Međunarodni znanstveni skup o temi „Kult sv. Šime u prostoru i vremenu“ održava se u četvrtak, 10. listopada, u dvorani Kneževe palače u Zadru.

Organizatori simpozija su: Sveučilište u Zadru, Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru, Papinski odbor za povijesne znanosti u Rimu i Svetište sv. Šime u Zadru. To je prvi put u životu Zadarske nadbiskupije i u javnom životu grada Zadra da se na tako visokoj razini održava veliki interdisciplinarni stručni skup o sv. Šimi, proroku iz Jeruzalema koji je na svojim rukama držao dijete Isusa i u njemu prepoznao Mesiju, kada su ga Marija i Josip, četrdeseti dan od Isusovog rođenja, došli prikazati u hram.

Skup okuplja stručne predavače iz Hrvatske i inozemstva koji će u svojim izlaganjima sveobuhvatno, znanstveno sagledati i valorizirati teološki, duhovni, biblijski, crkveni, kulturni, hodočasnički, moralno – teološki aspekt u razmatranju osobnosti i čašćenja sv. Šime te aktualizirati poruku njegovog života kao primjer za nasljedovanje vjernika u svakom vremenu.

„Na sjednici Stručnog vijeća Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru 2023. godine, na inicijativu Sveučilišta u Zadru i tog Odjela, a zahvaljujući našoj dobroj povezanosti s tijelima u Rimu, osobito s Papinskim odborom za povijesne znanosti, htjeli smo dati važnost kultu sv. Šimuna pravednika čije se neraspadnuto tijelo, relikvija, već osam stoljeća čuva u Zadru.

Dr. Pierantonio Piatti je tajnik Papinskog odbora za povijene znanosti, naš veliki prijatelj. S njima smo već ostvarili dobru suradnju proteklih godina, osobito povodom 10. obljetnice Teološko – katehetskog odjela, kad smo organizirali skup o ulozi Crkve u obrazovanju. Njegovim gostovanjem htjeli smo ‘pogurati’, dodatno promaknuti kult i čašćenje sv. Šimuna.

I dr. Anna Jouravel iz Freiburga rado je prihvatila sudjelovati, ona se bavi bizantskim temama. Postoje spisi jednog biskupa iz Novgoroda u kojima je opisan i njegov pohod tijelu sv. Šimuna u Carigradu 1200. godine. Na simpoziju će biti vrlo vrijednih podataka i novih spoznaja“, najavljujući Simpozij rekao je dr. sc. Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru.

„Namjera ovog skupa je staviti naglasak na teološku znanost i što se u tom smislu može reći o sv. Šimunu iz različitih motrišta. Stoga će se predstaviti biblijski pogled na proroka Šimuna i njegov kult, zatim katehetski pogled, što je vrlo važno i dosad rijetko istraženo o sv. Šimunu u spisima crkvenih otaca, i to će biti vrijedan doprinos skupa. Na simpoziju će se govoriti i o načinu na koji su Zadrani slavili i častili Šimunovo tijelo, o prijenosu tijela u crkvu sv. Stjepana koja se sad zove crkva sv. Šime, otkad je u nju preneseno svečevo tijelo iz zadarske crkve Marije velike, gdje se tijelo prvotno nalazilo.

Velika nam je radost i čast da će na skupu sudjelovati i mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u RH koji će govoriti o sv. Šimunu u misli i govorima pape Franje.

Ni papi Franji nije promaknulo u nekoliko prigoda istaknuti lik sv. Šime. Tim izlaganjem dodatno ističemo namjeru ovog skupa, vratiti u svijest široj kršćanskoj zajednici da je sv. Šimun svetac cijele Crkve, da je vrlo važan i iz ekumenskog aspekta, jer ga jednako slave i časte Katolička i Pravoslavna Crkva“, istaknuo je dr. Dundović.

Jedan od najboljih poznavatelja škrinje sv. Šime i njene ikonografije, dr. Nikola Jakšić će predstaviti studijski prikaz što se sve može iščitati iz škrinje u kontekstu njenog nastajanja i povijesnog značenja. Škrinja sv. Šime je najvrijednije zlatarsko djelo hrvatske srednjovjekovne umjetnosti i dragocjena umjetnina u svjetskim razmjerima, koju je 1380. godine, kao zavjetni dar, dala izraditi hrvatsko – ugarska kraljica Elizabeta Kotromanić.

„Sv. Šimun je držao dijete Isusa u rukama i tada je izrekao predivan Himan ‘Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru. Ta vidješe oči moje spasenje tvoje’, što cijela Crkva moli svaku večer u Povečerju molitve Časoslova.

Kult sv. Šimuna može biti okosnica mnogih lijepih budućih događaja. Imamo milost i sreću da čuvamo njegovo neraspadnuto tijelo u našem gradu Zadru, da se već generacije Zadrana molitvama, zavjetima, zahvalama i pohađanjem njegove relikvije diče i časte svečevo tijelo.

Ovaj simpozij će pokazati kako su to kroz povijesni kontekst činili brojni ljudi s cijelog europskog kontinenta koji su dolazili na hodočašća u Zadar, na svom putu prema Jeruzalemu. Sv. Šimun zaista može biti znak i poticaj cijeloj Crkvi, na ponos Hrvatskoj i svijetu“, poručio je dr. Dundović.

Istaknuo je da je taj skup lijep i kvalitetan događaj za grad Zadar, a po porukama koje će biti poslane i za širu zajednicu, osobito za znanstvenu zajednicu. Izrazio je radost što će javnosti moći predstaviti rezultate istraživanja predavača.

Predavači i nazivi 14 izlaganja na skupu

Na simpoziju će se održati 14 izlaganja: Svetište sv. Šime u religijsko – geografskom kontekstu (prof. dr. sc. Josip Faričić, Sveučilište u Zadru); Profil sv. Šimuna u pogledu pape Franje (mons. dr. sc. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u RH); Sveti Šimun – ikona kršćanske duhovnosti (mons. mr. sc. Milan Zgrablić, zadarski nadbiskup); Škrinja sv. Šime: gonetanje ikonografskog programa (prof. emer. dr. sc. Nikola Jakšić, Sveučilište u Zadru); Hodočasnici u Svetu Zemlju i pobožnost prema sv. Šimunu u Zadru (dr. sc. Krešimir Kužić, pukovnik HV-a u mirovini); Pravednik s proročkom službom. Lik svetog Šimuna u misli svetih otaca (prof. dr. sc. Ivan Bodrožić, KBF Sveučilišta u Splitu); Kršćanska mistika između Istoka i Zapada (dr. sc. Pierantonio Piatti, Papinska akademija za povijesne znanosti, Rim); Relikvija sv. Šime u Carigradu. Svjedočanstvo iz 13. stoljeća Novgorodskog hodočasničkog računa (dr. sc. Anna Jouravel, Sveučilište u Freiburgu), O kultu sv. Šimuna u Zadru (izv. prof. dr. sc. Ana Mišković, Sveučilište u Zadru); Translatio Sancti Simeoni i izbor čuvara svetišta sv. Šimuna u Zadru u 17. stoljeću (izv. prof. dr. sc. Zdenko Dundović, Sveučilište u Zadru), Šimun – pneumatološka perspektiva ispunjenja ljudske čežnje (Lk 2, 25-35) (izv. prof. dr. sc. Arek Krasicki i izv. prof. dr. sc. Elvis Ražov); Katehetski pristup blagu škrinje sv. Šimuna Pravednika (doc. dr. sc. Marijana Mohorić, Sveučilište u Zadru); Moralno – teološka i vjerska reafirmacija Svetišta života (doc. dr. sc. Damir Šehić, Sveučilište u Zadru) i Mogućnosti turističke valorizacije sakralne baštine Zadra (izv. prof. dr. sc. Božena Krce Miočić i izv. prof. dr. sc. Tomislav Klarin, Sveučilište u Zadru).

Ines Grbić

O temi „Odgoj u vjeri pred novim antropološkim i društvenim paradigmama“ izlagao je prof. dr. sc. Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog Sveučilišta u Zagrebu, na 48. katehetskom danu Zadarske nadbiskupije u subotu, 31. kolovoza, u dvorani Katoličke osnovne škole ‘Ivo Mašina’ u Zadru.

Promišljajući tu temu teološki i duhovno, dr. Tanjić je podsjetio na misao pape Franje koji je na susretu s članovima Rimske kurije, 2019. g., rekao da „vrijeme u kojem se nalazimo nije vrijeme epohe promjena, nego promjene epohe“. Termini „epohalna promjena“ i „promjena epohe“ nemaju isto značenje, a osobito su povezane s Crkvom u Europi i na Zapadu. U kontekstu vjeroučitelja, npr., to se ogleda i u tome da promjene nisu više linearne, na način da se vjera generacijski prenosi s roditelja na djecu.

„Promjene kojima je nekad trebalo desetljeće, sada se događaju u jednoj godini. Svijet u kojem smo živjeli nestaje, a ne znamo što novo dolazi i kako bismo na to odgovorili. Neki ovo naše vrijeme uspoređuju s raspadom Rimskog Carstva koje je trajalo dugo, stoljećima i onda je došlo novo razdoblje. Događaju se izbori koji brzo mijenjaju način života, odnose, komunikaciju, oblikovanje misli te shvaćanje i življenje vjere i znanosti“, rekao je dr. Tanjić, citirajući papu Franju: „Često se događa da se živjeti promjene ograničava na oblačenje novog ruha, zatim se ostaje u stvarnosti kao prije, a stvarnost je zapravo promjenjiva“.

U apostolskoj konstituciji ‘Veritatis gaudium’ (VG) koja je upućena visokim crkvenim učilištima, Papa uz ‘promjenu epohe’ veže i pojmove antropološka kriza i socio – okolišna kriza. „Svjedočimo društvenom lomu koji nas gotovo prisiljava da tražimo promjenu u razumijevanju globalnog razvoja i drugačije definiranje napretka i inovacija. Papa kaže da nemamo nužnu kulturu koja bi nam pomogla suočiti se s ovom krizom, ali nemamo ni vodstvo koje bi nam pokazalo putove kojima trebamo ići u ovoj promjeni epoha. Nekada kao da svi lutamo. Cilj konstitucije VG-a je pomoći crkvenim učilištima u oblikovanju nove kulture i novog vodstva, koji će biti sposobni zalagati se, razumjeti te promjene i utjecati na njih u kršćanskom duhu“, potaknuo je dr. Tanjić.

Papa Franjo upozorava da se ne treba zanositi razmišljanjem da Crkva na sve izazove promjene epoha može odgovoriti na isti način kao do sada. „To ne znači da je to zabacivanje nauka. Nije isto djelovati u 21. st., u odnosu na prošla stoljeća“, upozorio je dr. Tanjić. Ukazao je i na drugačiji društveno – povijesni razvoj uslijed različitih političkih okolnosti u Europi u 20. stoljeću. U Hrvatskoj je bio komunizam, mnoge stvarnosti nisu mogle djelovati, došli su tranzicija, demokracija, a zapadne zemlje imale se potpuno drugačiji razvoj.

„Kronološki, živimo u istom vremenu, ali ne živimo isti kairos. Zapad se razvijao u miru, a komunističke zemlje u siromaštvu, komunizmu, ideologiji jednoumlja, potrebi rada u Njemačkoj, ekonomskoj tranziciji“, rekao je dr. Tanjić. Uz to, generalno, „ne živimo više u vremenu kršćanske kulture, dakle, u vremenu u kojem se društveni procesi, norme, umjetnost, kultura, vrednote, oblikuju na temelju vjere i kršćanske poruke. Papa Franjo ističe da nismo više u poretku kršćanske kulture gdje vjera, osobito Europe i većeg dijela Zapada, više ne tvori pretpostavku zajedničkog života. Štoviše, često je negirana, izrugivana marginalizirana, ismijavana. U toj stvarnosti živimo“, upozorio je predavač.

„Od prosvjetiteljstva naovamo, kulturu ne oblikuju jedino kršćani i kršćani nisu najvažniji“, rekao je dr. Tanjić, bez obzira na „sve što su kršćani i Crkva kroz 2000 godina, u povijesti i stvaranju, služenju Evanđelju, nemjerljivo doprinijeli oblikovanju vizije čovjeka i društva, a koje se sada mijenja pred našim očima“.

Antropološki lom od 1968. g., kada Crkva i društvo više ne dijele vrednote utemeljene na naravnom zakonu i moralu

Temu izlaganja dr. Tanjić je razmatrao i u kontekstu razmišljanja francuskog znanstvenika Olivera Roya, autora knjige ‘Je li Europa još uvijek kršćanska?’, koja je prevedena i na hrvatski.

„Dogodio se antropološki lom. Roy kaže da polazimo od teze da se Europa i danas shvaća kao kršćanski kontinent, ali moramo biti svjesni da je proces sekularizacije doveo do duboke dekristijanizacije. Roy ističe revolucionarnu 1968. godinu i kaže da su 1960.-te godine bile ključne, usporedive s godinama koje su slijedile nakon objave Lutherovih 95 teza iz 1517. godine. Roy kaže kako učimo o povijesnoj važnosti 1517. g. i koliko je Lutherova reformacija promijenila Crkvu, Europu i svijet, a nismo svjesni koliko su godine u kojima živimo promijenile svijet“, rekao je dr. Tanjić.

Na Zapadu se 1968. g. dogodila pobuna studenata, mladih generacija protiv dotadašnjeg načina života, razmišljanja i djelovanja. U Crkvi se objavila enciklika ‘Humanae Vitae’ sv. Pavla VI. i to sve je dovelo do antropološkog loma. On se očituje u dubokoj podjeli, u potpunom razdvajanju društvene vrednote i vrednote kršćanstva koje su do tada, bez obzira na sukobe, povezivale Crkvu i zapadno društvo“, istaknuo je dr. Tanjić.

„U procesu sekularizacije do 1960.-ih godina postojale su sekularizirane kršćanske vrednote. Dakle, sve vrednote su se temeljile na onome što smo nazivali naravni zakon i  moral. Premda smo imali razlike koje su nas razdvajale, imali smo i puno toga što nas je spajalo. Ali, od 1968. g. to više nije slučaj. Ono što nas je spajalo, postaje točka razdora“, upozorio je dr. Tanjić, citirajući Roya: „Nove vrijednosti, temeljene na individualizmu, slobodi i valorizaciji žudnje više nisu kršćanske sekularizirane vrednote. Osobna sloboda je važnija od svih transcendentalnih normi, nema više zajedničkog naravnog morala“.

„Kad više nemamo zajedničku osnovu, onda se sve vraća kroz eksplicitne norme, pravne i moralne. Kad nešto moraš normirati, to znači da i ne razumiješ. Nešto moraš normirati da bi to mogao opsluživati, bez obzira razumiješ li to ili ne“, rekao je dr. Tanjić, koji smatra i da „previše pravnika govori o krizi i u Crkvi“.

„Mislimo da će pravo riješiti probleme vjere. Pravo samo detektira da se nalazimo u puno problema. Moramo poštivati pravne norme. Ali, kad pravo zamijeni moral i etiku, znači da smo izgubili zajednički nazivnik. Prije se znalo etički i moralno da dijelimo nešto zajedničko. Nije nam trebala pravna norma. Vidi se to i u školi, svaka sitnica mora se pravno provjeravati“, rekao je dr. Tanjić.

Roy kaže: „Prava dekristijanizacija nije vezana uz činjenicu napuštanja vjerske prakse, da li i koliko ljudi ide na misu ili ne. Nego je posljedica potpuno nove antropologije koja je usredotočena na želju pojedinca kao vrhovnu normu“.

„Ja želim, ja hoću, ja imam pravo – to je suprotnost kršćanskoj praksi. To je drugi kontekst slobode i odgovornosti, istine i slobode, objektivne moralne norme. Roy kaže, „I dalje se većina građana smatra kršćanima, ali to više nema nikakve veze s unutarnjom vjerom“. Mi vidimo da neki ljudi kažu da su kršćani, a sasvim ignoriraju kršćanske norme“, upozorio je dr. Tanjić. Podsjetio je da je i Benedikt XVI. u apostolskom pismu ‘Porta fidei’ najavljujući Godinu vjere 2012. g., rekao da je „u prošlosti bilo moguće prepoznati jedinstvenu kulturnu matricu koja je naširoko prihvaćana i podsjeća na sadržaj vjere i njene vrijednosti“. No danas, uslijed duboke krize vjere kojom su pogođeni mnogi, to više nije tako, jedinstvena kulturna matrica više ne obuhvaća veliko područje društva.

Pojam ‘kršćanske sekularizirane vrednote’ znači da je „sve do sredine 20. st. dominantna kultura bila ona sekulariziranog kršćanstva. Čak su i protivnici Crkve, masoni, komunisti, imali isto antropološko poimanje čovjeka i obitelji kao ono koje je propovijedala Crkva.

Sukob nije bio oko temeljnih osobnih i društvenih vrednota. U tome smo se slagali. Roy kaže da su većina socijalističkih  ministara u Francuskoj početkom 20. st. bili bivši bogoslovi i sjemeništarci. Kad su oni pisali pismo što treba raditi u obrazovanju, da čitate to pismo i ne znate tko ga je pisao, rekli biste da ga je pisao biskup: vrednota, obitelj, zajednica, djeca, roditelji, obrazovanje. Koriste sve iste riječi. Negdje su bili zabranjeni homoseksualni brakovi, pobačaj, razvod. Mi smo se slagali oko temeljnih vrednota, a sukob je bio oko kontrole procesa i tumačenja temeljnih vrednota, oko razumijevanja njihove istine. Sukob nije bio oko sâmih vrednota, nego oko dvije temeljne točke: mjesto i uloga Crkve u društvu i njen odnos s državom – to je pitanje moderniteta i pitanje i uloga Učiteljstva“, istaknuo je dr. Tanjić.

U teološkom smislu, temeljni sukob je bio gdje je izvor tih vrednota. Za kršćanstvo su to Objava i Učiteljstvo, tradicija. Društvo, pa i politički subjekti, rekli su da je to naravno pravo i volja naroda. „U Crkvi zadnju riječ ima Učiteljstvo, u državi parlament i vlade. Dijelili smo temeljne vrednote, ali različito smo ih tumačili. I marksizam je htio napraviti reformu društva, zato se kaže da je marksizam židovsko – kršćanska hereza koja je pokušala stvoriti novi svijet, novo društvo. Crkva se suočavala s državom oko toga tko će imati utjecaj na školu, odgoj i javni moral, ali smo se oko većine stvari slagali. No, država nije htjela da Crkva određuje niti prihvaća njeno mišljenje“, rekao je dr. Tanjić.

Ideje koje su bile suprotstavljene sada idu zajedno i kršćanska antropologija je najveća smetnja

„To se mijenja 1960.-ih godina. Roy kaže da se i u Crkvi dogodila vrsta auto-sekularizacije. Crkva se pita kako ići ususret modernom sekulariziranom društvu. Mi često u našem djelovanju pretpostavljamo to društvo do 1968. g., kad su se Crkva i društvo slagali oko temeljnih vrijednosti u društvu. A toga vremena više nema. Pretpostavljamo da imamo zajednički nazivnik. A nema ga. Toga moramo biti svjesni. Od 1968. je kontinuirana revolucija koja se okretala u pravne i društvene norme. I one postaju temelj modernog društva“, poručio je dr. Tanjić. Nema više zajedničkih vrednota, bez obzira na katehezu i pastoral religiozno smo nepismeni i Crkva želi izaći iz toga. Ali, društvo ne želi ići ususret Crkvi, upozorio je dr. Tanjić.

U trenutku kad se čini da su Crkva i društvo našli zajednički jezik, i po porukama s Drugog vatikanskog koncila, dolazi do ogromnih promjena koje su se pretvorile u pravne norme. „To znači da je revolucija 1960.-ih godina donijela nove moralne norme jer je raskinula s prethodno dominantnom kulturom te je potrebno stvarati nova pravila. Potpuno je drugačije vrednovanje ljudske slobode. U društvu se želi uvijek više uživati, da bude više, bolje. I spajaju se tri tendencije koje se činilo da nikad nisu mogle ići zajedno: neomarksizam, neoliberalizam i neolibertijanizam. Neke ideje koje su bile suprotstavljene, sada idu zajedno i kršćanska antropologija je najveća smetnja“, poručio je dr. Tanjić.

Sa stajališta liberalizma, društvo ne izvire iz naravi zajedničke bîti čovjeka, nego iz egoističnog interesa međusobno konkurentskih atoma. Sve što nije u skladu s dominantom vizijom, negativno je određeno. Iz neolibertijanske perspektive, poveznice s erosom ne proizlaze samo iz obiteljske zajednice muškarca i žene.

„Ivan Pavao II. I Benedikt XVI. govorili su o vrednotama o kojima se ne pregovara.  Strategija Crkve bila je usmjerena ili jest u pravcu da se pokaže da se radi o naravnom pravu, što je podržano svjetlom vjere i razuma.

Ali, moderna kultura ne drži ništa do naravnog prava. Čini se da i sve manje kršćana svjedoči te stavove. Pojedini politički pokreti koje nazivamo populističkima, nacionalističkima, brane kršćanski duh Europe, ali bez vjere. Političku poziciju ne zanima vjera u svom stvarnom značenju, nego kulturni simboli. Kršćanski identitet koristi se kao razgraničenje u odnosu na islam, ali nikog ne zanimaju stvarne vrednote. Ni desne stranke neće zastupati kršćanske vrednote. Crkvu se promatra kao kulturološki ‘marker’ u različitosti, u odnosu na islam“, opisao je dr. Tanjić aktualni kontekst odnosa Crkve i društva.

U Crkvi su se iskristalizirala tri različita pristupa toj tematici, rekao je predavač.  Prvo je pristup pojačane političke borbe, da se opet nađu političke silnice koje bi nametnule određenu normu u pravnu i zakonsku regulativu. „Ako nismo u stanju uvjeriti ljude, onda treba učiniti sve da se djeluje na zakon. Problem je da se djelovanje Crkve onda više ne shvaća kao savjest društva, nego kao policajac društva. A to se Crkvi ne smije dogoditi. Ljudi ne vole duhovne policajce. Jedno je biti savjest društva, a jedno je biti policajac. Moramo paziti da se ne pretvorimo u to“, upozorio je dr. Tanjić, rekavši da je za Crkvu koja se poziva na transcendentalne vrednote sve teže naći političke posrednike i zagovornike toga stava. To je pitanje i kako djeluju katolici u politici, demokršćanske stranke.

Drugi pristup je tzv. Benediktova opcija, naziv se odnosi na jednog američkog autora. Prema tom stavu, kršćani su manjina, žive u poganskom svijetu, kao što je bio sv. Benedikt u 6. stoljeću. Treba djelovati poput njega, odvojiti se od takvog svijeta u mentalnom i duhovnom smislu, čekajući da nam Gospodin pokaže novi put. Moramo stvarati oaze u kojima ćemo djelovati.

Dr. Tanjić smatra da nas papa Franjo poziva na treću opciju. „Svaka opcija ima svoju vrijednost. Nemojmo biti monolitni, jedna ili druga opcija. Ne dopustimo da ijedna opcija nadvlada. Po mom mišljenju, to je zadaća Učiteljstva – dopustiti da budu prisutne silnice, ali da se nijedna opcija ne postavi ekskluzivno da ona jedina zna koje je najbolje rješenje. U Crkvi su različite silnice, ali nijedna od opcija ne smije prevladati, nijedna ne može do kraja iscrpiti snagu Evanđelja niti može za sebe zadržati ekskluzivnost poslanja Crkve“, poručio je dr. Tanjić, rekavši da je to pitanje evangelizacije i misijskog, duhovnog poslanja vjernika u Crkvi.

„Papa Franjo kaže da treba dati prednost evanđeoskoj kulturi, pa i po cijenu napuštanja rimske, zapadne europske kulture. Ako se ona odvojila od Evanđelja, onda mi moramo stvarati evanđeosku kulturu, pa i po cijenu akulturacije. Jer kultura više nije kršćanska. Crkva i vjera moraju obnoviti onkraj određene kulture, ne smiju se dati njome zarobiti“, poručio je dr. Tanjić u duhu poticaja pape Franje.

Važni su sloboda, ne širiti strah i osobna vjera

Rektor Tanjić smatra neopravdanim kad se kaže da je papa Franjo napustio pozicije vrednota oko kojih se ne može pregovarati: brak, eutanazija, pobačaj. „Papa Franjo je tu jasan. Ali on smatra da se cijeloj problematici antropologije i društva koja uključuje i pitanje socijalne pravde, siromaštva, napretka, raspodjele dobara, migracija, svega što su njegovi prethodnici nazivali integralnim razvojem, iz perspektive kršćanske vjere treba dati druge naglaske koji ne potiru dosadašnje djelovanje Crkve, nego u legitimnom razvoju i pod vodstvom Duha Svetoga, iznova pred nas stavljaju snagu novosti Evanđelja za današnjeg čovjeka. Ne smijemo se dati zarobiti starim formama“, poručio je dr. Tanjić.

Pritom se papa Franjo poziva na misao sv. kardinala John Henry Newmana da se „na zemlji život mijenja, a savršenost je rezultat mnogih promjena“.

Zato Papa kaže, ne traži se promjena radi promjene, da se povodimo za nekom modom, nego uvjerenje da su razvoj i rast karakteristične za zemaljski, ljudski život. U središtu svega je Božja postojanost. Za Newmana je promjena bila obraćenje, nutarnja preobrazba. Mi smo svi iznova pozvani na duhovno antropološko obraćenje.  Zato Papa kaže, treba imati krepost razlučivanja.

Treba razlučivati svjedočenjem za istinu, biti ustrajan, postojan u vjeri, unatoč svih protivština, ali s puno ljubavi i traženja u drugome slike Božje. Ne gledati u drugome neprijatelja, iako nas napada. Nego, pozvani smo navijestiti Krista raspetoga i uskrsloga. To Papa naziva novi humanizam. To je Crkva koja zna prepoznati djelovanje Gospodina u svijetu, kulturi, u svakodnevnom životu ljudi zna prepoznati njihove muke i zna im posvjedočiti“, poručio je dr. Tanjić.

Iz perspektive odgoja u vjeri, predavač je potaknuo da ne zaboravimo da je vjera dar, rekavši: „To nas uvodi u dimenziju susreta s Bogom. Vjera nije plod bilo koje naše strategije i djelovanja, osobnog i zajedničkog djelovanja, napora. Vjera je prije svega dar Božje ljubavi koja se prepoznaje u dobroti Božje namjere s čovjekom  i čovječanstvom“.

Upozorio je da se ljudi danas puno boje, strahuju od puno toga. „Mi moramo biti ljudi nade koji će reći: Bog djeluje, nije ostavio čovječanstvo. Izmiče logici nužnosti, uvjetovanosti i korisnosti. Vjera nije uvjetovan odgovor, može ga se otkriti. Darovanost nam govori o slobodi.

Mladima treba reći: ‘Jeste slobodni, ali sloboda nosi odgovornost’. Pokazati im drugačije viđenje slobode. Vjera svjedoči susretu dviju sloboda, Božje i ljudske, koja jedna drugu ničim ne uvjetuje. To je jedna od temeljnih kategorija za razumijevanje vjere. Ne smijemo odustati od pojma slobode. Time je kršćanstvo postalo snažno. Ne smijemo biti ljudi koji šire strah“, upozorio je dr. Tanjić.

U tom kontekstu, podsjetio je na prispodobu o talentima, rekavši da je onaj tko je dobio jedan talent, a nije ga umnožio, bio blokiran strahom, pitao se što će biti ako učini pogrešan korak. „Nekad se mora pogriješiti, ne smije te strah blokirati u djelovanju, župi, Crkvi. Moramo tražiti nove putove. Sloboda je temeljna za razumijevanje vjere. Krist nas je za slobodu oslobodio. Jedino ljudska sloboda može prihvatiti Božju slobodu. Prostor slobode rađa se u vjeri. To moramo imati u svim našim strategijama i djelovanju“, ohrabrio je dr. Tanjić.

Uz važnost slobode i da se ne širi strah, predavač je istaknuo i važnost osobne vjere. „Bez obzira na društvene strategije, mora biti sve više ljudi koji vjeruju osobno. Nitko ne može vjerovati u naše ime. Ako nema osobne vjere, ako se osobna vjera ne raste i razvija, ruši se društvena kultura. Isus  kaže, ‘Vjera te tvoja spasila’. Tvoja, ne nečija druga“, poručio je dr. Tanjić.

Predavač je zahvalio vjeroučiteljima na svemu što čine, poručivši im: „Vi činite Crkvu živom u njenom temeljnom poslanju. Nemojte odustati u suočavanju s problemima. Bez obzira na poteškoće u katoličkom obrazovanju i školstvu, katoličke škole su najbolje što Crkva može dati i ponuditi u razvoju i djelovanju u društvu i zajednici. Tu stvarno treba duhovno i materijalno ulagati. Tu su s nama djeca, obitelji, mi s njima razgovaramo, dijelimo njihove strahove, nade, radosti, usmjeravamo. Odatle niču ljudi koji su iznutra obnavljali i oživljavali Crkvu i njeno poslanje. Hvala na onome što činite i ustrajte u tome“, poručio je rektor Željko Tanjić vjeroučiteljima.

Umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić održao je izlaganje o temi ‘Europo, pronađi sebe i oživi svoje korijene!’.

Prigodna riječ don Gašpara Dodića, predstojnika Katehetskog ureda

Pozdravni govor na početku Katehetskog dana uputio je don Gašpar Dodić, predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije. Don Gašpar je podsjetio na misao Benedikta XVI. koji je na konferenciji Rimske biskupije 2007. istaknuo: „Svakodnevno iskustvo nam govori da odgoj u vjeri danas nije lagan pothvat. Danas se čini da svaki obrazovni posao postaje sve teži i nesigurniji. Govori se o velikoj ‘odgojnoj krizi’, o sve većoj poteškoći u prenošenju temeljnih vrijednosti egzistencije i ispravnog ponašanja na nove generacije, poteškoći koja uključuje i školu i obitelj, a moglo bi se reći i svaki drugi organizam koji ima obrazovne svrhe”.

Don Gašpar je rekao da se povećao razmak između generacija zbog ubrzanih promjena i novosti u jezicima koje nameće svijet Interneta. „Ono što su roditelji i odgojitelji predlagali svojim radom i odgojem u želji da čine dobro djeci, sada je u opasnosti da se raspline i nestane u svijetu ‘mreže’ u kojoj se njihova djeca uvelike kreću, često bez dovoljno opreza i razboritosti. Dok se ‘globalno selo’ mladih ljudi sve više standardizira prema planetarnim modelima, čini se da tradicionalni identiteti, ukorijenjeni u povijesti plemenitih navika i običaja-uljudbe i kulture, postaju relativizirani i gube interes u njihovim očima.

Tako i u pastoralnom djelovanju ponekad imamo osjećaj kao da odgovaramo na pitanja koja nitko ne postavlja ili postavljamo pitanja koja više nikoga ne zanimaju. Stvarnost svijeta bez Boga možda je samo plod toga “Boga bez svijeta”, koji se takvim čini mnogima kojima bismo ga željeli predložiti, koji govore već jezikom posve drugačijim od našeg. Ljubav prema djeci, koja nas potiče da im prenesemo najljepše što imamo, ranjena je poteškoćama u pronalaženju pravog načina da se to dogodi“, rekao je don Gašpar, upozorivši da su nove generacije obilježene „namjerom ideoloških sigurnosti i samoćom stvorenom virtualnim odnosima“.

„Ponekad moramo više otkriti cvijet koji cvjeta u pukotini asfalta, djelić radosti utkan u tešku svakodnevicu, tračak svjetla u oblacima. Čak i bol, kao što se događa u Psalmima, može postati poezija, pjesma, oslobođenje i možda je to najuzvišenija i najintenzivnija pjesma molitva“, potaknuo je don Gašpar.

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić zahvalio je predavačima i vjeroučiteljima na djelovanju, u suočavanju s velikim izazovima kulture i antropologije, poželjevši da budemo autentični prenositelji evanđelja Isusa Krista. Zahvalio je vjeroučiteljima na trudu, radu i nastojanju da šire Radosnu vijest te donose radost spasenja. Svima je poželio blagoslovljenu novu školsku godinu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Glazbenik i skladatelj Paul Fey iz Leipziga izveo je orguljaški koncert u katedrali sv. Stošije u Zadru u petak, 9. kolovoza. Nakon prošlogodišnjeg nastupa u zadarskoj prvostolnici, bilo je to drugo gostovanje toga renomiranog glazbenika u katedrali sv. Stošije.

Za orguljama u zadarskoj katedrali koje su treće katedrale po veličini i kvaliteti u Hrvatskoj, Fey je izveo sljedećih sedam skladbi: Johann Sebastian Bach – Preludij i Fuga u d-molu BWV 554, Johann Kuhnau – Biblijska sonata I. ‘Bitka Davida i Golijata’, Paul Fey – Arija ‘Jesi li pokraj mene’ iz opere ‘Diomedes’, Felix Mendelssohn Bartholdy – ‘Teme i varijacije u D-duru’ te tri skladbe orguljaša Paula Feya – Orguljaška sonata II (novo djelo), Arija II i Improvizacija na temu ‘Blagoslov puka’.

„Radostan sam što sam došao u Zadar da s publikom mogu podijeliti glazbu koju izvodim. Imam i svoj You tube kanal na kojem sam aktivan i na kojem je dosta snimki mojih koncerata i skladbi koje izvodim. Za repertoar u Zadru izabrao sam klasična djela Bacha. Dolazim iz Leipziga, zato on mora biti. Zatim, djelo koje je nastalo prije Bacha, suvremenu glazbu i moju skladbu koju sam napisao baš za nastup u Zadru, to je premijera moje orguljaške sonate. Poznajem orgulje u Zadru od prošle godine i mislim da je prikladno da orgulje u tako lijepoj katedrali imaju djelo koje je za njih napisano“, rekao je Fey, kojega u glazbenom stvaralaštvu vodi želja da može povezati ljude i prenositi osjećaje. Pohvalio je ljepotu i kvalitetu zadarskih orgulja koje su izrađene u radionici Wolfganga Eisenbartha, najpoznatijeg europskog graditelja orgulja u Passau, rekavši da su „orgulje jako lijepi instrument na kojem se mogu svirati sva djela, od romantizma do baroka“.

Orguljaš Fey je rekao i da je osobiti osjećaj nastupati u katedrali jer je katedrala sjedište biskupa, osobiti Božji hram, Božji dom. „To je sasvim drugačije od izvođenja koncerta u nekoj glazbenoj dvorani gdje se izvodi suvremena glazba. U katedrali, crkvi treba misliti i na činjenicu da je to sakralni prostor u kojem se služe mise“, rekao je Fey, u zahvalnosti zadarskoj publici na prijemu.

Paul Fey rođen je 1998. u gradiću u blizini Leipziga u Njemačkoj. Glazbeno je obrazovan još od vrtićke dobi, pohađao je rano glazbeno obrazovanje. U prvom razredu osnovne škole počeo je učiti klasičnu gitaru, a u drugom razredu klavir.  S 15 godina počeo je vježbati orgulje u mjesnoj crkvi po nekoliko sati dnevno. Pohađao je redovni studij orgulja i duhovne glazbe na specijalističkom sveučilištu u Halleu (Saale). Studirao je kod A. F. Kippinga i Stefana Kießlinga, nekadašnjeg orguljaša crkve sv. Tome u Leipzigu, gdje je sada Fey jedan od orguljaša i gdje radi s tamošnjim zborovima.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Četvrta međunarodna likovna kolonija ‘Zmajević’ održana je u Nadbiskupskom sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru od subote, 29. svibnja do nedjelje, 2. lipnja. Na koloniji je sudjelovalo 28 istaknutih akademskih slikara iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i slikarica iz Njemačke koji su sveukupno naslikali 77 umjetničkih djela.

Sudjelovali su slikari: iz Zadra Mate Ljubičić, Marin Bralić, Tomislav Košta, Dino Surać, Nikolina Giergia, Boris Žuža, Zita Rončević Švaljek, Josip Švaljek, Ines Jurin, Iris Mihatov Miočić i Nikolina Giergia; iz Splita Josip Botteri Dini, Ana Marija Botteri, Zdravko Cota, Edo Unković, Nikša Erceg i Karin Grenc, Neven Jakovljević iz Šibenika, Ante Ljubičić Car i Nada Jakičević iz Imotskog, Branimir Dorotić i Mislav Dorotić iz Zagreba, Anđelko Mikulić i Zdravko Soldo iz Širokog Brijega, Goran Milinković iz Mostara, Mirjana Barbarić iz Međugorja, Anto Mamuša iz Novog Travnika i Darija Lepkova iz Münchena. Umjetnici su se u dragoj uspomeni i zahvalnom prijateljskom sjećanju spomenuli i pokojnih sudionika kolonije, to su Ante Boris Švaljek i dr. Stipan Kujundžić.

Likovna kolonija ‘Zmajević’ uvijek ima humanitarni karakter. Dio od ovogodišnje prodaje slika će biti namijenjen za potrebe učenika slabijeg imovinskog stanja Klasične gimnazije Ivana Pavla II. Zadar i fond te škole kao sestrinske ustanove sjemeništa ‘Zmajević’. Umjetnici su i na ovogodišnjoj koloniji rado pristali darovati svoja djela sjemeništu ‘Zmajević’ čijom se prodajom slika doprinosi uređenju i obnovi sjemeništa, kao i pokrivanju troškova sâme kolonije koja je kvalitetno osmišljena i nudi sve potrebno umjetnicima za ostvarenje umjetničkih djela najveće kvalitete.

„Kolonija je i ovaj put ostvarena izuzetno dobro, produktivno i stvaralački. Vladalo je odlično i kreativno raspoloženje u slikanju, uz pjesmu i rad imali smo  lijepo domaćinstvo Sjemeništa i lijepo vrijeme. Vanjski i unutrašnji prostor sjemeništa u kojem su smješteni sudionici pružaju najbolje uvjete za koloniju i to se dodatno održava na produktivnost i rad slikara. Stvorena su prekrasna umjetnička djela“, rekao je slikar Mate Ljubičić, domaćin u organizaciji kolonije koji je i inicijator pokretanja te kolonije koja je prvi put održana 2017. godine. Ljubičić, prof. Likovne umjetnosti u Klasičnoj gimnaziji Ivan Pavao II., naslikao je motiv Emaus, kako su učenici prepoznali Isusa u lomljenju kruha te susret Isusa i preljubnice okružene Židovima koji su je htjeli kamenovati. Većina motiva slika su sakralni, biblijske, euharistijske i crkveno svetačke tematike, kao i motivi pejzaža, zadarske vinjete, prirodni krajolici poput mora, lađa i  maslina.

„Na našoj koloniji sudjeluju respektabilni akademski umjetnici. Njih se poziva sudjelovati i na drugim kolonijama, ali neki među njima od svih kolonija u ponudi izaberu baš našu zadarsku na koju uvijek žele dolaziti, između drugih susreta koje mogu također izabrati i na koje budu pozvani. Zahvalan sam poštovanim i dragim kolegama na toj podršci, zajedništvu, kolegijalnosti, zadovoljstvu i radosti koje izražavaju sudjelovanjem na koloniji ‘Zmajević’, rekao je slikar Ljubičić.

S umjetnicima su se družila i razgovarala i djeca, jer je želja Ljubičića da se tom kolonijom promiče umjetnost i među mladima i prenosi njima, „da djeca osjete likovnost na bliži način, uživo, kako se radi i nastaje likovno djelo. U druženju s tim umjetnicima mladi vide kako su to jednostavni ljudi s velikim talentom kojega koriste Bogu na slavu, za dobro ljudi, a vide i kako je talent dar na kojem treba raditi i kojeg treba marljivo usavršavati“, istaknuo je Ljubičić.

Uz Ljubičića kao stručnog domaćina i kolegu sudionika, organizator i domaćin kolonije je don Ante Dražina, rektor sjemeništa ‘Zmajević’ koji je tijekom pet dana susreta umjetnicima bio na raspolaganju. Izražavajući srdačnu dobrodošlicu umjetnicima, rektor Dražina rekao je kako je primarna svrha kolonije „slavljenje Boga kroz umjetničko stvaranje“ i da je ona još jedan način otvaranja sjemeništa prema svijetu. Zahvalio je Bogu na tradiciji održavanja te kolonije koja je drago odredište slikarima, na njihovom daru sudjelovanja i stvaranju vrijednih djela koja su na Božju slavu. I među kupcima na aukciji koja se u kasnijem razdoblju organizira u Sjemeništu, kako je bilo prethodnih godina, te slike izazivaju reakcije divljenja, priznanja i poštovanja posjetitelja. Umjetnici u svojim djelima izražavaju nadnaravno, nebesko, duhovno te ljudima svojim djelima približavaju vrijednosti ljepote prirodne stvorenosti, Božjeg i otajstva Crkve, dobra čovjeka i istinitost vrednota koje oplemenjuju dušu čovjeka, rekao je rektor Dražina. Kolonija je završena zajedničkim sudjelovanjem umjetnika u nedjeljnom misnom slavlju.

Ines Grbić

Foto: A. Dražina

O aktualnoj temi umjetne inteligencije govorili su doc. dr. sc. Dan Đaković i doc. dr. sc. Petar Tomev Mitrikeski, obojica s Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, na tribini u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u subotu, 27. travnja.

Uvodeći u raspravu, doc. dr. sc. Damir Šehić s Teološko-katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru rekao je da je digitalno doba odavno počelo. „Otkad je umjetna inteligencija ušla u široku društvenu primjenu, od zdravstva i financija do obrazovanja i znanosti, uočljivi su potencijalni problemi i izazovi u društvenoj primjeni umjetne inteligencije. Počevši od ideje kako je inteligencija sposobnost snalaženja u novim i nepoznatim okolnostima i pronalaženje novih rješenja, znanstvenici i teoretičari osporavaju inteligenciju umjetnoj inteligenciji, nazivajući njenu algoritamsku funkcionalnost tek sposobnošću računalnog oblikovanja novih kompilacija. Korištenje umjetne inteligencije u tom smislu može imati potencijalne opasnosti na inovativnost i ljudsko stvaralaštvo, jer ono više ne bi produciralo vlastite ideje, nego kombinacije i preoblikovanja već poznatih ideja“, upozorio je dr. Šehić, pojašnjavajući naziv tribine: „Na granici inteligencije – Utjecaj umjetne inteligencije na kreativnost i moralne dvojbe u akademskom radu“.

Dr. Šehić je rekao da u odnosu između umjetne inteligencije, ljudske kreativnosti i moralnih dvojbi, korištenje umjetne inteligencije utječe na procese stvaranja, inovaciju i autentičnost. Upozorio je da moralne dileme  proizlaze iz korištenja alata umjetne inteligencije u istraživanju i pisanju akademskih radova, počevši od plagiranja i nedostatka autentičnosti, etičkog pitanja intelektualnog poštenja, vlasništva, gubitka profesionalnih vještina do smanjenja rigoroznosti znanstvene metode.

„Umjetna inteligencija kao nova stvarnost istovremeno zadivljuje i straši. To nije ništa novo, sa svim otkrićima i izumima je bilo uglavnom slično. Čovjeka nešto zadivljuje, čini mu se vrlo korisno, upotrjebljuje to, ali ga i straši. Danas ne možemo zamisliti da se ljudima otkriće vatre činilo velika prijetnja, izum kotača i drugo. Umjetna inteligencija na neki način sublimira sve naše znanje. Nije to prvi levijatan kojeg je čovjek stvorio i prijeti da se otme našoj kontroli. Neki ljudi iz IT industrije sami kažu da bi bilo možda pametno pričekati, zaustaviti njen razvoj, da možda ne znamo kamo idemo. Nismo naviknuli da vodeći ljudi neke industrije sami povlače ručnu kočnicu i kažu, polako s tim“, upozorio je dr. Đaković.

Svaki čovjek ima neki svjetonazor kroz koji promatra svijet. U kontekstu svjetonazorskog gledanja na svijet, dr. Đaković je promišljao umjetnu inteligenciju kroz prizmu filozofije povijesti. Đaković je specijalizirao filozofiju Jacquesa Maritaina koja je i kršćanska, mistična, augustinovska. Njegova filozofija povijesti važna je i u kontekstu umjetne inteligencije. Filozofija povijesti pokušava dokučiti bît, smisao i značenje povijesti. Njena ideja je da povijest ima početak, kraj i skriveno značenje. Čovjek pak treba stoljeća da bi nešto prosudio.

„Što je neko dobro veće, sofisticiranije, to je njegova zloupotreba teža, opasnija“

Dr. Đaković je razmatrao umjetnu inteligenciju u kontekstu pet načela. Prvo načelo je da materija trči brže od duha. „Najprije nešto proizvedemo, a onda nam treba vremena da to savladamo, ‘pripitomimo’. Sada nam se čini da je ta materija, tehnologija, otišla toliko daleko da više ne znamo koja je udaljenost između čovjeka i te materije. Drugo važno načelo je da dobro i zlo u svijetu rastu simultano. Neki su oduševljeni umjetnom inteligencijom i njome bi se u svemu koristili, a neki misle da je to naznaka kraja svijeta, da će zlo sve preuzeti, da treba zaustaviti razvoj“, rekao je dr. Đaković.

Načelo da dobro i zlo rastu zajedno podudarno je s biblijskom prispodobom o žitu i kukolju. Predavač je podsjetio kako se u određenim trenucima povijesti činilo da je zlo prevladalo, npr. 1940.-te godine izgledale su kao potpuna dominacija i pobjeda zla. No i nakon toga uspjelo se stvoriti dobro i to zlo nadživjeti.

„Treće načelo je da je vrijeme ireverzibilno, ima ishodiše i kraj, ne može se zaustaviti i nema povratka natrag. Napredak se ne može zaustaviti, to je iluzija, utopija. Možemo se pitati treba li nam sva ta tehnologija u obrazovnom sustavu, ali napredak u cjelini ne možemo i ne treba zaustaviti. Mi se napretka ne bojimo. Četvrto načelo je da ne postoji dobro koje nije moguće zloupotrijebiti. Što je neko dobro veće, sofisticiranije, to je njegova zloupotreba teža, opasnija. Trebali bismo se pomiriti s činjenicom da je napredak nezaustavljiv, da se naša tehnologija može strašno zloupotrijebiti. Zloupotrijebili smo atomsku energiju i puno drugoga. Međutim, svaka tehnologija može se i dobro upotrijebiti.

U našoj tradiciji mišljenja i filozofije povijesti smatramo da se u natjecanju dobra i zla tehnologija mora koristiti maksimalno dobro, ne zaustavljajući njen razvoj i riskirajući zloupotrebu. Kad bi se ugasila umjetna inteligencija, zaustavila postrojenja, anuliranje rizika bilo bi zaustavljanje razvoja. To je utopija“, poručio je dr. Đaković.

„Sloboda raste – međutim, raste i prijetnja slobodi“

Peto načelo je problem slobode. „Količinu dobara u svijetu povećavamo. Živimo u vremenu najvećih sloboda i najvećeg materijalnog blagostanja ikada u povijesti, kao čovječanstvo; osobito zapadna, kršćanska civilizacija i Japan kojeg se naziva Daleki zapad, a ne Daleki istok. Krug slobode i materijalnog blagostanja se neprestano povećava.

Razni totalitarizmi uvijek napadaju ljudsku slobodu. Mi smo porobljavani. U sjećanju su nam još 1933., 1939., 1941., 1945. godina. I danas postoje totalitarne države. U kontekstu Europske unije bojimo se totalitarnih tendencija, dakle, smanjivanja ljudske slobode, porobljavanja. Taj strah nije izlišan, on je realan. No, stvari se neće popraviti zaustavljanjem razvoja, nego sa sviješću da sloboda raste – međutim, raste i prijetnja slobodi.

Na tragu načela da dobro i zlo rastu zajedno, sloboda i prijetnja slobodi uvijek rastu simultano. Iz toga bi se dalo zaključiti da je prijetnja slobodi koja dolazi od nove tehnologije najveća u povijesti čovječanstva. Bez nekog defetizma, iako to jesu pomalo apokaliptične vizije, ali apokalipsa kao posljednja knjiga Novog zavjeta je knjiga pobjede. To nije knjiga defetizma, nego pobjede i proslave! To se često zaboravlja u Crkvi, u javnosti i kulturi, misleći da je apokalipsa kraj i pobjeda zla. Nije točno. Apokalipsa nije pobjeda zla“, upozorio je dr. Đaković.

Predavač smatra da je ljudima „pred vratima vjerojatno najveći totalitarizam u povijesti. On neće biti nalik totalitarizmima iz 1939., 1941., 1945., jer bi bio smiješan. On se mora pojaviti u novom ruhu. Mora biti prijetnja većoj slobodi, jer mi smo jako povećali svoje slobode, znanje i tehnologije od onda do danas. U tom smislu, taj totalitarizam bi mogao biti najgori. Toga se bojimo.

Međutim, kad se sveukupno uzmu navedena načela, strah nam nije nikakav saveznik. Tehnologiju treba koristiti maksimalno dobro, biti svjestan da su prijetnje realne i vjerujući – tu nastupa vjera, ne mora biti nužno religiozna, može biti građanska, općeljudska vjera – da će dobro prevladati. Nažalost, ne bez žrtava. Djeca su već sad žrtve mobitela na različitim razinama. Slušamo o neurološkim, moralnim, fiziološkim problemima. Rješenje nije dokinuti razvoj, rješenje je zaštititi djecu koliko je moguće u obrazovnom sustavu, kod kuće“, potaknuo je dr. Đaković.

Istaknuo je i poruku odnosa Davida i Golijata. „Gotovo uvijek se previđa da je David Golijatu odsjekao glavu njegovim mačem. Golijat je glavu izgubio od vlastitog mača. Tako shvaćamo tehnologiju. Ona je neki mač koji izvorno ne mora biti naš. Zloupotrijebljenu tehnologiju mora uništiti ta ista tehnologija od strane ljudi koji je žele dobro upotrebljavati“, poručio je dr. Đaković.

Intuicija je jako važna u životu čovjeka, a stroj nema intuiciju

Dr. Mitrikeski je rekao da umjetnu inteligenciju, u najširem smislu, pokazuju strojevi, osobito računalni. „Pomoću različite metodologije softwarea, omogućavamo strojevima da percipiraju okoliš, nadajući se da bi oni to mogli raditi na način kako mi radimo. Na osnovu skupljanja podataka bi mogli učiti, znanje koje prikupe inteligentno tumačiti i koristiti za poduzimanje radnji s kojima mogu poboljšati vjerojatnost učinkovitog okončanja zadanog cilja“, rekao je dr. Mitrikeski.

Istaknuo je tezu Kanta da je čovjek uronjen u prostor i vrijeme i ima intuitivni pogled. „Intuitivnost nam omogućava da stvari tumačimo svrhovito. Ne možemo promatrati svijet, a da ne smatramo da je svrhovit. Intuitivnost koju ljudi imaju je regulatorno načelo ljudskog uma koje omogućava svrhovito tumačenje zbilje. Ljudsko biće ima intuiciju, izvjesno je da stroj nema intuiciju. Znači, sva njegova dedukcija dolazi od onoga što mu čovjek ugradi, a to je limitirano. To znači da sve naše slabosti mi ljudi stavljamo u stroj“, upozorio je dr. Mitrikeski, govoreći o mogućnosti prenošenja ljudske slabosti na tehnologiju: „Taj dio bi vjerojatno ograničavao čovjeka da stvori potpuno opću umjetnu inteligenciju“.

Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, a Bog nema slabosti, rekao je predavač. „Mi ljudi imamo slobodnu volju i mi smo po našem vlastitom odabiru pali. Ne bi trebalo računati da umjetna inteligencija ima slobodnu volju. Ona će ići po našoj slabosti, usavršit će našu slabost. Kapitalizam će htjeti da to bude dostupno što više, lakše i bolje, da se prodaje. Problem je smanjivanje radnih mjesta, a kad čovjek ne radi ništa, sklon je raditi bedastoće“, upozorio  dr. Mitrikeski. Podsjetio je da je prvi princip robota bio ne naštetiti ljudskom biću, a pitanje je hoćemo li to uspjeti postići softverski. Nasuprot tome da stroj nema intuiciju, predavač je istaknuo da je intuicija jako važna za vjeru, ljudi se i time mogu korigirati oko nekih stvarnosti.

Dr. Mitrikeski je istaknuo i stav postmodernog židovskog filozofa Yuvala Noaha Hararija koji je zabrinut „što se tiče umjetne inteligencije koja slobodno tumara realnim prostorom. On kaže da se sva naša razmišljanja temelje na jeziku. On vidi opasnost da bi umjetna inteligencija mogla koristiti ljudski jezik, a sada je vrlo sposobna tumačiti ljudski jezik. Upitao je, hoćemo li doći do točke da umjetna inteligencija pokušava uvjeriti ljude u nešto što je njima destruktivno. Nije pesimističan“, rekao je dr. Mitrikeski. Upozorio je na mogućnost znanstvene nečestitosti, ali ne smatra da je potreban pretjerani strah, nego razum. Naglasio je da se ljudska kreativnost ne može ograničiti, jer dolazi od osobe, nego, „kreativnost će stradati po vlastitom izboru nekog pojedinca“. Mogući problem je „ne da tretiramo umjetnu inteligenciju kao moralno biće, nego što ćemo moći iskazati naš nemoral na robotu, a ne na čovjeku i to će država (htjeti) dozvoljavati. Pojedincu se može smanjiti ljudskost“, upozorio je dr. Mitrikeski.

„Nijedan totalitarizam ili diktatura u povijesti nisu ostali neporaženi. Samo su, nažalost, žrtve prebrojne“

„Umjetna inteligencija je nazvana inteligencija jer smo prvi put proizveli nešto što je jako različito od svega dosad, a to je da kao da sama uči, da nismo mi dali naputke kako da uči. Kao kad se dijete počne emancipirati u drugoj godini života, kad se počne samo kretati, pa uči i neovisno o roditeljima, dijete se snalazi samo“, rekao je dr. Đaković.

Dr. Đaković je rekao da stroj ne može biti moralni subjekt. „Nema nikakvog spora o tome da je umjetna inteligencija proizvod čovjeka. Da umjetna inteligencija bude moralni subjekt, to bi značilo da smo mi koji smo je stvorili, bogovi. Jer Bog jedini stvara moralne subjekte. Opasnost je tu. Ljude se može zavoditi, zaglupljivati, to se vidjelo na velikoj pozornici svijeta u 20. stoljeću. Može se dogoditi da se roboti tretiraju kao moralni subjekti i izgledaju nalik čovjeku, nekakvi humanoidi, da ljudi toliko budu zavedeni da im bude satisfakcija ako je robot osuđen“, rekao je dr. Đaković, spominjući distopijske scenarije da se umjetna inteligencija toliko emancipira od ljudi da postane potpuno neovisna u svom postojanju. Dr. Đaković smatra da je to neostvarivo, iako postoji određeni rizik.

Podsjetio je na 13. poglavlje iz Knjige mudrosti, gdje Božja riječ upozorava na klanjanje čovjeka vlastitim proizvodima, tvorevinama, stvorenjima, a iza toga stoji kreator kojega čovjek ne prepoznaje. „Polazeći aksiomatski, mi ne možemo proizvesti život, mi ne možemo proizvesti ili stvoriti inteligenciju, moralni subjekt. Moralni subjekt su isključivo ljudska bića. Treba biti oprezan u smislu zavođenja ljudi jer će se stvoriti ambijent u kojem će se umjetna inteligencija tretirati kao stvarnost koja je veća od nas, da se ljudi ponižavaju pred njom“, upozorio je dr. Đaković.

Umjetnim se imitira priroda. „To nije samo po sebi zlo. Zlo je obožavanje umjetnoga. Problem je u obožavanju, u prinošenju žrtava, klečanju pred tim“, istaknuo je dr. Đaković. Podsjetio je kako su kršćani od početaka odbijali klanjati se carevima, vladarima, a istovremeno mole za njih. Kršćani su lojalni građani i trebali bi odbijati ‘kaditi’ vladarima kao da su božanstva. Mnogi kršćani za to su i ‘platili glavom’.

Govoreći o opasnostima obožavanja stvorenoga koje bi čovjeku trebalo služiti, a ne čovjekom ovladati, dr. Đaković je rekao da je specifičnost 20. st. bila da su države bile tvorevine kojima su se ljudi osobito klanjali. „Mi smo države tretirali kao apsolut, a ljudi su stvorili države. Ljudi postoje i bez država. Mi i danas moramo objašnjavati da nije nama država dala ljudska prava. Ne dugujemo mi državi svoj život ni svoje pravo na život. To ljudima nije bilo jasno u 20. st. i danas to mnogima nije jasno. Čovjek je Božja kreacija, mi smo stvorili državu. Mi nismo protiv države. Država je jedna od najljepših, najvažnijih i najkorisnijih izuma u povijesti. Ali nas je gazila. Nas i demokratska država može gaziti. Ljudi često naivno misle, kad ustroje demokratsku državu, da su mirni.

U 20. st. to je bila država, recimo da će u 21. st. to biti najnovija tehnologija – da se mi moramo klanjati vlastitim stvorenjima, državi ili najsuvremenijoj tehnologiji. Kršćani su i prije morali osvještavati ljude da kažu ‘cezar nije Bog.’ Imamo državu i još imamo umjetnu inteligenciju koja je na još vidljiviji način  stvorena, a nas će se prisiljavati – to je novi totalitarizam, mi ćemo biti svedeni na objekt umjetne inteligencije. Taj rat je na sceni, to ne treba relativizirati, umanjivati. Samo što ja ne želim nuditi defetističku viziju, nego želim nuditi pobjedničku viziju u smislu da će ta tehnologija biti poražena. To je isto argument iz povijesti. Nijedan totalitarizam ili diktatura u povijesti nisu ostali neporaženi. Samo su, nažalost, žrtve prebrojne“, upozorio je dr. Đaković, navodeći moguće opasnosti zloupotrebe, da će umjetna inteligencija umanjivati ljudskost, da se ljudi pred njom osjećaju bespomoćno, kao da mi služimo toj stvarnosti.

Umjetna inteligencija zadire i u kognitivnu sferu. „To je nešto potpuno novo i najsavršenije dosada. Proizveli smo nešto s čijim se svim moćima još nismo susreli. To ‘stvorenje’ će dobivati nove forme i imena i tako fenomenalno će imitirati ljudsko da ćemo mi biti frapirani, sve drugo će nam se činiti dosadno. Ljudi su bili fascinirani pojavom televizije. Nas će to ‘hipnotizirati’, u nekom smislu. Ali, problem je u obožavanju.

Ne možemo reći da se umjetna inteligencija ne može dobro upotrijebiti, ali je dramatičan rizik od zloupotrebe. Ne treba bježati od te istine, nego se hrabro suočiti s tim. Nemamo gotovo rješenje, kao što nismo imali gotovo rješenje prema totalitarnim državama u 20. st., ali na kraju smo pobijedili.

Ideja babilonske kule je da ljudi nešto grade, kako bi dosegnuli nebo. To je princip umjetne inteligencije. Kod gradnje babilonske kule, kaže: ‘Jahve se spusti da vidi što rade sinovi ljudski’. Znači, oni su mislili da dosežu nebo, a Jahve se mora spustiti da bi vidio što su oni radili.

Ne treba izgubiti tu perspektivu kad stojimo pred tom zastrašujućom stvarnošću koja nam uništava kreativnost. Treba sačuvati djetinju vjeru iz perspektive Boga, kao da smo na popravnom ispitu iz stvaranja, kao da sami sebe moramo popravljati. A to je prilično neuspješno“, upozorio je dr. Đaković.

Predavač smatra da će umjetna inteligencija „u nekom smislu osiromašiti čovjeka. Rat je na sceni, nismo naivni, u tom smislu. Žrtve su brojne. Djeca su osobito na udaru“, upozorio je dr. Đaković. „Ubijanje kreativnosti“ kao posljedica zloupotrebe umjetne inteligencije „umanjuje čovjeka. U akademskom svijetu ljudi su odabrali put znanja, intelekta, a ljude se zatupljuje kroz razne formate, birokracijom, obrascima, tzv. bibliometrijom. Više nije važno što je čovjek napisao, nego kako se to mjeri. Bibliometrija je jako uvredljiva za dostojanstvo čovjeka i znanstvenika, čovjeka koji želi tražiti mudrost, istinu.

Dio kršćana vidim kao avangardu, bit će potrebne nove ‘tehnološke katakombe’. Često zaboravljamo na razliku između usmene i pisane kulture. Usmena kultura će na novi način dobiti na cijeni, živi razgovor. To možemo njegovati. Moguće je da se u pisanim djelima vara, zahvaljujući sitnim tehnološkim napravicama. No, najteže će se varati u živom razgovoru, gdje se može provjeriti stvarno znanje i razumijevanje materije, npr. od strane studenta. Živi susret, usmena kultura, zajednice koje će se morati opirati, ne svakom tehnološkom napretku, nego diktaturi“, poručio je dr. Dan Đaković.

Tribina je održana u sklopu 21. festivala znanosti Sveučilišta u Zadru čija je tema bila ‘Inteligencija’.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Monografija “Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru – Tragom bogate prošlosti” autorice doc. dr. sc. Ane Jordan Knežević, kustosice Stalne izložbe crkvene umjetnosti (SICU) u Zadru, predstavljena je u dvorani SICU-a u Zadru, u srijedu, 24. travnja.

Monografiju su predstavile njene recenzentice, izv. prof. dr. sc. Ana Mišković i dr. sc. Đurđina Lakošeljac, povodom obilježavanja Dana SICU-a. Naime, predstavljanje je bilo na datum kad je prije 54 godine potpisan Sporazum o osnivanju SICU-a u Zadru. Sporazum su  24. travnja 1970. potpisali Grad Zadar, Zadarska nadbiskupija i Samostan sv. Marije.

Ta monografija je prvi svezak zbirke ‘Katalozi i monografije’ koju objavljuje SICU Zadar. Tekst kataloga „pisan je jezgrovito i jasno, razumljivo široj javnosti, kojoj je i namijenjen. Bogato je opremljen, sa čak 116 grafička priloga. Tri tematska poglavlja podijeljena su u manja potpoglavlja. Poglavljima prethodi uvodni tekst s objašnjenjem cilja kataloga. Posljednji dio su bibliografija i arhivski izvori. Cjeline su smisleno oblikovane i imaju logičan slijed popraćen prilozima i njihovim legendama“, rekla je dr. Mišković.

Katalog je nastao povodom izložbe ‘Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru – Tragom bogate prošlosti’ koja je otvorena 5. prosinca 2022. godine. Autorica izložbe je Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a, a suradnici Antonija Mlikota i Robert Maršić. Za izložbu je korištena građa iz arhiva: SICU-a, Samostana benediktinki Sv. Marije u Zadru, Zadarske nadbiskupije, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Konzervatorskog odjela u Zadru, Arheološkog muzeja u Zadru, Narodnog muzeja u Zadru, Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (Zbirka rukopisa i starih knjiga), Državnog arhiva u Zadru, Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU-a, Hrvatskog restauratorskog zavoda, Znanstvene knjižnice u Zadru te iz privatne arhive Abdulaha Seferovića i Aleksandra Kotlara.

SICU – kapitalna hrvatska muzejska ustanova i među najvažnijim crkvenim zbirkama Europe

„Koncepcija kataloga prati metodologiju postava temeljenog na tri kronološko-tematske cjeline. Prva ‘Kao feniks iz pepela’ odnosi se na događaje uoči i nakon Drugog svjetskog rata koji su utjecali na ideju o osnivanju stalnog postava srednjovjekovne sakralne umjetnosti vezanog uz restauraciju i revitalizaciju benediktinskog samostana sv. Marije. Manja poglavlja nose naziv Drugi svjetski rat i Sv. Marija, Kako je spašeno zadarsko Zlato i srebro, JAZU i Muzej srednjovjekovne umjetnosti te Miroslav Krleža. S pravom je dan naglasak osnivačima i utemeljiteljima zbirke – glasovitom piscu i ljubitelju umjetnosti Miroslavu Krleži, potom Grgi Novaku, Branimiru Gušiću, Vjekoslavu Maštroviću koji je 1970. preuzeo i ulogu direktora SICU-a u izgradnji, instituciji tadašnje JAZU.

Drugo poglavlje kataloga ‘Kapitalni objekt kulture’ prati koncepciju drugog dijela izložbe koje se odnosi na vrijeme pregovora svjetovnih i crkvenih predstavnika o izgradnji ustanove SICU, na doba dok su artefakti crkvene riznice bili pohranjeni u prostorijama Zadarske nadbiskupije do svečanog otvorenja SICU-a 4. prosinca 1976. godine. Manje cjeline unutar poglavlja tematski su vezane uz Pregovore o obnovi i osnivanju Stalne izložbe crkvene umjetnosti (1960.–1970.), benediktinke čuvarice, Gradnju muzejskog kompleksa od nacionalne važnosti te uz Svečano otvorenje izložbe 1976. g., po čemu su dobile nazive. U tim vremenima izrazitu ulogu u osnivanju postava imali su predstavnici zadarske Crkve, nadbiskupi Mate Garković i Marijan Oblak.

Treće poglavlje, kao i treća kronološko-tematska cjelina izložbe s naslovom ‘Stalni postav – Riznica sakralnog blaga’ valorizira stalni postav kojeg je projektirao Edo Kovačević u suradnji s ostalim vrsnim stručnjacima i glasovitim dizajnerom interijera Bernardom Bernardijem. Stavljen je naglasak i na obnovu sakralnih umjetnina u vremenu poraća nakon Domovinskog rata kada je postav iznova i od tada neprekidno otvoren za javnost. Cjeline su nazvane: Stalni postav, Edo Kovačević, Obnova nakon Domovinskog rata, Konzervatorsko-restauratorski radovi na umjetninama, Poliptih sv. Martina i škrinja sv. Šime, Izložbe“, predstavila je dr. Mišković sadržaj monografije.

Izložba o SICU-u i njena prateća publikacija – katalog je „opravdani zahvat kojeg stalni postav SICU-a zaslužuje i kojem je bila potrebna suvremena prezentacija.  U nizu dosadašnjih kataloga koji obrađuju postav SICU-a, ovaj se razlikuje već u začetku“, istaknula je dr. Mišković, poručivši da namjera autorice kataloga „nije valorizirati umjetnine kao dio trajnog postava SICU-a ni donijeti njihovu katalošku obradu, nego istaknuti uzroke koji su posljedično doveli do koncepcije stalnog postava, pozadinu koja nije od plemenitih metala, iako posjeduje plemenitu namjeru, crno-bijele priloge koji kriju sve bogatstvo i duh događaja od krucijalnih važnosti za postav“.

Na predstavljanju su bile i benediktinke i M. Anastazija Čizmin, opatica samostana sv. Marije. Te „brižne redovnice, višestoljetne čuvarice bogate riznice sakralne umjetnosti, zaslužne su što možemo pratiti tragove bogate prošlosti u prostorijama samostana“, istaknula je dr. Mišković.

Dr. Knežević uspjela je predstaviti iz bogate prošlosti „događaje, ljude i činjenice koji su utjecali na formu današnje ustanove koja već desetljećima ima reputaciju jedne od najbogatijih europskih zbirki. Da se prošlost ne zaboravi u segmentima koji to ne zaslužuju jer su utjecali na očuvanje kulturne baštine, da se izvuku na svjetlo dana fotografije, dopisi, prijepisi, citati, ključne veze i osobe, bez čega ne bi bilo ni SICU-a“, naglasila je dr. Mišković, rekavši da će za katalog zanimati znanstvena javnost i šira populacija. Katalog je izdan 2023. uz financijsku potporu Ministarstava kulture i medija RH.

Dr. Lakošeljac istaknula je ozbiljnost znanstvenog rada koji je prethodio ostvarenju izložbe SICU-a i pisanju kataloga, jer u tome nije korištena samo stručna i znanstvena literatura nego obimna arhivska građa, dotad nepoznata. „Izložba i monografija donose niz novih informacija, podataka, foto dokumentacije koju je dr. Knežević brižljivo pronašla u raznim institucijama. To je iscrpan i dugotrajan rad koji stoji iza Izložbe i kataloga. Zanimljiv je podatak o pokušaju tadašnje talijanske vlade da otuđi, preveze dio umjetnina 1944. g. parobrodima u Italiju, što je bilo spriječeno“, rekla je dr. Lakošeljac. Edo Kovačević je jako puno utjecao da se valoriziraju eksponati i oformi SICU kao objekt od kulturne važnosti za cijelu Hrvatsku. „U pisanoj i foto dokumentaciji dr. Knežević pronašla je puno podataka koji su donekle uspjeli rasvijetliti sudbinu nekih današnjih eksponata koji i nisu više u našem vlasništvu i razjasniti put formiranja SICU-a kao kapitalne muzejske kulturne ustanove u Hrvatskoj. Želja je kustosice Knežević popularizirati SICU široj javnosti, zato je pokrenula Izložbu i katalog, jer SICU predstavlja najreprezentativniji i najcjelovitiji doseg crkvene umjetnosti u Hrvatskoj“, istaknula je dr. Lakošeljac, rekavši da je katalog namijenjen široj javnosti, a poslužit će i za buduća istraživanja jer su u njemu  brojni podaci koje istraživači mogu koristiti u različitim smjerovima.

Taj katalog je drugačiji od drugih kataloga crkvene umjetnosti jer nije posvećen umjetninama, nego SICU-u kao jedinstvenoj instituciji u Hrvatskoj koju su uz jako velike napore zajedno osnovali državna vlast i Crkva, rekla je dr. Lakošeljac, istaknuvši da u takvom procesu na visokoj diplomatskoj razini nije osnovana nijedna druga institucija u Hrvatskoj.

Želja je upoznati javnost i s povijesnim događajima koji su prethodili osnivanju SICU-a

Dr. Knežević izrazila je zadovoljstvo što je Izložba u SICU-u bila jako dobro posjećena. Za nju je vladao veliko zanimanje i njeno trajanje bilo je dva puta produženo. „Ideja za organizacijom Izložbe javila se spontano, tijekom istraživanja arhivske građe za obnovu stalnog postava u koju sam uključena kao kustosica. Kad sam vidjela veliki dio neobjavljene građe, potaknulo me organizirati izložbu. Osobito sam bila potaknuta činjenicom da je javnost upoznata samo s eksponatima u postavu i da ima jako malo saznanja o nizu povijesno-društvenih događaja koji su prethodili utemeljenju SICU-a, vrijedne i jedinstvene ustanove koja s razlogom nosi epitet kapitalnog objekta kulture u RH i jedne od najvažnijih europskih crkvenih zbirki. Jedan od ciljeva je bio da se valorizira stalni postav, cijela povijest do danas i da se publika upozna sa stalnim postavom Ede Kovačevića, koji se zbog svoje vrijednosti u muzejskoj zajednici interpretira kao kulturno dobro“, poručila je dr. Knežević.

Od neobjavljene građe koja je objavljena u monografiji koja ima 124 stranice, dr. Knežević osobito je istaknula rukopise iz Arhiva Zadarske nadbiskupije, fotodokumentaciju iz Arheološkog muzeja u Zadru i Narodnog muzeja u Zadru, rukopise Miroslava Krleže koji se čuvaju u NSK-u u Zagrebu, grafičke priloge i arhivsku građu iz Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU-a te iz Kabineta Grafike HAZU-a, među kojima neobjavljene plakate Ljube Babića i Ede Kovačevića koji je napravio plakat za poznatu zagrebačku izložbu Zlato i srebro Zadra u Zagrebu 1951. godine.

Dr. Knežević je zahvalila ustanovama i pojedincima uz čiju pomoć je organizirala Izložbu i izdala katalog. Na ustupljenoj arhivskoj građi zahvalila je Zadarskoj nadbiskupiji, osobito umirovljenom zadarskom nadbiskupu Želimiru Puljiću koji ju je i potaknuo na pisanje monografije te zadarskom nadbiskupu Milanu Zgrabliću na podršci, Samostanu Sv. Marije i opatici Anastaziji Čizmin. Vrlo vrijedna građa je neobjavljena građa Krleže u NSK-u u Zagrebu; rukopisi ‘Izlet u Liburniju’ i ‘Srebro i Zlato zadarskih riznica’, u želji da se to jednom publicira jer je Krleža u njima valorizirao Zadar.

Veliku zahvalu izrazila je Arheološkom muzeju u Zadru za jako vrijednu foto dokumentaciju preko koje se vidjelo što je sačuvano u Zadru od crkvenih umjetnina, a što je odneseno u Italiju u poraću. Istaknula je vrijedne grafičke priloge, tlocrte iz brojnih ustanova u Zagrebu, plakate Ljube Babića i prvi plakat Ede Kovačevića iz 1951., neobjavljen, s prve zagrebačke izložbe Zlato i srebro Zadra.

Dr. Knežević je zahvalila i Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu i Restauratorskom odjelu u Zadru, osobito njihovoj fototeci; Narodnom muzeju u Zadru, za neobjavljenu zbirku fotografija Ante Brkana, Državnom arhivu u Zadru, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, HAZU-u u Zagrebu, Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU-a u Zagrebu koji su dali grafičke priloge, Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, Kabinetu grafike HAZU-a u Zagrebu, Zavodu za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru, Konzervatorskom odjelu u Zadru i Znanstvenoj knjižnici u Zadru.

Zahvalila je recenzenticama, dr. Mišković i dr. Lakošeljac s Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru, izv. prof. dr. sc. Antoniji Mlikoti na prijedlozima oko teksta nekih poglavlja, o poslijeratnoj obnovi gdje su uspoređivali rukopise.

U znanstvenim istraživanjima zahvalila je Ivi Ceraj, višoj kustosici u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU-a koja je pomogla dr. Knežević u istraživanju neobjavljenog dizajnerskog opusa Bernardija, poznatog hrvatskog arhitekta koji je radio namještaj i za postav SICU-a te Robertu Maršiću za pomoć u tehničkoj realizaciji Izložbe i u istraživanju fotografija iz Dokumentacijskog odjela AMZD-a.

Autorica Knežević je zahvalila i Abdulahu Seferoviću i Aleksandru Kotlaru koji su joj velikodušno ustupili fotografije iz svoje privatne arhive, dr. Anti Uglešiću,  predsjedniku Upravnog vijeća SICU-a, prof. Vedrani Jović Gazić, Editi Medić, Dušku Čaviću, Mladenu Košti i Mariji Marfat na suradnji i oblikovanju vizualnog identiteta Izložbe i kataloga, SICU-u i ravnatelju don Mariju Soljačiću, kolegicama Katarini Barić i Nataliji Žilić na potpori u realizaciji Izložbe i Ministarstvu kulture i medija RH za financijsku potporu u izdanju monografije.

Životopis Ane Jordan Knežević

Ana Jordan Knežević rođena je u Zadru 1979. godine. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru 2006., studijsku grupu – arheologija i povijest umjetnosti. Na Sveučilištu u Zadru je 2007. upisala poslijediplomski doktorski studij Arheologija istočnog Jadrana i 2016. doktorirala o temi  ‘Arheološka slika ranokršćanskih crkava s kontinuitetom u predromanici na zadarskom području’. Sudjelovala je u više arheoloških istraživanja na lokalitetima u Zadru i okolici: Podvršje – Glavčine, Dračevac – Crno Vrilo, u Ninu Sv. Križ, Sv. Asel i Plokata, u Biogradu Katedrala, Sv. Ivan Evanđelist, Sv. Toma, u Zadru Relja, Trg Petra Zoranića, Sv. Dominik, u Pagu Caska, Sv. Marija, Povljana – Sv. Martin, Starigrad – Sv. Petar, Udbina – Katedrala. Od 2001. do 2009. radila je kao student i kao diplomirani arheolog u Arheološkom muzeju u Zadru gdje se stručno izučila za rad u muzeju. Od 2012. zaposlena je na Odjelu za izobrazbu učitelja i odgojitelja Sveučilišta u Zadru gdje održava nastavu iz kolegija Umjetnost u kontekstu povijesti 1 i 2.

Od 2020. je kustosica u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru. U listopadu 2021. izabrana je u znanstveno-nastavno zvanje naslovnog docenta te započinje s radom kao vanjski suradnik na Teološko-katehetskom odjelu gdje predaje kolegij Crkvena umjetnost. Od 2024. predaje i kolegij ‘Kulturno-povijesni spomenici u Hrvatskoj’ na seminaru za turističke vodiče koji se organizira na Odjelu za turizam i komunikacijske znanosti Sveučilišta u Zadru.

Ana Jordan Knežević aktivno je sudjelovala na više domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova te je objavila brojne znanstvene i stručne radove iz područja arheologije, povijesti umjetnosti i kulturne baštine na zadarskom području. Njeni istraživački interesi su u području srednjovjekovne umjetnosti i nacionalne arheologije. Sudjelovala je u više kulturno-umjetničkih i znanstvenih projekata u Hrvatskoj i u inozemstvu, u realizaciji brojnih izložbi, radionica i kulturnih manifestacija. U dva mandatna razdoblja od 2008. do 2011. imenovana je članom Senata Sveučilišta u Zadru. Održala je više javnih predavanja u Zadru i Zagrebu. Od 2015. je članica Društva za povjesnicu Zadarske nadbiskupije ‘Zmajević’, Hrvatskog muzejskog društva, Hrvatskog arheološkog društva te Matice hrvatske.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Humanitarnim koncertom učenika i učitelja u srijedu, 20. ožujka, u predvečerje spomendana Preminuća sv. Benedikta, održanim u Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru, počela je humanitarna akcija „Pomozi da vozi“ kojom Osnovna glazbena škola sv. Benedikta želi prikupiti financijska sredstva za prijevoz humanitarnih dobara u Ukrajinu.

Na koncertu su nastupili učenici svih uzrasta od predškolske glazbene skupine u solističkim i skupnim točkama, školski zbor i orkestar te manji ansambli. Kao i svake godine, koncert učenika povodom Dana škole prilika je javnosti prikazati uspjehe marljivih učenika.

Jedina katolička umjetnička škola u Hrvatskoj, čije su osnivačice benediktinke zadarskog Samostana Svete Marije, na dan Preminuća svoga zaštitnika sv. Benedikta, 21. ožujka, slavi svoj dan. Osim koncerta, tim povodom održan je i Dan otvorenih vrata te škole.

Cilj humanitarne akcije „Pomozi da vozi“ je prikupljanje financijskih sredstava za transport humanitarnih dobara u ratom pogođene dijelove Ukrajine, osobito u Lavovsku oblast.

Za Ukrajinu je prikupljeno puno više humanitarnih dobara, nego postoji financijskih sredstava za njihov transport ljudima u potrebi. Prijevoz kamionima tegljačima do zapadne ukrajinske oblasti, Lavovske oblasti, koja je udaljena od Zagreba oko 1200 kilometara, prilično košta.

U Glazbenoj školi sv. Benedikta saznali su za tu potrebu putem angažiranih ljudi i odlučili su organizirati humanitarnu akciju kojom bi se osigurao prijevoz prikupljenih humanitarnih dobara. U kontaktima s osobljem Udruge ‘Dobro dobrim’ iz Zagreba saznali su sljedeće: prikupljenih humanitarnih dobara, namijenjenih Ukrajini, u Zagrebu ima u izobilju, tri velika skladišta; dio toga je određenog roka trajanja i postoji mogućnost da propadne, dok ljudi gladuju; dio tih dobara je namijenjen osiguravanju preživljavanja (grijalice, baterije, generatori, pokrivači…); cijena jednog tegljača na toj relaciji iznosi oko 5 tisuća eura, no postoje prijevoznici koji bi naplatili upola manje, 2500 € po tegljaču; upravo u Lavovskoj oblasti postoje dva samostana (manastira): Bruhoviči i Khust, u kojima se nalazi sveukupno oko 550 djece siročadi.

U školi su odlučili uključiti se i od srca doprinijeti prijevozu pomoći za Ukrajinu, tim više kad se sjete koliko je zadarskom području i cijeloj Hrvatskoj značilo kad su ljudi iz svijeta slali pomoć Hrvatskoj u Domovinskom ratu.

Želja škole je prikupiti financijska sredstva u iznosu potrebnom za jedan transport tegljačem, prijevoz dobara u Khust i Bruhoviče. Ako se prikupe financijska sredstva u većem iznosu, želja im je osigurati prijevoz humanitarnih dobara u krajeve Ukrajine za koje se procijeni da su u najvećoj potrebi. Iznos prikupljen u akciji ‘Pomozi da vozi’ će biti uplaćen Udruzi ‘Dobro dobrim’ koja će tim novcem organizirati i platiti prijevoz dobara.

Osnovna glazbena škola sv. Benedikta odgaja i obrazuje osnovnoškolsku djecu kvalitetnim obrazovanjem koje uključuje i sudjelovanje u ovakvim akcijama, senzibilizirajući djecu u formativnoj dobi za potrebe drugih, njegujući viziju boljega svijeta.

„Sve što radimo i svako naše nastojanje, promišljanje, akcija, želja kao pokretač, temeljem kojega je osmišljen put k cilju, sve to bilo bi skoro nemoguće ostvariti bez svesrdne pomoći od strane brojnih dobrih ljudi, naših osnivačica, benediktinki Svete Marije, stručnog, vrijednog i savjesnog osoblja, dragocjenih suradnika, naših učenika i polaznika i njihovih obitelji te jasnog putokaza nauka sv. Benedikta, titulara i zaštitnika naše škole i svesrdne Božje pomoći. Za sve to i za svako dobro koje iz ove etape našeg cjelokupnog nastojanja proizađe, beskrajno smo zahvalni“, poručio je Igor Cecić, ravnatelj GOŠ sv. Benedikta u Zadru.

Akcija traje do 20. travnja 2024. godine, a uključiti se može uplatom na račun škole: OSNOVNA GLAZBENA ŠKOLA SV.  BENEDIKTA – ZADAR
IBAN: HR03 2407 0001 5000 2216 1
MODEL: HR99
Prilog za humanitarnu akciju „Pomozi da vozi“

Foto: Facebook OGŠ sv. Benedikta

Misno slavlje na blagdan Blagovijesti, kada Sveučilište u Zadru ujedno obilježava svoj Dan Sveučilišta – Dies Academicus, u ponedjeljak, 25. ožujka, u crkvi sv. Dimitrija u Zadru, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U misi su koncelebrirali šibenski biskup Tomislav Rogić, dr. sc. Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta, dr. sc. Stjepan Krasić, dr. sc. Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, profesori s toga Odjela i don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru.

„Evanđeoski ulomak susreta Marije i arkanđela Gabrijela, odnosno blagdan Blagovijesti, govori nam o Božjem modusu operandi u Marijinom životu, ali i u vremenu nakon Isusovog utjelovljenja i uskrsnuća. Božjim dolaskom među nas postale su moguće najdublje čovjekove čežnje za Apsolutnim: istinom, ljubavlju, slobodom i mirom. Čovjeku je ponuđeno da u Bogu nađe svoje pravo mjesto i ispunjenje“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši Marijine riječi na Božju ponudu: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“.

„Bog, apsolutna Ljubav, poštuje Marijinu slobodu i slobodu svakog čovjeka. Marijin ‘Da’ omogućio je da se Bog nastani među nama, da postane blizu svakom čovjeku. Svaki čovjek je pozvan na Božju riječ, u slobodi svoje osobnosti, reći Bogu svoj ‘Da’. To čovjekovo ‘Da’ Bogu otvara put spasenju, punini života. Prihvaćanje Božje ponude, poslušnost Bogu, otvara čovjeku vrata istine života, vrata spasenja. Poslušnost Božjem pozivu u skrovitosti našeg srca za koje samo mi znamo, omogućuje nam ujediniti se s Isusovim ‘Da’ Bogu i čovjeku, s Isusovom ljubavlju po kojoj se oblikujemo prema Očevoj volji. U tom procesu predanja događa se naše otkupljenje. A otkupljenje je uvijek proces stavljanja naše, ljudske volje, u puno zajedništvo s Božjom voljom“, naglasio je nadbiskup Zgrablić.

Istaknuvši da „Bog u Kristu uzima ljudsku narav“, nadbiskup je rekao da stvarnost „Riječ ‘tijelom postala’ označava ljudsku narav, konkretnu i iskustvenu ljudsku stvarnost. To nije ideja ili utopija, mit ili legenda, utvara ili ljudska domišljatost, nego povijesna činjenica. Nije riječ o djelovanju nepoznatog božanstva, kozmičkom, dalekom bogu. U Kristu, Bog se stvarno približio čovjeku, postao je jedan od nas, nama u svemu jednak, osim u grijehu. U trenutku utjelovljenja, Bog je u Kristu došao na ovaj svijet, ušao u naše vrijeme, trajno se nastanio među nama da bi bio Emanuel – Bog s nama, i to ne da bi bio još jedan od nas, nego da bismo mi postali dio njega, njegovog života, da bismo s njime suumrli i suuskrsli na novi proslavljeni život“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio na riječi Benedikta XVI.: „Navještenje je događaj ispunjen poniznošću, sakriven. Nitko ga ne vidi, nitko ne zna za njega, osim Marije. No, u isto vrijeme i odlučujući za povijest čovječanstva. Kad je Djevica Marija izrekla svoj ´Da´ kao odgovor na anđelovo naviještenje, začet je Isus, a s njime je začela nova era povijesti koja će biti potvrđena o Uskrsu kao ´novi i vječni savez´.  Marijin ´Da´ je savršeni odraz onoga Kristovog ´Da´ koje je izrekao ulazeći u svijet“.

„Marijin odgovor: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi’ nastavlja se u Crkvi, u životu osoba koje prihvaćaju Božju ponudu da uprisutnjuju Krista u svom životu, u povijesti, kako bi Bog i nadalje pohađao čovječanstvo svojim milosrđem i spasenjem. Isusov i Marijin ‘Da’ obnavlja se u ‘Da’ svakog od nas, u življenju mnogobrojnih milosti koje smo od Boga primili“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da naša molitva i svako naše Da’ Bogu u svakodnevnom životu bude izvor blagoslova za cijelu akademsku zajednicu zadarskog sveučilišta.

U kontekstu proslave Dana Sveučilišta, nadbiskup je rekao da je na ovogodišnjoj pozivnici Sveučilišta u Zadru za Dan sveučilišta, uz stilizirani prikaz središnje zgrade Sveučilišta, prikazan i obris zvonika katedrale sv. Stošije. „Na vrhu zvonika, u plavetnilu oblaka i neba, nalazi se, oku uočljiv, lik anđela koji je licem i s raširenim krilima okrenut prema središnjoj zgradi Sveučilišta. U toj grafici prepoznaje se lijepa simbolika i poruka za blagdan Navještenja Gospodinova i Dan Sveučilišta u Zadru.

Zvonici su tijekom tisućljetne povijesti svoga postojanja imali različite važne uloge. Slikovito rečeno, zvonici su poput Spasiteljevog ispruženog kažiprsta koji nas poziva da pogled očiju dignemo u nebo, prema Bogu. Riječ ‘nebo’ nam na  simbolični način označuje duhovni element ljudskog bića, za razliku od racionalnog, materijalnog i ovozemaljskog“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da je i  misno slavlje i molitva na Dan sveučilišta „uzdizanje naših misli i srca, naših molitava prema mjestu koje nam zvonici naznačuju, prema stvarnosti na koju nam ukazuje naš Spasitelj svojim ‘prstom Božjim’“.

„Zvona na zvonicima imali su različite uloge u pojedinim povijesnim okolnostima života. Zvuk zvona sa zvonika je uvijek bio i poziv na molitvu. U redovitim ritmu života, zvona se svakog dana oglašavaju na zvonicima tri puta dnevno: ujutro, u podne i na večer. Tri puta dnevno zvona nas pozivaju na molitvu koju, prema početnim riječima te molitve, nazivamo ‘Anđeo Gospodnji’. Dok molimo tu molitvu, pozvani smo naše misli usmjeriti prema velikom otajstvu naše vjere, prema velikom povijesnom događaju Isusovog utjelovljenja kojeg se na liturgijski način spominjemo u blagdanu Navještenja Gospodinova ili Blagovijesti“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je događaj Isusovog utjelovljenja uvelike promijenio tijek ljudske povijesti.

„U trećem zazivu molitve ‘Anđeo Gospodnji’ koja govori o susretu i dijalogu anđela Gabrijela i Marije u Nazaretu, izgovaramo riječi iz Ivanova Evanđelja: „I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama“. Zvuk zvona i lik anđela na zvoniku katedrale sv. Stošije žele nam dozvati u misli značenje Isusovog utjelovljenja. Kao da i nama anđeo želi navijestiti Radosnu vijest kako bismo postali dionici Blagovijesti“, poručio je nadbiskup Zgrablić, čestitavši svim dionicima zadarske sveučilišne zajednice Dies Academicus.

Na kraju mise, dr. Dundović poželio je da Sveučilište i dalje bude mjesto sabiranja i promicanja znanja, istine, dobra i ljubavi, istaknuvši misao sv. Dominika: „Sjeme je za sijanje, a ne za skladištenje“.

U misi su sudjelovali prof. dr. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru, prorektori i bivši rektori Sveučilišta u Zadru, profesori i studenti. Nakon mise, nadbiskup Zgrablić sudjelovao je na svečanoj sjednici proslave Dana Sveučilišta u svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru.

Sveučilište u Zadru slavi svoj Dan Sveučilišta na blagdan Blagovijesti jer je status Sveučilišta u Zadru obnovljen 25. ožujka 2002. Tada je održana konstituirajuća sjednica Senata i donesen Statut Sveučilišta u Zadru koje je najstarije hrvatsko sveučilište jer baštini tradiciju Generalnog učilišta dominikanskog reda iz 14. stoljeća i bio je među prvim sveučilištima u Europi.

I. G.

Foto: I. Grbić

Antonio Marina, univ. mag. theol, u izlaganju „Torinsko platno – Ima li znanost odgovor?“, u dvorani samostana sv. Frane u Zadru u utorak, 20. veljače, predstavio je povijesni razvoj i spoznaje znanstvenih istraživanja Torinskog platna koje je najproučavaniji predmet u povijesti čovječanstva.

Dio znanstvenika i predavač Marina, vjeroučitelj iz Zagreba koji je diplomirao o temi Torinskog platna, smatraju da je u tom platnu bilo umotano Isusovo tijelo. Platno je očuvano u jako dobrom stanju, a obris muškarca s bradom nije nastao na temelju krvi i ta činjenica osobito zanima znanstvenike u istraživanju.

„Evanđelja i tekstovi Novog zavjeta spominju većinu podataka koje zaključuju i znanstvenici. Zanimljivo da je na Torinsko platno najprije došla krv, a nakon krvi obris muškarca. Osoba je patila, bila mučena, skinuta je s križa, položena u grob. Može se reći da je u grobu došlo do preslika toga obrisa.

Znanstvenici su 1978. otkrili da je obris muškarca nastao velikom energijom elektromagnetskog zračenja. Znanstvenici Nacionalnog centra za proučavanje nuklearne energije u Italiji koji su istraživali platno od 2006. do 2011. kažu da  današnje čovječanstvo ne posjeduje takvu vrstu energije koja bi mogla napraviti takav obris čovjeka na tkanini.  Neki fizičari i znanstvenici smatraju da će Torinsko platno biti presudno u nadolazećim stoljećima u području kvantne fizike.

Jedna fizičarka koja se bavi kvantnom fizikom kaže da je u trenutku uskrsnuća u grobu bila proizvedena tolika količina elektromagnetskog zračenja koja prkosi svim zakonima fizike i da u tom trenutku u grobu više nije postojalo ni vrijeme ni prostor“, istaknuo je Marina.

Nijedan predmet nije dobio toliko pažnje u znanosti kao Torinsko platno, o kojem je napisano više od 3 500 knjiga i više od 10 500 znanstvenih članaka. Više od sedam desetljeća znanstvenici pokušavaju odgovoriti je li u to platno bio umotan Isus Krist prilikom polaganja u grob. Među znanstvenicima iz različitih dijelova svijeta svatko ima različita vjerska uvjerenja. Većina znanstvenika koji su analizirali Torinsko platno predstavljaju se kao agnostici i ateisti. Službeno stajalište Vatikana ne opovrgava autentičnost Torinskog platna, ali ni ne potvrđuje njegovu autentičnost. Vjerska tradicija ističe da je u to platno bio umotan Isus Krist. Neki to platno nazivaju sveti pokrov, sveto platno.

Torinsko platno je dugo 434 cm, široko 109 cm, a debljina tkanine je 34 mm. Pod mikroskopom je otkriveno da tkanina posjeduje snopove vlakana. Svaki snop ima približno 200 vlakana i iznosi 25 mm. Platno se sastoji od prednjeg i stražnjeg dijela. Prednji dio prikazuje obris muškarca s bradom i kosom, na licu je vidljiv obris nosa i dva krupna oka, a podlaktice su savijene i preklapaju se iznad zdjelice; desna podlaktica se preklapa iznad lijeve ruke. Donji dio prikazuje stopala u ispruženom položaju. Osoba je u ležećem položaju i vidljivo je izmučena. Cijeli prednji obris ima tzv. smeđe mrlje, najviše su prisutne na predjelu ruku i glave.

Stražnji dio obrisa muškarca je teže vidljiv od prednjeg dijela. Na stražnjem predjelu glave vidljivi su tragovi krvi koje su tekle iz ubodnih rana koje podsjećaju na rane trnove krune. Najintrigantniji dio stražnjeg dijela su leđa na kojima se nalazi najviše smeđih mrlja. Znanstvenici su potvrdili da su to tragovi krvi i posljedica biča. Stražnji dio je izraženiji u tragovima mučenja od prednjeg dijela. Može se govoriti o kidanju kože s muškarca koji je prikazan na Torinskom platnu.

Marko, Luka i Matej u sva tri sinoptička evanđelja spominju da je Josip iz Arimateje nabavio vrstu platna. U Ivanovom evanđelju piše da je Petar ugledao povoje gdje leže i ubrus na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego savijen na jednom mjestu.

„Sva tri evanđelja govore da je postojala vrsta tkanine u Isusovom grobu. Na Torinskom platnu je pronađeno od 100 do 120 udaraca bičem. Osoba je bila pričvršćena čavlima na najčvršćem dijelu, kako ne bi pala s križa i pritom nije probijena kost, što potvrđuje i Sveto Pismo, da „mu se nijedna kost neće slomiti“. Znanstvenici su zaključili da je žrtva nakon raspeća mogla živjeti približno samo tri sata, a Isus je visio u razdoblju od 15 do 18 sati“, rekao je Marina.

Platno pokazuje da je osoba bičevana, a krvave mrlje najviše su na leđima

Prvo službeno znanstveno istraživanje direktno na tkanini Torinskog platna bilo je 1969., kada su uzeti prvi uzorci s tkanine. Potvrđeno je da su niti tkanine  pomiješane s pamukom, a pamuk ne raste u Europi. Drugo službeno istraživanje je bilo 1973., kad je otkriveno da na platnu postoji pelud različitih biljaka. Treće i najveće službeno istraživanje na platnu je bilo 1978., u kojem je sudjelovala NASA koja je napravila poseban uređaj za istraživanje na tkanini. Tada su 52 znanstvenika htjeli  saznati od čega se sastoji slika na platnu, kako je nastala i pronaći krv na tkanini. U 120 sati istraživanja uslikali su više od 30 000 fotografija Torinskog platna. Ta Sturp studija je zadnja službena studija rađena direktno na tkanini.

S uređajem su dobili trodimenzionalnu sliku muškarca. „Rekli su da tkanina pokazuje udarce bičem, moguće je reći iz kojeg smjera je bič došao, a sliku nije moguće uništiti kemijskim sredstvima, što su pokušali s kiselinom u malom dijelu tkanine. Znanstvenici su rekli i da nema pigmenata boja, dakle, prizor na platnu nije naslikan. Potvrđena je krv na tkanini. Krvavih mrlje je manje na prednjem dijelu platna, izraženije su odostraga, osobito na leđima.

Alan Adler, glavni istraživač krvavih mrlja rekao je da krv sadrži krvna zrnca i stanice kože. Osoba je umrla mučeničkom smrću, a krvave mrlje nastale su prije nego je obris postojao na  tkanini. Talijanski liječnik Pierluigi Baima identificirao je AB krvnu grupu na platnu. Tu grupu ima samo 4 % populacije svijeta, a među Židovima je prisutna 18 %. Na euharistijskim čudima istraživanja su također potvrdila AB krvnu grupu. Komisija je rekla da je formiranje slike uzrokovano određenim procesom oksidacije“, rekao je Marina. Govorio je i o natpisima na platnu, među kojima su i riječi dovršiti i Isus.

Talijanska paleografkinja Barbara Frale smatra da je pokojnicima na ploči pisalo mjesto kad je osoba ubijena i tko je ubijen, jer se mučenike kad su bili razapeti na križu stavljalo u masovne grobnice. Pronalaskom ploče obitelj je mogla pronaći svog pokojnika i uzeti kosti. Frale smatra da natpis na punom dijelu ploče s Torinskog platna glasi: „U 16. godini vladavine cara Tiberija, Isus Nazarećanin, skinut rano navečer, nakon što ga je rimski sudac osudio na smrt, a židovske vlasti proglasile krivim, šalje se na ukop s napomenom da mu se tijelo može predati obitelji nakon pune godine dana“.

Neki znanstvenici otkrili su i preslike kovanica na tkanini koje su promjera 15 mm, a tog promjera bile su kovanice kovane za vrijeme Poncija Pilata. Otkriven je obris zakrivljenog štapa na tkanini. Štap na kovanicama je bio amblem Poncija Pilata, uz oznaku Tiberije Cezar. Na desnom oku je otkriven preslik monete od bronce koje je iskovano u vrijeme Poncija Pilata, rimskog namjesnika Judeje, između 26. i 36. godine. Na lijevom oku na platnu otkriven je promjer novčića 15 mm koji je kovan početkom 30. godine poslije Krista.

Postojanje peludi na Torinskom platnu potvrđeno je 1973. i 1978. godine.  „Švicarski biolog Max Frei identificirao je 58 različitih biljaka na platnu. Od tih 58, 17 ih raste samo u Europi, 41 vrsta raste na području Azije i Afrike; od tih 41, 38 vrsta raste isključivo na današnjem području Judeje. Tri biljke su endemske i rastu isključivo u Svetoj Zemlji. Najveći dio peludi, posebna vrsta bodljikavog grma nađena je na obrisu muškarca oko glave, pa se može zaključiti od koje vrste biljke je napravljena kruna na glavi“, rekao je Marina.

Znanstvenici su utvrdili 20 podudaranja između Torinskog platna, relikvije u Parizu i Sudarija iz Ovieda koji je relikvija rupca koji je stavljen na Isusovo lice nakon smrti.

Od 1578. godine Torinsko platno se čuva u katedrali u Torinu, u kapeli Svetog Platna, sakriveno je od javnosti. Platno je od 1983. vlasništvo Vatikana i isključivo Papa ima pravo odlučivati kad će Platno biti izloženo javnosti. Platno se rijetko izlagalo javnosti. Od 1898. do 2015. izloženo je svega pet puta u javnosti. Zadnji put Platno je izloženo 2015. godine, kad je više od 2,5 milijuna ljudi kroz dva tjedna vidjelo Torinsko platno u Torinu. Platno će opet biti izloženo 2025. godine, što je odlučio sv. Ivan Pavao II. prije svoje smrti. Torinski nadbiskup molio je pred platnom 2020. godine, što je bilo i u televizijskom prijenosu.

Platno je smješteno u hermetičnu kutiju koja je napravljena 2000. godine. Staklo je napravljeno da bude otporno na metke i teroristički napad. Te sigurnosne mjere su učinjene jer je 1997. bio podmetnut požar. Platno se drži na temperaturi od 18 Celzijevih stupnjeva; 95,5 % je ispunjeno plinom argonom, a 0,5 % je ispunjeno kisikom da se ne razvijaju mikroorganizmi koji bi uništili platno.

Neki znanstvenici smatraju da se razdoblje platna može pratiti već od skidanja Isusa s križa do 1350. godine. Drugi dio znanstvenika smatra da se platno može pratiti od 1350., kad postoje i službeni zapisi o tom platnu.

Za razdoblje prije 1350. godine, dio povjesničara kaže da je platno bilo sakriveno u Jeruzalemu ili u špiljama na obalama Mrtvog mora, Jordana, današnjeg područja Libanona. U 3. st. platno je bilo u gradu Edesi, to je danas turski grad Urfa, u kojem je tadašnjem kralju Avgaru V. Isusov učenik Tadej donio platno, nakon čega je kralj ozdravio i tada se u Edesi razvija kršćanstvo. Nakon 3. st., sljedećih 500 godina ne zna se ništa o tkanini. Tijekom obnove Edese građevinari su pronašli platno u niši iznad zapadnih vrata Edese. Od 544. do 944. tkanina se čuvala u Edesi i kasnije postaje poznata pod nazivom Mandilion iz Edese. Ta tkanina 944. završava u Carigradu. Za vrijeme križarskog rata 1204., jedan vojskovođa kaže da je vidio brojne relikvije, a posebno ga se dojmilo platno iz Carigrada.

Nakon 1350. godine, povijest Torinskog platna potkrjepljuju povijesni izvori. Nakon što je bilo u francuskom mjestu u vlasništvu jednog grofa, 1578. platno završava u Torinu gdje je do danas. Od 1585. do 2000. g. platno je bilo izloženo 26 puta u javnosti. Na platnu su i tragovi oštećenja od požara iz 1532. u jednom francuskom selu, gdje se platno nalazilo u srebrnoj škrinji koja je gorjela. Vodene mrlje na platnu posljedica su gašenja toga požara.

Platno predstavlja čovjeka koji je život završio u strašnim mukama

„Od 1898. g. govori se o prvim znanstvenim analizama platna. Bilo je nepojmljivo da znanost može dokazati autentičnost te tkanine kao Isusovog pogrebnog pokrova. Obris na platnu teško se može vidjeti u prirodnom okruženju. Amaterski fotograf Secondo Pia 1898. fotografirao je dvije slike u negativu. Prva fotografija je bila u ekspoziciji od 20 minuta, a druga u ekspoziciji od 14 minuta. Nakon te prve fotografije dolazi do prvih znanstvenih istraživanja. Zadnje i najveće istraživanje direktno na tkanini bilo je 1978. godine. Na temelju fotografija znanstvenici mogu raditi eksperimente u laboratorijima za dokaz nekih tvrdnji. Zato je fotografija imala veliko značenje u znanstvenim krugovima“, rekao je Marina.

Prva znanstvena istraživanja na temelju fotografija radila su dva profesora u Francuskoj, članovi Francuske akademije znanosti i umjetnosti. Zaključili su da je slika na platnu medicinski točna, ne radi se o naslikanoj slici nego je slika nastala pod utjecajem plinova. Znanstvenik Yves Delage je 1902. u predavanju pred znanstvenicima Francuske akademije znanosti i umjetnosti rekao da je slika autentična i anatomski ispravna. Delage se deklarirao kao agnostik. Kad su mu zabranili napisati članak u časopisu o platnu, napisao je: „Krista smatram povijesnom osobom i ne vidim zašto bi itko bio skandaliziran time što postoje materijalni dokazi njegovog postojanja“.

Platno se drugi put fotografiralo 1931., u boljoj rezoluciji i profesionalnije. Francuski kirurg Pierre Barbet i njemački radiolog Herman Nuder zaključili su da obris čovjeka na tkanini predstavlja čovjeka koji je život završio u strašnim mukama. Odbacili su mogućnost da je slika naslikana, rekavši da anatomija toga obrisa tijela svjedoči o njegovoj autentičnosti.

Znanost koja se bavi proučavanjem Torinskog platna zove se sindonologija (grč. sindon znači platno). Ta grčka riječ spominje se u novozavjetnim tekstovima. Ta interdisciplinarna znanost obuhvaća različita područja znanosti: medicinu, fiziku, kemiju, optiku. U zadnje vrijeme uključuju se i teolozi. Prva znanstvena konferencija sindonologa održana je 1939. godine. Sindonologija je novija znanost od 1898. godine, od pojave prvih fotografija Torinskog platna.

U više od 16 zemalja svijeta djeluje 40 sindonoloških centara i instituta. Neke biskupije i sveučilišta osnovali su centre koji okupljaju znanstvenike u istraživanju Torinskog platna. Glavni međunarodni sindonološki centar u Torinu je jedina službena organizacija koju od 1950. priznaje torinski nadbiskup. Zadaća tog centra je širiti znanje o platnu, razvijati znanstvene kontakte s istraživačima iz svijeta i savjetovati torinskog nadbiskupa i Papu o budućim istraživanjima Torinskog platna.

Od 2002., Međunarodni sindonološki centar djeluje diljem Italije. Njihovi znanstvenici održavaju predavanja u osnovnim i srednjim školama Italije gdje su pohodili više od 1 500 škola te su 30 000 učenika govorili o Torinskom platnu.

Na kraju susreta, fra Pavle Ivić prisutne je blagoslovio relikvijom Svetog križa koja se nalazi u zadarskom samostanu sv. Frane.

Ines Grbić

Torinsko platno, trodimenzionalna fotografija. Autor: inženjer geofizike Thierry Castex

Foto: Angelina Matković (sv. Frane); Vatican Media (Torinsko platno)

Na stručnom skupu ‘Služenje bolesnima u 21. st.’, u subotu, 10. veljače, dr. Vlatko Grković izlagao je o temi ‘Izvanbolnička skrb bolesnika’, a Sonja Šare, mag. med. techn. o temi ‘Osobno iskustvo u radu i skrbi o starijim i bolesnim osobama’.

„Zašto nedužni pate? To je stijena na kojoj počiva ateizam. Nikakve pozitivne znanosti ne mogu ugroziti postojanje Boga nego to – zašto Bog dopušta patnju, ako je apsolutno dobar i apsolutno svemoguć? Sva skolastička cjepidlačenja ne mogu otupiti oštricu toga mača. U romanu ‘Kuga’ Alberta Camusa ateist s dušom kršćanina gleda dijete koje umire od kuge i koje proživljava posljednje trenutke. I kaže: ‘Dok sam se pitao zašto to dijete pati, ono je, prije nego je izdahnulo, zauzelo položaj Raspetoga. Eto obzorja na kojem možemo samo naslutiti smisao patnje“, rekao je don Valter Kotlar, predstojnik Povjerenstva za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi Zadarske nadbiskupije koje je organiziralo taj skup. Kotlar je istaknuo kako liječnici, predavači na tom skupu, govore i kao vjernici koji u svom liječničkom pozivu pronalaze dodatnu motivaciju u obavljanju toga poziva koji nije samo stručna medicinska profesija. Medicina i egzaktna znanost ne mogu dati sve odgovore. I u liječništvu je važna duhovna dimenzija i svijest o ograničenosti ljudskih dosega i mogućnosti.

Dr. Vlatko Grković, predsjednik zadarske podružnice Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, pohvalio je skup i zbog govora o duhovnoj dimenziji zdravstvene skrbi i povezivanja u zajedništvo. Istaknuo je da biti liječnik nije samo profesija, nego i poziv. „Jao nama ako ne činimo dobro, ako ne pomažemo bolesnima, potrebitima i umirućima. Život je vrijedan svake minute, do zadnjeg daha“, poručio je dr. Grković, istaknuvši da u afirmaciji života i bolest i smrt treba smatrati sastavnim dijelom života.

„Smrt dolazi na kraju i to je dio života. Smrt je biološka činjenica svake ljudske egzistencije, bilo bi krajnje nerazborito ignorirati je. No, čovjek zbog ranjenosti svoje naravi grijehom podsvjesno odvraća pogled od smrti i trudi se urediti život tako da izbjegava suočiti se s činjenicom smrti. Sv. Franjo je tepao sestrici smrti. Vidimo ljude koji bježe od bolesti, smrti“, upozorio je dr. Grković, istaknuvši potrebu da se čovjek pita o Bogu kao najosobnijem i najsredišnjijem pitanju vlastite egzistencije.

Izvanbolnička skrb usmjerena je na poboljšanje kvalitete života i zdravlja bolesnika, ali i njihovih obitelji, zajednice i društva. Palijativna skrb usmjerena je poboljšanju stanja bolesti u kojem smrt postaje jako izvjesna.

„Suočavanje s teškom bolešću i smrću uvijek je suočavanje sa smislom i besmislom, uspjehom i neuspjehom, nadom i beznađem. Bitno je shvaćanje važnosti nemoći koju doživljavamo u svom životu, ne bojati se nemoći. Ne treba od nje bježati. Smrt mora biti vraćena u život kao prirodni proces“, poručio je dr. Grković.

„Važno je pričati, tješiti, ljubiti“

Palijativna skrb nastoji spriječiti patnju, suzbiti bol i očuvati najbolju kvalitetu života do smrti. „Djelujemo u skladu s liječničkom etikom i načelima pravednosti, poštovati dostojanstvo, ne naškoditi i činiti dobro – milosrđe. Za dobru izvanbolničku skrb, pa i palijativnu, potrebna je dobra komunikacija sa zdravstvenim djelatnicima i njihova međusobna komunikacija; uključivanje osobnih uvjerenja, kulturnih, duhovnih, oslobađanje emocionalnog stresa i druge psihičke patnje, mogućnost odlučivanja o terapijama, svjesnost o značenju onoga što se događa – objasniti pacijentima, pričati, emocionalna potpora obitelji i prijatelja, okruženje izabranim ljudima“, rekao je dr. Grković.

Liječnici su zatrpani s puno obaveza, često su na rubu snaga, s dvostrukom satnicom, s puno prekovremenih sati. „Kako sve to raditi bez ljubavi, kako bez vjere? Mnogi kažu: ‘Ja to nikad ne bih mogao raditi, za ne znam koje novce’. Problemi su manjak medicinskog osoblja, nepovezanost, nekomunikacija i nedostatna suradnja primarne i sekundarne zdravstvene zaštite, što dovodi do zbunjenosti oboljelih, čestih obraćanja hitnim službama i opetovanim hospitalizacijama koje su se velikim dijelom mogle izbjeći da je pacijent prethodno imao adekvatnu izvanbolničku skrb i podršku u rješavanju svojih nejasnoća, potreba i problema, kad nije bila potrebna hospitalizacija“, rekao je dr. Grković. Boravak u dnevnim bolnicama djelomično rješava stanje pacijenata, poboljšava kvalitetu života, no većina osoba zahtjeva intenzivniju skrb.

Dr. Grković istaknuo je važnost komunikacijskih vještina u palijativnoj skrbi. „Bez dobre komunikacije nema dobre i kvalitetne medicinske skrbi koja je u palijativnoj medicini težak i zahtjevan posao. Kad treba komunicirati s bolesnikom i njegovom obitelji liječnici su previše zaposleni, u žurbi. Komunikacija treba biti s entuzijazmom, odgovornošću, vjerom, ali i svijesti da i zdravstveni profesionalci nose svoju anksioznost, strahove i druga ograničenja. I liječnici su ljudi. Komunikacija kao vještina zahtijeva edukaciju i vježbanje“, rekao je dr. Grković, poručivši: „Važno je pričati, tješiti, ljubiti“.

U Hrvatskoj godišnje umire oko 52 000 osoba, od toga 26 000 do 46 000 (50-88 %) treba palijativnu skrb, a 10 % treba specijalističku palijativnu skrb. Od zloćudnih bolesti umire 13 000 ljudi.

Hospicijski pokret u svijetu počeo je 1960.-ih godina u Velikoj Britaniji, a 1970.-ih u Kanadi i SAD-u, iz potrebe da se bolesnika sasluša i obrati pozornost na njegove potrebe. Osnivačica pokreta je engleskinja Cicely Saunders koja je radila u hospiciju sv. Josipa od 1957. do 1967. gdje je proučavala kontrolu boli kod uznapredovalog raka. Ona je rekla: „Ako bolesnik traži da ga se ubije, podbacili smo u pružanju njege“.

Počeci palijativne skrbi u Hrvatskoj su u proljeće 1994. kad je organiziran prvi simpozij ‘Hospicij i palijativna skrb’ u Hrvatskom liječničkom domu u Zagrebu. U jesen te godine osnovano je Hrvatsko društvo za hospicij i palijativnu skrb u Hrvatskom liječničkom zboru. Inicijatorica i organizatorica oba ta događaja bila je neurologinja dr. Anica Jušić, izabrana za predsjednicu toga Društva. Dr. Jušić je 1999. osnovala Hrvatsku udrugu prijatelja hospicija kao logističku potporu, počeli su tečajevi za hospicijske dobrovoljce. U prosincu 1999. bila je prva interdisciplinarna hospicijska posjeta. U jesen 2002. otvoren je regionalni Hospicijski centar uz podršku Ministarstva zdravstva RH kao centar za hospicijske i kućne posjete, supervizijske i didaktičke sastanke i tečajeve. Počela se razvijati služba žalovanja, ambulanta za boli i palijativnu skrb. Pokrenute su akcije Ostani uz mene, Čini dobro, Osjećaj se dobro i druge edukacije. Centar za palijativnu medicinu i medicinsku etiku te komunikacijske vještine otvoren je 2010., a 28. siječnja 2013. otvoren je prvi hospicij u Rijeci. Analize pokazuju da većina ljudi želi umrijeti kod kuće. „Treba povezati znanje, duhovnost i praktični život. Budimo jedni drugima svjetlo“, potaknuo je dr. Vlatko Grković.

„Važna je snaga i intenzitet socijalne podrške koju osobe imaju, a ne učestalost socijalne podrške“

Medicinska sestra Sonja Šare radi 12 godina u Medicinskoj školi Ante Kuzmanića u Zadru gdje poučava predmet ‘Zdravstvena njega starijih osoba’, kojeg predaje i na studiju sestrinstva na Odjelu za zdravstvene studije Sveučilišta u Zadru.

Šare je 20 godina radila u Domu za starije i nemoćne u Zadru koji skrbi za više od 400 korisnika. Taj Dom radi na dvije lokacije u Zadru te u Preku i Salima. Šare  pohodi Domove kao vanjski suradnik te je opisala kako starije osobe doživljavaju dolazak u instituciju. Prije su ljudi umirali u svojim kućama, a sada stariji ljudi masovno borave u domovima za stare. „Prema istraživanjima, odlazak iz vlastitog doma predstavlja jedan od najtraumatičnijih događaja u životu starije osobe, prilagođavanje na nove kapacitete i nove mogućnosti života gdje se starija osoba podlaže strogim pravilima institucije. To utječe na njihovo tjelesno i mentalno zdravlje“, rekla je mag. Šare, istaknuvši da su neki ljudi u Domu sretni, a neki ne. Radila je na istraživanju 300 ispitanika, među kojima su 150 bili smješteni u Domu, a 150 u svom obiteljskom domu. Kod te dvije skupine ispitivali su povezanost depresije, anksioznosti i samopoštovanja. Istraživanje je pokazalo da osobe koje žive u Domu imaju niže samopoštovanje, veću anksioznost i veću razinu depresije od ispitanika koji žive u vlastitom kućanstvu.

„Ispitivala se povezanost i socijalne podrške i sreće. Korisnici u Domu imaju manju percipiranu socijalnu podršku i manju razinu sreće od ispitanika u vlastitom kućanstvu, premda u Domu imaju više socijalnih kontakata. Pohode ih medicinsko osoblje, liječnici, radni terapeuti i pomoćno osoblje. Ti kontakti su  česti i gusto raspoređeni tijekom jednog dana. Nasuprot tome, neki u vlastitoj kući nemaju ni jednog socijalnog kontakta tijekom dana, žive i u osamljenim kućanstvima. No, u pitanju percipirane socijalne podrške, načina na koji oni to doživljavaju, ispitanici u vlastitom kućanstvu kažu da imaju veću socijalnu podršku od ispitanika u Domu. Jer su na prvo mjesto stavili podršku koju dobivaju od supružnika, odraslih članova obitelji i osobe koja s njima živi. Dakle, važna je snaga i intenzitet socijalne podrške koju osobe imaju, a ne učestalost socijalne podrške koju dobivaju. Sukladno tome rasla je i padala razina sreće“, rekla je mag. Šare. Starije osobe u svom kućanstvu imaju snažnije percipiranu socijalnu podršku, iako je broj njihovih socijalnih kontakata značajno manji od smještenih u Domu. Mag. Šare je potaknula da se s različitim aktivnostima prevenira osjećaj osamljenosti i na vrijeme prepozna kad korisnici nisu sretni.

Mag. Šare govorila je o njezi starijih i iz perspektive obrazovnog sustava. Što nastavnici čine da pripreme mlade medicinske sestre i tehničare za sigurnu i učinkovitu skrb za starije i bolesne koji borave u institucijama i u kućama. U većini naših zdravstvenih ustanova su osobe starije od 60 godina.

U demografiji je povećani udio starijih osoba, naročito bolesnih, te su Ministarstvo zdravstva RH i strukovna Agencija formirali novo petogodišnje obrazovanje medicinskih sestra i tehničara. To je donijelo veliki napredak u poučavanju skrbi starijih po većem broju sati predavanja i vježbi koje mladi provode u domovima za stare gdje učenici i studenti mogu raditi svaki dan. I na studiju sestrinstva se povećao fond sati predavanja, seminara i vježbi. Na diplomskom studiju sestrinstva postoji kolegij Gerijatrijska palijativna skrb. Mnogi znanstvenici pišu o starenju, kako pomoći starijim osobama da prihvate sve što starenje donosi.

Među osnovnim ljudskim potrebama je i vjerska potreba

U poučavanju mladih treba omogućiti sadržaje po kojima bi pravovremeno prepoznali potrebe starijih i nemoćnih, da s njima suosjećaju i provode učinkovitu njegu. Mag. Šare je upozorila da se malo govori o zlostavljanju starijih. Ono se rijetko prijavljuje zbog srama i nelagode starijih osoba jer su zlostavljači najčešće članovi obitelji i to je teško priznati. Šare je to istraživala prije 12 godina, kada o zanemarivanju i zlostavljanju starijih osoba nije bio objavljen nijedan rad. Šare i kolegica napisale su stručni članak o ulozi i važnosti medicinske sestre da prepozna zanemarivanje i zlostavljanje starije osobe.

Medicinska škola u Zadru unaprijedila je rad kroz različite programe i  sadržaje o zdravstvenoj njezi starijih osoba, u želji da se kroz obrazovanje medicinske sestre na vrijeme pripremi kvalitetnom radu kako bi doprinijeli da bude manje poteškoća. To je više od udžbeničkog poučavanja, koriste različite suvremene metode poučavanja u skrbi za starije osobe.

„Zdravstvena njega u radu medicinskih sestara utemeljena je na teoriji poznate američke medicinske sestre Virginije Henderson koja govori o 14 osnovnih ljudskih potreba, a jedna od njih je i zadovoljenje vjerskih potreba, i o tome poučavamo. Kroz nastavni modul stavlja se naglasak i na aktivno zdravo starenje, na prevenciju sve prisutnijeg bolesnog starenja“, rekla je mag. Šare. Učenici zadarske Medicinske škole poučavaju se i specifičnosti rada sa slijepim i osobama s poteškoćama s vidom. Za pristup starijoj slijepoj osobi i pomoć da ima bolju kvalitetu života išli su na praksu u takav centar u Sloveniji. Učenici obilježavaju Svjetski dan bolesnika i druge tematske dane, sudjeluju u misi u Domu za stare, potaknuti da imaju snage, volje i motivacije izdržati u radu s bolesnima.

„Rad i poučavanje naših učenika završava na prekrasnom mjestu, kod crkve sv. Donata u Zadru, gdje učenici Medicinske škole na kraju pete godine dobivaju svjedodžbe i odlaze u proces rada, u želji da će iskustva koja smo im prenijeli u školi i uz molitve u koje ih preporuča i svećenik u Domu, naći svoje mjesto u ustanovama da što kvalitetnije i dostojanstvenije skrbe za starije. Kaže se: „Lako je dostojanstveno živjeti. Ali, kako dostojanstveno patiti i kako dostojanstveno umrijeti? To je puno teže. Na to pitanje i mi u obrazovnom sustavu i svi koji rade u zdravstvenim i socijalnim ustanovama moramo pronaći odgovor i puno snage, da se prebrode sve teškoće u radu“, poručila je mag. Sonja Šare.

U osvrtu na to izlaganje, don Valter je rekao: „Dobro je da u odgojno – obrazovnom sustavu, u radu s mladima, imate ljudski i duhovni pristup, da kod njih osvještavate kako prilaziti tom jako zahtjevnom pozivu. Reklame za medicinske škole su jako lijepe, s nasmijanim licima mladih. A stvarnost medicinskog osoblja u praksi je puno teža. No, težina i je ljepota toga poziva, ako joj čovjek ispravno pristupi. Moramo pronaći načine dobrog življenja, da bismo mogli pronaći načine dobrog umiranja“, poručio je don Valter Kotlar.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić