Antonio Marina, univ. mag. theol, u izlaganju „Torinsko platno – Ima li znanost odgovor?“, u dvorani samostana sv. Frane u Zadru u utorak, 20. veljače, predstavio je povijesni razvoj i spoznaje znanstvenih istraživanja Torinskog platna koje je najproučavaniji predmet u povijesti čovječanstva.

Dio znanstvenika i predavač Marina, vjeroučitelj iz Zagreba koji je diplomirao o temi Torinskog platna, smatraju da je u tom platnu bilo umotano Isusovo tijelo. Platno je očuvano u jako dobrom stanju, a obris muškarca s bradom nije nastao na temelju krvi i ta činjenica osobito zanima znanstvenike u istraživanju.

„Evanđelja i tekstovi Novog zavjeta spominju većinu podataka koje zaključuju i znanstvenici. Zanimljivo da je na Torinsko platno najprije došla krv, a nakon krvi obris muškarca. Osoba je patila, bila mučena, skinuta je s križa, položena u grob. Može se reći da je u grobu došlo do preslika toga obrisa.

Znanstvenici su 1978. otkrili da je obris muškarca nastao velikom energijom elektromagnetskog zračenja. Znanstvenici Nacionalnog centra za proučavanje nuklearne energije u Italiji koji su istraživali platno od 2006. do 2011. kažu da  današnje čovječanstvo ne posjeduje takvu vrstu energije koja bi mogla napraviti takav obris čovjeka na tkanini.  Neki fizičari i znanstvenici smatraju da će Torinsko platno biti presudno u nadolazećim stoljećima u području kvantne fizike.

Jedna fizičarka koja se bavi kvantnom fizikom kaže da je u trenutku uskrsnuća u grobu bila proizvedena tolika količina elektromagnetskog zračenja koja prkosi svim zakonima fizike i da u tom trenutku u grobu više nije postojalo ni vrijeme ni prostor“, istaknuo je Marina.

Nijedan predmet nije dobio toliko pažnje u znanosti kao Torinsko platno, o kojem je napisano više od 3 500 knjiga i više od 10 500 znanstvenih članaka. Više od sedam desetljeća znanstvenici pokušavaju odgovoriti je li u to platno bio umotan Isus Krist prilikom polaganja u grob. Među znanstvenicima iz različitih dijelova svijeta svatko ima različita vjerska uvjerenja. Većina znanstvenika koji su analizirali Torinsko platno predstavljaju se kao agnostici i ateisti. Službeno stajalište Vatikana ne opovrgava autentičnost Torinskog platna, ali ni ne potvrđuje njegovu autentičnost. Vjerska tradicija ističe da je u to platno bio umotan Isus Krist. Neki to platno nazivaju sveti pokrov, sveto platno.

Torinsko platno je dugo 434 cm, široko 109 cm, a debljina tkanine je 34 mm. Pod mikroskopom je otkriveno da tkanina posjeduje snopove vlakana. Svaki snop ima približno 200 vlakana i iznosi 25 mm. Platno se sastoji od prednjeg i stražnjeg dijela. Prednji dio prikazuje obris muškarca s bradom i kosom, na licu je vidljiv obris nosa i dva krupna oka, a podlaktice su savijene i preklapaju se iznad zdjelice; desna podlaktica se preklapa iznad lijeve ruke. Donji dio prikazuje stopala u ispruženom položaju. Osoba je u ležećem položaju i vidljivo je izmučena. Cijeli prednji obris ima tzv. smeđe mrlje, najviše su prisutne na predjelu ruku i glave.

Stražnji dio obrisa muškarca je teže vidljiv od prednjeg dijela. Na stražnjem predjelu glave vidljivi su tragovi krvi koje su tekle iz ubodnih rana koje podsjećaju na rane trnove krune. Najintrigantniji dio stražnjeg dijela su leđa na kojima se nalazi najviše smeđih mrlja. Znanstvenici su potvrdili da su to tragovi krvi i posljedica biča. Stražnji dio je izraženiji u tragovima mučenja od prednjeg dijela. Može se govoriti o kidanju kože s muškarca koji je prikazan na Torinskom platnu.

Marko, Luka i Matej u sva tri sinoptička evanđelja spominju da je Josip iz Arimateje nabavio vrstu platna. U Ivanovom evanđelju piše da je Petar ugledao povoje gdje leže i ubrus na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego savijen na jednom mjestu.

„Sva tri evanđelja govore da je postojala vrsta tkanine u Isusovom grobu. Na Torinskom platnu je pronađeno od 100 do 120 udaraca bičem. Osoba je bila pričvršćena čavlima na najčvršćem dijelu, kako ne bi pala s križa i pritom nije probijena kost, što potvrđuje i Sveto Pismo, da „mu se nijedna kost neće slomiti“. Znanstvenici su zaključili da je žrtva nakon raspeća mogla živjeti približno samo tri sata, a Isus je visio u razdoblju od 15 do 18 sati“, rekao je Marina.

Platno pokazuje da je osoba bičevana, a krvave mrlje najviše su na leđima

Prvo službeno znanstveno istraživanje direktno na tkanini Torinskog platna bilo je 1969., kada su uzeti prvi uzorci s tkanine. Potvrđeno je da su niti tkanine  pomiješane s pamukom, a pamuk ne raste u Europi. Drugo službeno istraživanje je bilo 1973., kad je otkriveno da na platnu postoji pelud različitih biljaka. Treće i najveće službeno istraživanje na platnu je bilo 1978., u kojem je sudjelovala NASA koja je napravila poseban uređaj za istraživanje na tkanini. Tada su 52 znanstvenika htjeli  saznati od čega se sastoji slika na platnu, kako je nastala i pronaći krv na tkanini. U 120 sati istraživanja uslikali su više od 30 000 fotografija Torinskog platna. Ta Sturp studija je zadnja službena studija rađena direktno na tkanini.

S uređajem su dobili trodimenzionalnu sliku muškarca. „Rekli su da tkanina pokazuje udarce bičem, moguće je reći iz kojeg smjera je bič došao, a sliku nije moguće uništiti kemijskim sredstvima, što su pokušali s kiselinom u malom dijelu tkanine. Znanstvenici su rekli i da nema pigmenata boja, dakle, prizor na platnu nije naslikan. Potvrđena je krv na tkanini. Krvavih mrlje je manje na prednjem dijelu platna, izraženije su odostraga, osobito na leđima.

Alan Adler, glavni istraživač krvavih mrlja rekao je da krv sadrži krvna zrnca i stanice kože. Osoba je umrla mučeničkom smrću, a krvave mrlje nastale su prije nego je obris postojao na  tkanini. Talijanski liječnik Pierluigi Baima identificirao je AB krvnu grupu na platnu. Tu grupu ima samo 4 % populacije svijeta, a među Židovima je prisutna 18 %. Na euharistijskim čudima istraživanja su također potvrdila AB krvnu grupu. Komisija je rekla da je formiranje slike uzrokovano određenim procesom oksidacije“, rekao je Marina. Govorio je i o natpisima na platnu, među kojima su i riječi dovršiti i Isus.

Talijanska paleografkinja Barbara Frale smatra da je pokojnicima na ploči pisalo mjesto kad je osoba ubijena i tko je ubijen, jer se mučenike kad su bili razapeti na križu stavljalo u masovne grobnice. Pronalaskom ploče obitelj je mogla pronaći svog pokojnika i uzeti kosti. Frale smatra da natpis na punom dijelu ploče s Torinskog platna glasi: „U 16. godini vladavine cara Tiberija, Isus Nazarećanin, skinut rano navečer, nakon što ga je rimski sudac osudio na smrt, a židovske vlasti proglasile krivim, šalje se na ukop s napomenom da mu se tijelo može predati obitelji nakon pune godine dana“.

Neki znanstvenici otkrili su i preslike kovanica na tkanini koje su promjera 15 mm, a tog promjera bile su kovanice kovane za vrijeme Poncija Pilata. Otkriven je obris zakrivljenog štapa na tkanini. Štap na kovanicama je bio amblem Poncija Pilata, uz oznaku Tiberije Cezar. Na desnom oku je otkriven preslik monete od bronce koje je iskovano u vrijeme Poncija Pilata, rimskog namjesnika Judeje, između 26. i 36. godine. Na lijevom oku na platnu otkriven je promjer novčića 15 mm koji je kovan početkom 30. godine poslije Krista.

Postojanje peludi na Torinskom platnu potvrđeno je 1973. i 1978. godine.  „Švicarski biolog Max Frei identificirao je 58 različitih biljaka na platnu. Od tih 58, 17 ih raste samo u Europi, 41 vrsta raste na području Azije i Afrike; od tih 41, 38 vrsta raste isključivo na današnjem području Judeje. Tri biljke su endemske i rastu isključivo u Svetoj Zemlji. Najveći dio peludi, posebna vrsta bodljikavog grma nađena je na obrisu muškarca oko glave, pa se može zaključiti od koje vrste biljke je napravljena kruna na glavi“, rekao je Marina.

Znanstvenici su utvrdili 20 podudaranja između Torinskog platna, relikvije u Parizu i Sudarija iz Ovieda koji je relikvija rupca koji je stavljen na Isusovo lice nakon smrti.

Od 1578. godine Torinsko platno se čuva u katedrali u Torinu, u kapeli Svetog Platna, sakriveno je od javnosti. Platno je od 1983. vlasništvo Vatikana i isključivo Papa ima pravo odlučivati kad će Platno biti izloženo javnosti. Platno se rijetko izlagalo javnosti. Od 1898. do 2015. izloženo je svega pet puta u javnosti. Zadnji put Platno je izloženo 2015. godine, kad je više od 2,5 milijuna ljudi kroz dva tjedna vidjelo Torinsko platno u Torinu. Platno će opet biti izloženo 2025. godine, što je odlučio sv. Ivan Pavao II. prije svoje smrti. Torinski nadbiskup molio je pred platnom 2020. godine, što je bilo i u televizijskom prijenosu.

Platno je smješteno u hermetičnu kutiju koja je napravljena 2000. godine. Staklo je napravljeno da bude otporno na metke i teroristički napad. Te sigurnosne mjere su učinjene jer je 1997. bio podmetnut požar. Platno se drži na temperaturi od 18 Celzijevih stupnjeva; 95,5 % je ispunjeno plinom argonom, a 0,5 % je ispunjeno kisikom da se ne razvijaju mikroorganizmi koji bi uništili platno.

Neki znanstvenici smatraju da se razdoblje platna može pratiti već od skidanja Isusa s križa do 1350. godine. Drugi dio znanstvenika smatra da se platno može pratiti od 1350., kad postoje i službeni zapisi o tom platnu.

Za razdoblje prije 1350. godine, dio povjesničara kaže da je platno bilo sakriveno u Jeruzalemu ili u špiljama na obalama Mrtvog mora, Jordana, današnjeg područja Libanona. U 3. st. platno je bilo u gradu Edesi, to je danas turski grad Urfa, u kojem je tadašnjem kralju Avgaru V. Isusov učenik Tadej donio platno, nakon čega je kralj ozdravio i tada se u Edesi razvija kršćanstvo. Nakon 3. st., sljedećih 500 godina ne zna se ništa o tkanini. Tijekom obnove Edese građevinari su pronašli platno u niši iznad zapadnih vrata Edese. Od 544. do 944. tkanina se čuvala u Edesi i kasnije postaje poznata pod nazivom Mandilion iz Edese. Ta tkanina 944. završava u Carigradu. Za vrijeme križarskog rata 1204., jedan vojskovođa kaže da je vidio brojne relikvije, a posebno ga se dojmilo platno iz Carigrada.

Nakon 1350. godine, povijest Torinskog platna potkrjepljuju povijesni izvori. Nakon što je bilo u francuskom mjestu u vlasništvu jednog grofa, 1578. platno završava u Torinu gdje je do danas. Od 1585. do 2000. g. platno je bilo izloženo 26 puta u javnosti. Na platnu su i tragovi oštećenja od požara iz 1532. u jednom francuskom selu, gdje se platno nalazilo u srebrnoj škrinji koja je gorjela. Vodene mrlje na platnu posljedica su gašenja toga požara.

Platno predstavlja čovjeka koji je život završio u strašnim mukama

„Od 1898. g. govori se o prvim znanstvenim analizama platna. Bilo je nepojmljivo da znanost može dokazati autentičnost te tkanine kao Isusovog pogrebnog pokrova. Obris na platnu teško se može vidjeti u prirodnom okruženju. Amaterski fotograf Secondo Pia 1898. fotografirao je dvije slike u negativu. Prva fotografija je bila u ekspoziciji od 20 minuta, a druga u ekspoziciji od 14 minuta. Nakon te prve fotografije dolazi do prvih znanstvenih istraživanja. Zadnje i najveće istraživanje direktno na tkanini bilo je 1978. godine. Na temelju fotografija znanstvenici mogu raditi eksperimente u laboratorijima za dokaz nekih tvrdnji. Zato je fotografija imala veliko značenje u znanstvenim krugovima“, rekao je Marina.

Prva znanstvena istraživanja na temelju fotografija radila su dva profesora u Francuskoj, članovi Francuske akademije znanosti i umjetnosti. Zaključili su da je slika na platnu medicinski točna, ne radi se o naslikanoj slici nego je slika nastala pod utjecajem plinova. Znanstvenik Yves Delage je 1902. u predavanju pred znanstvenicima Francuske akademije znanosti i umjetnosti rekao da je slika autentična i anatomski ispravna. Delage se deklarirao kao agnostik. Kad su mu zabranili napisati članak u časopisu o platnu, napisao je: „Krista smatram povijesnom osobom i ne vidim zašto bi itko bio skandaliziran time što postoje materijalni dokazi njegovog postojanja“.

Platno se drugi put fotografiralo 1931., u boljoj rezoluciji i profesionalnije. Francuski kirurg Pierre Barbet i njemački radiolog Herman Nuder zaključili su da obris čovjeka na tkanini predstavlja čovjeka koji je život završio u strašnim mukama. Odbacili su mogućnost da je slika naslikana, rekavši da anatomija toga obrisa tijela svjedoči o njegovoj autentičnosti.

Znanost koja se bavi proučavanjem Torinskog platna zove se sindonologija (grč. sindon znači platno). Ta grčka riječ spominje se u novozavjetnim tekstovima. Ta interdisciplinarna znanost obuhvaća različita područja znanosti: medicinu, fiziku, kemiju, optiku. U zadnje vrijeme uključuju se i teolozi. Prva znanstvena konferencija sindonologa održana je 1939. godine. Sindonologija je novija znanost od 1898. godine, od pojave prvih fotografija Torinskog platna.

U više od 16 zemalja svijeta djeluje 40 sindonoloških centara i instituta. Neke biskupije i sveučilišta osnovali su centre koji okupljaju znanstvenike u istraživanju Torinskog platna. Glavni međunarodni sindonološki centar u Torinu je jedina službena organizacija koju od 1950. priznaje torinski nadbiskup. Zadaća tog centra je širiti znanje o platnu, razvijati znanstvene kontakte s istraživačima iz svijeta i savjetovati torinskog nadbiskupa i Papu o budućim istraživanjima Torinskog platna.

Od 2002., Međunarodni sindonološki centar djeluje diljem Italije. Njihovi znanstvenici održavaju predavanja u osnovnim i srednjim školama Italije gdje su pohodili više od 1 500 škola te su 30 000 učenika govorili o Torinskom platnu.

Na kraju susreta, fra Pavle Ivić prisutne je blagoslovio relikvijom Svetog križa koja se nalazi u zadarskom samostanu sv. Frane.

Ines Grbić

Torinsko platno, trodimenzionalna fotografija. Autor: inženjer geofizike Thierry Castex

Foto: Angelina Matković (sv. Frane); Vatican Media (Torinsko platno)

Na stručnom skupu ‘Služenje bolesnima u 21. st.’, u subotu, 10. veljače, dr. Vlatko Grković izlagao je o temi ‘Izvanbolnička skrb bolesnika’, a Sonja Šare, mag. med. techn. o temi ‘Osobno iskustvo u radu i skrbi o starijim i bolesnim osobama’.

„Zašto nedužni pate? To je stijena na kojoj počiva ateizam. Nikakve pozitivne znanosti ne mogu ugroziti postojanje Boga nego to – zašto Bog dopušta patnju, ako je apsolutno dobar i apsolutno svemoguć? Sva skolastička cjepidlačenja ne mogu otupiti oštricu toga mača. U romanu ‘Kuga’ Alberta Camusa ateist s dušom kršćanina gleda dijete koje umire od kuge i koje proživljava posljednje trenutke. I kaže: ‘Dok sam se pitao zašto to dijete pati, ono je, prije nego je izdahnulo, zauzelo položaj Raspetoga. Eto obzorja na kojem možemo samo naslutiti smisao patnje“, rekao je don Valter Kotlar, predstojnik Povjerenstva za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi Zadarske nadbiskupije koje je organiziralo taj skup. Kotlar je istaknuo kako liječnici, predavači na tom skupu, govore i kao vjernici koji u svom liječničkom pozivu pronalaze dodatnu motivaciju u obavljanju toga poziva koji nije samo stručna medicinska profesija. Medicina i egzaktna znanost ne mogu dati sve odgovore. I u liječništvu je važna duhovna dimenzija i svijest o ograničenosti ljudskih dosega i mogućnosti.

Dr. Vlatko Grković, predsjednik zadarske podružnice Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, pohvalio je skup i zbog govora o duhovnoj dimenziji zdravstvene skrbi i povezivanja u zajedništvo. Istaknuo je da biti liječnik nije samo profesija, nego i poziv. „Jao nama ako ne činimo dobro, ako ne pomažemo bolesnima, potrebitima i umirućima. Život je vrijedan svake minute, do zadnjeg daha“, poručio je dr. Grković, istaknuvši da u afirmaciji života i bolest i smrt treba smatrati sastavnim dijelom života.

„Smrt dolazi na kraju i to je dio života. Smrt je biološka činjenica svake ljudske egzistencije, bilo bi krajnje nerazborito ignorirati je. No, čovjek zbog ranjenosti svoje naravi grijehom podsvjesno odvraća pogled od smrti i trudi se urediti život tako da izbjegava suočiti se s činjenicom smrti. Sv. Franjo je tepao sestrici smrti. Vidimo ljude koji bježe od bolesti, smrti“, upozorio je dr. Grković, istaknuvši potrebu da se čovjek pita o Bogu kao najosobnijem i najsredišnjijem pitanju vlastite egzistencije.

Izvanbolnička skrb usmjerena je na poboljšanje kvalitete života i zdravlja bolesnika, ali i njihovih obitelji, zajednice i društva. Palijativna skrb usmjerena je poboljšanju stanja bolesti u kojem smrt postaje jako izvjesna.

„Suočavanje s teškom bolešću i smrću uvijek je suočavanje sa smislom i besmislom, uspjehom i neuspjehom, nadom i beznađem. Bitno je shvaćanje važnosti nemoći koju doživljavamo u svom životu, ne bojati se nemoći. Ne treba od nje bježati. Smrt mora biti vraćena u život kao prirodni proces“, poručio je dr. Grković.

„Važno je pričati, tješiti, ljubiti“

Palijativna skrb nastoji spriječiti patnju, suzbiti bol i očuvati najbolju kvalitetu života do smrti. „Djelujemo u skladu s liječničkom etikom i načelima pravednosti, poštovati dostojanstvo, ne naškoditi i činiti dobro – milosrđe. Za dobru izvanbolničku skrb, pa i palijativnu, potrebna je dobra komunikacija sa zdravstvenim djelatnicima i njihova međusobna komunikacija; uključivanje osobnih uvjerenja, kulturnih, duhovnih, oslobađanje emocionalnog stresa i druge psihičke patnje, mogućnost odlučivanja o terapijama, svjesnost o značenju onoga što se događa – objasniti pacijentima, pričati, emocionalna potpora obitelji i prijatelja, okruženje izabranim ljudima“, rekao je dr. Grković.

Liječnici su zatrpani s puno obaveza, često su na rubu snaga, s dvostrukom satnicom, s puno prekovremenih sati. „Kako sve to raditi bez ljubavi, kako bez vjere? Mnogi kažu: ‘Ja to nikad ne bih mogao raditi, za ne znam koje novce’. Problemi su manjak medicinskog osoblja, nepovezanost, nekomunikacija i nedostatna suradnja primarne i sekundarne zdravstvene zaštite, što dovodi do zbunjenosti oboljelih, čestih obraćanja hitnim službama i opetovanim hospitalizacijama koje su se velikim dijelom mogle izbjeći da je pacijent prethodno imao adekvatnu izvanbolničku skrb i podršku u rješavanju svojih nejasnoća, potreba i problema, kad nije bila potrebna hospitalizacija“, rekao je dr. Grković. Boravak u dnevnim bolnicama djelomično rješava stanje pacijenata, poboljšava kvalitetu života, no većina osoba zahtjeva intenzivniju skrb.

Dr. Grković istaknuo je važnost komunikacijskih vještina u palijativnoj skrbi. „Bez dobre komunikacije nema dobre i kvalitetne medicinske skrbi koja je u palijativnoj medicini težak i zahtjevan posao. Kad treba komunicirati s bolesnikom i njegovom obitelji liječnici su previše zaposleni, u žurbi. Komunikacija treba biti s entuzijazmom, odgovornošću, vjerom, ali i svijesti da i zdravstveni profesionalci nose svoju anksioznost, strahove i druga ograničenja. I liječnici su ljudi. Komunikacija kao vještina zahtijeva edukaciju i vježbanje“, rekao je dr. Grković, poručivši: „Važno je pričati, tješiti, ljubiti“.

U Hrvatskoj godišnje umire oko 52 000 osoba, od toga 26 000 do 46 000 (50-88 %) treba palijativnu skrb, a 10 % treba specijalističku palijativnu skrb. Od zloćudnih bolesti umire 13 000 ljudi.

Hospicijski pokret u svijetu počeo je 1960.-ih godina u Velikoj Britaniji, a 1970.-ih u Kanadi i SAD-u, iz potrebe da se bolesnika sasluša i obrati pozornost na njegove potrebe. Osnivačica pokreta je engleskinja Cicely Saunders koja je radila u hospiciju sv. Josipa od 1957. do 1967. gdje je proučavala kontrolu boli kod uznapredovalog raka. Ona je rekla: „Ako bolesnik traži da ga se ubije, podbacili smo u pružanju njege“.

Počeci palijativne skrbi u Hrvatskoj su u proljeće 1994. kad je organiziran prvi simpozij ‘Hospicij i palijativna skrb’ u Hrvatskom liječničkom domu u Zagrebu. U jesen te godine osnovano je Hrvatsko društvo za hospicij i palijativnu skrb u Hrvatskom liječničkom zboru. Inicijatorica i organizatorica oba ta događaja bila je neurologinja dr. Anica Jušić, izabrana za predsjednicu toga Društva. Dr. Jušić je 1999. osnovala Hrvatsku udrugu prijatelja hospicija kao logističku potporu, počeli su tečajevi za hospicijske dobrovoljce. U prosincu 1999. bila je prva interdisciplinarna hospicijska posjeta. U jesen 2002. otvoren je regionalni Hospicijski centar uz podršku Ministarstva zdravstva RH kao centar za hospicijske i kućne posjete, supervizijske i didaktičke sastanke i tečajeve. Počela se razvijati služba žalovanja, ambulanta za boli i palijativnu skrb. Pokrenute su akcije Ostani uz mene, Čini dobro, Osjećaj se dobro i druge edukacije. Centar za palijativnu medicinu i medicinsku etiku te komunikacijske vještine otvoren je 2010., a 28. siječnja 2013. otvoren je prvi hospicij u Rijeci. Analize pokazuju da većina ljudi želi umrijeti kod kuće. „Treba povezati znanje, duhovnost i praktični život. Budimo jedni drugima svjetlo“, potaknuo je dr. Vlatko Grković.

„Važna je snaga i intenzitet socijalne podrške koju osobe imaju, a ne učestalost socijalne podrške“

Medicinska sestra Sonja Šare radi 12 godina u Medicinskoj školi Ante Kuzmanića u Zadru gdje poučava predmet ‘Zdravstvena njega starijih osoba’, kojeg predaje i na studiju sestrinstva na Odjelu za zdravstvene studije Sveučilišta u Zadru.

Šare je 20 godina radila u Domu za starije i nemoćne u Zadru koji skrbi za više od 400 korisnika. Taj Dom radi na dvije lokacije u Zadru te u Preku i Salima. Šare  pohodi Domove kao vanjski suradnik te je opisala kako starije osobe doživljavaju dolazak u instituciju. Prije su ljudi umirali u svojim kućama, a sada stariji ljudi masovno borave u domovima za stare. „Prema istraživanjima, odlazak iz vlastitog doma predstavlja jedan od najtraumatičnijih događaja u životu starije osobe, prilagođavanje na nove kapacitete i nove mogućnosti života gdje se starija osoba podlaže strogim pravilima institucije. To utječe na njihovo tjelesno i mentalno zdravlje“, rekla je mag. Šare, istaknuvši da su neki ljudi u Domu sretni, a neki ne. Radila je na istraživanju 300 ispitanika, među kojima su 150 bili smješteni u Domu, a 150 u svom obiteljskom domu. Kod te dvije skupine ispitivali su povezanost depresije, anksioznosti i samopoštovanja. Istraživanje je pokazalo da osobe koje žive u Domu imaju niže samopoštovanje, veću anksioznost i veću razinu depresije od ispitanika koji žive u vlastitom kućanstvu.

„Ispitivala se povezanost i socijalne podrške i sreće. Korisnici u Domu imaju manju percipiranu socijalnu podršku i manju razinu sreće od ispitanika u vlastitom kućanstvu, premda u Domu imaju više socijalnih kontakata. Pohode ih medicinsko osoblje, liječnici, radni terapeuti i pomoćno osoblje. Ti kontakti su  česti i gusto raspoređeni tijekom jednog dana. Nasuprot tome, neki u vlastitoj kući nemaju ni jednog socijalnog kontakta tijekom dana, žive i u osamljenim kućanstvima. No, u pitanju percipirane socijalne podrške, načina na koji oni to doživljavaju, ispitanici u vlastitom kućanstvu kažu da imaju veću socijalnu podršku od ispitanika u Domu. Jer su na prvo mjesto stavili podršku koju dobivaju od supružnika, odraslih članova obitelji i osobe koja s njima živi. Dakle, važna je snaga i intenzitet socijalne podrške koju osobe imaju, a ne učestalost socijalne podrške koju dobivaju. Sukladno tome rasla je i padala razina sreće“, rekla je mag. Šare. Starije osobe u svom kućanstvu imaju snažnije percipiranu socijalnu podršku, iako je broj njihovih socijalnih kontakata značajno manji od smještenih u Domu. Mag. Šare je potaknula da se s različitim aktivnostima prevenira osjećaj osamljenosti i na vrijeme prepozna kad korisnici nisu sretni.

Mag. Šare govorila je o njezi starijih i iz perspektive obrazovnog sustava. Što nastavnici čine da pripreme mlade medicinske sestre i tehničare za sigurnu i učinkovitu skrb za starije i bolesne koji borave u institucijama i u kućama. U većini naših zdravstvenih ustanova su osobe starije od 60 godina.

U demografiji je povećani udio starijih osoba, naročito bolesnih, te su Ministarstvo zdravstva RH i strukovna Agencija formirali novo petogodišnje obrazovanje medicinskih sestra i tehničara. To je donijelo veliki napredak u poučavanju skrbi starijih po većem broju sati predavanja i vježbi koje mladi provode u domovima za stare gdje učenici i studenti mogu raditi svaki dan. I na studiju sestrinstva se povećao fond sati predavanja, seminara i vježbi. Na diplomskom studiju sestrinstva postoji kolegij Gerijatrijska palijativna skrb. Mnogi znanstvenici pišu o starenju, kako pomoći starijim osobama da prihvate sve što starenje donosi.

Među osnovnim ljudskim potrebama je i vjerska potreba

U poučavanju mladih treba omogućiti sadržaje po kojima bi pravovremeno prepoznali potrebe starijih i nemoćnih, da s njima suosjećaju i provode učinkovitu njegu. Mag. Šare je upozorila da se malo govori o zlostavljanju starijih. Ono se rijetko prijavljuje zbog srama i nelagode starijih osoba jer su zlostavljači najčešće članovi obitelji i to je teško priznati. Šare je to istraživala prije 12 godina, kada o zanemarivanju i zlostavljanju starijih osoba nije bio objavljen nijedan rad. Šare i kolegica napisale su stručni članak o ulozi i važnosti medicinske sestre da prepozna zanemarivanje i zlostavljanje starije osobe.

Medicinska škola u Zadru unaprijedila je rad kroz različite programe i  sadržaje o zdravstvenoj njezi starijih osoba, u želji da se kroz obrazovanje medicinske sestre na vrijeme pripremi kvalitetnom radu kako bi doprinijeli da bude manje poteškoća. To je više od udžbeničkog poučavanja, koriste različite suvremene metode poučavanja u skrbi za starije osobe.

„Zdravstvena njega u radu medicinskih sestara utemeljena je na teoriji poznate američke medicinske sestre Virginije Henderson koja govori o 14 osnovnih ljudskih potreba, a jedna od njih je i zadovoljenje vjerskih potreba, i o tome poučavamo. Kroz nastavni modul stavlja se naglasak i na aktivno zdravo starenje, na prevenciju sve prisutnijeg bolesnog starenja“, rekla je mag. Šare. Učenici zadarske Medicinske škole poučavaju se i specifičnosti rada sa slijepim i osobama s poteškoćama s vidom. Za pristup starijoj slijepoj osobi i pomoć da ima bolju kvalitetu života išli su na praksu u takav centar u Sloveniji. Učenici obilježavaju Svjetski dan bolesnika i druge tematske dane, sudjeluju u misi u Domu za stare, potaknuti da imaju snage, volje i motivacije izdržati u radu s bolesnima.

„Rad i poučavanje naših učenika završava na prekrasnom mjestu, kod crkve sv. Donata u Zadru, gdje učenici Medicinske škole na kraju pete godine dobivaju svjedodžbe i odlaze u proces rada, u želji da će iskustva koja smo im prenijeli u školi i uz molitve u koje ih preporuča i svećenik u Domu, naći svoje mjesto u ustanovama da što kvalitetnije i dostojanstvenije skrbe za starije. Kaže se: „Lako je dostojanstveno živjeti. Ali, kako dostojanstveno patiti i kako dostojanstveno umrijeti? To je puno teže. Na to pitanje i mi u obrazovnom sustavu i svi koji rade u zdravstvenim i socijalnim ustanovama moramo pronaći odgovor i puno snage, da se prebrode sve teškoće u radu“, poručila je mag. Sonja Šare.

U osvrtu na to izlaganje, don Valter je rekao: „Dobro je da u odgojno – obrazovnom sustavu, u radu s mladima, imate ljudski i duhovni pristup, da kod njih osvještavate kako prilaziti tom jako zahtjevnom pozivu. Reklame za medicinske škole su jako lijepe, s nasmijanim licima mladih. A stvarnost medicinskog osoblja u praksi je puno teža. No, težina i je ljepota toga poziva, ako joj čovjek ispravno pristupi. Moramo pronaći načine dobrog življenja, da bismo mogli pronaći načine dobrog umiranja“, poručio je don Valter Kotlar.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Svetište sv. Šime u Zadru dobilo je novog orguljaša i voditelja novoosnovanog zbora „Chorus sancti Simeoni“ u osobi Mihovila Buturića, zadarskog glazbenika koji je studirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te na akademiji Kunstuniversität u Grazu i Universität für Musik und darstellende Kunst u Beču.

Svetište sv. Šime čuva relikviju tijela starca svetog Šimuna–Bogoprimca, a osim materijalnih umjetnina, tu crkvu označava i njezina tradicija njegovanja zborskog pjevanja. Osim crkvenog zbora koji djeluje već dugi niz godina pod ravnanjem s. Olge Mirčete, prigodno se okuplja i Centralni zbor. Osnivanjem novog zbora pod ravnanjem mladog zadarskog orguljaša Mihovila Buturića otvara se novo poglavlje u povijesti svetišta sv. Šime.

Mihovil Buturić rođen je u Zadru 1996. godine. Nakon završene srednje glazbene škole Blagoja Berse u Zadru na odsjeku za orgulje u klasi prof. Martine Lazar, 2015. godine upisuje Muzičku akademiju u Zagrebu u klasi prof. M. Penzara. Dobitnik je triju prvih nagrada na državnim natjecanjima u organizaciji HDGPP-a (2015., 2017 i 2019.). Godine 2017. svirao je s Orkestrom mladih glazbenika te s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, a 2018. s Hrvatskim komornim orkestrom. Godine 2019. nastupio je kao solist sa Zadarskim komornim orkestrom izvedbom Poulencovog koncerta, a 2021. godine i sa Zagrebačkim solistima u praizvedbi djela za orgulje i gudače Josipa Prajza. Od 2019. godine, u sklopu programa Erasmus, studirao je na akademiji Kunstuniversität u Grazu, u klasi profesora U. Walthera, a od listopada 2020. na akademiji Universität für Musik und darstellende Kunst u Beču, u klasi prof. J. Josepha. U srpnju 2021. godine diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a od rujna iste godine predaje u Glazbenoj školi Blagoje Bersa u Zadru.

D. Š.

Tradicionalni Božićni koncert u katedrali sv. Stošije u Zadru, 20. godinu zaredom, održan je na blagdan sv. Ivana, 27. prosinca, u zadarskoj prvostolnici sv. Stošije.

Na koncertu je predstavljena bogata hrvatska baština božićnih pjesama. Mješoviti zbor Condura Croatica pod ravnanjem dirigenta mo Ive Nižića izveo je skladbe: Ave Maria (I. Zajc), Naš Grod, dječj glasovi Lovre Dušević i Luka Marnika, (I. Nižić), Stille Nacht (F. Gruber), Nevijska koleda (Neviđane, obr. J. Ćaleta), Zadarska koleda (I. Nižić), solo Maja Sinovčić i Doris Šandrić (I. Nižić). Klapa Dalmatika izvela je četiri pjesme u obradi Joška Ćalete: Oj mladosti plemenita (Lastovo), Oj Božiću (Slunj), Rodilo ti žito i šenica (Veli Iž) i Evo smo vam zdravo došli (Vinišće). Leonardo Rados uz gitaru izveo je Bijeli Božić (O. Dragojević) i Rođen je kralj (fra M. Karačić). Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo Žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića izveo je skladbe: Podignite vrata (C. W. Gluck), Laude iz kantate Blagoslov puka, solisti Zdenko Stipčević i Žan Morović (Ž. Morović), Adeste fideles, solo Đani Maršan (A. Wade), Jesus, bleibet meine Freude (J. S. Bach), Preveliku radost (obr. J. Ćaleta i Š. Marović, Murter), Tri kralja jahahu, solo Đani Maršan (Istra) i Kog’ ste vidjeli pastiri (F. Lederer).

U pozdravu na početku koncertne večeri, katedralni župnik don Josip Radojica Pinčić rekao je da se zadarski izvođači po 20. put združuju pjesmom proslaviti Božje utjelovljenje. „Ovaj koncert je svjedočanstvo vjere, jer iz vjere je niknulo pregršt božićnih napjeva, popijevki i pjesama kojima naš narod i sav kršćanski svijet obiluje. Ovaj koncert je uzvraćanje pjesmom hvale Bogu, darovatelju svega, pa i dara glazbe. Na ovaj način čuvamo svoju tradiciju, svoj etnos i vjeru“, rekao je župnik Pinčić. Podsjetio je da je „Crkva od svog postanka u umjetnosti prepoznala sredstvo slavljenja, ali i katehizacije. Od Biblie pauperum na zidovima katedrala, preko kipova Pieta i Davida, preko velebne Bachove Muke po Mateju, Mozartovog Requiema i Haydnovog Stvaranja, do naših dana. Ulaganje u sakralnu umjetnost nije bačeni novac, jer rijetko što od čovjeka stvoreno, kao umjetnost, pisana, likovna ili glazbena, može čovjeku približiti Stvoritelja i čovjeka njegovom Izvoru. Bi li postojali Bach, Mozart i Haydn, da Crkva u njima nije prepoznala genij? Čuvajući i podržavajući umjetnost, osobito u današnjem vremenu, određujemo svoju pripadnost kršćanstvu. Postavljamo jasnu želju i odlučnost življenja vjekovnih kršćanskih zasada, ne niječući što smo i tko smo“, poručio je katedralni župnik Pinčić.

„U doba kada nam se nameću profani konzumeristički načini promišljanja, Crkva je prva pozvana kroz pravu i istinsku umjetnost koja se naslanja na Logos, vratiti nas na izvorište i pružiti kroz nju primjer i utjehu, iznova otkriti Ljepotu“, potaknuo je don Josip, poželjevši da se u toj božićnoj glazbi prepozna istinska umjetnost, jer je ta umjetnost nadahnuta Istinom.

Na koncertu je bio i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić koji se na kraju večeri obratio prisutnima. „Glazba nikog ne ostavlja ravnodušnim i ima moć doprijeti do svakog srca. Božić je veliki događaj koji dopire do svakog srca“, rekao je mons. Zgrablić. Zahvalio je izvođačima što su kroz tu glazbu posjetiteljima približili Božić te su omogućili da, nakon liturgijske proslave Božića ovih dana, tim izvedbama „Božić opet dodirne naše srce, da doživimo bogatstvo i ljepotu dara Božjeg pohođenja, blago milosti da se Gospodin trajno nastanio među nama ljudima; da se Božja ljubav porodila, da nam se ljubav daruje, a na nama je zadatak da se mijenjamo, da tu ljubav vidimo i prihvatimo“, potaknuo je mons. Zgrablić. Pohvalivši kako su izvođači tim glazbenim izvedbama uspjeli približiti božićnu ljubav, nadbiskup je svima poželio blagoslovljene božićne dane i Novu godinu.

Idejni i organizacijski pokretač toga božićnog koncerta u zadarskoj prvostolnici kojega svake godine posjeti brojna publika je mo Žan Morović, regens chori zadarske katedrale. Prije 20 godina, blagopokojni zadarski nadbiskup Ivan Prenđa prihvatio je prijedlog Morovića da Zadarska nadbiskupija u katedrali sv. Stošije nastavi s koncertnom božićnom tradicijom u gradu Zadru, jer je 2003. godine bilo prestalo održavanje gradskog božićnog koncerta kojeg je u zadarskoj crkvi sv. Frane do tada bio organizirao Koncertni ured Zadar.

Glazbena božićna tradicija u zadarskoj katedrali je održana, a brojna publika svake godine svojih pohodom izražava podršku i poštovanje toj pučkoj i sakralnoj proslavi Božića. Time svjedoče koliko Božić žele proslaviti sudjelujući u vrijednom repertoaru božićne hrvatske glazbene baštine, koja je raznovrsnošću i brojnošću svojih božićnih napjeva među najvećima, najvrjednijima i najbogatijima u svijetu. Božićni koncert poput toga u katedrali u službi je čuvanja te pučke hrvatske glazbene riznice i njenog prenošenja mlađim i budućim naraštajima, kako su je sadašnjim generacijama predali naši preci, vjerni božićnoj katoličkoj tradiciji i hrvatskom narodnom duhu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

U sklopu obilježavanja Krševanovih dana kršćanske kulture, u svetištu Sv. Šime u Zadru, u srijedu, 13. prosinca Adventski koncert održao je mješoviti pjevački zbor Condura Croatica Zadar pod vodstvom dirigenta prof. Ive Nižića i pratnju mladog orguljaša Roka Žmikića.

Na početku koncerta okupljene je pozdravio čuvar svetišta sv. Šime dr. sc. Damir Šehić, istaknuvši kako je uzdizanje duha u molitvenom ozračju došašća označilo cijelu kršćansku povijest i tradiciju. ⹂Kršćanska duša dotiče dio nebeskoga i božanskoga kroz umjetnost, osobito glazbu koja se rađa u plemenitom duši i oplemenjuje duše drugih. Katolička crkva upravo stoga i baštini toliku glazbenu sakralnu tradiciju i bogatstvo, koje pokušava približiti suvremenom čovjeku danas, te će svetište svetog Šime, kao biser zadarske baštine, uvijek otvorenim držati vrata kulturi koja je i niknula iz kršćanskih korijenaˮ, istaknuo je dr. sc. Damir Šehić.

S osobitim poštovanjem je zahvalio članovima zbora Condura Croatica Zadar i njihovom voditelju prof. Ivi Nižiću te orguljašu Roku Žmikiću, na pripremanju iznimnog programa Adventskog koncerta, od tradicionalnih skladbi sakralne glazbe Veni, veni Emanuel, hrvatskih skladbi poput Zdravo Marijo Ivan apl. Zajca, sve do klasika poput Bachove Toccata i fuge u d-molu, i autorskih obrada prof. Ive Nižića Naš grod, Zadarska kolenda, O Majko Marijo te dijelova iz oratorija Svit za spasom vapije Non serviam i Rosite nebesa.

Zbor Condura Croatica Zadar (Condura Croatica je ime starohrvatske ninske lađe) je osnovan u siječnju 2009., kada su bivši članovi Akademskog zbora Sveučilišta u Zadru okupili, te je zbog prvi slijednik Akademskog zbora iz 1992., godine koji je u vremenima Domovinskog rata pronosio glas o Zadru po Hrvatskoj i Europi. Zbor Condura Croatica Zadar nastavlja tradiciju izvodeći glazbu vokalne literature hrvatske i svjetske baštine od srednjeg vijeka do suvremene baštine. Zbor izvodi specifične glazbene forme koje su nastale u Zadru i razvijale se od 12. do 14. stoljeća pod nazivom Crkvena skazanja, odnosno Pasionski oratoriji.

Najpoznatiji oratoriji koje Zbor izvodi su Križina, Zadnja postaja, Plač Gopoje, Svit za spasom vapije, nadahnuta su glazbenom glagoljaškom baštinom otočkog i kopnenog dijela Zadarske nadbiskupije, a autor im je umjetnički voditelj Zbora i dirigent prof. Ivo Nižić.

D.Š.

Međunarodni znanstveni simpozij povodom 30. obljetnice enciklike Veritatis Splendor – ‘Sjaj istine’ pape Ivana Pavla II. održan je u petak, 1. prosinca u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Simpozij je tematski naslovljen „’Ne suobličujte se ovome svijetu (Rim 12,2)’ – Rasuđivanja u nekim tendencijama moralne teologije“, a okupio je deset izlagača. Organizatori simpozija su Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru, Sveučilište u Zadru i Sveučilište Adam Mickiewicz iz Poznana čiji je rektor prof. dr. sc. Andrzej Pryba.

Na početku Simpozija, obilježavanje 30. godišnjice enciklike ‘Veritatis Splendor’ koju se smatra proročkom enciklikom iz čije perspektive se mogu promišljati temelji istine i polog vjere u odnosu na mnoga sadašnja aktualna pitanja u Crkvi i društvu, pojasnio je dr. sc. Damir Šehić s Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru.

„U kontekstu suvremene teologije u kojoj se bilježe razna previranja, osobito u području moralnog učenja, govor o Veritatis Splendor čini se kao svojevrstan proročki govor koji u sebi sadrži nekoliko bitnih komponenti: to su Tradicija, Pismo i Učiteljstvo koje se uvijek spominjalo u kontekstu teološkog studija. Iako možda dovoljno nepriznato i nakon više desetljeća, enciklika je u povijesti Crkve jedan od dokumenata koji se danas čini kao istinsko svjetlo istine koje pomaže u raspršivanju tmina koje nas mogu snaći“, rekao je dr. Šehić, dodavši da se tu encikliku može nazvati i kompendijem, zbirkom, koja „teži jasno posloženom nauku Crkve i nudi se kao relevantan izvor Učiteljstva, za orijentaciju i izgradnju teološke misli u svakom trenutku“.

U želji da se iz bogatog sadržaja te enciklike uzmu smjernice i za današnji kontekst teološkog promišljanja, dr. Šehić je rekao da je enciklika ‘Sjaj istine ‘u trenutku svog objavljivanja 1993. godine, „figurativno i doslovno donijela sjaj istine moralnoj teologiji koja se u tom postkoncilskom vremenu suočavala s nekim postmodernističkim teološkim tendencijama. Namijenjena u prvom redu biskupima i teolozima, proročki je progovorila o cjelini moralnog naučavanja Crkve, detektirajući precizno i gotovo nepogrešivo izazove koji su se u moralnoj teologiji tada tek nazirali, a danas, 2023. godine, jasno ih vidimo, 30 godina nakon njenog objavljivanja.

Proročki govor enciklike Veritatis Splendor već tada je jasno razaznao novo stanje unutar sâme kršćanske zajednice i moralnog naučavanja Crkve, kada već na prvim stranicama navodi teološke tendencije koje pod utjecajem filozofskih misaonih struja „odbacuju tradicionalni nauk kad se govori o prirodnom zakonu, o univerzalnosti i trajnoj vrijednosti njenih propisa; jednostavno se smatraju neprihvatljivima neka moralna učenja Crkve“ (VS, 4), citirao je ulomak iz enciklike dr. Šehić.

„Potvrdama tom teološkom diskursu svjedočimo danas gotovo svakodnevno, kad neki biskupi i kardinali otvoreno govore o nekim aspektima moralnog nauka Crkve koji je nadiđen te „vjeruju kako je došlo vrijeme revizije samih temelja nauka“ jer „sociološko-znanstveni temelji nauka više nisu točni““, citirao je misli koje se čuju u javnosti dr. Šehić, upozorivši: „Ukoliko bi takav pristup bio točan, Crkva bi se odrekla svoje svrhe i poslanja koje joj je povjerio sâm Isus Krist, da bude učiteljica i čuvarica njegove riječi, „koja ostaje zasvagda“ i njegovog univerzalnog i nepromjenjivog zakona „koji nikada neće proći“.

Dr. don Zdenko Dundović, pročelnik Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, u pozdravu sudionicima podsjetio je da je ta enciklika i u svoje vrijeme izazivala prijepore, imala je veliki odjek i donosila je mnoge interpretacije, da su čak neke njene dijelove na prevaru iznosili prije nego je enciklika službeno objavljena.

Na simpoziju su održana izlaganja: „Čini u sebi zli i principi o kojima se ne pregovara“ – prof. dr. sc. Josip Mužić, (Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu), „Duhovno – moralni život kršćanina u svjetlu enciklike Veritatis Splendor“ – prof. dr. sc. Vladimir Dugalić (Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Đakovu), „Čini u sebi zli (intrinsece malum) neovisni o nakani i okolnostima prema Veritatis Splendor“ – doc. dr. sc. Mirjana Pinezić (Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu), „’Kreativne’ interpretacije savjesti u Veritatis Splendor“ – izv. prof. dr. sc. Ana Begić (Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu), „Ivanov spektar isitne (Iv 8,32) u kontekstu istine i savjesti u enciklici Veritatis Splendor (31-34)“ – izv. prof. dr. sc. Arkadiusz Krasicki (Teološko-  katehetski odjel Sveučilišta u Zadru), „La misura delle capacità morali dell’uomo. Riflessione alla luce dell’enciclica Veritatis Splendor“ – prof. dr. sc. Maciej Olczyk, (Sveučilište Adam Mickiewicz u Poznanu), „Subjektivističko poimanje moralne prosudbe. Moralno razlučivanje dobra i zla prema Veritatis Splendor“ – dr. sc. Damir Šehić (Teološko-katehetski odjel Sveučilišta u Zadru), „Kristocentričnost moralnog života kršćanina u Veritatis Splendor“ – mr. sc. Ivo Bezina (Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu), „Falsitatis Tenebrae. Odnos ljudskog dostojanstva i rodne ideologije u nekim tendencijama suvremene teologije“ – dr. sc. Valentin Stuhne i s. Barbra Čavlina,  mag. phil. et theol.

Članovi Organizacijskog odbora simpozija su Damir Šehić, Arkadiusz Krasicki i Zdenko Dundović, a Znanstvenog odbora Damir Šehić, Ivo Bezina, Valentin Stuhne i Mirjana Pinezić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

‘Škabrnja i Vukovar u srcu Zadra’ naziv je glazbeno – molitvenog susreta održanog u petak, 17. studenog u svetištu sv. Šime u Zadru. U izvedbi djela ‘Stabat Mater’ G. B. Pergolesija sudjelovali su Žan Morović, Nela Šarić i Nera Gojanović.

Žan Morović, regens chori zadarske katedrale sv. Stošije, autor je prigodnih meditacija na sedam Gospinih žalosti. Prije svakog razmatranja, Morović je pročitao ulomak iz Evanđelja u kojem je opisana pojedina situacija koju je Marija doživjela s Isusom. Gospine žalosti su Šimunovo proročanstvo, bijeg u Egipat, gubitak djeteta Isusa u hramu, susret s Isusom na Križnom putu, Marija svjedoči raspeću i Isusovoj smrti na križu, Isusovo tijelo je skinuto i položeno u naručje njegove svete Majke te Isusov pogreb i Marijina tuga i samoća.

Između promišljanja svake žalosti u naraciji Morovića, sopranistica Šarić i  mezzosopranistica Gojanović izvele su glazbene sekvence, u orguljaškoj pratnji Gordane Pavić.

„Sekvenca Stabat Mater, uvrštena u liturgiju 1727. kao posljednja od pet službenih sekvenci Katoličke Crkve, emotivan je prikaz patnji Blažene Djevice Marije podno križa. Djelo prožimaju osjećaji majčinstva, muke i tuge. Prvi dio toga djela opisuje patnju Marije koja stoji pod križem i promatra izranjenog i izmučenog sina Isusa koji umire za spas grešnih ljudi, a drugi dio je zaufana molitva Gospi da svoju patnju podijeli s nama i umilostivi svoga Sina da na posljednjem sudu bude blagi sudac“, rekao je Morović.

U duhu majčinskih Gospinih boli za trpljenjem i smrću svoga sina Isusa, Morović je u meditacijama razmatrao i bol mnogih hrvatskih majki koje su trpjele i doživjele stradanje svojih muževa, djece, obitelji i rodbine u Domovinskom ratu, suobličujući stradanje Domovine raspetom Kristu.

„To glazbeno – kontemplativno djelo najavljuje bezvremenost onostranoga te kroz glazbu i molitvenu naraciju u razmatranju sedam Gospinih žalosti, uspinje bliže otajstvu neizrecivog Isusovog sebedarja na Križu, u društvu Majke kojoj mač boli razdire dušu“, rekao je Morović. Naglasivši da je srce Marije bilo velikodušno i suosjećajno, pa i dok je u agoniji stajala uz svoga sina Isusa, Morović je potaknuo na molitvu za kreposti strpljivosti, jakosti, savjeta i mudrosti, koje je svojim životom posvjedočila i Majka Marija.

Proročanstvo Gospi da će joj mač boli probosti dušu izrekao je upravo prorok Šimun čije se tijelo nalazi u crkvi sv. Šimuna u Zadru gdje je to djelo izvedeno.

„Sv. Šimun je jeruzalemski hramski svećenik, posljednji svećenik Starog Zavjeta koji je tragao za smislom života. I mi se pitamo koji je smisao života, postojanja i kamo naš život odlazi. Smrt nije kraj nego otajstveni rastanak koji nam daje priliku da vjerujemo“, rekao je don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime, istaknuvši da je vjera dar Duha Svetoga.

Škabrnja i Vukovar su na poseban način dio našeg narodnog identiteta, rekao je don Damir, potaknuvši: „Dok smo zagledani u dolinu suza Škabrnje i dragog nam Vukovara, želja nam je da u srcu Zadra zastanemo i pogledamo u suze majki, sestara, djece, očeva, koji su ne tako davno izgubili radost i smisao svog života. Također, zastanimo i zahvalimo Gospodinu što nas nije ostavio, nego nas je izveo i uveo u Obećanu zemlju, u slobodnu hrvatsku zemlju koju toliko ljubimo“. Na kraju susreta, u duhu biblijske misli „Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva“, don Damir je predvodio molitvu za Domovinu i žrtve u Domovinskom ratu.

Pokrovitelj toga događaja je Biograd n/m. Na susretu su bili i Ivan Knez, biogradski gradonačelnik, Ivan Škara, načelnik Općine Škabrnja i Tomislav Bulić, gradonačelnik Benkovca, predstavnici područja koji su također bili pogođeni stradanjem u Domovinskom ratu u Zadarskoj nadbiskupiji.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Manifestacija ‘Krševanovi dani kršćanske kulture 2023./2024.’ Zadarske nadbiskupije započinje u utorak, 14. studenog jedinstvenim duhovno kulturnim događajem – predajom relikvija sv. Hedvige, poljske kraljice, u posjed svetišta sv. Šime u Zadru.

Svečanom večernjem misnom slavlju s predajom relikvija sv. Hedvige u crkvi sv. Šime u Zadru prethodi izlaganje pod nazivom ‘Povijesni presjek razvoja kulta sv. Šime u Zadru’ koje će održati doc. dr. sc. Zdenko Dundović. Ovogodišnju manifestaciju čini 15 događaja, od kojih se osam događaja održava u mjesecu studenom kada se u Zadru 24. studenog slavi blagdan sv. Krševana, zaštitnika grada Zadra koji je i naslovnik te manifestacije.

Sv. Krševan, uzorni rimski časnik iz Akvileje, do mučeniče smrti posvjedočio je vjernost Isusu Kristu, unoseći svoje kršćansko uvjerenje u društvo u kojemu je djelovao, odbivši više položaje i časti u zamjenu da se odrekne nasljedovanja Isusa Krista, što je trajni izazov kršćanima svakog vremena.

Potiče se javnost u Zadarskoj nadbiskupiji da sudjeluje u sljedećim događajima,  navedenih redom po datumu njihovog održavanja.

U petak, 17. studenog, u svetištu sv. Šime u 19 sati započinje akademija ‘Škabrnja i Vukovar u srcu Zadra, Koncert i molitva’. U programu će biti izvedena djela: G. P. Pergolesi – Stabat Mater, Žan Morović, narator, ‘Meditacija na 7 Gospinih žalosti’ te glazbenici Nela Šarić, sopran, Nera Gojanović, mezzosopran i Gordana Pavić za orguljama. U ponedjeljak, 20. studenog, u Gradskoj knjižnici Zadar u Providurovoj palači, izlaganje ‘Zadarski sveci zaštitnici’ s početkom u 18 sati. U četvrtak, 23. studenog, u dvorani Stalne izložbe crkvene umjetnosti Zadar s početkom u 12 sati izlaganje ‘Ne možete im u ovim strašnim vremenima uzeti i relikvije’ će održati izv. prof. dr. sc. Antonija Mlikota s Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru.

U četvrtak, 23. studenog, na uočnicu blagdana sv. Krševana, naslovnika manifestacije,  Svečanu Večernju sv. Krševana u 18 sati u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Nakon Večernje, u katedrali sv. Stošije je koncert na orguljama Paula Feya. Toga dana u 19 sati, Mješoviti zbor ‘Condura Croatica’ i mo Ivo Nižić, uz Dan Grada će ulicama grada Zadra izvesti prigodni glazbeni program, u organizaciji Koncertnog ureda Zadar.

U petak, 24. studenog, u Narodnom muzeju u Zadru, od 10 do 12 sati, Narodni muzej Zadar i Stalna izložba crkvene umjetnosti organiziraju ‘U potrazi za sv. Krševanom – stručno vodstvo’. U petak, 24. studenog, Koncertni ured Zadar u crkvi sv. Krševana u Zadru s početkom u 20 sati organizira svečani koncert povodom 115. obljetnice Hrvatskog pjevačkog glazbenog društva ‘Zoranić’.

U petak, 1. prosinca, Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru organizira  međunarodnu znanstvenu konferenciju ‘O 30. obljetnici Veritatis Splendor’ u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru od 9,30 do 16 sati. U nedjelju, 3. prosinca, u  Samostanu sv. Marije u Zadru s početkom u 18 sati, benediktinke Svete Marije organiziraju znanstveni kolokvij ‘Monaški život i djelovanje č.m. Benedikte Braun, OSB’.

U srijedu, 13. prosinca, Adventski koncert u svetištu sv. Šime u Zadru, s početkom u 19 sati, izvodi Mješoviti zbor ‘Condura Croatica’ pod ravnanjem mo. Ive Nižića. U srijedu, 27. prosinca, u katedrali sv. Stošije u Zadru održava se tradicionalni Božićni koncert od 19 sati. Manifestacija završava u subotu, 6. siječnja, tradicionalnim Božićnim festivalom klapa u crkvi sv. Frane u Zadru s početkom u 20 sati.

Manifestacija ‘Krševanovi dani kršćanske kulture’ prilika je za susret vjernika i svih ljudi dobre volje, poštovatelja sakralne kulturne baštine u dijalogu Zadarske nadbiskupije sa zainteresiranom kulturnom javnošću i ponudom različitih događaja kulturne interpretacije i kršćanskog izričaja.

„Sudjelovanjem u toj manifestaciji otvara se prilika za komunikaciju lijepoga u kojem kroz izlaganja, glazbu, izložbu ili film susrećemo i nadahnitelja sâmog stvaranja i istinske ljepote, Boga. Manifestacija okuplja kulturne djelatnike iz grada Zadra i Zadarske nadbiskupije kako bi se kroz kulturu promovirao genij ljudskog stvaralaštva. Kultura koja obuhvaća mnoge interpretacije oduvijek budi pozornost čovjeka i njegove imaginacije“, rekao je dr. sc. don Damir Šehić, predstojnik Povjerenstva za kulturu Zadarske nadbiskupije, istaknuvši da kulturna interpretacija obuhvaća različite dijelove čovjekove stvarnosti: egzistencijalnu, sakralnu, duhovnu, kulturnu i nacionalnu.

„Kultura kroz svoj konstruktivni ili destruktivni izričaj progovara o stanju ljudske stvarnosti njegovog duha. Nadbiskupija želi tom manifestacijom obogatiti zadarsku i hrvatsku kulturnu scenu sadržajima kršćanskog nadahnuća. Zadarska nadbiskupija tom manifestacijom pridružuje se sudjelovanju u kulturnoj djelatnosti Zadra kao grada kulture, dajući prigodu različitim ustanovama i kulturnim djelatnicima  predstaviti vrijedno stvaralaštvo nadahnuto kršćanstvom, koje oplemenjuje čovjeka i društvo“, poručio je dr. Šehić.

Manifestaciju ‘Krševanovi dani kršćanske kulture’ pokrenuo je 2014. godine umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, po pozitivnom primjeru drugih hrvatskih i europskih gradova u kojima se organiziraju slične kulturne manifestacije kršćanski nadahnutog stvaralaštva.

Ines Grbić

O poslanju katoličke škole u odgajanju cjelovitosti ljudske osobe i savjesti izlagao je prof. dr. sc. Tonči Matulić na Akademiji povodom 275. godišnjice djelovanja Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar u ponedjeljak, 23. listopada, u dvorani te škole u Zadru.

Polazeći od osnove da „Crkva pretpostavlja cjelovitost ljudske osobe“, dr. Matulić je rekao da je glavni cilj katoličke škole odgojno – obrazovno formirati osobu u cjelovitosti, da osoba bude integrirana u sebi i s vlastitom sredinom.

„Crkva računa na odgoj cjelovite ljudske osobe, cjelovitost duše i tijela, u povezanosti s osobom Isusa Krista, jer u Isusu je objavljena punina istine o čovjeku“ rekao je dr. Matulić. Istaknuvši kristocentričnost katoličke škole, predavač je rekao da u središtu Isusovog navještaja uvijek stoji konkretni čovjek, ljudska osoba sa svojim duhovnim i materijalnim potrebama.

„Ljudsku osobu ne možemo shvatiti u temelju i u punini bez odnosa prema onome koji nam objavljuje tu cjelovitost i jedinstvo, a to je Isus Krist“ poručio je predavač. U tom kontekstu, katolička škola koja se nadahnjuje na Isusu Kristu, svom učitelju, „ne može zastupati vrijednosnu neutralnost“, upozorio je dr. Matulić.

Stoga je na etičkoj razini važno odoljeti nasrtajima raspada vrijednosti i težiti prema istinskoj hijerarhiji vrijednosti, „a ona je moguća ukoliko postoji red u kući, a to je naša savjest“, rekao je predavač. Čovjek u savjesti dolazi do svoje jezgre i najveće intime, a savjest je potrebno odgojiti. „Odgojno – obrazovni sustav je sredstvo i sadržaj pomoću kojeg se vrši formacija savjesti u vidu cjelovitog odgoja osobe“ rekao je dr. Matulić, istaknuvši važnost dostojanstva osobne savjesti i osobnog suda savjesti. Da bi ga se oblikovalo, potrebni su pouka, znanje i primjer.

„Katolička škola je privilegirano mjesto kršćanskog odgojno – obrazovnog procesa koji u bitnome pripada dijelu evanđeoskog poslanja Crkve, a ono u središtu ima Isusa Krista i navještaj Radosne vijesti o Božjem kraljevstvu u Isusu, da zahvati cjelovitu osobu“, rekao je dr. Matulić.

Istaknuvši da „treba paziti na sve dimenzije ljudske osobe, da jedna dimenzija ne dominira nauštrb druge“, predavač je upozorio da se težište u odgojno – obrazovnom procesu ne može staviti samo na jednu dimenziju, npr. intelektualnu, jer tada se ide u intelektualizam; na duhovnu, jer to vodi u spiritualizam, a naglasak na tjelesnoj dimenziji vodi u materijalizam. Velika odgovornost katoličke škole je težiti „harmoniji, cjelovitosti znanja i ispravnoj hijerarhiji vrijednosti, kako bi na temelju znanja i morala, savjesti i vrijednosti doprinosila cjelovitom odgoju osobe“ poručio je dr. Matulić.

Upozorivši na postojanje fragmentiranog i kaotičnog znanja, kaosa i krize vrijednosti, predavač je istaknuo da je cilj cjelovitog odgoja osobe „oblikovati, formirati, odgojiti, podignuti cjelovitu ljudsku osobu, jer su ljudi razdirani unutarnjim podjelama, rastrgani između različitih mišljenja, znanja, spoznaja i vanjskih utjecaja“.

„Katolička škola koja se nadahnjuje na evanđeoskom poslanju Crkve pozvana je nadvladavati svaku fragmentaciju znanja, svako veličanje ili apsolutiziranje jedne vrste znanja nad drugim i nadvladavanje raspada vrijednosti. Crkva je svjesna da je suvremena odgojno – obrazovna djelatnost izvrgnuta pogibeljima fragmentacije znanja i raspada vrijednosti. U školski sustav uvlači se svijest o nepovezanosti znanja, o supremaciji jedne vrste znanja nad drugim, npr. prirodoslovnog nad teološkim ili etičkim. Stoga je, iz perspektive cjelovitosti ljudske osobe, to je glavni motiv i pokretač, uvijek potrebno težiti integraciji znanja. Moramo integrirati znanje da stvaramo skladnu cjelinu, sintezu. Katolička škola provodi tu sintezu“ poručio je dr. Matulić. U tom kontekstu, rekao je da u Crkvi postoji sinteza vjere i razuma, teologije i svih znanosti, jer „ako jedno znanje postane sektaško, ono se nadima nad drugim i ruši se put ka sintezi“.

Dr. Matulić govorio je i o ulozi roditelja u poslanju djelovanja katoličke škole. „U viziji Katoličke Crkve, poslanje katoličke škole kreće od temeljne činjenice da obitelj ima izvorno, prvotno i neotuđivo pravo odgajati vlastitu djecu. No, Crkva po svom božanskom poslanju majke, učiteljice i zaštitnice transcedentnosti ljudske osobe, ima pravo i dužnost pružati potporu koja odgovara čovjekovom uzvišenom pozivu u Kristu, da se donese plod u ljubavi za život svijeta“ rekao je dr. Matulić. Stoga je „katolička škola pomoć, prijateljska i evanđeoska usluga roditeljima u želji da njihova djeca postanu zrele, obrazovane, odgovorne osobe, sposobne preuzeti odgovornost za vlastiti i zajednički, društveni život, da roditelji to ostvare uz pomoć katoličke škole, a škola u suradnji s roditeljima“ rekao je predavač.

Dr. Matulić je govorio i o eklezijalnosti katoličke škole, rekavši da se nameće „zadaća ponovnog otkrivanja eklezijalne dimenzije katoličke škole i njenog poslanja u sklopu sveopćeg poslanja Crkve. Katolička škola ustrojava se kao crkveni subjekt i po onome što ona znači. To vraća na pitanje autentičnosti, specifičnosti katoličke škole. Crkvenost katoličke škole nije neki vanjski dodatak, nego temelj, izvor i sadržaj njenog katoličkog identiteta kao odgojno – obrazovne ustanove koja pazi na cjelovitost i sintezu znanja, međusobno povezivanje znanja i stvaranje ispravne hijerarhije vrijednosti“ poručio je dr. Matulić.

„Zahtjev za eklezijalnim identitetom katoličke škole ne pretpostavlja nikakvo zatvaranje, getoizaciju niti da se katolička škola postavlja nad drugima. Upravo zato jer je katolička, ona je otvorena škola. Ne zatvara se pred drugim i drugačijim nego otvara se svima, jer znanje pripada svima. Savjest je univerzalna antropološka činjenica. Postoji univerzalna, općeljudska hijerarhija vrijednosti. Eklezijalna dimenzija katoličke škole izvodi se iz njene kristološke dimenzije, jer, koga je Isus isključio? Evanđelja pokazuju da su pogani često lakše i brže prihvatili Isusovu poruku, nego pobožni i religiozni“ podsjetio je dr. Matulić, istaknuvši misao sv. Ivana Pavla II.: „Katoličke škole su mjesta evangelizacije, cjelovitog odgoja, inkulturacije i učenja o životnom dijalogu između mladih, između različitih religija i različitih društvenih zbivanja“.

Ines Grbić

O povijesnom razvoju Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ i baštini Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar, u sklopu jubileja 275 godina postojanja tih ustanova, izlagao je doc. dr. sc. Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, u ponedjeljak, 23. listopada.

Crkveni povjesničar Dundović održao je izlaganje tijekom Akademije u dvorani Klasične gimnazije u kojoj se i on obrazovao kao sjemeništarac 1980.-ih godina. „Klasična gimnazija u Zadru je vrijedna i vrlo važna školska ustanova. Povijest te ustanove govori da su mnogi ljudi koji vrše visoke službe u Crkvi i u Hrvatskoj  ponikli upravo iz zadarske Klasične gimnazije, nekadašnje Nadbiskupske klasične gimnazije“ istaknuo je dr. Dundović.

Klasična gimnazija otvorena je u sklopu zadarskog sjemeništa ‘Zmajević’ te je dr. Dundović istaknuo velike zasluge nadbiskupa Vicka Zmajevića (1670.-1745.) koji je bio zadarski nadbiskup od 1713.  godine. Upravo ove godine je 310. obljetnica kako je Zmajević preuzeo službu zadarskog nadbiskupa. Dr. Dundović smatra da je ta obljetnica prigoda da Zadar nadbiskupu Zmajeviću podigne spomen obilježje, jer su Zmajevićeve zasluge velike u razvoju Zadarske nadbiskupije.

„Da nije bilo nadbiskupa Zmajevića, ne bi bilo ni Klasične gimnazije ni tolikog broja svećenika glagoljaša koji su izniknuli iz te škole i kasnije se proširili svijetom. Dokumenti iz arhiva pokazuju što su sve ti svećenici radili. Do dolaska Zmajevića, neki su bili neuki, nepoučeni u puno toga. Nakon uspostave Sjemeništa, odnosno Klasične gimnazije, ti svećenici počinju govoriti Latinski i Talijanski, bivaju župnici u Veneciji, preuzimaju službe na mletačkim galijama itd. Iz nadbiskupa Zmajevića isijavala je nevjerojatna ljubav, ali i strogoća. Kod njega nije bilo uvijanja. Kada su Evanđelje, znanje i obrazovanje bili u pitanju, Zmajević je bio vrlo odrješit i zahtijevao je da oni za koje otvara školu uče, kako bi mogli druge poučavati“ istaknuo je dr. Dundović.

Predavač smatra da je Zmajević „jedan od najvažnijih nadbiskupa u povijesti Zadarske nadbiskupije, i ne samo njene povijesti. Još dok je bio barski nadbiskup, Kongregacija za širenje vjere imenovala je nadbiskupa Zmajevića administratorom Bugarske, Srbije, Makedonije, Bosne i Hercegovine.

Bio je izvrstan diplomat, erudit, govorio je nekoliko svjetskih i klasične jezike. Imao je široko znanje, imao je veliku biblioteku, dijelio je knjige. Osim Sjemeništa kojeg je dao izgraditi, u svom Nadbiskupskom domu u kojem i sada živi zadarski nadbiskup, osobno je držao školu za mladiće iz Albanije koje je odgajao, s područja odakle potječe“ rekao je dr. Dundović.

Papa Benedikt XIII. izdao je 30. prosinca 1729. godine Bulu kojom pripaja benediktinsku opatiju sv. Krševana u Zadru i sv. Petra u Osoru i njihove zemlje kao nadarbine nadbiskupu Zmajeviću, da Zmajević otvori glagoljaško sjemenište. To je morao potvrditi zadarski Kaptol jer je katedrala sv. Stošije bila u nadležnosti Kaptola. Kad se 1748. otvorilo Sjemenište, zadarski Kaptol dopustio je da sjemeništarci hrvatskog glagoljaškog sjemeništa uđu u katedralu kako bi služili misu. Naime, u katedrali se misa dotad najčešće služila na Latinskom jeziku.

„Nadbiskup Zmajević je bio tako promućuran čovjek. Kongregaciji za širenje vjere koja je imala u njega iznimno povjerenje, što se vidi i u njihovom Arhivu koji je važan za poznavanje naše nacionalne povijesti, govorio je da u Zadar šalju biskupe Talijane, a oni ne znaju govoriti Hrvatski. Kako oni mogu ikoga poučiti vjerske istine, pitao je Zmajević, moleći od Pape da ustanovi hrvatsko sjemenište“ rekao je dr. Dundović.

Nadbiskup Zmajević izgradio je zgradu Sjemeništa 1735. godine, ali Zmajević nije mogao otvoriti Sjemenište i školu dok Papi u cijelosti nije platio porez kojeg je nalagao tadašnji crkveni porezni sustav. Zmajević je bio platio polovicu od potrebnog iznosa.

Naime, kad je Papa predao Zmajeviću opatije sv. Krševana u Zadru i sv. Petra u Osoru, Zmajeviću je time bila nametnuta i potreba plaćanja poreza. Papa je dobiveni novac ulagao u ljude i pomogao vladare diljem Europe koji su ratovali protiv Osmanlija.

Zadarski nadbiskup Mate Karaman (1745.-1771.), nasljednik nadbiskupa Zmajevića, nije izgradio zadarsko sjemenište, nego ga je svečano otvorio 1. svibnja 1748. godine, 13 godina nakon što je zgrada bila izgrađena u doba Zmajevića, jer je tada Papi u cijelosti bio isplaćen porez, pa je dopustio otvaranje škole.

Dr. Dundović istražio je 10 000 dokumenata u arhivima u Zadru i Veneciji, koje je Zmajević uputio u Rim i Rim njemu. Dijelove tih arhivskih dokumenata dr. Dundović pokazao je za vrijeme svoga izlaganja.

Zbog velikih i požrtvovnih ulaganja u Sjemenište, nadbiskup Zmajević imao je problema. „Nadbiskup Zmajević ulagao je i svoj osobni novac u izgradnju Sjemeništa, toliko mu je bilo na srcu izgraditi tu školu i ustanovu da je davao svoj novac, što ga je znatno osiromašilo. Usporedno s time, Zmajević je financijski pomagao više od 40 mladića iz Albanije, Bosne, Bugarske koje je školovao u Rimu, kako bi se oni vratili u ta područja kao evangelizatori. Zmajević 1731. godine piše: ‘Moje gospodarstvo je znatno poremećeno zbog mog zalaganja i izgradnje moga hrvatskog sjemeništa’“ istaknuo je dr. Dundović.

Nadbiskup Zmajević želio je otvoriti hrvatsko, a ne ilirsko sjemenište te je 1725. pisao Mletačkoj vladi da uputi papi Benediktu XIII. pismo u kojem Zmajević kaže: „Ja želim ustanoviti hrvatsko glagoljaško sjemenište“. Zato moli nadarbine opatije sv. Krševana benediktinskog samostana u Zadru i benediktinske opatije sv. Petra u Osoru, „da bi potpomogao siromaštvo hrvatskog klera u svojoj Nadbiskupiji, kako bi se oni mogli odgajati, poučavati i njegovati Hrvatski jezik u svetoj službi“.

Koliku je ljubav imao za otvorenje sjemenišne škole, dr. Dundović potvrdio je i Zmajevićevim riječima u Pismu Kongregaciji za širenje vjere 1726. godine, da „ide graditi svoje hrvatsko sjemenište, koje će u svoje vrijeme biti sveta oružarnica za proviđanje ove biskupije prikladnim oruđem u velikoj potrebi“.

Poteškoće zbog nemogućnosti prikupljanja sredstava od darovanih nadarbina, Zmajević 29. lipnja 1735. opisuje ovako: „Ova oružarnica je moje hrvatsko sjemenište koje je golema podignuta građevina, a još nije otvorena za studij jer prvo treba osigurati u tim brdskim krajevima 15-godišnju nadarbinu koji se isplaćuju od plodova dviju nadarbina što mi ih je dodijelila milost našeg gospodina Benedikta XIII. Treba proći barem deset godina da bi se završilo isplaćivanje. Odgađanje je moja najveća muka u trenutnoj nuždi“.

Zmajević je bio odredio da se samo šestorica učenika mogu besplatno školovati i nisu smjeli biti iz grada Zadra, nego iz zaleđa i s otoka. U sjemeništu su se u manjem broju školovali i laici kojima su roditelji ili mecene plaćali školovanje.

Sjemeništu ‘Zmajević’ prethodilo je postojanje Latinskog sjemeništa kojeg je osnovao nadbiskup Bernardo Florio (1642.-1656.), a bilo je otvoreno u prostorima građanske bratovštine sv. Jakova nasuprot zadarske katedrale, uz crkvu sv. Filipa i Jakova, akademske godine 1669./1670. godine. Tu se sjemenište nalazilo do 19. st., to je na uglu današnjeg sjemeništa Zmajević.

Florio je 1656. ostavio veliki iznos novaca za ustanovu gimnazije, ali samo za djecu zadarskih građana i plemića. Među šestoricom mladića koji su je pohađali trojica su bila iz građanstva, a trojica iz plemstva. Nadbiskup Florio napravio je zadužbinu, a ne sjemenište, kako je nalagao crkveni zakon Tridentskog sabora. Florijevim sjemeništem upravljalo se iz Venecije i ono djeluje usporedno s Katedralnom kaptolskom školom koja je u Zadru djelovala već u 9. st. i u srednjovjekovlju. Ta škola za pripremanje klerika koji su tu učili osnove teologije kako bi mogli slaviti misu bila je smještena uz zvonik katedrale, gdje je nekad bila kaptolska knjižnica.

Zmajevićevo sjemenište ukida se 1821., a sjemeništarci su u gradu pohađali privatne gimnazije. Po ukidanju Sjemeništa osnovana je Zmajevićeva zaklada za stipendiranje siromašnih mladića koji su željeli biti svećenici. Sjemenište je ponovno otvoreno 1839., ali ono još uvijek nema svoju školu, nego su učenici išli u privatne gimnazije, pod okriljem Zaklade Zmajević.

Od 1821. do 1839., kandidati za svećeništvo školovali su se privatno, a stipendirani su iz Zaklade Zmajević. Kad su se Sjemenište i Gimnazija opet otvorili 1839., prihodi Zaklade stipendirali su i gradsku djecu, ne više samo siromašne iz ruralnih područja kao prije. Nadbiskup Franjo Nowak (1823.-1843.) otvorio je kasnije sjemenište uz crkvu sv. Krševana u Zadru, a sjemeništarci su pohađali gradsku gimnaziju.

Zmajevićevo sjemenište prestalo je s radom 1918. uslijed talijanske okupacije. Malo sjemenište ‘Zmajević’ s Nadbiskupskom klasičnom gimnazijom otvoreno je 1948./49. šk. godine. Sve vjerske škole u Hrvatskoj ukinute su 1956. godine, pa se umjesto Nadbiskupske klasične gimnazije koja je djelovala do 1957./58., otvorila Nadbiskupska srednja škola za pripremanje svećenika, opisao je dr. Dundović povijesni razvoj sjemeništa ‘Zmajević’ i najstarije zadarske škole čiju baštinu nasljeđuje sadašnja Klasična gimnazija Ivan Pavao II. Zadar.

Ines Grbić