Nadbiskup Zgrablić predao puku zagovornu molitvu sv. Šime u Šiminom svetištu
07.10.2023.
Tijekom svečane Večernje na uočnicu blagdana sv. Šime, u subotu, 7. listopada, u crkvi sv. Šime u Zadru, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predao je puku zagovornu molitvu sv. Šime koja je budući službeni molitveni obrazac u javnom čašćenju sv. Šime, upućen iz svetišta sv. Šime u Zadru.
Autor te molitve je mons. Zgrablić. Nadbiskup je na kraju svoga nagovora tijekom Večernje prvi put izmolio tu molitvu koja u obraćanju Bogu završava izricanjem osobne molitvene nakane sv. Šimi.
Moleći u zajedništvu s vjernicima, mons. Zgrablić potaknuo je puk da svatko u sebi na kraju izrekne molitvenu nakanu sv. Šimi.
Molitveni obrazac glasi:
Moli za nas, sv. Šimune. – Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.
Pomolimo se:
Gospodine Bože, Oče naš!
Po primjeru i zagovoru sv. Šimuna,
Pravednika i Bogoprimca,
i nas ispuni i potiči Duhom Svetim
da Isusa Krista, Tvoga ljubljenog Sina, prepoznamo
i iz Marijinih ruku primimo
u hramu našeg života,
gdje Te želimo zauvijek slaviti.
Kristova blizina neka nam bude svjetlost
na prosvjetljenje u svim tminama života,
kako bismo blagoslivljali Tebe
zbog ljubavi koju si nam u Njemu darovao.
Pomozi nam da napredujemo u svetosti,
radujući se spasenju koje si nam u Kristu pripravio.
Osobito Te molimo
da nam po zagovoru sv. Šimuna
udijeliš milost …… (osoba izrekne za koju milost želi moliti).
To Te molimo po zagovoru sv. Šimuna
i po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.
Taj molitveni obrazac buduća je službena molitva koju će don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime u Zadru, učiniti uvijek dostupnom u zadarskom svetištu te promicati njeno širenje, u želji i poticaju da se ljudi obraćaju sv. Šimi u raznim prilikama života.
Mnogi su kroz stoljeća osvjedočeni u zagovor sv. Šime, osobito u nakanama za zdravlje djece i rađanje potomstva, o čemu postoje i svjedočanstva ljudi. Sveti Šime bio je u osobnom dodiru i susretu s Isusom, Otkupiteljem i Spasiteljem svakog dara života, od njegove najranije i tjelesno nejake dobi, potrebne osobite zaštite roditelja.
Crkva sv. Šime u Zadru promiče se kao „svetište života“ jer je sv. Šime u sebi utjelovio dostojanstveno življenje i poštovanje svih stadija života.
Dostojanstveno je doživio svoju starost strpljivo, postojano i vjerno iščekujući Mesiju te je spokojno i u miru umro.
U hramu se susreo s Isusovim roditeljima, Josipom i Marijom kojoj je prorokovao njenu pogođenost boli, „da se razotkriju namisli mnogih srdaca“.
I najdragocjenije, sv. Šime izrekao je otkupiteljski i spasenjski navještaj i ispunjenje Božjeg obećanja – na svojim je rukama držao Isusa kad je imao svega 40 dana i u tako malenom Djetetu prepoznao iščekivanoga Mesiju, za kojeg je u tom trenutku javno rekao da je Isus Krist „svjetlo na prosvjetljenje naroda i slava puka svoga izraelskoga“, o čemu piše i evanđelist Luka.
Ines Grbić
Poruka nadbiskupa Zgrablića povodom početka nove školske godine
07.10.2023.
Povodom početka nove školske godine, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je poruku svećenicima, vjeroučiteljima, katehetama, odgojiteljima u vjeri i župnim animatorima koju je predstavio na 47. katehetskom danu Zadarske nadbiskupije u subotu, 2. rujna, u crkvi sv. Pavla na Bokanjcu u Zadru.
Odlukom nadbiskupa Zgrablića, molitva i zaziv Duha Svetoga za blagoslovljen početak nove školske i vjeronaučne godine u svim župama Zadarske nadbiskupije će biti u nedjelju, 17. rujna.
Pismo nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.
1. Pozdrav, zahvala i poticaj
Upućujem srdačan pozdrav na početku nove 2023./24. školske i vjeronaučne godine vama, dragi svećenici, vjeroučitelji, katehete, odgojitelji i župni animatori, a preko vas i svim učenicima, njihovim roditeljima, nastavnicima, profesorima, svim prosvjetnim djelatnicima, kao i svim suradnicima u pedagoškom i prosvjetno – odgojnom radu. Radujem se susretu s vama, najbližim suradnicima, u pastoralnom djelovanju među djecom i mladima u Zadarskoj nadbiskupiji. Koristim ovu prigodu, ponajprije, zahvaliti Bogu za svakoga od vas koji stavljate svoj život, svoju vjeru, poslanje, znanje i sposobnosti u službu Crkve za izgradnju evanđeoskog dobra u društvu i svijetu. Izričem priznanje i zahvalu svakome od vas što se svakodnevno sjedinjujete s Gospodinom te kroz svoje molitve, promišljanja, stečeno znanje, iskustvo, napor oko odgoja djece i mladih, po pedagoškim i metodološkim vještinama koje ste stekli, po predanom radu i požrtvovnosti, ugrađujete sebe i one koje vam Gospodin povjerava u Tijelo Kristovo koje je njegova Crkva. Želim vas i ohrabriti u radu i podsjetiti na vlastitost našeg poziva i poslanja u kojem, ako iskreno slijedimo naš duhovni put, nismo sami, nismo prepušteni samo svojoj snalažljivosti, sposobnostima i kreativnostima. Vrijeme koje je pred nama pruža nam osobitu prigodu da se osnažimo na životnom putu i poslanju koje vršimo te obogatimo naš duh najvećim dobrima. Osnaženi snagom vjere i međusobne podrške, nećemo se pokolebati pred sablaznima u Crkvi, klevetama i ogovaranjima, pred medijskim utjecajima i ponekim intelektualnim krugovima koji šire nepovjerenje prema poruci Crkve, vjeronauku u školi, te u nekim posvećenim osobama i pastoralnim djelatnicima prouzrokuju određeno razočaranje ili kompleks manje vrijednosti, zbog čega relativiziraju ili prikrivaju svoj kršćanski identitet.[1] Naše međusobno obogaćivanje i podrška te osobni rast u vjeri pomoći će nam da ne padnemo u naglašeni individualizam, krizu identiteta i opadanje gorljivosti koje papa Franjo u enciklici Radost evanđelja naziva trima zlima u evangelizaciji koji se međusobno hrane,[2] a koji se ponekad mogu prepoznati i među nama.
Znamo kako služiti Crkvi i Bogu ne znači samo naviještati Isusa Krista stečenim znanjem, koristeći se prikladnim metodološkim sredstvima, nego kako moramo i sami, ponajprije životom, provoditi u djelo Riječ koju smo upoznali, živeći Ljubav koju smo susreli, djelatno prihvaćati cjelovito Evanđelje koje smo prepoznali kao Istinu. Nije dovoljno da budemo samo „dobri ljudi, svećenici, vjeroučitelji, katehete, odgojitelji…“ te djelujemo po određenim opće prihvaćenim humanim i pedagoškim mjerilima, nego, moramo biti i osobe pune Duha Svetoga i mudrosti – tj., ne smijemo biti samo dobri djelatnici koji znaju dobro raditi, organizirati, prenositi informacije, već moramo vršiti naše poslanje u duhu vjere, vođeni Evanđeljem, Božjim svjetlom i mudrošću srca. Naš poziv i poslanje bitni je dio našeg identiteta. „U mjeri u kojoj raste naše sjedinjenje s Gospodinom i jača naša molitva“, podsjeća u jednoj katehezi papa Benedikt XVI., „i mi dolazimo do onoga što je bitno i shvaćamo da se Božje Kraljevstvo ne gradi snagom naših sredstava, naših kreposti, naših sposobnosti, već Bog izvodi čudesa upravo po našim slabostima, našoj nedostojnosti za tu službu.“[3]
2. Godina molitve – 2024.
Papa Franjo u svome pismu od 11. veljače 2022. godine, na spomendan Gospe Lurdske, upućenom mons. Rinu Fisichelli, predsjedniku Papinskog vijeća za novu evangelizaciju, najavio je proslavu Jubilarne 2025. godine. Za geslo Jubilarne godine izabrano je geslo „Hodočasnici nade“ koje želi potaknuti klimu nade i povjerenja. Priprema za Jubilarnu godinu tijekom 2024., a onda i slavlje Jubilarne 2025. godine, prigoda je da još više produbimo našu osobnu vjeru, obogatimo duhom te tako budemo što prikladniji posrednici u prenošenju Radosne vijesti onima kojima nas Bog šalje.
Jubilarne godine obilježavaju se posljednjih stoljeća svakih dvadeset i pet godina, počevši od one prve za vrijeme pape Bonifacija VIII., godine 1300. Svaka jubilarna godina imala je veliku važnost u životu Crkve na duhovom, crkvenom i društvenom području. Zasigurno, ova Jubilarna godina koja je pred nama to želi biti i za nas. „Sveti narod Božji“, piše u spomenutom pismu papa Franjo, „živio je ovo slavlje kao posebni milosni dar sadržan u oproštenju grijeha, osobito potpunom oprostu, izričaju punine Božjeg milosrđa. Vjernici, često nakon dugog hodočašća, zahvaćaju u duhovno blago Crkve kroz Sveta vrata časteći relikvije apostola Petra i Pavla koje se čuvaju u rimskim bazilikama. (…) U ovo vrijeme priprave već sada me veseli pomisao“, piše nadalje papa Franjo, „kako bi se godina koja prethodi jubilarnom događanju, 2024., oblikovala u veliku „simfoniju“ molitve. I to ponajprije kako bi nas ponovno obuzela želja biti u Gospodinovoj nazočnosti gdje ga slušamo i klanjamo mu se. Molitva koja zahvaljuje Bogu na mnogim darovima njegove ljubavi prema nama i molitva hvale za cjelovito njegovo djelo stvaranja, koja uključuje obvezu svakoga djelatno i odgovorno uključiti se u njihovo očuvanje. Molitva kao glas ´jednog srca i jedne duše´ (usp. Dj 4, 23) koji se razliježe u solidarnosti i podjeli svakodnevnog kruha. Molitva koja omogućuje svakom muškarcu i ženi ovoga svijeta obratiti se jedinome Bogu kojem mogu izraziti sve što je u tajnama njihova srca. Molitvi koja je put i škola koja vodi prema svetosti, koja usmjerava i živi kontemplaciju i djelovanje. Dakle, godina intenzivne molitve u kojoj će se otvoriti srca kako bi primila obilje milosti, tvoreći od ´Oče naša´, molitve koju nas je naučio Isus, program života svakog njegovog učenika.“
3. Škola molitve
U novoj školskoj i vjeronaučnoj godini koja je pred nama, pred svim izazovima koje pred nas stavlja, potaknuti pozivom pape Franje i pripravom na Godinu molitve 2024. i Jubilarnu 2025. godinu, uđimo i mi u ovoj školskoj godini u školu kao učenici, a ne samo kao učitelji. Pohađajmo najbolju školu života, školu molitve. I za molitvu, jer je u njoj skriveno veliko blago, otajstvo života, potrebno je cjeloživotno učenje. Samo onaj koji je dobar učenik, može postati i dobar učitelj. Isus je u školi molitve najbolji i jedini učitelj. U Isusovoj školi otvaramo Bogu svoje srce i um te učimo promatrati sebe i svijet na novi, Božji način. U Isusovoj školi otkrivamo svu ljepotu, neizmjerno bogatstvo i pravi smisao života. Učimo od Isusa trajno moliti, jer: „Molitva je poput otvorenog prozora koji nam omogućuje svoj pogled usmjeriti k Bogu, ne samo da se podsjetimo na cilj prema kojem idemo, već također zato da dopustimo da Božja volja prosvjetljuje naš zemaljski put i pomaže nam snažno ga i zauzeto živjeti.“[4] Budemo li trajno u ovoj Isusovoj školi odnosa s Ocem koji hrani naš duh i preobražava naš život, što i jest istinska molitva, moći ćemo na najbolji način otajstva vjere prenositi onima s kojima radimo, s kojima živimo, s kojima komuniciramo i kojima nas Gospodin šalje.
Koja je to Isusova škola u kojoj možemo učiti ispravno moliti, u kojoj se na ispravan način možemo obraćati Bogu u našem životu i radu? Prva cjeloživotna škola molitve je Sveto Pismo.[5] „Sveto Pismo je trajni dijalog između Boga i čovjeka, progresivni dijalog u kojem mi se Bog prikazuje uvijek bliži, u kojem možemo bolje upoznati njegovo lice, njegov glas, njegovu bît; čovjek nauči prihvaćati Boga i razgovarati s Bogom.“[6] Iskušana i drevna metoda, od mnogih provjerena i potvrđena, koja nam pomaže u školi molitve Svetoga Pisma je „lectio divina“ ili, kako ovaj čin drugi nazivaju, „molitveno čitanje“. Lectio divina, tumači kratko i sažeto veliki teolog, papa Benedikt XVI., „sastoji se u dugom zadržavanju nad nekim biblijskim tekstom, čitajući ga uvijek iznova, gotovo ga ´preživajući´, kako to kažu Oci, te, tako reći, cijedeći iz njega sav ´sok´, kako bi se njime nahranila meditacija i kontemplacija, i postiglo da se njime kao životnim sokom navodnjava konkretni život. Uvjet je toga duhovnoga čitanja prosvjetljenje uma i srca Duhom Svetim, to jest sâmim nadahniteljem Pisama, i stoga njihovo stavljanje u stav ´pobožna slušanja´.“[7]
Druga cjeloživotna škola molitve, ali jednako važna kao i prva i neodvojivo s njom povezana je škola liturgije.[8] Što je to liturgija? „Riječ ´liturgija´“, prema Katekizmu Katoličke Crkve, prema grčkom „izvorno znači ´javno djelovanje´, ´službu naroda i službu u korist naroda´. U kršćanskoj predaji to znači da Božji narod sudjeluje u ´Božjem djelu´. Po liturgiji Krist, naš Otkupitelj i vječni Svećenik, nastavlja u svojoj Crkvi, s njom i po njoj, djelo našeg otkupljenja.“[9] Po Crkvi i u Crkvi, u liturgiji, Krist nastavlja svoje djelo spasenja omogućujući nam participaciju u njegovoj smrti, ali i slavnom uskrsnuću, uzašašću na nebo i poslanju Duha Svetoga, to jest u njegovom životu. Naše molitveno sudjelovanje u liturgiji u kojoj otvaramo srce Bogu i u kojoj je sâm Krist djelatan, sjedinjuje nas s Kristovim životom te nam omogućuje uzdignuće našeg života k Bogu, čini da smo „jedno srce i jedna duša“[10] u zajedništvu ljubavi Presvetog Trojstva. A naše uzdignuće k Bogu cilj je svake naše molitve, našeg rada, ali i konačni životni cilj.
