Jubilejske godine 2024., Dokoza je potpisao sa Šimom Erlićem, tadašnjim ministrom regionalnog razvoja i europskih fondova ugovor o zamjeni prozora u lukoranskoj crkvi. Radove u vrijednosti od 35.000 eura koji su bili završeni do Božića 2024., sufinancirala je Općina Preko, uz podršku načelnika Jure Brižića.

„Povijesni datum bio je 7. travnja 2025., kad je potpisan ugovor za obnovu krova lukoranske župne crkve sv. Lovre, u vrijednosti 133.000 eura. Zahvalni smo tadašnjem ministru Erliću i Zadarskoj nadbiskupiji na pomoći u ostvarenju toga velikog djela. Osobito smo radosni što smo se u svakom trenutku mogli osloniti na naše mlade. Oni su se pobrinuli da se pokretni crkveni inventar izmjesti, a nepokretni zaštiti. Izvođač Bino Commerce počeo je s prvim radovima u lipnju 2025., otkrivanjem krova i izradom betonskog vijenca. Slijedilo je postavljanje čelične konstrukcije (podizvođač Gelo-Mont), pokrivanje crijepom i izrada stropa“, izvijestio je don Marko župljane.

Duhovna obnova u župi Lukoran

Don Marko pohvaljuje i „živu Crkvu u pokretu“ očitovanu i u molitvi župljana. Zahvaljujući mladima iz Udruge ‘Jarac’ uređena je i crkva sv. Lovre na lukoranskom groblju, gdje se za vrijeme obnove župne crkve sv. Lovre služe bogoslužja. „U crkvi sv. Lovre na groblju smo, nakon 165 godina, slavili sakrament sv. Potvrde kojeg je podijelio umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić. U slavlju Jubileja nismo ostali u granicama naše župe. Bili smo hodočasnici nade i pridružili smo se cijeloj Crkvi u slavlju Godine Jubileja 2025. hodočašćem u Rim. Na Čistu srijedu hodočastili smo u baziliku sv. Lovre u Rimu, gdje smo pred relikvijama zaštitnika naše župe počeli korizmu molitvom pokore i kajanja za osobne i generacijske grijehe, moleći Gospodina da primi našu skromnu zadovoljštinu. U duhu te molitve, svakog korizmenog utorka izlagali smo Presveti Oltarski Sakrament u župnoj crkvi sv. Lovre, moleći za oproštenje i obnovu“, poručio je don Marko.

Vrijedan duhovni događaj bila je i izvedba Hvarskog pučkog kazališta, koje je u lukoranskoj župnoj crkvi uprizorilo “Prikazanje života sv. Lovrinca Mučenika” na čakavskom, što su sudionici doživjeli potresnim i dostojanstvenim prikazom.

Zbog korijena župe Lukoran povezanih s benediktincima, na blagdan sv. Benedikta, 11. srpnja 2025., župljani su hodočastili u crkvu sv. Krševana i samostan sv. Marije u Zadru, gdje su s benediktinkama i vjernicima iz svojih susjednih župa Preko i Sutomišćica-Poljana obnovili sjećanje na benediktince sv. Krševana, prve dušobrižnike Lukorana. Prisjetili su se i zajedničkih korijena, jer su do 15. stoljeća Lukoran, Preko i Sutomišćica – Poljana bili jedna župa.

Osnivanje župe Lukoran povezano je s benediktincima

Završnicu lukoranske župne Jubilejske godine obilježava trideset dana molitve i posta za duhovne potrebe lukoranske župe te Devetnica sv. Lovri. Vrhunac slavlja je u nedjelju, 10. kolovoza, na blagdan sv. Lovre, đakona i mučenika, kada će svečano misno slavlje i procesiju s kipom sv. Lovre predvoditi opat Jeronim Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu.

Naime, povijest župe Lukoran povezana je s benediktincima. Oni su na području Lukorana imali imanja koja je puk obrađivao, a benediktinci su za njih molili i dijelili im sakramente. Kao posjednici središnjeg dijela otoka Ugljana, benediktinci su u Lukoranu u Srednjem vijeku počeli duhovnu skrb i u Lukoranu su izgradili crkvu koja se spominje već 1068. godine, a 1075. je prvi spomen župe Lukoran. Župa Lukoran je na početku svoga postojanja prije devet i pol stoljeća obuhvaćala područja na kojem se sada nalaze tri župe: Lukoran, Sutomišćica – Poljana i Preko.

Nekoliko godina prije posvete nove, sadašnje župne crkve sv. Lovre, izgorjela je stara župna crkva sv. Lovre na groblju, pa je trebalo graditi novu crkvu. Pomogla je vlast, a Lukoranci su doprinijeli radom te je podignuta sadašnja župna crkva sv. Lovre. Povjesničar Bianchi piše 1879., godinu dana nakon posvete lukoranske župne crkve, da je to bila jedna od najljepših crkava u Zadarskoj nadbiskupiji. Prigodom posvete lukoranske župne crkve, papa Pio IX. poklonio je Lukoranu kalež kojeg je dobio iz jedne župe u Francuskoj te ga župa Lukoran i sada posjeduje.

„Dragi župljani, prijatelji i dobročinitelji, Jubilej je trenutak sjećanja, ali još više – trenutak obnove. Zahvaljujemo vam na svemu što ste učinili u ovih godinu dana i pozivamo vas da nam se pridružite u središnjoj proslavi 10. kolovoza 2025., kako bismo Bogu zahvalili za primljene milosti i s vjerom nastavili prema tisućljetnoj obljetnici župe“, poručuje Dokoza u Pismu župljanima povodom 950 godina prvog spomena župe Lukoran, uz poruku da ne postoji mala župa, nego je važan svaki čovjek, vjernik u svakoj sredini.

