Knjiga „Maffeo Vallaresso, Epistolario (1450-1471) e gli altri documenti trasmessi dal codice vaticano Barberiniano latino 1809“, odnosno Epistolar zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa, predstavljena je u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u četvrtak, 14. studenoga.

Knjigu su uredili ugledni latinisti, vrhunski lingvist dr. sc. Matteo Venier i dr. sc. Matteo Melchiore, koji je vrhunski stručnjak za crkvenu i društvenu povijest Venecije u kasnom Srednjem vijeku i jedan je od najtraženijih talijanskih mladih pisaca.

Ovaj epistolar je dopunjeno izdanje korespondencije nadbiskupa i humaniste Vallaressa koji je bio član ugledne mletačke patricijske obitelji, a pokopan je u zadarskoj katedrali sv. Stošije. Ta je knjiga novo izdanje epistolarija Maffea Vallaressa (Venecija, 1415. – Zadar, 1496.) koji je bio dugogodišnji zadarski nadbiskup, čak 44 godine, od 1450. do svoje smrti 1494. godine.

Vallaresso je doktorirao na Sveučilištu u Padovi, bio je kanonik na Kreti i u Trevisu, a 1449. imenovan je za apostolskog protonotara. Sredinom 1450. papa Nikola V. imenovao ga je zadarskim nadbiskupom. Sudjelovao je u političkim događanjima onoga doba; 1462. posredovao je u oslobađanju biskupa Nikole Modruškoga koji se nalazio u zatočeništvu knezova Kurjakovića. Potaknuo je izgradnju i financirao velike graditeljske pothvate u Zadru: uređenje nadbiskupskog doma u kojem živi zadarski nadbiskup, izradu novog pročelja crkve sv. Marije Velike, izgradnju novog katedralnog zvonika. U Apostolskoj biblioteci u Vatikanu pohranjen je njegov rukopis Pisma i govori zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa (Maffei Vallaressi archiepiscopi Hyadrensis epistolae et orationes), koji sadrži njegovu prepisku s Rimskom kurijom, mletačkim vlastima u Veneciji, dalmatinskim biskupima te hrvatskim banovima i velikašima. Taj rukopis je važan za razumijevanje političkih, društvenih, kulturnih i crkvenih prilika u Dalmaciji, Istri, Bosni i Albaniji u 15. stoljeću.

Knjigu koja predstavlja djelovanje Vallaressa u kontekstu odnosa između Zadra, Venecije i Rima predstavili su njen urednik, dr. Matteo Venier s Odjela za humanističke znanosti i kulturnu baštinu Sveučilišta u Udinama i dr. Reinhold Christopher Müller, s Odjela srednjovjekovne povijesti Sveučilišta u Veneciji.

Dr. Müller je rekao da je Vallaresso, kao osoba, bio veliki entuzijast, poduzetan, uvijek je tražio načina kako učiniti bolji posao. Uspijevao je dobro ekonomski upravljati potrebama Nadbiskupije i ostvarivao je dobre prihode. Premda nije visoko kotirao u mletačkom društvu, uvijek je nastojao unaprijediti svoju poziciju, a kao Talijan bio je u konfliktu s domaćim ljudima, o čemu je često govorio.

Dr. Venier je predstavio strukturu Epistolara koji sadrži više od petsto pisama; većinu je napisao Vallaresso ljudima s kojima se dopisivao, a manje je pisama koje su adresati pisali njemu. „Epistolar je dokument od velikog povijesnog i književnog značaja: prenosi brojne činjenice o građanskom, vjerskom i kulturnom životu Dalmacije u 15. st., koje je tada bilo pod mletačkom vlašću. Brojne i različite osobe razgovaraju s biskupom: prije svega, visoki prelati katoličkog svećenstva, kao kardinal Pietro Barbo, koji je bio Vallaressov najutjecajniji mecena i postao je papa 1464. g. pod imenom Pavao II. Tu su i ugledni humanisti, Lauro Quirini, zatim mnoge manje poznate ili nepoznate osobe, crkvene i laičke, među kojima su liječnici, sveučilišni profesori, jezikoslovci, vojnici i mornari. Veliki dio tadašnjeg društva ogleda se u epistolarnoj zbirci Maffea Vallaressa“, rekao je dr. Venier.

Kritičko izdanje epistolarne zbirke bio je dug i zahtjevan posao iz više razloga, rekao je dr. Venier. Najprije, pisma su prenesena iz samo jednog kodeksa, Barberiniano latino 1809 u Biblioteca Apostolica Vaticana (Vatikanskoj knjižnici). „Vrlo malo Vallaressovih pisama prepisano je u drugim kodeksima, vrlo malo Maffeovih pisama uključeno je u druge epistolarne zbirke; neki se mogu pronaći prepisani, npr. u epistolarnoj zbirci Francesca Barbaroa, istaknutog mletačkog političara i humaniste. Do sada nisu pronađena Vallaressova autografska pisma. Stoga, da bismo dali cjelovito izdanje epistolara, moramo se osloniti na jedino dostupno svjedočanstvo, kodeks Barberiniano u Vatikanskoj knjižnici. Najvjerojatnije je to kodeks napisan u okruženju nadbiskupa Maffea, ali svakako nije autografski kodeks. Vjerojatno je nastao za obiteljske potrebe, da se u krugu nadbiskupove rodbine i prijatelja bilježi njegova korespondencija, koja je najjasniji i najznačajniji dokument njegovog pastoralnog, političkog i kulturnog angažmana“, rekao je dr. Venier.

Predavač je podsjetio da je proučavanje Barberinianovog rukopisa prije više od sto godina počeo veliki hrvatski povjesničar i filolog Luka Jelić (1864.-1922). Jelić je 1898. objavio izbor Vallaressovih biskupskih pisma u časopisu ‘Starine’. „Nakon studija u Splitu i Bogoslovije u Zadru, Jelić se preselio u Rim na studij na Papinsko Lateransko sveučilište i u Arhivsku školu Vatikanske knjižnice. Potom se vratio u Zadar, ali je uvijek održavao vezu s Rimom, gdje je boravio i u drugim prilikama. Zahvaljujući posjećivanju Vatikanske knjižnice, Jelić je bio prvi znanstvenik koji je prepoznao važnost kodeksa i uredio neka najvažnija pisma. Njegov doprinos bio je od temeljne važnosti u donošenju današnjeg cjelovitog izdanja epistolara“, poručio je dr. Venier.

„Kodeks je pisan humanističkim kurzivnim rukopisom koji je često težak i nesiguran za čitanje. Samo nekoliko listova na kraju rukopisa (str. 616-620) prepisano je drugom rukom. Stoga je prva poteškoća točan prijepis rukopisa: visoki je rizik od pogrešnog tumačenja, time i iskrivljenja prepisivačevog rukopisa.

Cijeli epistolar sastavljen je na latinskom jeziku. To ne treba čuditi jer je latinski u kršćanskoj Europi 15. stoljeća bio najrašireniji i najnormalnije korišten jezik, osobito od strane crkvenih i humanističkih ljudi. Vallaresso je bio eklezijalan i čovjek bogate humanističke kulture.

Prepisivač latinskog rukopisa Barberiniano 1809., iako je dobro poznavao latinski, ipak je činio razne pogreške u prepisivanju slova (izostavljanja riječi i razna njihova iskrivljavanja), ali ni to ne iznenađuje. Vjerojatno je prepisivao iz prijašnjih bilježnica (tzv. “Knjiga za prepisivanje pisama”), u koje su izvorne poruke prepisivali drugi, možda već s pogreškama ili pogrešnim tumačenjem izvornika. Stoga je zadatak suvremenog urednika prepisati Barberinijanov rukopis što je točnije moguće i tako otkriti sve tekstualne probleme, odnosno dijelove koji ne daju uvjerljivo značenje i stoga se moraju smatrati neispravnim“, upozorio je dr. Venier.

Urednik tada predlaže uvjerljivi ispravak koji je kompatibilan s općenitijim kontekstom pisma. Dr. Venier je naveo primjer. „U drugom pismu epistolara, Maffeo obavještava Pietra Barba da mu je na dar poslao dragocjeni predmet, sliku Djevice naslikanu na ploči; slika razrađena s profinjenom umjetnošću: pusilla tabula in ea virginea figura plimario opere elaborata.

Riječ plimario, kako je prenosi rukopis Barberiniano, ne postoji. Ali mi to možemo sigurno i jednostavno ispraviti: pusilla tabula in ea virginea figura primario opere elaborata. Tekst sada ima uvjerljiv smisao: primario opere znači ‘s prvorazrednom umjetnošću’, ‘s posebno profinjenom umjetnošću’. Tj., prepisivač je zbog smetnje ili nesporazuma zamijenio dva slova, što je pogreška koju čini vrlo često“, rekao je dr. Venier.

Kad je prvo izdanje Epistolarija bilo tiskano 2021., dr. Venier je poslao primjerak prof. Vincenzu Feri sa Sveučilišta u Messini koji je najveći stručnjak za humanistički latinski jezik. On je uočio niz točaka koje je trebalo ispraviti ili su bile nedovoljno ispravljene. U drugom izdanju Epistolarija uvažili su njegove prijedloge i unijeli su ih u tekst, na čemu su mu urednici jako zahvalni.

„Drugi aspekt Epistolarija je latinski jezik koji se u njemu koristi: on nije po uzoru na klasične autore (Ciceron, Vergilije); to nije elegantan i profinjen latinski kakav su koristili Lorenzo Valla, Poggio Bracciolini ili drugi veliki humanisti. Biskup Vallaresso koristi latinski jezik koji je vlastit za venecijansku kancelariju, čije su karakteristike srednjovjekovne, s prisustvom riječi iz talijanskog narodnog jezika. Stoga je potrebno razumjeti izvorne načine izražavanja, idiomatske izraze koje klasični latinski potpuno zanemaruje. Postoji niz riječi kojih nema u rječnicima, ali su izvorne i dio leksičke baštine mletačkih klerika i kancelara toga doba“, rekao je dr. Venier.

Ipak, Maffeova pisma ne karakteriziraju uvijek izrazi tipični za kancelarijski jezik. U nekima upućenima humanističkim prijateljima, kao što je Lauro Quirini, Maffeo pazi da se izrazi na način koji je i u skladu s kulturom dopisnika: u tom slučaju, on se izražava na načine vlastite najprofinjenijim humanističkim krugovima. Neka su pisma posebno retorički intonirana, napisana strastvenim i živahnim stilom. To su tekstovi velike književne vrijednosti.

„To je slučaj s pismima koja se tiču ​​vrlo teškog odnosa koji je Maffeo imao s opatom samostana sv. Krševana. Izvor svađe bio je nadbiskupov zahtjev za danak od kojeg je opat vjerovao da je on po pravu oslobođen. Svađa je postala vrlo ozbiljna, uključila je cijelu zadarsku zajednicu i trajala je jako dugo. U tijeku afere, Maffeo se osjećao napuštenim: Bogdan, opat sv. Krševana, imao je zaštitu Pietra Barba, prelata s kojim je Vallaresso bio blizak. I Pietro Barbo je tada uskratio Vallaressu punu podršku koju je Vallaresso očekivao.

U toj teškoj situaciji, 8. srpnja 1469., Maffeo je napisao pismo Pietru Barbu (br. 396 u našem izdanju): u njemu je strastveno i gorljivo zagovarao svoj slučaj, izražavajući svoje očajničke osjećaje izolacije, tuge i duboke gorčine uzrokovane neprijateljstvom koje je osjećao od redovničkog klera i velikog dijela Zadrana“, rekao je dr. Venier, istaknuvši da je ta Vallaressova poslanica od velike vrijednosti kao povijesni dokument, a kao književni dokument predstavlja strastvenu autobiografsku ispovijest.

Barberinianov rukopis 1809. u Vatikanskoj knjižnici ima i rukom pisane bilješke na marginama mnogih listova i neke crteže perom, koji su ikonografski zanimljivi.

„Ruka koja je pisala rukopis razlikuje se od ruke prepisivača. Budući da rubne bilješke naglašavaju točke u pismima od posebne biografske vrijednosti i da su artikulirane u prvom licu (npr. str. 173: ‘Narro quae de abbate mihi referebant(ur)’), iznio sam hipotezu da su sve te Maffeove bilješke njegova vlastita ruka. Pretpostavio sam i da su popratni crteži također njegova ruka: to su portreti, često rađeni u profilu, koji su ponekad karikirani.

Ako se dokaže hipoteza da je cjelokupni aparat bilježaka i crteža djelo Maffea Vallaressa, onda je potvrđena i funkcija kodeksa kao obiteljske knjige, napisana i zamišljena da sačuva uspomenu na biskupa i njegove poslove u gradu Zadru među njegovom najbližom rodbinom i prijateljima“, poručio je dr. Venier.

U Zadru predstavljeno drugo izdanje Epistolarija obogaćeno je doprinosom uglednog filologa Vincenza Fere i u usporedbi s prvim izdanjem, na puno mjesta je ispravljeno. Stoga je pouzdaniji, točniji od prethodnog i bio je neophodan za objaviti, rekao je dr. Venier, u želji da i drugi znanstvenici nastave s istraživanjem, proučavanjem i komentiranjem toga Epistolarija te tako doprinesu boljem razumijevanju osobe Maffea Vallaressa, njegovih korespondenata i društva grada Zadra, u kojem je kao zadarski nadbiskup živio i radio 44 godine.

Prigodnu riječ na početku predstavljanja uputio je i prof. dr. Dušan Mlacović s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani koje je izdavač te knjige.

Predstavljanje su organizirali Teološko-katehetski odjel Sveučilišta u Zadru, Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru i Društvo za povjesnicu Zadarske nadbiskupije ‘Zmajević’.

Pozlaćeni pastoral iz 15. st. koji je dao izraditi zadarski nadbiskup Maffeo Vallaresso, povijesno je najstariji i umjetničkom izradom najvrjedniji biskupski štap koji posjeduje Zadarska nadbiskupija, a zadarski nadbiskup koristi ga u osobito svečanim prigodama. Taj pastoral koji se inače čuva u riznici Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru nosio je i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić na misnom slavlju kada je uveden u službu zadarskog nadbiskupa, 15. siječnja 2023., u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Pavao Mašić, istaknuti hrvatski orguljaš i Nera Gojanović, mezzosopranistica, izveli su adventski orguljaški koncert u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 15. prosinca, u organizaciji udruge ‘Ars Organum’ i župnog ureda katedrale sv. Stošije.

Koncert je održan kao doprinos glazbeno – meditativnoj duhovnoj pripravi ususret Božiću te u spomen i na čast sv. Zoila, na uočnicu blagdana sv. Zoila, jednog od zadarskih zaštitnika, koji se slavi 16. prosinca.

Bio je to drugi od sedam predviđenih koncerata u sklopu festivala ‘Orgulje sv. Stošije’. Pavao Mašić je svjetski priznati orguljaš i čembalist impresivne biografije koji je orguljaški koncert u zadarskoj katedrali održao i na uočnicu blagdana sv. Krševana, 23. studenog 2024., kao prvi koncert u sklopu festivala „Orgulje sv. Stošije“ – sezona 2024./2025. Primarna uloga orgulja je uzveličati liturgijska slavlja, a takvim koncertima udruga ‘Ars Organum’ i župni ured sv. Stošije žele promicati i popularizirati orguljašku glazbu i sâm instrument.