4. Zaključak
„Istinski kršćanski odgoj ne smije nipošto zaobići iskustvo molitve.“[11] Stoga, neka nam 2024. „Godina molitve“, priprema za Jubilarnu 2025. godinu, po redovitom molitvenom čitanju i aktivnom sudjelovanju u liturgiji, uz naš svakodnevni rad i tijekom ove školske i vjeronaučne godine, oblikuju u našim srcima, kako sanja papa Franjo, „simfoniju“ molitve koja će hraniti naš duh, buditi radost zbog ljubavi Božje u srcima svakog čovjeka do punine spasenja te davati snage i u svakodnevnom našem odgojno – obrazovnom radu, u svim izazovima i poteškoćama života i rada. Neka nam Godina molitve bude poticaj da s još više ljubavi, zauzetosti, pažnje, poštovanja i strpljivosti pristupamo napose svakom našem učeniku.
Po zagovoru Isusove i naše Majke Marije, Majke Crkve, na vaš život i rad zazivam obilni Božji blagoslov.
ZADAR, BELAFUŽA: Nadbiskup Zgrablić na svetkovinu Velike Gospe: „Marijino uzdignuće na nebo podsjeća na naše uzdignuće k Bogu, na nebo“
07.10.2023.
Na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije u utorak, 15. kolovoza, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje u svetištu Gospe Maslinske u župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru.
„U Mariji razmatramo Onu koju je Bog prvu dušom i tijelom učinio dionicom one konačne Božje pobjede nad smrću. Razmatramo okrunjenje Marijine vjere koja nama blista kao sigurni putokaz do cilja. Promatramo Mariju na onome mjestu koje nam je Krist pripravio svojom smrću i uskrsnućem“ poručio je nadbiskup Zgrablić, rekavši da je sudjelovanje u slavlju svetkovine Velike Gospe molitveni čin.
„Da bi taj čin bio radosni i milosni susret s Bogom, liturgija poziva na uzdignuće naših misli prema nebeskome u kojemu očima duha gledamo i razmatramo, vjerujemo i proživljavamo kako je Marija, sačuvana čista od ljage istočnoga grijeha, po završetku svoga zemaljskog života, bila dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu. Gospodin je uzvisio Mariju kao kraljicu svemira, da bude što sličnija svome Sinu, gospodaru i pobjedniku nad grijehom i smrću“ istaknuo je mons. Zgrablić.
U Mariji gledamo „putokaz sigurne nade i utjehe tvome putničkom narodu“, podsjetio je nadbiskup na dio iz molitve u Predslovlju blagdanske mise, poželjevši da nas opterećenost svakodnevnim brigama i poslovima ne dovede u opasnost da zaboravimo „na tu važnu i utješnu duhovnu stvarnost koju promatramo u Mariji“.
Prvo čitanje na svetkovinu Marijina uznesenja podsjeća da se „naš životni hod na zemlji često odvija u napetostima i borbama između zmaja i trudne žene koja je u mukama rađanja, u borbi između dobra i zla u nama i oko nas. Ljudska povijest je često poput uzburkanog mora i jakih nevera. Zmaj sa sedam glava i deset rogova vreba da nas proguta“ upozorio je mons. Zgrablić, ohrabrivši: „Marija je zvijezda koja ne prestaje sjati. Marija nas sigurno upućuje na Sina Isusa koji je, kako kaže papa Benedikt XVI., „sunce nad tminama povijesti“ i od kojeg i ona prima svjetlo. Marijino svjetlo čini da naša nada postane snaga životnog hoda i da se ne izgubimo na putu života“.
„Svetkovina Velike Gospe kruna je i vrhunac dragih nam marijanskih blagdana i liturgijskih slavlja u kojima razmatramo ulogu Marije, Isusove i naše nebeske Majke, u tijeku povijesti spasenja“ rekao je zadarski nadbiskup, istaknuvši da su međusobno usko povezana sva otajstva Marijinog života: Marijino bezgrešno začeće, Navještenje Mariji, Marijino Bogomajčinstvo i njeno slavno uznesenje na nebo.
U tim Marijinim otajstvima „pozvani smo promatrati i proživljavati Božje djelo spasenja u našoj povijesti i u našem svakodnevnom životu. U tome nismo sami. Naš pogled u nebo susreće se s pogledom Marije koja gleda na svakoga od nas, Marija gleda na svako svoje ljubljeno dijete. Prati nas ljubav, pogled i zagovor naše nebeske Majke Marije“ poručio je nadbiskup, citirajući molitvu bizantske liturgije: „U porodu si, Bogorodice, sačuvala djevičanstvo, a po smrti nisi ostavila svijet. Preselila si se k Životu, jer si Majka Života, i svojim molitvama izbavljaš od smrti naše duše“.
„Marijino bezgrešno začeće u kojoj je Bog sačuvao Mariju od ljage istočnoga grijeha je prva etapa Božje pobjede za čovjeka u kojem nam Bog pokazuje svoj prvotni plan po kojem čovjek treba biti čist i živjeti u slobodi bezgrešnosti. Ono što je Bog izveo u Mariji u snazi Duha Svetoga i njenom bezgrešnom začeću, istom snagom Duha izveo je u nama u svetom krštenju.
Marijino uzdignuće na nebo podsjeća na naše uzdignuće k Bogu, na nebo. U našem krštenju započelo je naše uzdignuće. Milost koju smo tada primili potrebno je njegovati da bi u nama donijela plod kao što je donijela u Marijinom životu. Novi život Kristovog uskrsnuća koji je u nama započeo krštenjem nije dovršen. To uzdignuće, punina života, postiže se slijedeći Krista do cilja koji nam je poznat, cilja kojemu je Krist prokrčio put kroz trnje muke, križa, smrti i slavnog uskrsnuća i po kojemu je Marija prva prošla te stigla na cilj, u puninu života“ rekao je mons. Zgrablić.
U tom kontekstu, nadbiskup je podsjetio na riječ apostola Pavla u drugom čitanju Marijine svetkovine: „Krist je uskrsnuo od mrtvih, prvina usnulih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi biti oživljeni“. U tom smislu, Pavao i u Poslanici Efežanima kaže: „Nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni! – te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu“.
Nadbiskup Zgrablić opisao je karakteristike Marije i tragom njenog umjetničkog prikaza u bazilici u Poreču gdje je mons. Zgrablić bio župnik.
„U glavnoj apsidi stare bazilike iz 6. st. u Poreču prikazana su tri lika Blažene Djevice Marije. Dva lika odnose se baš na navješteno evanđelje na Marijinu svetkovinu. Prvi lik prikazuje Mariju koja sjedi na ulazu u crkvu i sluša ono što joj anđeo govori. Umjetnik koji je to radio htio je reći: Ti, koji slušaš Riječ Božju, koji si sada pred vratima crkve, tebi anđeo navješta nešto veliko. Naviješta ti radosnu vijest, nešto novo. Marija je prihvatila to što je Anđeo navijestio i to što je Marija prihvatila postao je dio njenog života. Pod Marijinim srcem počeo je živjeti novi život.
Na drugoj strani apside veliki mozaik prikazuje susret Marije i Elizabete. Jedna žena blagoslivlja Boga, a druga ga veliča. To je slika vjernika, kršćanina koji sluša Riječ Božju, prihvaća je i tada ta Riječ Božja duboko zaživi u srcu čovjeka. I mi smo pozvani to utjeloviti u svom životu“ potaknuo je nadbiskup Zgrablić.
I. G.
Foto: I. Grbić
UGLJAN: Nadbiskup Zgrablić predvodio završetak Jubileja 600 godina župne crkve Uznesenja Marijina
07.10.2023.
Na završetku proslave Godine jubileja 600. obljetnice izgradnje župne crkve Uznesenja Marijina u župi Ugljan na otoku Ugljanu (1423.-2023.), središnje svečano misno slavlje završetka jubilejske godine u ugljanskoj župnoj crkvi Uznesenja Marijina predvodio je u nedjelju, 13. kolovoza, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.
Mons. Zgrablić kao zadarski nadbiskup koadjutor predvodio je i misno slavlje otvorenja te jubilejske godine na uočnicu Velike Gospe, 14. kolovoza 2022. godine.
„Radujem se biti dionikom velikih milosti koje se kao izvor u toj crkvi 600 godina izlijevaju u živote ljudi. Te milosti su najdragocjenije i najljepše, jer izviru iz Boga i nama se daruju da bi nam donijeli puninu života. Bogu izričemo veliku zahvalu za nebrojene milosti od kojih živimo, a koje je kroz šest stoljeća udijelio brojnim generacijama na mjestu te crkve. Nemoguće je nabrojiti sve što se kroz 600 godina događalo u ljudskim srcima i dušama u trenucima njihove žalosti i radosti, molitve, obreda i slavlja koji su se održavali u toj crkvi“ rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je ugljanska župna crkva „svjedok najvažnijih trenutaka u životu mnogih generacija“. To su rođenja, sakramenti krštenja, pomirenja s Bogom i ljudima u ispovijedi, pričesti, vjenčanja, bolesnička pomazanja, sprovodi i razni obredi koji su pratili svakodnevni život ljudi, različite pobožnosti i liturgijski događaji, slušanje i razmatranje Božje Riječi, homilije i nagovori.
„Bogu zahvaljujemo za mnoge milosti koje su ljudi primili za svoj život u toj crkvi i u jubilarnoj godini kroz molitvu, post i razne pobožnosti tijekom jubileja. Proslava 600. obljetnice izgradnje župne crkve stavlja pred nas duhovne vrijednosti važne za našu sadašnjost. To su susret s Bogom Životvorcem po njegovoj Riječi, sakramentima i molitvama, otkrivanje istine o temeljnim životnim pitanjima, učenje živjeti po Duhu i istini, primanje snage za ljubav, žrtvu, pomirenje i oproštenje, otkrivanje punine i smisla života, zacjeljivanje rana duše, pronalaženje utjehe u najtežim trenucima života, otkrivanje nadnaravi i hod putem u koji nas ona uvodi, upoznavanje s našim nebeskim zaštitnicima, molitva i susret s dragim pokojnicima koji su prešli u vječnost“ rekao je mons. Zgrablić. Istaknuvši da je bitno odgovoriti na ta važna životna pitanja kako bismo ispravno živjeli, nadbiskup je upozorio: „Bilo bi veliko osiromašenje za naš duh kada to ne bismo prepoznali i vrednovali“.
Važno je obilježavati povijesne obljetnice, poručio je mons. Zgrablić. „Prošlost ne promatramo samo kao događaje u svršenom vremenu, kao činjenice koje otkrivaju znatiželjni ljudi i čuvari događaja iz prošlosti, običaja i tradicije. Poznavanje povijesti nije samo memorija i napor da se nešto otme zaboravu. Stari Latini s pravom su rekli da je povijest učiteljica života.
Povijest crkve je poput korijena stabla na kojem rastemo mi i naša sadašnjost, ali na kojoj raste i naša budućnost. Ako zanemarimo korijen stabla ili odrežemo njegov dio, odričemo se istine i vrijednosti koje su nam se prenosile, ne samo kao činjenice, događaji, nego kao životno iskustvo i najvažnije životne vrijednosti“ upozorio je mons. Zgrablić, poručivši: „Bez poznavanja i vrednovanja prošlosti, čovjekom je najlakše manipulirati. Vjerovati i prihvaćati samo obećanja za sadašnjost i budućnost, a koje nemaju utemeljenje na povijesnoj provjeri vrijednosti koja se prenosi iz generacije u generaciju, čovjek postaje poput stabla kojeg i slabi vjetrovi čupaju i koji se ruše“.
U tom kontekstu, nadbiskup je citirao papu Franju: „Ako vam netko predloži da zanemarite svoju povijest i gledate samo u budućnost koju vam oni nude, nije li to možda jednostavan način da vas tom svojom ponudom pridobiju da činite isključivo ono što vam oni kažu? Takvi vas trebaju plitke, iskorijenjene i nepovjerljive u sve, da vjerujete samo njihovim obećanjima i podlažete se njihovim planovima“.
U ugljanskoj župnoj crkvi već 600 godina dozrijevaju plodovi Božje Riječi u Svetom Pismu. Nadbiskup je razmatrao poruku iz prvog čitanja iz Prve knjige o Kraljevima u kojem je opisano mistično iskustvo susreta s Bogom proroka Ilije koje i nama pomaže kako otkriti Boga.
„Ilija je djelovao od 875. do 853. godine prije Krista. Knjiga opisuje događaje kroz 300 godina, od 9. st. do 587. g. pr. Kr. Ilijino iskustvo zapisano je kako bismo i mi mogli doći do osobnog iskustva susreta s Bogom. Kolike su generacije u tom tekstu kroz ovih 2 900 godina prepoznavali nešto osobito i vrijedno i to prenosili s generacije na generaciju!? Iza te vrijednosti i povijesti stoji Bog koji se otkriva i objavljuje“ naglasio je nadbiskup.
„Da bismo došli do iskustva Boga, najvećeg dobra od kojega živimo, trebamo, poput Ilije, popeti se na brdo, slikovito rečeno. I to ne bilo koje brdo, nego na brdo Horeb. Brdo Horeb je mjesto gdje je Bog otkrio sebe Mojsiju i s njim je sklopio savez. Bog je tu Mojsiju darovao Dekalog. Izrekao mu je deset riječi mudrosti, nauka. To je deset Božjih mudrosti koje su na ljudski način, kako bi bile najviši autoritet, uobličene u obliku zapovijedi. Isus je tih 10 zapovjedi sveo na dvije: ljubav prema Bogu i bližnjemu“ rekao je mons. Zgrablić.
Penjati se na brdo znači truditi se, nastojati svim silama poštivati Božje zapovijedi, kao što svako penjanje ima svoje zahtjeve.
Prvi korak, čin kojega Isus svodi samo na jednu riječ, ljubav, u Svetom Pismu donosi se kao zapovijed, istaknuo je mons. Zgrablić.
„Ljubav je nemoguće zapovjediti. Ne možemo nekoga na silu ljubiti. Nitko nas ne može prisiliti da nekoga ljubimo. Ali, kad se Božja ljubav stavlja pod čin zapovijedi, mi time koristimo naš ljudski oblik komunikacije. Jer i mi ljudi kada nešto najvažnije želimo nekome reći, kada djetetu hoćemo nešto jako važno i hitno reći, to mu zapovjedimo. Ali, u tu riječ zapovijedi utkana je sva ljubav, naša želja za njegovim dobrom, da se ne ozlijedi, da bude spašen. Da bude sačuvan od lošega u životu. Zato je ljubav izrečena na ljudski način kao zapovijed – Bog nama govori tako da mi proširimo naše srce, govori nam u našoj savjesti, viče nam iznutra, zove nas da nešto učinimo za sebe“ rekao je nadbiskup, istaknuvši da Bog čovjeku daruje mnoge milosti, ali ako je duša čovjeka zatvorena, ne može ih primiti.
„Gospodin nam govori, Proširi ono što je u tebi, što u tebe ulazi. Prihvati taj napor, učini nešto da uđeš u najvažniju stvarnost u svom životu. Jer, poštivati zapovijedi nije cilj našeg života – to je uvjet, to je početak, da bismo mogli ostvariti nešto puno veće. Popeti se na brdo predstavlja napor jer moramo raditi na dobru koje nam donosi vjera. Ne radimo li na našem duhu, ako ne njegujemo našu dušu, to je loš znak za naš život. Ne njegujemo li zapovijed ljubavi u životu nego se prepuštamo strastima, to je loš znak. To znači da duhovno ne napredujemo, nego umiremo u nutrini“ upozorio je mons. Zgrablić.
Nadbiskup je pojasnio i značenje činjenice da je Ilija ušao u pećinu. „I to je simbolika našeg života. To je drugi korak koji će nas uvesti u iskustvo i trud da poštujemo Božju zapovijed ljubavi i da ljubimo na način kako je Krist ljubio. Isusova ljubav nije bila emocija nego opredjeljenje, prihvaćanje Božje volje, jer to je Otac želio. Krist nas je ljubio u najvećim mukama i trpljenju, dok je umirao na križu. Kada i mi budemo tako participirali u našoj ljubavi, ne samo dok nas nosi strast, neki naš zanos, nego kad nam to bude teško, kad budemo prihvatili ljubav u trenucima žrtve, tada najviše ljubimo. Kad se opredijelimo za takvu ljubav, ući ćemo u pećinu našeg života“ pojasnio je mons. Zgrablić, rekavši da je Krist dva puta ušao u pećinu.
Isus se rodio u špilji, pećini i završio je život smrću u pećini, špilji, u mraku, tami. „Ulaskom u pećinu ući ćemo u najdublje iskustvo našeg života i naše smrti. To će nas dovoditi do blizine Božje. To iskustvo će nas dovesti da shvatimo da se kroz ljubav približavamo našem izvoru od kojeg sve počinje i gdje sve završava. Naš život je bitan da tu pećinu ne zaboravimo, da ne živimo kao da nismo od Boga proizašli. Samo naš zemaljski život završava u grobu, kao i Kristov život, koji nije ostao u pećini. Kao što je Bog i Iliji rekao: ‘Iziđi iz pećine, iziđi na vrata pećine’. I tebi će Krist to reći na kraju tvoga života. Trajno se borimo u mraku, ali uvijek vidimo svjetlo koje nas vodi prema Gospodinu. Naš život ne završava u grobu, nego s Kristom u uskrsnuću, u vječnom, proslavljenom životu“ poručio je mons. Zgrablić.
Život s Bogom donosi nam mir, kao što se Bog i Iliji objavio u laganom, tihom povjetarcu koji će osvježiti i ispuniti našu dušu. Sveto Pismo kaže da je Ilija sakrio svoje lice i nije gledao u Boga, kad je Bog prolazio. „Jer u ovom svijetu Boga ne možemo gledati u punini, to nas čeka u budućnosti na kojoj već sada participiramo. Za to bogatstvo sve se isplati uložiti. Neka nam jubilej župne crkve bude poticaj da napredujemo u duhu i vjeri, da nam vjera ne bude samo izvanjska, tradicija, običaj. To je lijepo, bogatstvo, može se pretvoriti u kulturu i biti blago kojim se možemo dičiti, ali neće nam biti spasonosno, ako svaki naš susret s Bogom i sve što nam Crkva nudi, ne zahvati našu nutrinu. Možemo nešto obavljati izvana, a da to ne bude spasonosno za nas. Budimo uvijek otvoreni onome što nam Gospodin želi darovati“ potaknuo je nadbiskup Zgrablić.
U ime župljana, mons. Zgrablića pozdravio je župljanin Davor Vidaković. „Koračamo stopama naših predaka, naslijedili smo vjeru i čuvamo je predvođeni našim sjajnim župnikom don Markom koji je pun inicijativa i želje da bude s nama u rastu Crkve. Vaš blagoslov će nam biti novi poticaj, nova inspiracija i motivacija da rastemo u vjeri“ rekao je Vidaković u obraćanju nadbiskupu.
Na kraju mise pjevan je svečani Tebe Boga hvalimo, izmoljena je posveta i Devetnica Gospi Ugljanskoj čija se ikona nalazi na pokrajnjem oltaru u crkvi.
Ugljanski župnik Marko Dokoza zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću što je u godinu dana svoje službe pohodio župu Ugljan tri puta: na otvorenju i završetku jubilejske godine i pohodeći Psihijatrijsku bolnicu u Ugljanu uz Svjetski dan bolesnika.
Nadbiskupu su darovane slastice i slika od morskih naplavina, autorice Ingrid Švorinić, s motivom svjetionika. To simbolično predstavlja da nadbiskup, poput svjetionika, usmjerava, pokazuje put i upozorava na opasnosti.
Pjevanje na misi predvodili su mladi iz zajednice Nanovo rođeni iz Zagreba i obitelj Vlahović iz Samobora, što je znak povezanosti i zajedništva domaćih župljana i ljudi koji ljetuju u vikendicama u Ugljanu. U misi su sudjelovali i članovi KUD-a Điran i Jure Brižić, načelnik Općine Preko kojoj pripada i mjesto Ugljan.
Ugljanski vjernici ovogodišnju župnu svetkovinu Uznesenja Marijina slave u jubilejskom duhu. Za to su duhovno pripremali svoje tijelo i dušu i 50-dnevnom pobožnošću Duhu Svetom pred Presvetim oltarskim sakramentom.
U Godini jubileja, vjernici iz Ugljana i gosti od kraja lipnja duhovno su se postom i molitvom pripremali za proslavu župne svetkovine. Pedeset dana pred svetkovinu Velike Gospe, svakog dana u župi se u 21 sat molila krunica i litanije Duhu Svetom te je svaki dan netko od župljana postio na nakanu zadovoljštine za grijehe i duhovne obnove ugljanske župne zajednice.
U utorak, 8. kolovoza, u crkvi sv. Kuzme i Damjana u ugljanskom predjelu Ljokini za vrijeme mise blagoslovljena je zavjetna ikona s likovima tih svetaca. U subotu, 12. kolovoza, slavljena je misa na uočnicu blagdana sv. Hipolita i Kasijana u crkvi u Varoši posvećenoj tim svecima.
Župnik Dokoza zahvalio je i redovnicama Kćeri Milosrđa djelatnima u župi Ugljan koje žive u samostanu sv. Jeronima koji se nalazi u blizini ugljanske župne crkve.
Ove godine slavi se 90 godina djelovanja Kćeri Milosrđa na Ugljanu. „Ne samo da služe pastoralnim radom, svojom brigom za djecu, starije, pjevanje i uređenje crkve, nego su i čuvarice ugljanskog kulturnog blaga. Do njihovog dolaska samostan je bio ruševina, iz crkve su rasla stabla. Njihovim radom odricanjem imamo samostan u punom sjaju“ rekao je don Marko.
Župa Ugljan osnovana je 1401., a župna crkva Uznesenja Marijina izgrađena je 1423. i posvećena 1684. godine. Produžena je i obnovljena početkom 18. st. i 1968. godine. Sadašnji oblik crkve je iz 1878. godine. Zvonik na pročelju crkve izgrađen je između dva svjetska rata. Iz župe je sačuvano 15 glagoljaških kodeksa i više misala i brevijara. Od 14. st. iz župe Ugljan potječe 155 svećenika glagoljaša. Među dragocjenom baštinom je i Frančićev kalež iz 1515. godine.