Sredstva za obnovu crkve još uvijek se prikupljaju na poseban račun za tu svrhu:

Župa sv. Lovre Mučenika, HR7824070001500025855

Poziv na broj: HR99 / Opis plaćanja: Za obnovu crkve

Ines Grbić

Foto: Misa na početku župne Godine Jubileja I. Grbić / Obnova crkve: M. Dokoza

Blagdan Gospe Karmelske svečano je proslavljen u župi sv. Mihovila u Galovcu u srijedu, 16. srpnja, gdje je taj blagdan drugotna župna svetkovina.

Svečano misno slavlje za vanjskim oltarom pokraj župne crkve predvodio je don Stanislav Wielinski, nekadašnji župnik Galovca. Uz galovačkog župnika don Antu Sorića, suslavili su još dvanaestorica svećenika.

„Okupljeni s Marijom, želimo mudrost, da dođe Duh Sveti, da osjetimo njegovu snagu. Želimo osjetiti logiku djelovanja našeg Boga. To se najviše vidi u životu Marije, ponizne službenice iz Nazareta koju je Bog odabrao za majku svoga sina“, rekao je don Stanislav.

Podsjetio je da su u 12. st. pustinjaci živjeli na brdu Karmel na mjestu gdje je prije boravio prorok Ilija i gdje se dogodio odgovor na vjeru u Božju objavu.

„Brda su zanimljiva. To je slika ljudskog i božanskog djelovanja. Na brdu je Isus govorio evanđelje“, rekao je Wielinski, podsjetivši na brda Sinaj, Golgotu, Karmel, brdo u Galovcu sa sv. Mihovilom.

Don Stanislav je rekao da se primanje milosti od Boga događa po ljubavi. Podsjetio je na riječ Isusa sv. Faustini Kowalskoj, da je Isus tužan kad ne primamo milosti sakramenata.

Istaknuo je da treba ljubiti unatoč – slabosti, grijeha, boli, starosti osobe, a ne voljeti nekoga jer je taj slavan, lijep, sposoban, dobar.

Misi je prethodila procesija s Gospinim kipom kroz mjesto kojeg su prije više od 100 godina donijeli pomorci iz obitelji Jovančević te podsjeća na vjernost i pobožnost predaka.

Na uočnicu Gospe Karmelske, u utorak, 15. srpnja, u župi je održan Karmel-fest, kad je izvedena predstava pod nazivom „Gospa Škapulara u našem selu“. U predstavi su sudjelovala galovačka djeca: Luka Batur je glumio djeda Ljubu, Lana Burčul baku, nevjestu Lana Raspović, Luka Raspović sina Božu, a Mihovil Šare glumio je sina svećenika.

Ideju, tekst i režiju predstave potpisuje Lucija Kvartuč koja je mjesecima marljivo radila s glumcima na probama.

Predstava je na jednostavni i iskreni način opisala život i vjeru galovačkih predaka; kako se u kući štovala Gospa, kako se molilo, radilo, a vjera bila temelj obitelji. U ponosu na tradiciju župe i ljude koji je i sada s ljubavlju čuvaju, Galovčani su prikazali život predaka uz smijeh, suze i emocije. Nakon predstave, nastupio je Zbor mladih Belafuža te tri gospođe iz Poljske.

I. G.

Više slika u Foto-galeriji / Foto: Župa Galovac

Don Damir Stojić predvodio je duhovnu obnovu u župi sv. Jurja u Viru od utorka, 8. do četvrtka, 10. srpnja. Don Damir je predvodio misno slavlje i imao propovijed, nakon mise održao je nagovor, potom je predvodio klanjanje pred Presvetim.

Don Damir je, između ostaloga, govorio o utemeljenju Crkve po apostolima, rekavši da popis apostola kojeg su zabilježili evanđelisti šalje poruku.

„Kad je evanđelist Matej pisao popis apostola u 1. st., ljudi su poznavali apostole. Iz toga teksta zapravo ‘iskače’ njihova slabost. To su bili slabi ljudi, grešnici. Kad bi neki poslodavac, ili čak bogoslovija birala kandidate, možda bi oni odbili sve te ljude, s karakteristikama koje su apostoli imali. Tu leži duboka poruka“, istaknuo je don Damir, opisavši osnovne osobine apostola.

„Šimun Petar je uvijek prvi na potpisu, što znači da je prvi među jednakima. On je glava, danas Papa. Petar je bio impulzivan, imao je nevjerojatan temperament. Bio je slab u vjeri, više puta nije vjerovao. Imao je veliki strah pod pritiskom, a bio je vrlo rječit. Rekao je: ‘Gospodine, ja s tobom idem u smrt’, a Isus mu je rekao: ‘Još večeras ćeš me zatajiti’. Dakle, slabić.

Drugi na popisu je Andrija, Petrov brat. Prema usmenoj crkvenoj predaji, on je možda imao osjećaj manje vrijednosti. On je prvi apostol koji je upoznao Isusa. I u toj svojoj dobroti, on dovodi brata Šimuna. I Isus kaže Petru: ‘Ti si Petar stijena’. Mislim da je Andrija malo trpio zbog toga. Jer on je prvi upoznao Isusa, on je prvi doveo Šimuna i prijatelje Isusu i on pada u drugi plan.

Jakov, sin Zebedejev htio je vatru nad jedno mjesto, kad nisu prihvatili Isusa. Bio je vrlo ambiciozan, kao i njegov brat. Njihova majka je pitala Isusa da budu lijevo i desno od Isusa. Filip je uvijek spor da razumije. Od svih detalja u Evanđelju, kad Isus poučava, Filip zadnji shvaća što se događa. Možda je Filip intelektualno bio malo ‘skučen’.

Bartolomej je imao predrasude, najprije nije mogao Isusa prihvatiti, jer je Isus iz Nazareta. U ono vrijeme, Nazarećani nisu bili dobri ljudi. Toma je sumnjao, bio je skeptičan, udaljio se od zajednice nakon smrti Isusa. Ne bi vjerovao, dok ne vidi.

Matej je bio okorjeli grešnik, carinik, to je bila najniža vrsta među Židovima u to vrijeme i varao je svoj narod. Jakov je bio anonimac, nije se isticao u ničemu. Juda Tadej je, poput Filipa, često bio konfuzan, sporo je shvaćao stvari. Šimun zelot, revnitelj, bio je isključiv, žestoke naravi, politički radikal. Juda Iškariotski krao je iz zajedničke blagajne i izdao Isusa.

Na njima je Isus utemeljio i ustanovio svoju Crkvu. Kad bismo mi birali, kad bismo imali poduzeće, garantiram da ove ljude ne bismo izabrali. Jer gledamo ljudskim očima.

Ali, evanđelje otkriva puno dublje o apostolima i o našoj Crkvi. Svatko je doživio i nešto loše u Crkvi, ali Crkva je Isusova. On je izabrao te ljude“, rekao je don Damir, istaknuvši da je od početka Crkva bila slaba.

„Često čujem da je prije bilo bolje. No, vremena se nisu promijenila, vremena su ista. Ali, Isus je zaglavni kamen, on je temelj Crkve, on je ustanovio Crkvu. Crkva je sveta, ne toliko zbog nas, nego zbog Isusa koji je jedini svet, izvor svake svetosti i koji posvećuje nas po svojoj prisutnosti u sakramentima.

Zato ne napuštam Crkvu. Jer ona je Isusova Crkva. Crkva je slaba, ali njen utemeljitelj je Isus Krist, a on dokazuje svoju svemoć i ljubav upravo preko nas slabih“, poručio je Stojić, istaknuvši da ljudi koji slabo žive vjeru nisu jamci naše vjere, nego jamac je Isus Krist.

„Slabi, grešni ljudi ne umanjuju vrijednost evanđelja i Isusove Crkve. Zato je to važno razlikovati, jer mnogi su se sablaznili ili razočarali unutar Crkve zbog nekog svećenika. Ne opravdavam to, ali branim evanđelje i našu Crkvu jer je ona sveta zbog Isusa Krista.

Zato mislim da je Isus namjerno birao slabiće, kao da je njima htio reći: ‘Nećete vi graditi, ja gradim svoju Crkvu. I kao dokaz tome, biram ove slabiće, jer ja ću se preko njih proslaviti’.

Zato je izabrao 12 Galilejaca, fizičkih radnika, a bilo je i intelektualaca. Međutim, Isus se proslavio. Isus od nas ne traži da budemo savršeni, bez grešaka, nego traži da budemo vjerni i sveti.

Bog ne poziva one koji su sposobni, kvalificirani, nego osposobljava one koje je on pozvao. Jedino što traži je da kažemo: ‘Gospodine, vjerujem. Ne razumijem, ali vjerujem’.

U povijesti Crkve mnogi sveci su izrekli svoje ‘Da’ i ‘Vjerujem; ne razumijem, ali neka mi bude’ i onda dragi Bog nastupa. Dopuštaš Bogu da bude Bog u tvom životu. A kad to dopustiš, Bog čini čudesa, on preobražava“, poručio je don Damir.

Rekao je da „nije sve idealno u Crkvi, ali na oltar dolazi Isus koji posvećuje i jedini je svet.  Bog je spreman sakriti se u beskvasnom kruhu, bez okusa, On, tvorac svemira, pa može nešto i od nas učiniti.

Crkva je opstala dvije tisuće godina ne zbog naše sposobnosti, nego jer je začetnik Isus Krist. I Crkva će opstati i vrata paklena je neće nadvladati“, poručio je don Damir, zaključivši: „Isus se nije odrekao Crkve u uskrsno jutro nakon drame Velikog petka, kad su ga svi napustili. I dao je autoritet apostolima.

Naše slabosti, padove i greške Bog okreće na dobro, jer on vodi povijest – ne mi. Nekad to ne vidimo. To je dodatni razlog da vjerujemo i kažemo Gospodinu da želimo biti dio njegove priče“, poručio je don Damir Stojić.

Ines Grbić

Foto: Župa Vir

Na zavjetnu svetkovinu sv. Nediljice u Vrani, središnje svečano misno slavlje u nedjelju, 6. srpnja, za vanjskim oltarom u vranskom svetištu predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Sv. Nediljica je ranokršćanska mučenica, rođena 287. u Trapeu na Kalabriji, a u vjernosti i ljubavi za Krista položila je svoj život 6. srpnja 303. godine.

„Sv. Nediljica nije diplomirala teologiju, nije imala društveni ugled, ali imala je najvrijednije – povjerenje u Krista i srce koje nije bilo podijeljeno. Ona nije izabrala kompromis, nije se izgubila u buci carskog poretka ni pokleknula pred ‘vukovima’. Znala je tko je, kome pripada i bila je spremna za žrtvu“, poručio je mons. Zgrablić. Upozorio je da mladi često traže uzore na pogrešnim mjestima, stoga odvažnost i vjernost sv. Nediljice imaju osobitu snagu. „Ona govori da svetost nije rezervirana za stare, učene, jake, nego za one koji imaju otvoreno srce i hrabrost reći ‘Da’ Bogu.

Sv. Nediljica je bila janje među vukovima. Najjače oružje te mlade djevojke bilo je vjera u Krista i čistoća srca. Mogla se povući, odreći Krista, ali izabrala je ostati vjerna Kristu, makar je to značilo žrtvu vlastitog života. I ta žrtva nije bila uzaludna“, naglasio je nadbiskup.

Potaknuo je da, po primjeru sv. Nediljice, „tražimo dubinu Božjeg plana u svijetu i sebi“. „Ne očekujmo da će okolnosti biti lake. Isus nas šalje u svijet bez oružja kojeg je čovjek konstruirao. Naša snaga, naše ‘oružje’ je Krist. On je naš mir. Naše srce puno Boga je naša snaga“, rekao je mons. Zgrablić, potaknuvši da budemo Božji radnici, a ne promatrači.

„Kad nas svijet pokuša zaustaviti, ušutkati, neka nas još više ojača vjera da nismo sami i da mir koji donosimo ima lice Raspetog i Uskrslog. Isus nas ne šalje same. On je Dobri Pastir koji ide pred nama. Kad nas Isus šalje, On nam daje snagu svoje ljubavi, svoga Duha Svetoga i daje nam hrabrosti da se ne bojimo, da budemo vjerni“, poručio je predvoditelj slavlja.

Razmatrao je navješteno Evanđelje u kojem Isus šalje drugu skupinu od 72 učenika, govori o velikoj žetvi i malobrojnim radnicima te poziva i šalje  učenike da budu radnici na Njegovoj njivi i glasnici Kraljevstva Božjega.

„Broj 72 nije slučajan. U hebrejskoj tradiciji, to je broj naroda poznatih u to vrijeme i znači kao da Isus kaže da sve narode poziva i šalje, to uključuje svakoga. Dvanaestorica apostola označavaju dvanaest plemena Izraela i upućuju na Božji plan da obnovi Izabrani narod; sedamdeset i dvojica predstavljaju širenje Božjeg plana i Božje obnove na cijeli svijet, govori o sveobuhvatnosti Božje ljubavi“, rekao je mons. Zgrablić.

Isus nas ne poziva da samo vjerujemo u istine koje nam objavljuje, nego nas poziva i šalje da budemo djelatni, da budemo vrijedni radnici na njegovoj njivi, naglasio je nadbiskup, rekavši da je stav otvorenosti i nutarnji dijalog s Bogom u kojem čovjek svaki dan pita Boga što mu je činiti, srce kršćanskog života i molitve.

„Budimo spremni čuti što nam Bog želi poručiti. U svemu što činimo tražimo Božje lice i slušajmo Njegov glas. Jer onaj koji Boga sluša, ne luta. Tko Boga posluša, hodi sigurnim putem života. Tko svoje darove stavlja u službu drugih, umnaža ono što je primio, kao vjerni sluga koji umnoži talente. Tko s Bogom započne dan, zna da napor oko dobra nije uzaludan, ako je Gospodin uz njega“, poručio je nadbiskup.

Kada živimo u zajedništvu s Bogom, možemo Isusovim, Božjim pogledom gledati na svijet. „To je važno, jer naš pogled je površan, zamućen našom ograničenošću, egoizmom, grešnošću. Isus ne gleda svijet površno, nego prodire duboko u ljudsko srce, vidi smisao koji je Bog ugradio u svako stvorenje. On zna i vidi Istinu.

Isus ne gleda svijet samo očima tijela, ne vidi samo pustoš u svijetu, nego ponajprije žetvu. Isus govori o potencijalu koji je već u nama i oko nas. To znači da svijet nije izgubljen slučaj, nego zrelo polje. U tom polju ima i kukolja, ali više žita. Svijet je polje puno dobrih plodova“, rekao je nadbiskup.

Bog je zasijao puno dobrog sjemena na njivu života, a ta njiva nije „apstraktno polje“, nego to je srce čovjeka, obitelj, radno mjesto, susjedstvo, društvene mreže, kultura; svi prostori gdje ljudi traže smisao i gladni su ljubavi, rekao je mons. Zgrablić. Potaknuo je da pogledamo ljude čija je duša ranjena, umorna te su žedni čuti da nisu zaboravljeni, iskusiti da ih Bog ljubi i da Bog u njima već djeluje po svom Duhu.

„Dolazimo kao suradnici onoga što je Gospodin već pripremio, zasijao i dao da raste. Prije nego što šalje učenike, Isus im kaže da mole: „Molite gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“. Molitva  je temelj našeg životnog poslanja. Ako poslanje ne raste iz molitve, ako ne izvire iz odnosa s Bogom, ono će postati aktivizam, tradicija, rutina, ideologija, fanatizam“, upozorio je mons. Zgrablić, rekavši da nas molitva „čisti, usklađuje s Gospodinom, daje nam Njegove oči i Njegovo srce“.

„Moliti za radnike na njivi Gospodnjoj znači priznati da to nije samo naša odluka ni samo naša žetva, nego Njegova; da to nije naše djelo, nego suradnja s Njegovim planom. Moliti Gospodara žetve znači staviti sebe u ruke Boga koji jedini vidi cijelu sliku, koji poznaje dubine ljudskih srca i zna kamo treba poslati“, poručio je nadbiskup.

Nakon poslanja, Isus učenicima kaže da ih šalje kao janjce među vukove. Poslanje koje Isus daje učenicima nije lagano, bez opasnosti.

„Isus ne uljepšava stvarnost u svijetu, ne zavarava i ne obmanjuje, ne skriva istinu koja nas okružuje. On zna da ćemo susresti otpor, nerazumijevanje i moguće nasilje.

‘Janjci’ koje Isus šalje ostaju vjerni Božjoj ljubavi i kad ih se progoni. Vukovi su gdje vlada nepravda, gdje se pokušava ušutkati glas istine. Vukovi ne podnose svjetlo jer ih ono razotkriva“, upozorio je mons. Zgrablić, poručivši: „Krist nas šalje da budemo svjedoci mira koji se ne kupuje šutnjom, kompromisima ili zaobilaženjem istine, već mira koji dolazi iz vjernosti Evanđelju.

Nisu svi prijatelji mira kojeg Isus donosi, jer Isusov mir zahtijeva promjenu načina života, obraćenje srca. Isusov mir razotkriva nepravdu, ruši zidove sebičnosti i pohlepe. Zato su neki radije prijatelji ‘vuka’, moći, interesa, zatvorenosti, nego prijatelji Istine“, upozorio je nadbiskup. Zazivajući zagovor sv. Nediljice, potaknuo je da u Kristu pronađemo središte i smisao života te će tada i naš život postati navještaj Kraljevstva nebeskog.

Vranski župnik Srećko Petrov pozvao je vjernike da i tijekom godine pohode vransko svetište i utječu se zagovoru sv. Nediljice. Na nje blagdan koji se slavi prve nedjelje u srpnju, Vranu pohodi tisuće vjernika iz cijele Zadarske nadbiskupije. Tijekom dana slavljene su još tri blagdanske mise. Petrov je podsjetio da je ove godine osobito afirmiran lik fra Tome Ilirika, rodom iz Vrane, po predstavljanju knjige Mladena Parlova te postavljanju velike fra Tomine slike i spomen – ploče u vransku župnu crkvu sv. Mihovila.

I.G.

Foto: I. Grbić

Povodom obilježavanja 1100. godišnjice Hrvatskog kraljevstva, don Tomislav Baričević, župnik župe sv. Martina u Pridrazi, dao je postaviti kamenu spomen – ploču na zid župne crkve Gospe od Ružarija u Pridrazi.

Odgovarajući na poticaj hrvatskih biskupa da se na različite načine obilježi ta visoka obljetnica, župnik Baričević želio je ostaviti trajni spomen – znak u sjećanje na visoku jubilejsku obljetnicu hrvatskog naroda koju je nazvao „Velegodom“.

Na ploču je uklesan natpis: „Rod bo smo, koj’ si mrtve štuje, na prošlosti budućnost si snuje (P. Preradović). U spomen na 1100. velegod Hrvatskog kraljevstva, godina Gospodnjih  925. – 2025. Župljani sa župnikom Pridrage“.

Don Tomislav je predstavio značenje postavljanja te ploče župljanima na misnom slavlju na blagdan apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla, u nedjelju, 29. lipnja.

Baričević je podsjetio kako je 1000. obljetnica Hrvatskog kraljevstva 1925. godine, prema zapisima kronika, „bila svečano i organizirano proslavljana u nepogodnim političkim prilikama diljem domovinskih krajeva, od Boke Kotorske do Bačke, od Trebinja do Brčkog i Doboja, od Bihaća do tada okupirane Istre, od Čakovca do Vukovara i Iloka, do Dubrovnika i Konavala; proslave te obljetnice  održavale su se tada i u Europi, SAD-u  i Argentini“. Bilo je to vrijeme kada se, uz   „velegodinu Hrvatskog kraljevstva, slobodnu Hrvatsku moglo tek žudjeti i tiho sanjati“, poručio je don Tomislav.

U tom kontekstu, „koliko bi tek u našem vremenu“, 1100. obljetnica Hrvatskog kraljevstva trebala biti obilježena „još više i bolje, kada je hrvatski narod u Domovinskom ratu i časnoj obrani ponovno uzeo povijest u svoje ruke, zemlju sa zatečenim granicama, duhovnost, kulturu, političku upravu i ostalo.

Sa svojom kulturnom i vjerskom baštinom kao ključem naše osobnosti, s pravom se dičimo zbog njenih visokih dometa u europskim razmjerima i činjenice da smo  svoju  kulturu  stvarali uglavnom pod najezdama kopita i okupacijama svih svjetskih silnika“, podsjetio je don Tomislav, navodeći strane uprave koje su pokušale ovladati hrvatskim teritorijem.

Bili su to „bizantinsko gospodstvo, nasrtaji mađarske halapljivosti, otrovna krv tuđih vladara, nasrtaji Zapada preko mora i Alpa, nasrtaji s Istoka, Mongoli, Osmanlije, kada je Hrvatska bila raskomadana i svedena na ostatke ostataka; zatim, u dva navrata velikosrpska  prevlast do vulgarizacije i profanacije najviših hrvatskih ideala u prošlim jugoslavenskim tvorevinama; zatim, uvijek prisutna  vlastita rastrovana vjerska i politička strančarenja koja se vuku sve do danas,   uvozni  bezbožni  materijalizam“, naveo je Baričević povijesne društvene okolnosti, unatoč kojih se uspjela sačuvati i izboriti hrvatska državotvornost.

„Unutar te i takve povijesti, kralj Tomislav u počecima i predsjednik Franjo Tuđman iz naših dana, znak su našeg trajanja i glasnogovornici istine o nama,  kako veličina i vrijednost jednog naroda nije u broju, nego u samosvijesti da jest. Biti velik znači znati tko si te htjeti i dalje trajati i biti“, poručio je don Tomislav.

Iz tih razloga, Baričević je odlučio u ploču urezati i riječi pjesnika Petra Preradovića (1818.-1872.): „Rod bo samo, koj’si mrtve štuje, na prošlosti budućnost si snuje“.

„Time smo htjeli reći, što bi trebao svatko i u svoje srce urezati, kako naša budućnost počiva na temeljima naše vlastite prošlosti, a ne na uvoznoj, tuđoj i nama stranoj kulturi“, upozorio je Baričević.

Izrazio je žalost zbog „šutnje i sporadičnosti“ glede obilježavanja „Velegoda 1100. godišnjice Hrvatskog kraljevstva“ u još više prigoda i načina u mnogim sredinama, rekavši da je postavljanje te ploče u Pridrazi, mjestu koje je stradalo u Domovinskom ratu i bilo žrtva stranih osvajača tijekom teške hrvatske povijesti, „maleni krik u zataji i izdaji“ vrednota koje predstavlja i spomen 1100. godišnjice Hrvatskog kraljevstva.

Baričević je izrazio zabrinutost smatrajući kako mnogi politički vođe „nemaju sposobnosti ni volje našu časnu prošlost predati budućnosti“, istaknuvši potrebu da se „razmišlja svojom glavom, a ne slušaju strani centri moći niti da se gleda u vlastite uskogrudne interese“.

Don Tomislav je istaknuo potrebu da ljudi ne mijenjaju vrijednosti i stavove „kako vjetar puhne“ te da ih umjesto „računa osobne ugode i dobiti, vode ideali kao  časne hrvatske branitelje“.

Upozorio je da se ne rasprodaje hrvatska zemlja na razne načine, na štetu hrvatske državne suverenosti. „Prava snaga uvijek dolazi odozdo, iz duhovno čiste jezgre običnih i poštenih ljudi, onih koji ne trguju sa svojom poviješću ni s vlastitom savješću.

Velik narod nije onaj koji gospodari nad drugima ili koji negira sebe da bi od drugih bio prihvaćen, nego, velik je narod koji zna tko je bio, koji zna što želi biti  i koji zna na čijim korijenima stoji“, poručio je don Tomislav Baričević. Ujedno je izrazio duhovnu povezanost u podršci jubilejske proslave 1100. godišnjice Hrvatskog kraljevstva 5. srpnja u Tomislavgradu.

I. G.

Za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio u zbornoj crkvi Uznesenja BDM u Pagu, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić posvetio je novi oltar, blagoslovio ambon i obnovljeni prezbiterij paške župne crkve u nedjelju, 22. lipnja.

Oltar koji je 1967. bio postavljen izvan svetišta u lađu paške crkve, uklonjen je te se pristupilo kompletnom uređenju prvotnog svetišta. Izrađeni su novi oltar i ambon, a u izradi je i novi sedes te će se vratiti korske klupe, čime će svetište u Pagu imati svoju prvotnu ulogu u crkvi.

Liturgija posvete oltara, blagoslov ambona i obnovljenog prezbiterija ne znači samo uređenje liturgijskog prostora, nego tim činom želi se obnoviti i naša vjera, rekao je mons. Zgrablić, poručivši: „Kao što se prostor obnavlja vidljivo, pozvani smo obnoviti i ono nevidljivo, svoj odnos s Kristom“.

Oltar na kojem se ponazočuje Kristova žrtva i za nas obnavlja milost spasenja, poziva nas da križ prihvatimo u zajedništvu s Kristom. „Križ je prilika da kroz trpljenje rastemo u ljubavi, razumijevanju, čovještvu. Svaka teškoća može postati prostor u kojem ljubav raste. Križ je škola ljubavi, a ljubav je jedini put kojim postajemo istinski ljudi“, poručio je nadbiskup.

„Oltar je mjesto žive Božje prisutnosti gdje se događa susret neba i zemlje, mjesto gdje Krist ponovno daruje samoga sebe. Na oltaru se u euharistiji događa najveće otajstvo vjere: Kristova žrtva na križu postaje stvarno prisutna. Kruh i vino po riječima posvete i silasku Duha Svetoga postaju Tijelo i Krv Isusa Krista. To je stvarno i otajstveno prisustvo živoga Boga među nama. Oltar je Kalvarija i Pasha, žrtva i gozba, mjesto gdje Bog silazi k čovjeku da bi čovjeka uzdigao k sebi“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da zato pred oltar treba pristupati s vjerom, zahvalnošću i strahopoštovanjem.

U novi kameni oltar u Pagu stavljene su relikvije blaženika Ivana Merza, Marije Petković i Miroslava Bulešića.

„Čin polaganja relikvija u oltar nije samo pobožna tradicija, nego i teološka poruka: Crkva je izgrađena na temeljima vjere blaženika i svetaca, na žrtvi onih koji su svoj život dali za Krista. Položene relikvije podsjećaju da se na tom mjestu ne prinose samo darovi kruha i vina, nego da se sjedinjujemo s brojnim svjedocima vjere koji su svojom žrtvom postali dionici Kristove žrtve i ljubavi. Time se pokazuje da se euharistija slavi u zajedništvu s nebeskom Crkvom i da nas oltar povezuje sa svetošću koja ne poznaje granice vremena i prostora“, naglasio je mons. Zgrablić.

Blagoslov novog ambona i obnovljenog prezbiterija poziva na osobnu obnovu prostora, ali i srca vjernika. „Ambon s kojega se naviješta Božja riječ nije samo funkcionalni element liturgijskog prostora, već znak Kristove prisutnosti u Svetom Pismu. Ambon je ‘stol Riječi’, kao što je oltar ‘stol Žrtve’. Ambon je prostor u koji se ulazi i nosi duboku simboliku. Podsjeća na prazan Isusov grob iz kojega anđeo naviješta uskrsnuće Crkvi: Radosnu vijest pobjede nad smrću. Istodobno, ambon podsjeća na rajski vrt iz Knjige Postanka, mjesto prvog susreta Boga i čovjeka, gdje je Riječ Božja prvi put izgovorena nad čovjekovim životom“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da s ambona Bog progovara narodu, uči, opominje, hrabri ga i vodi.

„Blagoslov ambona podsjeća da Sveto pismo nije samo tekst prošlosti, nego živa Božja Riječ koja ima moć oblikovati savjest, obnoviti srce i voditi putovima spasenja. Kao što je narod nekad slušao proroke i Krista, tako i mi  u misi postajemo slušatelji Božje Riječi koja traži naš odgovor vjere“, potaknuo je nadbiskup.

Na sedesu sjedi svećenik, predvoditelj slavlja u ime biskupa, po biskupu u ime Crkve, a po Crkvi u ime Krista. „On je poslužitelj Riječi i u Kristu posrednik milosti. Kad sjedi na toj stolici, on ne iznosi svoje mišljenje, nego služi Božjoj riječi, poučava vjeru Crkve, vodi zajednicu“, pojasnio je mons. Zgrablić.

„Obnovljeni prezbiterij, središnji liturgijski prostor, mjesto u kojem se susreću službe i otajstva, gdje se očituje hijerarhijski sklad i zajedništvo Crkve, poziva nas na dublje razumijevanje Crkve kao zajednice vjernika okupljene oko stola Riječi Božje i stola Euharistije.

U njegovoj obnovi ne vidimo samo estetsko poboljšanje, nego znak duhovnog buđenja zajednice. Sve u prezbiteriju – oltar, ambon, sjedište predvoditelja, usmjereno je tome da nas uvede u dublji susret s Kristom“, poručio je mons. Zgrablić, naglasivši da se obnova prezbiterija „ne tiče samo prostora, već nas poziva da i mi budemo obnovljeni, da budemo ‘živo kamenje’ duhovnog hrama, otvoreni Božjoj riječi i hranjeni euharistijskim Kruhom“.

Na kraju mise, mons. Zgrablić blagoslovio je i novoobnovljeni pokrajnji oltar Gospodnjeg Prikazanja u zbornoj crkvi, na kojem se nalazi relikvija sv. Valentina kojega je Pažanin biskup Frane Petar Rakamarić poklonio svojoj rodnoj župi. Na oltaru se nalazi jedan od dva sačuvana portreta biskupa Rakamarića, kojeg je njegova rođakinja Marija darovala paškoj župi.

Prigodnu riječ na kraju mise uputio je i paški župnik don Božo Barišić. „Oltar, mistično, jest Krist i predstavlja ishodište svakog svetog obreda, ishodište svih sakramenata. Na duhovan način, sâm biskup ga podiže i gradi svojim rukama. Kako kaže teolog Nikola Kabasilas: ‘Biskup je model oltara, ne samo zato što je njegov graditelj, nego i zato što među svim vidljivim stvarima jedino ljudska narav može uistinu biti hram i oltar Božji, tako da je hram i oltar sagrađen ljudskim rukama slika i lik Božji’“, rekao je župnik Barišić.

Don Božo je poželio da relikvije Merza, Petković i Bulešića, odnosno njihovi  životi i svjedočanstvo vjere, budu svjetlo i nadahnuće svima koji dolaze moliti, slaviti Boga i hraniti se Kruhom Života. Citirao je pritom Kabasilasa: „Ne postoji ništa što bi bilo bliže Kristovim otajstvima od svjedoka, mučenika, blaženih: njima su s Kristom zajednički i tijelo i Duh, način smrti i sve ostalo. Dok su bili živi, Krist je bio u njima, ali ni nakon smrti On ne napušta njihove ostatke. Sjedinjen je s njihovim dušama, ali je i pridružen i pomiješan i s njihovim ostacima, jer se milost Božja nije odvojila od njih“.

„Oltar poškropljen blagoslovljenom vodom, pomazan svetim uljem, izrečenom posvetnom molitvom i okađen tamjanom, postaje trajni znak Božje prisutnosti među nama. S njega će se uzdizati euharistijska žrtva, hraniti narod Božji, tu ćemo donositi svoje radosti, boli, nade i zahvale“, rekao je don Božo, poželjevši da crkva i dalje bude dom molitve, kuća zajedništva i vrelo snage za sve koji u njoj borave. „Budimo dostojni primatelji milosti koju nam Krist daje u svakom slavlju, u svakoj misi, po svakom sakramentu, na novoposvećenom oltaru“, potaknuo je don Božo.

Nadbiskup Zgrablić i paški župnik Božo Barišić zahvalili su svima koji su radom i donacijama sudjelovali u zahtjevnom poslu obnove prezbiterija, kao i Konzervatorskom odjelu u Zadru na stručnoj pomoći i savjetima oko uređenja svetišta u Pagu.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na svetkovinu Rođenja sv. Ivana Krstitelja u utorak, 24. lipnja, započela je trodnevna duhovna priprava uoči župne svetkovine Presvetog Srca Isusova na Voštarnici u Zadru.

Trodnevnica je započela pjevanom molitvom zlatne krunice i litanija u čast Srca Isusova koje je predvodio župnik fra Bojan Rizvan. Nakon molitve, duhovni nagovor vjernicima uputio fra Jozo Hrkać, župnik Župe Bezgrešnog začeća BDM iz Posušja. Pomolio se Duhu Svetome kako bi svakom prisutnom dao milost čuti ono što treba u ovom trenutku njegovog života.

Na temelju evanđelja koje je u prošlu nedjelju naviješteno u Crkvi (Lk 9,18-24), propovjednik je razmatrao pitanje: “Što vi kažete tko sam ja?”. Podsjetio je kako naš život brzo teče te nam se u toj užurbanosti lako dogodi da previdimo to temeljno pitanje našeg života, a često se i oslanjamo na nepotpune odgovore ljudi koji ne mogu zadovoljiti čežnju našeg srca. To je pitanje koje stalno traži odgovor. Zato se na taj naš odgovor na pitanje: “Tko si ti, Bože, za mene?”, nakupe mnoge stvari zbog kojih lako zadobijemo i stvorimo krivu sliku o Bogu,  istaknuo je fra Jozo.

Fra Jozo se osvrnuo na četiri najčešće krive predodžbe Boga u našem životu. Ponajprije, Boga olako počnemo percipirati kao Onoga koji je sav u službi čovjekovih potreba. Takav Bog u našem životu lako postane Bog koji mi služi samo da ispunim svoju prazninu, ali ga ne doživljavam osobno, nisam spreman trpjeti za njega, nego samo kad mi se javi neka potreba, odmah posežem za Bogom; ali, po nestanku mojih potreba, Boga zanemarim.

Druga pogrešna slika o Bogu jest moralistička, gdje Boga vidim kao onoga koji kažnjava i nagrađuje. Tu se lako interpretira Boga kao da čeka neki tvoj grijeh kako bi te mogao kazniti, a čim napravim neko dobro, odmah zauzvrat zahtijevam neku nagradu. Takva se slika Boga izgrađuje kroz strah i nepovjerenje isprepleteno pitanjem hoće li mi Bog oprostiti moje grijehe. Nema u takvom životu istinske ljubavi, nego je odnos s Bogom temeljen na grijesima.

Treća pogrešna slika Boga na koju je upozorio predvoditelj trodnevnice je patrijarhalna slika Boga u kojoj se Boga razumijeva kao glavu obitelji kojoj se sve mora pokoravati, kao da je Bog netko tko ti ne da misliti svojom glavom jer je sve već unaprijed određeno. Fra Jozo se osvrnuo i na sliku “bezazlenog Boga” koji što god ja učinio ili kako god ja živio, on je Bog ljubav pa nije ni bitno trudim li se živjeti evanđeoski, jer ionako će on sve to oprostiti.

Fra Jozo je podsjetio kako možemo biti taoci svoje slike o Bogu, ali smo pozvani svoju sliku o Bogu usklađivati s onim što je Bog rekao o sebi.

Pozvavši okupljene na češće čitanje Božje riječi, slavljenje sakramenata, življenja u istinskom zajedništvu s Crkvom, može se izgraditi slika Boga koja je autentična, koja daruje prostor da se njegova slava i dalje naviješta po našem svakodnevnom vjernom životu.

Nakon nagovora uslijedilo je misno slavlje koje je predvodio fra Jozo u zajedništvu s franjevcima koji djeluju u župi. U homiliji propovjednik je rekao kako iz pročitane Božje riječi i svetkovine Rođenja Ivana Krstitelja možemo naučiti da je Bog uvijek vjeran svojim obećanjima te je potrebno imati strpljivosti i povjerenja da on zna koji je pravi trenutak.

Mi često Boga želimo svojom molitvom požuriti da nešto učini, a on nas uči strpljivosti. Nema neuslišane molitve, pojasnio je fra Jozo, podsjetivši kako Bog nikad ne iznevjeri, ali ako nešto ne uslišava u ovom trenutku, znači da postoji neko veće dobro kojem nas želi učiti.

Hrkać je istaknuo kako nas Božja riječ podsjeća da je Bogu bitan svaki pojedinac jer postojimo u Njegovoj namisli i prije rođenja; i ne samo to, nego za svakog od nas Bog ima i svoju misiju, svoje poslanje.

Bog se očituje u životu Krstitelja kao onaj koji daje snagu i mudrost za izvršenje misije koju nam povjerava, ali je važno shvatiti da nam on jasno govori u tišini srca te se i tu naslućuje razlog Krstiteljevog života u pustinji.

Fra Jozo je zaključio homiliju riječima kako je Ivan Krstitelj bio jeka Božjeg glasa, iako Ivan ne razumije uvijek Njegovu volju, nego u odnosu s Njim pročišćava nesporazume te je potaknuo sve na ustrajnu molitvu u kojoj se otkriva volja Božja za naš život.

Nakon mise uslijedilo je euharistijsko klanjanje. Prvi dan trodnevnice  pjevanjem je uzveličao zbor mladih pod vodstvom Marte Ostojić.

fra Bojan Rizvan

Foto: Župa Voštarnica