Na Badnjak, u utorak, 24. prosinca, misu polnoćku u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed mons. Zgrablića donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Na Badnjak, u večernjim satima, Papa Franjo, otvarajući sveta vrata na Bazilici sv. Petra u Rimu, uveo nas je u Jubilejsku godinu, koju ćemo i u našoj Nadbiskupiji svečano započeti sljedeće nedjelje, na blagdan Svete Obitelji Isusa Marije i Josipa, 29. prosinca. Svečanost otvaranja Svete ili Jubilejske godine u našoj Nadbiskupiji započet će obredom u crkvi sv. Šime, s početkom u 17,00 sati. Od crkve sv. Šime ćemo se, kao „hodočasnici nade“, uputiti pjevajući hodočasničke psalme i božićne pjesme, hodajući iza Evanđelistara – „škrinje žive Riječi Uskrsloga“  i Križa – „na kom Spas je svijeta visio“,  prema ovoj katedrali. U katedrali ćemo, nakon obnove krsnog saveza, svečano proslaviti euharistijsko slavlje koje je središte svega kršćanskog života po kojem Bog posvećuje svijet u Kristu i u kojem ljudi po Kristu iskazuju Ocu klanjanje.

Sudjelovanjem u ovom svetom obredu otvaranja Jubileja „svi vjernici koji su istinski raskajani i slobodni od svake naklonosti prema grijehu… i koji su… pročišćeni po sakramentu pokore / ispovjedili se / i okrijepljeni svetom pričešću / pričestili se /, molili na nakanu Vrhovnog svećenika, moći će iz crkvene riznice dobiti potpuni oprost, s odrješenjem i oproštenjem od svih svojih grijeha, a koji se po izboru može primijeniti i za duše u čistilištu“ (Apostolska pokorničarna, Dekret o podjeli potpunog oprosta, 13. svibnja 2024.). Bogu zahvaljujemo na velikom daru jubilejske milosti – potpunog oprosta – koji će moći primiti svi sudionici tijekom ovog slavlja otvaranja Jubileja, koji se za to pripreme.

U ovaj sveti trenutak spomena Kristova rođenja, u blizini ovog velikog i važnog događaja, početka Jubileja u našoj Nadbiskupiji, i „kiše Božje milosti“ koja ovim događajem obilno želi natopiti naše živote koji su često nalik na zemlju suhu, žednu i bezvodnu (usp. PS 63, 2) ili su nalik tamnoj noći duše koju Isus svojim rođenjem želi obasjati svjetlom velikim, posebno odjekuju anđeoske riječi iz liturgije ove svete noći: „Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, Krist, Gospodin“ (Lk 2, 11). Ovo Božje „danas“ nije vremenska kategorija koja se mjeri kretanjem, već trajni i veliki znak Božje nazočnosti među nama. Od trenutka Isusova rođenja, Bog je doista „Bog s nama“. On više nije daleki Bog kojeg možemo naslutiti i do kojeg možemo dospjeti promatranjem i razmišljanjem o Božjim stvorenjima, analizirajući zakonitosti koje upravljaju svemirom, našom logikom i intuicijom; kojeg možemo opaziti samo iz daleka, samo prepoznati njegove tragove. Bog je Isusovim rođenjem ušao u svijet, u moje „danas“, u moje „sada“ koje s Kristom prodire u vječno, Božje. Božić je poput „Svetih vrata“ koja je Bog širom rastvorio kako bismo kroz njih prošli i doživjeli da smo istinski miljenici Božji, te kako bismo mogli hvaliti Boga zbog njegove slave.

Ovaj anđeoski „danas“ iz Evanđelja podsjeća nas na riječi poslanice Hebrejima: „Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda“ (Hebr 3, 9) i druge riječi iste Poslanice: „Hrabrite jedni druge dan za danom dok još odjekuje ono Danas da ne otvrdne tko od vas zaveden grijehom“ (Hebr 3, 13). „Danas“ ima značenje poziva, budnosti; to je poziv na slušanje živoga Boga koji se utjelovio, „danas – za nas“.

Ono što su anđeli navijestili pastirima, Bog sada, “danas“, po svojoj Riječi, navješćuje nama. Poput pastira i mi moramo reći: „Hajdemo, dakle, do Betlehema!“ (Lk 2, 15) i pogledajmo što nam Riječ Božja želi pokazati, razmotrimo što nam govore ovi svjedoci Božjeg utjelovljenja.

Za pastire nam kaže Božja riječ da su „čuvali noćnu stražu“ (Lk 2, 8). Dakle, bili su budni, stražarili su. Radosna vijest o Isusovu rođenju došla je do pastira upravo zato što nisu spavali. Da bi i mi „danas“ čuli Radosnu vijest, blagovijest, „veliku radost za sav narod“ (Lk 2,10), veliku radost koja je namijenjena svakom ljudskom srcu, moramo biti poput pastira: bdjeti. Što to znači?

Razlika između onoga koji spava i onoga koji bdije je u njegovoj svijesti. Onaj koji spava zatvoren je u svijet svojih snova, svoje mašte i podsvijesti, svoga ega, bez stvarnog suodnosa s drugim. Probuditi se, znači izići iz svog individualizma, izaći iz mašte sna i povezati se sa stvarnim, ući u stvarnost koja nas povezuje s drugim, vidjeti istinu koja privlači našu volju kako bi svjesno mogli prionuti uz istinu. Biti budan, u evanđeoskom smislu, znači razumjeti i prihvatiti stvarnost zajedništva s Bogom koji nam dolazi ususret da nam otkrije svoje lice i otvori svoje Srce. Bdjeti znači razvijati sposobnost osjetljivosti na tihe Božje znakove njegove prisutnosti u našem životu i prihvaćati vodstvo njegova Duha kojeg, kako kaže sv. Pavao u Poslanici Titu, iz koje čitamo ulomak u božićnoj misi zornici, „bogato izlijeva na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu da opravdani po njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga“ (Tit 3, 7).

Naše „bdijenje danas“ raspiruje nadu u nama, to jest, sve ono dobro za kojim istinski čeznemo, i potiče nas da pohitimo u Betlehem kako bi se mogli pokloniti Bogu koji je postao čovjekom. Naše štovanje Boga Isusa Krista, koji je poput kruha razlomljenog iz ljubavi za nas, postaje najzdravija hrana našoj duši i najradikalniji lijek protiv svakog oblika našeg idolopoklonstva koje nas vodi u propast i smrt. Naše štovanje Boga koji je postao čovjekom, utjelovio se i nastanio među nama, postaje izraz naše slobode i punine života. Onaj koji štuje Isusa ne smije se i ne može klanjati nikakvim negativnim zemaljskim zamamnostima ili silama, ma koliko god jake one bile.

Mi kršćani, koji štujemo Boga u Isusu Kristu, u Njemu spoznajemo i vjerujemo da je jedini, pravi Bog, koji je stvorio svijet i toliko ga ljubi da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (usp. Iv 3,16). U Isusu mi štujemo Boga koji se prvi prignuo čovjeku, poput milosrdnog Samarijanca koji je onom koji je upao među razbojnike i ostao polumrtav, pomogao i oživio ga; štujemo Onoga koji je kleknuo pred naše prljave noge kao što je Isus kleknuo pred noge apostola, da nas opere od svakoga našega grijeha.

Bdjeti danas, noćas, ne spavati ovog trenutka, biti sada na straži svoga života, znači slušati glas i pjev anđeoski i pridružiti se njihovu „Slava na visinama Bogu, a mir ljudima, miljenicima njegovim“, pohitati u Betlehem, ili, ako hoćemo, slaviti Božić; znači štovati Krista koji se „danas“ utjelovljuje u „Betlehemu ove euharistije“, u komadiću kruha i kapljici vina, u njegovoj Riječi koja nam je navještena i u njegovom Tijelu čiji smo mi udovi, te u euharistijskom otajstvu  otkriti veličinu istinskog smisla života, kako cijeloga svemira, tako i najmanjeg stvorenja, čitave ljudske povijesti i sadašnjeg trenutka.

Naše bdjenje danas – noćas, naš poklon Novorođenom Spasitelju, ujedinjuje se s ovim euharistijskim zajedništvom koje hrani našu dušu: hrani ljubavlju, istinom, mirom; hrani nadom. Onaj kojem se klanjamo i radi kojega bdijemo ne osuđuje nas, ne lomi ni „napuklu trsku“, ne čini svojim robovima, nego nas oslobađa i podržava.

Neka vam je, braćo i sestre, radosno i blagoslovljeno slavlje Isusova rođenja; neka vam je čestit Božić i vrijeme njegovog milosnog pohođenja u Jubilejskoj, Svetoj 2025. godini.

                                                                            mons. Milan Zgrablić,

                                                                         zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Na 15. zajedničkoj proslavi sv. Huberta, zaštitnika lovaca, koja je na svom nacionalnom susretu okupila 1200 lovaca iz Hrvatske i inozemstva, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 3. studenog, na blagdan sv. Huberta. Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Dragi štovatelji sv. Huberta!

Poštovani nazočni članovi Hrvatskog lovačkog saveza!

Poštovani gledatelji Hrvatske radiotelevizije!

1. Iz srca zadarskog poluotoka i katedrale sv. Stošije, upućujem srdačan pozdrav svima okupljenima na proslavi spomendana sv. Huberta, zaštitnika lovaca i lovstva, svima nazočnima na susretu članova Hrvatskog lovačkog saveza. Dobrodošli na ovo euharistijsko slavlje.

Srdačno pozdravljam:

• gospodina Ivicu Budora, predsjednika Hrvatskog lovačkog saveza, sve potpredsjednike Saveza, kao i njegove suradnike;
• gospodina Damira Perića, predsjednika Lovačkog saveza Zadarske županije i njegove suradnike;
• sve predsjednike drugih županija Hrvatskog lovačkog saveza;
• sve lovce i lovkinje koji danas slave svoga zaštitnika, sv. Huberta.

Pozdravljam

• gospođu Mariju Vučković, ministricu zaštite okoliša i zelene tranzicije;
• gospodina Radovana Fuchsa, ministra znanosti, obrazovanja i mladih;
• gospodina Šimu Erlića, ministra regionalnog razvoja i fondova Europske unije,
• gospođu Marijanu Petir, predsjednicu Odbora za poljoprivredu Hrvatskog sabora;
• gospodina Božidara Longina, zadarskog župana;
• gospodina Branka Dukića, zadarskog gradonačelnika.

Pozdravljam sve druge predstavnike društvenog, političkog, gospodarskog i kulturnog života, nazočne na ovoj svetoj misi.

Srdačan pozdrav upućujem svim poštovanim gledateljima Hrvatske radiotelevizije i pratiteljima prijenosa ove svete Mise iz zadarske katedrale.

2. Sveti Hubert, francuski plemić iz druge polovice sedmoga stoljeća i prve polovice osmog stoljeća, boraveći u prirodi i lovu, osjetio je snažnu potrebu i želju za dubljim upoznavanjem sebe, svoje vjere i Boga koji je ostavio tragove u svim svojim stvorenjima. Božja providnost koju je osluškivao u svojoj nutrini i kojoj se prepustio u vodstvo života, dovela je sv. Huberta najprije do svećeništva, a nakon ubojstva njegovog duhovnog učitelja, sv. Lamberta, biskupa Maastrichta, Papa je Huberta imenovao prvim biskupom u Liegeu (Belgija). Sv. Hubert se isticao, navode životopisci, molitvom i dobrim djelima. Umro je 30. svibnja 743., izgovarajući riječi molitve Oče naš. Tijelo sv. Huberta, 3. studenog 743., preneseno je iz Liegea u benediktinsku opatiju Ardenne, i od tada se na današnji dan slavi njegov spomendan.
3. Spomendan sv. Huberta i ovo euharistijsko slavlje i nas žele podsjetiti i pozvati na duhovni rast i sazrijevanje, na, uvijek iznova, otkrivanje ljepote i značenja prirode koja nas okružuje, na sve dublje upoznavanje Boga Stvoritelja čije otiske prepoznajemo u svemu što nas okružuje, u njegovim stvorenjima, u skladu postojanja, u zakonitosti odvijanja ciklusa u prirodi i tome slično, kako bismo i mi došli, poput sv. Huberta, do onoga što je najvažnije u životu.

Što je to najvažnije u životu sv. Huberta, ali, zapravo i u životu svakoga čovjeka? Riječ Božja poziva nas da danas u ovom smjeru usmjerimo naše misli i pronađemo odgovor na ovaj upit.

            Učeni čovjek, pismoznanac iz današnjeg Markovog evanđelja, nakon što je slušao raspravu između Isusa i vjerske i političke sljedbe saduceja o uskrsnuću mrtvih, prilazi Isusu kako bi ga upitao: ‘Koja je zapovijed najvažnija od svih?’. Pismoznanac traži od Isusa sintezu mnogih propisa i Zakona, želi znati što je najvažnije u životu, sažeto u riječima kojima čovjek daje najveći autoritet i određuje ih kao obvezu, zakon.

Zar i mi ne oblikujemo u zakonima, zapovijedima, propisima, ono što smatramo važnim, dapače, najvažnijim i time dajemo najveći autoritet pojedinoj stvarnosti?

Isus odgovara pismoznancu upućujući ga na riječ sadržanu u židovskoj Tori, Zakonu: “Prva je zapovijed: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš je jedini Gospodin. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz sveg srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje“ (Pnz 6, 4-5). Isus odgovara pismoznancu riječima Zakona koje pobožni Židov kao molitvu izgovara tri puta dnevno. Ova molitva dobila je ime po svom početku „Shema, Izrael!“, „Slušaj, Izraele!“. Dakle, prva Božja zapovijed je: Slušaj! Slušanje u odnosu na Boga ima apsolutni primat, jer usklađuje odnos između čovjeka i Boga, ali i čovjeka i čovjeka, čovjeka i prirode. Dakle, da bi se moglo  doći do odgovora što je najvažnije u Zakonu, što je sažetak onoga čemu i ljudi daju najveći autoritet, potrebno je najprije slušati.

Riječi koje je Isus ponovio pismoznancu pokazuju nam kako proces od slušanja – „Slušaj, Izraele“, vodi do vjere – „Gospodin naš je Bog“, od vjere do spoznaje – „Gospodin je jedini“ i od spoznaje do ljubavi – „Ljubi Gospodina i bližnjega svoga“ .

Osluškujući Boga koji je svoje tragove ostavio u prirodi, slušajući pažljivo našu savjest i srce – našu narav, slušajući riječi Božje zapisane u Svetom Pismu, slušajući Božjeg Sina koji je Riječ Tijelom postala, doći ćemo do spoznaje da je Bog onaj koji je prvi nas ljubio, i to još prije nego nas je oblikovao u majčinoj utrobi, uvidjet ćemo da nas je zamilovao u svome ljubljenom Sinu Isusu, da je Bog Otac za svakoga od nas žrtvovao na križu život svoga jedinog i ljubljenog Sina, kako bi nam pokazao na koji način i koliko nas ljubi, koliko mu je stalo do nas. Slušajući, otkrit ćemo nešto divno: naš život proizlazi iz Ljubavi, ukorijenjen je u Ljubavi i predodređen je za vječnu Ljubav. Sv. Ivan će nas podsjetiti: „Mi ljubimo jer nas je on prvi uzljubio“ (1 Iv 4, 19).

Slušajući Boga, osluškujući „njegovo srce“, bit ćemo sve više svjesni njegove ljubavi i biti sposobni otvoriti svoje srce i uskladiti ga s otkucajima njegovog srca. Ukorijenjeni u ovoj Božjoj ljubavi, bit ćemo sposobni voljeti sebe, voljeti Boga, druge ljude i sva stvorenja koja je Bog stvorio. Zato Isus odmah dodaje: Druga zapovijed je ova: „Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe“ (Mk 12, 31) i zaključuje Isus: „Nema druge zapovijedi veće od tih“ (Isto).

Drugim riječima, sažeto razumijevanje naše vjere temelji se na činjenici da je potpuni čovjek, onaj koji nije daleko od Kraljevstva nebeskoga, onaj koji ljubi Boga „iz svega srca svoga, iz sve svoje duše, iz svega uma svojega i iz sve snage svoje“ (Mk 12, 30), a svoga bližnjega kao samoga sebe (usp. Mk 12, 31).

Sv. Ivan evanđelista nam u svom Evanđelju donosi Isusovu posljednju i konačnu zapovijed koju nazivamo i „nova zapovijed“. Ova zapovijed je korak naprijed koji nam ukazuje kakva treba biti tâ ljubav. Isus kaže: „Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas“ (Iv 13, 34; 15,12), tj., bez mjere, bezuvjetno, „do svršetka“ (Iv 13,1), do i usprkos križa i smrti. U ovoj sintezi, novoj zapovijedi, Isus i ne spominje izričito Boga, jer dobro znamo da je u istinskoj ljudskoj ljubavi već nazočna Božja ljubav. U svojoj Prvoj poslanici sv. Ivan je zapisao: „Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama i ljubav je njegova u nama savršena“ (1 Iv 4,12).

Isus je cijelo svoje postojanje živio kao remek-djelo ljubavi prema svom Ocu i čovjeku. Time je potpuno ispunio volju Božju, bio je, rekli bismo, “čovjek po srcu Božjem”. Živeći tako, pokazao nam je precizan put do Boga, do konačnog i najvažnijeg cilja ljudskog života, dapače i cijeloga svemira. Ono što mora voditi svakoga čovjeka je ljubav prema svim ljudima, pa čak i prema neprijateljima (usp. Mt 5,44), ljubav prema svim Božjim stvorenjima koja govore o njegovoj veličini i ljepoti.

4. Lovci nisu poznati samo po tome što nose pušku i pucaju, nego i po ljubavi kojom brinu o prirodi i Božjim stvorenjima. Poznato je kako lovci vole druženje i gaje međusobno prijateljstvo i solidarnost. To pokazuje i ovo današnje svečano druženje.

            Poštovani lovci i lovkinje,

želio bih da u ljubavi prema prirodi, svim Božjim stvorenjima, u međusobnom prijateljstvu i spremnosti na pomoć i solidarnost, prepoznate Božju blizinu i Božje tragove u vašem životu i prirodi koja nas okružuje. Želio bih i molim, po zagovoru sv. Huberta, da prepoznate Božje poticaje i djelovanje u vašoj nutrini, kako ih je i vaš zaštitnik znao prepoznati, kao ne biste zalutali i izgubili se u najdivnijem vrtu vaše duše i vašeg postojanja.

Neka vaša ljubav prema Bogu i bližnjemu, kao i prema svim Božjim stvorenjima, bude važan doprinos zaštite i očuvanja prirode za buduće naraštaje.

Sveti Hubert, zaštitnik lova i lovaca, neka vam pomogne da i vi svakog dana napredujete na putu duhovnosti, u poznavanju Boga, u prepoznavanju njegove ljubavi i blizine, u međusobnom prijateljstvu i solidarnosti.

Neka vaš najveći ulov bude život vječni s Bogom. Amen.

Na svetkovinu sv. Šimuna, zaštitnika grada Zadra, u utorak, 8. listopada, središnje svečano prijepodnevno misno slavlje u crkvi sv. Šime u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Dragi štovatelji i hodočasnici sv. Šimuna!

Pozdrav i čestitka

1.      S radošću danas slavimo blagdan sv. Šimuna, jednog od četiri draga

zaštitnika našega grada Zadra i Zadarske nadbiskupije.

Srdačno Vas pozdravljam na ovom svetom mjestu pored zemnih ostataka, relikvija ili moći svetog Šimuna kojeg vjernički puk već preko osam stoljeća čuva i časti u Zadru. S radošću i srdačno pozdravljam drage hodočasnike iz Župe Uznesenja Marijina iz Poreča, gdje sam bio župnik do dolaska na ovu sadašnju službu.

Dobro došli, dragi Porečani i svi koji ste se pridružili njima na ovom hodočašću. Pozdravljam nazočnog porečkog župnika, vlč. Mladena Pranjića i župnog vikara, vlč. Tobiju Matijevića.

Sv. Šimun – ikona koja privlači i osvaja

2. Želio bih, draga braćo i sestre, zajedno s vama usmjeriti pažnju na lik sv. Šimuna Bogoprimca koji je u svoje staračke ruke, pun vjere, primio dijete Isusa u trenutku kada su Marija i Josip, prema židovskom običaju, četrdeset dana nakon Marijinog poroda, prinijeli dijete Isusa u jeruzalemskom Hramu.

Pozivam vas da zajednički razmatramo o liku sv. Šimuna onako kako nam ga predstavljaju evanđeoski tekstovi svetoga Luke. Oni nam, naime, predstavljaju sv. Šimuna kao ikonu – svetu sliku – pred kojom se možemo moliti i koja privlači našu pažnju te osvaja srca. Da bismo mogli razumjeti pojedinu ikonu, morali bismo dugo ostati pred njom i promatrati svaku pojedinost koja se na njoj nalazi. Ikona nastaje iz molitve, pokore i u dubokom proživljavanju određene Bogu bliske osobe ili otajstva vjere koje nam predstavlja. Ikona uvijek u sebi sadrži ono mistično jedinstvo između Kristove ljudske i božanske naravi, što u teologiji nazivamo ‘hipostatsko sjedinjenje’, koje se prikazuje na pojedinom liku ikone.

Za ikonu možemo slikovito reći da nam otvara prozor prema transcendentalnom, onome što nas nadilazi, onome što je neprolazno i vječno; prozor kroz koji možemo promatrati božansko. Kroz ovaj otvoreni prozor, u isto vrijeme, prodire mistično svjetlo koje nam omogućuje vidjeti nas same, svijet oko nas na novi način i u novom sjaju. Ikona nam tako omogućuje pogled duha, pogled od ovozemaljskog prema vječnom i ljudskom, prema božanskom.

Gledamo li i mi danas na sv. Šimuna kao ikonu, on sâm će nam progovoriti, povezati nas, ali ne s prošlošću u kojoj je živio, nego s vječnošću u kojoj živi. On će moliti s nama i za nas, pokazat će nam kako i mi možemo primiti Isusa Spasitelja u svoje naručje, kako bi bio „svjetlost na prosvjetljenje“ (Lk 2, 32) našega života.

Zajedno s vama želim u promišljanju zastati samo na tri pojedinosti iz teksta današnjeg Evanđelja; razmatrati tri detalja ikone sv. Šimuna, kako nam je to tekstualno naslikao sv. Luka.

Sv. Šimuna vodi Duh Sveti

3. Prvo. Sv. Luka nam kaže da je Šimun potaknut Duhom došao u Hram (usp. Lk 2, 27). Duh Sveti je glavni protagonist Šimunovog života, odnosno događaja u Hramu. Sv. Luka čak tri puta u ovom kratkom tekstu spominje Duha Svetoga: „Duh Sveti bijaše na njemu“ (Lk 2, 25), „Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti“ (Lk 2, 26) i „Potaknut od Duha dođe u Hram“ (Lk 2, 27).

Duh Sveti potiče Šimunovo srce. Njegovo ime Šimun pristaje njegovoj naravi, njegovoj vjeri. Biblijska riječ ‘šimʿon’ znači ‘on je čuo’. Šimun čuje u srcu poticaje Duha, oživljava njegov duh dok čeka, a čeka godinama, do svoje starosti, i odlazi u Hram, ne znajući što ga tamo očekuje. Šimunu zasigurno to nije prvi put da sluša poticaje Duha i odlazi u Hram.

Budući da je Šimun čuo i poslušao poticaje Duha, Duh ga osposobljava da u određenom trenutku, u malom djetetu Isusu prepozna Krista, Mesiju, Spasitelja, „Svjetlost na prosvjetljenje naroda i slavu puka svoga Izraelskoga“ (Lk 2, 32).

Duh Sveti omogućuje Šimunu, jer je poslušao njegove poticaje u srcu, da prepozna Božju nazočnost u malenome, krhkom, slabom, u Djetetu.

Duh Sveti i nas potiče u srcu. U duhovnosti to nazivamo ‘duhovni poticaji’.

Danas smo sabrani na molitvu i razmatranje oko ikone, modela vjernika, sv. Šimuna, kako bismo i mi mogli razlučiti trenutke kad nas srce potiče jesu li ti poticaji od Duha Svetoga ili od nekoga ili nečeg drugog.

Što nâs pokreće?, možemo se pitati. Što pokreće naše srce, naše djelovanje, naš hod? Duh Božji ili duh ovoga svijeta?

Duh svijeta papa Franjo naziva napašću. Duh svijeta, kaže papa Franjo, „je pogled koji više ne vidi Božju milost kao glavnog nositelja života i odlazi u potragu za nadomjestak: malo uspjeha, osjećajno zadovoljavanje i na kraju raditi što hoću“ (Papa Franjo, Homilija, 1. 2. 2020.).

Često nas vodi duh želje za posjedovanjem, uspjehom, ugledom, ljudskim obzirima… U srce nam se uvlači duh hedonizma, nemara, nebrige, ravnodušnosti prema Bogu i bližnjemu, duh umora i zasićenosti… Teško se oduprijeti ovom duhu svijeta koji nas vodi u pohlepu, zavist, ljubomoru, ispraznost, nemir srca, nezadovoljstvo, mrmljanje, ljutnju…

Kakva je vjera sv. Šimuna? Šimun svaki dan ide u Hram, tamo moli i čeka, vjeruje i nada se. Šimun to čini i onda kada izgleda kao da se ništa ne događa. Čeka čitav život. Ostaje vjeran poticajima Duha. Šimun svaki dan ustrajno, godinama, tiho, njeguje plamen nade kojeg nosi u srcu, osluškuje Duha koji ga potiče u nutrini.

Što nas pokreće u vjeri? Duh Sveti ili možda samo navika, tradicija, rutina koju smo stvorili od vjere?

Lik sv. Šimuna poziva nas pogledati u svoje srce, u dubinu našega bića. Poziva nas da preispitamo naš duhovni život, da očistimo srce od svega onoga što nam priječi da čujemo Duha koji nam šapuće u srcu i savjesti.

Sv. Šimun gleda Krista

4. Drugo što promatramo na liku sv. Šimuna jesu njegove oči, njegov pogled. Šimun potaknut i ispunjen Duhom gleda Krista. Šimun moli govoreći: „Ta vidješe oči moje spasenje tvoje“ (LK 2, 30).

Živa Šimunova vjera čini čuda: otvara mu oči, preobražava pogled, mijenja način gledanja. Šimun vidi u dubinu, ono bitno.

U mnogim susretima Isusa s ljudima u Evanđelju doznajemo kako Isus suosjeća s njima, kako je pun milosrđa prema njima. U Kristovom pogledu otkrivamo pogled Boga koji počiva na čovjeku. Božji pogled razbija, razrješuje tvrda ljudska srca. Šimun moli: „Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru…“ (Lk 2,  29). Božji pogled mijenja naš pogled i čini da novim očima možemo gledati sebe, svijet, druge ljude. Kristovim pogledom možemo gledati i na teške životne trenutke novim pogledom. Kako li Kristov pogled razbija tmine našega grijeha i smrtnosti!

Šimun moli: „Sad otpuštaš slugu svoga…“. Grčka riječ ‘otpuštati’ u hrvatskom prijevodu znači ‘razvezati zavezano’ (glagol grč. àpolùeis znači: ‘odrješuješ moju zavezanost’). Šimun osjeća kako mu je Bog dao doživjeti vrhunac njegove molitve držeći u rukama Dijete, Krista i Otkupitelja koji donosi puninu mira, došao je Onaj koji razvezuje, razrješuje i raskida sve okove grijeha, prolaznosti i smrtnosti.

Pogled na koji nas susret s Kristom osposobljava nije naravni pogled, biološki, već egzistencijalni, mudri pogled. Naše oči u pogledu na Isusa ‘vide iznutra’, ‘vide iznad, više’, ne zaustavljaju se samo na pojavnom. Ovaj pogled čak i u pukotinama života može nam pomoći da vidimo Božju nazočnost.

Šimunove oči, iako stare, slabovidne, vide u djetetu Isusu spasenje.

Što mi vidimo od našeg duhovnog života?

Svijet na vjeru često gleda kao na promašaj, kao na nešto iz prošlosti, kao ostatak iz ‘mračnog Srednjeg vijeka’, nešto nekorisno ili čak štetno. Jesu li nam čiste oči i srce da u Boga možemo gledati?

Šimunov pogled promatra novost koja dolazi s Isusom. Šimun gleda spasenje. Šimunov pogled je usmjeren u budućnost i zato blagoslivlja Boga.

Da li mi Boga blagoslivljamo zbog njegove dobrote prema nama, njegovog dara spasenja koje je položio u naš život? Je li naš pogled usmjeren u Isusa u našim zavezanostima i navezanostima, našim ovisnostima i rutinama? Vidimo li u njemu naše spasenje, to jest puninu života u miru i slobodi srca?

Sv. Šimun prima Isusa u naručje

5. Zastanimo i na trećoj stvarnosti ‘ikone’ sv. Šimuna.

Sv. Luka je zapisao: „I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što propisuje Zakon, primi ga u naručje, blagoslovi Boga…“ (Lk 2, 27 – 28). Šimun prima Isusa u naručje i blagoslivlja Boga.

Šimun prihvaća u naručje malo dijete. Njegova starost i nemoć nisu prepreka da u rukama drži Spasitelja, onoga kojeg očekuje čitavog života, onoga koji ispunja sva njegova očekivanja.

Šimun ne drži u naručju Krista, Sina Božjega, od kojeg očekuje da čini čudesa i senzacije, diže pobune i revolucije, već malo, nejako dijete, slično svakom drugom djetetu njegove dobi. Ne gleda nešto izvanredno, već malog Isusa s Marijom i Josipom, koji ga skromno donose u Hram, kao siromasi, uz prinos dvije grlice ili golubića. Šimun gleda, prepoznaje i prihvaća nešto novo, Božju jednostavnost i nazočnost kao način otkrivanja Božjeg lica i djelovanja. On od Boga ne očekuje nešto više od njegove nazočnosti, jednostavnosti i poniznosti. Primiti Isusa u naručje za njega je ono najveće u cijelom životnom tijeku. Izražava to molitvom predanja: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje…´ (Lk 2, 29 – 30). Šimunu je „dosta Bog takav kakav jest. U njemu pronalazi sav smisao svoga života“, kaže papa Franjo, govoreći o sv. Šimunu (Homilija 4, 2. 2019).

A mi, braćo i sestre? Imamo li vjere diviti se Kristu, Bogu i prihvaćati ga u njegovoj jednostavnosti kada se polaže u naše ruke u svetoj pričesti i ulazi ‘pod naš krov’, kako bi od našeg života i učinio Hram svoje nazočnosti i moćno sredstvo djelovanja njegove ljubavi koja prosvjetljuje, spašava i preobražava svijet.

Kad Isusa ne primamo u naše ruke, u naš zagrljaj, naše srce postaje gorko, ispunja se drugim stvarima i stvarnostima koje ostavljaju dušu i srce praznima.

Kada primamo Isusa otvorenih ruku, primamo i braću otvorenih ruku i prepoznajemo odraz njegove slike u njima.

Zagovor sv. Šimuna

6. Sveti Šimun neka svojom blizinom i zagovorom bude nama poticaj da osluškujemo duhovne poticaje u srcu i ustrajemo na putu vjere, sve dok nas Krist ne primi u svoj vječni zagrljaj. Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Braćo i sestre!

            Svetkovinu Uznesenja Marija na nebo i ono što ovim euharistijskim činom i sami proživljavamo, lijepo izražava jedna liturgijska molitva riječima: „U porodu si, Bogorodice, sačuvala slavu djevičanstva, a po smrti nisi ostavila svijet. Preselila si se Životu, jer si Majka Života, i svojim molitvama izbavljaš od smrti naše duše“ (KKC br. 966).

            Danas cijela Crkva, toliko mnoštvo vjernika u našim svetištima i mnogim crkvama u Domovini i po cijelome svijetu, na svim kontinentima, kliče zajedno s Elizabetom, majkom Ivana Krstitelja, Mariji, Isusovoj Majci, koja se preselila u Život, k Bogu: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje… Blažena ti što povjerova da će se ispuniti ono što ti je rečeno od Gospodina!“ (Lk 1, 45).

            Božje lice nam se u svoj svojoj raskoši i bogatstvu, ljepoti i sjaju, veličini i privlačnosti, ukazuje u životima svetaca. Sveci su odraz Božjega lica i Božjeg svjetla. Osobito se to očituje u Marijinom životu. Gledajući Marijin lik, uvijek iznova, na osobiti način, možemo vidjeti Božju ljepotu, njegovu dobrotu i njegovo milosrđe. Ali, također, i sve bogatstvo i veličinu života koje Bog stavlja pred svaku osobu.

            Svjetlo Božje koji sjaji na Marijnom licu, Knjiga Otkrivenja u današnjem prvom čitanju opisuje nam riječima: „I znamenje veliko pokaza se na nebu: žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda“ (Otk 12, 1). U Mariji koja je, slikovito rečeno, `zaodjenuta suncem`, okružena mjesecom i zvijezdama, to jest sva ispunjena Bogom, toliko je u Njoj svjetla Božjega, Božjega Duha, kao svjetla u suncu, mjesecu i zvijezdama, da čistim srcem Boga možemo gledati i biti dionici radosti blaženstva o kojem govore Elizabeta i Marija u današnjem Evanđelju.

            „Blažena ti…“ (Lk 1,45), povikala je Elizabeta Mariji u svom domu u Judejskom Gorju kod njezinog dolaska, a Marija, nadahnuta Duhom, proročki je odgovorila Elizabeti, ali i svima koji razmatraju ovo evanđeosko otajstvo i slušaju njihove riječi i proživljavaju Isusovo utjelovljenje i djelo otkupljenja: „Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom“ (Lk 1,48).

            Ovo blaženstvo Marijinog života bitan je sadržan današnje svetkovine Uznesenja Marijina na nebo. Marija je blažena jer je, nakon što je završila tijek zemaljskog života, dušom i tijelom uznesena na nebo; jer je u potpunosti, s cijelom svojom ljudskošću, ne samo dušom, već cijelom svojom naravi, sjedinjena s Bogom; jer je uzdignuta u punom zajedništvu s Bogom.

            Marija je svojom vjerom i svojim pristankom koji dolaze do izražaja u riječima: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1, 38) pripravila Božje boravište, Božji dom, ovdje na zemlji, u svojem srcu, u svojem životu. Marija je već ovdje na zemlji tijelom i dušom postala Božji dom. Marija je tako svojom vjerom otvorila zemlju nebu, čovjeka Bogu, prolazno vrijeme neprolaznoj vječnosti. Sv. Augustin će reći za Mariju: „Prije nego je začela u tijelu, začela je u duši.“ Marijin život postao je Hram Božjeg boravišta na zemlji zauvijek, jer se svojim pristankom, svojom vjerom, uključila u Božji plan utjelovljenja i spasenja.

            Marija je blažena jer je zauvijek, u sadašnjosti, budućnosti i vječnosti – potpuno, cijelim svojim bićem, dušom i tijelom, postala Božje boravište.

            S pravom Marija može klicati: „Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju… Velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo.. od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje“ (Lk 1, 46. 49. 50).

            Braćo i sestre!

                    Činjenica Marijinog Uznesenja na nebo ne poziva nas samo na divljenje zbog onoga što je Bog u Mariji učinio. Ova svetkovina nije slavljenje samo Marijinog uzdignuća na nebo, u konačnu proslavu života. Ovo nije dan samo Marijine konačne pobjede i postignuća. Božja dobrota je `od koljena do koljena`, kako je Marija proročki izgovorila – zahvaća svaku generaciju života, svakoga čovjeka. Iz Božje dobrote i pogleda nitko nije isključen.

            Marijino uznesenje na nebo nam pokazuje put života koji je potrebno slijediti, put kojim treba ići, kako bismo stigli na konačno odredište. I ne samo to. Marijino uznesenje nam govori i poziva nas da i mi budemo blaženi, da i mi pronađemo put punine života, put sreće već u ovozemaljskom životu. Put sreće koji će nas pratiti ne samo u lijepim i ugodnim trenucima života, nego i u nevoljama, progonstvima, pogiblima, bolesti… I u trenucima kada i nama `mač boli probada dušu`, kao što je to bilo i u Marijinom životu.

            Da bismo blaženstvo, sreću, to jest ispunjeni život, mogli postići, potrebno je ono najvažnije, a to je da postanemo Božji dom ovdje na zemlji, kao što je to postala Marija. Potrebno je Isusa utjeloviti u svom životu. Potrebno je da nam vjera bude dio našeg života, da Kristov duh kola našim životom. Potrebno je da naše srce bude što sličnije Isusovom srcu. Potrebno je da Isusova bezuvjetna ljubav oblikuje naš život, naše djelovanje i razmišljanje. Potrebno je da se prepoznajemo kao djeca Božja po ljubavi koju imamo jedni prema drugima. Isus je rekao svojim učenicima: „Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (Iv  13, 35).

            U vjeri, nadi i ljubavi svakog dana trebamo napredovati, sve dublje uranjati u Božju nazočnost, u Božji život. Potreban je svakodnevni `trening` duha kako bismo jačali u krepostima, pa i u najmanjim sitnicama i okolnostima života. Ako duhovno ne napredujemo, loš je znak za našu vjeru.

            Vjera nam ne može donijeti blaženstvo ako ostane samo na razini informacije. Vjera jest informacija, radosna vijest, ali ona koja oblikuje i mijenja naš život. Vjera je plodna kada obogaćuje i mijenja naš život.

            Kada Bog uđe u naš život, sve se mijenja. Naš život više nije prazan. Naša budućnost je ispunjena svjetlom i smislom. S Bogom imamo orijentaciju kako živjeti. Vjera nam daje temeljni smjer života. Vjera nam omogućuje da se sjedinimo s Bogom i ispunimo duboku glad i žeđ naše duše za vječnim i beskonačnim.

            Marijin put života i Dijete koje u Njoj živi ne može progutati ni Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova koje nam opisuje današnja Knjiga Otkrivenja (usp. Otk 12, 3). Dijete koje se rodilo, Krist koji je uskrsnuo, pobjednik je nad svakim čovjekovim neprijateljem i nad svime što ugrožava život.

            Blažena Djevica Marija na nebo uznesena i okrunjena kao Kraljica neba i zemlje, neka nam bude zagovornica i uzor na putu života. Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Belafuža, Zadar

15. kolovoza 2024.

„Obitelji, postani ono što jesi!“

Drage obitelji!

Draga braćo svećenici!

Draga braćo i sestre!

1.   Prije nekoliko godina, nakon što sam predvodio obred vjenčanja u crkvi gdje sam bio župnik, na inzistiranje zaručnika, pridružio sam se svatovima na večeri koja se posluživala u jednom lijepom restoranu usred velikog parka s divnim pogledom na more, nekoliko obližnjih otočića, crkvu i mjesto gdje se održavao obred vjenčanja. Tijekom večere na kojoj je sudjelovalo oko dvjestotinjak članova rodbine i prijatelja zaručnika, primijetio sam, kako se za glavnim stolom između novovjenčanog para nalazi jedna prazna stolica, a ispred stolice postavljeni tanjuri i pribor za jelo, kao i na svim drugim mjestima stola unutar svadbene dvorane. Kad smo sjeli za stol, bilo mi je neobično kako netom vjenčani par između sebe ostavlja jedno prazno mjesto. Pitao sam se, zašto nisu sjeli jedan kraj drugoga. Pomislio sam kako su ovo mjesto ostavili prazno, zbog veće udobnosti i malo šire prekrasne vjenčanice u koju je bila obučena zaručnica. U trenutku kad je konobar htio maknuti praznu stolicu na kojoj nitko nije sjedio i pribor za jelo koji se ispred nje nalazio na stolu, primijetio sam kako je mladi par istovremeno dao znak konobaru da ne miče ni stolicu ni pribor za jelo ispred nje. Pomislio sam: bit će zanimljivo vidjeti tko to tako kasni na večeru i za koga ovo mjesto između sebe čuvaju zaručnici. Kako je večer odmicala, izmjenjivali su se sljedovi hrane, glazbe, plesa… a prazno mjesto između zaručnika nitko nije zauzeo. U trenutku kad je novovjenčani par stigao do stola za kojim sam i ja sjedio, upitao sam zaručnicu: „Oprosti, što sam znatiželjan, ali smijem li te u ovom trenutku nešto pitati?“. Ona odgovori: „Pa naravno, velečasni, samo pitajte.“ „Za koga vi čuvate ono mjesto između tebe i muža?“. A ona mi odgovori: „Barem bi vi, velečasni, to trebali znati!“ „Ja?, kažem, „Stvarno ne znam!“. Zatim mi ona odgovori: „Mi znamo i vjerujemo da je istina ono što ste nam govorili u pripremi za ženidbu, na zaručničkom tečaju. Ja svog Antu stvarno volim. I on voli mene. Mi se veselimo jedan drugome i našem budućem zajedničkom životu, našoj obitelji. Mi našu ljubav koju osjećamo u srcu nismo naučili, nismo je kupili, nismo je dobili u igrama na sreću. Ona nam je darovana. Mi vjerujemo da je Bog ljubav i u Kristu je ovu ljubav, ovaj veliki dar, Bog darovao nama. Krist je danas našu ljubav blagoslovio i uzdigao ovaj dar na najveće dostojanstvo, dostojanstvo sakramenta. Ova je stolica između nas za Isusa. Ona nije prazna. Ona nas podsjeća da je Isus s nama. Htjeli smo da bude s nama i na večeri, a ne samo u crkvi. Mi želimo da on bude s nama u svakom trenutku našeg života. Želimo da Isus stoji u našoj sredini cijeli život, kad nam bude lijepo kao danas i kad bude teško. Želimo da nas Isus drži za ruku i vodi putem ljubavi koju nam je darovao i na koju nas poziva. Kad Isusu pružimo ruku i kad nam Isus dadne svoju ruku, on nas nikad više na ispušta iz svoje ruke. Zar ne, velečasni?“.

      Zadivio sam se gesti ovog para i riječima mladenke i, iako je prošlo tridesetak godina od njihovog vjenčanja, živo nosim u sjećanju ovaj bračni par, njihovu cijelu obitelj, i njihovo svjedočanstvo s dana vjenčanja.

2.   Zahvaljujući radu Povjerenstva za pastoral s obiteljima Zadarske nadbiskupije, okupili smo se danas ovdje u Privlaci na susret obitelji pod geslom i pozivom: „Obitelji, postani ono što jesi!“.

       S obzirom na liberalni i materijalistički pogled na čovjeka i obitelj, slobodu i ljubav, čiji se stavovi snažno, nekad perfidno, a ponekad agresivno i nasilno nameću, govor o obitelji u našoj kulturi i civilizaciji može se činiti kao nesuvremen.

      Nama su materijalističko mišljenje, liberalizam i stavovi koji iz njih proizlaze izazov, da o obitelji još dublje promislimo u svjetlu Božje objave, da razmišljamo o naravi braka i obitelji, da promičemo dostojanstvo obitelji, upoznajemo njezinu veličinu i nezamjenjivu ulogu koju ima za opstanak pojedinih naroda, razvoj zdravog društva i svetosti Crkve; da budemo svjesni važnosti obitelji i njezine nezamjenjive uloge u razvoju svake osobe. Naše promišljanje u sklopu ovog liturgijskog molitvenog trenutka želi prvenstveno biti dio vapaja i žarke molitve Bogu da obitelj postaje sve više i dublje ono što obitelj jest u Božjim očima, u Božjem planu spasenja za čovjeka i svijet. Želimo da nam ovaj susret bude molitva, da naše obitelji postanu što sličnije Svetoj Nazaretskoj obitelji Isusa, Marije i Josipa.

      Obiteljski poziv nije lako živjeti, a na osobiti način ne u našem vremenu i kulturi. Za živjeti puninu ljubavi, onu čudesnu, Kristovu, bezuvjetnu i do kraja, onu koja nadilazi emocije i strasti, potrebna je Božja pomoć, kako bi obitelj postala velika snaga koja može oblikovati osobu, društvo i svijet. Naša današnja zajednička molitva i druženje žele biti doprinos dobru svake obitelji, ne samo kršćanskih obitelji.

3.    Braćo i sestre, drage obitelji! I u ovom svjedočanstvu mladog bračnog para koje smo maloprije čuli, možemo prepoznati spasonosnu antropološku istinu utemeljenu na Svetom pismu, koje promatra brak između muškarca i žene kao plod Božjeg plana iz kojeg proizlazi neizmjerno dostojanstvo svakog muškarca i žene i svakog njezinog člana, dostojanstvo svake obitelji. Dapače, kako to lijepo već u svojoj prvoj točci kaže ovih dana objavljena Deklaracija Dignitas infinita o dostojanstvu ljudske osobe, Kongregacije za nauk vjere, neizmjerno dostojanstvo svake osobe neotuđivo je utemeljeno na samom postojanju i pripada svakoj ljudskoj osobi, iznad svih okolnosti i bez obzira na položaj ili situaciju u kojoj se nalazi.

      Sveto pismo, već u svojoj prvoj knjizi – Knjizi Postanka – prikazuje ljudski par u njegovoj punoj stvarnosti njihove naravi. Ta se stvarnost ovdje izriče riječima: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1 ,27). To ne znači da je Bog spolno biće i da ima neku božansku družicu. Ovu pomisao i idolatriju Biblija je sasvim odbacila. Plodna Božja ljubav simbol je Božjih intimnih stvarnosti. „Bračni par koji voli i rađa život“, slikovito izražava Papa Franjo u Enciklici „Radost ljubavi“, „pravi je ´živi´ kip (ne od kamena ili zlata zabranjenih Dekalogom), kadar očitovati Boga stvoritelja i spasitelja“ (AL 11). Bog Otac, Sin i Duh Sveti, kakvog nam Krist objavljuje, zajednica je božanske ljubavi, a obitelj je njezin odraz. Sveti Ivan Pavao II. u jednoj homiliji to izražava riječima: „Naš Bog, u svojem najdubljem otajstvu, nije samoća, već obitelj, jer u sebi ima očinstvo, sinovstvo i bît obitelji koja je ljubav. Ta ljubav, u Božanskoj obitelji, jest Duh Sveti“ (Propovijed, 28. I. 1979.).

     Kada Isus tumači svojim učenicima bitno svojstvo ženidbe, nerazrješivost, poziva se na drugo poglavlje Knjige Postanka i pita slušatelje: „Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih biti će jedno tijelo?“ (Mt 19, 5). Isus govori o „prianjanju“ muškarca i žene, što na hebrejskom izvorniku označava tjelesni i duhovni sklad koji se koristi i za opisivanje jedinstva s Bogom. Biblijski molitelj tako će, primjerice, reći: „Duša se moja k tebi privija (uz tebe prianja), desnica me tvoja drži“ (Ps 63, 9). Plod je ljubavi „prianjanje“, gdje dvoje postanu jedno tijelo, bilo u tjelesnom zagrljaju, bilo u jedinstvu srca i života i, možda djeteta, koje će se roditi od njih dvoje.

     Sveto nam Pismo kazuje, a Enciklika Amoris laetitia ukazuje, da je „obitelj povjerena muškarcu, ženi i djeci da tvore zajednicu osoba koja će biti slika jedinstva između Oca, Sina i Duha Svetoga. Rađanje i odgoj djece odraz su Očevog djela stvaranja. Obitelj je pozvana svakodnevno se okupljani na molitvu, čitanje Božje riječi i sudjelovanje u euharistijskom zajedništvu te tako rasti u ljubavi i sve više postati hramom u kojem prebiva Duh“ (AL 29).

     Prigodom proslave Branimirove godine, ovdje u blizini, u Ninu, pred četrdeset i pet godina, 11. lipnja 1979., hrvatski biskupi i brojni vjernički puk izrekli su zavjet koji glasi: “Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi svetu Misu“. Prigoda je danas da se toga prisjetimo i obnovimo ovaj zavjet, kako bi svaka obitelj po zajedničkoj svakodnevnoj molitvi i redovitom sudjelovanju na nedjeljnoj i blagdanskoj svetoj Misi, napredovala, sazrijevala i donosila dragocjene plodove ljubavi, te svaka obitelj postala sveti Hram u kojem prebiva Duh Sveti, Božanska ljubav.

      Obitelj koja proizlazi iz sakramenta braka i koja živi „ono što jest“ u Božanskom planu, u svojoj naravi, od temeljne je važnosti ne samo za obitelj ili pojedinca u obitelji, nego i za cijelo društvo. Obitelj je osnovna stanica života i „stup društva“, kako kaže papa Benedikt XVI.

4.   Božji plan za muškarca i ženu, za obitelj, pronalazi u Isusu Kristu svoju puninu. Krist je ženidbu uzdigao na dostojanstvo sakramenta. Osobitim darom Duha Svetoga, ljubavi između Oca i Sina, Krist čini bračne drugove sudionicima svoje ljubavi i postavlja znakom svoje ljubavi prema Crkvi: vjerne, bezuvjetne, plodne i potpune ljubavi.

      Bračni drugovi koji znaju primiti ovaj dar i obnavljaju ga svakog dana, po vjeri, svojim „Da“, po milosti koja dolazi od sakramenta ženidbe, njihova obitelj živi ljubav Božju po uzoru na Svetu Nazaretsku obitelj. Obitelj koja se po molitvi  utječe zagovoru Blažene Djevice Marije i svetog Josipa, uči prihvaćati ljubav Božju, kako su je i Oni prihvatili.

5.   Drage obitelji! Pozivam vas da još dublje upoznate svoje obiteljsko dostojanstvo, da cijenite i čuvate dragocjene darove braka i obitelji, da svakodnevno doprinosite svetosti jedinstva i nerazrješivosti braka, da čuvate i njegujete ljubav, kako bi bila snažna i ispunjena vrijednostima, kao što su velikodušnost, predanost, vjernost i strpljivost (usp. AL br. 5); da u vašoj obiteljskoj ljubavi dozrijevaju slatki plodovi milosrđa i oproštenja (usp. AL 27), plodovi tako dragocjeni ljudskom srcu. U vašoj svakodnevnoj užurbanosti i ponekad površnim odnosima, kako vas poziva papa Franjo, pridajte važnost nježnosti u kršćanskom iskustvu braka (usp. AL 28). Pozivam vas da budete otvoreni životu i s ljubavlju primate djecu kao najdragocjeniji plod vaše ljubavi.

      Ljubav je temelj svake obitelji. „Kršćanska obitelj, otac, majka i djeca, pozvana je živjeti naznačene vrijednosti ne kao nešto nametnuto izvana, već kao dar milosti sakramenta svete ženidbe ulivene u zaručnike. Ako oni (muž i žena) ostanu otvoreni Duhu i traže njegovu pomoć, neće im izostati komunikacija Očeve ljubavi očitovane i utjelovljene u Kristu. Nazočnost Duha pomoći će bračnim parovima da ne izgube iz vida izvor i dimenziju njihove ljubavi i međusobnog darivanja, kao ni surađivati s njime kako bi u njima odjekivao i prožimao sve dimenzije njihovog života“ (Benedikt XVI.; Propovijed, 9. VI. 2006.).

6.    Zagovor i primjer Svete Nazaretske obitelji u kojoj je svaki njezin član usmjerio svoj život prema Božjem naumu, i surađivao s Božjim planom, neka Vam bude snaga u ostvarivanju onoga što jeste u Božjim očima i u Božjem planu. Amen.

mons. Milan Zgrablič

zadarski nadbiskup

Privlaka, 13. travnja 2024.

Draga braćo i sestre!

1.   Isus je uskrsnuo. Novi život je stvoren. Novi život nam je darovan. Neka vam svima bude RADOSTAN I SRETAN USKRS! Ovo je dan što ga za nas učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu!

2.   Uskrs je dan koji nam vjerno prenosi radosnu poruku o Isusu iz Nazareta koji je pobijedio smrt i uskrsnuo od mrtvih, otvorivši nam time novu mogućnost smislenog života na zemlji i vječnu radost u nebu. Danas ispovijedamo zajedno s mnogim generacijama prije nas ono što su nam vjerodostojno posvjedočili i svojom krvlju zapečatili apostoli, mnogi sveci, mučenici, blaženici; ono što su nam prenijeli naši očevi i majke, djedovi i bake, mnogi naši preci u ispovijedanju iste vjere, ovo što nam svjedoči ova katedrala i svi kršćanski sakralni objekti, sva bogata kršćanska materijalna i nematerijalna duhovna i kulturna baština, stvorena tijekom dva tisućljeća. Prenijeli su nam Radosnu vijest kako je „Isusa iz Nazareta pomazao Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer bijaše Bog s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao… I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje… svjedocima od Boga predodređenima“ (Dj 10, 38-40), očevicima, onima koji su s njime jeli i pili nakon uskrsnuća od mrtvih (usp. Dj 10, 38-41).

     Uvijek su kršćani nanovo proživljavali i „prvog dana u tjednu“, danu novog stvaranja, danu koji učini Gospodin, slavili Isusovo uskrsnuće, kako bi s njime srasli u život i uskrsnuće (usp. Rim 6,5), kako bi s Kristom bili suuskrsli (usp. Kol 3,1) i napredovali na životnom putu kao „hodočasnici nade“ prema mjestu „gdje Krist sjedi s desna Bogu“ (isto). Uvijek iznova kršćani su otkrivali i sve dublje uranjali u neizmjerno bogatstvo vjere koja je živa i djelotvorna u njihovu životu i po kojoj im je život „skriven s Kristom u Bogu“ (Kol 3,3), kako bi se jednom u punini života „s njime pojavili u slavi“ (Kol 3,4).

3.   Uskrsni izvještaji koje su nam ostavili novozavjetni spisi govore nam kako živjeti s Kristom nakon njegova uskrsnuća. Sveti nam Ivan Evanđelist donosi u 20. poglavlju opis dva osobna susreta s Isusom Uskrslim; ponajprije susret s ljubljenim učenikom, Ivanom, (rr. 1–10), zatim susret s Marijom Magdalenom (rr. 11-18). Taj smo ulomak danas slušali u liturgiji. Slijedi zatim opis zajedničkog susreta s Uskrslim gdje su učenici, bez Tome, zatvoreni u sobi od straha od Židova (rr. 19-28) i zaključuje sa susretom s Uskrslim Isusom koji proglašava blaženim one koji ne vide, a vjeruju (r. 29). Susretom koji nas čini blaženim.

     Ovi izvještaji iz Ivanova evanđelja i drugih evanđelista međusobno se razlikuju i time prikazuju različite aspekte Isusova uskrsnuća (dobivamo puniju sliku: rekli bismo, 4D izvješće), ali govore i o različitim iskustvima života s Uskrslim Kristom. Svima je zajedničko ono temeljno: prazan grob, navještaj uskrsnuća, susret s Uskrslim; susret s Onim kojeg odmah nisu mogli prepoznati, već kasnije po Riječi, u pripravljenoj ribi i kruhu, u lomljenju kruha. Svim piscima je zajednička nakana, a to je: uključiti čitatelja ili slušatelja u ono što pripovijedaju, kako bi njihovo iskustvo postalo i iskustvo onoga do kojega je Radosna vijest dospjela.

4.   Vjera koju ispovijedamo u činjenicu Isusova uskrsnuća nije slijepa ili lakovjerna. Vjera nam pomaže da najdublje možemo prodrijeti u stvarnost značenja događaja Isusova uskrsnuća. Mi vjerujemo njihovim riječima, vjerujemo njihovom svjedočanstvu, gledamo njihovim očima događaj koji nam prenose. Ali i onaj koji je vidio i onaj koji nije vidio može nositi isto iskustvo: iskustvo da pripadamo Isusovoj ljubavi, da nas ljubav Uskrslog Gospodina obuzima kad promatramo kako je Jedan za nas umro (usp. 2 Kor 5,14), da živimo od njegove punine (usp. Iv 1,15), da smo po Njemu postali „novo stvorenje“ (2 Kor 5,17), da smo po Njemu pomireni s Bogom i s Njime, da nam se ne zbrajaju naše opačine, već smo po Njemu postali dio pravednosti Božje (usp. 2 Kor 2, 19-21); iskustvo da smo po njemu postali ljubljena „djeca Božja“ (Iv 1,12); iskustvo da je moguć „novi život“ po Duhu koji rađa plodovima: ljubavi, radosti, mira, velikodušnosti, uslužnosti, blagosti, dobrote, vjernosti, uzdržljivosti (usp. Gal 5,22); iskustvo da nismo Bogu stranci, već prijatelji (usp. Iv 15 ,14), kojima Bog ni svoga Sina nije uskratio kako bi nam s Njime sve darovao (usp. Rim 8,32); iskustvo da Bogu možemo klicati Abba! Oče! (usp. Gal, 4,6); iskustvo da smo suuskrsli s Kristom koji je prvina usnulih (usp. Kol 2,12)…

5.   Zastanimo, braćo i sestre, nad Ivanovim izvješćem iz liturgije današnjeg Evanđelja, kako bismo mogli proživjeti poruku koju nam Ivan želi prenijeti, kako bismo u iskustvu Marije Magdalene prepoznali sami sebe i Uskrslog Gospodina. Marija je „ikona“, „tip“ Isusovog učenika, a ono što se događalo u Marijinoj duši u Isusovoj blizini, naše je iskustvo koje nam pomaže „vidjeti“ Gospodina i prepoznati našeg Uskrslog Učitelja.

     Sv. Ivan nam opisuje susret Uskrslog Isusa s Marijom Magdalenom. Marija iz Magdale je stajala pod križem Isusovim za vrijeme Isusove muke i umiranja (Iv 19,25). Marija je žena iz koje je Isus, prema pripovijedanju sv. Luke, istjerao sedam zloduha (Lk 8,2). Marija je imala težak život u kojem su zle sile vladale njezinom dušom. S Isusom je doživjela snagu Božje ljubavi i ljepotu slobode od ropstva zla. Marija je u kući farizeja miomirisima pomazala Isusu noge i otirala ih svojom kosom (Iv 11,2). Tada je čula Isusove riječi kako se opraštaju mnogi grijesi onome koji mnogo ljubi (usp. Lk 7,47). Marija je vidjela gdje su položili Isusovo mrtvo tijelo. Marija je susrela uskrslog Gospodina.

     Život Marije Magdalene je slika našeg života. Razmišljajući o Isusovoj muci i sudjelujući u obredima Velikog petka, i mi smo stajali pod Isusovim križem i promatrali njegovu muku i njegovo umiranje, iz ljubavi za nas. Mi smo na Veliki petak cjelivali Isusove rane na križu i mazali ih miomirisima naše vjere, zahvalnosti, kajanja, ljubavi i prijateljstva. U svetoj uskrsnoj ispovijedi, iz naše duše Gospodin je, kao iz života Marije Magdalene, otjerao sve zloduhe koji su nas mučili i darovao nam slobodu djece Božje. Iskusili smo kako kroz otvoreno i probodeno Srce Isusovo na križu, kroz njegovu ljubav, možemo, poput Marije, ući u Isusovo srce i biti dionici njegova milosrđa. I nas ljubav prema Gospodinu vodi prema njegovu praznom grobu, ali i uskrsnuću.

      Isusovo uskrsnuće se događa „prvog dana u tjednu“.  Prvi dan je početak stvaranja. Bog u Mariji Magdaleni i svima koji nosimo njezino iskustvo počinje stvarati novi život, novo iskustvo života s uskrslim Učiteljem.

     Marija dolazi na grob u zoru, u „rano ujutro, još za mraka“ (Iv 20,1). Zora počinje u zadnjim trenucima noći i počecima svjetla novog dana. U zori su još zajedno tama i svjetlo. U zoru sunce već obasjava nebo, ali njegove zrake još nisu na zemlji. U Marijinoj duši je svjetlo ljubavi prema Gospodinu, ali i mrak tuge zbog odsutnosti onoga koga ljubi. Novi dan i zora slika je duše Marije Magdalene koja je spremna za susret s Uskrslim. Ovaj novi dan i zora slika je našeg iskustva koje nas želi voditi u suživot s Uskrslim.

      Marija dolazi na grob. Marija je na grobu, još za mraka, sama. Ljubav pobjeđuje svaki strah. Ljubav prema Gospodinu daje novu snagu ljubavi.

      U ovih samo deset redaka iz današnjeg Evanđelja, početka 20. poglavlja Ivanova Evanđelja, grob se spominje čak sedam puta. Očito je grob protagonist čitavog izvještaja.

      Grob je spomen na osobu kojeg njeguju živi, kako bi bilo živo djelo onoga koga ljube.

     Našim njegovanjem spomena na Isusov život, budimo u sebi ljubav prema njegovu djelu i vršenju njegovih riječi, kako bi se Bog u nama nastanio. “Ako me tko ljubi,“ govori Isus svojim učenicima, „čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“ (Iv. 14,23).

     Marija opazi da je kamen s Isusova groba dignut. Gledati u grob i kamen koji je bio nad grobom slika je naše duhovnosti, naše molitve, našeg razmatranja, u kojem ćemo vidjeti kako je Onaj koji je sišao u grob naših grijeha, koji je na sebe uzeo našu krivicu, radi našeg opravdanja (usp. 1 Pt 3,24), kamen s groba pomaknuo. Zar i mi ne kažemo nakon svake ispovijedi da nam je „kamen pao sa srca“? Snaga Božja diže kamen s Isusova i našeg groba. Gospodin je ušao u naš grob kako bi pomaknuo kamen koji nas odvaja od života.

     Ono što Marija vidi znak je nezamislivog, ali stvarnog. Marija još nije razumjela da ljubav pobjeđuje smrt, da ljubav vodi do susreta s Uskrslim.

     Što čini Marija? Trči učenicima. S iskustvom Marijina duha i nama se uputiti Isusovim učenicima. Marija trči. I nama je to učiniti bez odgađanja, žurno. Među učenicima pronaći Petra koji nosi duboko iskustvo kako Gospodin ostaje nama vjeran, unatoč našoj nevjernosti. Sresti ćemo drugog učenika. Drugoga, ne samo kao jednoga od njih dvojice, nego i drugačijeg, Ivana, koji je na Posljednjoj večeri naslonio svoju glavu na Isusove grudi, koji je stajao zajedno s Isusovom Majkom Marijom, Marijom Magdalenom i drugim ženama pod Isusovim križem, onaj koji je sebe nazivao „onaj koga Gospodin ljubi“ (Usp. Iv 13,23). I nama je zajedno ići na Isusov grob svega onoga što on označava, osvjedočiti se da je prazan i poput Ivana povjerovati. I nama je upoznati Pisma koja će zagrijati naša srca kako bi nam se u „lomljenju kruha“ otvorile oči i kako bismo prepoznali nazočnost Uskrslog Gospodina (usp. Lk 24, 13-25).

6.   Uskrsli Isus neka nam bude radost naših dana, nada naše budućnosti, život naše sadašnjosti i vječnosti. Još jednom: SRETAN VAM USKRS. Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije

31. ožujka 2024.

Braćo i sestre!

           Vama nazočnima na ovom Vazmenom bdjenju i svima Vašima od srca molim i želim RADOSTAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS.

         Ova liturgija vazmenog bdjenja puna je svetih znakova koji se protežu kroz četiri službe: službu svjetla, službu Riječi, krsnu službu i euharistijsku službu. Svaki znak ove liturgije želi nam probuditi vjeru, raspoložiti srce i uvesti nas u otajstvo velikog Božjeg djela novoga Božjega stvaranja koje se ostvarilo Isusovim uskrsnućem. Liturgija nam objavljuje radosnu vijest i veliku novost: Isus je uskrsnuo od mrtvih, ušao je u novi, drugačiji, proslavljeni život. Isus je pobijedio grijeh koji je uzrok njegove muke i umiranja te je, snagom Duha Svetoga, ušao u novostvoreni život u kojem smrt više ne postoji. Bog je u Isusu za svakog čovjeka otvorio nova vrata života koja vode prema „danu koji ne pozna zalaza“ (usp. Uskrsni hvalospjev). Isusovo uskrsnuće širom je otvorilo vrata života kroz koja prolazi milost koja raspršuje tmine grijeha i smrti i po kojima se pridružujemo svetima (usp. Isto).

         Tertulijan, ranokršćanski pisac iz III. stoljeća, poziva kršćane: „Imajte povjerenja, tijelo i krv, zahvaljujući Kristu, zadobili su mjesto u nebu, u Kraljevstvu Božjem“. Isusovim uskrsnućem Bog je čovjeku otvorio novu dimenziju života. Isus kao Bog i čovjek nije ušao u nebo samo svojom dušom, nego i „tijelom i krvlju“. Bog je proširio svoje djelo stvaranja u uskrsnuću svoga Sina i uzdigao cjelovitog čovjeka u novu stvarnost života. Isusovim uskrsnućem stvoren je novi život. Zato je Uskrs dan novog stvaranja života.

          Noćašnja liturgija obiluje svetopisamskim tekstovima koji nam pomažu uvesti nas u otajstvo novog života i Božjeg djela spasenja čovjeka.

         Već prvo čitanje iz noćašnje liturgije, uzeto iz Knjige postanka, govori nam o Božjem stvaranju. Sveti nam pisac stvaranje svijeta slikovito prikazuje u sedam dana. Brojka sedam ne označava svršeno vrijeme određenog trajanja ili količinu stvorenoga. Sedam jest slika cjelovitosti koja se razvija u vremenu. Svi dani stvaranja usmjereni su prema sedmom u kojem su sva stvorenja slobodna za Boga. Sva stvorenja usmjerena su prema Stvoritelju i zajedništvu s njime. Čovjek je primio dar života i već je u njega utkan „prostor“ za Boga. Zato i u sebi čeznemo za svjetlom, dobrotom, radošću, puninom života, za Apsolutnim, za Bogom.

          Simbolički, izvješće o stvaranju počinje govorom o svjetlosti. „Bog reče: ´Neka bude svjetlost!´“ (Post 1,3). Ne počinje izvješće govorom o stvaranju sunca, mjeseca ili zvijezda kao izvorima svjetlosti. Sunce i mjesec su stvoreni tek u četvrtom danu. Prva je stvorena svjetlost, kako bi sjala nad svime što je stvoreno.

         U ovoj slici možemo čitati ono što nam nadahnuti pisac hoće poručiti. Svjetlost omogućuje postojanje života i svega stvorenoga; omogućuje nam susretanje, međusobni dijalog i komunikaciju. Bez svjetlosti ništa ne možemo vidjeti. Svjetlost nam omogućuje vidjeti ono što nas okružuje. Zahvaljujući svjetlosti možemo vidjeti istinu; možemo razaznati stvarnost u kojoj se nalazimo. Svjetlost tako postaje simbolički izraz za istinu, dobro, slobodu, spoznaju, susret, ljubav… Tama postoji samo tamo gdje nedostaje svjetla, odnosno onoga što označava svjetlost. Zlo je tamo gdje nema istine, ljubavi, slobode, tamo gdje nema Boga.

          Na Uskrs, Bog je ponovno rekao „Da“ svjetlu. Rekao je ponovno: „Neka bude svjetlost!“. S Isusom je stvorena nova svjetlost koja pobjeđuje svaki mrak. Isus je novi dan koji je stvoren za svakoga od nas.

          Kako Kristovo uskrsnuće, nova svjetlost koju je Bog stvorio, dopire do nas? Krsna služba ove noći upućuje nas na ispovijedanje vjere koja nam otvara vrata uskrsnuća. Sakrament krsta je most koji je Gospodin svojim uskrsnućem sagradio prema nama, da bi krsna voda u nama imala „snagu rađanja“ za novi život uskrsnuća, život s Uskrslim Kristom, kako kaže posvetna molitva vode u Vazmenom bdjenju. Uskrs nam omogućuje da nas Krist po sakramentima „drži za ruku“ i dovodi do istine, istinskog života, punine života kojeg ni smrt ne prekida. Ako nismo prosvjetljeni Božjim svjetlom, ostajemo u mraku, u neznanju o Bogu, u nesposobnosti razlikovanja dobra od zla, razlučivanja istine od laži; ostajemo u neznanju o cjelovitom smislu života.

        Zašto čovjek današnjice u našoj kulturi i prostoru ne vidi ovu svjetlost koja sjaji takvom jačinom? Slikovito će to papa Benedikt XVI. opisati riječima: „Danas možemo osvijetliti naše gradove tolikim blještavilom, da zvijezde na nebu nisu više vidljive. Nije li to možda slika problematike našeg prosvjetljenja na zemlji? O materijalnim stvarima znamo i s njima možemo tako mnogo, ali o onome što ih nadilazi, o Bogu i dobru, ne uspijevamo više razaznati. Zbog toga je vjera ona  koja nam pokazuje Božje svjetlo. Ona je prodor u svjetlo Božje u našem svijetu. Ona nam otvara oči za istinsko svjetlo“ (Kateheza, 7. 4. 2012.).

          U uskrsnoj noći, svjetlost se slikovito prikazuje po uskrsnoj svijeći koja svijetli, trošeći sebe samu. Svijeća daje svjetlo, darujući sebe. Tako svijeća snažno govori o otajstvu vazmenog događaja. Krist daruje sebe i time stvara snažnu svjetlost. Svjetlost svijeći daje plamen. Plamen, vatra ima snagu koja uništava i preobražava materiju. Krist, Svjetlost, je vatra koja spaljuje zlo i preobražava nas same i cijeli svijet. Kristovo uskrsnuće je svjetlost u kojoj se susreću toplina i dobrota Božja.

        U Vazmenom hvalospjevu pred upaljenom svijećom, đakon je pjevajući molio: „U milosnoj, dakle, ovoj noći, primi, sveti Oče, večernju žrtvu ovog izgaranja, koju ti u ovom svečanom prinošenju svijeće, po rukama službenika, od pčelinjeg rada, prinosi Crkva presveta“. U svijeći sačinjenoj od pčelinjeg saća, simbolički je naznačeno cjelovito stvaranje. Vosak, rad pčela, stvorenje, postaje nositelj svjetla. Živa vjera, živa kršćanska zajednica, živa Crkva je kao pčelinji rad, koji u konačnici daje svjetlo.

          Molimo Gospodina da u našoj vjeri svatko od nas bude marljiv kao pčela koja će doprinositi da bude dovoljno voska, kako bi svijet mogao živjeti u svjetlosti Kristova uskrsnuća. Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije

30. ožujka 2024.

          Braćo i sestre!

         Isus, stojeći na pragu svoje muke, zajedno sa svojim učenicima, nakon što su otpjevali hvalospjeve i proslavili Posljednju večeru, nalazi se u Getsemanskom vrtu na Maslinskoj gori. Isus je ovdje u molitvi, u Očevoj blizini, kao što je bio i cijeloga života. Isusov razgovor s Ocem, pun ljubavi, nikada nije izostao. „Došao je čas“ (Iv 16,32) kojeg je Isus gledao od početka, o kojemu je govorio svojim učenicima. To je čas koji nije sličan niti jednom njegovom dotadašnjem trenutku. To je čas koji sadrži i sabire cijelo Isusovo djelo. To je čas u kojem se Isus potpuno predaje u Očeve ruke. Trenutak je ovo Isusove molitve.

         U Godini molitve koju proživljavamo, zastat ćemo na ovoj Isusovoj molitvi u Getsemanskom vrtu, kako bismo bolje razumjeli njezinu važnost za svakoga od nas; kako bismo shvatili da je Isusova molitva imala velike učinke za naše spasenje; kako bismo iskreno mogli zahvaliti Isusu i za ovaj trenutak njegovog krvavog znoja.

          Isus se često povlačio od svojih učenika, od mnoštva, u osamu (usp. Mk 1,15) ili na goru (usp. Mk 6,46), na molitvu. U Maslinskom vrtu Isus poziva sa sobom na molitvu trojicu učenika, Petra, Jakova i Ivana. To su oni isti učenici koje je poveo sa sobom na brdo Tabor gdje se pred njima preobrazio (usp. Mk 9, 2-13). To su učenici koje je Isus svojim preobraženjem pred njima, pripremao za trenutak koji sada dolazi. Silazeći s brda nakon preobraženja, Isus im je naložio da nikome ne govore što su čuli i vidjeli, „dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane“ (Mk 9,9).

          Iako su u Getsemanskom vrtu na Maslinskoj gori zajedno s Isusom Petar, Jakov i Ivan, i u toj noći Isus moli sam, jer je njegov odnos prema Ocu jedinstven. Iako se Isus udaljuje od učenika, u trenutku kad mu se približava smrt „koliko bi se kamenom dobacilo“ (usp. Lk 22,41), on želi da oni budu u njegovoj blizini, barem u onoj molitvenoj blizini, u trenutku kada se On priprema do kraja izvršiti volju Očevu. Evanđelist Marko to nam opisuje riječima: „I dođu u predio imenom Getsemani. I kaže Isus svojim učenicima: ´Sjednite ovdje dok se ne pomolim.´ I povede sa sobom Petra, Jakova i Ivana. Spopade ga užas i tjeskoba pa im reče: ´Duša mi je nasmrt žalosna! Ostanite ovdje i bdijte!´. Ode malo dalje i rušeći se na zemlju molio je da ga, ako je moguće, mimoiđe ovaj čas. Govoraše: ´Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!´” (Mk 14, 32–36).

          U Maslinskom vrtu, “u tom Isusovu strahu i tjeskobi”, reći će papa Benedikt XVI., “sažet je sav čovjekov užas pred vlastitom smrću, sigurnost njezine neizbježnosti i percepcija težine zla koja pogađa naš život” (Kateheza, 1. 2. 2012.).

          Isus, „rušeći se na zemlju“, kako kaže evanđelist Marko, izražava stav poslušnosti Očevoj volji i predaje se u njegove ruke s povjerenjem. To je gesta s kojom smo započeli ovaj obred Velikog petka i koja se iskazuje na svim redovničkim zavjetima, na đakonskom, svećeničkom i biskupskom ređenju. To je gesta u molitvenom činu koju nazivamo „prostracija“. To je gesta koja označava naše potpuno predanje Bogu i povjerenje u njega.

          Isus moli: „Abba! Oče!“ (Mk 14,36). I u ovom trenutku agonije Isus se obraća Ocu riječima djeteta koje još tepa – „Abba“ – riječima koje su pune djetinje nježnosti, ljubavi, povjerenja, predanja. „Tebi je sve moguće“ – riječi su Isusove ljudske drame pred zlom i smrću. „Otkloni ovu čašu od mene“, moli Isus. Što označava ova „čaša“ koju Isus moli da ne pije? „Čaša“ je uobičajena slika koju nalazimo na više stranica Svetoga pisma koja označava snažno trpljenje namijenjeno zločincima, osuđenicima na smrt (usp. Ps 75, 9; Is 51, 17; Jr 25, 15 – 17). Isusa očekuje da „bude ubrojen među zločince“ i da kao Sluga Jahvin koji trpi – nosi krivice i zločine mnogih umjesto njih (usp. Iz 53, 1 -12; 22, 37). Prorok Izaija o njemu piše: „A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše  grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše“ (Iz 53, 4-5). Isus, pravednik, Svetac Božji, „koji grijeha ne učini niti mu usta prijevaru izustiše“ (1Pt 2,22), proživljava iskustvo strahote grijeha koje udaljuje čovjeka od Boga; proživljava iskustvo osude na smrt, u trenutku kada na sebe preuzima sve njihove posljedice. Isus proživljava svu dramu mraka grijeha i njegovih posljedica. Isus moli Oca da ga oslobodi od ovog unutarnjeg pritiska zla, ali u isto vrijeme moli: „Ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!“ (Mk 14,36).

         Ovo je trenutak u kojem Isusova ljudska volja potpuno prianja uz Božju volju. „Isus na Maslinskoj gori“, tumači papa Benedikt XVI., „ponovno vraća ljudsku volju na puno ´Da´ Bogu; u njemu se volja ljudske naravi potpuno uklapa u smjer koji joj daje Božanska Osoba. Isus živi svoju egzistenciju u skladu sa središtem svoje osobe: svojim bogosinovstvom… Tako nam Isus poručuje,“ nastavlja Papa, „da samo u uobličavanju vlastite volje božanskoj, ljudsko biće prispjeva pravoj uzvišenosti, postaje ´božansko´; samo izlazeći iz sebe, samo u ´Da´ Bogu, ostvaruje se… želja svih nas, a to je želja da budemo potpuno slobodni.“ I zaključuje Papa: „Time što je Isus učinio u Getsemaniju: prenoseći ljudsku volju u božansku volju, rađa se pravi čovjek“ (Kateheza, 1. 2. 2014.).

          U Isusovoj molitvi potpunog i bezuvjetnog predanja u volju Očevu, dvije volje, ljudska i božanska, Isusova i Božja, postaju jedno – i time čovjek u Isusu i po Isusu ponovno pronalazi svoje najviše mjesto u procesu otkupljenja.

          Draga braćo i sestre, u Godini smo molitve. Vjerujem da svakog dana izgovaramo molitvu u kojoj nas je Isus učio kako trebamo moliti, molitvu Oče naš. Tu izgovaramo riječi: „Budi volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji“ (Mk 6,10). Iako tako, izgovaramo i često želimo da „naša volja na zemlji bude na nebu“. Molimo da naši „interesi“ postanu Božja volja. Mi znamo da postoji Božja volja, ali nismo uskladili naš život s Božjom voljom za nas. Bitno je, sudbonosno, spasonosno, da Božja volja za nas bude svakog dana predmet naših promišljanja, naših odluka i života. Važno je da „nebo“ postane „zemlja“, a ne obratno. Ako je na zemlji „nebo,“ ako je naš život prožet „nebom,“ ako je u našoj duši „nebo,“ onda će među nama i u nama živjeti istina, ljubav, prijateljstvo, zajedništvo, dobrota, Božja ljepota i slava. Samo ako vršimo volju Božju, naša će molitva biti poput Isusove, uvijek će nas uzdizati Bogu i povezivati s njime.

Molimo Gospodina da nam po svojoj muci dadne snage ispravno moliti i ispravno živjeti, izići iz nas samih i svoje pouzdanje staviti u Božju providnost i Božje vodstvo.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije

29. ožujka 2024.

Draga braćo i sestre!

        U Godini molitve, danas na Veliki četvrtak, tijekom slavlja Mise večere Gospodnje, želim s Vama kratko razmišljati o ustanovljenju euharistije, o euharistiji kao Isusovoj molitvi na Posljednjoj večeri i o našem udjelu u njoj, kao vrhuncu našeg zajedništva s Bogom te o molitvi koja ima veliko i sudbonosno značenje za svakoga od nas.

        Isus je svojim učenicima, kako nam pišu Evanđelisti, više puta najavio svoju muku, smrt i uskrsnuće. Nakon preobraženja na brdu Tabor,  „dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane“ (Mk 9,9). Evanđelist Marko, čije Evanđelje slijedimo tijekom ove liturgijske godine, donosi nam tri izvještaja o Isusovom navještaju muke i uskrsnuća. Prvi put nakon Petrove vjeroispovijesti u Cezareji Filipovoj dok ih je poučavao „kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane“ (Mk 8,31). Drugi put dok je nasamo poučavao učenike u Galileji, govorio im je: „Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati” (Mk 9,31). Treći put na putu u Jeruzalem govorio je učenicima što će ga zadesiti: „Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt, predati poganima, izrugati i popljuvati. Izbičevat će ga, ubit će ga, ali on će nakon tri dana ustati” (Mk 10, 33-34).

        Isus je okupljen sa svojim učenicima u dvorani na svečanoj Pashalnoj večeri na kojoj se Židovski narod svake godine živo sjeća i proživljava oslobađanje od egipatskog ropstva u prošlosti i koji ponovno sada očekuju oslobođenje za budućnost. Isusova Posljednja večera uklapa se u ovaj kontekst najave njegove muke i očekivanje oslobođenja, ali s jednom velikom novošću. To je Večera u kojoj će Isus darovati samoga sebe. On je Jaganjac Božji koji se žrtvuje kao molitva Ocu. Dok se krvne žrtve janjaca budu prinosile u Hramu, Isus će biti raspet na križu. Isus je svjestan trenutka svoje izdaje, muke, smrti i uskrsnuća i na Posljednjoj večeri  anticipira svoju muku i uskrsnuće. Središte Posljednje večere je u trenutku kada Isus uzima i lomi kruh, uzima čašu vina, izgovara molitvu i dijeli svojim učenicima. Ove geste i molitva koju Isus izgovara trenutak su u kojem ustanovljuje euharistiju.

      Sv. Luka i sv. Pavao nam govore kako je Isus uzeo kruh, zahvalio, razlomio i dao učenicima (usp. Lk 22,19), a sv. Matej i Marko govore kako je Isus uzeo kruh, izrekao molitvu blagoslova i dao učenicima (usp. Mk 14,22). Riječi „zahvali” i „blagoslovi” upućuju nas na molitvu Izraelskog naroda koje su molili na početku svečanih gozbi. Ove dvije riječi, zahvala i blagoslov, su riječi koje se međusobno dopunjavaju. Molitva zahvale uzdiže se Bogu za primljene darove. Na Posljednjoj  večeri to su kruh i vino koje Bog daje da niču, rastu, dozrijevaju i donose rod. Ova molitva uzdiže se Bogu kao hvala, a vraća se kao blagoslov koji Bog daje nad darom i tako ga obogaćuje. Zahvaljivanje Bogu postaje blagoslov za čovjeka. Kruh i vino na kojima se u molitvi – euharistiji – zahvaljuje, po blagoslovu i preobrazbi koja se u njemu događa postaju Isusovo Tijelo i Krv.

        U jednoj euharistijskoj molitvi tu vjeru ispovijedamo molitvom riječima: “Mi ti prinosimo ono što si nam dao i darovao, a ti nama u svom daru podaj sama sebe“.

       Isus u molitvi u kojoj prikazuje kruh i vino Bogu, prinosi samoga sebe. Na Posljednjoj večeri Isus anticipira svoju muku, smrt i uskrsnuće i ostvaruje ono što je govorio o Dobrom Pastiru: „Polažem svoj život da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam ponovno uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga” (Iv 10, 17 -18).

        Nakon molitve nad kruhom i vinom, Isus dva puta govori riječi: „Ovo činite meni na spomen” (1 Kor 11, 24–25). Isusovi su učenici ovu zapovijed vjerno i neprekidno vršili tijekom vremena od apostola do današnjeg dana, a i mi je vršimo večeras.

        Zašto to činimo? Benedikt XVI. izrazio je to riječima: „Sudjelujući u euharistiji, živimo na izvanredan način molitvu koju je Isus molio i neprestano moli za svakoga od nas da zlo, koje svi susrećemo u životu, ne odnese pobjedu te da u nama započne djelovati preobražavajuća snaga Kristove smrti i uskrsnuća. U euharistiji Crkva odgovara na Isusovu zapovijed: „Ovo činite meni na spomen” (Lk 22,19; usp. 1 Kor 11, 24 -26); ponavlja molitvu zahvale i blagoslova i, s njom, riječi transupstancijacije (pretvorbe) pretvaraju kruh i vino u Gospodinovo Tijelo i Krv” (Benedikt XVI, Kateheza, 11. 1. 2012.). U svakom našem slavlju euharistije i mi smo uključeni u ovu Isusovu molitvu i pridružujemo se Isusovoj molitvi. Sudjelujući u Euharistiji, pričešćujući se Tijelom i Krvlju Kristovom, i mi postajemo dio Isusove molitve koja ima najveću moć da naš život, usprkos našim grijesima, slabosti, bolesti, nemoći, smrtnosti, ne bude izgubljen, već preobražen u novi život koji je Bog stvorio, uskrisivši Isusa od mrtvih – i nama ga darovao po otajstvima vjere koje primamo i u kojima živimo. Euharistija, molitva s Isusom, postaje nam hrana, okrepa koja daje snagu na hodočasničkom putu nade, a napose kada smo umorni, klonuli i izgubljeni. Euharistija podupire naše slabosti, daje nam snage u našim naporima i križevima, kako bi nas Božji put po smrti doveo do slave uskrsnuća.

        „Molitva je kisik života,“ reći će Papa Franjo (Kateheza, 11. 11. 2020.). Neka nam, braćo i sestre, euharistija bude uvijek udisanje čistog zraka za dobar život. Bez euharistije, kao ni bez zraka, ne možemo kršćanski živjeti ni preobražavati našu smrtnost u besmrtnost, našu grešnost u svetost, našu prolaznost u vječnost, naše križeve u ljubav za Boga i bližnjega. U našoj euharistijskoj molitvi, zagovor Blažene Djevice Marije neka nam bude na pomoć. Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije

28. ožujka 2024.

Dragi oče nadbiskupe Želimire,

dragi novoimenovani biskupe požeški Ivo,

dragi provincijale, oče Tomislave,

draga braćo đakoni i svećenici,

redovnici i redovnice,

bogoslovi i sjemeništarci!

Draga braćo i sestre!

1. Okupili smo se u katedrali sv. Stošije, prvog dana Svetog trodnevlja, na Veliki četvrtak, na ovoj Misi posvete ulja. Ovih ćemo svetih dana primiti najveće darove koje možemo zamisliti i poželjeti: Gospodin će nam darovati svoj život, za nas će predati svoje tijelo da se bičuje, trnjem će biti okrunjen i na križu raspet. Gospodin će za nas, na sakramentalan način, stvaran način, otvoriti svoje srce na križu; za nas će proliti i posljednju kap svoje krvi, darovati nam svoju beskrajnu i bezuvjetnu ljubav. Gospodin će za nas uskrsnuti kako bismo i mi bili dionici novog i vječnog saveza, novog života, od kojeg „ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem“ (Rim 8, 38-39).

Ovaj će se Gospodinov dar, nevidljiva milost, kroz svete sakramente, vidljive znakove, od kojih se najčešće koristi sveto ulje, dijeliti našoj braći i sestrama koji ih budu u vjeri primali. Gospodin nas poziva i povjerava nam da budemo poslužitelji njegovih milosti. Sve koji će primiti svete sakramente u ovoj godini, koji će biti svetim uljem pomazani, uključujemo u ovu našu molitvu.

2. Dok budemo u poniznosti, radosti i zahvalnosti slavili Gospodina, kako se ovog trenutka, ovih milosnih dana, ne sjetiti onih koji jesu ili su bili u službi ovih svetih otajstava, Božjih darova. Bogu zahvaljujemo i vječnu radost molimo za sve naše pokojne koji su nam prenijeli vjeru, za one koji su dijelili spasonosne sakramente. Molimo osobito za naše pokojne biskupe, svećenike, redovnike, redovnice, naše roditelje i vjeroučitelje, za sve one koje je Gospodin stavio na put našega života.

Želimo se danas sjetiti i moliti za našu subraću svećenike koji ove godine obilježavaju 25. godišnjicu svećeništva i na tom daru Bogu zahvaljuju i njima čestitamo. To su don Krešo Ćirak i don Ivan Babjak.

U našu molitvu uključujemo i našeg nadbiskupa u miru Želimira, koji ove godine obilježava 50. godišnjicu svećeništva i 35 godina biskupske službe. Našu čestitku nadbiskupu slavljeniku pratimo molitvom za obilni Božji blagoslov.

Uz srdačan pozdrav, još jednom iskrenu čestitku upućujem ovdje nazočnom mons. Ivi Martinoviću, novoimenovanom biskupu požeškom. Koristim ovu prigodu da imenovanom biskupu zahvalim za višegodišnju svećeničku službu u našoj Nadbiskupiji, osobito u Župi sv. Ivana Krstitelja na Relji, kao i velikodušnom pomaganju prigodom božićnih i uskrsnih ispovijedi u samostanu sv. Mihovila na Poluotoku u Zadru. I Vas ćemo, imenovani biskupe požeški, pratiti našim molitvama.

Bogu zahvaljujem za svaki duhovni poziv, osobito svećenički poziv svakoga od vas, draga braćo svećenici, po kojima Gospodin nastavlja vršiti svoje djelo otkupljenja.

Neka nas dobri Bog obilno blagoslovi u svećeničkoj službi i podari obilje zanosa i radosti u služenju Njegovom Mističnom Tijelu. Hvala vam svima na uloženom trudu i revnosti u služenju Kristu u Crkvi.

3. Ovaj Veliki tjedan liturgijski slavimo i proživljavamo unutar Godine molitve u pripremi za Jubilarnu 2025. godinu. Molitva je bitan dio našega života po sâmoj svojoj naravi i po našoj svećeničkoj službi.

Kršćanska molitva po otajstvima vjere Vazmenog trodnevlja i sakramentima zadobiva svoju puno značenje. Molitva ima uvijek za cilj „biti“ u jedinstvu s Bogom. Jedina cjelovita i istinska molitva je ona Kristova, jer se Krist kao pravi Bog i pravi čovjek po uskrsnuću potpuno sjedinjuje s Bogom. U Kristovoj molitvi i čovjekova molitva postaje, kako kaže Papa Franjo, „molitva života“ i „lanac života“ (Kateheza, 27. 5. 2020.). Po Kristu i sakramentima koje nam je darovao, koje smo primili, i mi se uključujemo u „lanac novog života uskrsnuća“, postajemo „suuskrsli s Kristom“ (Kol 2,12), „sutijelo Kristovo“ (ups. Ef 3,6) i „subaštinici“ obećanja (usp. Hebr 11,9). Budući da smo dio Kristova mističnog Tijela, s pouzdanjem možemo s Kristom moliti: Abba! Oče! (usp. Rim 8,15). Molitva tako, po Kristu i u Kristu, u Crkvi i s Crkvom, uspostavlja naš životni odnos između Boga i čovjeka.

Molitva kršćanina je molitva čovjeka koji je Kristovim uskrsnućem uzdignut u nadnaravni red i uveden u Božju obitelj triju osoba Presvetog Trojstva (usp. Gal 4, 4–7). U tom smislu, Katekizam Katoličke Crkve donosi riječi sv. Augustina koji kaže: Isus „moli za nas kao naš svećenik; moli u nama kao naša glava; mi mu se molimo kao svome Bogu. Prepoznajemo, stoga, u Njemu naše glasove i u nama njegov glas“ (KKC 2616).

4. Danas ćemo, braćo svećenici, obnoviti naša obećanja koja smo dali prigodom primanja sakramenta svetog reda, po kojem smo primili posebnog udjela u Kristovu svećeništvu. U ovoj Godini molitve, s posebnom pažnjom želimo u ovom obredu obnoviti naša obećanja o obdržavanju duha molitve.

Na našem đakonskom ređenju, poslije trećeg upita, dali smo obećanje kako ćemo trajno čuvati i razvijati duh molitve i vjerno obdržavati bogoslužje časova. Djelitelj svetog reda đakonata nas je pitao: „Hoćeš li čuvati i razvijati duh molitve, vlastit svom načinu života, i u tom duhu vjerno obdržavati bogoslužje časova, prema svom staležu, za Crkvu, dapače, za čitav svijet?“. Na ovaj upit odgovorili smo: „Hoću.“

Našim „Hoću“, po sakramentu svetog reda, na poseban način primili smo udjela u molitvenom „lancu života“ Kristova svećeništva, kako bi Kraljevstvo nebesko raslo i širilo se. Naša molitva doprinosi da nijedna milost Božja ne bude uzaludna, da svaka duša, poput proljetnog vrta, bujnim cvatom cvate i u jeseni života donese obilat rod. Naša dnevna molitva psalama koji uključuju u sebi sva različita iskustva života čovjeka prožeta vjerom i koja je nadahnuta Duhom Svetim, po našem sudioništvu u Kristovom svećeništvu, postaje trajna hvala Bogu, naše slavljenje Boga, naše ponizno ispovijedanje grijeha i kajanje, naša zadovoljština za uvrede nanesene našem Ocu i Otkupitelju, naš zagovor za sve potrebe svakog čovjeka, dapače, čitavog svijeta; postaje naše dioništvo u životu Presvetog Trojstva.

Našim „Hoću“ i vjernim vršenjem bogoslužja časova, postali smo molitelji po opredjeljenju, „po zanimanju“, po službi ili „oficiju“. Naša molitva Oficija, Časoslova naroda Božjega, postaje sveti posao, naš najvažniji „posao“, sveta služba posvećena Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetom. Ova naša molitva, puno puta nije samo molitva za ovu ili onu milost, ovu ili onu potrebu, ovaj ili onaj dar Božji, nego jednostavno, Bogu se klanjamo i Boga slavimo jer je On dostojan „primiti slavu i čast i moć“ (Otk 4,11), jer je sve stvorio i njegovom voljom je sve postalo i bilo stvoreno (usp. Otk 4,11), kao i zbog toga što je Gospodin, kako molimo u jednoj euharistijskoj molitvi, u svijetu sve divno stvorio, a u Kristu još divnije obnovio.

Našim vjernim obdržavanjem Službe časova svjedočimo kako ona najdublja čežnja ljudskog srca, za vjernike kao i za nevjernike – čežnja za smislom, puninom sreće i dobra, za puninom života, u konačnici, za Bogom, Kraljevstvom nebeskim, nije besmislena, ne završava u praznini. Dapače, pokazuje nam, ne samo da mi za Bogom čeznemo, nego da je Bog onaj koji tu čežnju za njim u našem srcu budi, kako bismo ga mogli sresti, upoznati, ljubiti i biti dionici njegova života vječnoga.

5. Da bi se mogao dogoditi ovaj susret s Bogom koji nas traži, zove i za kojim čeznemo, da bismo ušli u puninu života u Kristu, potrebno je, prema velikom učitelju duhovnosti, mistiku, sv. Ivanu od Križa, a i drugim učiteljima molitve, ne samo moliti, nego i osloboditi se od svega što nije Bog. To nije lako. To je proces borbe koji nas očekuje cijelog života. Ne dolazi se do najdubljeg susreta s Bogom, Kraljevstva nebeskog, ako srce nije očišćeno od svega onoga što nije Bog.

Bog daje ljubav, Bog traži ljubav. To je mistični korijen svega kršćanskog života, svake molitve, svake svećeničke službe.

Papa Franjo u svojim katehezama o molitvi koje je održao od svibnja 2020. do lipnja 2021. godine, upozorava na važnost povezanosti ljubavi i molitve. U jednoj katehezi iz listopada 2020., Papa kaže: „Najgore služenje koje se može pružiti Bogu, a i čovjeku, jest moliti umorno i bezvoljno, po naravi. Moliti kao papige. Ne, to ne, moli se srcem. Molitva je središte života. Ako postoji molitva – brat, sestra, pa čak i neprijatelj, također postaju važni. Ima jedna drevna izreka prvih kršćanskih monaha koja ovako kaže: `Blago monahu koji sve ljude promatra kao Boga` (Evagrije Pontski, Traktat o molitvi, br. 123). Tko se klanja Bogu, voli njegovu djecu. Tko poštuje Boga, poštuje i ljudska bića“. I nastavlja Papa: „Ukratko, tamo gdje je Bog, mora biti i čovjek. Sveto Pismo je kategorično s tim u vezi: `Rekne li tko: `Ljubim Boga`, a mrzim brata svoga, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti’. – Ma molio ti svaki dan ne znam koliko krunica, a ogovaraš druge, srdiš se u sebi, gajiš mržnju prema drugima, to je čista prijetvornost, u tome nema istine. – I ovu zapovijed imamo od njega: ‘Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga’ (1 Iv 4, 19-21)“ (Kateheza, 21. listopada 2020.).

Molitva bez ljubavi vodi u ispraznost i dušu ostavlja praznom. U molitvi po kojoj se ne umire samom sebi, koja nas ne čisti od onoga što nije Bog i u kojoj se ne njeguje ljubav prema bližnjemu, korijen je gotovo svih svećeničkih razočaranja i frustracija. U istoj katehezi, papa Franjo nastavlja tumačiti: „Bog ne trpi ´ateizam´ onih koji poriču Božju sliku koja je utisnuta u svako ljudsko srce. To je svakodnevni ateizam: Ja vjerujem u Boga, ali držim se podalje od drugih i dopuštam si da mrzim druge. To je praktični ateizam. Ne prepoznati ljudsku osobu kao Božju sliku je svetogrđe, gnjusnost, najgora uvreda koja se može donijeti u hram i na oltar“ (Isto).

Naša pojedinačna odgovornost i savjesnost u njegovanju istinskog svećeničkog zajedništva i bratstva pokazatelj je i našeg ispravnog načina molitve i svećeničkog služenja. Bez ispravne kršćanske molitve, ne možemo ni očekivati gledati plod našeg pastoralnog rada.

6. Braćo svećenici, neka nam ova Misa posvete ulja u Godini molitve bude snažan poticaj na našu svakodnevnu, plodonosnu molitvu, koja u sebi uključuje uzdizanje naših misli i srca Bogu, ali i odricanje od svega onoga što nije Bog, kao i bezuvjetnu ljubav jednih prema drugima i prema svemu Božjem stvorenju.

Blažena Djevica Marija, Majka svećenika, sv. Stošija, sv. Šime i svi zaštitnici i ugodnici Božji Zadarske nadbiskupije, neka nam budu uzor, pomoć i zagovornici. Amen.

mons. Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Zadar, Katedrala sv. Stošije

28. 4. 2024.