„Jako lijepo mi je svirati za orguljama u zadarskoj katedrali jer su one sestrinske orgulje, ‘starija sestra’ orgulja u crkvi sv. Marka na Gornjem gradu u Zagrebu gdje je isti graditelj, Wolfgang Eisenbarth, sagradio malo manje orgulje, prilagođene crkvi. Volumen katedrale sv. Stošije je puno veći, silina zvuka je bogatstvo i pregršt je mogućnosti zvukovnih kombinacija boja na tri manuala, jedna klavijatura se svira i nogama. Orguljaš je cijelo vrijeme zaposlen, ali pravo blago je istraživati sve te boje“, rekao je Mašić, istaknuvši volumen katedrale, prostor i odjek te sâme orgulje. „Orgulje su zapravo građevina u građevini, pa kad sviram, pokušavam osluškivati prostor. Važno je da ovakav instrument bude stalno u upotrebi. To najbolje vidimo u crkvi sv. Marka u Zagrebu u kojoj je bila stanka četiri godine zbog potresa. Kod mnogih svirala, iako nisu pokvarene, osjeti se da nisu radile četiri godine. Svaki koncert, svako muziciranje, svaka misa uz zvuk orgulja je jako dobra, jer orgulje stalno rade i to je važno. A važno je i da orgulje okupljaju oko sebe ljude, pjevače, glazbenike i publiku koja ima prigodu čuti raskoš zadarskih orgulja“, poručio je Mašić.

Za vrijeme došašća izveo je repertoar većinom marijanske teme, germanskih i talijanskih autora, „da glazba potakne ljude na razmišljanje, na introspekciju, što se i očekuje u danima Došašća“, rekao je Mašić. Pavao Mašić je stalni orguljaš u crkvi sv. Marka na Gornjem gradu u Zagrebu, profesor orgulja i čembala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i glavni orguljaš opere u HNK-u u Zagrebu. Izdao je pet albuma i dobio jedanaest Porina. Voditelj je festivala „Orgulje sv. Marka“ i voditelj ljetne orguljaške škole u Šibeniku. Održava koncerte diljem svijeta. Na njegov poziv, renomirani svjetski glazbenici prvi put došli su u Hrvatsku.

Gojanović je rekla da je raduje pjevati u sakralnom prostoru „zbog posebnosti ambijenta, zbog duhovnog mira kojeg osjeća u crkvi i zbog predivne akustike katedrale sv. Stošije, što je jako bitno i daje posebnu čar pjevano – govornom jeziku“. Nera Gojanović je umjetnička suradnica za glazbenu i glazbeno-scensku djelatnost u Šibenskom kazalištu gdje je pokrenula koncertnu sezonu, ciklus predstavljanja šibenskih glazbenika i dva festivala klasične glazbe. Članica je Hrvatskog društva glazbenih umjetnika.

Na koncertu su izvedene skladbe autora: Jacques-Nicolas Lemmens, Prélude à 5 parties (École d’orgue, 1862); Johann Sebastian Bach, Schmücke dich, o liebe Seele, BWV 654; Alessandro Stradella, Pieta Signore; Giuseppe Verdi, Ave Maria, arija Desdemone iz opere Otello; Giovanni Morandi, Sonata all’Elevazione u Es-duru, op. 21; Uvod, tema s varijacijama i finale u F-duru, Pietro Mascagni, Ave Maria; Franjo Dugan, Kromatska fuga u c-molu i Georges Bizet, Agnus Dei.

„Zadarska katedrala ponosi se svojom ljepotom u romaničkom stilu i raskošnim klasicističkim instrumentom, orguljama. Orgulje su masivnog, izrazito rafiniranog zvuka, zahvaljujući labijalnim sviralama. Orijentirane su na francuski glazbeni stil 19. stoljeća. Imaju čak 56 registara. To su treće po veličini crkvene orgulje u Hrvatskoj i prve po kvaliteti. U cijelosti su ručni rad, s naglaskom na mehaničku trakturu njemačke tradicijske radionice orgulja Eisenbarth iz Passaua“, rekao je Dragan Pejić, orguljaš u katedrali sv. Stošije.

Prije početka koncerta, u ime organizatora, prisutnima se prigodno obratila Jolida Klarić. „U želji da se, uz liturgijska slavlja, u katedrali sv. Stošije oplemene i blagdanske svečanosti te populariziraju vrijedne orgulje koje krase katedralu, prije više od godinu dana počela je lijepa priča, festival ‘Orgulje sv. Stošije’ koju je pokrenula udruga ‘Ars Organum’ u suradnji sa župnim uredom sv. Stošije. Želimo naše građane darovati orguljaškim koncertima povodom proslave naših svetaca zaštitnika koji se svečano časte u našoj prvostolnici i za velikih blagdana te u ljetnim mjesecima dodatno obogatiti kulturni život grada Zadra“, istaknula je Klarić. Naime, tijekom ljeta 2024., tri orguljaška koncerta održali su svjetski poznati glazbenici, Matthias Havinga, Paul Fey i Daniel Roth. Klarić je zahvalila don Josipu Radojici Pinčiću, župniku katedrale sv. Stošije i Zadarskoj nadbiskupiji, što su podržali to obogaćenje glazbenog života katedrale i grada Zadra.

O životu ranokršćanskog mučenika sv. Zoila

Sv. Zoilo je najmanje poznat i pomalo zaboravljeni zadarski zaštitnik te je Klarić na početku koncertne večeri predstavila njegov životopis. Sv. Zoilo je bio svećenik koji je pokornički živio u kolibi pokraj Akvileje u 3. st., u blizini današnjeg Trsta. Na starom prijepisu jednog Martirologija iz 1596. god. piše: „Zoilo je bio svećenik iz Akvileje koji je pokopao tijelo mučenika Krševana i mnogih drugih koji su trpjeli zbog svoje vjere i Krista“.

Za progona prvih kršćana u doba Dioklecijana, Zoilo se izložio učiniti tjelesno djelo milosrđa, mrtvoga pokopati. Umro je na glasu svetosti i pokopan je u crkvi u Akvileji, gdje se brzo proširio njegov kult. Navodi se da je bio ‘confessor’, ispovjedalac vjere. Nakon provale Huna i razaranja Akvileje 452. god., Zoilove moći prenesene su u biskupiju Udine.

Povjesničar Federico Bianchi piše da su moći sv. Zoila, s moćima sv Krševana, prenesene u Zadar 649. g. te su bile smještene u crkvu Svete Marije Velike. Kad je 1570. srušena crkva Marije Velike, raka sv. Zoila prenesena je u susjednu kapelu sv. Roka i tamo je ostala do 1622. godine. Tada je nadbiskup Luka Stella  izvršio rekogniciju, nakon koje su zemni ostaci sv. Zoila, uz veliko slavlje, preneseni 16. prosinca 1622. u svetište za pohranu relikvija u katedralu sv. Stošije. U spomen na prijenos tijela sv. Zoila iz crkve Marije Velike u katedralu sv. Stošije, Zadarska nadbiskupija je kroz povijest 16. prosinca slavila njegov blagdan, a spominjala ga je i 23. prosinca, koji se smatra datumom Zoilove smrti.

Čašćenje sv. Zoila u zadarskoj katedrali uvijek je bilo slavljeno uz najveće počasti. O tome postoje izvornici, npr. Kompendij o službama i ceremonijama u zadarskoj katedrali kroz godinu. Uoči blagdana sv. Zoila katedrala je zvonila, pozivala ljude na molitveno okupljanje. Otvarao se relikvijar sv. Zoila. U Arhivu Zadarske nadbiskupije, u Državnom arhivu u Zadru i u Znanstvenoj knjižnici u Zadru nalaze se podaci da je gotovo svaka crkva u Zadru imala sliku ili kip u čast sv. Zoila, što govori koliko su Zadrani častili sv. Zoila.

Sv. Zoilo je bio zaštitnik siromašnog stanovništva Zadra, varošana koji su živjeli u središtu grada unutar bedema. Bio je zaštitnik malenih i obespravljenih, u vremenu epidemija i teškoća za čovjeka. Umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić je 13. prosinca 2020. donio relikviju sv. Zoila u župnu crkvu bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru.

„Zadrani su se utjecali sv. Zoilu kroz stoljeća i svečano ga častili. Danas je na nama zadaća da očuvamo baštinu života Zadarske nadbiskupije. Neka koncert u pripravi za Božić bude naš doprinos oživljavanju čašćenja sv. Zoila i očuvanju tradicije naše Crkve“, poručila je Klarić, poželjevši da se oraspolože srca za činjenje dobra, osobito prema siromasima, po uzoru na sv. Zoila. Zaključno je izrekla zagovornu molitvu sv. Zoilu: „Bože, ti si Crkvu poučio da je sav tvoj zakon u ljubavi prema tebi i bližnjemu. Neka nam po primjeru sv. Zoila ne dojadi činiti dobro i vršiti djela milosrđa, kako bismo se ubrojili među blagoslovljene u tvome Kraljevstvu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na predstavljanju monografije „Ecclesia Nonensis – O prošlosti Ninske biskupije“ u župnoj dvorani župe sv. Anselma u Ninu u četvrtak, 5. prosinca, izlagao je prof. dr. sc. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru koje je i izdavač te Monografije.

Velika vrijednost drevne Ninske biskupije nisu samo njen prostor i lijepi spomenici sakralne arhitekture, umjetnine zlata i srebra Nina, rekao je dr. Faričić. „Ninsku biskupiju činili su najprije ninski biskupi sa suradnicima svećenicima, redovnici i redovnice i Božji puk okupljen oko tih nositelja duhovnog života, ali i svih drugih sfera života, s obzirom na nekadašnji značaj religije u svim društvenim i gospodarskim strukturama“, istaknuo je dr. Faričić, rekavši da se u Monografiji može prepoznati „višestoljetni trag koji je ušao u mentalni kôd stanovnika ninskog prostora“.

„Stjecajem povijesnih okolnosti, gravitacijski domet Nina se reducirao. Mlečani su sustavno razarali svoj Nin jer su Osmanlije nadirale s velikom vojskom kojoj se Mlečani ne bi bili mogli oduprijeti. Da su Osmanlije bile zauzele Nin, to bi bila njihova najzapadnija mediteranska utvrda i vjerojatno bi bila ugrozila Veneciju i druge kršćanske zemlje na Jadranu. Stoga se Venecija odlučila na drastični čin – porušila je drevni Nin da bi sačuvala svoju dominaciju na Jadranu. To rušenje Nina govori i o tome koliko je Nin bio važan, da ga je trebalo srušiti da ne bi došao u posjed neprijatelja“, istaknuo je dr. Faričić.

Nin se postupno obnavljao. Nakon toga stradanja, neposredno nakon Kandijskog rata koji se vodio između Mletačke republike i Osmanskog carstva, jedan od glavnih obnovitelja života u Ninu bila je osoba izrazitih povijesnih zasluga, ninski biskup Franjo Grassi (1667.-1677.), rekao je predavač.

„U svom obnoviteljskom žaru, biskup Grassi velikim dijelom rezidirao je u Zadru, ali opet je bio preselio u svoju rezidenciju u Nin. Kad su drugi vidjeli, plemstvo i građani, da se vratio biskup, rekli su, ako se može biskup vratiti, onda ćemo se i mi vratiti“, rekao je dr. Faričić, naglasivši velike zasluge toga biskupa u povratku stanovnika u Nin nakon njegovog pustošenja. Drugi veliki doprinos biskupa Grassija je njegovo obnavljanje Ninske biskupije. „Imajući na umu njen domet u dijelu koji je još uvijek bio pod Osmanlijama, biskup Grassi prikupio je brojne arhivske spise i uredio Zbornik spisa koji je jedan od najdragocjenijih izvora podataka. Grassi je 1675. god. sabrao dokumente od Srednjeg vijeka sve do toga doba. On je bio pralik izvrsnog arhiviste i historiografa. Njegove nakane su bile pragmatične naravi. Zauzimao se za prava i posjede Ninske biskupije i dokazivao važnost Nina. Taj podrijetlom Talijan jedna je od najvažnijih osoba u povijesti Nina, jedan od obnovitelja Nina“, poručio je dr. Faričić.

Predavač je podsjetio i na društvene okolnosti ukidanja Ninske biskupije koje se dogodilo u kontekstu austrijske reforme kao mjere reduciranja biskupija s obzirom na njihovu brojnost, a usitnjenost mnogih malih mjesta. „Tako su ukinuli Ninsku biskupiju i pripojili je Zadarskoj nadbiskupiji, ukinuli su i druge male biskupije, na Rabu, Osoru, koje su postala Krčka biskupija. Ukinuli su Skradinsku biskupiju koja je pripojena Šibenskoj, ukinuli su Trogirsku biskupiju i podijelili je između Šibenske i Splitske, povezali su Splitsku i Makarsku nadbiskupiju, ukinuli su Korčulansku biskupiju. To je bio reformski zahvat na kojeg su jako utjecale svjetovne vlasti, zato što su pokušale u što većoj mjeri stvoriti sustav upravljanja da se crkvene jedinice podudaraju s teritorijalnim cjelinama“, rekao je dr. Faričić.

Predavač je rekao da je privlačna snaga Nina ukorijenjena velikim dijelom u ostvarenju njegovog punog opsega upravo unutar granica nekadašnje Ninske biskupije. „Povijest Nina nije počela s Ninskom biskupijom, ali vjerojatno je došlo do osnivanja Ninske biskupije zahvaljujući toj povijesnoj predfazi kada je Nin bio središte Liburna, municipij za vrijeme Rima, a za vrijeme starohrvatske države bio je povremeno boravište hrvatskih vladara. U to doba nije bilo glavnih gradova, kao što je to danas. Hrvatski vladari izabrali su Nin kao svoje sjedište i zbog onoga što je Nin bio, kao i zbog toga što je Nin bio u neposrednoj blizini Zadra kao sjedišta bizantske uprave na obali Jadrana. Tu su ostvarivani diplomatski kontakti. U svemu tome i Ninska biskupija imala je veliku ulogu“, poručio je dr. Faričić. Istaknuo je da su se u jednom trenutku pomiješale uloge ninskog biskupa s nečim što je bio položaj velike uloge biskupa i u hrvatskoj državi, pa je ninski biskup bio i hrvatski biskup. To se postupno odvojilo, pa se kasnije hrvatski biskup više vezivao za područje Knina i pridonio je ustoličenju Kninske biskupije.

Dr. Faričić opisao je i prostorne okolnosti Nina koje su u prošlosti također uvjetovale njegov razvoj. Naime, sada je središnja, povijesna jezgra grada Nina otočić povezan s dva mosta s kopnom. Nekad je Nin u cijelosti bio otok. „Biti otok znači biti od nečega odijeljen, ali i povezan, jer je more u okruženju otoka medij komunikacije koji povezuje, a ne razdvaja. Nin je putem mora i različitih kopnenih ruta bio spojen u složeni društveni i gospodarski sustav istočne obale Jadrana, a preko toga i Sredozemlja. Nin kao otok bio je zaokružena cjelina čiji su gravitacijski dometi u prošlosti bili puno veći nego danas“, rekao je dr. Faričić, istaknuvši da je gravitacijski domet Nina najbolje definiran nekadašnjim povijesnim granicama Ninske biskupije jer je obuhvaćao prostor ispred Velebita, ali i prostor iza Velebita.

„Veliki dio današnje južne Like i Krbave pripadao je Ninskoj biskupiji, pa je i Velebit bio medij koji je spajao, a ne razdvajao, u višestoljetnom bavljenju stočarstvom gdje su velebitske staze povezivale s Likom“, rekao je dr. Faričić. Podsjetio je na prvi hrvatski roman ‘Planine’ (1536.) čiji je autor Ninjanin Petar Zoranić, rekavši da to djelo čitatelja vodi u uzvišene prostore geografske i duhovne transcendencije.

