Monografija “Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru – Tragom bogate prošlosti” autorice doc. dr. sc. Ane Jordan Knežević, kustosice Stalne izložbe crkvene umjetnosti (SICU) u Zadru, predstavljena je u dvorani SICU-a u Zadru, u srijedu, 24. travnja.

Monografiju su predstavile njene recenzentice, izv. prof. dr. sc. Ana Mišković i dr. sc. Đurđina Lakošeljac, povodom obilježavanja Dana SICU-a. Naime, predstavljanje je bilo na datum kad je prije 54 godine potpisan Sporazum o osnivanju SICU-a u Zadru. Sporazum su  24. travnja 1970. potpisali Grad Zadar, Zadarska nadbiskupija i Samostan sv. Marije.

Ta monografija je prvi svezak zbirke ‘Katalozi i monografije’ koju objavljuje SICU Zadar. Tekst kataloga „pisan je jezgrovito i jasno, razumljivo široj javnosti, kojoj je i namijenjen. Bogato je opremljen, sa čak 116 grafička priloga. Tri tematska poglavlja podijeljena su u manja potpoglavlja. Poglavljima prethodi uvodni tekst s objašnjenjem cilja kataloga. Posljednji dio su bibliografija i arhivski izvori. Cjeline su smisleno oblikovane i imaju logičan slijed popraćen prilozima i njihovim legendama“, rekla je dr. Mišković.

Katalog je nastao povodom izložbe ‘Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru – Tragom bogate prošlosti’ koja je otvorena 5. prosinca 2022. godine. Autorica izložbe je Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a, a suradnici Antonija Mlikota i Robert Maršić. Za izložbu je korištena građa iz arhiva: SICU-a, Samostana benediktinki Sv. Marije u Zadru, Zadarske nadbiskupije, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Konzervatorskog odjela u Zadru, Arheološkog muzeja u Zadru, Narodnog muzeja u Zadru, Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (Zbirka rukopisa i starih knjiga), Državnog arhiva u Zadru, Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU-a, Hrvatskog restauratorskog zavoda, Znanstvene knjižnice u Zadru te iz privatne arhive Abdulaha Seferovića i Aleksandra Kotlara.

SICU – kapitalna hrvatska muzejska ustanova i među najvažnijim crkvenim zbirkama Europe

„Koncepcija kataloga prati metodologiju postava temeljenog na tri kronološko-tematske cjeline. Prva ‘Kao feniks iz pepela’ odnosi se na događaje uoči i nakon Drugog svjetskog rata koji su utjecali na ideju o osnivanju stalnog postava srednjovjekovne sakralne umjetnosti vezanog uz restauraciju i revitalizaciju benediktinskog samostana sv. Marije. Manja poglavlja nose naziv Drugi svjetski rat i Sv. Marija, Kako je spašeno zadarsko Zlato i srebro, JAZU i Muzej srednjovjekovne umjetnosti te Miroslav Krleža. S pravom je dan naglasak osnivačima i utemeljiteljima zbirke – glasovitom piscu i ljubitelju umjetnosti Miroslavu Krleži, potom Grgi Novaku, Branimiru Gušiću, Vjekoslavu Maštroviću koji je 1970. preuzeo i ulogu direktora SICU-a u izgradnji, instituciji tadašnje JAZU.

Drugo poglavlje kataloga ‘Kapitalni objekt kulture’ prati koncepciju drugog dijela izložbe koje se odnosi na vrijeme pregovora svjetovnih i crkvenih predstavnika o izgradnji ustanove SICU, na doba dok su artefakti crkvene riznice bili pohranjeni u prostorijama Zadarske nadbiskupije do svečanog otvorenja SICU-a 4. prosinca 1976. godine. Manje cjeline unutar poglavlja tematski su vezane uz Pregovore o obnovi i osnivanju Stalne izložbe crkvene umjetnosti (1960.–1970.), benediktinke čuvarice, Gradnju muzejskog kompleksa od nacionalne važnosti te uz Svečano otvorenje izložbe 1976. g., po čemu su dobile nazive. U tim vremenima izrazitu ulogu u osnivanju postava imali su predstavnici zadarske Crkve, nadbiskupi Mate Garković i Marijan Oblak.

Treće poglavlje, kao i treća kronološko-tematska cjelina izložbe s naslovom ‘Stalni postav – Riznica sakralnog blaga’ valorizira stalni postav kojeg je projektirao Edo Kovačević u suradnji s ostalim vrsnim stručnjacima i glasovitim dizajnerom interijera Bernardom Bernardijem. Stavljen je naglasak i na obnovu sakralnih umjetnina u vremenu poraća nakon Domovinskog rata kada je postav iznova i od tada neprekidno otvoren za javnost. Cjeline su nazvane: Stalni postav, Edo Kovačević, Obnova nakon Domovinskog rata, Konzervatorsko-restauratorski radovi na umjetninama, Poliptih sv. Martina i škrinja sv. Šime, Izložbe“, predstavila je dr. Mišković sadržaj monografije.

Izložba o SICU-u i njena prateća publikacija – katalog je „opravdani zahvat kojeg stalni postav SICU-a zaslužuje i kojem je bila potrebna suvremena prezentacija.  U nizu dosadašnjih kataloga koji obrađuju postav SICU-a, ovaj se razlikuje već u začetku“, istaknula je dr. Mišković, poručivši da namjera autorice kataloga „nije valorizirati umjetnine kao dio trajnog postava SICU-a ni donijeti njihovu katalošku obradu, nego istaknuti uzroke koji su posljedično doveli do koncepcije stalnog postava, pozadinu koja nije od plemenitih metala, iako posjeduje plemenitu namjeru, crno-bijele priloge koji kriju sve bogatstvo i duh događaja od krucijalnih važnosti za postav“.

Na predstavljanju su bile i benediktinke i M. Anastazija Čizmin, opatica samostana sv. Marije. Te „brižne redovnice, višestoljetne čuvarice bogate riznice sakralne umjetnosti, zaslužne su što možemo pratiti tragove bogate prošlosti u prostorijama samostana“, istaknula je dr. Mišković.

Dr. Knežević uspjela je predstaviti iz bogate prošlosti „događaje, ljude i činjenice koji su utjecali na formu današnje ustanove koja već desetljećima ima reputaciju jedne od najbogatijih europskih zbirki. Da se prošlost ne zaboravi u segmentima koji to ne zaslužuju jer su utjecali na očuvanje kulturne baštine, da se izvuku na svjetlo dana fotografije, dopisi, prijepisi, citati, ključne veze i osobe, bez čega ne bi bilo ni SICU-a“, naglasila je dr. Mišković, rekavši da će za katalog zanimati znanstvena javnost i šira populacija. Katalog je izdan 2023. uz financijsku potporu Ministarstava kulture i medija RH.

Dr. Lakošeljac istaknula je ozbiljnost znanstvenog rada koji je prethodio ostvarenju izložbe SICU-a i pisanju kataloga, jer u tome nije korištena samo stručna i znanstvena literatura nego obimna arhivska građa, dotad nepoznata. „Izložba i monografija donose niz novih informacija, podataka, foto dokumentacije koju je dr. Knežević brižljivo pronašla u raznim institucijama. To je iscrpan i dugotrajan rad koji stoji iza Izložbe i kataloga. Zanimljiv je podatak o pokušaju tadašnje talijanske vlade da otuđi, preveze dio umjetnina 1944. g. parobrodima u Italiju, što je bilo spriječeno“, rekla je dr. Lakošeljac. Edo Kovačević je jako puno utjecao da se valoriziraju eksponati i oformi SICU kao objekt od kulturne važnosti za cijelu Hrvatsku. „U pisanoj i foto dokumentaciji dr. Knežević pronašla je puno podataka koji su donekle uspjeli rasvijetliti sudbinu nekih današnjih eksponata koji i nisu više u našem vlasništvu i razjasniti put formiranja SICU-a kao kapitalne muzejske kulturne ustanove u Hrvatskoj. Želja je kustosice Knežević popularizirati SICU široj javnosti, zato je pokrenula Izložbu i katalog, jer SICU predstavlja najreprezentativniji i najcjelovitiji doseg crkvene umjetnosti u Hrvatskoj“, istaknula je dr. Lakošeljac, rekavši da je katalog namijenjen široj javnosti, a poslužit će i za buduća istraživanja jer su u njemu  brojni podaci koje istraživači mogu koristiti u različitim smjerovima.

Taj katalog je drugačiji od drugih kataloga crkvene umjetnosti jer nije posvećen umjetninama, nego SICU-u kao jedinstvenoj instituciji u Hrvatskoj koju su uz jako velike napore zajedno osnovali državna vlast i Crkva, rekla je dr. Lakošeljac, istaknuvši da u takvom procesu na visokoj diplomatskoj razini nije osnovana nijedna druga institucija u Hrvatskoj.

Želja je upoznati javnost i s povijesnim događajima koji su prethodili osnivanju SICU-a

Dr. Knežević izrazila je zadovoljstvo što je Izložba u SICU-u bila jako dobro posjećena. Za nju je vladao veliko zanimanje i njeno trajanje bilo je dva puta produženo. „Ideja za organizacijom Izložbe javila se spontano, tijekom istraživanja arhivske građe za obnovu stalnog postava u koju sam uključena kao kustosica. Kad sam vidjela veliki dio neobjavljene građe, potaknulo me organizirati izložbu. Osobito sam bila potaknuta činjenicom da je javnost upoznata samo s eksponatima u postavu i da ima jako malo saznanja o nizu povijesno-društvenih događaja koji su prethodili utemeljenju SICU-a, vrijedne i jedinstvene ustanove koja s razlogom nosi epitet kapitalnog objekta kulture u RH i jedne od najvažnijih europskih crkvenih zbirki. Jedan od ciljeva je bio da se valorizira stalni postav, cijela povijest do danas i da se publika upozna sa stalnim postavom Ede Kovačevića, koji se zbog svoje vrijednosti u muzejskoj zajednici interpretira kao kulturno dobro“, poručila je dr. Knežević.

Od neobjavljene građe koja je objavljena u monografiji koja ima 124 stranice, dr. Knežević osobito je istaknula rukopise iz Arhiva Zadarske nadbiskupije, fotodokumentaciju iz Arheološkog muzeja u Zadru i Narodnog muzeja u Zadru, rukopise Miroslava Krleže koji se čuvaju u NSK-u u Zagrebu, grafičke priloge i arhivsku građu iz Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU-a te iz Kabineta Grafike HAZU-a, među kojima neobjavljene plakate Ljube Babića i Ede Kovačevića koji je napravio plakat za poznatu zagrebačku izložbu Zlato i srebro Zadra u Zagrebu 1951. godine.

Dr. Knežević je zahvalila ustanovama i pojedincima uz čiju pomoć je organizirala Izložbu i izdala katalog. Na ustupljenoj arhivskoj građi zahvalila je Zadarskoj nadbiskupiji, osobito umirovljenom zadarskom nadbiskupu Želimiru Puljiću koji ju je i potaknuo na pisanje monografije te zadarskom nadbiskupu Milanu Zgrabliću na podršci, Samostanu Sv. Marije i opatici Anastaziji Čizmin. Vrlo vrijedna građa je neobjavljena građa Krleže u NSK-u u Zagrebu; rukopisi ‘Izlet u Liburniju’ i ‘Srebro i Zlato zadarskih riznica’, u želji da se to jednom publicira jer je Krleža u njima valorizirao Zadar.

Veliku zahvalu izrazila je Arheološkom muzeju u Zadru za jako vrijednu foto dokumentaciju preko koje se vidjelo što je sačuvano u Zadru od crkvenih umjetnina, a što je odneseno u Italiju u poraću. Istaknula je vrijedne grafičke priloge, tlocrte iz brojnih ustanova u Zagrebu, plakate Ljube Babića i prvi plakat Ede Kovačevića iz 1951., neobjavljen, s prve zagrebačke izložbe Zlato i srebro Zadra.

Dr. Knežević je zahvalila i Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu i Restauratorskom odjelu u Zadru, osobito njihovoj fototeci; Narodnom muzeju u Zadru, za neobjavljenu zbirku fotografija Ante Brkana, Državnom arhivu u Zadru, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, HAZU-u u Zagrebu, Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU-a u Zagrebu koji su dali grafičke priloge, Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, Kabinetu grafike HAZU-a u Zagrebu, Zavodu za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru, Konzervatorskom odjelu u Zadru i Znanstvenoj knjižnici u Zadru.

Zahvalila je recenzenticama, dr. Mišković i dr. Lakošeljac s Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru, izv. prof. dr. sc. Antoniji Mlikoti na prijedlozima oko teksta nekih poglavlja, o poslijeratnoj obnovi gdje su uspoređivali rukopise.

U znanstvenim istraživanjima zahvalila je Ivi Ceraj, višoj kustosici u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU-a koja je pomogla dr. Knežević u istraživanju neobjavljenog dizajnerskog opusa Bernardija, poznatog hrvatskog arhitekta koji je radio namještaj i za postav SICU-a te Robertu Maršiću za pomoć u tehničkoj realizaciji Izložbe i u istraživanju fotografija iz Dokumentacijskog odjela AMZD-a.

Autorica Knežević je zahvalila i Abdulahu Seferoviću i Aleksandru Kotlaru koji su joj velikodušno ustupili fotografije iz svoje privatne arhive, dr. Anti Uglešiću,  predsjedniku Upravnog vijeća SICU-a, prof. Vedrani Jović Gazić, Editi Medić, Dušku Čaviću, Mladenu Košti i Mariji Marfat na suradnji i oblikovanju vizualnog identiteta Izložbe i kataloga, SICU-u i ravnatelju don Mariju Soljačiću, kolegicama Katarini Barić i Nataliji Žilić na potpori u realizaciji Izložbe i Ministarstvu kulture i medija RH za financijsku potporu u izdanju monografije.

Životopis Ane Jordan Knežević

Ana Jordan Knežević rođena je u Zadru 1979. godine. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru 2006., studijsku grupu – arheologija i povijest umjetnosti. Na Sveučilištu u Zadru je 2007. upisala poslijediplomski doktorski studij Arheologija istočnog Jadrana i 2016. doktorirala o temi  ‘Arheološka slika ranokršćanskih crkava s kontinuitetom u predromanici na zadarskom području’. Sudjelovala je u više arheoloških istraživanja na lokalitetima u Zadru i okolici: Podvršje – Glavčine, Dračevac – Crno Vrilo, u Ninu Sv. Križ, Sv. Asel i Plokata, u Biogradu Katedrala, Sv. Ivan Evanđelist, Sv. Toma, u Zadru Relja, Trg Petra Zoranića, Sv. Dominik, u Pagu Caska, Sv. Marija, Povljana – Sv. Martin, Starigrad – Sv. Petar, Udbina – Katedrala. Od 2001. do 2009. radila je kao student i kao diplomirani arheolog u Arheološkom muzeju u Zadru gdje se stručno izučila za rad u muzeju. Od 2012. zaposlena je na Odjelu za izobrazbu učitelja i odgojitelja Sveučilišta u Zadru gdje održava nastavu iz kolegija Umjetnost u kontekstu povijesti 1 i 2.

Od 2020. je kustosica u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru. U listopadu 2021. izabrana je u znanstveno-nastavno zvanje naslovnog docenta te započinje s radom kao vanjski suradnik na Teološko-katehetskom odjelu gdje predaje kolegij Crkvena umjetnost. Od 2024. predaje i kolegij ‘Kulturno-povijesni spomenici u Hrvatskoj’ na seminaru za turističke vodiče koji se organizira na Odjelu za turizam i komunikacijske znanosti Sveučilišta u Zadru.

Ana Jordan Knežević aktivno je sudjelovala na više domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova te je objavila brojne znanstvene i stručne radove iz područja arheologije, povijesti umjetnosti i kulturne baštine na zadarskom području. Njeni istraživački interesi su u području srednjovjekovne umjetnosti i nacionalne arheologije. Sudjelovala je u više kulturno-umjetničkih i znanstvenih projekata u Hrvatskoj i u inozemstvu, u realizaciji brojnih izložbi, radionica i kulturnih manifestacija. U dva mandatna razdoblja od 2008. do 2011. imenovana je članom Senata Sveučilišta u Zadru. Održala je više javnih predavanja u Zadru i Zagrebu. Od 2015. je članica Društva za povjesnicu Zadarske nadbiskupije ‘Zmajević’, Hrvatskog muzejskog društva, Hrvatskog arheološkog društva te Matice hrvatske.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Humanitarnim koncertom učenika i učitelja u srijedu, 20. ožujka, u predvečerje spomendana Preminuća sv. Benedikta, održanim u Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru, počela je humanitarna akcija „Pomozi da vozi“ kojom Osnovna glazbena škola sv. Benedikta želi prikupiti financijska sredstva za prijevoz humanitarnih dobara u Ukrajinu.

Na koncertu su nastupili učenici svih uzrasta od predškolske glazbene skupine u solističkim i skupnim točkama, školski zbor i orkestar te manji ansambli. Kao i svake godine, koncert učenika povodom Dana škole prilika je javnosti prikazati uspjehe marljivih učenika.

Jedina katolička umjetnička škola u Hrvatskoj, čije su osnivačice benediktinke zadarskog Samostana Svete Marije, na dan Preminuća svoga zaštitnika sv. Benedikta, 21. ožujka, slavi svoj dan. Osim koncerta, tim povodom održan je i Dan otvorenih vrata te škole.

Cilj humanitarne akcije „Pomozi da vozi“ je prikupljanje financijskih sredstava za transport humanitarnih dobara u ratom pogođene dijelove Ukrajine, osobito u Lavovsku oblast.

Za Ukrajinu je prikupljeno puno više humanitarnih dobara, nego postoji financijskih sredstava za njihov transport ljudima u potrebi. Prijevoz kamionima tegljačima do zapadne ukrajinske oblasti, Lavovske oblasti, koja je udaljena od Zagreba oko 1200 kilometara, prilično košta.

U Glazbenoj školi sv. Benedikta saznali su za tu potrebu putem angažiranih ljudi i odlučili su organizirati humanitarnu akciju kojom bi se osigurao prijevoz prikupljenih humanitarnih dobara. U kontaktima s osobljem Udruge ‘Dobro dobrim’ iz Zagreba saznali su sljedeće: prikupljenih humanitarnih dobara, namijenjenih Ukrajini, u Zagrebu ima u izobilju, tri velika skladišta; dio toga je određenog roka trajanja i postoji mogućnost da propadne, dok ljudi gladuju; dio tih dobara je namijenjen osiguravanju preživljavanja (grijalice, baterije, generatori, pokrivači…); cijena jednog tegljača na toj relaciji iznosi oko 5 tisuća eura, no postoje prijevoznici koji bi naplatili upola manje, 2500 € po tegljaču; upravo u Lavovskoj oblasti postoje dva samostana (manastira): Bruhoviči i Khust, u kojima se nalazi sveukupno oko 550 djece siročadi.

U školi su odlučili uključiti se i od srca doprinijeti prijevozu pomoći za Ukrajinu, tim više kad se sjete koliko je zadarskom području i cijeloj Hrvatskoj značilo kad su ljudi iz svijeta slali pomoć Hrvatskoj u Domovinskom ratu.

Želja škole je prikupiti financijska sredstva u iznosu potrebnom za jedan transport tegljačem, prijevoz dobara u Khust i Bruhoviče. Ako se prikupe financijska sredstva u većem iznosu, želja im je osigurati prijevoz humanitarnih dobara u krajeve Ukrajine za koje se procijeni da su u najvećoj potrebi. Iznos prikupljen u akciji ‘Pomozi da vozi’ će biti uplaćen Udruzi ‘Dobro dobrim’ koja će tim novcem organizirati i platiti prijevoz dobara.

Osnovna glazbena škola sv. Benedikta odgaja i obrazuje osnovnoškolsku djecu kvalitetnim obrazovanjem koje uključuje i sudjelovanje u ovakvim akcijama, senzibilizirajući djecu u formativnoj dobi za potrebe drugih, njegujući viziju boljega svijeta.

„Sve što radimo i svako naše nastojanje, promišljanje, akcija, želja kao pokretač, temeljem kojega je osmišljen put k cilju, sve to bilo bi skoro nemoguće ostvariti bez svesrdne pomoći od strane brojnih dobrih ljudi, naših osnivačica, benediktinki Svete Marije, stručnog, vrijednog i savjesnog osoblja, dragocjenih suradnika, naših učenika i polaznika i njihovih obitelji te jasnog putokaza nauka sv. Benedikta, titulara i zaštitnika naše škole i svesrdne Božje pomoći. Za sve to i za svako dobro koje iz ove etape našeg cjelokupnog nastojanja proizađe, beskrajno smo zahvalni“, poručio je Igor Cecić, ravnatelj GOŠ sv. Benedikta u Zadru.

Akcija traje do 20. travnja 2024. godine, a uključiti se može uplatom na račun škole: OSNOVNA GLAZBENA ŠKOLA SV.  BENEDIKTA – ZADAR
IBAN: HR03 2407 0001 5000 2216 1
MODEL: HR99
Prilog za humanitarnu akciju „Pomozi da vozi“

Foto: Facebook OGŠ sv. Benedikta

Misno slavlje na blagdan Blagovijesti, kada Sveučilište u Zadru ujedno obilježava svoj Dan Sveučilišta – Dies Academicus, u ponedjeljak, 25. ožujka, u crkvi sv. Dimitrija u Zadru, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U misi su koncelebrirali šibenski biskup Tomislav Rogić, dr. sc. Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta, dr. sc. Stjepan Krasić, dr. sc. Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, profesori s toga Odjela i don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru.

„Evanđeoski ulomak susreta Marije i arkanđela Gabrijela, odnosno blagdan Blagovijesti, govori nam o Božjem modusu operandi u Marijinom životu, ali i u vremenu nakon Isusovog utjelovljenja i uskrsnuća. Božjim dolaskom među nas postale su moguće najdublje čovjekove čežnje za Apsolutnim: istinom, ljubavlju, slobodom i mirom. Čovjeku je ponuđeno da u Bogu nađe svoje pravo mjesto i ispunjenje“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši Marijine riječi na Božju ponudu: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“.

„Bog, apsolutna Ljubav, poštuje Marijinu slobodu i slobodu svakog čovjeka. Marijin ‘Da’ omogućio je da se Bog nastani među nama, da postane blizu svakom čovjeku. Svaki čovjek je pozvan na Božju riječ, u slobodi svoje osobnosti, reći Bogu svoj ‘Da’. To čovjekovo ‘Da’ Bogu otvara put spasenju, punini života. Prihvaćanje Božje ponude, poslušnost Bogu, otvara čovjeku vrata istine života, vrata spasenja. Poslušnost Božjem pozivu u skrovitosti našeg srca za koje samo mi znamo, omogućuje nam ujediniti se s Isusovim ‘Da’ Bogu i čovjeku, s Isusovom ljubavlju po kojoj se oblikujemo prema Očevoj volji. U tom procesu predanja događa se naše otkupljenje. A otkupljenje je uvijek proces stavljanja naše, ljudske volje, u puno zajedništvo s Božjom voljom“, naglasio je nadbiskup Zgrablić.

Istaknuvši da „Bog u Kristu uzima ljudsku narav“, nadbiskup je rekao da stvarnost „Riječ ‘tijelom postala’ označava ljudsku narav, konkretnu i iskustvenu ljudsku stvarnost. To nije ideja ili utopija, mit ili legenda, utvara ili ljudska domišljatost, nego povijesna činjenica. Nije riječ o djelovanju nepoznatog božanstva, kozmičkom, dalekom bogu. U Kristu, Bog se stvarno približio čovjeku, postao je jedan od nas, nama u svemu jednak, osim u grijehu. U trenutku utjelovljenja, Bog je u Kristu došao na ovaj svijet, ušao u naše vrijeme, trajno se nastanio među nama da bi bio Emanuel – Bog s nama, i to ne da bi bio još jedan od nas, nego da bismo mi postali dio njega, njegovog života, da bismo s njime suumrli i suuskrsli na novi proslavljeni život“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio na riječi Benedikta XVI.: „Navještenje je događaj ispunjen poniznošću, sakriven. Nitko ga ne vidi, nitko ne zna za njega, osim Marije. No, u isto vrijeme i odlučujući za povijest čovječanstva. Kad je Djevica Marija izrekla svoj ´Da´ kao odgovor na anđelovo naviještenje, začet je Isus, a s njime je začela nova era povijesti koja će biti potvrđena o Uskrsu kao ´novi i vječni savez´.  Marijin ´Da´ je savršeni odraz onoga Kristovog ´Da´ koje je izrekao ulazeći u svijet“.

„Marijin odgovor: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi’ nastavlja se u Crkvi, u životu osoba koje prihvaćaju Božju ponudu da uprisutnjuju Krista u svom životu, u povijesti, kako bi Bog i nadalje pohađao čovječanstvo svojim milosrđem i spasenjem. Isusov i Marijin ‘Da’ obnavlja se u ‘Da’ svakog od nas, u življenju mnogobrojnih milosti koje smo od Boga primili“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da naša molitva i svako naše Da’ Bogu u svakodnevnom životu bude izvor blagoslova za cijelu akademsku zajednicu zadarskog sveučilišta.

U kontekstu proslave Dana Sveučilišta, nadbiskup je rekao da je na ovogodišnjoj pozivnici Sveučilišta u Zadru za Dan sveučilišta, uz stilizirani prikaz središnje zgrade Sveučilišta, prikazan i obris zvonika katedrale sv. Stošije. „Na vrhu zvonika, u plavetnilu oblaka i neba, nalazi se, oku uočljiv, lik anđela koji je licem i s raširenim krilima okrenut prema središnjoj zgradi Sveučilišta. U toj grafici prepoznaje se lijepa simbolika i poruka za blagdan Navještenja Gospodinova i Dan Sveučilišta u Zadru.

Zvonici su tijekom tisućljetne povijesti svoga postojanja imali različite važne uloge. Slikovito rečeno, zvonici su poput Spasiteljevog ispruženog kažiprsta koji nas poziva da pogled očiju dignemo u nebo, prema Bogu. Riječ ‘nebo’ nam na  simbolični način označuje duhovni element ljudskog bića, za razliku od racionalnog, materijalnog i ovozemaljskog“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da je i  misno slavlje i molitva na Dan sveučilišta „uzdizanje naših misli i srca, naših molitava prema mjestu koje nam zvonici naznačuju, prema stvarnosti na koju nam ukazuje naš Spasitelj svojim ‘prstom Božjim’“.

„Zvona na zvonicima imali su različite uloge u pojedinim povijesnim okolnostima života. Zvuk zvona sa zvonika je uvijek bio i poziv na molitvu. U redovitim ritmu života, zvona se svakog dana oglašavaju na zvonicima tri puta dnevno: ujutro, u podne i na večer. Tri puta dnevno zvona nas pozivaju na molitvu koju, prema početnim riječima te molitve, nazivamo ‘Anđeo Gospodnji’. Dok molimo tu molitvu, pozvani smo naše misli usmjeriti prema velikom otajstvu naše vjere, prema velikom povijesnom događaju Isusovog utjelovljenja kojeg se na liturgijski način spominjemo u blagdanu Navještenja Gospodinova ili Blagovijesti“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je događaj Isusovog utjelovljenja uvelike promijenio tijek ljudske povijesti.

„U trećem zazivu molitve ‘Anđeo Gospodnji’ koja govori o susretu i dijalogu anđela Gabrijela i Marije u Nazaretu, izgovaramo riječi iz Ivanova Evanđelja: „I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama“. Zvuk zvona i lik anđela na zvoniku katedrale sv. Stošije žele nam dozvati u misli značenje Isusovog utjelovljenja. Kao da i nama anđeo želi navijestiti Radosnu vijest kako bismo postali dionici Blagovijesti“, poručio je nadbiskup Zgrablić, čestitavši svim dionicima zadarske sveučilišne zajednice Dies Academicus.

Na kraju mise, dr. Dundović poželio je da Sveučilište i dalje bude mjesto sabiranja i promicanja znanja, istine, dobra i ljubavi, istaknuvši misao sv. Dominika: „Sjeme je za sijanje, a ne za skladištenje“.

U misi su sudjelovali prof. dr. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru, prorektori i bivši rektori Sveučilišta u Zadru, profesori i studenti. Nakon mise, nadbiskup Zgrablić sudjelovao je na svečanoj sjednici proslave Dana Sveučilišta u svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru.

Sveučilište u Zadru slavi svoj Dan Sveučilišta na blagdan Blagovijesti jer je status Sveučilišta u Zadru obnovljen 25. ožujka 2002. Tada je održana konstituirajuća sjednica Senata i donesen Statut Sveučilišta u Zadru koje je najstarije hrvatsko sveučilište jer baštini tradiciju Generalnog učilišta dominikanskog reda iz 14. stoljeća i bio je među prvim sveučilištima u Europi.

I. G.

Foto: I. Grbić

Antonio Marina, univ. mag. theol, u izlaganju „Torinsko platno – Ima li znanost odgovor?“, u dvorani samostana sv. Frane u Zadru u utorak, 20. veljače, predstavio je povijesni razvoj i spoznaje znanstvenih istraživanja Torinskog platna koje je najproučavaniji predmet u povijesti čovječanstva.

Dio znanstvenika i predavač Marina, vjeroučitelj iz Zagreba koji je diplomirao o temi Torinskog platna, smatraju da je u tom platnu bilo umotano Isusovo tijelo. Platno je očuvano u jako dobrom stanju, a obris muškarca s bradom nije nastao na temelju krvi i ta činjenica osobito zanima znanstvenike u istraživanju.

„Evanđelja i tekstovi Novog zavjeta spominju većinu podataka koje zaključuju i znanstvenici. Zanimljivo da je na Torinsko platno najprije došla krv, a nakon krvi obris muškarca. Osoba je patila, bila mučena, skinuta je s križa, položena u grob. Može se reći da je u grobu došlo do preslika toga obrisa.

Znanstvenici su 1978. otkrili da je obris muškarca nastao velikom energijom elektromagnetskog zračenja. Znanstvenici Nacionalnog centra za proučavanje nuklearne energije u Italiji koji su istraživali platno od 2006. do 2011. kažu da  današnje čovječanstvo ne posjeduje takvu vrstu energije koja bi mogla napraviti takav obris čovjeka na tkanini.  Neki fizičari i znanstvenici smatraju da će Torinsko platno biti presudno u nadolazećim stoljećima u području kvantne fizike.

Jedna fizičarka koja se bavi kvantnom fizikom kaže da je u trenutku uskrsnuća u grobu bila proizvedena tolika količina elektromagnetskog zračenja koja prkosi svim zakonima fizike i da u tom trenutku u grobu više nije postojalo ni vrijeme ni prostor“, istaknuo je Marina.

Nijedan predmet nije dobio toliko pažnje u znanosti kao Torinsko platno, o kojem je napisano više od 3 500 knjiga i više od 10 500 znanstvenih članaka. Više od sedam desetljeća znanstvenici pokušavaju odgovoriti je li u to platno bio umotan Isus Krist prilikom polaganja u grob. Među znanstvenicima iz različitih dijelova svijeta svatko ima različita vjerska uvjerenja. Većina znanstvenika koji su analizirali Torinsko platno predstavljaju se kao agnostici i ateisti. Službeno stajalište Vatikana ne opovrgava autentičnost Torinskog platna, ali ni ne potvrđuje njegovu autentičnost. Vjerska tradicija ističe da je u to platno bio umotan Isus Krist. Neki to platno nazivaju sveti pokrov, sveto platno.

Torinsko platno je dugo 434 cm, široko 109 cm, a debljina tkanine je 34 mm. Pod mikroskopom je otkriveno da tkanina posjeduje snopove vlakana. Svaki snop ima približno 200 vlakana i iznosi 25 mm. Platno se sastoji od prednjeg i stražnjeg dijela. Prednji dio prikazuje obris muškarca s bradom i kosom, na licu je vidljiv obris nosa i dva krupna oka, a podlaktice su savijene i preklapaju se iznad zdjelice; desna podlaktica se preklapa iznad lijeve ruke. Donji dio prikazuje stopala u ispruženom položaju. Osoba je u ležećem položaju i vidljivo je izmučena. Cijeli prednji obris ima tzv. smeđe mrlje, najviše su prisutne na predjelu ruku i glave.

Stražnji dio obrisa muškarca je teže vidljiv od prednjeg dijela. Na stražnjem predjelu glave vidljivi su tragovi krvi koje su tekle iz ubodnih rana koje podsjećaju na rane trnove krune. Najintrigantniji dio stražnjeg dijela su leđa na kojima se nalazi najviše smeđih mrlja. Znanstvenici su potvrdili da su to tragovi krvi i posljedica biča. Stražnji dio je izraženiji u tragovima mučenja od prednjeg dijela. Može se govoriti o kidanju kože s muškarca koji je prikazan na Torinskom platnu.

Marko, Luka i Matej u sva tri sinoptička evanđelja spominju da je Josip iz Arimateje nabavio vrstu platna. U Ivanovom evanđelju piše da je Petar ugledao povoje gdje leže i ubrus na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego savijen na jednom mjestu.

„Sva tri evanđelja govore da je postojala vrsta tkanine u Isusovom grobu. Na Torinskom platnu je pronađeno od 100 do 120 udaraca bičem. Osoba je bila pričvršćena čavlima na najčvršćem dijelu, kako ne bi pala s križa i pritom nije probijena kost, što potvrđuje i Sveto Pismo, da „mu se nijedna kost neće slomiti“. Znanstvenici su zaključili da je žrtva nakon raspeća mogla živjeti približno samo tri sata, a Isus je visio u razdoblju od 15 do 18 sati“, rekao je Marina.

Platno pokazuje da je osoba bičevana, a krvave mrlje najviše su na leđima

Prvo službeno znanstveno istraživanje direktno na tkanini Torinskog platna bilo je 1969., kada su uzeti prvi uzorci s tkanine. Potvrđeno je da su niti tkanine  pomiješane s pamukom, a pamuk ne raste u Europi. Drugo službeno istraživanje je bilo 1973., kad je otkriveno da na platnu postoji pelud različitih biljaka. Treće i najveće službeno istraživanje na platnu je bilo 1978., u kojem je sudjelovala NASA koja je napravila poseban uređaj za istraživanje na tkanini. Tada su 52 znanstvenika htjeli  saznati od čega se sastoji slika na platnu, kako je nastala i pronaći krv na tkanini. U 120 sati istraživanja uslikali su više od 30 000 fotografija Torinskog platna. Ta Sturp studija je zadnja službena studija rađena direktno na tkanini.

S uređajem su dobili trodimenzionalnu sliku muškarca. „Rekli su da tkanina pokazuje udarce bičem, moguće je reći iz kojeg smjera je bič došao, a sliku nije moguće uništiti kemijskim sredstvima, što su pokušali s kiselinom u malom dijelu tkanine. Znanstvenici su rekli i da nema pigmenata boja, dakle, prizor na platnu nije naslikan. Potvrđena je krv na tkanini. Krvavih mrlje je manje na prednjem dijelu platna, izraženije su odostraga, osobito na leđima.

Alan Adler, glavni istraživač krvavih mrlja rekao je da krv sadrži krvna zrnca i stanice kože. Osoba je umrla mučeničkom smrću, a krvave mrlje nastale su prije nego je obris postojao na  tkanini. Talijanski liječnik Pierluigi Baima identificirao je AB krvnu grupu na platnu. Tu grupu ima samo 4 % populacije svijeta, a među Židovima je prisutna 18 %. Na euharistijskim čudima istraživanja su također potvrdila AB krvnu grupu. Komisija je rekla da je formiranje slike uzrokovano određenim procesom oksidacije“, rekao je Marina. Govorio je i o natpisima na platnu, među kojima su i riječi dovršiti i Isus.

Talijanska paleografkinja Barbara Frale smatra da je pokojnicima na ploči pisalo mjesto kad je osoba ubijena i tko je ubijen, jer se mučenike kad su bili razapeti na križu stavljalo u masovne grobnice. Pronalaskom ploče obitelj je mogla pronaći svog pokojnika i uzeti kosti. Frale smatra da natpis na punom dijelu ploče s Torinskog platna glasi: „U 16. godini vladavine cara Tiberija, Isus Nazarećanin, skinut rano navečer, nakon što ga je rimski sudac osudio na smrt, a židovske vlasti proglasile krivim, šalje se na ukop s napomenom da mu se tijelo može predati obitelji nakon pune godine dana“.

Neki znanstvenici otkrili su i preslike kovanica na tkanini koje su promjera 15 mm, a tog promjera bile su kovanice kovane za vrijeme Poncija Pilata. Otkriven je obris zakrivljenog štapa na tkanini. Štap na kovanicama je bio amblem Poncija Pilata, uz oznaku Tiberije Cezar. Na desnom oku je otkriven preslik monete od bronce koje je iskovano u vrijeme Poncija Pilata, rimskog namjesnika Judeje, između 26. i 36. godine. Na lijevom oku na platnu otkriven je promjer novčića 15 mm koji je kovan početkom 30. godine poslije Krista.

Postojanje peludi na Torinskom platnu potvrđeno je 1973. i 1978. godine.  „Švicarski biolog Max Frei identificirao je 58 različitih biljaka na platnu. Od tih 58, 17 ih raste samo u Europi, 41 vrsta raste na području Azije i Afrike; od tih 41, 38 vrsta raste isključivo na današnjem području Judeje. Tri biljke su endemske i rastu isključivo u Svetoj Zemlji. Najveći dio peludi, posebna vrsta bodljikavog grma nađena je na obrisu muškarca oko glave, pa se može zaključiti od koje vrste biljke je napravljena kruna na glavi“, rekao je Marina.

Znanstvenici su utvrdili 20 podudaranja između Torinskog platna, relikvije u Parizu i Sudarija iz Ovieda koji je relikvija rupca koji je stavljen na Isusovo lice nakon smrti.

Od 1578. godine Torinsko platno se čuva u katedrali u Torinu, u kapeli Svetog Platna, sakriveno je od javnosti. Platno je od 1983. vlasništvo Vatikana i isključivo Papa ima pravo odlučivati kad će Platno biti izloženo javnosti. Platno se rijetko izlagalo javnosti. Od 1898. do 2015. izloženo je svega pet puta u javnosti. Zadnji put Platno je izloženo 2015. godine, kad je više od 2,5 milijuna ljudi kroz dva tjedna vidjelo Torinsko platno u Torinu. Platno će opet biti izloženo 2025. godine, što je odlučio sv. Ivan Pavao II. prije svoje smrti. Torinski nadbiskup molio je pred platnom 2020. godine, što je bilo i u televizijskom prijenosu.

Platno je smješteno u hermetičnu kutiju koja je napravljena 2000. godine. Staklo je napravljeno da bude otporno na metke i teroristički napad. Te sigurnosne mjere su učinjene jer je 1997. bio podmetnut požar. Platno se drži na temperaturi od 18 Celzijevih stupnjeva; 95,5 % je ispunjeno plinom argonom, a 0,5 % je ispunjeno kisikom da se ne razvijaju mikroorganizmi koji bi uništili platno.

Neki znanstvenici smatraju da se razdoblje platna može pratiti već od skidanja Isusa s križa do 1350. godine. Drugi dio znanstvenika smatra da se platno može pratiti od 1350., kad postoje i službeni zapisi o tom platnu.

Za razdoblje prije 1350. godine, dio povjesničara kaže da je platno bilo sakriveno u Jeruzalemu ili u špiljama na obalama Mrtvog mora, Jordana, današnjeg područja Libanona. U 3. st. platno je bilo u gradu Edesi, to je danas turski grad Urfa, u kojem je tadašnjem kralju Avgaru V. Isusov učenik Tadej donio platno, nakon čega je kralj ozdravio i tada se u Edesi razvija kršćanstvo. Nakon 3. st., sljedećih 500 godina ne zna se ništa o tkanini. Tijekom obnove Edese građevinari su pronašli platno u niši iznad zapadnih vrata Edese. Od 544. do 944. tkanina se čuvala u Edesi i kasnije postaje poznata pod nazivom Mandilion iz Edese. Ta tkanina 944. završava u Carigradu. Za vrijeme križarskog rata 1204., jedan vojskovođa kaže da je vidio brojne relikvije, a posebno ga se dojmilo platno iz Carigrada.

Nakon 1350. godine, povijest Torinskog platna potkrjepljuju povijesni izvori. Nakon što je bilo u francuskom mjestu u vlasništvu jednog grofa, 1578. platno završava u Torinu gdje je do danas. Od 1585. do 2000. g. platno je bilo izloženo 26 puta u javnosti. Na platnu su i tragovi oštećenja od požara iz 1532. u jednom francuskom selu, gdje se platno nalazilo u srebrnoj škrinji koja je gorjela. Vodene mrlje na platnu posljedica su gašenja toga požara.

Platno predstavlja čovjeka koji je život završio u strašnim mukama

„Od 1898. g. govori se o prvim znanstvenim analizama platna. Bilo je nepojmljivo da znanost može dokazati autentičnost te tkanine kao Isusovog pogrebnog pokrova. Obris na platnu teško se može vidjeti u prirodnom okruženju. Amaterski fotograf Secondo Pia 1898. fotografirao je dvije slike u negativu. Prva fotografija je bila u ekspoziciji od 20 minuta, a druga u ekspoziciji od 14 minuta. Nakon te prve fotografije dolazi do prvih znanstvenih istraživanja. Zadnje i najveće istraživanje direktno na tkanini bilo je 1978. godine. Na temelju fotografija znanstvenici mogu raditi eksperimente u laboratorijima za dokaz nekih tvrdnji. Zato je fotografija imala veliko značenje u znanstvenim krugovima“, rekao je Marina.

Prva znanstvena istraživanja na temelju fotografija radila su dva profesora u Francuskoj, članovi Francuske akademije znanosti i umjetnosti. Zaključili su da je slika na platnu medicinski točna, ne radi se o naslikanoj slici nego je slika nastala pod utjecajem plinova. Znanstvenik Yves Delage je 1902. u predavanju pred znanstvenicima Francuske akademije znanosti i umjetnosti rekao da je slika autentična i anatomski ispravna. Delage se deklarirao kao agnostik. Kad su mu zabranili napisati članak u časopisu o platnu, napisao je: „Krista smatram povijesnom osobom i ne vidim zašto bi itko bio skandaliziran time što postoje materijalni dokazi njegovog postojanja“.

Platno se drugi put fotografiralo 1931., u boljoj rezoluciji i profesionalnije. Francuski kirurg Pierre Barbet i njemački radiolog Herman Nuder zaključili su da obris čovjeka na tkanini predstavlja čovjeka koji je život završio u strašnim mukama. Odbacili su mogućnost da je slika naslikana, rekavši da anatomija toga obrisa tijela svjedoči o njegovoj autentičnosti.

Znanost koja se bavi proučavanjem Torinskog platna zove se sindonologija (grč. sindon znači platno). Ta grčka riječ spominje se u novozavjetnim tekstovima. Ta interdisciplinarna znanost obuhvaća različita područja znanosti: medicinu, fiziku, kemiju, optiku. U zadnje vrijeme uključuju se i teolozi. Prva znanstvena konferencija sindonologa održana je 1939. godine. Sindonologija je novija znanost od 1898. godine, od pojave prvih fotografija Torinskog platna.

U više od 16 zemalja svijeta djeluje 40 sindonoloških centara i instituta. Neke biskupije i sveučilišta osnovali su centre koji okupljaju znanstvenike u istraživanju Torinskog platna. Glavni međunarodni sindonološki centar u Torinu je jedina službena organizacija koju od 1950. priznaje torinski nadbiskup. Zadaća tog centra je širiti znanje o platnu, razvijati znanstvene kontakte s istraživačima iz svijeta i savjetovati torinskog nadbiskupa i Papu o budućim istraživanjima Torinskog platna.

Od 2002., Međunarodni sindonološki centar djeluje diljem Italije. Njihovi znanstvenici održavaju predavanja u osnovnim i srednjim školama Italije gdje su pohodili više od 1 500 škola te su 30 000 učenika govorili o Torinskom platnu.

Na kraju susreta, fra Pavle Ivić prisutne je blagoslovio relikvijom Svetog križa koja se nalazi u zadarskom samostanu sv. Frane.

Ines Grbić

Torinsko platno, trodimenzionalna fotografija. Autor: inženjer geofizike Thierry Castex

Foto: Angelina Matković (sv. Frane); Vatican Media (Torinsko platno)

Na stručnom skupu ‘Služenje bolesnima u 21. st.’, u subotu, 10. veljače, dr. Vlatko Grković izlagao je o temi ‘Izvanbolnička skrb bolesnika’, a Sonja Šare, mag. med. techn. o temi ‘Osobno iskustvo u radu i skrbi o starijim i bolesnim osobama’.

„Zašto nedužni pate? To je stijena na kojoj počiva ateizam. Nikakve pozitivne znanosti ne mogu ugroziti postojanje Boga nego to – zašto Bog dopušta patnju, ako je apsolutno dobar i apsolutno svemoguć? Sva skolastička cjepidlačenja ne mogu otupiti oštricu toga mača. U romanu ‘Kuga’ Alberta Camusa ateist s dušom kršćanina gleda dijete koje umire od kuge i koje proživljava posljednje trenutke. I kaže: ‘Dok sam se pitao zašto to dijete pati, ono je, prije nego je izdahnulo, zauzelo položaj Raspetoga. Eto obzorja na kojem možemo samo naslutiti smisao patnje“, rekao je don Valter Kotlar, predstojnik Povjerenstva za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi Zadarske nadbiskupije koje je organiziralo taj skup. Kotlar je istaknuo kako liječnici, predavači na tom skupu, govore i kao vjernici koji u svom liječničkom pozivu pronalaze dodatnu motivaciju u obavljanju toga poziva koji nije samo stručna medicinska profesija. Medicina i egzaktna znanost ne mogu dati sve odgovore. I u liječništvu je važna duhovna dimenzija i svijest o ograničenosti ljudskih dosega i mogućnosti.

Dr. Vlatko Grković, predsjednik zadarske podružnice Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, pohvalio je skup i zbog govora o duhovnoj dimenziji zdravstvene skrbi i povezivanja u zajedništvo. Istaknuo je da biti liječnik nije samo profesija, nego i poziv. „Jao nama ako ne činimo dobro, ako ne pomažemo bolesnima, potrebitima i umirućima. Život je vrijedan svake minute, do zadnjeg daha“, poručio je dr. Grković, istaknuvši da u afirmaciji života i bolest i smrt treba smatrati sastavnim dijelom života.

„Smrt dolazi na kraju i to je dio života. Smrt je biološka činjenica svake ljudske egzistencije, bilo bi krajnje nerazborito ignorirati je. No, čovjek zbog ranjenosti svoje naravi grijehom podsvjesno odvraća pogled od smrti i trudi se urediti život tako da izbjegava suočiti se s činjenicom smrti. Sv. Franjo je tepao sestrici smrti. Vidimo ljude koji bježe od bolesti, smrti“, upozorio je dr. Grković, istaknuvši potrebu da se čovjek pita o Bogu kao najosobnijem i najsredišnjijem pitanju vlastite egzistencije.

Izvanbolnička skrb usmjerena je na poboljšanje kvalitete života i zdravlja bolesnika, ali i njihovih obitelji, zajednice i društva. Palijativna skrb usmjerena je poboljšanju stanja bolesti u kojem smrt postaje jako izvjesna.

„Suočavanje s teškom bolešću i smrću uvijek je suočavanje sa smislom i besmislom, uspjehom i neuspjehom, nadom i beznađem. Bitno je shvaćanje važnosti nemoći koju doživljavamo u svom životu, ne bojati se nemoći. Ne treba od nje bježati. Smrt mora biti vraćena u život kao prirodni proces“, poručio je dr. Grković.

„Važno je pričati, tješiti, ljubiti“

Palijativna skrb nastoji spriječiti patnju, suzbiti bol i očuvati najbolju kvalitetu života do smrti. „Djelujemo u skladu s liječničkom etikom i načelima pravednosti, poštovati dostojanstvo, ne naškoditi i činiti dobro – milosrđe. Za dobru izvanbolničku skrb, pa i palijativnu, potrebna je dobra komunikacija sa zdravstvenim djelatnicima i njihova međusobna komunikacija; uključivanje osobnih uvjerenja, kulturnih, duhovnih, oslobađanje emocionalnog stresa i druge psihičke patnje, mogućnost odlučivanja o terapijama, svjesnost o značenju onoga što se događa – objasniti pacijentima, pričati, emocionalna potpora obitelji i prijatelja, okruženje izabranim ljudima“, rekao je dr. Grković.

Liječnici su zatrpani s puno obaveza, često su na rubu snaga, s dvostrukom satnicom, s puno prekovremenih sati. „Kako sve to raditi bez ljubavi, kako bez vjere? Mnogi kažu: ‘Ja to nikad ne bih mogao raditi, za ne znam koje novce’. Problemi su manjak medicinskog osoblja, nepovezanost, nekomunikacija i nedostatna suradnja primarne i sekundarne zdravstvene zaštite, što dovodi do zbunjenosti oboljelih, čestih obraćanja hitnim službama i opetovanim hospitalizacijama koje su se velikim dijelom mogle izbjeći da je pacijent prethodno imao adekvatnu izvanbolničku skrb i podršku u rješavanju svojih nejasnoća, potreba i problema, kad nije bila potrebna hospitalizacija“, rekao je dr. Grković. Boravak u dnevnim bolnicama djelomično rješava stanje pacijenata, poboljšava kvalitetu života, no većina osoba zahtjeva intenzivniju skrb.

Dr. Grković istaknuo je važnost komunikacijskih vještina u palijativnoj skrbi. „Bez dobre komunikacije nema dobre i kvalitetne medicinske skrbi koja je u palijativnoj medicini težak i zahtjevan posao. Kad treba komunicirati s bolesnikom i njegovom obitelji liječnici su previše zaposleni, u žurbi. Komunikacija treba biti s entuzijazmom, odgovornošću, vjerom, ali i svijesti da i zdravstveni profesionalci nose svoju anksioznost, strahove i druga ograničenja. I liječnici su ljudi. Komunikacija kao vještina zahtijeva edukaciju i vježbanje“, rekao je dr. Grković, poručivši: „Važno je pričati, tješiti, ljubiti“.

U Hrvatskoj godišnje umire oko 52 000 osoba, od toga 26 000 do 46 000 (50-88 %) treba palijativnu skrb, a 10 % treba specijalističku palijativnu skrb. Od zloćudnih bolesti umire 13 000 ljudi.

Hospicijski pokret u svijetu počeo je 1960.-ih godina u Velikoj Britaniji, a 1970.-ih u Kanadi i SAD-u, iz potrebe da se bolesnika sasluša i obrati pozornost na njegove potrebe. Osnivačica pokreta je engleskinja Cicely Saunders koja je radila u hospiciju sv. Josipa od 1957. do 1967. gdje je proučavala kontrolu boli kod uznapredovalog raka. Ona je rekla: „Ako bolesnik traži da ga se ubije, podbacili smo u pružanju njege“.

Počeci palijativne skrbi u Hrvatskoj su u proljeće 1994. kad je organiziran prvi simpozij ‘Hospicij i palijativna skrb’ u Hrvatskom liječničkom domu u Zagrebu. U jesen te godine osnovano je Hrvatsko društvo za hospicij i palijativnu skrb u Hrvatskom liječničkom zboru. Inicijatorica i organizatorica oba ta događaja bila je neurologinja dr. Anica Jušić, izabrana za predsjednicu toga Društva. Dr. Jušić je 1999. osnovala Hrvatsku udrugu prijatelja hospicija kao logističku potporu, počeli su tečajevi za hospicijske dobrovoljce. U prosincu 1999. bila je prva interdisciplinarna hospicijska posjeta. U jesen 2002. otvoren je regionalni Hospicijski centar uz podršku Ministarstva zdravstva RH kao centar za hospicijske i kućne posjete, supervizijske i didaktičke sastanke i tečajeve. Počela se razvijati služba žalovanja, ambulanta za boli i palijativnu skrb. Pokrenute su akcije Ostani uz mene, Čini dobro, Osjećaj se dobro i druge edukacije. Centar za palijativnu medicinu i medicinsku etiku te komunikacijske vještine otvoren je 2010., a 28. siječnja 2013. otvoren je prvi hospicij u Rijeci. Analize pokazuju da većina ljudi želi umrijeti kod kuće. „Treba povezati znanje, duhovnost i praktični život. Budimo jedni drugima svjetlo“, potaknuo je dr. Vlatko Grković.

„Važna je snaga i intenzitet socijalne podrške koju osobe imaju, a ne učestalost socijalne podrške“

Medicinska sestra Sonja Šare radi 12 godina u Medicinskoj školi Ante Kuzmanića u Zadru gdje poučava predmet ‘Zdravstvena njega starijih osoba’, kojeg predaje i na studiju sestrinstva na Odjelu za zdravstvene studije Sveučilišta u Zadru.

Šare je 20 godina radila u Domu za starije i nemoćne u Zadru koji skrbi za više od 400 korisnika. Taj Dom radi na dvije lokacije u Zadru te u Preku i Salima. Šare  pohodi Domove kao vanjski suradnik te je opisala kako starije osobe doživljavaju dolazak u instituciju. Prije su ljudi umirali u svojim kućama, a sada stariji ljudi masovno borave u domovima za stare. „Prema istraživanjima, odlazak iz vlastitog doma predstavlja jedan od najtraumatičnijih događaja u životu starije osobe, prilagođavanje na nove kapacitete i nove mogućnosti života gdje se starija osoba podlaže strogim pravilima institucije. To utječe na njihovo tjelesno i mentalno zdravlje“, rekla je mag. Šare, istaknuvši da su neki ljudi u Domu sretni, a neki ne. Radila je na istraživanju 300 ispitanika, među kojima su 150 bili smješteni u Domu, a 150 u svom obiteljskom domu. Kod te dvije skupine ispitivali su povezanost depresije, anksioznosti i samopoštovanja. Istraživanje je pokazalo da osobe koje žive u Domu imaju niže samopoštovanje, veću anksioznost i veću razinu depresije od ispitanika koji žive u vlastitom kućanstvu.

„Ispitivala se povezanost i socijalne podrške i sreće. Korisnici u Domu imaju manju percipiranu socijalnu podršku i manju razinu sreće od ispitanika u vlastitom kućanstvu, premda u Domu imaju više socijalnih kontakata. Pohode ih medicinsko osoblje, liječnici, radni terapeuti i pomoćno osoblje. Ti kontakti su  česti i gusto raspoređeni tijekom jednog dana. Nasuprot tome, neki u vlastitoj kući nemaju ni jednog socijalnog kontakta tijekom dana, žive i u osamljenim kućanstvima. No, u pitanju percipirane socijalne podrške, načina na koji oni to doživljavaju, ispitanici u vlastitom kućanstvu kažu da imaju veću socijalnu podršku od ispitanika u Domu. Jer su na prvo mjesto stavili podršku koju dobivaju od supružnika, odraslih članova obitelji i osobe koja s njima živi. Dakle, važna je snaga i intenzitet socijalne podrške koju osobe imaju, a ne učestalost socijalne podrške koju dobivaju. Sukladno tome rasla je i padala razina sreće“, rekla je mag. Šare. Starije osobe u svom kućanstvu imaju snažnije percipiranu socijalnu podršku, iako je broj njihovih socijalnih kontakata značajno manji od smještenih u Domu. Mag. Šare je potaknula da se s različitim aktivnostima prevenira osjećaj osamljenosti i na vrijeme prepozna kad korisnici nisu sretni.

Mag. Šare govorila je o njezi starijih i iz perspektive obrazovnog sustava. Što nastavnici čine da pripreme mlade medicinske sestre i tehničare za sigurnu i učinkovitu skrb za starije i bolesne koji borave u institucijama i u kućama. U većini naših zdravstvenih ustanova su osobe starije od 60 godina.

U demografiji je povećani udio starijih osoba, naročito bolesnih, te su Ministarstvo zdravstva RH i strukovna Agencija formirali novo petogodišnje obrazovanje medicinskih sestra i tehničara. To je donijelo veliki napredak u poučavanju skrbi starijih po većem broju sati predavanja i vježbi koje mladi provode u domovima za stare gdje učenici i studenti mogu raditi svaki dan. I na studiju sestrinstva se povećao fond sati predavanja, seminara i vježbi. Na diplomskom studiju sestrinstva postoji kolegij Gerijatrijska palijativna skrb. Mnogi znanstvenici pišu o starenju, kako pomoći starijim osobama da prihvate sve što starenje donosi.

Među osnovnim ljudskim potrebama je i vjerska potreba

U poučavanju mladih treba omogućiti sadržaje po kojima bi pravovremeno prepoznali potrebe starijih i nemoćnih, da s njima suosjećaju i provode učinkovitu njegu. Mag. Šare je upozorila da se malo govori o zlostavljanju starijih. Ono se rijetko prijavljuje zbog srama i nelagode starijih osoba jer su zlostavljači najčešće članovi obitelji i to je teško priznati. Šare je to istraživala prije 12 godina, kada o zanemarivanju i zlostavljanju starijih osoba nije bio objavljen nijedan rad. Šare i kolegica napisale su stručni članak o ulozi i važnosti medicinske sestre da prepozna zanemarivanje i zlostavljanje starije osobe.

Medicinska škola u Zadru unaprijedila je rad kroz različite programe i  sadržaje o zdravstvenoj njezi starijih osoba, u želji da se kroz obrazovanje medicinske sestre na vrijeme pripremi kvalitetnom radu kako bi doprinijeli da bude manje poteškoća. To je više od udžbeničkog poučavanja, koriste različite suvremene metode poučavanja u skrbi za starije osobe.

„Zdravstvena njega u radu medicinskih sestara utemeljena je na teoriji poznate američke medicinske sestre Virginije Henderson koja govori o 14 osnovnih ljudskih potreba, a jedna od njih je i zadovoljenje vjerskih potreba, i o tome poučavamo. Kroz nastavni modul stavlja se naglasak i na aktivno zdravo starenje, na prevenciju sve prisutnijeg bolesnog starenja“, rekla je mag. Šare. Učenici zadarske Medicinske škole poučavaju se i specifičnosti rada sa slijepim i osobama s poteškoćama s vidom. Za pristup starijoj slijepoj osobi i pomoć da ima bolju kvalitetu života išli su na praksu u takav centar u Sloveniji. Učenici obilježavaju Svjetski dan bolesnika i druge tematske dane, sudjeluju u misi u Domu za stare, potaknuti da imaju snage, volje i motivacije izdržati u radu s bolesnima.

„Rad i poučavanje naših učenika završava na prekrasnom mjestu, kod crkve sv. Donata u Zadru, gdje učenici Medicinske škole na kraju pete godine dobivaju svjedodžbe i odlaze u proces rada, u želji da će iskustva koja smo im prenijeli u školi i uz molitve u koje ih preporuča i svećenik u Domu, naći svoje mjesto u ustanovama da što kvalitetnije i dostojanstvenije skrbe za starije. Kaže se: „Lako je dostojanstveno živjeti. Ali, kako dostojanstveno patiti i kako dostojanstveno umrijeti? To je puno teže. Na to pitanje i mi u obrazovnom sustavu i svi koji rade u zdravstvenim i socijalnim ustanovama moramo pronaći odgovor i puno snage, da se prebrode sve teškoće u radu“, poručila je mag. Sonja Šare.

U osvrtu na to izlaganje, don Valter je rekao: „Dobro je da u odgojno – obrazovnom sustavu, u radu s mladima, imate ljudski i duhovni pristup, da kod njih osvještavate kako prilaziti tom jako zahtjevnom pozivu. Reklame za medicinske škole su jako lijepe, s nasmijanim licima mladih. A stvarnost medicinskog osoblja u praksi je puno teža. No, težina i je ljepota toga poziva, ako joj čovjek ispravno pristupi. Moramo pronaći načine dobrog življenja, da bismo mogli pronaći načine dobrog umiranja“, poručio je don Valter Kotlar.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Svetište sv. Šime u Zadru dobilo je novog orguljaša i voditelja novoosnovanog zbora „Chorus sancti Simeoni“ u osobi Mihovila Buturića, zadarskog glazbenika koji je studirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te na akademiji Kunstuniversität u Grazu i Universität für Musik und darstellende Kunst u Beču.

Svetište sv. Šime čuva relikviju tijela starca svetog Šimuna–Bogoprimca, a osim materijalnih umjetnina, tu crkvu označava i njezina tradicija njegovanja zborskog pjevanja. Osim crkvenog zbora koji djeluje već dugi niz godina pod ravnanjem s. Olge Mirčete, prigodno se okuplja i Centralni zbor. Osnivanjem novog zbora pod ravnanjem mladog zadarskog orguljaša Mihovila Buturića otvara se novo poglavlje u povijesti svetišta sv. Šime.

Mihovil Buturić rođen je u Zadru 1996. godine. Nakon završene srednje glazbene škole Blagoja Berse u Zadru na odsjeku za orgulje u klasi prof. Martine Lazar, 2015. godine upisuje Muzičku akademiju u Zagrebu u klasi prof. M. Penzara. Dobitnik je triju prvih nagrada na državnim natjecanjima u organizaciji HDGPP-a (2015., 2017 i 2019.). Godine 2017. svirao je s Orkestrom mladih glazbenika te s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, a 2018. s Hrvatskim komornim orkestrom. Godine 2019. nastupio je kao solist sa Zadarskim komornim orkestrom izvedbom Poulencovog koncerta, a 2021. godine i sa Zagrebačkim solistima u praizvedbi djela za orgulje i gudače Josipa Prajza. Od 2019. godine, u sklopu programa Erasmus, studirao je na akademiji Kunstuniversität u Grazu, u klasi profesora U. Walthera, a od listopada 2020. na akademiji Universität für Musik und darstellende Kunst u Beču, u klasi prof. J. Josepha. U srpnju 2021. godine diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a od rujna iste godine predaje u Glazbenoj školi Blagoje Bersa u Zadru.

D. Š.

Tradicionalni Božićni koncert u katedrali sv. Stošije u Zadru, 20. godinu zaredom, održan je na blagdan sv. Ivana, 27. prosinca, u zadarskoj prvostolnici sv. Stošije.

Na koncertu je predstavljena bogata hrvatska baština božićnih pjesama. Mješoviti zbor Condura Croatica pod ravnanjem dirigenta mo Ive Nižića izveo je skladbe: Ave Maria (I. Zajc), Naš Grod, dječj glasovi Lovre Dušević i Luka Marnika, (I. Nižić), Stille Nacht (F. Gruber), Nevijska koleda (Neviđane, obr. J. Ćaleta), Zadarska koleda (I. Nižić), solo Maja Sinovčić i Doris Šandrić (I. Nižić). Klapa Dalmatika izvela je četiri pjesme u obradi Joška Ćalete: Oj mladosti plemenita (Lastovo), Oj Božiću (Slunj), Rodilo ti žito i šenica (Veli Iž) i Evo smo vam zdravo došli (Vinišće). Leonardo Rados uz gitaru izveo je Bijeli Božić (O. Dragojević) i Rođen je kralj (fra M. Karačić). Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo Žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića izveo je skladbe: Podignite vrata (C. W. Gluck), Laude iz kantate Blagoslov puka, solisti Zdenko Stipčević i Žan Morović (Ž. Morović), Adeste fideles, solo Đani Maršan (A. Wade), Jesus, bleibet meine Freude (J. S. Bach), Preveliku radost (obr. J. Ćaleta i Š. Marović, Murter), Tri kralja jahahu, solo Đani Maršan (Istra) i Kog’ ste vidjeli pastiri (F. Lederer).

U pozdravu na početku koncertne večeri, katedralni župnik don Josip Radojica Pinčić rekao je da se zadarski izvođači po 20. put združuju pjesmom proslaviti Božje utjelovljenje. „Ovaj koncert je svjedočanstvo vjere, jer iz vjere je niknulo pregršt božićnih napjeva, popijevki i pjesama kojima naš narod i sav kršćanski svijet obiluje. Ovaj koncert je uzvraćanje pjesmom hvale Bogu, darovatelju svega, pa i dara glazbe. Na ovaj način čuvamo svoju tradiciju, svoj etnos i vjeru“, rekao je župnik Pinčić. Podsjetio je da je „Crkva od svog postanka u umjetnosti prepoznala sredstvo slavljenja, ali i katehizacije. Od Biblie pauperum na zidovima katedrala, preko kipova Pieta i Davida, preko velebne Bachove Muke po Mateju, Mozartovog Requiema i Haydnovog Stvaranja, do naših dana. Ulaganje u sakralnu umjetnost nije bačeni novac, jer rijetko što od čovjeka stvoreno, kao umjetnost, pisana, likovna ili glazbena, može čovjeku približiti Stvoritelja i čovjeka njegovom Izvoru. Bi li postojali Bach, Mozart i Haydn, da Crkva u njima nije prepoznala genij? Čuvajući i podržavajući umjetnost, osobito u današnjem vremenu, određujemo svoju pripadnost kršćanstvu. Postavljamo jasnu želju i odlučnost življenja vjekovnih kršćanskih zasada, ne niječući što smo i tko smo“, poručio je katedralni župnik Pinčić.

„U doba kada nam se nameću profani konzumeristički načini promišljanja, Crkva je prva pozvana kroz pravu i istinsku umjetnost koja se naslanja na Logos, vratiti nas na izvorište i pružiti kroz nju primjer i utjehu, iznova otkriti Ljepotu“, potaknuo je don Josip, poželjevši da se u toj božićnoj glazbi prepozna istinska umjetnost, jer je ta umjetnost nadahnuta Istinom.

Na koncertu je bio i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić koji se na kraju večeri obratio prisutnima. „Glazba nikog ne ostavlja ravnodušnim i ima moć doprijeti do svakog srca. Božić je veliki događaj koji dopire do svakog srca“, rekao je mons. Zgrablić. Zahvalio je izvođačima što su kroz tu glazbu posjetiteljima približili Božić te su omogućili da, nakon liturgijske proslave Božića ovih dana, tim izvedbama „Božić opet dodirne naše srce, da doživimo bogatstvo i ljepotu dara Božjeg pohođenja, blago milosti da se Gospodin trajno nastanio među nama ljudima; da se Božja ljubav porodila, da nam se ljubav daruje, a na nama je zadatak da se mijenjamo, da tu ljubav vidimo i prihvatimo“, potaknuo je mons. Zgrablić. Pohvalivši kako su izvođači tim glazbenim izvedbama uspjeli približiti božićnu ljubav, nadbiskup je svima poželio blagoslovljene božićne dane i Novu godinu.

Idejni i organizacijski pokretač toga božićnog koncerta u zadarskoj prvostolnici kojega svake godine posjeti brojna publika je mo Žan Morović, regens chori zadarske katedrale. Prije 20 godina, blagopokojni zadarski nadbiskup Ivan Prenđa prihvatio je prijedlog Morovića da Zadarska nadbiskupija u katedrali sv. Stošije nastavi s koncertnom božićnom tradicijom u gradu Zadru, jer je 2003. godine bilo prestalo održavanje gradskog božićnog koncerta kojeg je u zadarskoj crkvi sv. Frane do tada bio organizirao Koncertni ured Zadar.

Glazbena božićna tradicija u zadarskoj katedrali je održana, a brojna publika svake godine svojih pohodom izražava podršku i poštovanje toj pučkoj i sakralnoj proslavi Božića. Time svjedoče koliko Božić žele proslaviti sudjelujući u vrijednom repertoaru božićne hrvatske glazbene baštine, koja je raznovrsnošću i brojnošću svojih božićnih napjeva među najvećima, najvrjednijima i najbogatijima u svijetu. Božićni koncert poput toga u katedrali u službi je čuvanja te pučke hrvatske glazbene riznice i njenog prenošenja mlađim i budućim naraštajima, kako su je sadašnjim generacijama predali naši preci, vjerni božićnoj katoličkoj tradiciji i hrvatskom narodnom duhu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

U sklopu obilježavanja Krševanovih dana kršćanske kulture, u svetištu Sv. Šime u Zadru, u srijedu, 13. prosinca Adventski koncert održao je mješoviti pjevački zbor Condura Croatica Zadar pod vodstvom dirigenta prof. Ive Nižića i pratnju mladog orguljaša Roka Žmikića.

Na početku koncerta okupljene je pozdravio čuvar svetišta sv. Šime dr. sc. Damir Šehić, istaknuvši kako je uzdizanje duha u molitvenom ozračju došašća označilo cijelu kršćansku povijest i tradiciju. ⹂Kršćanska duša dotiče dio nebeskoga i božanskoga kroz umjetnost, osobito glazbu koja se rađa u plemenitom duši i oplemenjuje duše drugih. Katolička crkva upravo stoga i baštini toliku glazbenu sakralnu tradiciju i bogatstvo, koje pokušava približiti suvremenom čovjeku danas, te će svetište svetog Šime, kao biser zadarske baštine, uvijek otvorenim držati vrata kulturi koja je i niknula iz kršćanskih korijenaˮ, istaknuo je dr. sc. Damir Šehić.

S osobitim poštovanjem je zahvalio članovima zbora Condura Croatica Zadar i njihovom voditelju prof. Ivi Nižiću te orguljašu Roku Žmikiću, na pripremanju iznimnog programa Adventskog koncerta, od tradicionalnih skladbi sakralne glazbe Veni, veni Emanuel, hrvatskih skladbi poput Zdravo Marijo Ivan apl. Zajca, sve do klasika poput Bachove Toccata i fuge u d-molu, i autorskih obrada prof. Ive Nižića Naš grod, Zadarska kolenda, O Majko Marijo te dijelova iz oratorija Svit za spasom vapije Non serviam i Rosite nebesa.

Zbor Condura Croatica Zadar (Condura Croatica je ime starohrvatske ninske lađe) je osnovan u siječnju 2009., kada su bivši članovi Akademskog zbora Sveučilišta u Zadru okupili, te je zbog prvi slijednik Akademskog zbora iz 1992., godine koji je u vremenima Domovinskog rata pronosio glas o Zadru po Hrvatskoj i Europi. Zbor Condura Croatica Zadar nastavlja tradiciju izvodeći glazbu vokalne literature hrvatske i svjetske baštine od srednjeg vijeka do suvremene baštine. Zbor izvodi specifične glazbene forme koje su nastale u Zadru i razvijale se od 12. do 14. stoljeća pod nazivom Crkvena skazanja, odnosno Pasionski oratoriji.

Najpoznatiji oratoriji koje Zbor izvodi su Križina, Zadnja postaja, Plač Gopoje, Svit za spasom vapije, nadahnuta su glazbenom glagoljaškom baštinom otočkog i kopnenog dijela Zadarske nadbiskupije, a autor im je umjetnički voditelj Zbora i dirigent prof. Ivo Nižić.

D.Š.

Međunarodni znanstveni simpozij povodom 30. obljetnice enciklike Veritatis Splendor – ‘Sjaj istine’ pape Ivana Pavla II. održan je u petak, 1. prosinca u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Simpozij je tematski naslovljen „’Ne suobličujte se ovome svijetu (Rim 12,2)’ – Rasuđivanja u nekim tendencijama moralne teologije“, a okupio je deset izlagača. Organizatori simpozija su Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru, Sveučilište u Zadru i Sveučilište Adam Mickiewicz iz Poznana čiji je rektor prof. dr. sc. Andrzej Pryba.

Na početku Simpozija, obilježavanje 30. godišnjice enciklike ‘Veritatis Splendor’ koju se smatra proročkom enciklikom iz čije perspektive se mogu promišljati temelji istine i polog vjere u odnosu na mnoga sadašnja aktualna pitanja u Crkvi i društvu, pojasnio je dr. sc. Damir Šehić s Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru.

„U kontekstu suvremene teologije u kojoj se bilježe razna previranja, osobito u području moralnog učenja, govor o Veritatis Splendor čini se kao svojevrstan proročki govor koji u sebi sadrži nekoliko bitnih komponenti: to su Tradicija, Pismo i Učiteljstvo koje se uvijek spominjalo u kontekstu teološkog studija. Iako možda dovoljno nepriznato i nakon više desetljeća, enciklika je u povijesti Crkve jedan od dokumenata koji se danas čini kao istinsko svjetlo istine koje pomaže u raspršivanju tmina koje nas mogu snaći“, rekao je dr. Šehić, dodavši da se tu encikliku može nazvati i kompendijem, zbirkom, koja „teži jasno posloženom nauku Crkve i nudi se kao relevantan izvor Učiteljstva, za orijentaciju i izgradnju teološke misli u svakom trenutku“.

U želji da se iz bogatog sadržaja te enciklike uzmu smjernice i za današnji kontekst teološkog promišljanja, dr. Šehić je rekao da je enciklika ‘Sjaj istine ‘u trenutku svog objavljivanja 1993. godine, „figurativno i doslovno donijela sjaj istine moralnoj teologiji koja se u tom postkoncilskom vremenu suočavala s nekim postmodernističkim teološkim tendencijama. Namijenjena u prvom redu biskupima i teolozima, proročki je progovorila o cjelini moralnog naučavanja Crkve, detektirajući precizno i gotovo nepogrešivo izazove koji su se u moralnoj teologiji tada tek nazirali, a danas, 2023. godine, jasno ih vidimo, 30 godina nakon njenog objavljivanja.

Proročki govor enciklike Veritatis Splendor već tada je jasno razaznao novo stanje unutar sâme kršćanske zajednice i moralnog naučavanja Crkve, kada već na prvim stranicama navodi teološke tendencije koje pod utjecajem filozofskih misaonih struja „odbacuju tradicionalni nauk kad se govori o prirodnom zakonu, o univerzalnosti i trajnoj vrijednosti njenih propisa; jednostavno se smatraju neprihvatljivima neka moralna učenja Crkve“ (VS, 4), citirao je ulomak iz enciklike dr. Šehić.

„Potvrdama tom teološkom diskursu svjedočimo danas gotovo svakodnevno, kad neki biskupi i kardinali otvoreno govore o nekim aspektima moralnog nauka Crkve koji je nadiđen te „vjeruju kako je došlo vrijeme revizije samih temelja nauka“ jer „sociološko-znanstveni temelji nauka više nisu točni““, citirao je misli koje se čuju u javnosti dr. Šehić, upozorivši: „Ukoliko bi takav pristup bio točan, Crkva bi se odrekla svoje svrhe i poslanja koje joj je povjerio sâm Isus Krist, da bude učiteljica i čuvarica njegove riječi, „koja ostaje zasvagda“ i njegovog univerzalnog i nepromjenjivog zakona „koji nikada neće proći“.

Dr. don Zdenko Dundović, pročelnik Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, u pozdravu sudionicima podsjetio je da je ta enciklika i u svoje vrijeme izazivala prijepore, imala je veliki odjek i donosila je mnoge interpretacije, da su čak neke njene dijelove na prevaru iznosili prije nego je enciklika službeno objavljena.

Na simpoziju su održana izlaganja: „Čini u sebi zli i principi o kojima se ne pregovara“ – prof. dr. sc. Josip Mužić, (Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu), „Duhovno – moralni život kršćanina u svjetlu enciklike Veritatis Splendor“ – prof. dr. sc. Vladimir Dugalić (Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Đakovu), „Čini u sebi zli (intrinsece malum) neovisni o nakani i okolnostima prema Veritatis Splendor“ – doc. dr. sc. Mirjana Pinezić (Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu), „’Kreativne’ interpretacije savjesti u Veritatis Splendor“ – izv. prof. dr. sc. Ana Begić (Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu), „Ivanov spektar isitne (Iv 8,32) u kontekstu istine i savjesti u enciklici Veritatis Splendor (31-34)“ – izv. prof. dr. sc. Arkadiusz Krasicki (Teološko-  katehetski odjel Sveučilišta u Zadru), „La misura delle capacità morali dell’uomo. Riflessione alla luce dell’enciclica Veritatis Splendor“ – prof. dr. sc. Maciej Olczyk, (Sveučilište Adam Mickiewicz u Poznanu), „Subjektivističko poimanje moralne prosudbe. Moralno razlučivanje dobra i zla prema Veritatis Splendor“ – dr. sc. Damir Šehić (Teološko-katehetski odjel Sveučilišta u Zadru), „Kristocentričnost moralnog života kršćanina u Veritatis Splendor“ – mr. sc. Ivo Bezina (Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu), „Falsitatis Tenebrae. Odnos ljudskog dostojanstva i rodne ideologije u nekim tendencijama suvremene teologije“ – dr. sc. Valentin Stuhne i s. Barbra Čavlina,  mag. phil. et theol.

Članovi Organizacijskog odbora simpozija su Damir Šehić, Arkadiusz Krasicki i Zdenko Dundović, a Znanstvenog odbora Damir Šehić, Ivo Bezina, Valentin Stuhne i Mirjana Pinezić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

‘Škabrnja i Vukovar u srcu Zadra’ naziv je glazbeno – molitvenog susreta održanog u petak, 17. studenog u svetištu sv. Šime u Zadru. U izvedbi djela ‘Stabat Mater’ G. B. Pergolesija sudjelovali su Žan Morović, Nela Šarić i Nera Gojanović.

Žan Morović, regens chori zadarske katedrale sv. Stošije, autor je prigodnih meditacija na sedam Gospinih žalosti. Prije svakog razmatranja, Morović je pročitao ulomak iz Evanđelja u kojem je opisana pojedina situacija koju je Marija doživjela s Isusom. Gospine žalosti su Šimunovo proročanstvo, bijeg u Egipat, gubitak djeteta Isusa u hramu, susret s Isusom na Križnom putu, Marija svjedoči raspeću i Isusovoj smrti na križu, Isusovo tijelo je skinuto i položeno u naručje njegove svete Majke te Isusov pogreb i Marijina tuga i samoća.

Između promišljanja svake žalosti u naraciji Morovića, sopranistica Šarić i  mezzosopranistica Gojanović izvele su glazbene sekvence, u orguljaškoj pratnji Gordane Pavić.

„Sekvenca Stabat Mater, uvrštena u liturgiju 1727. kao posljednja od pet službenih sekvenci Katoličke Crkve, emotivan je prikaz patnji Blažene Djevice Marije podno križa. Djelo prožimaju osjećaji majčinstva, muke i tuge. Prvi dio toga djela opisuje patnju Marije koja stoji pod križem i promatra izranjenog i izmučenog sina Isusa koji umire za spas grešnih ljudi, a drugi dio je zaufana molitva Gospi da svoju patnju podijeli s nama i umilostivi svoga Sina da na posljednjem sudu bude blagi sudac“, rekao je Morović.

U duhu majčinskih Gospinih boli za trpljenjem i smrću svoga sina Isusa, Morović je u meditacijama razmatrao i bol mnogih hrvatskih majki koje su trpjele i doživjele stradanje svojih muževa, djece, obitelji i rodbine u Domovinskom ratu, suobličujući stradanje Domovine raspetom Kristu.

„To glazbeno – kontemplativno djelo najavljuje bezvremenost onostranoga te kroz glazbu i molitvenu naraciju u razmatranju sedam Gospinih žalosti, uspinje bliže otajstvu neizrecivog Isusovog sebedarja na Križu, u društvu Majke kojoj mač boli razdire dušu“, rekao je Morović. Naglasivši da je srce Marije bilo velikodušno i suosjećajno, pa i dok je u agoniji stajala uz svoga sina Isusa, Morović je potaknuo na molitvu za kreposti strpljivosti, jakosti, savjeta i mudrosti, koje je svojim životom posvjedočila i Majka Marija.

Proročanstvo Gospi da će joj mač boli probosti dušu izrekao je upravo prorok Šimun čije se tijelo nalazi u crkvi sv. Šimuna u Zadru gdje je to djelo izvedeno.

„Sv. Šimun je jeruzalemski hramski svećenik, posljednji svećenik Starog Zavjeta koji je tragao za smislom života. I mi se pitamo koji je smisao života, postojanja i kamo naš život odlazi. Smrt nije kraj nego otajstveni rastanak koji nam daje priliku da vjerujemo“, rekao je don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime, istaknuvši da je vjera dar Duha Svetoga.

Škabrnja i Vukovar su na poseban način dio našeg narodnog identiteta, rekao je don Damir, potaknuvši: „Dok smo zagledani u dolinu suza Škabrnje i dragog nam Vukovara, želja nam je da u srcu Zadra zastanemo i pogledamo u suze majki, sestara, djece, očeva, koji su ne tako davno izgubili radost i smisao svog života. Također, zastanimo i zahvalimo Gospodinu što nas nije ostavio, nego nas je izveo i uveo u Obećanu zemlju, u slobodnu hrvatsku zemlju koju toliko ljubimo“. Na kraju susreta, u duhu biblijske misli „Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva“, don Damir je predvodio molitvu za Domovinu i žrtve u Domovinskom ratu.

Pokrovitelj toga događaja je Biograd n/m. Na susretu su bili i Ivan Knez, biogradski gradonačelnik, Ivan Škara, načelnik Općine Škabrnja i Tomislav Bulić, gradonačelnik Benkovca, predstavnici područja koji su također bili pogođeni stradanjem u Domovinskom ratu u Zadarskoj nadbiskupiji.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić