Na znanstvenom skupu „Kult sv. Šime u prostoru i vremenu“ održanom u četvrtak, 10. listopada, u dvorani Kneževe palače u Zadru, izlaganje ‘Sveti Šime – ikona kršćanske duhovnosti’ održao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Izlaganje nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Srdačno pozdravljam sve vas prisutne, kao i poštovane izlagače na ovom Međunarodnom znanstvenom skupu o kultu sv. Šimuna u prostoru i vremenu. Osobito mi je zadovoljstvo pozdraviti apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj, mons. Giorgia Linguu. Zahvaljujem preuzvišenom nunciju što je rado došao u Zadar u osmini svetkovine zaštitnika našeg Grada, svetog Šime, uputiti nam prigodne riječi. Srdačan pozdrav upućujem i prof. Josipu Faričiću, rektoru sveučilišta u Zadru i zahvaljujem na organizaciji ovog skupa. Pozdravljam i zahvaljujem također prof. Zdenku Dundoviću, pročelniku Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta, kao i doc. dr. Damiru Šehiću, profesoru na Teološko – katehetskom odjelu i župniku Župe sv. Šime u Zadru, na organizaciji ovog Međunarodnog znanstvenog skupa.

1.

Naslovio sam ovo izlaganje „Sveti Šime – ikona kršćanske duhovnosti“. Želim s Vama razmotriti poruku života sv. Šime u duhu značenja riječi ‘ikona’. Ta je riječ višeslojna i puna simbolike, kakva je bila i osobnost sv. Šime koju nam u svom drugom poglavlju opisuje evanđelist Luka.

Važno je istaknuti bitnu značajku ikone, koja nam već puno govori. Naime, premda je ikona slika (svetaca) – i dolazi od grčke riječi eikon (εἰϰών), što znači slika (lik, prikaz nekoga) – za ikonu se kaže da se ikona piše, a ne slika. Kakva je to slika koja se piše? To mora biti neka specifična vrsta umjetnosti – i, ono što nas zanima – duhovnosti!

Duhovnost nije samo govor o vjeri – nego teološka disciplina koja se bavi iskustvom vjere! Sv. Šime je izvrstan učenik te škole – čovjek s iskustvom žive vjere! I kao vrstan Božji učenik, nama može biti i učitelj. U tom svetom čovjeku imamo izvrstan predložak – baš kao što ikona ima tipizirani predložak, obris sveca –  da kroz njega stvaramo sliku o Bogu, molitvi i kontemplaciji – u promatranju Boga. Kako bi taj odnos trebao izgledati, na čemu se temeljiti?

Kontemplacija dolazi od latinske riječi contemplatio, što znači motriti,  promatrati; a templum znači hram. I sâma ta riječ, kontemplacija, je već i etimološki primjenjiva na život sv. Šime. On je u Božjem hramu razmišljao, motrio, duboko ponirao u Sveto Pismo, bio dionik bogoštovlja. I svrha ikone je njena liturgijska upotreba. Zahtijeva suradnju između ikonopisca i duha. Šimun, Božji ikonopisac, bio je veliki čovjek duha i u suradnji s Njim!

Ikona teži uspostaviti vezu između čovjeka i Boga. Šimun nam je poticaj za uspostavu te veze, razmatranje Božje riječi i škola kontemplacije u kojoj ćemo otkriti Božji doticaj i susret s nama. Nije slučajno da se na Istoku blagdan Prikazanja Gospodinova  – Svijećnica, u kojem je jedan od protagonista sv. Šime, naziva – Susret! Ikona i jest duhovno stvaralaštvo tipično za Crkvu Istoka. Ikona nije fotografija za uspomenu, nego znak Božje nazočnosti i objave, blizine, susreta.

Promatrajući Šimuna, vraćamo se izvorima Evanđelja i ulazimo u njegovu dinamiku, kako bismo bili zahvaćeni otajstvima i radošću spasenja, otkrivajući Božje djelovanje i u našem životu. Dakle, što još vidimo u sv. Šimi? Uviđamo kako se Bog približava nama! Dolazi nama, ljudima. I to osobno! Kako je osobno došao i sv. Šimunu!

Ikona je put kontemplativne molitve, duhovno blago kršćanske duhovnosti čiji je oblik, forma i boja, unaprijed određena po zadanim kanonima. Kod ikone je više bît u preslikavanju, reprodukciji svetoga lika, nego vlastito autorsko stvaranje.

To nas poučava da smo svi stvoreni kao originali i različiti, poput toliko različitih ikona. Ali svi imamo isto izvorište, kreirani smo po jednom i istom – Božjem obrascu. Čovjek je najslavnija Božja slika!

Pozvani smo RE-producirati sebe kao raznovrsno ispisane, različite ikone, ali biti preslikom Jednoga Istoga, Božjega najsavršenijeg lika, Isusa Krista. Naše najveće autorstvo i kreacija je biti Isusova reprodukcija! Nastojati biti što sličniji toj vrhovnoj ikoni, Isusu Kristu – to treba biti naša osobna iskaznica! Isus je naš okvir, nacrt, praslika i zlatna podloga, kakva krasi djela ikona. Sv. Šime je vrsna re – i produkcija Božjega duha.

2.

Dakle, ako tekst shvatimo kao sliku, Šimuna kao ikonu, a ikona se piše – kakvu je to sliku o sebi ispisao sv. Šime po riječima koje je izrekao u susretu s Isusom, da je u Djetetu koje je imalo svega 40 dana, prepoznao Spasitelja i Otkupitelja čovjeka, iščekivanoga Mesiju?

To sv. Šime nije mogao znati, ustvrditi, objaviti – po svojoj ljudskoj naravi. To je nadnaravni uvid, koji dolazi iz duboko nutarnje sigurnosti, iz pogleda iznad i onkraj! To je intuitivnost Šimunovog duha koji je u potpunosti pretočen u njegovu racionalnost. Šimunova intuicija, njegov osjećaj stvarnosti istovjetna je njegovom razumskom shvaćanju – dakle, znanju – da je sa sigurnošću mogao reći: Ovo Dijete je Mesija kojega čekaju pokoljenja! To je „utjeha Izraelova“ koju smo iščekivali! (usp. Lk 2, 30 – 32).

A i intuicija je povezana s kontemplacijom. Oboje se odvijaju u nutrini čovjeka. Riječ intuicija (lat. intuitio), znači gledanje, zrenje. Kontemplacija znači promatranje. Intuicija znači imati neposredan uvid, izravno shvaćanje. To je sposobnost da direktno zahvatimo, uvidimo cjelinu i njene dijelove, da izravno spoznamo i suptilno, duboko shvatimo bît nečega; neke osobe, pojave, predmeta. To je sv. Šime izvrsno ostvario u odnosu s Djetetom Isusom – shvatio je svu njegovu bît, identitet i poslanje, koje će se do kraja potvrditi u njemu kao odraslome.

Razumski živjeti intuiciju, nutarnji glas, koji ti nešto / nekoga definira, određuje, nekamo te usmjerava, premda za to, u tom trenutku, nemaš egzaktnu potvrdu… Odnosno, intuicijom prožimati razum – to je izniman Božji dar i milost! To je suradnja našega, zemaljskog duha i uma i Božjega, nebeskog duha. A sv. Šime ga je u obilju imao jer, kako reče evanđelist Luka: „Duh Sveti bijaše na njemu“ (Lk 2, 25) i „Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Božjega“ (Lk 2, 26). Duh Sveti je glavni protagonist, on vodi Božjeg čovjeka i objavljuje istinu.

To je važna poruka u našem vremenu, koje preferira egzaktne znanosti, traži i želi empirijske dokaze odmah i sada – a Šimun je bio strpljiv, morao je čekati! I to cijeli život.

Dakle, tako izgrađivati sebe u odnosu s Bogom, što je sv. Šime činio cijeloga života kao molitelj u jeruzalemskom hramu – sv. Šime je u bitnome čovjek molitve i hrama, bogoslužja i obreda – da kao osoba može djelovati iz svoje nutarnje sigurnosti, nutarnjeg Glasa, nutarnjeg znanja – a sve to utemeljeno je u Bogu u kojem se i nalazi, od koga je i poteklo središte čovjekovog identiteta – duša!

Što još izvire iz našeg unutarnjeg pogleda? Koja krepost i stanje duha? Vjera!

Duša i vjera su nutarnji, nevidljivi motor, generator koji motiviraju, pokreću naša vidljiva izvanjska djelovanja i postupke!

Vjera nam daje drugačiji pogled na stvarnost, situacije, ljude. Kad čovjek po vjeri i u vjeri gleda, to nije uobičajeni pogled kojeg mogu odrediti, prestrašiti, pokolebati, neke izvanjske okolnosti.

Vjera vidi više, dublje od našeg fizičkog pogleda očima, od ograničenoga, materijalnoga. Zato je sv. Šime u malenom djetetu Isusu, kada je pred njim sve djetinje mirno, bezazleno, mogao ujedno prepoznati Bogočovjeka koji će biti i „znak osporavan“ te reći Mariji da će joj mač boli probosti dušu! (Usp. Lk 2, 34 -35).

Zamislite tu dubinu Šimunove pronicljivosti, proroštva – Dijete koje se pred njim nevino, pretpostavimo, spavalo – u tom trenutku sadašnjosti vidio je i buduće – tako bremenito, teško Isusovo poslanje – ta, na sebe je preuzeo grijehe cijeloga svijeta – da je u tom svečanom trenutku miline i radosti što vidi Mesiju, imao potrebu reći, navijestiti da će on ujedno i patiti; biti osporavan; toliko, da će srce njegove Majke biti probodeno od boli. I da će se pritom otkriti namisli mnogih srdaca! (Usp. Lk 2, 34 – 35).

3.

„Boga nitko nikad nije vidio“ (Iv 1, 18), kaže sv. Ivan. Ali, naš Bog Otac, Stvoritelj svega i počelo cijeloga svijeta – je utjelovljeni Bog. Nevidljivi Bog (vrhovni princip svega postojanja) u Isusu Kristu postao je vidljivi Bog!

Bog nam je u Isusu otkrio svoje Lice, primio je naše ljudsko tijelo, lik čovjeka. Po Kristovoj tjelesnosti, ljudskosti, nama ljudima obznanjuje se božansko. To je sv. Šime savršeno precizno prepoznao u Djetetu koje, još dok nije ni stasalo niti sebe objavilo da je poslan od Boga Oca; dok još nije javno počeo djelovati, ma nije umio niti govoriti – Šimun prepoznaje kako Bog u Isusu objavljuje da je on Otac koji ljubi i spašava čovjeka.

I sâm sv. Šime Bogu za toga Prikazanja Isusa kaže: „Vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda“ (Lk 2, 30). Najviše što čovjek u životu može vidjeti i doživjeti je spasenje. Spasenje svoje duše u općinstvu svetih. Kad god se Bog objavljuje, On djeluje za nas spasonosno, posvećuje nas.

Vjera je Božji dar. A sve što primamo od Boga je božanske naravi. Dakle, pogled vjere je Božji pogled koji nadilazi zemaljsko, materiju. I to je bilo dano sv. Šimi – on je očima vjere u djetetu Isusu prepoznao Mesiju.

„Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju“ (2 Kor 5, 7), kaže apostol Pavao. „A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“ (Hebr 11 ,1), kaže Poslanica Hebrejima. Koja riječ je ovdje važna? Zbiljnost!

To smo istaknuli – istinska, čvrsta vjera osigurava zbiljnost, daje sigurnost! Vjeru i sigurnost da je Dijete pred njim Spasenje čovjeka, posvjedočio je sv. Šime.

„Krist je slika Boga nevidljivoga“ (Kol 1 ,15), kaže apostol Pavao. A čovjek je pozvan biti slika Kristova. Isus Krist, pak, je slika Boga i čovjeka. I to savršenoga, svetoga. A na svetost smo svi pozvani! To je naše, ne buduće, nego vječno stanje. Isus nam kaže: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš koji je na nebesima“ (Mt 5 ,48).

4.

Nit vodilja ovog izlaganja je promatrati sv. Šimu kao ikonu, sliku. Ako ijednim razdobljem u povijesti ljudske civilizacije dominira slika – ikona, kao medij kroz koji se čovjek osobito i dominantno izražava – to je ovo naše vrijeme i to smo mi – ljudi suvremenog tehnološkog svijeta. Moderni naraštaj koristi slike kao platformu kojom se intenzivno i preferencijalno izražava.

Postali smo toliko ‘civilizacija slike’ i multiplikatori, stvaratelji (vlastitih) slika, da bismo, parafrazirajući, mogli reći – ne više, kao nekad: „Što nije zapisano, kao da se nije dogodilo“.  Nego: “Što nije uslikano, kao da se nije dogodilo“. Što nije vizualno ‘ikonično’, nije privuklo našu pažnju. Toga smo svi svjedoci – da nam slika privlači pažnju više od riječi. Ne kaže se slučajno oduvijek: „Slika govori više od tisuću riječi“.

Ikona je toliko slojevita i snažna, tipografski moderna riječ. Da isto tako nije slučajno kako su tvorci operativnog računalnog sustava osmislili grafičko sučelje za korisnike – sučelje koje ima malene slike, a ne tekst. I te su grafičke simbole nazvali upravo – ikonama!

Ikonom nazivamo i slikovne znakove u mobitelima koje također koristimo kao sredstvo komunikacije, kojim izražavamo naše misli, osjećaje, poruke, onome s kime komuniciramo…

Ikonu smo kadri prevesti, u njoj – slici – iščitati što nam je osoba htjela reći. Ono što riječ donosi uhu, slika donosi oku. A oboje, i riječ i slika – imaju u sebi kapacitet da komuniciraju, da priopćuju poruku nama ljudima.

A zašto čovjek ima potrebu komunicirati? Zato što je on biće komunikacije, odnosa. Kao što je to i naš Stvoritelj – komunikacija tri božanske osobe, odnos ljubavi i poštovanja koji nam se objavljuje kao Presveto Trojstvo. I On je kao izvorni pečat našeg postojanja, utisnut u nas ljude. Sv. Šime je bio vrhunski komunikator. Sve bitno o identitetu Isusa rekao je u nekoliko rečenica, koje sam istaknuo tijekom ovoga izlaganja.

Svaki put kad se Bog objavljuje čovjeku, to čini kako bi darovao sebe nama ljudima, svakom pojedinom. Kako bi Bog sa čovjekom uspostavio kontakt, komunikaciju. Ali, ne bilo kakvu. Nego, posvećujuću! Kako bi Bog čovjeka pobožanstvenio.

Ako je sv. Šime ikona kršćanske duhovnosti koja nekoga prikazuje, mi u sv. Šimi i kroz njega častimo Onoga koga on predstavlja, kime odsjeva – a to je Bog kojemu se i on obratio prije nego je išta o Isusu rekao, uzevši ga u naručje. Luka kaže: „I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče…“ (Lk 2, 27 – 28). Prvi čin kojega je sv. Šime učinio u susretu s Isusom, Marijom i Josipom bio je da je – blagoslovio Boga.

Hebrejska riječ berakhah (blagoslov) dolazi iz istog korijena kao riječi koljeno i klanjanje. Znači i dar, milost, mir. Sv. Šime je par excellence čovjek klanjanja, naklona, poklona Bogu. Čovjek adoracije.

Ad-orare na latinskom znači klanjati se. Ad znači na; or, oris znači usta. Dakle, to je nešto vrlo intimno. Poljubac ustima je znak intimnosti. Prema tome, pokloniti se Gospodinu znači sa svojom intimom, sa svojim srcem i dušom stati pred Gospodina, pokloniti mu se u intimnosti svoga bića. Sv. Šimun je to učinio. Poklonio se djetetu Isusa i poljubio ga – Potpuno! Svojim riječima, svojim srcem i dušom. Učinio je to i svojim tijelom, svojim licem i osobnom blizinom! Opet znak otajstva inkarnacije, Božjega utjelovljenja u čovjeku, nama ljudima.

Kad čovjek blagoslivlje i hvali Boga, moli za darove Božje milosti. Blagoslivljanje znači odnos između Boga i čovjeka, i odnos čovjeka prema čovjeku. Čovjek koji je dobio blagoslov od Gospodina, postaje blagoslovom za druge. To su bili oci naše vjere, od Abrahama, patrijarsi, Mojsije, David, Salomon – primili su blagoslov i blagoslivljali druge. Elizabeta je blagoslovila Mariju. Prije uzašašća, Isus blagoslivlje prisutne i šalje ih u Jeruzalem da mole i čekaju obećanoga Duha. Šimun je primio blagoslov od Boga te svojim duhom i zagovorom prenosi i posreduje Božji blagoslov nama, do naših dana. I to će činiti do kraja vremena.

5.

Govorimo o sv. Šimi kao ikoni. U kolektivnoj svijesti društva, u različitim područjima: znanosti, kulture, sporta, osoba koja predstavlja simbol neke javne djelatnosti kojom se bavi, a uz to je snažnog i privlačnog utjecaja na druge,  naziva se – ikonom.

Stoga, jako je važno što mi u svom životu gledamo kao ikonu? Kojim osobama dajemo te atribute? Sv. Ivan Damaščanski, monah iz 8. stoljeća kojega se naziva „doktorom crkvene umjetnosti“, kaže: „Ako k tebi dođe koji poganin i kaže ti: Pokaži mi svoju vjeru, povedi ga u crkvu pred svete slike“. On je naučavao da štujući svete slike ne štujemo predmete, nego osobe koje one prikazuju; ne klanjamo se idolima, materiji, nego častimo osobe koji se nalaze u općinstvu svetih.

U tom kontekstu, ikona nam otvara prostor prema nečemu izvan i iznad nas – prema transcendentalnome. Ikona nam omogućuje pogled duha prema vječnome. Ikona je kao ogledalo u kojem možemo vidjeti svoju dušu. Ona je kao prozor kroz koji promatramo nadnaravno, i to pomoću Svjetla bez kojega čovjek, u materijalnom smislu, ne može vidjeti stvarnost oko sebe.

Nije li upravo sv. Šime rekao da je Isus „Svjetlo na prosvjetljenje naroda!“ (Lk 2, 32). Teolozi smatraju ikonu odrazom, otiskom nebeskog pralika. Kristovo utjelovljenje kao temelj postojanja ikone isticao je sv. Ivan Damašćanski, jer je Krist, lik nevidljivog Boga, postao vidljiv u svom ljudskom tijelu. Prema njemu, klanjanje ikoni u njenoj materijalnoj pojavi posreduje naše klanjanje Bogu i svetima. Kroz ikonu se odaje sva čast i hvala Bogu. Mi moramo biti ikone – mi  moramo odavati čast i hvalu Bogu – kako je to činio i sv. Šime! Pozvani smo biti prozori za pogled prema nebeskome – poput sv. Šime.

Sv. Šime nam pokazuje kako pogled duha smjera prema vječnome i vidi vječno. Taj pogled, kakav je, po molitvi i klanjanju, imao sv. Šime – rasvjetljuje najdublje prostore našeg srca, naše čežnje, nade, ali i tmine našeg života.

Zato je sv. Šime istovremeno mogao navijestiti radosno, svjetlosno, slavno, ali i žalosno otajstvo našega Gospodina Isusa Krista, i naše Majke Marije, znajući da će Dijete pred njim – jer je Mesija – kao odrastao, biti mučen.

Ali, unatoč tome, nikad neće umrijeti ono zbog čega je Isus došao na ovaj svijet – da spasi i otkupi grešnoga čovjeka. Isus je i smrt pobijedio! To je opet pogled zbiljnosti onkraj, iznad, koja ima korijen u nepobjedivosti Duha koji izvire iz vječnosti, a ne ovoga prolaznoga, zemaljskoga. To mogu vidjeti i znati samo vjera, duh i duša – koji slušaju poticaje Duha i služe otajstvu, poput sv. Šime.

Pogled kakav je imao sv. Šime, u odnosu s Bogom koji je Svjetlo, ako smo s Njim u kontaktu – a to se ostvaruje po našem sudjelovanju u liturgiji (u kojoj je danomice sudjelovao, bdio sv. Šime), u slavljenju sakramenata, po čitanju Božje riječi – rasvjetljuje potrebe naše intime koja čezne za svojim Stvoriteljem, ali i za krepostima, atributima božanskoga koje Bog čovjeku dariva. To vidimo u opisu sv. Šime – bio je pravedan, bogobojazan, pun Duha. Bio je čovjek koji čuje i sluša – što i sâmo njegovo ime na hebrejskom znači – Šim’on (שמעון) – onaj koji je čuo.

Prva Božja zapovijed je – Slušati! Bog najprije nama ima nama nešto reći. Dakle, Šimun – Šim’on je onaj koji je čuo! Bog je progovorio. On je čuo! Čuti i slušati Boga, kako je to umio sv. Šime, omogućuje nam ulazak u prijateljski dijalog s Bogom. Dijalog koji se preobražava u divljenje i klanjanje, zahvalu i slavljenje. Sve to izrazio je sv. Šime, čiji je lik prototip kršćanske ekonomije inkarnacije (utjelovljenja) i kontemplacije.

Sv. Šime potiče nas da budemo ljudi koji slušaju, najprije Boga i koji znaju čekati. I to strpljivo. I pisanje ikona zahtjeva strpljivost i dugotrajni rad. Kao što je i sv. Šime, čekao i dočekao ostvarenje Božjeg obećanja.

I kada se objavljena svetopisamska riječ i Logos – utjelovljena Božja riječ po kojoj sve postade, pojavila pred Njim, i to u svom sâmom životnom začetku, kao Dijete – sv. Šime je velikoga i vječnoga Boga prepoznao u malenom Djetetu, koje će kao čovjek na ovoj zemlji, umrijeti. Koje i koliko otajstvo, misterij naše vjere!? Pred kojim se uistinu možemo samo pokloniti! I Gospodinu na tolikoj pobjedi Duha nad materijom – zahvaliti!

6.

Zaključno – ikona je slika koja se piše, i tako nas, suvremeni naraštaj slike, povezuje s Riječi po kojoj sve postade i koja je od Vječnosti. Sv. Šime je prepoznao utjelovljenu Božju Riječ. On je za nas kršćane sveta ikona – prozor koji nas povezuje s Vječnim. Prozor je zaštita od loših utjecaja izvana i sredstvo za naš pogled prema vani, prema višemu, Nebu – prema prostoru i vremenu koje je stvarno i postojanije od onoga što vidimo ovdje i sada – a što je moguće vidjeti samo očima duha. Nalik Šimunovim duhovnim i tjelesnim očima. Odnosno, očima Duha Svetoga! I tako „rasti u dobi, mudrosti i milosti“ . To spaja duhovnost i tjelesnost,  utjelovljenje, otajstvo našega Boga, uz koje je povezan i sv. Šime. Evanđelist Luka povezuje životnu dob na ovoj zemlji i božansku kategoriju – mudrost.

„A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu“ (Lk 2, 40) – zaključuje Luka u svom drugom poglavlju gdje je opisao susret Nazaretske obitelji i sv. Šimuna.

Sv. Šimun je čovjek na prijelazu iz Staroga u Novi zavjet. Knjiga Mudrosti kaže da mudrost „svetima tvojim svijetli kao svjetlost najveća“ (Mudr 18 ,1). Šimun je divna i sjajna zraka Isusovog svjetla, zvijezda i putokaz nama putnicima ovim svijetom, Crkvi hodočasnika.

Sv. Šimun je čovjek mudrosti koji povezuje zemlju i nebo i oživotvoruje odnos zapisan o tom velikom božanskom daru u Knjizi mudrosti – tako jednostavno a moćno, povezujući inkarnaciju i kontemplaciju: „Doticala se neba, stajala na zemlji“ (Mudr 18,16). To je bio i tako je živio sveti Šimun prorok: čvrsto je stajao na zemlji, i tako se čvrsto, duhovski, zbiljno – doticao Neba! Nastojmo živjeti i mi tako – ikonično Šimunovski – duhovski mudro – Kristovski – Božanski!

Hvala još jednom organizatorima ovoga značajnog međunarodnog simpozija. Hvala svima vama na pozornosti!

Foto: I. Grbić

Na znanstvenom skupu „Kult sv. Šime u prostoru i vremenu“ održanom u četvrtak, 10. listopada, u dvorani Kneževe palače u Zadru, izlaganje ‘Profil svetog Šimuna pogledom pape Franje’ održao je mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u RH. Izlaganje apostolskog nuncija Lingue donosimo u cijelosti.

Profil svetog Šimuna pogledom pape Franje

Zadar, 10. listopada 2024.

O svetom Šimunu ne znamo mnogo. Evanđelje po Luki, u 2. poglavlju, kaže da: „Duh Sveti bijaše na njemu“ (Lk 2,25) i da „mu je objavio da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega” (Lk 2,26).

Opisuje ga u nekoliko riječi: „taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu“ (Lk 2,25), to jest Mesiju.

A na kraju će života imati milost vidjeti ono što mu je obećano, u nekoj vrsti „navještenja“. Ono u što je bio siguran, što je čekao godinama, konačno se, pred kraj života, i ostvaruje.

Vjera je postala vizija: „…ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga“.

U tome Djetetu, slavi Božjega naroda, on vidi svjetlo koje je došlo prosvijetliti narod.

Jasno mu je: ljubljeni narod nije izabran kao jedini primatelj spasenja, nego kao sredstvo sveopćeg spasenja.

Međutim, Šimun također zna da spasenje koje donosi Mesija neće biti neka magija koja će sići s neba na sve, bez razlike. To neće biti prisilni ulazak u nebesko kraljevstvo. Spasenje će imati visoku cijenu jer će uvijek poštivati ljudsku slobodu. Nitko neće biti prisiljen prihvatiti ga i nitko neće biti dionikom spasenja bez svojega slobodnog pristanka. Za to će se morati platiti cijena: „Ovaj je, evo, postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan da se razotkriju namisli mnogih srdaca.“

Šimun već vidi ostvarenje spasenja u Isusovoj smrti na križu.

Isus je prvi morao reći svoje da. On je prvi pristao ispiti tu gorku čašu koju će svaki čovjek morati popiti.

Šimun od početka vidi da bez križa neće biti spasenja.

Spasenje nije automatsko: ono je dar svakome, ali zahtijeva i odgovor od svakoga.

Nitko nije isključen, svi su pozvani.

Možda se upravo zbog te univerzalne vizije spasenja Šimun toliko sviđa papi Franji, koji inzistira na tome da Crkva otvori svoja vrata svima, svima, svima.

No koje su Šimunove osobine posebno privukle pozornost pape Franje?

Prije svega: STRPLJIVOST

Šimun – piše sveti Luka – “iščekivaše Utjehu Izraelovu” (Lk 2,25).

Kada su Marija i Josip donijeli Isusa u Hram, Šimun ga prima u naručje. Starac koji je strpljivo iščekivao ispunjenje obećanja Gospodnjih, u tom Djetetu prepoznaje „svjetlost na prosvjetljenje naroda“.

Papa Franjo, na susretu s redovnicima 2. veljače 2021., razmišlja o kreposti strpljivosti kod starca Šimuna.

Prije svega u njemu vidi strpljivost koja dolazi iz srca, koja se temelji na vjeri i hrani se nadom. Šimun u svojem srcu osjeća da će dan susreta doći iako mora čekati.

Citiram Svetog Oca: “Cijeli je život čekao i djelovao u strpljivosti svoga srca. U molitvi je naučio da Bog ne dolazi u izvanrednim događajima, nego vrši svoje djelo u prividnoj monotoniji naših dana, ponekad u zamornom ritmu aktivnosti, u malim stvarima koje činimo ustrajno i ponizno, nastojeći činiti njegovu volju. Strpljivo koračajući, Šimun nije dopustio da ga vrijeme čekanja oslabi.“

Kako je lijepo ovo zapažanje – ponavljam -: čovjek koji nije dopustio da ga vrijeme čekanja oslabi.

Ponovno citiram Papu: “On je sada čovjek opterećen godinama, ali plamen njegova srca još gori; u svojem je dugom životu možda ponekad bio povrijeđen i razočaran, ali ipak nije izgubio nadu; strpljivo čuva obećanje (…) ne dopuštajući da ga obuzme gorčina za prošlim vremenom ili ona rezignirana melankolija koja se javlja kada čovjek dođe u suton života.“

Potom Papa produbljuje temu strpljivosti i pita se: „Gdje se Šimun naučio takvom strpljenju?“

Odgovor mu se čini očitim: „Primio ga je molitvom i životom svojega naroda koji je uvijek u Gospodinu prepoznavao „milosrdnog i milostivog Boga, sporog na srdžbu, bogatog ljubavlju i vjernošću (Izl 34,6); prepoznao je Oca koji se, čak ni usprkos odbačenosti i nevjernosti, ne umara, dapače „strpljiv je mnogo godina“ (vidi Neh 9,30), kako kaže Nehemija, da svaki put pruži mogućnost obraćenja“.

Sveti Otac Šimunovu strpljivost vidi kao zrcalo Božje strpljivosti. Šimun je slika strpljivog Boga: u neprestanoj molitvi i u dugotrajnom razmatranju o Božjim djelima prema svojem narodu.

I nastavlja svoje razmišljanje, s dozom velikog optimizma: „A prije svega Mesija, Isus, kojega Šimun drži u naručju, otkriva nam Božju strpljivost (…) Kada se udaljimo, on nas traži, kada padnemo na zemlju, on nas diže, kada se Njemu vratimo izgubljeni, on nas čeka raširenih ruku. Njegova se ljubav ne mjeri vagom naših ljudskih proračuna, ali nam uvijek daje hrabrosti da počnemo iznova. (…) Nakon padova je uvijek potrebno početi ispočetka. On je strpljiv.“

Koliko je dubokih razmišljanja pobudilo Papino divljenje prema strpljivom Šimunu, prema tom starom čovjeku koji se nikada nije umorio od čekanja, potaknut nadom koja ne umire.

Druga karakteristika: MUDROST

U jednoj drugoj homiliji, također 2. veljače, ali 2015. godine, papa Franjo vidi Šimunov profil iz druge perspektive, iz perspektive Mudrosti.

Ovoga je puta Šimun prikazan zajedno s Anom, proročicom. Dvoje ljudi poslušnih Duhu Svetome, koje On vodi, On ih nadahnjuje i stoga su mudre.

“Gospodin im je dao mudrost, – kaže Papa – tijekom dugog hoda na putu poslušnosti njegovu zakonu. To je poslušnost koja, s jedne strane, ponižava i ispražnjava, no, s druge, rasplamsava i čuva nadu, čineći ih kreativnima, jer su bili puni Duha Svetoga.“

Papa uspoređuje mladu Mariju i Josipa s dvoje staraca Šimunom i Anom i napominje da su, začudo, ovdje mladi supružnici ti koji poštuju Zakon, oni idu u hram iz poslušnosti prema Zakonu, iz dužnosti. Dvoje staraca, međutim, više od dužnosti prema Zakonu, odgovaraju na nadahnuće ljubavi. Pokreće ih kreativnost, mudrost koja ih vodi. Kod staraca se poslušnost pretvorila u mudrost, dužnost je postala ljubav.

Papa također napominje da i Marija, mlada majka, i Šimun, stari “djed”, drže Dijete na rukama, ali upravo je to Dijete ono koje ih oboje vodi, kako je izraženo u liturgiji Prve večernje blagdana Prikazanja Isusova u hramu, koja kaže: „senex puerum portabat, puer autem senem regebat”. Starac je nosio dijete, ali u stvarnosti je dijete ono koje je vodilo starca. Zapravo je želja da vidi dijete održala starca u njegovom dugom čekanju.

Drugom prilikom, Sveti Otac razmatra mudrost starca Šimuna prilikom primanja obitelji na hodočašću u Rimu u Godini vjere, 26. listopada 2013. Zamolio ih je da pogledaju ikonu na kojoj je prikazano Isusovo prikazanje u hramu i rekao: „Scena nam prikazuje to ispreplitanje triju generacija: Šimun u naručju drži dijete Isusa u kojemu prepoznaje Mesiju, a Ana je prikazana u gesti slavljenja Boga i navještaja spasenja onima koji su čekali otkupljenje ‘Izraela’. Ovo dvoje staraca predstavljaju vjeru kao pamćenje.“

Smatra da je sjećanje na prošlost izvor mudrosti i obraćajući se prisutnim obiteljima postavlja im pitanje: „Slušate li vi svoje bake i djedove? Otvarate li svoje srce sjećanju koje nam daruju djedovi i bake? Bake i djedovi su mudrost obitelji, oni su mudrost naroda. A narod koji ne sluša svoje djedove i bake je narod koji umire! Slušajte svoje bake i djedove!”

Šimun je, dakle, kao čuvar mudrosti koja se temelji na proživljenom i postaje pamćenje, odnosno sposobnost učenja iz prošlosti za unaprjeđenje sadašnjosti.

Treći detalj: Šimunove oči.

Šimunove jednostavne oči vide povrh stvarnosti: „Ta vidješe oči moje spasenje tvoje“ (Lk 2,30). Dok su svi u hramu vidjeli dijete, Šimun je vidio spasenje.

Kako bismo imali ispravan pogled na sve oko sebe, na život, potrebno je, poput Šimuna, znati vidjeti Božju milost namijenjenu svima nama, u svemu. Bog je sve stvorio iz ljubavi prema nama.

Ponovno se obraćajući posvećenim osobama, 1. veljače 2020., Papa kaže: „Šimun je bio u bliskoj vezi s Duhom Svetim, s Božjom ljubavlju“. – Poput Šimuna, Sveti Otac zaključuje – Posvećeni život, ako ostaje postojan u ljubavi Gospodnjoj, vidi ljepotu.

Šimunove jednostavne oči jesu uskrsne oči koje već u smrti vide uskrsnuće, vide svjetlo u tami, u suzama vide radost, samoostvarenje u darivanju života. Tko ima oči poput Šimuna, kaže Papa ponovno se obraćajući posvećenim osobama, “vidi da siromaštvo nije golemi napor, nego veća sloboda, (…). Vidi da čistoća nije stroga sterilnost, nego hod u ljubavi bez posjedovanja. Vidi da poslušnost nije stega, nego pobjeda nad vlastitom anarhijom u Isusovom stilu.”

Jednostavnost Šimunovih očiju nam tada omogućuje da prepoznamo Isusovu prisutnost u svakom bližnjemu i čini nas spremnima služiti mu.

Šimun vidi malog, poniznog Isusa koji je došao služiti, a ne da bude služen, i koji sebe naziva slugom. On kaže: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!” (r. 29). Papa stoga zaključuje da se onaj koji zadrži svoj pogled na Isusu, poput Šimuna, uči živjeti kako bi služio, pri čemu služiti Isusu znači slijediti ga: Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj (Iv 12,26).

No onaj koji želi slijediti Isusa, zaključuje Papa, mora „u svijet donositi Isusov pogled, pogled suosjećanja, pogled koji traži one koji su daleko; pogled koji ne osuđuje, već hrabri, oslobađa, tješi; pogled suosjećanja. To je ponavljajući redak u Evanđelju u kojem se, više puta govoreći o Isusu, kaže: “sažali se”. To je Isusovo spuštanje prema svakome od nas.“

Tada ćemo i mi moći reći:„Ta vidješe oči moje spasenje tvoje.ˮ

„Šimunove su oči vidjele spasenje jer su ga iščekivale (usp. r. 25). Bile su to oči koje su čekale, oči pune nade. One su tražile svjetlo, a zatim vidjele svjetlost naroda (usp. r. 32). Bile su to stare oči u kojima je plamtio sjaj nade.“

Lako je izgubiti nadu: koliko se toga odvija suprotno onome što bismo željeli, tako Papa, na primjer, misli, na pad zvanja… „I dalje vreba napast svjetovnog pogleda koji zatire nadu. No, pogledajmo Evanđelje i vidimo Šimuna i Anu: bili su stari, sami, a ipak nisu izgubili nadu jer su bili u dodiru s Gospodinom. U tome je tajna: nikada se ne udaljiti od Gospodina, izvora nade. Postajemo slijepi ako ne gledamo Gospodina svaki dan, ako mu se ne klanjamo. U tome je tajna: nikada se ne udaljiti od Gospodina, koji je izvor nade. Postajemo slijepi ako ne gledamo Gospodina svaki dan, ako mu se ne klanjamo“ (idem).

Ako gledamo u Njegove oči, i naše će oči vidjeti spasenje, baš kao i one Šimunove.

Foto: I. Grbić

Međunarodni znanstveni skup o temi „Kult sv. Šime u prostoru i vremenu“ održava se u četvrtak, 10. listopada, u dvorani Kneževe palače u Zadru.

Organizatori simpozija su: Sveučilište u Zadru, Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru, Papinski odbor za povijesne znanosti u Rimu i Svetište sv. Šime u Zadru. To je prvi put u životu Zadarske nadbiskupije i u javnom životu grada Zadra da se na tako visokoj razini održava veliki interdisciplinarni stručni skup o sv. Šimi, proroku iz Jeruzalema koji je na svojim rukama držao dijete Isusa i u njemu prepoznao Mesiju, kada su ga Marija i Josip, četrdeseti dan od Isusovog rođenja, došli prikazati u hram.

Skup okuplja stručne predavače iz Hrvatske i inozemstva koji će u svojim izlaganjima sveobuhvatno, znanstveno sagledati i valorizirati teološki, duhovni, biblijski, crkveni, kulturni, hodočasnički, moralno – teološki aspekt u razmatranju osobnosti i čašćenja sv. Šime te aktualizirati poruku njegovog života kao primjer za nasljedovanje vjernika u svakom vremenu.

„Na sjednici Stručnog vijeća Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru 2023. godine, na inicijativu Sveučilišta u Zadru i tog Odjela, a zahvaljujući našoj dobroj povezanosti s tijelima u Rimu, osobito s Papinskim odborom za povijesne znanosti, htjeli smo dati važnost kultu sv. Šimuna pravednika čije se neraspadnuto tijelo, relikvija, već osam stoljeća čuva u Zadru.

Dr. Pierantonio Piatti je tajnik Papinskog odbora za povijene znanosti, naš veliki prijatelj. S njima smo već ostvarili dobru suradnju proteklih godina, osobito povodom 10. obljetnice Teološko – katehetskog odjela, kad smo organizirali skup o ulozi Crkve u obrazovanju. Njegovim gostovanjem htjeli smo ‘pogurati’, dodatno promaknuti kult i čašćenje sv. Šimuna.

I dr. Anna Jouravel iz Freiburga rado je prihvatila sudjelovati, ona se bavi bizantskim temama. Postoje spisi jednog biskupa iz Novgoroda u kojima je opisan i njegov pohod tijelu sv. Šimuna u Carigradu 1200. godine. Na simpoziju će biti vrlo vrijednih podataka i novih spoznaja“, najavljujući Simpozij rekao je dr. sc. Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru.

„Namjera ovog skupa je staviti naglasak na teološku znanost i što se u tom smislu može reći o sv. Šimunu iz različitih motrišta. Stoga će se predstaviti biblijski pogled na proroka Šimuna i njegov kult, zatim katehetski pogled, što je vrlo važno i dosad rijetko istraženo o sv. Šimunu u spisima crkvenih otaca, i to će biti vrijedan doprinos skupa. Na simpoziju će se govoriti i o načinu na koji su Zadrani slavili i častili Šimunovo tijelo, o prijenosu tijela u crkvu sv. Stjepana koja se sad zove crkva sv. Šime, otkad je u nju preneseno svečevo tijelo iz zadarske crkve Marije velike, gdje se tijelo prvotno nalazilo.

Velika nam je radost i čast da će na skupu sudjelovati i mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u RH koji će govoriti o sv. Šimunu u misli i govorima pape Franje.

Ni papi Franji nije promaknulo u nekoliko prigoda istaknuti lik sv. Šime. Tim izlaganjem dodatno ističemo namjeru ovog skupa, vratiti u svijest široj kršćanskoj zajednici da je sv. Šimun svetac cijele Crkve, da je vrlo važan i iz ekumenskog aspekta, jer ga jednako slave i časte Katolička i Pravoslavna Crkva“, istaknuo je dr. Dundović.

Jedan od najboljih poznavatelja škrinje sv. Šime i njene ikonografije, dr. Nikola Jakšić će predstaviti studijski prikaz što se sve može iščitati iz škrinje u kontekstu njenog nastajanja i povijesnog značenja. Škrinja sv. Šime je najvrijednije zlatarsko djelo hrvatske srednjovjekovne umjetnosti i dragocjena umjetnina u svjetskim razmjerima, koju je 1380. godine, kao zavjetni dar, dala izraditi hrvatsko – ugarska kraljica Elizabeta Kotromanić.

„Sv. Šimun je držao dijete Isusa u rukama i tada je izrekao predivan Himan ‘Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru. Ta vidješe oči moje spasenje tvoje’, što cijela Crkva moli svaku večer u Povečerju molitve Časoslova.

Kult sv. Šimuna može biti okosnica mnogih lijepih budućih događaja. Imamo milost i sreću da čuvamo njegovo neraspadnuto tijelo u našem gradu Zadru, da se već generacije Zadrana molitvama, zavjetima, zahvalama i pohađanjem njegove relikvije diče i časte svečevo tijelo.

Ovaj simpozij će pokazati kako su to kroz povijesni kontekst činili brojni ljudi s cijelog europskog kontinenta koji su dolazili na hodočašća u Zadar, na svom putu prema Jeruzalemu. Sv. Šimun zaista može biti znak i poticaj cijeloj Crkvi, na ponos Hrvatskoj i svijetu“, poručio je dr. Dundović.

Istaknuo je da je taj skup lijep i kvalitetan događaj za grad Zadar, a po porukama koje će biti poslane i za širu zajednicu, osobito za znanstvenu zajednicu. Izrazio je radost što će javnosti moći predstaviti rezultate istraživanja predavača.

Predavači i nazivi 14 izlaganja na skupu

Na simpoziju će se održati 14 izlaganja: Svetište sv. Šime u religijsko – geografskom kontekstu (prof. dr. sc. Josip Faričić, Sveučilište u Zadru); Profil sv. Šimuna u pogledu pape Franje (mons. dr. sc. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u RH); Sveti Šimun – ikona kršćanske duhovnosti (mons. mr. sc. Milan Zgrablić, zadarski nadbiskup); Škrinja sv. Šime: gonetanje ikonografskog programa (prof. emer. dr. sc. Nikola Jakšić, Sveučilište u Zadru); Hodočasnici u Svetu Zemlju i pobožnost prema sv. Šimunu u Zadru (dr. sc. Krešimir Kužić, pukovnik HV-a u mirovini); Pravednik s proročkom službom. Lik svetog Šimuna u misli svetih otaca (prof. dr. sc. Ivan Bodrožić, KBF Sveučilišta u Splitu); Kršćanska mistika između Istoka i Zapada (dr. sc. Pierantonio Piatti, Papinska akademija za povijesne znanosti, Rim); Relikvija sv. Šime u Carigradu. Svjedočanstvo iz 13. stoljeća Novgorodskog hodočasničkog računa (dr. sc. Anna Jouravel, Sveučilište u Freiburgu), O kultu sv. Šimuna u Zadru (izv. prof. dr. sc. Ana Mišković, Sveučilište u Zadru); Translatio Sancti Simeoni i izbor čuvara svetišta sv. Šimuna u Zadru u 17. stoljeću (izv. prof. dr. sc. Zdenko Dundović, Sveučilište u Zadru), Šimun – pneumatološka perspektiva ispunjenja ljudske čežnje (Lk 2, 25-35) (izv. prof. dr. sc. Arek Krasicki i izv. prof. dr. sc. Elvis Ražov); Katehetski pristup blagu škrinje sv. Šimuna Pravednika (doc. dr. sc. Marijana Mohorić, Sveučilište u Zadru); Moralno – teološka i vjerska reafirmacija Svetišta života (doc. dr. sc. Damir Šehić, Sveučilište u Zadru) i Mogućnosti turističke valorizacije sakralne baštine Zadra (izv. prof. dr. sc. Božena Krce Miočić i izv. prof. dr. sc. Tomislav Klarin, Sveučilište u Zadru).

Ines Grbić

O temi „Odgoj u vjeri pred novim antropološkim i društvenim paradigmama“ izlagao je prof. dr. sc. Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog Sveučilišta u Zagrebu, na 48. katehetskom danu Zadarske nadbiskupije u subotu, 31. kolovoza, u dvorani Katoličke osnovne škole ‘Ivo Mašina’ u Zadru.

Promišljajući tu temu teološki i duhovno, dr. Tanjić je podsjetio na misao pape Franje koji je na susretu s članovima Rimske kurije, 2019. g., rekao da „vrijeme u kojem se nalazimo nije vrijeme epohe promjena, nego promjene epohe“. Termini „epohalna promjena“ i „promjena epohe“ nemaju isto značenje, a osobito su povezane s Crkvom u Europi i na Zapadu. U kontekstu vjeroučitelja, npr., to se ogleda i u tome da promjene nisu više linearne, na način da se vjera generacijski prenosi s roditelja na djecu.

„Promjene kojima je nekad trebalo desetljeće, sada se događaju u jednoj godini. Svijet u kojem smo živjeli nestaje, a ne znamo što novo dolazi i kako bismo na to odgovorili. Neki ovo naše vrijeme uspoređuju s raspadom Rimskog Carstva koje je trajalo dugo, stoljećima i onda je došlo novo razdoblje. Događaju se izbori koji brzo mijenjaju način života, odnose, komunikaciju, oblikovanje misli te shvaćanje i življenje vjere i znanosti“, rekao je dr. Tanjić, citirajući papu Franju: „Često se događa da se živjeti promjene ograničava na oblačenje novog ruha, zatim se ostaje u stvarnosti kao prije, a stvarnost je zapravo promjenjiva“.

U apostolskoj konstituciji ‘Veritatis gaudium’ (VG) koja je upućena visokim crkvenim učilištima, Papa uz ‘promjenu epohe’ veže i pojmove antropološka kriza i socio – okolišna kriza. „Svjedočimo društvenom lomu koji nas gotovo prisiljava da tražimo promjenu u razumijevanju globalnog razvoja i drugačije definiranje napretka i inovacija. Papa kaže da nemamo nužnu kulturu koja bi nam pomogla suočiti se s ovom krizom, ali nemamo ni vodstvo koje bi nam pokazalo putove kojima trebamo ići u ovoj promjeni epoha. Nekada kao da svi lutamo. Cilj konstitucije VG-a je pomoći crkvenim učilištima u oblikovanju nove kulture i novog vodstva, koji će biti sposobni zalagati se, razumjeti te promjene i utjecati na njih u kršćanskom duhu“, potaknuo je dr. Tanjić.

Papa Franjo upozorava da se ne treba zanositi razmišljanjem da Crkva na sve izazove promjene epoha može odgovoriti na isti način kao do sada. „To ne znači da je to zabacivanje nauka. Nije isto djelovati u 21. st., u odnosu na prošla stoljeća“, upozorio je dr. Tanjić. Ukazao je i na drugačiji društveno – povijesni razvoj uslijed različitih političkih okolnosti u Europi u 20. stoljeću. U Hrvatskoj je bio komunizam, mnoge stvarnosti nisu mogle djelovati, došli su tranzicija, demokracija, a zapadne zemlje imale se potpuno drugačiji razvoj.

„Kronološki, živimo u istom vremenu, ali ne živimo isti kairos. Zapad se razvijao u miru, a komunističke zemlje u siromaštvu, komunizmu, ideologiji jednoumlja, potrebi rada u Njemačkoj, ekonomskoj tranziciji“, rekao je dr. Tanjić. Uz to, generalno, „ne živimo više u vremenu kršćanske kulture, dakle, u vremenu u kojem se društveni procesi, norme, umjetnost, kultura, vrednote, oblikuju na temelju vjere i kršćanske poruke. Papa Franjo ističe da nismo više u poretku kršćanske kulture gdje vjera, osobito Europe i većeg dijela Zapada, više ne tvori pretpostavku zajedničkog života. Štoviše, često je negirana, izrugivana marginalizirana, ismijavana. U toj stvarnosti živimo“, upozorio je predavač.

„Od prosvjetiteljstva naovamo, kulturu ne oblikuju jedino kršćani i kršćani nisu najvažniji“, rekao je dr. Tanjić, bez obzira na „sve što su kršćani i Crkva kroz 2000 godina, u povijesti i stvaranju, služenju Evanđelju, nemjerljivo doprinijeli oblikovanju vizije čovjeka i društva, a koje se sada mijenja pred našim očima“.

Antropološki lom od 1968. g., kada Crkva i društvo više ne dijele vrednote utemeljene na naravnom zakonu i moralu

Temu izlaganja dr. Tanjić je razmatrao i u kontekstu razmišljanja francuskog znanstvenika Olivera Roya, autora knjige ‘Je li Europa još uvijek kršćanska?’, koja je prevedena i na hrvatski.

„Dogodio se antropološki lom. Roy kaže da polazimo od teze da se Europa i danas shvaća kao kršćanski kontinent, ali moramo biti svjesni da je proces sekularizacije doveo do duboke dekristijanizacije. Roy ističe revolucionarnu 1968. godinu i kaže da su 1960.-te godine bile ključne, usporedive s godinama koje su slijedile nakon objave Lutherovih 95 teza iz 1517. godine. Roy kaže kako učimo o povijesnoj važnosti 1517. g. i koliko je Lutherova reformacija promijenila Crkvu, Europu i svijet, a nismo svjesni koliko su godine u kojima živimo promijenile svijet“, rekao je dr. Tanjić.

Na Zapadu se 1968. g. dogodila pobuna studenata, mladih generacija protiv dotadašnjeg načina života, razmišljanja i djelovanja. U Crkvi se objavila enciklika ‘Humanae Vitae’ sv. Pavla VI. i to sve je dovelo do antropološkog loma. On se očituje u dubokoj podjeli, u potpunom razdvajanju društvene vrednote i vrednote kršćanstva koje su do tada, bez obzira na sukobe, povezivale Crkvu i zapadno društvo“, istaknuo je dr. Tanjić.

„U procesu sekularizacije do 1960.-ih godina postojale su sekularizirane kršćanske vrednote. Dakle, sve vrednote su se temeljile na onome što smo nazivali naravni zakon i  moral. Premda smo imali razlike koje su nas razdvajale, imali smo i puno toga što nas je spajalo. Ali, od 1968. g. to više nije slučaj. Ono što nas je spajalo, postaje točka razdora“, upozorio je dr. Tanjić, citirajući Roya: „Nove vrijednosti, temeljene na individualizmu, slobodi i valorizaciji žudnje više nisu kršćanske sekularizirane vrednote. Osobna sloboda je važnija od svih transcendentalnih normi, nema više zajedničkog naravnog morala“.

„Kad više nemamo zajedničku osnovu, onda se sve vraća kroz eksplicitne norme, pravne i moralne. Kad nešto moraš normirati, to znači da i ne razumiješ. Nešto moraš normirati da bi to mogao opsluživati, bez obzira razumiješ li to ili ne“, rekao je dr. Tanjić, koji smatra i da „previše pravnika govori o krizi i u Crkvi“.

„Mislimo da će pravo riješiti probleme vjere. Pravo samo detektira da se nalazimo u puno problema. Moramo poštivati pravne norme. Ali, kad pravo zamijeni moral i etiku, znači da smo izgubili zajednički nazivnik. Prije se znalo etički i moralno da dijelimo nešto zajedničko. Nije nam trebala pravna norma. Vidi se to i u školi, svaka sitnica mora se pravno provjeravati“, rekao je dr. Tanjić.

Roy kaže: „Prava dekristijanizacija nije vezana uz činjenicu napuštanja vjerske prakse, da li i koliko ljudi ide na misu ili ne. Nego je posljedica potpuno nove antropologije koja je usredotočena na želju pojedinca kao vrhovnu normu“.

„Ja želim, ja hoću, ja imam pravo – to je suprotnost kršćanskoj praksi. To je drugi kontekst slobode i odgovornosti, istine i slobode, objektivne moralne norme. Roy kaže, „I dalje se većina građana smatra kršćanima, ali to više nema nikakve veze s unutarnjom vjerom“. Mi vidimo da neki ljudi kažu da su kršćani, a sasvim ignoriraju kršćanske norme“, upozorio je dr. Tanjić. Podsjetio je da je i Benedikt XVI. u apostolskom pismu ‘Porta fidei’ najavljujući Godinu vjere 2012. g., rekao da je „u prošlosti bilo moguće prepoznati jedinstvenu kulturnu matricu koja je naširoko prihvaćana i podsjeća na sadržaj vjere i njene vrijednosti“. No danas, uslijed duboke krize vjere kojom su pogođeni mnogi, to više nije tako, jedinstvena kulturna matrica više ne obuhvaća veliko područje društva.

Pojam ‘kršćanske sekularizirane vrednote’ znači da je „sve do sredine 20. st. dominantna kultura bila ona sekulariziranog kršćanstva. Čak su i protivnici Crkve, masoni, komunisti, imali isto antropološko poimanje čovjeka i obitelji kao ono koje je propovijedala Crkva.

Sukob nije bio oko temeljnih osobnih i društvenih vrednota. U tome smo se slagali. Roy kaže da su većina socijalističkih  ministara u Francuskoj početkom 20. st. bili bivši bogoslovi i sjemeništarci. Kad su oni pisali pismo što treba raditi u obrazovanju, da čitate to pismo i ne znate tko ga je pisao, rekli biste da ga je pisao biskup: vrednota, obitelj, zajednica, djeca, roditelji, obrazovanje. Koriste sve iste riječi. Negdje su bili zabranjeni homoseksualni brakovi, pobačaj, razvod. Mi smo se slagali oko temeljnih vrednota, a sukob je bio oko kontrole procesa i tumačenja temeljnih vrednota, oko razumijevanja njihove istine. Sukob nije bio oko sâmih vrednota, nego oko dvije temeljne točke: mjesto i uloga Crkve u društvu i njen odnos s državom – to je pitanje moderniteta i pitanje i uloga Učiteljstva“, istaknuo je dr. Tanjić.

U teološkom smislu, temeljni sukob je bio gdje je izvor tih vrednota. Za kršćanstvo su to Objava i Učiteljstvo, tradicija. Društvo, pa i politički subjekti, rekli su da je to naravno pravo i volja naroda. „U Crkvi zadnju riječ ima Učiteljstvo, u državi parlament i vlade. Dijelili smo temeljne vrednote, ali različito smo ih tumačili. I marksizam je htio napraviti reformu društva, zato se kaže da je marksizam židovsko – kršćanska hereza koja je pokušala stvoriti novi svijet, novo društvo. Crkva se suočavala s državom oko toga tko će imati utjecaj na školu, odgoj i javni moral, ali smo se oko većine stvari slagali. No, država nije htjela da Crkva određuje niti prihvaća njeno mišljenje“, rekao je dr. Tanjić.

Ideje koje su bile suprotstavljene sada idu zajedno i kršćanska antropologija je najveća smetnja

„To se mijenja 1960.-ih godina. Roy kaže da se i u Crkvi dogodila vrsta auto-sekularizacije. Crkva se pita kako ići ususret modernom sekulariziranom društvu. Mi često u našem djelovanju pretpostavljamo to društvo do 1968. g., kad su se Crkva i društvo slagali oko temeljnih vrijednosti u društvu. A toga vremena više nema. Pretpostavljamo da imamo zajednički nazivnik. A nema ga. Toga moramo biti svjesni. Od 1968. je kontinuirana revolucija koja se okretala u pravne i društvene norme. I one postaju temelj modernog društva“, poručio je dr. Tanjić. Nema više zajedničkih vrednota, bez obzira na katehezu i pastoral religiozno smo nepismeni i Crkva želi izaći iz toga. Ali, društvo ne želi ići ususret Crkvi, upozorio je dr. Tanjić.

U trenutku kad se čini da su Crkva i društvo našli zajednički jezik, i po porukama s Drugog vatikanskog koncila, dolazi do ogromnih promjena koje su se pretvorile u pravne norme. „To znači da je revolucija 1960.-ih godina donijela nove moralne norme jer je raskinula s prethodno dominantnom kulturom te je potrebno stvarati nova pravila. Potpuno je drugačije vrednovanje ljudske slobode. U društvu se želi uvijek više uživati, da bude više, bolje. I spajaju se tri tendencije koje se činilo da nikad nisu mogle ići zajedno: neomarksizam, neoliberalizam i neolibertijanizam. Neke ideje koje su bile suprotstavljene, sada idu zajedno i kršćanska antropologija je najveća smetnja“, poručio je dr. Tanjić.

Sa stajališta liberalizma, društvo ne izvire iz naravi zajedničke bîti čovjeka, nego iz egoističnog interesa međusobno konkurentskih atoma. Sve što nije u skladu s dominantom vizijom, negativno je određeno. Iz neolibertijanske perspektive, poveznice s erosom ne proizlaze samo iz obiteljske zajednice muškarca i žene.

„Ivan Pavao II. I Benedikt XVI. govorili su o vrednotama o kojima se ne pregovara.  Strategija Crkve bila je usmjerena ili jest u pravcu da se pokaže da se radi o naravnom pravu, što je podržano svjetlom vjere i razuma.

Ali, moderna kultura ne drži ništa do naravnog prava. Čini se da i sve manje kršćana svjedoči te stavove. Pojedini politički pokreti koje nazivamo populističkima, nacionalističkima, brane kršćanski duh Europe, ali bez vjere. Političku poziciju ne zanima vjera u svom stvarnom značenju, nego kulturni simboli. Kršćanski identitet koristi se kao razgraničenje u odnosu na islam, ali nikog ne zanimaju stvarne vrednote. Ni desne stranke neće zastupati kršćanske vrednote. Crkvu se promatra kao kulturološki ‘marker’ u različitosti, u odnosu na islam“, opisao je dr. Tanjić aktualni kontekst odnosa Crkve i društva.

U Crkvi su se iskristalizirala tri različita pristupa toj tematici, rekao je predavač.  Prvo je pristup pojačane političke borbe, da se opet nađu političke silnice koje bi nametnule određenu normu u pravnu i zakonsku regulativu. „Ako nismo u stanju uvjeriti ljude, onda treba učiniti sve da se djeluje na zakon. Problem je da se djelovanje Crkve onda više ne shvaća kao savjest društva, nego kao policajac društva. A to se Crkvi ne smije dogoditi. Ljudi ne vole duhovne policajce. Jedno je biti savjest društva, a jedno je biti policajac. Moramo paziti da se ne pretvorimo u to“, upozorio je dr. Tanjić, rekavši da je za Crkvu koja se poziva na transcendentalne vrednote sve teže naći političke posrednike i zagovornike toga stava. To je pitanje i kako djeluju katolici u politici, demokršćanske stranke.

Drugi pristup je tzv. Benediktova opcija, naziv se odnosi na jednog američkog autora. Prema tom stavu, kršćani su manjina, žive u poganskom svijetu, kao što je bio sv. Benedikt u 6. stoljeću. Treba djelovati poput njega, odvojiti se od takvog svijeta u mentalnom i duhovnom smislu, čekajući da nam Gospodin pokaže novi put. Moramo stvarati oaze u kojima ćemo djelovati.

Dr. Tanjić smatra da nas papa Franjo poziva na treću opciju. „Svaka opcija ima svoju vrijednost. Nemojmo biti monolitni, jedna ili druga opcija. Ne dopustimo da ijedna opcija nadvlada. Po mom mišljenju, to je zadaća Učiteljstva – dopustiti da budu prisutne silnice, ali da se nijedna opcija ne postavi ekskluzivno da ona jedina zna koje je najbolje rješenje. U Crkvi su različite silnice, ali nijedna od opcija ne smije prevladati, nijedna ne može do kraja iscrpiti snagu Evanđelja niti može za sebe zadržati ekskluzivnost poslanja Crkve“, poručio je dr. Tanjić, rekavši da je to pitanje evangelizacije i misijskog, duhovnog poslanja vjernika u Crkvi.

„Papa Franjo kaže da treba dati prednost evanđeoskoj kulturi, pa i po cijenu napuštanja rimske, zapadne europske kulture. Ako se ona odvojila od Evanđelja, onda mi moramo stvarati evanđeosku kulturu, pa i po cijenu akulturacije. Jer kultura više nije kršćanska. Crkva i vjera moraju obnoviti onkraj određene kulture, ne smiju se dati njome zarobiti“, poručio je dr. Tanjić u duhu poticaja pape Franje.

Važni su sloboda, ne širiti strah i osobna vjera

Rektor Tanjić smatra neopravdanim kad se kaže da je papa Franjo napustio pozicije vrednota oko kojih se ne može pregovarati: brak, eutanazija, pobačaj. „Papa Franjo je tu jasan. Ali on smatra da se cijeloj problematici antropologije i društva koja uključuje i pitanje socijalne pravde, siromaštva, napretka, raspodjele dobara, migracija, svega što su njegovi prethodnici nazivali integralnim razvojem, iz perspektive kršćanske vjere treba dati druge naglaske koji ne potiru dosadašnje djelovanje Crkve, nego u legitimnom razvoju i pod vodstvom Duha Svetoga, iznova pred nas stavljaju snagu novosti Evanđelja za današnjeg čovjeka. Ne smijemo se dati zarobiti starim formama“, poručio je dr. Tanjić.

Pritom se papa Franjo poziva na misao sv. kardinala John Henry Newmana da se „na zemlji život mijenja, a savršenost je rezultat mnogih promjena“.

Zato Papa kaže, ne traži se promjena radi promjene, da se povodimo za nekom modom, nego uvjerenje da su razvoj i rast karakteristične za zemaljski, ljudski život. U središtu svega je Božja postojanost. Za Newmana je promjena bila obraćenje, nutarnja preobrazba. Mi smo svi iznova pozvani na duhovno antropološko obraćenje.  Zato Papa kaže, treba imati krepost razlučivanja.

Treba razlučivati svjedočenjem za istinu, biti ustrajan, postojan u vjeri, unatoč svih protivština, ali s puno ljubavi i traženja u drugome slike Božje. Ne gledati u drugome neprijatelja, iako nas napada. Nego, pozvani smo navijestiti Krista raspetoga i uskrsloga. To Papa naziva novi humanizam. To je Crkva koja zna prepoznati djelovanje Gospodina u svijetu, kulturi, u svakodnevnom životu ljudi zna prepoznati njihove muke i zna im posvjedočiti“, poručio je dr. Tanjić.

Iz perspektive odgoja u vjeri, predavač je potaknuo da ne zaboravimo da je vjera dar, rekavši: „To nas uvodi u dimenziju susreta s Bogom. Vjera nije plod bilo koje naše strategije i djelovanja, osobnog i zajedničkog djelovanja, napora. Vjera je prije svega dar Božje ljubavi koja se prepoznaje u dobroti Božje namjere s čovjekom  i čovječanstvom“.

Upozorio je da se ljudi danas puno boje, strahuju od puno toga. „Mi moramo biti ljudi nade koji će reći: Bog djeluje, nije ostavio čovječanstvo. Izmiče logici nužnosti, uvjetovanosti i korisnosti. Vjera nije uvjetovan odgovor, može ga se otkriti. Darovanost nam govori o slobodi.

Mladima treba reći: ‘Jeste slobodni, ali sloboda nosi odgovornost’. Pokazati im drugačije viđenje slobode. Vjera svjedoči susretu dviju sloboda, Božje i ljudske, koja jedna drugu ničim ne uvjetuje. To je jedna od temeljnih kategorija za razumijevanje vjere. Ne smijemo odustati od pojma slobode. Time je kršćanstvo postalo snažno. Ne smijemo biti ljudi koji šire strah“, upozorio je dr. Tanjić.

U tom kontekstu, podsjetio je na prispodobu o talentima, rekavši da je onaj tko je dobio jedan talent, a nije ga umnožio, bio blokiran strahom, pitao se što će biti ako učini pogrešan korak. „Nekad se mora pogriješiti, ne smije te strah blokirati u djelovanju, župi, Crkvi. Moramo tražiti nove putove. Sloboda je temeljna za razumijevanje vjere. Krist nas je za slobodu oslobodio. Jedino ljudska sloboda može prihvatiti Božju slobodu. Prostor slobode rađa se u vjeri. To moramo imati u svim našim strategijama i djelovanju“, ohrabrio je dr. Tanjić.

Uz važnost slobode i da se ne širi strah, predavač je istaknuo i važnost osobne vjere. „Bez obzira na društvene strategije, mora biti sve više ljudi koji vjeruju osobno. Nitko ne može vjerovati u naše ime. Ako nema osobne vjere, ako se osobna vjera ne raste i razvija, ruši se društvena kultura. Isus  kaže, ‘Vjera te tvoja spasila’. Tvoja, ne nečija druga“, poručio je dr. Tanjić.

Predavač je zahvalio vjeroučiteljima na svemu što čine, poručivši im: „Vi činite Crkvu živom u njenom temeljnom poslanju. Nemojte odustati u suočavanju s problemima. Bez obzira na poteškoće u katoličkom obrazovanju i školstvu, katoličke škole su najbolje što Crkva može dati i ponuditi u razvoju i djelovanju u društvu i zajednici. Tu stvarno treba duhovno i materijalno ulagati. Tu su s nama djeca, obitelji, mi s njima razgovaramo, dijelimo njihove strahove, nade, radosti, usmjeravamo. Odatle niču ljudi koji su iznutra obnavljali i oživljavali Crkvu i njeno poslanje. Hvala na onome što činite i ustrajte u tome“, poručio je rektor Željko Tanjić vjeroučiteljima.

Umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić održao je izlaganje o temi ‘Europo, pronađi sebe i oživi svoje korijene!’.

Prigodna riječ don Gašpara Dodića, predstojnika Katehetskog ureda

Pozdravni govor na početku Katehetskog dana uputio je don Gašpar Dodić, predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije. Don Gašpar je podsjetio na misao Benedikta XVI. koji je na konferenciji Rimske biskupije 2007. istaknuo: „Svakodnevno iskustvo nam govori da odgoj u vjeri danas nije lagan pothvat. Danas se čini da svaki obrazovni posao postaje sve teži i nesigurniji. Govori se o velikoj ‘odgojnoj krizi’, o sve većoj poteškoći u prenošenju temeljnih vrijednosti egzistencije i ispravnog ponašanja na nove generacije, poteškoći koja uključuje i školu i obitelj, a moglo bi se reći i svaki drugi organizam koji ima obrazovne svrhe”.

Don Gašpar je rekao da se povećao razmak između generacija zbog ubrzanih promjena i novosti u jezicima koje nameće svijet Interneta. „Ono što su roditelji i odgojitelji predlagali svojim radom i odgojem u želji da čine dobro djeci, sada je u opasnosti da se raspline i nestane u svijetu ‘mreže’ u kojoj se njihova djeca uvelike kreću, često bez dovoljno opreza i razboritosti. Dok se ‘globalno selo’ mladih ljudi sve više standardizira prema planetarnim modelima, čini se da tradicionalni identiteti, ukorijenjeni u povijesti plemenitih navika i običaja-uljudbe i kulture, postaju relativizirani i gube interes u njihovim očima.

Tako i u pastoralnom djelovanju ponekad imamo osjećaj kao da odgovaramo na pitanja koja nitko ne postavlja ili postavljamo pitanja koja više nikoga ne zanimaju. Stvarnost svijeta bez Boga možda je samo plod toga “Boga bez svijeta”, koji se takvim čini mnogima kojima bismo ga željeli predložiti, koji govore već jezikom posve drugačijim od našeg. Ljubav prema djeci, koja nas potiče da im prenesemo najljepše što imamo, ranjena je poteškoćama u pronalaženju pravog načina da se to dogodi“, rekao je don Gašpar, upozorivši da su nove generacije obilježene „namjerom ideoloških sigurnosti i samoćom stvorenom virtualnim odnosima“.

„Ponekad moramo više otkriti cvijet koji cvjeta u pukotini asfalta, djelić radosti utkan u tešku svakodnevicu, tračak svjetla u oblacima. Čak i bol, kao što se događa u Psalmima, može postati poezija, pjesma, oslobođenje i možda je to najuzvišenija i najintenzivnija pjesma molitva“, potaknuo je don Gašpar.

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić zahvalio je predavačima i vjeroučiteljima na djelovanju, u suočavanju s velikim izazovima kulture i antropologije, poželjevši da budemo autentični prenositelji evanđelja Isusa Krista. Zahvalio je vjeroučiteljima na trudu, radu i nastojanju da šire Radosnu vijest te donose radost spasenja. Svima je poželio blagoslovljenu novu školsku godinu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Glazbenik i skladatelj Paul Fey iz Leipziga izveo je orguljaški koncert u katedrali sv. Stošije u Zadru u petak, 9. kolovoza. Nakon prošlogodišnjeg nastupa u zadarskoj prvostolnici, bilo je to drugo gostovanje toga renomiranog glazbenika u katedrali sv. Stošije.

Za orguljama u zadarskoj katedrali koje su treće katedrale po veličini i kvaliteti u Hrvatskoj, Fey je izveo sljedećih sedam skladbi: Johann Sebastian Bach – Preludij i Fuga u d-molu BWV 554, Johann Kuhnau – Biblijska sonata I. ‘Bitka Davida i Golijata’, Paul Fey – Arija ‘Jesi li pokraj mene’ iz opere ‘Diomedes’, Felix Mendelssohn Bartholdy – ‘Teme i varijacije u D-duru’ te tri skladbe orguljaša Paula Feya – Orguljaška sonata II (novo djelo), Arija II i Improvizacija na temu ‘Blagoslov puka’.

„Radostan sam što sam došao u Zadar da s publikom mogu podijeliti glazbu koju izvodim. Imam i svoj You tube kanal na kojem sam aktivan i na kojem je dosta snimki mojih koncerata i skladbi koje izvodim. Za repertoar u Zadru izabrao sam klasična djela Bacha. Dolazim iz Leipziga, zato on mora biti. Zatim, djelo koje je nastalo prije Bacha, suvremenu glazbu i moju skladbu koju sam napisao baš za nastup u Zadru, to je premijera moje orguljaške sonate. Poznajem orgulje u Zadru od prošle godine i mislim da je prikladno da orgulje u tako lijepoj katedrali imaju djelo koje je za njih napisano“, rekao je Fey, kojega u glazbenom stvaralaštvu vodi želja da može povezati ljude i prenositi osjećaje. Pohvalio je ljepotu i kvalitetu zadarskih orgulja koje su izrađene u radionici Wolfganga Eisenbartha, najpoznatijeg europskog graditelja orgulja u Passau, rekavši da su „orgulje jako lijepi instrument na kojem se mogu svirati sva djela, od romantizma do baroka“.

Orguljaš Fey je rekao i da je osobiti osjećaj nastupati u katedrali jer je katedrala sjedište biskupa, osobiti Božji hram, Božji dom. „To je sasvim drugačije od izvođenja koncerta u nekoj glazbenoj dvorani gdje se izvodi suvremena glazba. U katedrali, crkvi treba misliti i na činjenicu da je to sakralni prostor u kojem se služe mise“, rekao je Fey, u zahvalnosti zadarskoj publici na prijemu.

Paul Fey rođen je 1998. u gradiću u blizini Leipziga u Njemačkoj. Glazbeno je obrazovan još od vrtićke dobi, pohađao je rano glazbeno obrazovanje. U prvom razredu osnovne škole počeo je učiti klasičnu gitaru, a u drugom razredu klavir.  S 15 godina počeo je vježbati orgulje u mjesnoj crkvi po nekoliko sati dnevno. Pohađao je redovni studij orgulja i duhovne glazbe na specijalističkom sveučilištu u Halleu (Saale). Studirao je kod A. F. Kippinga i Stefana Kießlinga, nekadašnjeg orguljaša crkve sv. Tome u Leipzigu, gdje je sada Fey jedan od orguljaša i gdje radi s tamošnjim zborovima.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Četvrta međunarodna likovna kolonija ‘Zmajević’ održana je u Nadbiskupskom sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru od subote, 29. svibnja do nedjelje, 2. lipnja. Na koloniji je sudjelovalo 28 istaknutih akademskih slikara iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i slikarica iz Njemačke koji su sveukupno naslikali 77 umjetničkih djela.

Sudjelovali su slikari: iz Zadra Mate Ljubičić, Marin Bralić, Tomislav Košta, Dino Surać, Nikolina Giergia, Boris Žuža, Zita Rončević Švaljek, Josip Švaljek, Ines Jurin, Iris Mihatov Miočić i Nikolina Giergia; iz Splita Josip Botteri Dini, Ana Marija Botteri, Zdravko Cota, Edo Unković, Nikša Erceg i Karin Grenc, Neven Jakovljević iz Šibenika, Ante Ljubičić Car i Nada Jakičević iz Imotskog, Branimir Dorotić i Mislav Dorotić iz Zagreba, Anđelko Mikulić i Zdravko Soldo iz Širokog Brijega, Goran Milinković iz Mostara, Mirjana Barbarić iz Međugorja, Anto Mamuša iz Novog Travnika i Darija Lepkova iz Münchena. Umjetnici su se u dragoj uspomeni i zahvalnom prijateljskom sjećanju spomenuli i pokojnih sudionika kolonije, to su Ante Boris Švaljek i dr. Stipan Kujundžić.

Likovna kolonija ‘Zmajević’ uvijek ima humanitarni karakter. Dio od ovogodišnje prodaje slika će biti namijenjen za potrebe učenika slabijeg imovinskog stanja Klasične gimnazije Ivana Pavla II. Zadar i fond te škole kao sestrinske ustanove sjemeništa ‘Zmajević’. Umjetnici su i na ovogodišnjoj koloniji rado pristali darovati svoja djela sjemeništu ‘Zmajević’ čijom se prodajom slika doprinosi uređenju i obnovi sjemeništa, kao i pokrivanju troškova sâme kolonije koja je kvalitetno osmišljena i nudi sve potrebno umjetnicima za ostvarenje umjetničkih djela najveće kvalitete.

„Kolonija je i ovaj put ostvarena izuzetno dobro, produktivno i stvaralački. Vladalo je odlično i kreativno raspoloženje u slikanju, uz pjesmu i rad imali smo  lijepo domaćinstvo Sjemeništa i lijepo vrijeme. Vanjski i unutrašnji prostor sjemeništa u kojem su smješteni sudionici pružaju najbolje uvjete za koloniju i to se dodatno održava na produktivnost i rad slikara. Stvorena su prekrasna umjetnička djela“, rekao je slikar Mate Ljubičić, domaćin u organizaciji kolonije koji je i inicijator pokretanja te kolonije koja je prvi put održana 2017. godine. Ljubičić, prof. Likovne umjetnosti u Klasičnoj gimnaziji Ivan Pavao II., naslikao je motiv Emaus, kako su učenici prepoznali Isusa u lomljenju kruha te susret Isusa i preljubnice okružene Židovima koji su je htjeli kamenovati. Većina motiva slika su sakralni, biblijske, euharistijske i crkveno svetačke tematike, kao i motivi pejzaža, zadarske vinjete, prirodni krajolici poput mora, lađa i  maslina.

„Na našoj koloniji sudjeluju respektabilni akademski umjetnici. Njih se poziva sudjelovati i na drugim kolonijama, ali neki među njima od svih kolonija u ponudi izaberu baš našu zadarsku na koju uvijek žele dolaziti, između drugih susreta koje mogu također izabrati i na koje budu pozvani. Zahvalan sam poštovanim i dragim kolegama na toj podršci, zajedništvu, kolegijalnosti, zadovoljstvu i radosti koje izražavaju sudjelovanjem na koloniji ‘Zmajević’, rekao je slikar Ljubičić.

S umjetnicima su se družila i razgovarala i djeca, jer je želja Ljubičića da se tom kolonijom promiče umjetnost i među mladima i prenosi njima, „da djeca osjete likovnost na bliži način, uživo, kako se radi i nastaje likovno djelo. U druženju s tim umjetnicima mladi vide kako su to jednostavni ljudi s velikim talentom kojega koriste Bogu na slavu, za dobro ljudi, a vide i kako je talent dar na kojem treba raditi i kojeg treba marljivo usavršavati“, istaknuo je Ljubičić.

Uz Ljubičića kao stručnog domaćina i kolegu sudionika, organizator i domaćin kolonije je don Ante Dražina, rektor sjemeništa ‘Zmajević’ koji je tijekom pet dana susreta umjetnicima bio na raspolaganju. Izražavajući srdačnu dobrodošlicu umjetnicima, rektor Dražina rekao je kako je primarna svrha kolonije „slavljenje Boga kroz umjetničko stvaranje“ i da je ona još jedan način otvaranja sjemeništa prema svijetu. Zahvalio je Bogu na tradiciji održavanja te kolonije koja je drago odredište slikarima, na njihovom daru sudjelovanja i stvaranju vrijednih djela koja su na Božju slavu. I među kupcima na aukciji koja se u kasnijem razdoblju organizira u Sjemeništu, kako je bilo prethodnih godina, te slike izazivaju reakcije divljenja, priznanja i poštovanja posjetitelja. Umjetnici u svojim djelima izražavaju nadnaravno, nebesko, duhovno te ljudima svojim djelima približavaju vrijednosti ljepote prirodne stvorenosti, Božjeg i otajstva Crkve, dobra čovjeka i istinitost vrednota koje oplemenjuju dušu čovjeka, rekao je rektor Dražina. Kolonija je završena zajedničkim sudjelovanjem umjetnika u nedjeljnom misnom slavlju.

Ines Grbić

Foto: A. Dražina

O aktualnoj temi umjetne inteligencije govorili su doc. dr. sc. Dan Đaković i doc. dr. sc. Petar Tomev Mitrikeski, obojica s Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, na tribini u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u subotu, 27. travnja.

Uvodeći u raspravu, doc. dr. sc. Damir Šehić s Teološko-katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru rekao je da je digitalno doba odavno počelo. „Otkad je umjetna inteligencija ušla u široku društvenu primjenu, od zdravstva i financija do obrazovanja i znanosti, uočljivi su potencijalni problemi i izazovi u društvenoj primjeni umjetne inteligencije. Počevši od ideje kako je inteligencija sposobnost snalaženja u novim i nepoznatim okolnostima i pronalaženje novih rješenja, znanstvenici i teoretičari osporavaju inteligenciju umjetnoj inteligenciji, nazivajući njenu algoritamsku funkcionalnost tek sposobnošću računalnog oblikovanja novih kompilacija. Korištenje umjetne inteligencije u tom smislu može imati potencijalne opasnosti na inovativnost i ljudsko stvaralaštvo, jer ono više ne bi produciralo vlastite ideje, nego kombinacije i preoblikovanja već poznatih ideja“, upozorio je dr. Šehić, pojašnjavajući naziv tribine: „Na granici inteligencije – Utjecaj umjetne inteligencije na kreativnost i moralne dvojbe u akademskom radu“.

Dr. Šehić je rekao da u odnosu između umjetne inteligencije, ljudske kreativnosti i moralnih dvojbi, korištenje umjetne inteligencije utječe na procese stvaranja, inovaciju i autentičnost. Upozorio je da moralne dileme  proizlaze iz korištenja alata umjetne inteligencije u istraživanju i pisanju akademskih radova, počevši od plagiranja i nedostatka autentičnosti, etičkog pitanja intelektualnog poštenja, vlasništva, gubitka profesionalnih vještina do smanjenja rigoroznosti znanstvene metode.

„Umjetna inteligencija kao nova stvarnost istovremeno zadivljuje i straši. To nije ništa novo, sa svim otkrićima i izumima je bilo uglavnom slično. Čovjeka nešto zadivljuje, čini mu se vrlo korisno, upotrjebljuje to, ali ga i straši. Danas ne možemo zamisliti da se ljudima otkriće vatre činilo velika prijetnja, izum kotača i drugo. Umjetna inteligencija na neki način sublimira sve naše znanje. Nije to prvi levijatan kojeg je čovjek stvorio i prijeti da se otme našoj kontroli. Neki ljudi iz IT industrije sami kažu da bi bilo možda pametno pričekati, zaustaviti njen razvoj, da možda ne znamo kamo idemo. Nismo naviknuli da vodeći ljudi neke industrije sami povlače ručnu kočnicu i kažu, polako s tim“, upozorio je dr. Đaković.

Svaki čovjek ima neki svjetonazor kroz koji promatra svijet. U kontekstu svjetonazorskog gledanja na svijet, dr. Đaković je promišljao umjetnu inteligenciju kroz prizmu filozofije povijesti. Đaković je specijalizirao filozofiju Jacquesa Maritaina koja je i kršćanska, mistična, augustinovska. Njegova filozofija povijesti važna je i u kontekstu umjetne inteligencije. Filozofija povijesti pokušava dokučiti bît, smisao i značenje povijesti. Njena ideja je da povijest ima početak, kraj i skriveno značenje. Čovjek pak treba stoljeća da bi nešto prosudio.

„Što je neko dobro veće, sofisticiranije, to je njegova zloupotreba teža, opasnija“

Dr. Đaković je razmatrao umjetnu inteligenciju u kontekstu pet načela. Prvo načelo je da materija trči brže od duha. „Najprije nešto proizvedemo, a onda nam treba vremena da to savladamo, ‘pripitomimo’. Sada nam se čini da je ta materija, tehnologija, otišla toliko daleko da više ne znamo koja je udaljenost između čovjeka i te materije. Drugo važno načelo je da dobro i zlo u svijetu rastu simultano. Neki su oduševljeni umjetnom inteligencijom i njome bi se u svemu koristili, a neki misle da je to naznaka kraja svijeta, da će zlo sve preuzeti, da treba zaustaviti razvoj“, rekao je dr. Đaković.

Načelo da dobro i zlo rastu zajedno podudarno je s biblijskom prispodobom o žitu i kukolju. Predavač je podsjetio kako se u određenim trenucima povijesti činilo da je zlo prevladalo, npr. 1940.-te godine izgledale su kao potpuna dominacija i pobjeda zla. No i nakon toga uspjelo se stvoriti dobro i to zlo nadživjeti.

„Treće načelo je da je vrijeme ireverzibilno, ima ishodiše i kraj, ne može se zaustaviti i nema povratka natrag. Napredak se ne može zaustaviti, to je iluzija, utopija. Možemo se pitati treba li nam sva ta tehnologija u obrazovnom sustavu, ali napredak u cjelini ne možemo i ne treba zaustaviti. Mi se napretka ne bojimo. Četvrto načelo je da ne postoji dobro koje nije moguće zloupotrijebiti. Što je neko dobro veće, sofisticiranije, to je njegova zloupotreba teža, opasnija. Trebali bismo se pomiriti s činjenicom da je napredak nezaustavljiv, da se naša tehnologija može strašno zloupotrijebiti. Zloupotrijebili smo atomsku energiju i puno drugoga. Međutim, svaka tehnologija može se i dobro upotrijebiti.

U našoj tradiciji mišljenja i filozofije povijesti smatramo da se u natjecanju dobra i zla tehnologija mora koristiti maksimalno dobro, ne zaustavljajući njen razvoj i riskirajući zloupotrebu. Kad bi se ugasila umjetna inteligencija, zaustavila postrojenja, anuliranje rizika bilo bi zaustavljanje razvoja. To je utopija“, poručio je dr. Đaković.

„Sloboda raste – međutim, raste i prijetnja slobodi“

Peto načelo je problem slobode. „Količinu dobara u svijetu povećavamo. Živimo u vremenu najvećih sloboda i najvećeg materijalnog blagostanja ikada u povijesti, kao čovječanstvo; osobito zapadna, kršćanska civilizacija i Japan kojeg se naziva Daleki zapad, a ne Daleki istok. Krug slobode i materijalnog blagostanja se neprestano povećava.

Razni totalitarizmi uvijek napadaju ljudsku slobodu. Mi smo porobljavani. U sjećanju su nam još 1933., 1939., 1941., 1945. godina. I danas postoje totalitarne države. U kontekstu Europske unije bojimo se totalitarnih tendencija, dakle, smanjivanja ljudske slobode, porobljavanja. Taj strah nije izlišan, on je realan. No, stvari se neće popraviti zaustavljanjem razvoja, nego sa sviješću da sloboda raste – međutim, raste i prijetnja slobodi.

Na tragu načela da dobro i zlo rastu zajedno, sloboda i prijetnja slobodi uvijek rastu simultano. Iz toga bi se dalo zaključiti da je prijetnja slobodi koja dolazi od nove tehnologije najveća u povijesti čovječanstva. Bez nekog defetizma, iako to jesu pomalo apokaliptične vizije, ali apokalipsa kao posljednja knjiga Novog zavjeta je knjiga pobjede. To nije knjiga defetizma, nego pobjede i proslave! To se često zaboravlja u Crkvi, u javnosti i kulturi, misleći da je apokalipsa kraj i pobjeda zla. Nije točno. Apokalipsa nije pobjeda zla“, upozorio je dr. Đaković.

Predavač smatra da je ljudima „pred vratima vjerojatno najveći totalitarizam u povijesti. On neće biti nalik totalitarizmima iz 1939., 1941., 1945., jer bi bio smiješan. On se mora pojaviti u novom ruhu. Mora biti prijetnja većoj slobodi, jer mi smo jako povećali svoje slobode, znanje i tehnologije od onda do danas. U tom smislu, taj totalitarizam bi mogao biti najgori. Toga se bojimo.

Međutim, kad se sveukupno uzmu navedena načela, strah nam nije nikakav saveznik. Tehnologiju treba koristiti maksimalno dobro, biti svjestan da su prijetnje realne i vjerujući – tu nastupa vjera, ne mora biti nužno religiozna, može biti građanska, općeljudska vjera – da će dobro prevladati. Nažalost, ne bez žrtava. Djeca su već sad žrtve mobitela na različitim razinama. Slušamo o neurološkim, moralnim, fiziološkim problemima. Rješenje nije dokinuti razvoj, rješenje je zaštititi djecu koliko je moguće u obrazovnom sustavu, kod kuće“, potaknuo je dr. Đaković.

Istaknuo je i poruku odnosa Davida i Golijata. „Gotovo uvijek se previđa da je David Golijatu odsjekao glavu njegovim mačem. Golijat je glavu izgubio od vlastitog mača. Tako shvaćamo tehnologiju. Ona je neki mač koji izvorno ne mora biti naš. Zloupotrijebljenu tehnologiju mora uništiti ta ista tehnologija od strane ljudi koji je žele dobro upotrebljavati“, poručio je dr. Đaković.

Intuicija je jako važna u životu čovjeka, a stroj nema intuiciju

Dr. Mitrikeski je rekao da umjetnu inteligenciju, u najširem smislu, pokazuju strojevi, osobito računalni. „Pomoću različite metodologije softwarea, omogućavamo strojevima da percipiraju okoliš, nadajući se da bi oni to mogli raditi na način kako mi radimo. Na osnovu skupljanja podataka bi mogli učiti, znanje koje prikupe inteligentno tumačiti i koristiti za poduzimanje radnji s kojima mogu poboljšati vjerojatnost učinkovitog okončanja zadanog cilja“, rekao je dr. Mitrikeski.

Istaknuo je tezu Kanta da je čovjek uronjen u prostor i vrijeme i ima intuitivni pogled. „Intuitivnost nam omogućava da stvari tumačimo svrhovito. Ne možemo promatrati svijet, a da ne smatramo da je svrhovit. Intuitivnost koju ljudi imaju je regulatorno načelo ljudskog uma koje omogućava svrhovito tumačenje zbilje. Ljudsko biće ima intuiciju, izvjesno je da stroj nema intuiciju. Znači, sva njegova dedukcija dolazi od onoga što mu čovjek ugradi, a to je limitirano. To znači da sve naše slabosti mi ljudi stavljamo u stroj“, upozorio je dr. Mitrikeski, govoreći o mogućnosti prenošenja ljudske slabosti na tehnologiju: „Taj dio bi vjerojatno ograničavao čovjeka da stvori potpuno opću umjetnu inteligenciju“.

Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, a Bog nema slabosti, rekao je predavač. „Mi ljudi imamo slobodnu volju i mi smo po našem vlastitom odabiru pali. Ne bi trebalo računati da umjetna inteligencija ima slobodnu volju. Ona će ići po našoj slabosti, usavršit će našu slabost. Kapitalizam će htjeti da to bude dostupno što više, lakše i bolje, da se prodaje. Problem je smanjivanje radnih mjesta, a kad čovjek ne radi ništa, sklon je raditi bedastoće“, upozorio  dr. Mitrikeski. Podsjetio je da je prvi princip robota bio ne naštetiti ljudskom biću, a pitanje je hoćemo li to uspjeti postići softverski. Nasuprot tome da stroj nema intuiciju, predavač je istaknuo da je intuicija jako važna za vjeru, ljudi se i time mogu korigirati oko nekih stvarnosti.

Dr. Mitrikeski je istaknuo i stav postmodernog židovskog filozofa Yuvala Noaha Hararija koji je zabrinut „što se tiče umjetne inteligencije koja slobodno tumara realnim prostorom. On kaže da se sva naša razmišljanja temelje na jeziku. On vidi opasnost da bi umjetna inteligencija mogla koristiti ljudski jezik, a sada je vrlo sposobna tumačiti ljudski jezik. Upitao je, hoćemo li doći do točke da umjetna inteligencija pokušava uvjeriti ljude u nešto što je njima destruktivno. Nije pesimističan“, rekao je dr. Mitrikeski. Upozorio je na mogućnost znanstvene nečestitosti, ali ne smatra da je potreban pretjerani strah, nego razum. Naglasio je da se ljudska kreativnost ne može ograničiti, jer dolazi od osobe, nego, „kreativnost će stradati po vlastitom izboru nekog pojedinca“. Mogući problem je „ne da tretiramo umjetnu inteligenciju kao moralno biće, nego što ćemo moći iskazati naš nemoral na robotu, a ne na čovjeku i to će država (htjeti) dozvoljavati. Pojedincu se može smanjiti ljudskost“, upozorio je dr. Mitrikeski.

„Nijedan totalitarizam ili diktatura u povijesti nisu ostali neporaženi. Samo su, nažalost, žrtve prebrojne“

„Umjetna inteligencija je nazvana inteligencija jer smo prvi put proizveli nešto što je jako različito od svega dosad, a to je da kao da sama uči, da nismo mi dali naputke kako da uči. Kao kad se dijete počne emancipirati u drugoj godini života, kad se počne samo kretati, pa uči i neovisno o roditeljima, dijete se snalazi samo“, rekao je dr. Đaković.

Dr. Đaković je rekao da stroj ne može biti moralni subjekt. „Nema nikakvog spora o tome da je umjetna inteligencija proizvod čovjeka. Da umjetna inteligencija bude moralni subjekt, to bi značilo da smo mi koji smo je stvorili, bogovi. Jer Bog jedini stvara moralne subjekte. Opasnost je tu. Ljude se može zavoditi, zaglupljivati, to se vidjelo na velikoj pozornici svijeta u 20. stoljeću. Može se dogoditi da se roboti tretiraju kao moralni subjekti i izgledaju nalik čovjeku, nekakvi humanoidi, da ljudi toliko budu zavedeni da im bude satisfakcija ako je robot osuđen“, rekao je dr. Đaković, spominjući distopijske scenarije da se umjetna inteligencija toliko emancipira od ljudi da postane potpuno neovisna u svom postojanju. Dr. Đaković smatra da je to neostvarivo, iako postoji određeni rizik.

Podsjetio je na 13. poglavlje iz Knjige mudrosti, gdje Božja riječ upozorava na klanjanje čovjeka vlastitim proizvodima, tvorevinama, stvorenjima, a iza toga stoji kreator kojega čovjek ne prepoznaje. „Polazeći aksiomatski, mi ne možemo proizvesti život, mi ne možemo proizvesti ili stvoriti inteligenciju, moralni subjekt. Moralni subjekt su isključivo ljudska bića. Treba biti oprezan u smislu zavođenja ljudi jer će se stvoriti ambijent u kojem će se umjetna inteligencija tretirati kao stvarnost koja je veća od nas, da se ljudi ponižavaju pred njom“, upozorio je dr. Đaković.

Umjetnim se imitira priroda. „To nije samo po sebi zlo. Zlo je obožavanje umjetnoga. Problem je u obožavanju, u prinošenju žrtava, klečanju pred tim“, istaknuo je dr. Đaković. Podsjetio je kako su kršćani od početaka odbijali klanjati se carevima, vladarima, a istovremeno mole za njih. Kršćani su lojalni građani i trebali bi odbijati ‘kaditi’ vladarima kao da su božanstva. Mnogi kršćani za to su i ‘platili glavom’.

Govoreći o opasnostima obožavanja stvorenoga koje bi čovjeku trebalo služiti, a ne čovjekom ovladati, dr. Đaković je rekao da je specifičnost 20. st. bila da su države bile tvorevine kojima su se ljudi osobito klanjali. „Mi smo države tretirali kao apsolut, a ljudi su stvorili države. Ljudi postoje i bez država. Mi i danas moramo objašnjavati da nije nama država dala ljudska prava. Ne dugujemo mi državi svoj život ni svoje pravo na život. To ljudima nije bilo jasno u 20. st. i danas to mnogima nije jasno. Čovjek je Božja kreacija, mi smo stvorili državu. Mi nismo protiv države. Država je jedna od najljepših, najvažnijih i najkorisnijih izuma u povijesti. Ali nas je gazila. Nas i demokratska država može gaziti. Ljudi često naivno misle, kad ustroje demokratsku državu, da su mirni.

U 20. st. to je bila država, recimo da će u 21. st. to biti najnovija tehnologija – da se mi moramo klanjati vlastitim stvorenjima, državi ili najsuvremenijoj tehnologiji. Kršćani su i prije morali osvještavati ljude da kažu ‘cezar nije Bog.’ Imamo državu i još imamo umjetnu inteligenciju koja je na još vidljiviji način  stvorena, a nas će se prisiljavati – to je novi totalitarizam, mi ćemo biti svedeni na objekt umjetne inteligencije. Taj rat je na sceni, to ne treba relativizirati, umanjivati. Samo što ja ne želim nuditi defetističku viziju, nego želim nuditi pobjedničku viziju u smislu da će ta tehnologija biti poražena. To je isto argument iz povijesti. Nijedan totalitarizam ili diktatura u povijesti nisu ostali neporaženi. Samo su, nažalost, žrtve prebrojne“, upozorio je dr. Đaković, navodeći moguće opasnosti zloupotrebe, da će umjetna inteligencija umanjivati ljudskost, da se ljudi pred njom osjećaju bespomoćno, kao da mi služimo toj stvarnosti.

Umjetna inteligencija zadire i u kognitivnu sferu. „To je nešto potpuno novo i najsavršenije dosada. Proizveli smo nešto s čijim se svim moćima još nismo susreli. To ‘stvorenje’ će dobivati nove forme i imena i tako fenomenalno će imitirati ljudsko da ćemo mi biti frapirani, sve drugo će nam se činiti dosadno. Ljudi su bili fascinirani pojavom televizije. Nas će to ‘hipnotizirati’, u nekom smislu. Ali, problem je u obožavanju.

Ne možemo reći da se umjetna inteligencija ne može dobro upotrijebiti, ali je dramatičan rizik od zloupotrebe. Ne treba bježati od te istine, nego se hrabro suočiti s tim. Nemamo gotovo rješenje, kao što nismo imali gotovo rješenje prema totalitarnim državama u 20. st., ali na kraju smo pobijedili.

Ideja babilonske kule je da ljudi nešto grade, kako bi dosegnuli nebo. To je princip umjetne inteligencije. Kod gradnje babilonske kule, kaže: ‘Jahve se spusti da vidi što rade sinovi ljudski’. Znači, oni su mislili da dosežu nebo, a Jahve se mora spustiti da bi vidio što su oni radili.

Ne treba izgubiti tu perspektivu kad stojimo pred tom zastrašujućom stvarnošću koja nam uništava kreativnost. Treba sačuvati djetinju vjeru iz perspektive Boga, kao da smo na popravnom ispitu iz stvaranja, kao da sami sebe moramo popravljati. A to je prilično neuspješno“, upozorio je dr. Đaković.

Predavač smatra da će umjetna inteligencija „u nekom smislu osiromašiti čovjeka. Rat je na sceni, nismo naivni, u tom smislu. Žrtve su brojne. Djeca su osobito na udaru“, upozorio je dr. Đaković. „Ubijanje kreativnosti“ kao posljedica zloupotrebe umjetne inteligencije „umanjuje čovjeka. U akademskom svijetu ljudi su odabrali put znanja, intelekta, a ljude se zatupljuje kroz razne formate, birokracijom, obrascima, tzv. bibliometrijom. Više nije važno što je čovjek napisao, nego kako se to mjeri. Bibliometrija je jako uvredljiva za dostojanstvo čovjeka i znanstvenika, čovjeka koji želi tražiti mudrost, istinu.

Dio kršćana vidim kao avangardu, bit će potrebne nove ‘tehnološke katakombe’. Često zaboravljamo na razliku između usmene i pisane kulture. Usmena kultura će na novi način dobiti na cijeni, živi razgovor. To možemo njegovati. Moguće je da se u pisanim djelima vara, zahvaljujući sitnim tehnološkim napravicama. No, najteže će se varati u živom razgovoru, gdje se može provjeriti stvarno znanje i razumijevanje materije, npr. od strane studenta. Živi susret, usmena kultura, zajednice koje će se morati opirati, ne svakom tehnološkom napretku, nego diktaturi“, poručio je dr. Dan Đaković.

Tribina je održana u sklopu 21. festivala znanosti Sveučilišta u Zadru čija je tema bila ‘Inteligencija’.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Monografija “Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru – Tragom bogate prošlosti” autorice doc. dr. sc. Ane Jordan Knežević, kustosice Stalne izložbe crkvene umjetnosti (SICU) u Zadru, predstavljena je u dvorani SICU-a u Zadru, u srijedu, 24. travnja.

Monografiju su predstavile njene recenzentice, izv. prof. dr. sc. Ana Mišković i dr. sc. Đurđina Lakošeljac, povodom obilježavanja Dana SICU-a. Naime, predstavljanje je bilo na datum kad je prije 54 godine potpisan Sporazum o osnivanju SICU-a u Zadru. Sporazum su  24. travnja 1970. potpisali Grad Zadar, Zadarska nadbiskupija i Samostan sv. Marije.

Ta monografija je prvi svezak zbirke ‘Katalozi i monografije’ koju objavljuje SICU Zadar. Tekst kataloga „pisan je jezgrovito i jasno, razumljivo široj javnosti, kojoj je i namijenjen. Bogato je opremljen, sa čak 116 grafička priloga. Tri tematska poglavlja podijeljena su u manja potpoglavlja. Poglavljima prethodi uvodni tekst s objašnjenjem cilja kataloga. Posljednji dio su bibliografija i arhivski izvori. Cjeline su smisleno oblikovane i imaju logičan slijed popraćen prilozima i njihovim legendama“, rekla je dr. Mišković.

Katalog je nastao povodom izložbe ‘Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru – Tragom bogate prošlosti’ koja je otvorena 5. prosinca 2022. godine. Autorica izložbe je Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a, a suradnici Antonija Mlikota i Robert Maršić. Za izložbu je korištena građa iz arhiva: SICU-a, Samostana benediktinki Sv. Marije u Zadru, Zadarske nadbiskupije, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Konzervatorskog odjela u Zadru, Arheološkog muzeja u Zadru, Narodnog muzeja u Zadru, Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (Zbirka rukopisa i starih knjiga), Državnog arhiva u Zadru, Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU-a, Hrvatskog restauratorskog zavoda, Znanstvene knjižnice u Zadru te iz privatne arhive Abdulaha Seferovića i Aleksandra Kotlara.

SICU – kapitalna hrvatska muzejska ustanova i među najvažnijim crkvenim zbirkama Europe

„Koncepcija kataloga prati metodologiju postava temeljenog na tri kronološko-tematske cjeline. Prva ‘Kao feniks iz pepela’ odnosi se na događaje uoči i nakon Drugog svjetskog rata koji su utjecali na ideju o osnivanju stalnog postava srednjovjekovne sakralne umjetnosti vezanog uz restauraciju i revitalizaciju benediktinskog samostana sv. Marije. Manja poglavlja nose naziv Drugi svjetski rat i Sv. Marija, Kako je spašeno zadarsko Zlato i srebro, JAZU i Muzej srednjovjekovne umjetnosti te Miroslav Krleža. S pravom je dan naglasak osnivačima i utemeljiteljima zbirke – glasovitom piscu i ljubitelju umjetnosti Miroslavu Krleži, potom Grgi Novaku, Branimiru Gušiću, Vjekoslavu Maštroviću koji je 1970. preuzeo i ulogu direktora SICU-a u izgradnji, instituciji tadašnje JAZU.

Drugo poglavlje kataloga ‘Kapitalni objekt kulture’ prati koncepciju drugog dijela izložbe koje se odnosi na vrijeme pregovora svjetovnih i crkvenih predstavnika o izgradnji ustanove SICU, na doba dok su artefakti crkvene riznice bili pohranjeni u prostorijama Zadarske nadbiskupije do svečanog otvorenja SICU-a 4. prosinca 1976. godine. Manje cjeline unutar poglavlja tematski su vezane uz Pregovore o obnovi i osnivanju Stalne izložbe crkvene umjetnosti (1960.–1970.), benediktinke čuvarice, Gradnju muzejskog kompleksa od nacionalne važnosti te uz Svečano otvorenje izložbe 1976. g., po čemu su dobile nazive. U tim vremenima izrazitu ulogu u osnivanju postava imali su predstavnici zadarske Crkve, nadbiskupi Mate Garković i Marijan Oblak.

Treće poglavlje, kao i treća kronološko-tematska cjelina izložbe s naslovom ‘Stalni postav – Riznica sakralnog blaga’ valorizira stalni postav kojeg je projektirao Edo Kovačević u suradnji s ostalim vrsnim stručnjacima i glasovitim dizajnerom interijera Bernardom Bernardijem. Stavljen je naglasak i na obnovu sakralnih umjetnina u vremenu poraća nakon Domovinskog rata kada je postav iznova i od tada neprekidno otvoren za javnost. Cjeline su nazvane: Stalni postav, Edo Kovačević, Obnova nakon Domovinskog rata, Konzervatorsko-restauratorski radovi na umjetninama, Poliptih sv. Martina i škrinja sv. Šime, Izložbe“, predstavila je dr. Mišković sadržaj monografije.

Izložba o SICU-u i njena prateća publikacija – katalog je „opravdani zahvat kojeg stalni postav SICU-a zaslužuje i kojem je bila potrebna suvremena prezentacija.  U nizu dosadašnjih kataloga koji obrađuju postav SICU-a, ovaj se razlikuje već u začetku“, istaknula je dr. Mišković, poručivši da namjera autorice kataloga „nije valorizirati umjetnine kao dio trajnog postava SICU-a ni donijeti njihovu katalošku obradu, nego istaknuti uzroke koji su posljedično doveli do koncepcije stalnog postava, pozadinu koja nije od plemenitih metala, iako posjeduje plemenitu namjeru, crno-bijele priloge koji kriju sve bogatstvo i duh događaja od krucijalnih važnosti za postav“.

Na predstavljanju su bile i benediktinke i M. Anastazija Čizmin, opatica samostana sv. Marije. Te „brižne redovnice, višestoljetne čuvarice bogate riznice sakralne umjetnosti, zaslužne su što možemo pratiti tragove bogate prošlosti u prostorijama samostana“, istaknula je dr. Mišković.

Dr. Knežević uspjela je predstaviti iz bogate prošlosti „događaje, ljude i činjenice koji su utjecali na formu današnje ustanove koja već desetljećima ima reputaciju jedne od najbogatijih europskih zbirki. Da se prošlost ne zaboravi u segmentima koji to ne zaslužuju jer su utjecali na očuvanje kulturne baštine, da se izvuku na svjetlo dana fotografije, dopisi, prijepisi, citati, ključne veze i osobe, bez čega ne bi bilo ni SICU-a“, naglasila je dr. Mišković, rekavši da će za katalog zanimati znanstvena javnost i šira populacija. Katalog je izdan 2023. uz financijsku potporu Ministarstava kulture i medija RH.

Dr. Lakošeljac istaknula je ozbiljnost znanstvenog rada koji je prethodio ostvarenju izložbe SICU-a i pisanju kataloga, jer u tome nije korištena samo stručna i znanstvena literatura nego obimna arhivska građa, dotad nepoznata. „Izložba i monografija donose niz novih informacija, podataka, foto dokumentacije koju je dr. Knežević brižljivo pronašla u raznim institucijama. To je iscrpan i dugotrajan rad koji stoji iza Izložbe i kataloga. Zanimljiv je podatak o pokušaju tadašnje talijanske vlade da otuđi, preveze dio umjetnina 1944. g. parobrodima u Italiju, što je bilo spriječeno“, rekla je dr. Lakošeljac. Edo Kovačević je jako puno utjecao da se valoriziraju eksponati i oformi SICU kao objekt od kulturne važnosti za cijelu Hrvatsku. „U pisanoj i foto dokumentaciji dr. Knežević pronašla je puno podataka koji su donekle uspjeli rasvijetliti sudbinu nekih današnjih eksponata koji i nisu više u našem vlasništvu i razjasniti put formiranja SICU-a kao kapitalne muzejske kulturne ustanove u Hrvatskoj. Želja je kustosice Knežević popularizirati SICU široj javnosti, zato je pokrenula Izložbu i katalog, jer SICU predstavlja najreprezentativniji i najcjelovitiji doseg crkvene umjetnosti u Hrvatskoj“, istaknula je dr. Lakošeljac, rekavši da je katalog namijenjen široj javnosti, a poslužit će i za buduća istraživanja jer su u njemu  brojni podaci koje istraživači mogu koristiti u različitim smjerovima.

Taj katalog je drugačiji od drugih kataloga crkvene umjetnosti jer nije posvećen umjetninama, nego SICU-u kao jedinstvenoj instituciji u Hrvatskoj koju su uz jako velike napore zajedno osnovali državna vlast i Crkva, rekla je dr. Lakošeljac, istaknuvši da u takvom procesu na visokoj diplomatskoj razini nije osnovana nijedna druga institucija u Hrvatskoj.

Želja je upoznati javnost i s povijesnim događajima koji su prethodili osnivanju SICU-a

Dr. Knežević izrazila je zadovoljstvo što je Izložba u SICU-u bila jako dobro posjećena. Za nju je vladao veliko zanimanje i njeno trajanje bilo je dva puta produženo. „Ideja za organizacijom Izložbe javila se spontano, tijekom istraživanja arhivske građe za obnovu stalnog postava u koju sam uključena kao kustosica. Kad sam vidjela veliki dio neobjavljene građe, potaknulo me organizirati izložbu. Osobito sam bila potaknuta činjenicom da je javnost upoznata samo s eksponatima u postavu i da ima jako malo saznanja o nizu povijesno-društvenih događaja koji su prethodili utemeljenju SICU-a, vrijedne i jedinstvene ustanove koja s razlogom nosi epitet kapitalnog objekta kulture u RH i jedne od najvažnijih europskih crkvenih zbirki. Jedan od ciljeva je bio da se valorizira stalni postav, cijela povijest do danas i da se publika upozna sa stalnim postavom Ede Kovačevića, koji se zbog svoje vrijednosti u muzejskoj zajednici interpretira kao kulturno dobro“, poručila je dr. Knežević.

Od neobjavljene građe koja je objavljena u monografiji koja ima 124 stranice, dr. Knežević osobito je istaknula rukopise iz Arhiva Zadarske nadbiskupije, fotodokumentaciju iz Arheološkog muzeja u Zadru i Narodnog muzeja u Zadru, rukopise Miroslava Krleže koji se čuvaju u NSK-u u Zagrebu, grafičke priloge i arhivsku građu iz Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU-a te iz Kabineta Grafike HAZU-a, među kojima neobjavljene plakate Ljube Babića i Ede Kovačevića koji je napravio plakat za poznatu zagrebačku izložbu Zlato i srebro Zadra u Zagrebu 1951. godine.

Dr. Knežević je zahvalila ustanovama i pojedincima uz čiju pomoć je organizirala Izložbu i izdala katalog. Na ustupljenoj arhivskoj građi zahvalila je Zadarskoj nadbiskupiji, osobito umirovljenom zadarskom nadbiskupu Želimiru Puljiću koji ju je i potaknuo na pisanje monografije te zadarskom nadbiskupu Milanu Zgrabliću na podršci, Samostanu Sv. Marije i opatici Anastaziji Čizmin. Vrlo vrijedna građa je neobjavljena građa Krleže u NSK-u u Zagrebu; rukopisi ‘Izlet u Liburniju’ i ‘Srebro i Zlato zadarskih riznica’, u želji da se to jednom publicira jer je Krleža u njima valorizirao Zadar.

Veliku zahvalu izrazila je Arheološkom muzeju u Zadru za jako vrijednu foto dokumentaciju preko koje se vidjelo što je sačuvano u Zadru od crkvenih umjetnina, a što je odneseno u Italiju u poraću. Istaknula je vrijedne grafičke priloge, tlocrte iz brojnih ustanova u Zagrebu, plakate Ljube Babića i prvi plakat Ede Kovačevića iz 1951., neobjavljen, s prve zagrebačke izložbe Zlato i srebro Zadra.

Dr. Knežević je zahvalila i Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu i Restauratorskom odjelu u Zadru, osobito njihovoj fototeci; Narodnom muzeju u Zadru, za neobjavljenu zbirku fotografija Ante Brkana, Državnom arhivu u Zadru, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, HAZU-u u Zagrebu, Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU-a u Zagrebu koji su dali grafičke priloge, Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, Kabinetu grafike HAZU-a u Zagrebu, Zavodu za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru, Konzervatorskom odjelu u Zadru i Znanstvenoj knjižnici u Zadru.

Zahvalila je recenzenticama, dr. Mišković i dr. Lakošeljac s Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru, izv. prof. dr. sc. Antoniji Mlikoti na prijedlozima oko teksta nekih poglavlja, o poslijeratnoj obnovi gdje su uspoređivali rukopise.

U znanstvenim istraživanjima zahvalila je Ivi Ceraj, višoj kustosici u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU-a koja je pomogla dr. Knežević u istraživanju neobjavljenog dizajnerskog opusa Bernardija, poznatog hrvatskog arhitekta koji je radio namještaj i za postav SICU-a te Robertu Maršiću za pomoć u tehničkoj realizaciji Izložbe i u istraživanju fotografija iz Dokumentacijskog odjela AMZD-a.

Autorica Knežević je zahvalila i Abdulahu Seferoviću i Aleksandru Kotlaru koji su joj velikodušno ustupili fotografije iz svoje privatne arhive, dr. Anti Uglešiću,  predsjedniku Upravnog vijeća SICU-a, prof. Vedrani Jović Gazić, Editi Medić, Dušku Čaviću, Mladenu Košti i Mariji Marfat na suradnji i oblikovanju vizualnog identiteta Izložbe i kataloga, SICU-u i ravnatelju don Mariju Soljačiću, kolegicama Katarini Barić i Nataliji Žilić na potpori u realizaciji Izložbe i Ministarstvu kulture i medija RH za financijsku potporu u izdanju monografije.

Životopis Ane Jordan Knežević

Ana Jordan Knežević rođena je u Zadru 1979. godine. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru 2006., studijsku grupu – arheologija i povijest umjetnosti. Na Sveučilištu u Zadru je 2007. upisala poslijediplomski doktorski studij Arheologija istočnog Jadrana i 2016. doktorirala o temi  ‘Arheološka slika ranokršćanskih crkava s kontinuitetom u predromanici na zadarskom području’. Sudjelovala je u više arheoloških istraživanja na lokalitetima u Zadru i okolici: Podvršje – Glavčine, Dračevac – Crno Vrilo, u Ninu Sv. Križ, Sv. Asel i Plokata, u Biogradu Katedrala, Sv. Ivan Evanđelist, Sv. Toma, u Zadru Relja, Trg Petra Zoranića, Sv. Dominik, u Pagu Caska, Sv. Marija, Povljana – Sv. Martin, Starigrad – Sv. Petar, Udbina – Katedrala. Od 2001. do 2009. radila je kao student i kao diplomirani arheolog u Arheološkom muzeju u Zadru gdje se stručno izučila za rad u muzeju. Od 2012. zaposlena je na Odjelu za izobrazbu učitelja i odgojitelja Sveučilišta u Zadru gdje održava nastavu iz kolegija Umjetnost u kontekstu povijesti 1 i 2.

Od 2020. je kustosica u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru. U listopadu 2021. izabrana je u znanstveno-nastavno zvanje naslovnog docenta te započinje s radom kao vanjski suradnik na Teološko-katehetskom odjelu gdje predaje kolegij Crkvena umjetnost. Od 2024. predaje i kolegij ‘Kulturno-povijesni spomenici u Hrvatskoj’ na seminaru za turističke vodiče koji se organizira na Odjelu za turizam i komunikacijske znanosti Sveučilišta u Zadru.

Ana Jordan Knežević aktivno je sudjelovala na više domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova te je objavila brojne znanstvene i stručne radove iz područja arheologije, povijesti umjetnosti i kulturne baštine na zadarskom području. Njeni istraživački interesi su u području srednjovjekovne umjetnosti i nacionalne arheologije. Sudjelovala je u više kulturno-umjetničkih i znanstvenih projekata u Hrvatskoj i u inozemstvu, u realizaciji brojnih izložbi, radionica i kulturnih manifestacija. U dva mandatna razdoblja od 2008. do 2011. imenovana je članom Senata Sveučilišta u Zadru. Održala je više javnih predavanja u Zadru i Zagrebu. Od 2015. je članica Društva za povjesnicu Zadarske nadbiskupije ‘Zmajević’, Hrvatskog muzejskog društva, Hrvatskog arheološkog društva te Matice hrvatske.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Humanitarnim koncertom učenika i učitelja u srijedu, 20. ožujka, u predvečerje spomendana Preminuća sv. Benedikta, održanim u Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru, počela je humanitarna akcija „Pomozi da vozi“ kojom Osnovna glazbena škola sv. Benedikta želi prikupiti financijska sredstva za prijevoz humanitarnih dobara u Ukrajinu.

Na koncertu su nastupili učenici svih uzrasta od predškolske glazbene skupine u solističkim i skupnim točkama, školski zbor i orkestar te manji ansambli. Kao i svake godine, koncert učenika povodom Dana škole prilika je javnosti prikazati uspjehe marljivih učenika.

Jedina katolička umjetnička škola u Hrvatskoj, čije su osnivačice benediktinke zadarskog Samostana Svete Marije, na dan Preminuća svoga zaštitnika sv. Benedikta, 21. ožujka, slavi svoj dan. Osim koncerta, tim povodom održan je i Dan otvorenih vrata te škole.

Cilj humanitarne akcije „Pomozi da vozi“ je prikupljanje financijskih sredstava za transport humanitarnih dobara u ratom pogođene dijelove Ukrajine, osobito u Lavovsku oblast.

Za Ukrajinu je prikupljeno puno više humanitarnih dobara, nego postoji financijskih sredstava za njihov transport ljudima u potrebi. Prijevoz kamionima tegljačima do zapadne ukrajinske oblasti, Lavovske oblasti, koja je udaljena od Zagreba oko 1200 kilometara, prilično košta.

U Glazbenoj školi sv. Benedikta saznali su za tu potrebu putem angažiranih ljudi i odlučili su organizirati humanitarnu akciju kojom bi se osigurao prijevoz prikupljenih humanitarnih dobara. U kontaktima s osobljem Udruge ‘Dobro dobrim’ iz Zagreba saznali su sljedeće: prikupljenih humanitarnih dobara, namijenjenih Ukrajini, u Zagrebu ima u izobilju, tri velika skladišta; dio toga je određenog roka trajanja i postoji mogućnost da propadne, dok ljudi gladuju; dio tih dobara je namijenjen osiguravanju preživljavanja (grijalice, baterije, generatori, pokrivači…); cijena jednog tegljača na toj relaciji iznosi oko 5 tisuća eura, no postoje prijevoznici koji bi naplatili upola manje, 2500 € po tegljaču; upravo u Lavovskoj oblasti postoje dva samostana (manastira): Bruhoviči i Khust, u kojima se nalazi sveukupno oko 550 djece siročadi.

U školi su odlučili uključiti se i od srca doprinijeti prijevozu pomoći za Ukrajinu, tim više kad se sjete koliko je zadarskom području i cijeloj Hrvatskoj značilo kad su ljudi iz svijeta slali pomoć Hrvatskoj u Domovinskom ratu.

Želja škole je prikupiti financijska sredstva u iznosu potrebnom za jedan transport tegljačem, prijevoz dobara u Khust i Bruhoviče. Ako se prikupe financijska sredstva u većem iznosu, želja im je osigurati prijevoz humanitarnih dobara u krajeve Ukrajine za koje se procijeni da su u najvećoj potrebi. Iznos prikupljen u akciji ‘Pomozi da vozi’ će biti uplaćen Udruzi ‘Dobro dobrim’ koja će tim novcem organizirati i platiti prijevoz dobara.

Osnovna glazbena škola sv. Benedikta odgaja i obrazuje osnovnoškolsku djecu kvalitetnim obrazovanjem koje uključuje i sudjelovanje u ovakvim akcijama, senzibilizirajući djecu u formativnoj dobi za potrebe drugih, njegujući viziju boljega svijeta.

„Sve što radimo i svako naše nastojanje, promišljanje, akcija, želja kao pokretač, temeljem kojega je osmišljen put k cilju, sve to bilo bi skoro nemoguće ostvariti bez svesrdne pomoći od strane brojnih dobrih ljudi, naših osnivačica, benediktinki Svete Marije, stručnog, vrijednog i savjesnog osoblja, dragocjenih suradnika, naših učenika i polaznika i njihovih obitelji te jasnog putokaza nauka sv. Benedikta, titulara i zaštitnika naše škole i svesrdne Božje pomoći. Za sve to i za svako dobro koje iz ove etape našeg cjelokupnog nastojanja proizađe, beskrajno smo zahvalni“, poručio je Igor Cecić, ravnatelj GOŠ sv. Benedikta u Zadru.

Akcija traje do 20. travnja 2024. godine, a uključiti se može uplatom na račun škole: OSNOVNA GLAZBENA ŠKOLA SV.  BENEDIKTA – ZADAR
IBAN: HR03 2407 0001 5000 2216 1
MODEL: HR99
Prilog za humanitarnu akciju „Pomozi da vozi“

Foto: Facebook OGŠ sv. Benedikta

Misno slavlje na blagdan Blagovijesti, kada Sveučilište u Zadru ujedno obilježava svoj Dan Sveučilišta – Dies Academicus, u ponedjeljak, 25. ožujka, u crkvi sv. Dimitrija u Zadru, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U misi su koncelebrirali šibenski biskup Tomislav Rogić, dr. sc. Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta, dr. sc. Stjepan Krasić, dr. sc. Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, profesori s toga Odjela i don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru.

„Evanđeoski ulomak susreta Marije i arkanđela Gabrijela, odnosno blagdan Blagovijesti, govori nam o Božjem modusu operandi u Marijinom životu, ali i u vremenu nakon Isusovog utjelovljenja i uskrsnuća. Božjim dolaskom među nas postale su moguće najdublje čovjekove čežnje za Apsolutnim: istinom, ljubavlju, slobodom i mirom. Čovjeku je ponuđeno da u Bogu nađe svoje pravo mjesto i ispunjenje“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši Marijine riječi na Božju ponudu: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“.

„Bog, apsolutna Ljubav, poštuje Marijinu slobodu i slobodu svakog čovjeka. Marijin ‘Da’ omogućio je da se Bog nastani među nama, da postane blizu svakom čovjeku. Svaki čovjek je pozvan na Božju riječ, u slobodi svoje osobnosti, reći Bogu svoj ‘Da’. To čovjekovo ‘Da’ Bogu otvara put spasenju, punini života. Prihvaćanje Božje ponude, poslušnost Bogu, otvara čovjeku vrata istine života, vrata spasenja. Poslušnost Božjem pozivu u skrovitosti našeg srca za koje samo mi znamo, omogućuje nam ujediniti se s Isusovim ‘Da’ Bogu i čovjeku, s Isusovom ljubavlju po kojoj se oblikujemo prema Očevoj volji. U tom procesu predanja događa se naše otkupljenje. A otkupljenje je uvijek proces stavljanja naše, ljudske volje, u puno zajedništvo s Božjom voljom“, naglasio je nadbiskup Zgrablić.

Istaknuvši da „Bog u Kristu uzima ljudsku narav“, nadbiskup je rekao da stvarnost „Riječ ‘tijelom postala’ označava ljudsku narav, konkretnu i iskustvenu ljudsku stvarnost. To nije ideja ili utopija, mit ili legenda, utvara ili ljudska domišljatost, nego povijesna činjenica. Nije riječ o djelovanju nepoznatog božanstva, kozmičkom, dalekom bogu. U Kristu, Bog se stvarno približio čovjeku, postao je jedan od nas, nama u svemu jednak, osim u grijehu. U trenutku utjelovljenja, Bog je u Kristu došao na ovaj svijet, ušao u naše vrijeme, trajno se nastanio među nama da bi bio Emanuel – Bog s nama, i to ne da bi bio još jedan od nas, nego da bismo mi postali dio njega, njegovog života, da bismo s njime suumrli i suuskrsli na novi proslavljeni život“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio na riječi Benedikta XVI.: „Navještenje je događaj ispunjen poniznošću, sakriven. Nitko ga ne vidi, nitko ne zna za njega, osim Marije. No, u isto vrijeme i odlučujući za povijest čovječanstva. Kad je Djevica Marija izrekla svoj ´Da´ kao odgovor na anđelovo naviještenje, začet je Isus, a s njime je začela nova era povijesti koja će biti potvrđena o Uskrsu kao ´novi i vječni savez´.  Marijin ´Da´ je savršeni odraz onoga Kristovog ´Da´ koje je izrekao ulazeći u svijet“.

„Marijin odgovor: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi’ nastavlja se u Crkvi, u životu osoba koje prihvaćaju Božju ponudu da uprisutnjuju Krista u svom životu, u povijesti, kako bi Bog i nadalje pohađao čovječanstvo svojim milosrđem i spasenjem. Isusov i Marijin ‘Da’ obnavlja se u ‘Da’ svakog od nas, u življenju mnogobrojnih milosti koje smo od Boga primili“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da naša molitva i svako naše Da’ Bogu u svakodnevnom životu bude izvor blagoslova za cijelu akademsku zajednicu zadarskog sveučilišta.

U kontekstu proslave Dana Sveučilišta, nadbiskup je rekao da je na ovogodišnjoj pozivnici Sveučilišta u Zadru za Dan sveučilišta, uz stilizirani prikaz središnje zgrade Sveučilišta, prikazan i obris zvonika katedrale sv. Stošije. „Na vrhu zvonika, u plavetnilu oblaka i neba, nalazi se, oku uočljiv, lik anđela koji je licem i s raširenim krilima okrenut prema središnjoj zgradi Sveučilišta. U toj grafici prepoznaje se lijepa simbolika i poruka za blagdan Navještenja Gospodinova i Dan Sveučilišta u Zadru.

Zvonici su tijekom tisućljetne povijesti svoga postojanja imali različite važne uloge. Slikovito rečeno, zvonici su poput Spasiteljevog ispruženog kažiprsta koji nas poziva da pogled očiju dignemo u nebo, prema Bogu. Riječ ‘nebo’ nam na  simbolični način označuje duhovni element ljudskog bića, za razliku od racionalnog, materijalnog i ovozemaljskog“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da je i  misno slavlje i molitva na Dan sveučilišta „uzdizanje naših misli i srca, naših molitava prema mjestu koje nam zvonici naznačuju, prema stvarnosti na koju nam ukazuje naš Spasitelj svojim ‘prstom Božjim’“.

„Zvona na zvonicima imali su različite uloge u pojedinim povijesnim okolnostima života. Zvuk zvona sa zvonika je uvijek bio i poziv na molitvu. U redovitim ritmu života, zvona se svakog dana oglašavaju na zvonicima tri puta dnevno: ujutro, u podne i na večer. Tri puta dnevno zvona nas pozivaju na molitvu koju, prema početnim riječima te molitve, nazivamo ‘Anđeo Gospodnji’. Dok molimo tu molitvu, pozvani smo naše misli usmjeriti prema velikom otajstvu naše vjere, prema velikom povijesnom događaju Isusovog utjelovljenja kojeg se na liturgijski način spominjemo u blagdanu Navještenja Gospodinova ili Blagovijesti“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je događaj Isusovog utjelovljenja uvelike promijenio tijek ljudske povijesti.

„U trećem zazivu molitve ‘Anđeo Gospodnji’ koja govori o susretu i dijalogu anđela Gabrijela i Marije u Nazaretu, izgovaramo riječi iz Ivanova Evanđelja: „I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama“. Zvuk zvona i lik anđela na zvoniku katedrale sv. Stošije žele nam dozvati u misli značenje Isusovog utjelovljenja. Kao da i nama anđeo želi navijestiti Radosnu vijest kako bismo postali dionici Blagovijesti“, poručio je nadbiskup Zgrablić, čestitavši svim dionicima zadarske sveučilišne zajednice Dies Academicus.

Na kraju mise, dr. Dundović poželio je da Sveučilište i dalje bude mjesto sabiranja i promicanja znanja, istine, dobra i ljubavi, istaknuvši misao sv. Dominika: „Sjeme je za sijanje, a ne za skladištenje“.

U misi su sudjelovali prof. dr. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru, prorektori i bivši rektori Sveučilišta u Zadru, profesori i studenti. Nakon mise, nadbiskup Zgrablić sudjelovao je na svečanoj sjednici proslave Dana Sveučilišta u svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru.

Sveučilište u Zadru slavi svoj Dan Sveučilišta na blagdan Blagovijesti jer je status Sveučilišta u Zadru obnovljen 25. ožujka 2002. Tada je održana konstituirajuća sjednica Senata i donesen Statut Sveučilišta u Zadru koje je najstarije hrvatsko sveučilište jer baštini tradiciju Generalnog učilišta dominikanskog reda iz 14. stoljeća i bio je među prvim sveučilištima u Europi.

I. G.

Foto: I. Grbić