„U Monografiji su zapisana i svjedočanstva vrijednih duhovnih pastira koji su čak i u vrijeme Osmanlijske okupacije, u oskudici, kao ponizni radnici ne samo u vinogradu Gospodnjem, nego i među stijenama, dolazili u susret sa stanovnicima udaljenih krajeva i u vrlo rijetkim prilikama omogućavali im sakramentalnu prisutnost i povezanost s Općom Crkvom“, istaknuo je dr. Faričić, rekavši da su ninski biskupi omogućili sakramentalni život ne samo u izazovnim vremenima Hrvatskog kraljevstva, nego i u još izazovnijim vremenima porobljenih katolika Hrvata u mnogim dijelovima sadašnjih Ravnih kotara i Bukovice koji su također pripadali Ninskoj biskupiji. Tada je omogućavanje sakramentalnog života bilo jedino sredstvo povezivanja, jedina poveznica toga dijela stanovništva sa zapadnom civilizacijom, istaknuo je dr. Faričić.

Ninjanima je dr. Faričić poručio: „Možete biti ponosni na prošlost Nina. Nin je izgrađivao vrijedni dio Hrvatske, Jadrana, Sredozemlja. Nin je bio važna točka u povijesti i danas je odredište kulture i ugodnog života“. Monografija je vrijedni izvor podataka obrađenih od strane stručnjaka različitih znanstvenih disciplina te će pomoći u očuvanju bogate kulturne baštine Nina, rekao je dr. Faričić, poželjevši da se bogato nasljeđe ninske prošlosti prenosi i budućim naraštajima.

Uz dr. sc. Josipa Faričića, Monografiju su predstavili i doc. dr. sc. Ante Gverić, ravnatelj Državnog arhiva u Zadru i izv. prof. dr. sc.Zdenko Dundović, pročelnik Teološko – katehetskog odjela na Sveučilištu u Zadru, koji je i urednik Monografije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Monografija „Ecclesia Nonensis – O prošlosti Ninske biskupije“ u izdanju Sveučilišta u Zadru predstavljena je u župnoj dvorani župe sv. Anselma u Ninu u četvrtak, 5. prosinca.

O Monografiji su govorili prof. dr. sc. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru, doc. dr. sc. Ante Gverić, ravnatelj Državnog arhiva u Zadru i izv. prof. dr. sc. Zdenko Dundović, pročelnik Teološko – katehetskog odjela na Sveučilištu u Zadru, koji je i urednik ove Monografije.

U Monografiji je u pet cjelina na 459 stranica objavljeno 20 stručnih radova čije su teme znanstvenici predstavili u izlaganjima na znanstvenom skupu „Ecclesia Nonensis: Prošlost Ninske biskupije“, održanom 1. i 2. lipnja 2018. u Baroknoj kući u Ninu. Ninska biskupija je, prema nekima, postojala još u apostolskim vremenima, a sigurno je postojala od 9. st. do 1828., kad je prostor njene nadležnosti pripojen Zadarskoj nadbiskupiji. U Monografiji su opisani važni događaji njenog postojanja od prvih kršćanskih vremena do 20. st., od uspostave do ukinuća, crkveni i svjetovni život, arhitektura, umjetnost, materijalna i duhovna baština od ranog kršćanstva do suvremenosti. Ninska biskupija mijenjala je svoj prostorni obuhvat. U vrijeme svog najvećeg opsega zahvaćala je veliki dio Ravnih kotara, Bukovicu, Vir, dio Like i Krbavu. Nadležnost ninskih biskupa bila je nad velikim dijelom sjevernodalmatinskog i ličkog prostora. Stanovnici, naselja i sjedište Ninske biskupije, bogati vjerski život i spomeničko nasljeđe, uvelike su stradali tijekom osmanlijskih osvajanja. Nin je doživio i mletačko uništavanje jer su se Mlečani bojali da bi osvajanjem Nina Osmanlije dobile važnu stratešku točku u središtu Jadrana. Nakon ponovnog mletačkog osvajanja krajem 17. st., u Ninskoj biskupiji obnovio se život, ali demografski i kulturno Nin više nikada nije zadobio nekadašnju funkciju u sustavu hrvatskih urbanih središta.

Prigodni pozdrav uputio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. „Bogata povijest Ninske biskupije u svojoj tisućljetnoj postojanosti ostaje izuzetno vrijedna baština koja zaslužuje našu pažnju i proučavanje, kako bi se u njoj našli bogatstvo mudrosti koje poučava i ohrabruje, izazov za sadašnjost koja potiče i s nadom gleda u budućnost te ljepota koja privlači i oduševljava“, rekao je mons. Zgrablić, zahvalivši svima koji su sudjelovali u ostvarenju toga vrijednog djela. Nadbiskup je podsjetio na misao iz Pastirskog pisma „Na kršćanskim temeljima, u zajedništvu Crkve, Hodočasnici nade“ u kojem hrvatski biskupi o temi prošlosti i baštini koja poučava i ohrabruje, govore o suodnosu povijesti i spasenja. „Biskupi kažu da je povijest teološko mjesto Božjeg spasenjskog djelovanja, da povijest i njena zbivanja imaju dublju protežnicu koju nam valja otkrivati, produbljivati, kako bi se proniknulo u njen dublji smisao, značenje i poruke, te posvijestilo da čovjek sa svojom naravi i svojim moćima stvara povijest u kojoj su naša ljudskost i vremenitost u trajnom susretanju s Božjim, vječnim“, rekao je mons. Zgrablić.

Emil Ćurko, gradonačelnik Nina, u pozdravnoj riječi rekao je da se nakon zanemarenosti u bivšoj državi, u demokraciji počelo raditi u Ninu i njegovu povijest dovesti na pripadajući pijedestal. „Nin više nije zapušteno mjesto. Nova hrvatska država brine o njemu i Nin se razvija iz godine u godinu“, rekao je Ćurko.

Dr. Ante Gverić, recenzent Monografije, podsjetio je da je za četiri godine, 2028., 200. obljetnica ukinuća drevne tisućljetne Ninske biskupije. „Radovi u Monografiji prvi put na jednom mjestu višedisciplinarno obrađuju opsežnu temu prošlosti Ninske biskupije koja je doživljavala uspone i padove, proširenja i sužavanja, uvjetovano društveno – političkom situacijom“, rekao je dr. Gverić. Predstavio je teme radova i autore koji temeljem izvora iz različitih arhiva doprinose boljem razumijevanju života Crkve na ninskom prostoru.

U prvom dijelu Monografije pod nazivom „Izvori za proučavanje prošlosti Ninske biskupije“ objavljena su tri rada, polazeći od izvora koji su temelj istraživanja za spoznaje i nova saznanja o Ninskoj biskupiji. U drugom dijelu „Prostor Ninske biskupije“ dva rada opisuju kako se mijenjao njen prostor; u trećem dijelu „Arheološka baština na tlu Ninske biskupije“ su četiri rada, u četvrtom dijelu „Prošlost Ninske biskupije“ devet radova i u petom dijelu „Etnološka baština Ninske biskupije“ su dva rada.

U prvom dijelu, Ante Gulin u radu „Ninska biskupija i njezin kaptol u povijesnim izvorima i literaturi“ opisuje sva povijesna razdoblja zapisa o Ninskoj biskupiji, od Tome arhiđakona (13. st.) do autora današnjice, s iscrpnim pregledom izvora i  literature. Dvoje djelatnika Državnog arhiva u Zadru prikazuju fondove i zbirke u kojima se može naći sadržaj za istraživanje prošlosti Ninske biskupije. To je vrsta priručnika istraživačima u kojem se fondu i zbirci može naći neka tema o prošlosti i sadašnjosti Ninske biskupije, rekao je dr. Gverić. Dubravka Kolić napisala je rad „Izvori za povijest Ninske biskupije u Državnom arhivu u Zadru“, a Oliver Modrić „Izvori Arhiva Zadarske nadbiskupije za poznavanje prošlosti Ninske biskupije“.

U drugom dijelu, Damir Magaš u radu „Prostorni obuhvat Ninske biskupije“ pokazuje mijene prostora i broja stanovnika kroz različita povijesna razdoblja, od početaka do ukinuća biskupije u 19. st., do Mletačke republike, tijekom nje i nakon dominacije Mletačke republike, kad je Ninu pripadao Pag i prekovelebitski dio. Josip Faričić rad „Ninska biskupija na novovjekovnim kartama“ temelji i na istraživanju koje je proveo na nekoliko karata od 16. st. do 19. st. „To je vrijeme društveno-političkih turbulencija, ratova i promjena granica. Faričić donosi tablice s popisima naselja, geografskih imena i objekata te sakralnih objekata na području biskupije, vjerski sastav stanovništva sjevernodalmatinskog dijela biskupije prema karti s kraja 17. st.“, rekao je dr. Gverić, istaknuvši da su reprodukcije karata visoke razlučivosti.

U trećoj cjelini, Martina Dubolnić Glavan u radu „Dr. Luka Jelić i počeci proučavanja ninskih starina“ piše o djelovanju poznatog arheologa i povjesničara don Luke Jelića u Ninu i arheološkim istraživanjima ninskih starina 19. / 20. st. Glavan opisuje i Jelićev rad u kulturno-gospodarskom razvoju ninskog područja. Rad je najvećim dijelom pisan prema arhivu Luke Jelića iz Arheološkog muzeja u Splitu.

Ante Uglešić u radu „Počeci kršćanstva u gradu Ninu i njegovom ageru u svjetlu arheoloških nalaza“ analizira nalazišta u Ninu (crkva sv. Anselma, sv. Marije), u Zatonu, Ninskim Stanovima, Privlaci, Viru, Vrsima, Podvršju, Radovinu te Povljani i Vlašićima na otoku Pagu. Mirja Jarak u radu „Kapiteli iz crkve sv. Marije u Ninu“ opisuje kapitele kao dio bogate spomeničke baštine Nina koji imaju posebno mjesto po brojnosti i sačuvanosti. Pavuša Vežić u radu „Episkopalni kompleks u Ninu“ detaljno urbanističko-arhitektonski i povijesno-razvojno obrađuje taj kompleks koji uključuje ninsku katedralu s aneksima i rezidenciju ninskih biskupa.

Radomir Jurić i Ana Jordan Knežević u radu „Srednjovjekovne crkve na širem ninskom području“ opisuju da je na prostoru Ninske biskupije bilo više od 80 sakralnih objekata, navodeći ranokršćanske, predromaničke, romaničke i gotičke crkve. Toliki broj crkava „svjedoči o važnosti grada Nina i Crkve u Hrvata tijekom Srednjeg vijeka. Hrvatski vladari, nositelji političke, a podupiratelji crkvene vlasti, mahom su bili donatori novih crkava, ali i obnovitelji starijih, uglavnom ranokršćanskih. Potaknuto takvim zbivanjima, kršćanstvo je jačalo, a vjera se širila iz urbanih središta na obali prema zaleđu. Nin, kao jedan od prijestolnih gradova hrvatskih vladara, početkom Srednjeg vijeka preuzima ulogu kulturnog i vjerskog središta, odakle se šire utjecaji prema manjim sredinama“, kažu Jurić i Knežević, istaknuvši prepoznatljivi hrvatski simbol, crkvu sv. Križa u Ninu (9. st.) koja je „središnja memorija križnog tlocrta“.

U četvrtom dijelu, Mirjana Matijević Sokol u radu „Odnos Ninske i Splitske Crkve u ranom Srednjem vijeku prema pisanim vrelima“ opisuje taj složeni odnos o čemu je historiografska literatura opširno istraživala. Trpimir Vedriš u radu „Odakle su došli ninski zaštitnici? O podrijetlu kulta sv. Asela, sv. Marcele i sv. Ambroza u Ninu“ piše o ninskim zaštitnicima i historiografskim radovima o njima temeljem analize srednjovjekovnih svjedočanstva. Borislav Grgin u radu „Srednjovjekovna Hrvatska u doba ninskog biskupa Juraja Divnića (1479.-1529.)“ piše o Divniću „koji je bio ninski biskup 50 zadnjih godina Srednjeg vijeka i o njegovoj uključenosti u svakodnevicu naroda na svom području u teškim vremenima prvih osmanlijskih prodiranja. U radu prikazuje i njegovo izvješće o Krbavskoj bitci“, rekao je dr. Gverić. Biskup Divnić, ujedno i pjesnik i pisac, 1528. je obnovio ninsku katedralu, sadašnju župnu crkvu sv. Anselma, u kojoj je i pokopan. Božena Glavan u radu „Utjecaj Kandijskog rata (1645.-1669.) na demografske promjene u ninskoj komuni“ temeljem arhivske građe iz Arhiva Zadarske nadbiskupije i Državnog arhiva u Zadru te literature opisuje utjecaje na demografska kretanja u ninskoj komuni nakon Kandijskog rata u 17. stoljeću.

Zdenko Dundović u radu „Posjedi Ninske biskupije i Kaptola od 16. do konca 18. stoljeća“ opisuje gospodarski odnos Ninske biskupije i ninskog kaptola u ranom Novom vijeku na temelju mnogih novootkrivenih arhivskih izvora iz zadarskih, venecijanskih i nekih vatikanskih arhiva. Podaci u tabličnim prikazima iz arhivskih izvora omogućuju daljnja višedisciplinarna istraživanja. Grozdana Franov Živković autorica je dva rada: „Glagoljica u Ninskoj biskupiji“ u kojem je obradila upotrebu glagoljaškog bogoslužja i glagoljaške spomenike u biskupiji koja je bila simbol glagoljaštva, a u radu „Bratovštine Ninske biskupije“ opisuje djelovanje i brojnost svećeničkih i laičkih bratovština na području biskupije od 14. st. do 20. stoljeća. Ivica Vigato u radu „Leksičke osobitosti glagoljskih rukopisa moralno – kazuističkih odredbi ninskih biskupa iz 17. i 18. stoljeća“ uz jezičnu obradu, ističe i moralne vrijednosti naznačene u tim spisima, kao odraz onog vremena. Lidija Turić autorica je rada „Pokušaj obnove biskupskog sjedišta u Ninu poslije Rapallskoga ugovora“.

„Između dva svjetska rata bila je inicijativa za obnovom Ninske biskupije, kad se Zadar kao enklava našao u talijanskoj državi, a hrvatski prostor Nina i zaleđa Zadarske nadbiskupije u jugoslavenskoj državi te je šibenski biskup imao administraturu nad tim područjem. I u 20. st., između dva svjetska rata, živjela je svijest, prije svega među zadarskim svećenstvom, pa i narodom, da bi u novim političkim okolnostima trebalo obnoviti Ninsku biskupiju. To nije ostvareno jer Jugoslavija i Sveta Stolica nisu potpisali konkordat, a Sveta Stolica ne prekraja crkvene granice ako nema potpisan konkordat s dotičnom državom“, rekao je dr. Gverić. U petom dijelu, Marija Dejanović u radu „Svetište Gospe od Zečeva kroz povijest“ opisuje to ninsko svetište koje je jedno od najstarijih hrvatskih marijanskih svetišta, a temelji se na Gospinom ukazanju 1516. na otočiću Zečevo, što je autentičnim potvrdio tadašnji ninski biskup Juraj Divnić. Mario Katić u radu  „Predajno-religijska kontekstualizacija maritimnog hodočašća Gospi od Zečeva“ opisuje način i običaje hodočašćenja Gospi od Zečeva kroz povijest.

Dr. Gverić je podsjetio da se znanstvene rasprave o nekim pitanjima iz povijesti Ninske biskupije vode još od Farlatijeva Illyricum Sacrum iz druge polovice 18. stoljeća.  „S obzirom na značaj Nina i Ninske biskupije, u ovoj Monografiji se prvi put uspješno pristupa obradi teme višedisciplinarno te će poslužiti istraživačima kao novo polazište za daljnja znanstvena istraživanja. Gotovo svaki prilog donosi nove znanstvene spoznaje, a neke teme su prvi put obrađene. Znanstveni doprinos djela je što su prikazani povijesni izvori (pisana baština/arhivsko gradivo) za prošlost Ninske biskupije u Arhivu Zadarske nadbiskupije, Državnom arhivu u Zadru i u objavljenoj literaturi. Puno arhivskog gradiva se može naći u venecijanskom državnom arhivu i u vatikanskim arhivima. Obrađene su promjene u obuhvatu jurisdikcije ninskog biskupa. Analizirano je novovjeko kartografsko gradivo u obuhvatu Ninske biskupije. Obrađena je arheološka baština te dijeceze temeljene na ranijim i (naj)novijim arheološkim otkrićima. Svaki prilog donosi nove spoznaje i analize određenih pitanja i doprinosi poznavanju milenijske prošlosti Ninske dijeceze koja ima jedno od najznačajnijih mjesta u hrvatskoj nacionalnoj povijesti“, istaknuo je dr. Ante Gverić.

Dr. Zdenko Dundović rekao je da je Ninska biskupija neiscrpan izvor proučavanja. „Ninska biskupija se do 1684. godine, kad su Habsburgovci oslobodili Liku od Osmanlija, širila do Karlobaga i Gospića. Zahvaćala je veliki dio Like. Bila je najrasprostranjenija hrvatska biskupija od Srednjeg vijeka do početka 18. stoljeća. To govori o odgovornosti koju su imali grad Nin, ninski biskup i ljudi koji su djelovali na tom prostoru“, naglasio je dr. Dundović, rekavši da su naši preci bili jako hrabri. „Dugo godina se u povijesti govorilo da je Nin bio razrušen, pa su svi iz Nina pobjegli. To nije istina. U Ninu je ostao kanonik Gašpar Morović sa svojom obitelji koji je čuvao, makar i ruševine. Slavio je misu u razrušenoj ninskoj katedrali sv. Anselma. Život je tekao bez obzira na ratne okolnosti“, rekao je dr. Dundović. Podsjetio je da je ninski prostor desetljećima bio zanemaren te se Monografijom želi vratiti i intelektualni sjaj ninskoj prošlosti.

Iz Monografije se može učiti „o moći, utjecaju, politici, položaju kojima su se neki bolje, neki lošije, a neki prljavo služili; o prostoru i vremenu u kojem su živjeli naši preci. Monografija pokazuje da se životne okolnosti mijenjaju, ali ljudska ćud se slabo mijenja, gotovo nikako, bez obzira na razinu kulturološkog, edukativnog, vjerskog ili gospodarskog napretka i boljitka“, rekao je dr. Dundović.

Ljudi na prijelazu iz kasnog Srednjeg vijeka na rani Novi vijek u Ninskoj biskupiji često su svjedočili ratovima, gladi, otmicama, kugama. No, bez obzira na teške okolnosti, Nin do početka 19. st. nije imao demografske teškoće. Bilo je puno života, obitelji su bile brojne, bez obzira na svakodnevnu mukotrpnost, naglasio je dr. Dundović. „Ljudi onog vremena znali su živjeti s prirodom i u prirodi. Motika u radu sa zemljom bila je osnovni alat u preživljavanju ljudi na posjedima s puno zemlje. Onodobno društvo često se borilo sa siromaštvom, ali nam je u nasljeđe ostavilo arhitekturu kojoj se i danas divimo, pjesme i himne koje i danas pjevamo, prvi roman Petra Zoranića kojeg i danas čitamo i o kojima se piše. Društvo Ninske biskupije držalo je do svoje riječi i obraza, što se može osjetiti kroz citirane dokumente u Monografiji. Poštenje je bilo norma, a nepoštenje mrsko“, rekao je dr. Dundović. Unatoč situacijama spoticanja i poticanja, hrabrenja i vabljenja, vjernosti i izdaja, „opće vrijednosti odoljele su izazovima. Monografija je pokušaj svjedočenja tih stvarnosti, s namjerom njihovog proučavanja i učenja na greškama, radi bolje primjene vrednota u naše vrijeme i u našim ljudskim odnosima“, poručio je dr. Dundović.

Autor Predgovora u Monografiji je umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Pod  naslovom „Čuvati i prenositi pokoljenjima što se čulo i vidjelo“, mons. Puljić poručuje da je „povijest svjedok vremena i učiteljica života“ te da „ne želimo dopustiti da se stvari potiskuju u zaborav. Jer, pamćenje je sastavni dio osobnog identiteta, obitelji, zajednice i naroda, a spomen na važne povijesne događaje govori i o našem ishodištu i ukorijenjenosti. Spominjući svoju prošlost, imamo prigodu sjetiti se silnih Božjih djela i čudesnih povijesnih zahvata za koje valja uputiti nebu zahvalnu molitvu. Povijest nije samo glasnica starine, nego i svjetlo istine i učiteljica života“, poručio je mons. Puljić, podsjetivši da se Nin zbog Višeslavove krstionice naziva i „hrvatskim Betlehemom“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Izložba „Portreti pape Ivana Pavla II. u suvremenom hrvatskom slikarstvu“ u dvorani Stalne izložbe crkvene umjetnosti (SICU) u Zadru otvorena je u četvrtak, 28. studenog u organizaciji SICU-a Zadar, udruge ‘Hrvatska dijaspora’ i Zadarske nadbiskupije, u sklopu manifestacije Krševanovi dani kršćanske kulture.

Na Izložbi otvorenoj do 30. siječnja 2025. izloženo je petnaest radova hrvatskih akademskih slikara i dvije redovnice. Dr. sc. Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a i likovnog postava, rekla je da su tim djelima autori željeli ostvariti trajnu uspomenu na papu Ivana Pavla II. te su svojim individualnim likovnim izrazom uspješno predočili njegov lik. „Ivan Pavao II. je bio otvoren ljudima, hodočasnicima, svima je pristupao otvorenog srca. Portreti izražavaju njegovu dragost i iskrenost. Izložba je postavljena i u zahvalnom sjećanju na Papu kao duhovnog poglavara, moralnog autoriteta i povijesnog pastira među nama, duboko povezanog s hrvatskom državom. U osobitom sjećanju ostao je Zadranima i po svom pohodu Zadru 2003. godine“, rekla je dr. sc. Knežević.

Ivica Jurjević, predsjednik udruge ‘Hrvatska dijaspora’ i inicijator postavljanja te Izložbe, zahvalio je slikarima što su podržali njegovu ideju, rekavši da je Izložba bila postavljena i u muzeju Ivana Pavla II. u Krakowu. Izložbu je u Papinom gradu otvorio kardinal Franciszek Macharski.

„Raduje nas što ćemo Izložbu otvarati i u drugim hrvatskim gradovima i župama, kako bismo i na ovaj način promicali Papinu svetost. Papa je bio promicatelj pravde, osobito mira. Toliko je ljubio Hrvate da možemo reći da je bio naš Papa“, rekao je Jurjević. Istaknuo je da je Papa bio univerzalni učitelj Evanđelja i najavio izložbu o kardinalu Franji Kuhariću, rekavši da je on bio stup Crkve u Hrvata.

Izložbu je otvorenom proglasio umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić koji je često pisao o pontifikatu sv. Ivana Pavla II. „Ivan Pavao II. zadužio nas je u svakom pogledu i kao narod ne možemo mu nikad dovoljno reći: ‘Hvala ti, Sveti Oče’. Hvala mu za sve što nam je značio u najtežim trenucima. Bio je u pravom smislu riječi otac koji je s nama supatio i s nama suosjećao. Učinio je što god je mogao u svojoj moći da doživimo slobodu, usprkos svega čemu smo bili izloženi“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je Ivan Pavao II. bio poglavar Katoličke Crkve, ali uistinu i pravi i vrlo dosjetljivi borac.

„Kad je papa Ivan Pavao II. prvi put dolazio u Hrvatsku, želio je posjetiti i Beograd i Sarajevo. Iz Beograda je stiglo prihvaćanje od strane političke vlasti, ali Pravoslavna Crkva je rekla: ‘Još nije zrelo vrijeme za to’. A Papi je jako bilo stalo do Beograda, pogotovo do Sarajeva. U Sarajevo je svakako htio doći i čak je pripremio liturgijski obrednik da tamo služi misu i da poruči svijetu: „Zaustavite ruku koja ubija i molim vas, pomozite ljudima koji žive u opkoljenom Sarajevu“.

No, nazvao ga je jedan japanski dužnosnik i rekao da postoji opasnost za njegovu sigurnost u Sarajevu, da bi bilo riskantno da dođe u Sarajevo. Kardinal Stanislav Dziwisz je rekao da se Papa bio malo uvrijedio, kad su mu rekli da ne mogu jamčiti sigurnost. Onda je Papa pročitao u Castel Gandolfu sve što je imao pripremljeno za propovijed u Sarajevu te je uputio najpotresniji vapaj: ‘S vama smo i bit ćemo sve više s vama’, rekao je s pogledom prema Sarajevu i kardinalu Vinku Puljiću. Bilo je to baš na kardinalov rođendan na Malu Gospu, 8.rujna 1994. godine. Tada je Papa odlučio, kad već ne može doći u Sarajevo da ih posjeti, imenovao je mons. Vinka Puljića kardinalom koji će biti njegov glas i koji će govoriti u njegovo ime. Kad je nuncij na misi u sarajevskoj katedrali objavio tu vijest, deset minuta se pljeskalo. To je bila stvaralačka Papina gesta kojom je pokazao da je s njima i da će biti s njima. Sretni smo što smo živjeli u vrijeme pape Ivana Pavla II.“, poručio je mons. Puljić.

Uz Izložbu je objavljen i katalog u kojem je, uz slike izloženih radova, objavljen i tekst mons. Puljića naslovljen „Ivan Pavao II. – dar Duha Svetoga Crkvi i svijetu“, u kojem nadbiskup poručuje da su susreti Pape s ljudima bili radost, utjeha i blagoslov te da njegova ostavština raduje i obvezuje.

Mons. Puljić je istaknuo da je sv. Ivan Pavao II. bio „papa vizionar s jakim osjećajem za povijest. Poslije njegovog izbora za Papu, jedan novinar je zapisao: ‘Ovaj Papa zna se ophoditi s masama, ima jasna načela, čvrst je i hrabar’. Ponašao se poput oca koji ima razvijen sluh za druge i pokazuje manire svetog svećenika. U pravom smislu riječi bio je dragi otac, brat, skrbnik i odvjetnik, osobito ugroženih, napuštenih i ostavljenih. Pamtimo ga kao proroka koji svojim baritonskim glasom vapije, moli, ukorava i prijeti. Postao je glavnim odvjetnikom svih koji su bili ugroženi i ostavljeni“, poručio je mons. Puljić. Podsjetio je da je Ivan Pavao II. Crkvi u Hrvata darovao bl. Alojzija Stepinca kod svog drugog pohoda Hrvatskoj 1998., a kod svog trećeg pohoda (2003.) bl. Mariju Propetoga Isusa Petković u Dubrovniku i bl. Ivana Merza u Banja Luci.

Autori izloženih slika su: Vladimir Blažanović, Vladimir Kuharić, Zorica Turkalj, Ratko Peraić, Kruno Bošnjak, Renata Facan pl. Kušec, Fadil Vejzović, s. Pia Pađen, s. Terezija Lončarević, Pavao Hudek, Mladen Veža, Karlo Posavec, Ljerka Njerš, Kuzma Kovačić i Nediljko Tintor.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

O temi „Štovanje sv. Krševana u Zadru – Između tradicije i povijesti“ izlagao je izv. prof. dr. sc. Trpimir Vedriš u ponedjeljak, 25. studenog, u dvorani Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru.

Dr. Vedriš je predstavio povijesne podatke tko je bio sv. Krševan i što se zna o njegovom identitetu kao o povijesnoj osobi. Opisao je kad su njegove relikvije donesene u Zadar i predstavio ikonografiju sv. Krševana, njegovu i simboličku ulogu zaštitnika grada, u društvenim i političkim mijenama kasnog Srednjeg vijeka.

Među izvorima koji govore o sv. Krševanu kao mučeniku iz kasne antike, najranija tradicija je legenda Passio Anastasiae ili Muka sv. Anastazije / Stošije (Rim, o.380.-o.520.). U toj pripovijesti Krševan se spominje u jednom ulomku. Taj izvor je nastao najmanje 200 godina nakon života Stošije i Krševana. Ta pasija donosi temeljne podatke koje je moguće provjeriti u nizu suvremenih tekstova, istaknuo je dr. Vedriš. Među najvažnijima je Pasija o Kancijima, Passio Cantianorum (5.-6. st.) ili Acta SS. Cantii, Cantiani et Cantianille.

„Taj drugi neovisni izvor koji spominje sv. Krševana kaže da su Kancij, Kancijan i Kancijanila u pratnji svoga učitelja Prota napustili Rim i otputovali u Akvileju „radi ljubavi prema mučeniku Chrysogonu“, Krševanu. Tu se već govori o kultu sv. Krševana i tih petero mučenika koji stradavaju posjećujući njegov grob koji se nalazio in locello marmoreo… iuxta Chrysogonom – na tom mjestu bili su pogubljeni“, rekao je dr. Vedriš.

Nakon pogubljenja sv. Krševana, od 4. do 6. st., kult sv. Krševana bio je prilično raširen. Trag njegovog čašćenja ostao je sačuvan u nizu Martirologija, kalendara s datumima i mjestima pogubljenja mučenika. „Najpoznatiji među njima je tzv. Rominski martirologij prema kojem je Krševan pogubljen u vrijeme cara Dioklecijana. No, tijekom prijepisa tog dokumenta do 8. st., donose se različiti datumi pogubljenja sv. Krševana, četiri datuma. Najčešći datum koji spominje smrt sv. Krševana su 20., 22., 23. i 24. studenoga. Pojavljuje se kao mučenik i 17. veljače, sa skupinom Kancija u svibnju ili lipnju“, rekao je dr. Vedriš.

Agape, Chionie i Irene, Theodote i Anastasiae od ranog Srednjeg vijeka doživljavali su se kao skupina mučenika koji su se poznavali i zajedno prošli kroz događaje. U ulomku gdje se spominje sv. Krševan pojavljuje se i sv. Zoilo.

Prvo mjesto Krševanovog kulta – San Canziano u okolici Akvileje

Prema izvoru najranije tradicije iz 4. st., u interpretaciji Passio Anastasiae, Krševan se naziva vir christianissimus – vir Dei, kaže se da je dvije godine bio u službi vikara.

„Zbog veze s vikarom Rufom čiju je obitelj potaknuo na obraćenje bio je doveden pred Dioklecijana. Među „ispovjedateljima Gospodnjim“ imao je veliki duhovni i svjetovni ugled i po podrijetlu. Krševanu je bilo ponuđeno da preuzme neku službu, no on je to odbio i bio je pogubljen odsijecanjem glave. U rimskom pravu to pogubljenje govori o njegovom društvenom položaju, dakle, bez mučenja. To je relativno pouzdan profil sv. Krševana“, rekao je dr. Vedriš.

Predavač je opisao i gdje je izvorno bilo mjesto kulta sv. Krševana, gdje je sasvim izvjesno bio pogubljen i najranije štovan. To je u sjevernoj Italiji, u okolici Akvileje, glavnom gradu jedanaeste pokrajine Italije i velikom središtu kršćanstva. Akvileja je važna kao središte kulta i glavno crkveno središte toga vremena.

„U legendi Ad Saltus spominje se lokalitet u blizini mjesta Aquae Gradatae koje su identificirane s mjestom San Canzian d’ Isonzo, na Soči, desetak kilometara od Akvileje. Na tom mjestu nađeni su ostaci ranokršćanske bazilike i sarkofazi Kancija, Prota i Krševana. Relikvije sv. Krševana vjerojatno su bile prenesene u mjesto Grado u vrijeme dolaska Langobarda, u kasnom 6. stoljeću. Pokraj današnje crkve sv. Kancija nalazi se ranokršćanski kompleks u San Canzianu i tu je sasvim izvjesno prvo mjesto Krševanovog kulta; tu se i sada nalazi Krševanov sarkofag. U vrijeme dolaska Langobarda sarkofazi su tu stavljeni, a relikvije su u spremniku prenesene u Grado“, rekao je dr. Vedriš, pokazavši i slike natpisa na kamenom sarkofagu s imenima Prota, Kancija i Krševana.

Dr. Vedriš je opisao i ikonografiju sv. Krševana u širenju njegovog kulta izvan Zadra, koja pomaže razumijevanju njegove ikonografije i u Zadru. Sv. Krševana najbolje se može pratiti prema prikazima u raznim crkvama, od Akvileje gdje je nakon njenog uništenja sve zatrto. Važno središte njegovog kulta je Ravenna gdje su najstariji sačuvani prikazi sv. Krševana u crkvi San Apollinare Nuovo (6. st.) i u Nadbiskupskoj kapeli sv. Andrije u Ravenni (494.-519.).

Važna je i obnova bazilike sv. Marije Assunta u Akvileji, gdje su u kripti iz 11. st. stari prikazi zadarskih svetaca, među kojima i Krševana. Kult sv. Krševana u Rimu širi se od 5. st., gdje su stari prikazi u kripti crkve San Crisogono in Trastevere. Taj kult u rimskoj četvrti Trastevere (1290.-1300.) važan je za razumijevanje mnogih elemenata zadarske hagiografije, istaknuo je dr. Vedriš.

Mozaik Giovannija Bellinija je najstariji prikaz sv. Krševana kao ratnika, nastao oko 1290. godine. Nakon što je prvotno prikazivan kao mučenik ili monah, s velikim odmakom u Srednjem vijeku Krševan je kasnije dobio ratnički identitet. Dr. Vedriš smatra da se to dogodilo baš u Zadru. Kult sv. Krševana  proširio se i u Palermo na jugu Italije, s prikazom u Capelli palatini (12. st.).

Predaje o dolasku relikvije sv. Krševana u Zadar

Postoje četiri predaje o dolasku tijela sv. Krševana u Zadar, odnosno otkriću relikvija sv. Krševana, koje nisu jednako važne i proširene u Zadru.

Prema prvoj tradiciji, nastaloj prema izgubljenoj kronici iz spisa Šimuna Kožičića Benje u 16. st., relikvije su prenesene u Zadar u drugoj polovici 7. st., za vrijeme patrijarha Maksima (649.-670.) koji je poklonio prijateljima u Dalmaciji i Zadru relikvije sv. Krševana. Dr. Vedriš smatra da je to teško dokazati, no Zadrani su to vjerovali u 12. stoljeću.

Prema drugoj tradiciji, relikvije sv. Krševana donio je zadarski biskup Donat na povratku iz Diedenhoffena, 806. g., što je 1775. g. zabilježio talijanski povjesničar Daniele Farlati. Prema trećoj, važnoj tradiciji u zadarskoj hagiografiji, tijelo sv. Krševana otkriveno je u zadarskoj okolici, no ne zna se kad se to dogodilo. Zanimanje za taj prijenos obnovljeno je zadnjih desetljeća, a povezano je i s otkrićem kodeksa Filippi (13.-14. st.) kojeg čuvaju benediktinke sv. Marije u Zadru.

Prema četvrtoj tradiciji, relikvije sv. Krševana bile su izgubljene pa su ponovno pronađene u 11. st., u samostanskoj crkvi 1056., što je važno kod rekonstrukcije podrijetla i povijesti crkve sv. Krševana. Dr. Vedriš je podsjetio da dr. sc. Nikola Jakšić smatra kako je kult sv. Krševana prenesen u Zadar u karolinškom kontekstu, u doba širenja Franačkog carstva. Dr. Vedriš je predstavio i potvrde tih tradicija u neovisnim izvorima.

Najraniji pouzdani podatak, svjedočanstvo o sv. Krševanu u Zadru je izvještaj ‘O upravljanju Carstvom’ bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta (950.). „Postoje brojne indicije da podaci o kojima to djelo govori potječu iz kasnog 9. stoljeća. To je dosta rano, neovisno svjedočanstvo nekoga tko je o tome izvijestio cara. Kaže da se u Zadru nalazi sv. Krševan, monah i mučenik i njegov sveti lanac.

Druga potvrda je s kraja 10. st., u Darovnici iz 986. se raspravljalo o tijelu i crkvi sv. Krševana koji postoje unutar grada Zadra. Mnoge darovnice iz 11. st. redovito se referiraju na sveto tijelo Krševana, njegove svete ostatke, crkvu sv. Krševana. U tome se vidi da je povijest štovanja i hagiografije sv. Krševana u Zadru vezana uz samostan sv. Krševana i zadarske benediktince“, rekao je dr. Vedriš. Neki dokumenti potvrđuju da je izvan Zadra bio lokalitet povezan sa sv. Krševanom, no nema konsenzusa gdje se to mjesto nalazilo. U dokumentima se spominju crkva sv. Krševana, zemlje sv. Krševana koje zadarskom benediktinskom samostanu sv. Krševana poklanjaju razne osobe svih staleža, stare rimske grobnice. Prvi spomen zemlje u Obrovcu je u oporuci priora Andrije 918. godine.

Istovjetni svibanjski datum prijenosa tijela sv. Krševana i posvete crkve sv. Krševana

Dr. Vedriš je opisao i posvetni natpis iz crkve sv. Krševana iz 1175. g., kad je crkva posvećena nakon obnove prethodnih godina. U apsidi crkve sv. Krševana nalazio se natpis koji je 1791. uništen, a svjedočanstvo o njemu je sačuvano u djelu Zara Cristiana Bianchija koji kaže da je bio uništen 1791. g. Ulomak na natpisu glasi: „Godine Kristove 1175., mjeseca svibnja, dana četvrtoga, biskup metropolitanski sv. Krševanu, čiju zaštitu Zadar uživa, za kraljevanja Kristova, od prije pet stoljeća“.

„Izraz ‘od prije pet stoljeća’ vraća nas u drugu polovicu 7. stoljeća. To nije dokaz da su relikvije tada donesene, ali pokazuje što su Zadrani vjerovali krajem 12. st.“, rekao je dr. Vedriš.

U zadarskim liturgijskim knjigama pojavljuje se datum 19. svibnja, blizak svibanjskom datumu na posvetnom natpisu iz crkve sv. Krševana, kao prijenosu tijela sv. Krševana. Najranija potvrda o prijenosu tijela sv. Krševana je u Kalendaru sv. Marije (1290.) i Kalendaru sv. Krševana (1292.).

„U svibnju su povezana dva događaja, prijenosa tijela i posvete crkve sv. Krševana. Smatram da crkva nije slučajno posvećena u to vrijeme. Posveta crkve je 4. ili 14. svibnja 1175., a proslava prijenosa 19. svibnja. Postoje naznake da se prijenos relikvije slavio i 4. ili 14. svibnja“, naglasio je dr. Vedriš, smatrajući da to „sugerira svjesno povezivanje obnove i posvete crkve s dolaskom relikvija u grad“.

Ikonografija sv. Krševana govori i o njegovom mjestu u životu Zadra. Dr. Vedriš je opisao četiri ikonografska tipa. Prvi tip mučenika podsjeća na Ravennu; bizantski tip s elementima istočne ikonografije prikazuje Krševana kao uglednika s elementima vojne odore. Tu je Krševan uspravan, s križem, blagoslivlja. Takav je na ninskom relikvijaru sv. Jakova i sv. Oroncija iz 11. st., zadarskim relikvijarima Škrinjice košulje sv. Krševana (1326.) i Glave sv. Grgura (14. st.). Treći je monaški tip s krunom mučenika te miješani tip s elementima rimske odore i prijelaza od monaha i mučenika prema ratniku.

„Nakon niza prikaza uspravnog Krševana kao ratnika sa štitom, viteza, pojavljuje se prikaz na kojem Krševan jaše na konju. Smatram da se Krševan kao konjanik nije mogao javiti prije kraja 13. st. i razvio se u 14. stoljeću. U Kodeksu Filippi prikazuje ga se kao konjanika, kao i na različitim relikvijarima iz 14. st., relikvijaru sv. Zoila, u zadarskim rukopisima, Misalu opata Veniera (15. st.), na zgradama i u javnom prostoru (13.-16. st.)“, rekao je dr. Vedriš. Krševana kao konjanika prikazuje i Michele Giambono (15. st.) u crkvi San Trovaso u Veneciji.

Uloga sv. Krševana kao zaštitnika Grada u otporu Zadrana protiv Mlečana

Dr. Vedriš je govorio o kultu sv. Krševana kao ratnika i kroz tri stoljeća zadarskih nevolja s Venecijom (1190.-1456.).

„Godine 1190. bila je pobjeda Zadrana nad Mlečanima, kad je okupljena zadarska zajednica 14. svibnja prisustvovala potpisivanju dokumenta darovnice za Maun. To okupljanje 14. svibnja je prvi slučaj gdje je sv. Krševan spomenut kao „naš zaštitnik grada“ za vrijeme organiziranja zadarske gradske komune. Rast toga procesa u 13. st. ima vrhunac u kasnom 14. st. To je simbolički iskaz samosvijesti i novog zanosa“, rekao je dr. Vedriš.

Sukob između samostana sv. Krševana i zadarskog nadbiskupa 1224. nametnula je Venecija, a „pokazuje ambijent u kojem su sveci, liturgijske procesije i crkvena događanja dio političkog otpora, imaju svoju simboličku važnost i iskazivanje političkih preferencija“, naglasio je predavač.

U 14. st. javljaju se Krševanov stijeg i njegov lik koji su povezani s otporom Mlečanima. „Sv. Krševan postaje simbol, zaštitnik u antimletačkoj dimenziji. Nakon rata i pobjede nad Mlečanima, niz odredbi kralja Ludovika u anžuvinskom vremenu procvata grada sugeriraju važno mjesto sv. Krševana: kovanje novca s njegovim likom, prinošenje svijeća, organizacije igara na njegov blagdan i sl.

U gradskoj odluci Statuta od 13. prosinca 1359. piše da je sv. Krševan branitelj i zaštitnik grada. Ta gradska odluka glasi: „Glede preslavnog mučenika svetog Krševana, zaštitnika i branitelja grada Zadra… onoga dana kad je grad Zadar bio izuzet i oslobođen od jarma tiranskog ropstva Mlečana… neka se nakon toga služi u crkvi svetog Krševana svečana misa“.

U verziji Statuta iz 16. st. nema te odluke. Prilikom sastanka vijeća u Veneciji, 1456. raspravljalo se o zadarskom Statutu. Ta odluka je izbrisana jer su Zadrani slavili sv. Krševana kao svoga zaštitnika, sa specifičnim političkim konotacijama, istaknuo je dr. Vedriš.

„Nakon što je Venecija preuzela Zadar, uloga Krševana je prestala biti moguća i on je postao jedan od drugih zaštitnika, vezan uz samostan. Ubrzo su i relikvije iz samostana velikim dijelom prenesene u katedralu sv. Stošije, gdje su 1427. prvi put popisane. U 15. st. počinje jačati kult sv. Donata i Venecija diskretno smiruje samostan sv. Krševana; rastjeruje tamošnju zajednicu i sv. Krševanu daje mjesto bez političkih reperkusija“, rekao je dr. Vedriš, istaknuvši da je kult sv. Krševana preživio do danas.

Dr. Vedriš je naglasio i poručio kako smatra važnim da se ponovno obnovi liturgijska svečanost proslave blagdana sv. Krševana u povezanosti sa crkvom sv. Krševana u Zadru, bazilikom iz 12. st. koja je biser romaničke arhitekture u Hrvatskoj. Crkva se najnovije obnavljala cijelo desetljeće 2000.-ih godina, a od 2019. do kraja 2022. godine bili su konzervatorski i restauratorski radovi. Sada se u crkvi sv. Krševana održavaju prigodni koncerti. Dodatnom čuvanju i poštovanju  kulta sv. Krševana koji je u Zadru višestoljetno i prirodno bio vezan uz tu svečevu crkvu, doprinijela bi i ponovna sakralna upotreba crkve sv. Krševana uz proslavu njegovog blagdana kao zaštitnika Grada Zadra.

Prigodnu i zahvalnu riječ na susretu uputila je dr. sc. Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a Zadar. Događaj je organizirala Stalna izložba crkvene umjetnosti u sklopu manifestacije ‘Krševanovi dani kršćanske kulture’ Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Manifestacija ‘Krševanovi dani kršćanske kulture 2024./2025.’ Zadarske nadbiskupije obuhvaća trinaest događaja: predavanja, izložbi i koncerte koji predstavljaju kršćansku kulturu u različitim područjima ljudskog stvaralaštva.

„Manifestacija okuplja djelatnike u kulturi s područja Zadarske nadbiskupije i poziva ih da se pridruže sa svojim programima u obilježavanju sv. Krševana, zaštitnika grada Zadra. Kultura predstavlja trajni imperativ za Crkvu, kao povlašteno mjesto u kojem se može komunicirati s lijepim i s Bogom. I ovogodišnji odaziv djelatnika u kulturi pokazuje da postoji potreba za komunikaciju s lijepim, za komunikaciju u kulturi“, rekao je don Damir Šehić, predstojnik Povjerenstva za kulturu Zadarske nadbiskupije u čijoj nadležnosti je organizacija te manifestacije. Šehić je zahvalio ustanovama i institucijama koje su se odazvale organizirati programe u kontekstu manifestacije sv. Krševana.

„Kultura predstavlja i mogućnost susreta s drugim i drugačijim. Manifestacija poput ove je mogućnost da se ljudi iz područja kulture susretnu, kao i brojni zainteresirani vjernici i ljudi dobre volje koji žele sudjelovati u kulturnim događajima. Ova manifestacija je u službi promicanja dijaloga u kulturi i mogućnost susreta s raznim temama koje su obilježile povijest a izazivaju zanimanje i u sadašnjosti“, rekao je don Damir, istaknuvši da zadarska manifestacija, poput takvih u drugim europskim gradovima, promiče kulturu kao povlašteno mjesto susreta ljudi i različitih vrsta kulturnog stvaralaštva.

Sadržaj ovogodišnje manifestacije je sljedeći. U četvrtak, 14. studenog je predstavljanje knjige o korespondenciji zadarskog nadbiskupa i humaniste Maffea Vallaressa (1450. – 1496.) u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru (organizatori Teološko-katehetski odjel Sveučilišta u Zadru, Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru i Društvo za povjesnicu Zadarske nadbiskupije ‘Zmajević’). U subotu, 16. studenoga, u 20 sati u svetištu sv. Šime u Zadru, Mješoviti pjevački zbor ‘Condura Croatica’ pod ravnanjem mo. Ive Nižića će izvesti oratorij ‘Svit za spasom vapije’ (organizatori Koncertni ured Grada Zadra i svetište sv. Šime).

U ponedjeljak, 18. studenog u 18 sati, u svetištu sv. Šime u Zadru Misa za Domovinu i koncert Akademskog zbora Pro musica iz Mostara, pod ravnanjem mo. don Dragana Filipovića. U četvrtak, 21. studenog, ‘Zadar Mostaru’ – na Sveučilištu u Mostaru u 17,30 sati će biti Izložba i predavanje ‘Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru – Tragom bogate prošlosti’, autorice Ane Jordan Knežević, kustosice SICU-a Zadar (organizator Stalna izložba crkvene umjetnosti – SICU, Zadar). Događaj se organizira i povodom održavanja međunarodne znanstvene konferencije o kršćanskoj umjetnosti ‘Ars Sacra’.

U subotu, 23. studenog u 18 sati, Svečana Večernja sv. Krševana u katedrali sv. Stošije u Zadru i potom orguljaški koncert Pavla Mašića. U ponedjeljak, 25. studenog u 11,30 sati, u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru: ‘Stručno vodstvo za javnost: U potrazi za sv. Krševanom“ (organizatori SICU Zadar i Narodni muzej u Zadru). U ponedjeljak, 25. studenog u 18 sati, u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru u 18 sati, izlaganje „Štovanje sv. Krševana u Zadru – između tradicije i povijesti“ će održati izv. prof. dr. sc. Trpimir Vedriš (organizator SICU, Zadar). U srijedu, 27. studenog u 18 sati, predavanje „Kako je ponovno pronađen sv. Krševan“, u župnoj crkvi sv. Stošije u Biogradu n/m će održati prof. dr. sc. Ante Uglešić (organizatori Muzej Biograd n/m i Zadarska nadbiskupija).

U četvrtak, 28. studenog u 12 sati, u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru započinje Izložba „Portreti pape Ivana Pavla II. u suvremenom hrvatskom slikarstvu“ (organizatori Udruga Hrvatska dijaspora, SICU Zadar i Zadarska nadbiskupija). U četvrtak, 5. prosinca, u 17 sati, u župnoj dvorani u Ninu predstavljanje Monografije ‘Ecclesia Nonensis – o prošlosti Ninske biskupije’ (organizatori Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru, Društvo za povjesnicu Zadarske nadbiskupije ‘Zmajević’ i Grad Nin).

U petak, 13. prosinca u 11,30 sati u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru predstavljanje publikacije, muzejskog vodiča „Škrinja sv. Šimuna i njezino blago“, autorica dr. sc. Đurđine Lakošeljac i doc. dr. sc. Ane Jordan Knežević te edukativne slikovnice za djecu i mlade „Kraljica Elizabeta i Škrinja sv. Šimuna“ (organizatori SICU Zadar i Prirodoslovno – grafička škola Zadar). U utorak, 7. siječnja u 19 sati, u dvorani župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru, predstavljanje knjige „Duhovne misli i zazivi Riječke majke Marije Krucifikse Kozulić“ (organizatori Zadarska nadbiskupija i Družba sestara Presvetog Srca Isusova). U nedjelju, 12. siječnja u 19 sati, u župnoj crkvi sv. Stošije u Biogradu n/m predavanje „Mons. Ivan Zorica – svećenik, pastir i svjedok“ (organizatori Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru  i Zadarska nadbiskupija).

Ines Grbić

Misno slavlje za blagoslovljen početak nove akademske 2024./2025. godine Sveučilišta u Zadru, u crkvi sv. Dimitrija u Zadru u ponedjeljak, 28. listopada, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U misi su koncelebrirali svećenici, predavači na Teološko – katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru, među kojima i dr. sc. don Zdenko Dundović, ravnatelj toga Odjela kao i dr. sc. don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije te don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru.

„Na početku nove akademske godine, dok prepoznajemo važnost onoga što je pred nama, provodimo trenutke u zajedništvu s uskrslim Gospodinom, u molitvi, otvarajući naša srca Bogu, stavljajući pred njega naše želje i nakane, planove i programe, kako bi nas on svojim Duhom Svetim vodio i prosvijetlio u našim izborima, u našem radu, našem studiju, našem zajedništvu, našem traganju za istinom, našem ispunjenju nastavnog plana i programa, kako bi sve vodilo prema smislu života kojeg prepoznajemo u dobru za čovjeka i slavi Božjoj, zbog ljubavi koju Bog ima prema nama“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Euharistija je najviša gora na koju se možemo popeti i biti blizu ‘nebu’ u kojem Bog boravi i gdje možemo komunicirati s njim, stavljajući pred njega želje našeg srca i uma“.

Navješteni ulomak Evanđelja po Luki govori o Isusovoj molitvi u kojoj je proveo cijelu noć prije važnog događaja izbora dvanaestorice apostola. „Prije nego što je Isus izabrao i pozvao svoje najbliže suradnike, apostole i prije nego je počeo svoje javno djelovanje koje će u mnogočemu promijeniti pojedine živote i svijet na mnogim područjima: religioznom, duhovnom, društvenom, političkom, povijesnom; u kulturi, obrazovanju, znanosti; mnogim životima naroda i osobnim životima, i to  kroz mnoga stoljeća, Isus provodi cijelu noć u molitvi. Isus bdije i uzdiže svoje srce kako bi bio u zajedništvu sa svojim Ocem“, naglasio je nadbiskup. Evanđelist ne kaže što je i kako Isus molio. Jednostavno nam kaže: „Uziđe na goru da se pomoli“ i „Provede noć moleći se Bogu.“

„Isus u svojoj molitvi zasigurno srcem čovjeka osluškuje Očeva nadahnuća i volju koju Bog želi ostvariti po djelovanju, po služenju, po ljudima u ovom svijetu. Isus se u važnom trenutku života nije zatvorio u samog sebe, u svoj individualizam, nije se oslonio samo na svoje darove i sposobnosti, talente i inteligenciju, želje, planove i programe, nego je bio ‘osoba srca’, čovjek molitve, otvoren za Božja nadahnuća koja u ljudskom srcu, kao središtu bîti ljudske osobnosti, nalaze svoje prosvjetljenje i jasnoću kojom donosi odluke. U toj otvorenosti srca Bogu Ocu, tj. u molitvi, Isus počinje ostvarivati najveće dobro za čovjeka i čovječanstvo, njegovo spasenje, otkupljenje i vječni život u zajedništvu ljubavi Presvetog Trojstva i općinstva svetih“, rekao je mons. Zgrablić.

Istaknuvši da je „svaka naša molitva uzdignuće našeg srca Bogu, naše otvorenosti pred Bogom“, nadbiskup je predstavio naglaske iz najnovije, četvrte enciklike pape Franje objavljene 24. listopada 2024., pod nazivom „Dileksit nos“ – Ljubio nas je, punog naslova: „Dilexit nos – enciklika o ljudskoj i božanskoj ljubavi Srca Isusa Krista.“

„Papa u enciklici najprije govori o važnosti srca. Govori o srcu, ne kao organu ljudskog tijela, nego kao o mjestu u kojem se nalaze najdublje ljudske misli, o mjestu gdje se otkriva istina, mjestu u kojem nema prijevare ni pretvaranja, mjestu u kojem se otkriva prava nakana, o mjestu intime u kojoj se čuvaju tajne koje se nikome ne otkrivaju niti o njima govori, o mjestu u kojem nema privida i prijevare, nego je sve autentično i osobno. Zato, zaključuje papa Franjo: ‘Ništa vrijedno se ne može izgraditi bez srca’“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

U tom kontekstu, nadbiskup je poručio: „Srce se ne može protumačiti biologijom, psihologijom, antropologijom ili nekom drugom znanošću. To je riječ koja označava unutarnjeg čovjeka kao duhovno i tjelesno biće. Srce vodi čovjeka spoznaji vrijednosti naše osobnosti, spoznaji samoga sebe, a time i drugoga i svega što nas okružuje“.

Stvarnost koju izriče simbol srca često je prekrivena ‘lišćem’, kaže slikovito papa Franjo, „zbog čega se teže dolazi do otkrivanja sebe i još teže, do otkrivanja drugoga“.

„Čovjek je podložan prividu i laži koji su izvan srca i koji donose samo prazninu. Kako bi Papa to slikovito predstavio, koristi metaforu i prisjeća se svog djetinjstva i svoje bake koja je prigodom karnevala pripremala fritule. Od tijesta koje je baka zamijesila i koje je tvorilo kompaktnu masu, nakon što ga je bacila u vrelo ulje, tijesto je raslo i raslo. A kada su počeli jesti, naraslo tijesto bilo je prazno. Oni su ‘fritule’ u dijalektu nazvali ‘laži’. Baka im je tumačila kako su laži poput fritula koje izgledaju velike, ali su prazne, u njima nema ničega. Kako naš život ne bi bio prazan „poput fritula u vrelom ulju ovoga svijeta“, Papa napominje kako je važno odgovoriti na važna pitanja koja se javljaju u našem srcu. A to su: što uistinu jesam, što tražim, koji smisao ima moj život, moji izbori i moje djelovanje, zašto sam na svijetu i s kojim ciljem, kako vrednovati život kada dođe svome kraju, koji smisao želim dati svemu što živim i radim, što želim biti pred drugima i za druge, tko sam pred Bogom“, potaknuo je nadbiskup na promišljanje, rekavši da Papa u enciklici „poziva da uđemo tamo gdje je naše ishodište, tamo gdje je korijen svih snaga, uvjerenja, osjećaja i izbora, da uđemo u svoje srce“.

„Molitva nam je u tome pomoć. Molitva je svjetlo kojim možemo vidjeti najdublje dubine i čežnje srca i po kojoj primamo snagu kojom će naše srce skladno kucati u ritmu naših dubokih čežnji i Božjih planova i nadahnuća. Živimo u vremenu, konstatira Papa, u kojem dominira dan ispunjen ritmom i bukom tehnologije, bez strpljenja za procese koji se događaju u našem srcu. Društvo danas, zaključuje Papa, riskira ‘biti čovjek’ i time, citira sv. Ivana Pavla II., ‘riskira izgubiti središte, središte samog sebe’. Čovjek riskira izgubiti samoga sebe kada mu nedostaje srce te postaje čovjek bez srca. A ‘biti bez srca’ je zlo“, upozorio je nadbiskup u duhu Papinih poruka.

„Papa Franjo konstatira da je malo prostora u antropologiji posvećeno razmišljanju o srcu. Tu misao zaobišla je i filozofija. Više pažnje posvetilo se razumu, volji i slobodi. Srcu se nije dalo osobito mjesto u ljudskoj misli i životu. Stoga se čini kako su najbliže stvari, najintimnije stvari, najdalje našoj osobi. Papa poziva da svoje djelovanje „podložimo politici srca“, sav razum i volju stavimo u njegovu službu te da naše osjećaje uskladimo s otkucajima srca“, rekao je mons. Zgrablić. Papa Franjo kaže da u susretu s Kristovom ljubavlju, s Kristovim srcem, „postajemo sposobni stvarati veze s braćom, priznavati dostojanstvo svakog čovjeka i zajedno brinuti za zajednički dom“.

Papa Franjo potiče: „Molimo Gospodina da od njegovog Presvetog Srca kroz sve nas poteku rijeke žive vode, da iscijele bolne rane koje nanosimo jedni drugima, da ojačamo našu sposobnost ljubiti i služiti, da nas potakne naučiti hodati zajedno prema pravednom, solidarnom bratskom svijetu, sve do zajedničkog slavlja gozbe u Kraljevstvu nebeskom. Tamo će biti uskrsli Krist koji će naše razlike uskladiti sa svjetlom koje neprestano struji iz njegovog otvorenog srca“.

„Neka i naša molitva bude Bogu otvoreno srce, uzdizanje srca, usrdna molitva, kako bi Sveučilište, akademska zajednica, svaki student, nastavnik i djelatnik, bili ‘ljudi srca’, po uzoru na Kristovo srce u kojem je sabrao sve blago mudrosti i znanja, i tako bilo blagoslov za društvo u kojem živimo i djelujemo“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

U misi su sudjelovali prof. dr. sc. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru, prorektori, studenti i profesori Sveučilišta u Zadru.

I.G.

Foto: I. Grbić

Na znanstvenom skupu ‘Kult sv. Šime u prostoru i vremenu’ u četvrtak, 10. listopada, u svečanoj dvorani Kneževe palače u Zadru, u ovom tekstu donosimo sažetke sljedećih pet izlagača i njihovih tema.

O temi „Svetište sv. Šime u religijsko – geografskom kontekstu“ govorio je prof. dr. sc. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru i inicijator održavanja toga skupa; „Hodočasnici u Svetu Zemlju i pobožnost prema sv. Šimunu u Zadru“, dr. sc. Krešimir Kužić, pukovnik HV-a u mirovini; „Pravednik s proročkom službom. Lik svetog Šimuna u misli svetih otaca“, prof. dr. sc. Ivan Bodrožić s KBF-a Sveučilišta u Splitu; „Šimun – pneumatološka perspektiva ispunjenja ljudske čežnje (Lk 2, 25-35), izv. prof. dr. sc. Arek Krasicki i izv. prof. dr. sc. Elvis Ražov) sa Sveučilišta u Zadru i „Mogućnosti turističke valorizacije sakralne baštine Zadra“, izv. prof. dr. sc. Božena Krce Miočić i izv. prof. dr. sc. Tomislav Klarin sa Sveučilišta u Zadru.

Donosimo dojmljive i snažne, osobne zapise hodočasnika iz cijelog svijeta koji su u Srednjem vijeku pohodili tijelo sv. Šime u Zadru. To je osobito jako i argumentirano, živopisno svjedočanstvo koliko je kult sv. Šimuna bio svjetski poznat, jak, prisutan, poznat i kako se, po povratku u njihove matične zemlje, pronosio glas o njemu. Ujedno su pokazatelj koliko se Zadar respektabilno nalazio na svjetskoj hodočasničkoj ruti putovanja prema Svetoj Zemlji.

„Svetište sv. Šime u religijsko – geografskom kontekstu“ – dr. sc. Josip Faričić

U dolasku tijela sv. Šime u Zadar bio je važan geografski položaj Zadra u pomorsko-geografskom sustavu Jadrana i Sredozemlja, što se podudara s istočno-jadranskim plovidbenim pravcem kao važnom dionicom jedne od mediteranskih transverzala (Jeruzalem-Carigrad-Zadar-Venecija), rekao je dr. Faričić, istaknuvši: „U Srednjem i ranom Novom vijeku, zahvaljujući geografskom položaju, Zadar je postao hodočasničko odredište Europljana koji su u Svetu Zemlju putovali preko Venecije i redovito su posjećivali svetište sv. Šime“.

„Na putu prema Svetoj Zemlji, važno hodočasničko čvorište bila je Venecija u kojoj su se susretali hodočasnici iz mnogih dijelova Europe prije nego su kretali na putovanja brodovima (na galijama ili na teretnim jedrenjacima) uz istočnu obalu Jadrana i Jonskog mora, preko Egejskog mora, do svetih mjesta na Bliskom istoku. O tim putovanjima postoje brojna svjedočanstva, među kojima su mnogi objavljivali svoje putopise, pa su to postali prvorazredni izvori u kojima se nalaze geografski opisi ljudi i krajeva duž hodočasničkih ruta“, naglasio je dr. Faričić, rekavši da su „sveta mjesta – mjesta susreta, mjesta dodira, simbolična veza zemaljskog (materijalnog) i nebeskog (duhovnoga, transcedetalnoga)“.

„U suvremenim okolnostima izvrsne prometne povezanosti, mogućnosti primjene digitalne komunikacije, postoji potencijal ponovnog etabliranja zadarskog svetišta sv. Šime u europsko, pa i globalno relevantno hodočasničko odredište kršćana           raznih denominacija“, istaknuo je dr. Faričić, rekavši da je daljnji razvoj svetišta sv. Šime potrebno sagledati i u kontekstu ekumenskih nastojanja za zajedničko čuvanje i štovanje kršćanskih korijena.

Mogućnost povezivanja zadarskog svetišta sa zajednicama u kojima se nalaze crkve s titularom sv. Šime su u Italiji (Venecija, Rim, Marcianise, Camigliano i Frattaminore u Campaniji, Alvito u Laziju), u Izraelu (Jeruzalem, katolički franjevački samostan sv. Šime i sv. Ane, pravoslavni samostan sv. Šime u Katamonu), u Rusiji (Veliky Novgorod) i Estoniji (katedrala sv. Šime i sv. Ane u Talinnu).

Naglasivši da je sv. Šime važna sastavnica urbanog identiteta Zadra, dr. faričić je rekao da je u materijalnom obliku, njegova identitetska sastavnica iskazana u monumentalnom relikvijaru i uspostavi svetišta. Crkva sv. Šime nalazi se na ključnoj zadarskoj urbanoj osi, antičkom decumanusu maximusu, na kojoj se nalaze i katedrala sv. Stošije i crkva Gospa od Zdravlja. U svom nematerijalnom obliku, vidljivo je u običajima štovanja sv. Šime u pučkoj pobožnosti, pjesmama te čestom korištenju imena Šime u različitim izvedenicama koje zadarske obitelji daju djeci (Šime, Šimun) što je u pojedinim slučajevima preraslo i u druge imenske formulacije (npr. prezimena poput Šimičić i Simičić). Prema popisu stanovništva iz 2021. u Hrvatskoj živi: 3695 osoba s imenom Šime, 3204 osoba s imenom Šimun i 502 s imenom Šimo. Najveći broj osoba s imenom Šime živi u Zadru, oko 500 njih, rekao je dr. Faričić.

„Hodočasnici u Svetu Zemlju i pobožnost prema sv. Šimunu u Zadru“ – dr. sc. Krešimir Kužić

Prema povijesnim zapisima, dr. Kužić predstavio je kako su sv. Šimu doživljavali ljudi koji nisu bili Zadrani i Hrvati, a bili su hodočasnici „spremni riskirati i ugroziti vlastiti život, zdravlje i posvjedočiti vjeru putovanjem od 14. do 17. st. iz Venecije u Svetu Zemlju. Dali su iskreni prikaz svoga putovanja tijekom duge, mučne i opasne plovidbe. Na tom putu relikvija sv. Šime, zbog svoga porijekla iz Svete zemlje, dodatno ih je pripremala za dolazak u Svetu Zemlju“, rekao je dr. Kužić.

U tim zapisima opisani su naši hrvatski preci te kontekst nekadašnjih političkih, društvenih okolnosti. Ključeve škrinje sv. Šime držali su knez, biskup i prokurator. U Zadar su dolazile veće i manje grupe hodočasnika, nekad više od 200 hodočasnika u jednoj galiji, nekad grupe galija, od Portugala do Litve, od Velike Britanije do Srednje Italije. Putovanje sâmog prijevoza hodočašća je koštalo. Njemačke vojvode plaćale su cjelokupno putovanje za 140 ljudi.

Dr. Kužić pokazao je zapise kako se hodočasnici osvrću na postojanje tijela sv. Šimuna u Zadru i naveo imena mnogih uglednika iz svijeta koji su pohodili Zadar. U Zadru je 1392. bio vojvoda Henry Lancaster koji je kasnije postao engleski kralj, Henrik IV., školovani William Wey (1458.) i barun Jan Hasištejnsky iz Češke (1493.). Mnogi su darovali prstenove sv. Šimi kao zavjetni dar. Juan de la Ancina (1519.), otac španjolskog kazališta, napisao je i slavljenički tekst o sv. Šimi. „Nisu svi bili crkvene osobe ni učeni, ali poznavali su Lukino evanđelje. Umjetnici su radili vrijedne likovne prikaze prizora Šimuna u hramu, npr. Giovanni Bellini (1469.) i Rogier van der Weyden (1451.)“, rekao je dr. Kužić.

Pisana svjedočanstva hodočasnika iz svijeta koji su pohodili tijelo sv. Šime

Dr. Kužić je pokazao zapise hodočasnika iz njemačkih, talijanskih i francuskih zemalja, iz Flandrije i Nizozemske te drugih zemalja u kojima iznose svoje dojmove nakon pohoda tijelu sv. Šime u Zadru.  Hodočasnici iz njemačkih zemalja pišu: „Nitko od nas nije čuo ni vidio takvu neraspadnutost nekog svetog tijela. Ponekad se dogodi da jedan vrlo mili miris i plemeniti vonj izbija iz tog tijela, kojega ljudi, koji se u to vrijeme približe grobu, osjete i uvelike se zadive“.

Hodočasnici iz talijanskih zemalja pišu: „Ne vjerujem da se može naći cjelovitije, čvršće i sjedinjenije tijelo od ovoga. Ništa ne nedostaje, nokti, genitalije i druge posebnosti tijela vide se spojene i sjedinjene sa svojim mjestima kao da je bio umro prije nekoliko dana… Vrlo dojmljiva relikvija, zacijelo najdivnija koju sam ikad vidio – bilo u Rimu ili negdje drugdje. Tijelo je savršeno sačuvano i nema baš ništa što bi nedostajalo – bilo na licu, bilo na rukama ili na nogama“.  

Hodočasnici iz francuskih zemalja pišu: „I čim oni iz grada shvatiše da će nam ga svećenici pokazati, smjesta narod grada dođe u tolikoj sili da ga ne mogosmo vidjeti… Njegovi stanovnici se hvale što u svojoj crkvi imaju tijelo sv. Šimuna koji je primio našeg novorođenog Otkupitelja u svoje naručje“.

Hodočasnici iz drugih zemalja pišu: „Na desnoj ruci ima nekoliko prstenova s dragim kamenjem, a kapica mu je u njedrima (kao što je to bio običaj u to vrijeme, prema židovskom zakonu), koju je imao na glavi kad je obrezivao našeg Gospodina… Tamo leži cijelim tijelom sveti Šimun, jednak upravo kao što je bio onoga dana kad je umro ili na dan kad je nosio Krista. Iz toga se može spoznati Božja sveta moć“. Nadalje pišu: „Tamo leži cijelim tijelom sveti Šimun, jednak upravo kao što je bio onog dana kada je umro ili na dan kad je nosio Krista. Iz toga se može spoznati Božja sveta moć… Na blagdan sv. Marka nazočili smo procesiji koju toga dana održavaju s državnim ceremonijama u svim mletačkim krajevima. Tada posjećuju i druge crkve, osobito onu u kojoj je tijelo sv. Šimuna, koji je primio Krista Gospodina u svoje ruke. Ono je očuvano ispod visokog oltara još cijelo i neraspadnuto, a mi smo ga vidjeli i dodirnuli“.

Predavač je pokaz i prikaz vrijedne umjetničke slika bogate skupine hodočasnika iz nizozemskih i gradova Flandrije. Do opadanja hodočašća došlo je od 16. st., jer je Venecija, zbog troškova, prestala s linijskom plovidbom galija na određene destinacije po Sredozemlju, kao i zbog reformacije koja je u zemljama nekadašnjih hodočasnika govorila o prestanku štovanja svetaca, pa su ljudi prestali ići u Svetu Zemlju. Opadanju hodočašća doprinijeli su i turska opasnost, ljudi su se počeli bojati jer se neki nisu vraćali s hodočašća, kao i rat, kuga i glad, rekao je dr. Kužić.

„Pravednik s proročkom službom. Lik svetog Šimuna u misli svetih otaca“ – dr. sc. Ivan Bodrožić

Dr. Bodrožić pojasnio je i pokazao citate crkvenih otaca, što su oni pisali o sv. Šimi. Sv. Šimun nije toliko prisutan kod svetih otaca jer se Lukino evanđelje nije koristilo intenzivno kao evanđelje sv. Mateja, rekao je predavač.

Trojica autora komentirali su Lukino evanđelje. Za Origena, crkvenog pisca u polovici 3. st., sv. Šimun je Božji ugodnik. Origen o sv. Šimi piše: „Što je dobio gledajući Krista? Je li mu samo ovo obećano, da će ga vidjeti, a da neće imati nikakve koristi od toga da ga vidi? Ili se ovdje krije neki dar dostojan Boga, dar koji je blaženi Šimun i zaslužio i primio?

Držao ga je u naručju i neprestano se radovao i veselio. Vidio je da je dijete koje je držao došlo osloboditi zarobljenike i osloboditi samog Šimuna iz okova tijela. Šimun je znao da nitko ne može osloboditi čovjeka iz tamnice tijela s nadom u budući život, osim onoga koga je on držao u naručju”.

Ali to ne vrijedi samo za Šimuna, već za cijeli ljudski rod. Svatko tko odlazi s ovoga svijeta, svatko tko je pušten iz zatvora i kuće onih u okovima, da ide naprijed i kraljuje, trebao bi uzeti Isusa u svoje ruke. Trebao bi ga zagrliti u naručje i potpuno ga privinuti na svoje grudi. Tada će on moći ići u radosti kamo želi ići. Razmislite o tome kako se velik spasonosni čin dogodio ranije, tako da je Šimun trebao zaslužiti držati Božjeg Sina. Prvo je dobio odgovor od Duha Svetoga da “neće vidjeti smrt dok prije ne vidi Pomazanika Gospodnjeg”.

 „Šimun je model pravog čovjeka koji se oslobađa iz svojih okova tijela, ne svojom snagom i inteligencijom, nego snagom Kristovom. Spašava se onaj tko posjeduje Božji duh i onaj tko dođe u hram Božji. To je za njega Crkva, živa zajednica, ima pneumatološki i ekleziološki naglasak“, rekao je dr. Bodrožić, istaknuvši da Šimuna treba promatrati kao pravi stav vjere koji nije ljudska samosvijest, gnostička i nije samo-spasenje, nego spasenje unutar Crkve, snagom duha Božjega. Origen se takvim razmišljanjem stavlja nasuprot gnostika.

Sv. Ambrozije, u drugoj polovici 4. st. naglašava univerzalnost spasenja. Šimun je u nizu onih koji svjedoče o Kristu. Ambrozije nabraja sve kategorije ljudi koji čekaju Spasitelja. Šimun predstavlja pravednika koji iščekuje Milost za narod. Šimun je zagrlio Isusa rukama vjere. Smrti neće vidjeti tko je vidio život, Krista.

Sv. Ambrozije piše: „Evo, bijaše u Jeruzalemu čovjek imenom Šimun, čovjek pravedan i bogobojazan koji iščekivaše utjehu Izraelovu. O Gospodinovu rođenju ne svjedoče samo anđeli i proroci, pastiri i roditelji, već također i starci i pravednici. Sve dobi i oba spola čudesa događaja i vjeru potvrđuju: djevica rađa, nerotkinja je začela, nijemak govori, Elizabeta prorokuje, mudrac se klanja, zatvorena utroba klikće, udovica ispovijeda, pravednik čeka. I doista je pravednik onaj koji ne svoju, već milost za narod očekuje, želeći se sam osloboditi okova tjelesne krhkosti, ali iščekujući vidjeti obećanoga. Znao je naime da su blažene oči koje vide.

Sad kaže: otpusti slugu svoga. Vidi pravednika koji kao u tamnici tjelesnoga zdanja zatvoren želi se osloboditi, da započne biti s Kristom, jer naime bolje je biti razriješen i biti s Kristom. Ali onaj tko želi biti otpušten, neka dođe u hram, neka dođe u Jeruzelem, neka čeka Krista Gospodnjega, neka primi u ruke Riječ Božju i neka ga zagrli kao rukama svoje vjere. Tada će biti otpušten i neće vidjeti smrti taj koji je vidio život. Vidiš obilje milosti raširenu na sve po rođenju Gospodinovu i proročanstvo koje je osporeno nevjernicima, ali ne i pravednicima.

Evo i Šimun prorokuje da je Gospodin Isus Krist došao na propast i uskrsnuće mnogih, da razluči zasluge pravednika i bezakonika, te da po vrijednosti naših djela kao pravi i pravedni sudac ili odluči kazne ili nagrade. I tvoju će dušu, reče, probosti mač. Niti spisi niti povijest nas uči da je Marija prešla iz ovoga života kao mučenica. Ne probada se duša, već tijelo materijalnim mačem. A isto tako pokazuje da Marija kao mudra (osoba) nije bila nimalo u neznanju glede nebeskih otajstava. Prorokovao je Šimun, prorokovala je ona vezana brakom, prorokovala je djevica, morala je također i udovica, da ne bi nedostajao neki stalež ili spol“.

Sv. Ćiril Aleksandrijski, u prvoj polovici 5. st., što je doba Efeškog sabora, kaže da je Šimun pravednik obdaren milošću proroštva. Prorekao je da će Isus biti na propast i spasenje, rekao je dr. Bodrožić.

Sv. Ćiril piše: „Krist je dakle bio odnesen u hram, dok je bio još dijete na prsima: a blaženi Šimun, obdaren milošću proroštva, uze ga u naručje i ispuni se najvećom radošću, blagoslovi Boga, i reče; „Gospodine, sada otpuštaš slugu svojega da ode u miru po riječi svojoj, jer vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda, svjetlo pogana na otkrivenje i slavu naroda svojega Izraela”. Jer Kristovo otajstvo bilo je pripravljeno još prije samog postanka svijeta, ali se očitovalo u posljednjim razdobljima vremena i postalo svjetlom za one koji su u tami i zabludi pali pod đavolju ruku.

 „Krist je dakle postao svjetlo pogana za objavu: ali i za slavu Izraela. Jer čak i priznajući da su se neki od njih pokazali drskima, neposlušnima i nerazumnim umovima, ipak postoji ostatak spašen i primljen u slavu kroz Krista. A prvina njih bili su božanski učenici, čiji sjaj obasjava cijeli svijet. I u drugom smislu Krist je slava Izraela, jer on je proizašao iz njih po tijelu, iako je on “Bog nad svima, i blagoslovljen zauvijek, Amen.” (Rim 9,5).

Jer međutim Izraelu nije bio svet Emanuel koji je Gospodin i Bog, niti je bio spreman pouzdati se u njega, posrnuvši kao na kamen zbog nevjere, razbio se i pao, ali mnogi su, naime, prigrlili vjeru u njega: iz ropskog duha u sebi su bili obogaćeni Duhom koji oslobađa, Duhom Svetim: postali su dionici božanske naravi (2 Pt 1,4): smatrani su dostojnima posinjenja i žive u nadi da će dobiti grad koji je gore , čak i državljanstvo, odnosno kraljevstvo nebesko.

I Šimun također blagoslivlja svetu Djevicu kao službenicu božanskog savjeta i oruđe rođenja koje se nije pokorilo zakonima ljudske prirode. Budući da je bila djevica, ona je rodila, i to ne po čovjeku, već snagom Duha Svetoga koji je sišao na nju.

A Šimun dalje reče svetoj Djevici: “Evo, i tvoju će dušu proći mač”, misleći pod mačem na bol koju je pretrpjela za Krista, gledajući Onoga Koga je rodila raspeta; i uopće ne znajući da će on biti moćniji od smrti i ustati iz groba. Niti se čudite što Djevica to nije znala, kad ćemo čak i same svete apostole naći s malo vjere u to: jer uistinu, blaženi Toma, da nije stavio svoje ruke u njegov bok nakon uskrsnuća, i opipao također otiske čavli, ne bi povjerovao drugim učenicima koji su mu govorili, da je Krist uskrsnuo i da im se pokazao.

A što prorok Šimun kaže o Kristu? Gle, ovo je dijete postavljeno za pad i ponovno uskrsnuće mnogih u Izraelu, i za znak protiv kojeg će se govoriti.” Jer Emanuela je postavio Bog Otac za temelje Siona, “kao kamen izabran, poglavar ugao, i častan” (1 Pt. 2,6). Oni koji su se tada pouzdavali u njega nisu se posramili: ali oni koji su bili nevjerni i neupućeni, i nesposobni sagledati otajstvo u vezi s njim, pali su i bili razbijeni“. Dr. Bodrožić citirao je i tekstova Apokrifa o sv. Šimunu.

„Šimun – pneumatološka perspektiva ispunjenja ljudske čežnje (Lk 2, 25-35) – dr. sc. Elvis Ražov

Dr. Ražov istaknuo je da Šimunova gesta uzimanja u naručje djeteta pokazuje ispunjenje svih Šimunovih čežnji. „Biti u nečijem naručju simbol je blizine. Optika Duha Svetoga zahvaća Šimuna, čini ga novim čovjekom, iako je već star. Šimun je simbol svih koji čeznu za Bogom. U himnu se Šimun indirektno obraća Bogu, naziva ga Gospodarom, na isti način kako je to učinio Abraham. Šimun svojom zahvalnom molitvom uvodi u obećano Božje spasenje“, rekao je dr. Ražov, istaknuvši da Šimun poput Ivana Krstitelja premošćuje starozavjetna očekivanja u novu stvarnost.

„Šimun kao predstavnik Staroga zavjeta spremno i budno dočekuje Zaručnika, prema tome, onaj koji ima Duha ima i Zaručnika. Šimun ponukan od Duha, dođe u Hram. Duh Sveti je Šimunov voditelj koji mu otkriva put“, istaknuo je dr. Ražov. Središnji događaj u Hramu dogodio se „Kada su se navršili dani…“, što označava puninu i zrelost trenutka u kojem će se dogoditi veliki susret Šimuna i Spasitelja.

„Objavio mu (Šimunu) Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega.  Hebrejski oblik imena Šim’on govori o uslišanju, jer ime Šim’on znači Bog čuje. Pneumatološka perspektiva otkriva izuzetnu povezanost Bogoprimca s Duhom Svetim. Šimun nastupa kao pravi prorok čije je poslanje isprepleteno s čežnjom za Utjehom Izraela, Mesijom. Isus donosi spasenje, što označava njegovo ime te ženski oblik imena Ješu’a, što znači spasenje. Šimun u svom proročkom govoru kaže da spasenje nije ponuđeno isključivo Židovima nego svim narodima. Šimun ukazuje na izvor radosti i spasenja u Isusu Kristu“, poručio je dr. Ražov.

„Mogućnosti turističke valorizacije sakralne baštine Zadra“ –  dr. sc. Božena Krce Miočić

Od 300 do 330 milijuna turista svake godine posjeti ključna svjetska vjerska mjesta s otprilike 600 milijuna nacionalnih i međunarodnih vjerskih putovanja u svijetu, od kojih se 40% odvija u Europi, istaknula je dr. Krce. Vjerski turizam jedna je od pokretačkih snaga za okupljanje ljudi iz različitih sredina u zajedničkom cilju: divljenje i zaštita materijalne i nematerijalne baštine. „Putovanja do svetih mjesta nude vjerska, duhovna i kulturna iskustva te su način za provođenje slobodnog vremena. Vjerske atrakcije se koriste za brendiranje mjesta. Vjerski turizam je oblik turizma koji je otporan na krize“, rekla je dr. Krce. Ipak, prema istraživanju, broj ljudi koji putuju samo u vjerske svrhe je relativno malen. Prema recentnom istraživanju, vjerski motiv je na zadnjem mjestu kao motiv dolaska u neku destinaciju.

„Jezgra vjerskog turizma je duboko religijsko iskustvo, ali značajno je veći broj turista koji posjećuju vjersku materijalnu baštinu ili sudjeluje u vjerskim obredima. Vjerski turizam je važan za održivi razvoj turizma kao gospodarske grane“, rekla je dr. Krce. Potaknula je da se objedini sakralna ponuda turističke regije i predstavi je se kroz interpretacijske centre sakralne baštine Zadra. Istaknula je važnost brendiranja regiju kroz bogatstvo sakralne umjetnosti, s posebnim naglaskom na kult Sv. Šimuna u Zadru.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na znanstvenom skupu ‘Kult sv. Šime u prostoru i vremenu’ u četvrtak, 10. listopada, izv. prof. dr. sc. Ana Mišković sa Sveučilišta u Zadru izlagala je o temi „O kultu sv. Šimuna u Zadru“, u dvorani Kneževe palače u Zadru.

„Zadrani su od početka njegovali vjernički pristup i štovanje prema zemnim ostacima sv. Šimuna u duhu latinskog značenja riječi kult, (cultus), što znači poštovati, njegovati“, istaknula je dr. Mišković. Opisala je kako je, u vremenskim fazama, izgledao prijenos tijela sv. Šime do njegovog sadašnjeg odredišta u zadarskom svetištu sv. Šime te odnos kamene škrinje u kojoj se tijelo prvotno nalazilo i srebrne škrinje u kojoj se sada nalazi u crkvi sv. Šime.

Svečevo tijelo pronađeno je u Zadru 1273. godine i, prema predaji, svečano se, „trijumfalno“, prenijelo u procesiji unošenjem na ležaju unutar gradskih zidina, do crkve sv. Marije Velike u središtu Zadra. Tijelo je stavljeno u kapelu sv. Šime u crkvi Marije Velike gdje su dolazili brojni hodočasnici. Prema povijesnim podacima, kapela je bila duga 12 m, široka 7 m, na sjevernoj strani, a podignuta je 1368. godine. Povrh luka koji uvodi u kapelu sv. Šimuna bilo je pet grbova i natpis u kojem se spominje nadbiskup Lovre Perijander, za vrijeme čije biskupske službe se dogodio prijenos tijela u crkvu Sv. Marije Velike svećeničke, istaknula je dr. Mišković.

Kada je srušena crkva Marije Velike, tijelo je 8. srpnja 1571. preneseno u njenu sakristiju i tu se nalazilo deset godina. Potom je tijelo 10. travnja 1581. preneseno u kapelu sv. Roka, koja se nalazila uz južni zid crkve Marije Velike, gdje se tijelo nalazilo pedeset godina. U tu se kapelu prenio i kameni sarkofag, koji je izrađen po otkriću tijela, oko 1274., na čijem je pročelju lik ležećeg Šimuna koje se nalazilo unutar kamene škrinje.

Nakon 1397. proširila se kapela u kojoj su se nalazile dvije škrinje i izgradila se nova, veća kapela, zbog većeg dolaska hodočasnika, da se može obilaziti tijelo sv. Šimuna.

Kada je srušena crkva Marije Velike, razdvajaju se dvije škrinje. Kamena, u kojoj je bilo tijelo sveca, bila je u kapeli sv. Roka, a  srebrna škrinja koju je za pohraniti u nju svečevo tijelo dala izraditi kraljica Elizabeta Kotromanić, prenosi se kod benediktinki. Svetac i škrinja bili su razdvojeni, istaknula je dr. Mišković.

Svečani prijenos tijela iz kapele sv. Roka u crkvu sv. Stjepana, u njenu kapelu Del Santo, bio je 16. svibnja 1632. godine, kada se tijelo sveca smješta u srebrnu škrinju koja se do tada nalazila u kapitulu samostana zadarskih benediktinki Sv. Marije. Škrinju od plemenitih metala dala je izraditi kraljica Elizabeta ugarska, a radio ju je poznati zlatar Franjo Antunov iz Milana od 1377. do 1380. godine.

Sveukupno, tijelo sv. Šime bilo je u crkvi Marije Velike 300 godina, do prijenosa tijela u svetište sv. Stjepana gdje tijelo konačno ostaje do danas, a crkva njegovog trajnog ovozemnog boravišta više se ne zove sv. Stjepana, nego crkva sv. Šime.

U crkvu sv. Stjepana prenijela se i kamena raka koja više nije bila počivalište svečevog tijela kao u kapeli sv. Roka, ali kao štovana relikvija ex-contactu interpolira se u oltar sv. Križa u crkvi sv. Stjepana. Štovateljima sv. Šimuna dijelila se svilena tkanina koja je prekrivala svečevo tijelo i prašina koja je bila u kamenom sarkofagu, kao sekundarna relikvija, istaknula je predavačica.

“Kameni relikvijar u kojem je bilo tijelo sv. Šimuna nalazio se ispred oltara. Škrinja se nalazila na četiri stupa, nosača, koja su uz sebe vjerojatno imala i anđele u stavu klanjanja. Prilikom vađenja tijela iz kamene rake, uočen je natpis iz 1283. na kojem su bile zapisane plemenitaške zadarske obitelji koje su time nastojale pridobiti svečevu zaštitu. Dakle, krajem 13. st. relikvije su postigle popularnost zadarskih plemića“, istaknula je dr. Mišković. Pokazala je sliku ulomka sivog mramornog stupića koji ukazuje na dio oltarne instalacije u sklopu koje se, prema pretpostavci dr. Mišković, mogao nalaziti kameni sarkofag sa svečevim tijelom, jer je mramor kao materijal bio vezan za oltarne instalacije. To ukazuje na podnožje na kojem je škrinja bila postavljena. Takav mramorni ulomak pronađen je za vrijeme istraživanja crkve Marije Velike.

Dr. Mišković govorila je i o povlastici potpunog oprosta povezanog s čašćenjem sv. Šime. „Papa Bonifacije IX. dao je 1396. mogućnost potpunog oprosta onima koji pohode tijelo sv. Šimuna u Zadru, istu privilegiju koju je omogućio crkvi sv. Marka u Veneciji na dan Marijina Uznesenja. Imaju privilegiju potpunog oprosta uzastopno osam dana, u okviru osmine blagdana“, rekla je dr. Mišković. Zadobivanje potpunog oprosta u crkvi sv. Šime i dodatno u crkvi sv. Anastazije, vezano uz svečev blagdan, potvrdila je i druga papinska bula.

Dr. Mišković predstavila je i poziv na proslavu blagdana sv. Šimuna od 5. listopada 1410., što je tek godinu dana poslije uspostave mletačke vlasti u Dalmaciji.

Uoči svetkovine sv. Šime, javni poziv na trgu zadarske komune i nekim drugim uobičajenim mjestima uputio je Luka Nadratić, „glasnik i gastald glasnika zadarske kurije, po nalogu plemenite gospode, kneza Zaharija Trivisana i kapetana grada Zadra Petra Arimonda“ kad je javno proglasio da „svaka osoba, kojeg god bila pravnog statusa i staleža, može slobodno i nekažnjeno, bez ikakvog osporavanja ili uznemiravanja, doći u grad Zadar na svetkovinu sv. Šimuna i tu boraviti osam dana uzastopno“, od 7. listopada do 14. listopada, „slobodno i sigurno, bez obzira na bilo koja novčana dugovanja, koja mogu imati“.

„Mletačka vlast poziva s glavnog trga i dopušta da se nesmetano i javno slavi  blagdan sv. Šime, zaštitnika zadarske komune i to osam dana uzastopno, a pod zaštitom sv. Šime neki građani oslobađaju se dugovanja“, naglasila je dr. Mišković.

Predavačica je navela i citate hodočasnika iz svijeta iz 15. i 16. st. koji su u svojim zapisima potvrđivali osobno viđenje škrinje i svečevog tijela za pohoda Zadru. Pruski plemić Ludwig von Rauter 1569. piše: „U jednoj crkvi nalazi se tijelo sv. Šimuna, neraspadnuto, u kamenom grobu nad zemljom. Još se i sada može razabrati da je bio obrezan. Uz grob stoji raka od žute mjedi s lijepo izrađenim likovima, na 4 kamena stupa, 1 hvat visoko, koji je dala načiniti neka poljska kraljica i u nju je dala položiti tijelo Zaharijino (Šimunovo!)“.

God 1440. netko piše „u tom gradu počiva sv. Šimun Pravednik, sav i neokrnjen u skupocjenom kovčegu. Njegovo sveto tijelo razgledava se s velikom pobožnošću“. Počiva u jednom oltaru, a i inače je mnogo svetinja kod njega (1453.). I tamo su nam pokazali tijelo svetog Šimuna sasvim golo i neraspadnuto – nitko od nas nije čuo niti vidio takvu neraspadnutost nekog svetog tijela, koji ljudi, koji u to vrijeme se približe grobu, osjete i uvelike se zadive (1486.).

Njemu je jedna ugarska kraljica dala napraviti lijepi zlatni kovčeg, dug koliko i tijelo, ali sveti Šimun nije htio u njemu počivati, nego počiva dobro poklopljen u jednom kamenom grobu (1480.). Leži sahranjen sveti Šimun, koji je u ruke primio… Njega još vidimo točno kao da je umro prije godinu dana pa su hodočasnici dodirivali svojim ruhom po cijelom tijelu (1492.). Na drugom oltaru počiva časni svećenik gospodin Šimun… Otvorili su nam grob, da potpuno razgledamo Gospodina i dopustili nam da ga dodirnemo svojim krunicama (1497.). „Vjernici su dodirivali svečevo tijelo s krunicama, rukom i drugim što nose sa sobom kao sekundarnu relikviju“, rekla je dr. Mišković.

Prema dokumentima iz zadarskih arhiva, Nadbiskupov akt od 5. listopada 1550. o izborima prokuratora Gospe od Mira spominje da se tijelo sveca nalazi u srebrnoj škrinji.

Crkva na Zapadu slavi 8. listopada kao blagdan sv. Šime od 700. godine. „Sv. Šimun slavio se uz blagdan Svijećnice ili Prikazanja Gospodinova svečano u svim zadarskim crkvama, no osobito u crkvi sv. Marije Velike. Svečano su se pjevale psalmodije. Godine 1558. službu je predvodio čuveni propovjednik Cornelio Musso porijeklom iz Piacenze, biskup Bitonta, koji je propovijedao pred sudionicima tridentskog koncila”, naglasila je dr. Mišković.

Prema podacima iz 18. st., „dana 15. svibnja održava se Večernja uz blagdan Prijenosa sv. Šimuna, a na blagdan 16. svibnja, nakon službi u koru, odvija se opća procesija na kojoj sudjeluju svi osim redovnika sv. Krševana. Sudjeluje i prelat, predstavnici u romani koji se procesiji pridružuju iz vlastite palače. Postaja tog dana je u crkvi sv. Šimuna gdje se pjeva svečana misa te se otvara svečeva škrinja. Prokuratori škrinje moraju obavijestiti ceremonijare ukoliko sudjeluje i državna vlast. Procesija se ne smije zanemariti, jedino prebaciti ukoliko nije prilika za nju, jer je od velike pobožnosti. Ujedno se procesija zvala i procesija ruža jer je kler nakon mise dobivao ruže.

Na blagdan sv. Šimuna, 8. listopada opet se nose relikvije i odvija se opća procesija do crkve sv. Šimuna koja je također postaja tog dana. Tamo se pjeva svečana misa, sudjeluju prelat, državna vlast (ako žele), a pridružuju se procesiji iz svoje palače. Nakon mise, državna vlast odlazi u svoju palaču, a procesija u katedralu“, opisala je dr. Mišković izgled blagdanskih procesija, istaknuvši da su tijelo sv. Šimuna pohodili i apostolski vizitatori.

Dr. Mišković je rekla da je na osobiti način povezana s crkvom sv. Šime, jer je u toj crkvi primila sakrament krštenja i u njoj učinila prve korake u životu vjere.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić