Draga braćo i sestre!

        U Godini molitve, danas na Veliki četvrtak, tijekom slavlja Mise večere Gospodnje, želim s Vama kratko razmišljati o ustanovljenju euharistije, o euharistiji kao Isusovoj molitvi na Posljednjoj večeri i o našem udjelu u njoj, kao vrhuncu našeg zajedništva s Bogom te o molitvi koja ima veliko i sudbonosno značenje za svakoga od nas.

        Isus je svojim učenicima, kako nam pišu Evanđelisti, više puta najavio svoju muku, smrt i uskrsnuće. Nakon preobraženja na brdu Tabor,  „dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane“ (Mk 9,9). Evanđelist Marko, čije Evanđelje slijedimo tijekom ove liturgijske godine, donosi nam tri izvještaja o Isusovom navještaju muke i uskrsnuća. Prvi put nakon Petrove vjeroispovijesti u Cezareji Filipovoj dok ih je poučavao „kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane“ (Mk 8,31). Drugi put dok je nasamo poučavao učenike u Galileji, govorio im je: „Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati” (Mk 9,31). Treći put na putu u Jeruzalem govorio je učenicima što će ga zadesiti: „Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt, predati poganima, izrugati i popljuvati. Izbičevat će ga, ubit će ga, ali on će nakon tri dana ustati” (Mk 10, 33-34).

        Isus je okupljen sa svojim učenicima u dvorani na svečanoj Pashalnoj večeri na kojoj se Židovski narod svake godine živo sjeća i proživljava oslobađanje od egipatskog ropstva u prošlosti i koji ponovno sada očekuju oslobođenje za budućnost. Isusova Posljednja večera uklapa se u ovaj kontekst najave njegove muke i očekivanje oslobođenja, ali s jednom velikom novošću. To je Večera u kojoj će Isus darovati samoga sebe. On je Jaganjac Božji koji se žrtvuje kao molitva Ocu. Dok se krvne žrtve janjaca budu prinosile u Hramu, Isus će biti raspet na križu. Isus je svjestan trenutka svoje izdaje, muke, smrti i uskrsnuća i na Posljednjoj večeri  anticipira svoju muku i uskrsnuće. Središte Posljednje večere je u trenutku kada Isus uzima i lomi kruh, uzima čašu vina, izgovara molitvu i dijeli svojim učenicima. Ove geste i molitva koju Isus izgovara trenutak su u kojem ustanovljuje euharistiju.

      Sv. Luka i sv. Pavao nam govore kako je Isus uzeo kruh, zahvalio, razlomio i dao učenicima (usp. Lk 22,19), a sv. Matej i Marko govore kako je Isus uzeo kruh, izrekao molitvu blagoslova i dao učenicima (usp. Mk 14,22). Riječi „zahvali” i „blagoslovi” upućuju nas na molitvu Izraelskog naroda koje su molili na početku svečanih gozbi. Ove dvije riječi, zahvala i blagoslov, su riječi koje se međusobno dopunjavaju. Molitva zahvale uzdiže se Bogu za primljene darove. Na Posljednjoj  večeri to su kruh i vino koje Bog daje da niču, rastu, dozrijevaju i donose rod. Ova molitva uzdiže se Bogu kao hvala, a vraća se kao blagoslov koji Bog daje nad darom i tako ga obogaćuje. Zahvaljivanje Bogu postaje blagoslov za čovjeka. Kruh i vino na kojima se u molitvi – euharistiji – zahvaljuje, po blagoslovu i preobrazbi koja se u njemu događa postaju Isusovo Tijelo i Krv.

        U jednoj euharistijskoj molitvi tu vjeru ispovijedamo molitvom riječima: “Mi ti prinosimo ono što si nam dao i darovao, a ti nama u svom daru podaj sama sebe“.

       Isus u molitvi u kojoj prikazuje kruh i vino Bogu, prinosi samoga sebe. Na Posljednjoj večeri Isus anticipira svoju muku, smrt i uskrsnuće i ostvaruje ono što je govorio o Dobrom Pastiru: „Polažem svoj život da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam ponovno uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga” (Iv 10, 17 -18).

        Nakon molitve nad kruhom i vinom, Isus dva puta govori riječi: „Ovo činite meni na spomen” (1 Kor 11, 24–25). Isusovi su učenici ovu zapovijed vjerno i neprekidno vršili tijekom vremena od apostola do današnjeg dana, a i mi je vršimo večeras.

        Zašto to činimo? Benedikt XVI. izrazio je to riječima: „Sudjelujući u euharistiji, živimo na izvanredan način molitvu koju je Isus molio i neprestano moli za svakoga od nas da zlo, koje svi susrećemo u životu, ne odnese pobjedu te da u nama započne djelovati preobražavajuća snaga Kristove smrti i uskrsnuća. U euharistiji Crkva odgovara na Isusovu zapovijed: „Ovo činite meni na spomen” (Lk 22,19; usp. 1 Kor 11, 24 -26); ponavlja molitvu zahvale i blagoslova i, s njom, riječi transupstancijacije (pretvorbe) pretvaraju kruh i vino u Gospodinovo Tijelo i Krv” (Benedikt XVI, Kateheza, 11. 1. 2012.). U svakom našem slavlju euharistije i mi smo uključeni u ovu Isusovu molitvu i pridružujemo se Isusovoj molitvi. Sudjelujući u Euharistiji, pričešćujući se Tijelom i Krvlju Kristovom, i mi postajemo dio Isusove molitve koja ima najveću moć da naš život, usprkos našim grijesima, slabosti, bolesti, nemoći, smrtnosti, ne bude izgubljen, već preobražen u novi život koji je Bog stvorio, uskrisivši Isusa od mrtvih – i nama ga darovao po otajstvima vjere koje primamo i u kojima živimo. Euharistija, molitva s Isusom, postaje nam hrana, okrepa koja daje snagu na hodočasničkom putu nade, a napose kada smo umorni, klonuli i izgubljeni. Euharistija podupire naše slabosti, daje nam snage u našim naporima i križevima, kako bi nas Božji put po smrti doveo do slave uskrsnuća.

        „Molitva je kisik života,“ reći će Papa Franjo (Kateheza, 11. 11. 2020.). Neka nam, braćo i sestre, euharistija bude uvijek udisanje čistog zraka za dobar život. Bez euharistije, kao ni bez zraka, ne možemo kršćanski živjeti ni preobražavati našu smrtnost u besmrtnost, našu grešnost u svetost, našu prolaznost u vječnost, naše križeve u ljubav za Boga i bližnjega. U našoj euharistijskoj molitvi, zagovor Blažene Djevice Marije neka nam bude na pomoć. Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije

28. ožujka 2024.

Dragi oče nadbiskupe Želimire,

dragi novoimenovani biskupe požeški Ivo,

dragi provincijale, oče Tomislave,

draga braćo đakoni i svećenici,

redovnici i redovnice,

bogoslovi i sjemeništarci!

Draga braćo i sestre!

1. Okupili smo se u katedrali sv. Stošije, prvog dana Svetog trodnevlja, na Veliki četvrtak, na ovoj Misi posvete ulja. Ovih ćemo svetih dana primiti najveće darove koje možemo zamisliti i poželjeti: Gospodin će nam darovati svoj život, za nas će predati svoje tijelo da se bičuje, trnjem će biti okrunjen i na križu raspet. Gospodin će za nas, na sakramentalan način, stvaran način, otvoriti svoje srce na križu; za nas će proliti i posljednju kap svoje krvi, darovati nam svoju beskrajnu i bezuvjetnu ljubav. Gospodin će za nas uskrsnuti kako bismo i mi bili dionici novog i vječnog saveza, novog života, od kojeg „ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem“ (Rim 8, 38-39).

Ovaj će se Gospodinov dar, nevidljiva milost, kroz svete sakramente, vidljive znakove, od kojih se najčešće koristi sveto ulje, dijeliti našoj braći i sestrama koji ih budu u vjeri primali. Gospodin nas poziva i povjerava nam da budemo poslužitelji njegovih milosti. Sve koji će primiti svete sakramente u ovoj godini, koji će biti svetim uljem pomazani, uključujemo u ovu našu molitvu.

2. Dok budemo u poniznosti, radosti i zahvalnosti slavili Gospodina, kako se ovog trenutka, ovih milosnih dana, ne sjetiti onih koji jesu ili su bili u službi ovih svetih otajstava, Božjih darova. Bogu zahvaljujemo i vječnu radost molimo za sve naše pokojne koji su nam prenijeli vjeru, za one koji su dijelili spasonosne sakramente. Molimo osobito za naše pokojne biskupe, svećenike, redovnike, redovnice, naše roditelje i vjeroučitelje, za sve one koje je Gospodin stavio na put našega života.

Želimo se danas sjetiti i moliti za našu subraću svećenike koji ove godine obilježavaju 25. godišnjicu svećeništva i na tom daru Bogu zahvaljuju i njima čestitamo. To su don Krešo Ćirak i don Ivan Babjak.

U našu molitvu uključujemo i našeg nadbiskupa u miru Želimira, koji ove godine obilježava 50. godišnjicu svećeništva i 35 godina biskupske službe. Našu čestitku nadbiskupu slavljeniku pratimo molitvom za obilni Božji blagoslov.

Uz srdačan pozdrav, još jednom iskrenu čestitku upućujem ovdje nazočnom mons. Ivi Martinoviću, novoimenovanom biskupu požeškom. Koristim ovu prigodu da imenovanom biskupu zahvalim za višegodišnju svećeničku službu u našoj Nadbiskupiji, osobito u Župi sv. Ivana Krstitelja na Relji, kao i velikodušnom pomaganju prigodom božićnih i uskrsnih ispovijedi u samostanu sv. Mihovila na Poluotoku u Zadru. I Vas ćemo, imenovani biskupe požeški, pratiti našim molitvama.

Bogu zahvaljujem za svaki duhovni poziv, osobito svećenički poziv svakoga od vas, draga braćo svećenici, po kojima Gospodin nastavlja vršiti svoje djelo otkupljenja.

Neka nas dobri Bog obilno blagoslovi u svećeničkoj službi i podari obilje zanosa i radosti u služenju Njegovom Mističnom Tijelu. Hvala vam svima na uloženom trudu i revnosti u služenju Kristu u Crkvi.

3. Ovaj Veliki tjedan liturgijski slavimo i proživljavamo unutar Godine molitve u pripremi za Jubilarnu 2025. godinu. Molitva je bitan dio našega života po sâmoj svojoj naravi i po našoj svećeničkoj službi.

Kršćanska molitva po otajstvima vjere Vazmenog trodnevlja i sakramentima zadobiva svoju puno značenje. Molitva ima uvijek za cilj „biti“ u jedinstvu s Bogom. Jedina cjelovita i istinska molitva je ona Kristova, jer se Krist kao pravi Bog i pravi čovjek po uskrsnuću potpuno sjedinjuje s Bogom. U Kristovoj molitvi i čovjekova molitva postaje, kako kaže Papa Franjo, „molitva života“ i „lanac života“ (Kateheza, 27. 5. 2020.). Po Kristu i sakramentima koje nam je darovao, koje smo primili, i mi se uključujemo u „lanac novog života uskrsnuća“, postajemo „suuskrsli s Kristom“ (Kol 2,12), „sutijelo Kristovo“ (ups. Ef 3,6) i „subaštinici“ obećanja (usp. Hebr 11,9). Budući da smo dio Kristova mističnog Tijela, s pouzdanjem možemo s Kristom moliti: Abba! Oče! (usp. Rim 8,15). Molitva tako, po Kristu i u Kristu, u Crkvi i s Crkvom, uspostavlja naš životni odnos između Boga i čovjeka.

Molitva kršćanina je molitva čovjeka koji je Kristovim uskrsnućem uzdignut u nadnaravni red i uveden u Božju obitelj triju osoba Presvetog Trojstva (usp. Gal 4, 4–7). U tom smislu, Katekizam Katoličke Crkve donosi riječi sv. Augustina koji kaže: Isus „moli za nas kao naš svećenik; moli u nama kao naša glava; mi mu se molimo kao svome Bogu. Prepoznajemo, stoga, u Njemu naše glasove i u nama njegov glas“ (KKC 2616).

4. Danas ćemo, braćo svećenici, obnoviti naša obećanja koja smo dali prigodom primanja sakramenta svetog reda, po kojem smo primili posebnog udjela u Kristovu svećeništvu. U ovoj Godini molitve, s posebnom pažnjom želimo u ovom obredu obnoviti naša obećanja o obdržavanju duha molitve.

Na našem đakonskom ređenju, poslije trećeg upita, dali smo obećanje kako ćemo trajno čuvati i razvijati duh molitve i vjerno obdržavati bogoslužje časova. Djelitelj svetog reda đakonata nas je pitao: „Hoćeš li čuvati i razvijati duh molitve, vlastit svom načinu života, i u tom duhu vjerno obdržavati bogoslužje časova, prema svom staležu, za Crkvu, dapače, za čitav svijet?“. Na ovaj upit odgovorili smo: „Hoću.“

Našim „Hoću“, po sakramentu svetog reda, na poseban način primili smo udjela u molitvenom „lancu života“ Kristova svećeništva, kako bi Kraljevstvo nebesko raslo i širilo se. Naša molitva doprinosi da nijedna milost Božja ne bude uzaludna, da svaka duša, poput proljetnog vrta, bujnim cvatom cvate i u jeseni života donese obilat rod. Naša dnevna molitva psalama koji uključuju u sebi sva različita iskustva života čovjeka prožeta vjerom i koja je nadahnuta Duhom Svetim, po našem sudioništvu u Kristovom svećeništvu, postaje trajna hvala Bogu, naše slavljenje Boga, naše ponizno ispovijedanje grijeha i kajanje, naša zadovoljština za uvrede nanesene našem Ocu i Otkupitelju, naš zagovor za sve potrebe svakog čovjeka, dapače, čitavog svijeta; postaje naše dioništvo u životu Presvetog Trojstva.

Našim „Hoću“ i vjernim vršenjem bogoslužja časova, postali smo molitelji po opredjeljenju, „po zanimanju“, po službi ili „oficiju“. Naša molitva Oficija, Časoslova naroda Božjega, postaje sveti posao, naš najvažniji „posao“, sveta služba posvećena Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetom. Ova naša molitva, puno puta nije samo molitva za ovu ili onu milost, ovu ili onu potrebu, ovaj ili onaj dar Božji, nego jednostavno, Bogu se klanjamo i Boga slavimo jer je On dostojan „primiti slavu i čast i moć“ (Otk 4,11), jer je sve stvorio i njegovom voljom je sve postalo i bilo stvoreno (usp. Otk 4,11), kao i zbog toga što je Gospodin, kako molimo u jednoj euharistijskoj molitvi, u svijetu sve divno stvorio, a u Kristu još divnije obnovio.

Našim vjernim obdržavanjem Službe časova svjedočimo kako ona najdublja čežnja ljudskog srca, za vjernike kao i za nevjernike – čežnja za smislom, puninom sreće i dobra, za puninom života, u konačnici, za Bogom, Kraljevstvom nebeskim, nije besmislena, ne završava u praznini. Dapače, pokazuje nam, ne samo da mi za Bogom čeznemo, nego da je Bog onaj koji tu čežnju za njim u našem srcu budi, kako bismo ga mogli sresti, upoznati, ljubiti i biti dionici njegova života vječnoga.

5. Da bi se mogao dogoditi ovaj susret s Bogom koji nas traži, zove i za kojim čeznemo, da bismo ušli u puninu života u Kristu, potrebno je, prema velikom učitelju duhovnosti, mistiku, sv. Ivanu od Križa, a i drugim učiteljima molitve, ne samo moliti, nego i osloboditi se od svega što nije Bog. To nije lako. To je proces borbe koji nas očekuje cijelog života. Ne dolazi se do najdubljeg susreta s Bogom, Kraljevstva nebeskog, ako srce nije očišćeno od svega onoga što nije Bog.

Bog daje ljubav, Bog traži ljubav. To je mistični korijen svega kršćanskog života, svake molitve, svake svećeničke službe.

Papa Franjo u svojim katehezama o molitvi koje je održao od svibnja 2020. do lipnja 2021. godine, upozorava na važnost povezanosti ljubavi i molitve. U jednoj katehezi iz listopada 2020., Papa kaže: „Najgore služenje koje se može pružiti Bogu, a i čovjeku, jest moliti umorno i bezvoljno, po naravi. Moliti kao papige. Ne, to ne, moli se srcem. Molitva je središte života. Ako postoji molitva – brat, sestra, pa čak i neprijatelj, također postaju važni. Ima jedna drevna izreka prvih kršćanskih monaha koja ovako kaže: `Blago monahu koji sve ljude promatra kao Boga` (Evagrije Pontski, Traktat o molitvi, br. 123). Tko se klanja Bogu, voli njegovu djecu. Tko poštuje Boga, poštuje i ljudska bića“. I nastavlja Papa: „Ukratko, tamo gdje je Bog, mora biti i čovjek. Sveto Pismo je kategorično s tim u vezi: `Rekne li tko: `Ljubim Boga`, a mrzim brata svoga, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti’. – Ma molio ti svaki dan ne znam koliko krunica, a ogovaraš druge, srdiš se u sebi, gajiš mržnju prema drugima, to je čista prijetvornost, u tome nema istine. – I ovu zapovijed imamo od njega: ‘Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga’ (1 Iv 4, 19-21)“ (Kateheza, 21. listopada 2020.).

Molitva bez ljubavi vodi u ispraznost i dušu ostavlja praznom. U molitvi po kojoj se ne umire samom sebi, koja nas ne čisti od onoga što nije Bog i u kojoj se ne njeguje ljubav prema bližnjemu, korijen je gotovo svih svećeničkih razočaranja i frustracija. U istoj katehezi, papa Franjo nastavlja tumačiti: „Bog ne trpi ´ateizam´ onih koji poriču Božju sliku koja je utisnuta u svako ljudsko srce. To je svakodnevni ateizam: Ja vjerujem u Boga, ali držim se podalje od drugih i dopuštam si da mrzim druge. To je praktični ateizam. Ne prepoznati ljudsku osobu kao Božju sliku je svetogrđe, gnjusnost, najgora uvreda koja se može donijeti u hram i na oltar“ (Isto).

Naša pojedinačna odgovornost i savjesnost u njegovanju istinskog svećeničkog zajedništva i bratstva pokazatelj je i našeg ispravnog načina molitve i svećeničkog služenja. Bez ispravne kršćanske molitve, ne možemo ni očekivati gledati plod našeg pastoralnog rada.

6. Braćo svećenici, neka nam ova Misa posvete ulja u Godini molitve bude snažan poticaj na našu svakodnevnu, plodonosnu molitvu, koja u sebi uključuje uzdizanje naših misli i srca Bogu, ali i odricanje od svega onoga što nije Bog, kao i bezuvjetnu ljubav jednih prema drugima i prema svemu Božjem stvorenju.

Blažena Djevica Marija, Majka svećenika, sv. Stošija, sv. Šime i svi zaštitnici i ugodnici Božji Zadarske nadbiskupije, neka nam budu uzor, pomoć i zagovornici. Amen.

mons. Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Zadar, Katedrala sv. Stošije

28. 4. 2024.

1. Srdačno pozdravljam sve vas, draga braćo i sestre, sudionike ovog molitvenog čina uoči svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije. Osobito pozdravljam sve vas nazočne članove i predstavnike zajednica, pokreta, bratovština i kršćanskih laičkih udruga koji ste došli na poziv vaših župnika i na poticaj Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene zajednice i pokrete Zadarske nadbiskupije. Pozdravljam povjerenika ovog Povjerenstva, fra Bojana Rizvana, župnika Župe Srca Isusova na Voštarnici. Zahvaljujem fra Bojanu na razmišljanju i poticajnim riječima koje nam je uputio prije početka ovog slavlja. Pozdravljam subraću svećenike naše Nadbiskupije i sve drage goste.

     Dobrodošli u ovu našu dragu katedralu i na svetkovinu svete Stošije.

2. Večerašnju službu uoči svetkovine svete Stošije u ovoj katedrali njoj posvećenoj, u kojoj se čuvaju i časte sveti ostaci njezina tijela, “sveti prah“ njezinih posmrtnih ostataka, sve od 810. godine, započeli smo pjevanjem Himna svetoj Stošiji – Anastaziji i pjevanom molitvom triju psalama. Nastavili smo sa Službom riječi i zaključit ćemo Euharistijskom službom i pjevanjem Marijinog hvalospjeva „Veliča duša moja Gospodina“ te molitvom pred relikvijama svete Stošije.

     Prvi kratki psalam, Psalam 122., molitve današnje I. Večernje, satkan samo od devet redaka, koji smo pjevali i koji počinje riječima „Obradovah se kad mi rekoše: hajdemo u Dom Gospodnji“, predstavlja jedan od najdražih 150 psalama u židovskoj i kršćanskoj pobožnosti i tradiciji molitve psalama. Autor psalma svjedoči svoje uzbuđenje i radost prigodom hodočašća u Jeruzalem. Ovaj psalam postao je redovita jutarnja molitva pobožnog Židova koji svoje oči i srce na početku svakog dana usmjerava prema Jeruzalemu, koji je, prema Knjizi Ponovljenog zakona, jedino i pravo mjesto štovanja Boga; mjesto koje je središte jedinstva svih naroda dvanaest plemena sinova Izraelovih; mjesto u kojem je sagrađen veličanstveni Hram u kojem je sjedište Božje žive nazočnosti; mjesto koje je središte političkog života u kojem se autoritetom sudstva potvrđuje istina i pravednost; mjesto u kojem se iskazuje ispravan način štovanja Boga i potvrđuju sakralni čini.

     Ono što u ovom psalmu pokreće autora na put, hodočašće prema Jeruzalemu, je radost koja proizlazi iz vjere.

    Nije li, braćo i sestre, pjev ovog psalma snažan poticaj i poziv našoj vjeri da i mi probudimo u sebi iste osjećaje psalmiste, osjećaje vjere i radosti, kada hodočastimo u ovaj naš hram – katedralu, kada ulazimo na vrata, ne samo ovog kamenog zdanja, nego ulazimo kroz vrata Nebeskog Jeruzalema po euharistiji u kojoj se Boga časti i prinosi sakramentalna žrtva Kristova predanja, prinosi se „Jaganjac Božji“ za naše spasenje, za naš mir? Zar nije ova euharistija „grad čvrsto sazdani i kao u jedno saliveni“ na istini Evanđelja? Zar nije ovo slavlje svetkovine svete Stošije snažan poziv i ujedno naša molitva za mir Jeruzalema, za mir u našim palačama, našim zidinama, našim domovima, našim srcima? Zar nije ovo mjesto i trenutak gdje jedan drugome trebamo klicati s psalmistom i moliti: “Mir tebi!“. Neka ova naša čežnja za mirom, vapaj onih koji ljube Gospodina, uključi sve ono što u sebi sadrži biblijska riječ „mir“ – „šalom“: sreću, blagostanje, nadu, napredak, sve ono što se može poželjeti narodu kojeg je Gospodin odabrao sebi za baštinu.

    Sveti Jeronim i Augustin vidjeli su u ovom psalmu pjev nebeskom, vječnom Jeruzalemu, gradu čvrsto sazdanom i dobro utvrđenom u kome prebiva slava Božja, a na čijim vratima već stoje naše noge. Kroz ova otvorena vrata vjere promatramo svetu Stošiju u slavi koju je postigla svojom čvrsto sazdanom vjerom i salivenom ljubavlju u Ljubav od koje je sazdan nebeski Jeruzalem. Tu i mi gledamo našu budućnost i konačni cilj našega života.

     Ova molitva, ovi psalmi, ovo naše euharistijsko slavlje, snažan su poziv našemu duhu da krenemo u radost, entuzijazam, u nadu, u vjeru svete Stošije. Poziv je ovo da krenemo na hodočašće našeg duha do mjesta gdje Gospodin stanuje.

    U tumačenju ovog 122. psalma, sveti Augustin će i nas bodriti i poticati: „Trčimo i nemojmo se umoriti; trčimo u kuću Gospodinovu… Vidjeli su je apostoli i govore nam: Trčite! Idite! Slijedite nas! Svi nam govore: Idemo u dom Gospodnji… Kamenje ovoga grada, odrezano od brda i isklesano rukama navjestitelja istine, prikladno je oblikovano kako bi se ugradio u zdanje vječnosti!“ (PL 37, 1619).

     Sveta Stošija i nama – našem duhu, našim željama, govori Augustinove riječi: „Trčite! Idite! Slijedite me! Slijedite u vjeri i ljubavi!“.

    Ovo bogoslužje prigoda je da i mi poželimo saznati gdje stanuje Gospodin, „Jaganjac Božji“, kao što su to poželjeli i dvojica Ivanovih učenika iz današnjeg evanđelja po Ivanu. I nama Isus na našu želju odgovara: „Dođite i vidjet ćete“. Kamo trebamo ići da bismo vidjeli gdje Gospodin stanuje? Trebamo ići samo za Isusom. On je put kojim trebamo hodati. On je Istina koju trebamo bezkompromisno slijediti. On je život koji trebamo u sebi njegovati i hraniti. On je Vrata na koja se ulazi u nebeski, vječni Jeruzalem. On je Mir koji nam ostavlja i daje da bismo imali spokoj u našim „palačama“.

3. Današnji čovjek sve češće, umjesto da u sebi njeguje radost zbog hodočašća prema Gradu mira, luta u nesnalaženju života i udaljuje se od Vječnog Jeruzalema. „Nesposoban je,“ kako kaže ovih dana jedan naš teolog, „osvijetliti život Božjom istinom i prisutnošću, te se onda grčevito bori s vjetrovima i silama zbunjujućih nesigurnosti. Umjesto da se drži Gospodina i vjere u njega, pada u različita praznovjerja po kojima se prepušta sudbini i slijepim silama za koje vjeruje da upravljaju njegovim životom. Umjesto da živi savjesno prema Božjoj riječi i Zakonu, prepušta se naklapanjima o sreći i sretnom životu koje je rezultat određenih životnih slučajnosti. Umjesto da sigurna koraka hodi u svijetlu, radije tapka u mraku svojih lutanja. A da ne spominjemo koliki ljudi žive u tami jer ne vjeruju u sigurnost i jamstvo spasenja koje dolazi od Gospodina, pa o budućem životu razmišljaju samo kao o nekoj nejasnoj mogućnosti koju onda ostavljaju po strani, umjesto da im vjera u vječni život bude središte života, nît vodilja i svjetlo koje ih obasjava i nadahnjuje u svakodnevnim izborima i djelovanju.“ (Ivan Bodrožić, ŽV 13/2023, str. 32-33).
4. Neka nam zagovor svete Stošije pomogne da naše oči i srce trajno uzdižemo prema Vječnom Jeruzalemu gdje mnogi slave ime Gospodnje, uživajući mir u palačama vječnosti gdje je i nama Gospodin pripravio mjesto. Amen.

mons. Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Draga braćo i sestre!

     1. Ovih božićnih dana rado ćemo slušati i pjevati božićnu pjesmu: „Radujte se narodi, kad čujete glas, da se Isus porodi u blaženi čas!“. Dok vam od srca čestitam Božić, molim Novorođenog Spasitelja da vas obdari radošću, mirom i srećom. Glasovi radosti, podsjeća nas prorok Izaija, navješćuju nam: Bog moj kraljuje. Zato, „Kličite, zajedno se radujte, razvaline jeruzalemske, jer je Gospodin utješio narod svoj, otkupio Jeruzalem“ (Iz 52, 9). Radost zbog Spasiteljeva rođenja koja se proteže i kroz ovaj liturgijski čin, neka prožme svakoga od nas, jer se među nama nastanio Onaj koji je odsjaj Slave i otisak Božjeg bića; Onaj koji sve nosi snagom riječi svoje; Onaj koji čisti od grijeha i sjedi s desne Veličanstva Božjega u visinama; Onaj koji je postao moćniji od anđela i pred kime se klanjaju svi poslanici Božji (usp. Hebr 1, 1 -6).

     2. Isusovo rođenje je otajstvo naše vjere koje u svakom vremenu možemo proživljavati vjerom i time duhovno obogaćivati naš život, sve do punine.

     U našim mislima, zasigurno, još odjekuju riječi Evanđelista Ivana iz današnje liturgije: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog“ (Iv 1, 1), te riječi: „I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama“ (Iv 1, 14). Na Božić se, dakle, Bog došao nastaniti među nama. Došao je među nas kako bi ostao trajno među nama – do svršetka svijeta (usp. Mt 28, 20). Došao je među nas Božji Sin kako bi u svemu bio nama sličan (usp. Hebr, 2, 17), osim u grijehu. Na Božić je Bog postao „Emanuel“ – Bog s nama (usp. Mt 2, 23), u sve dane našega života.

     Zašto je Bog to učinio, zašto je postao čovjekom?

     Logos – Riječ, druga Božanska osoba Presvetog Trojstva, Sin, Isus, po naumu Očevu i u snazi i djelovanjem Duha Svetoga, postala je Tijelo u krilu Blažene Djevice Marije. Riječ – Božji Sin, Isus se rodio u Betlehemu, da bi svakome koji ga primi i koji vjeruje u njega, podao moć da postane dijete Božje (usp. Iv 1, 12). Bog je to učinio da bi s nama podijelio svoje zajedništvo, svoj život. Bog „nije u prvom redu apsolutna moć“, kazao je H. U. von Balthasar, „nego apsolutna ljubav čija se vlast ne očituje u zadržavanju za sebe onoga što mu pripada, nego u odricanju“ (Mysteriumpaschale I, 4). Bog po svome odricanju, malenosti, utjelovljenju u poniznosti, rođenjem u jaslicama, želi čovjeka uvesti u svoju apsolutnu ljubav. „Bog postaje goloruko Djetešce“, rekao je papa Benedikt XVI., „da bi pobijedio oholost, nasilje, čovjekovu želju za posjedovanjem. U Isusu, Bog je uzeo na sebe to stanje siromaštva i razoružanosti, da bi nas pobijedio ljubavlju i priveo nas pravom identitetu“ (Kateheza, 14. studeni 2012.).

    Ljubav koju je Isus donio na zemlju, rodivši se u Betlehemu, ujedinjuje se sa svakim koji je prima u trajan odnos zajedništva života, ljubavi i prijateljstva. Sv. Ivan od Križa, otac Zapadne mistike, u svom djelu Uspon na brdo Karmel, zapisao je: „Bog, davši nam sve, to jest svojega Sina, u njemu je već sve izrekao. Samo u njega uperi svoje oči… ondje ćeš naći i više od onog što tražiš i čemu se nadaš“ (Knjiga I, Ep, 22, 4- 5).

     Braćo i sestre!

     Postoji li potpunije i savršenije zajedništvo, od toga da se čovjeku omogući da podijeli sam Božanski život? Postoji li veće čudo od apsolutne ljubavi Božje koja nam podaje moć da postanemo djeca Božja, da postanemo sinovi u Sinu, „sinovi svjetlosti i sinovi dana“ (1 Sol 5, 5)? Postoji li veće milosti od ove, da kao ljubljena djeca, Bogu u Duhu možemo klicati „Abba! Oče!“ (Gal 4, 6), da postajemo baštinici života s Bogom po obećanju (usp. Gal 3 29), da postajemo baštinici Božji i subaštinici Kristovi (Rim 8, 17), subaštinici i „sutijelo“ Kristovo (Ef 3,6), u konačnici, baštinici života vječnoga (Tit 3, 7)?

     Kako je lijepo spoznati i biti dionik milosti da upravo sada, dok Novorođeni kralj staje svojim nogama na zemlju, i mi, u isto vrijeme, svoju neumrlu dušu uzdižemo na nebo i tu nalazimo svoje mjesto, svoj pravi dom, svoje boravište u  ljubavi, u Bogu!

     U Riječi koja je Tijelom postala, u ovom Betlehemskom djetetu čije rođenje slavimo, pronalazimo svoje najveće ljudsko dostojanstvo. Bog mi više nije daleki, on postaje moj Otac. Bog nije više neko strano i nepoznato biće. Po primanju Isusa, ja postajem ljubljeno Božje dijete koje Bog trajno miluje u svome Ljubljenome Sinu (usp. Ef 6, 6); postajem njegovo dijete u kojem je sva njegova milina (usp. Mk 4, 17). U Djetetu Isusu otkrivamo da nas Bog ljubi bez granica. U svjetlu Božića otkrivamo da je Bog beskrajna dobrota.

     Sv. Irenej Lionski se pita: „Kako  bi čovjek mogao otići k Bogu, a da Bog nije došao čovjeku? Kako bi se čovjek mogao osloboditi svoje smrtnosti, da ga Bog nije tražio, i po vjeri preporodio, po novom velikodušnom Božjem daru novog rođenja, po onoj istoj milosti koja se dogodila u krilu Djevice?“.

    Radi našeg sinovstva, radi našeg pobožanstvenjenja, Riječ Božja je Tijelom postala. Bog je postao čovjekom, kako bi „posinjeni“ čovjek postao Božji sin. „Moć,“ o kojoj govori sveti Ivan u današnjem evanđeoskom ulomku i koju daje onima koji Isusa primaju, u nama djeluje „sve dok biti smrtan ne bude obuzeto posvojenjem i ne postanemo djeca Božja“, rekao je sv. Irenej Lionski.

     Čovjek, mi, poprimamo, dakle, svoj konačni oblik, puninu, u Bogu. Čovjek nije čovjek u punini života, ako nije u Bogu. Nema čovjeku većeg udioništva u punini života, od primanja Boga u svoj život i od Božjeg sinovstva koje po ovoj milosti primamo. Nema punine života bez Boga!

    3. Zbog radosti Božića i onoga što nam Isusovo rođenje donosi, ne smijemo zaboraviti na otajstvo zla i paziti na zamke koje nam stoje na putu života vjere. Sv. Ivan Evanđelist u svom Proslovu piše: „Svjetlost u tami svijetli i tama ga ne obuze“ (Iv 1, 5), „k svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1, 11). Kako žalosno i dramatično! K svojima Bog dolazi i oni ga ne primaju! Koja tragedija za čovjeka! Ova drama neprimanja Krista očituje se na mnoge načine tijekom povijesti. Nekad su bila više vezana uz fizička progonstva i mučeništvo. Današnji oblici odbacivanja Krista, barem u našoj kulturi i sredini, možda su još podmukliji i opasniji od nekadašnjih, jer su zasjenjeni omotom lažne slobode bez odgovornosti, slobode koja po vlastitom izboru određuje što je dobro, a što zlo; očituju se u promociji ljubavi bez istine i žrtve, svodeći ljubav na strast i razonodu; u netoleranciji na štetu nadnaravnog ljudskog identiteta; u podupiranju odgoja i obrazovanja kroz samoostvarenje, bez priznavanja Božje milosti i Božjeg prioriteta; u pretjeranoj promociji individualizma koji dovodi do ideje apsolutnog prava na osobni izbor – čak Božanskih datosti, kao što su spol i rod, život i smrt; usmjereni su na kult tijela, ljepote i mladosti; svode se na idealiziranje materijalizma i hedonizma; ograničeni su na ispunjenje svega „ovdje i sada“, i tome slično. Ne niječe se danas Isusova povijesna osobnost, ali se prikazuje Isusa samo kao čovjeka, svedenog na „učitelja mudrosti“ i lišenog svega božanskoga; ili se Isusa toliko idealizira, da se ponekad čini da je neki lik iz bajke (usp. Benedikt XVI., Kateheza, 3. I. 2007.), ili se, pak, sakralni sadržaji prekrivaju profanim događanjima i slavljima.

    4. Zaključimo naše promišljanje riječima sv. Grgura Nazijanskog nad božićnim otajstvom: „I ja ću naviještati veličinu ove nazočnosti: Riječ je tijelom postala…. Isus Krist, uvijek isti jučer i danas i u stoljećima koja dolaze… je Čudo, ne stvaranja, nego ponovnog stvaranja… Zato je ovo slavlje moje ispunjenje, moj povratak u izvorno stanje… Časti ovu zbilju: zahvaljujući njoj, ti, beznačajan, nahranjen si Božanskim značenjem, samom Božanskom Riječi“. Amen.

mons. Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Foto: I. Grbić

Draga braćo i sestre!

S radošću vas pozdravljam na ovoj Svetoj misi polnoćki i od srca čestitam: Sretan Božić!

Riječi koje ćemo noćas, danas na Božić, i ovih dana najčešće čuti i reći jedni drugima jesu, najvjerojatnije, upravo riječi: ‘Sretan Božić i sretni božićni blagdani’. Dok budemo izgovarali ove riječi jedni drugima, trudimo se izreći ih u duhu njihovog dubokog vjerskog sadržaja, kako one izvanjske pojave, kao što su darovi, znakovi pažnje, jelo i piće, borovi i kuglice, jaslice i okićeni prostori, ulice i domovi, ne bi zasjenile duboki značaj i sadržaj ovih riječi. Birane riječi čestitke i dobrih želja, pružanje ruke i bratski zagrljaj i drugi popratni sadržaji, lijepi su, uljudbeni, važni, rekao bih, i sveti, vanjski znaci, ukoliko nam pomažu živjeti Božić u njegovom izvornom smislu koji je povezan s dubokom radošću zbog Spasiteljeva rođenja.

Ova božićna liturgija mise polnoćke uvodi nas u veliko otajstvo Božjeg utjelovljenja za koje smo se pripremali tijekom vremena došašća. Božić nije samo obljetnica i proslava Isusovog rođenja u povijesti, već događaj koji nastavlja imati svoje veliko značenje u prostoru i vremenu svake osobe, svakog vremena, u cijeloj povijesti. „Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama“ (Iv 1, 14). Tako sv. Ivan sažima veliki i važni događaj Božića. Bog je po Isusu Kristu uzeo ljudsko tijelo i nastanio se među nama. Ova činjenica duboko ulazi u naš život.

Na poseban način, Božji boravak među nama događa se u liturgijskim činima, osobito svetoj misi, u kojima se uvijek uprisutnjuju i ponazočuju otajstva Božjeg spasiteljskog djelovanja u povijesti, u sadašnjem trenutku. Sadašnji trenutak postaje čas primanja milosti koje pojedino otajstvo sadrži. „Očitovala se Ljubav Božja i spasiteljica svih ljudi… On sebe dade za nas, da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi Narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela“, piše sv. Pavao u Poslanici Titu, koju smo slušali u drugom čitanju.

Noćas nam Crkva, uz prigodni Psalam radosti i zahvale (96), svečano pjeva: „Danas nam se rodio Spasitelj – Krist Gospodin!“. Ponavljali smo ovaj refren.  Danas nam nebo i anđeli pjevaju i preko glasa navjestitelja Evanđelja prenose radosnu vijest: „Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj, Krist, Gospodin.“ (Lk 2, 11). Ovo „danas“ koje se ponavlja u liturgiji, odnosi se na rođenje Božjega Sina. U liturgiji ovaj događaj postaje aktualan. Njegova aktualnost ne poznaje vremena, ne blijedi i ne umanjuje se tijekom nizanja dana, tijekom godina i brojenja stoljeća. Drugim riječima rečeno, Isusovo rođenje obuhvaća i prožima svako vrijeme, čitavu povijest. Isusovo rođenje je svevremenski ili nadvremenski događaj. Isusovo rođenje je događaj vječnosti u „danas“. Do ove stvarnosti Isusova rođenja mi možemo „danas“ doprijeti upravo preko liturgije. U Djetetu Isusu, rođenom u Betlehemu, Bog se približio čovjeku. Mi se možemo po liturgiji približiti Bogu po „danas“ koje, kako pjeva Uskrsni hvalospjev, „Dan koji nema zalaza“. Bog je „vječno ušao u granice vremena i prostora“, kaže papa Benedikt XVI., „da bi nam `danas` omogućio susret s njim.“ (Kateheza, 21. 12. 2011.).

Poznati švicarski teolog Hans Urs von Balthasar, razmišljajući o Božjem djelovanju „danas i sada“, u čijem svjetlu možemo promišljati i o ulasku Boga u vrijeme po Isusovu rođenju, kaže da postoji tanki veo koji dijeli vječnost i vrijeme, jer već „u vremenu sja zlatni temelj vječnosti“ (Hans Urs von Balthasar, Sestre u duhu, Zagreb 2009., str 191). Ulazeći u suživot s Bogom, u „danas“ njegovog djela ljubavi, „žitko zemaljsko trajanje olabavljuje se i pretvara u blagi žubor pred stalnim licem vječnosti“ (Isto). Stoga nas može zadovoljiti samo ono što je vječno, koje se nama otvara u Božjem „danas“ i dušu uzdiže iznad svega prolaznoga. Tako u povezanosti s Bogom, „kroz koprenu prolaznosti naslućujemo vječno“ (Isto); kroz Božje „danas“ ulazimo u Božje beskonačno koje „nema ni granica, ni dana ni obala“ (Isto), kako vječnost opisuje sv. Terezija od Djeteta Isusa.

Bogata božićna liturgija sa svojim čitanjima ulomaka iz Svetog Pisma iz Staroga i Novoga zavjeta, sadržajnim molitvama, teološki bogatim izričajem hrvatskih božićnih pjesama, zajedničkim promišljanjem i drugim liturgijskim gestama i sadržajima, pomaže nam shvatiti da je Isusovo rođenje događaj spasenja, uvijek aktualno i tiče se svakoga čovjeka. Stoga nam se nameću konkretna pitanja:

Kako živjeti Božić i ono Božje „danas“ koje se dogodilo u Isusovu rođenju? Kako Božje „danas“ preoblikovati u vječno, neprolazno, potpuno, spasonosno? Kako prolazni i smrtni život zaogrnuti vječnim? To je moguće samo ako Boga, koji nam je darovao svoga Sina iz ljubavi prema nama i radi našega spasenja, stavimo u središte našeg života. Kako Bog postaje središte našega života? Sigurno ne samo deklarativno. Bog postaje središte našega života kada Božju bît prihvatimo kao svoju bît života. „Bog je ljubav“ (1 Iv 1,8), kaže sv. Ivan. Božja bît, esencija, je ljubav. Ono što je krvotok našem tijelu, to ljubav mora biti našem duhu i životu. Kao što krv dopire do svake stanice našega tijela da je nahrani, tako i Božja ljubav mora prodrijeti u svaki naš čin i svaki naš trenutak, da bi on bio spasonosan, da bi nas Bog ispunio sobom, da bi se Bog utjelovio u našem duhu.

„A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista” (Iv 17, 3), tumači Isus svojim učenicima. Život s Bogom, život vječni, sastoji se u poznavanju Boga. A Boga poznajemo samo po ljubavi, kroz iskustvo ljubavi. Boga ljubimo kada „danas, ovdje i sada“ vršimo njegovu volju. A njegova je volja da budemo kao On: ljubav. „Budite savršeni kao što je savršen otac vaš nebeski“ (Lk 5, 48), poziva nas Isus.

Ispunjavajući Božju volju, to jest, živeći ljubav svugdje i u svemu, u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti, u prikladno i neprikladno vrijeme, živeći Božje „danas“, „sada“ ne poznaje otjecanje vremena, nego ostaje „uvijek sada“ vječnosti, život s Bogom. Bog mi po Duhu Svetom u savjesti „sada i danas“ nadahnjuje što po Božjoj volji trebam činiti. Činim li što mi Bog nadahnjuje u ljubavi, tâ ljubav nije ljudska i moja, nego Božja i vječna. Jedino ljubav, jer je Božja, sadrži vječnost i neprolaznost. Po ljubavi moje „danas“ postaje „vječnost“, moje „sada“ postaje „zauvijek“. Moja ljubav nije više pojam, nego iskustvo Boga koji se utjelovio. Isusovo rođenje nije prošlost, nego „sada“ Božjeg rađanja u mojem životu.

Sv. Lav Veliki, papa, u jednoj božićnoj homiliji potiče vjernike riječima: „Kličimo u Gospodinu, dragi moji, i otvorimo svoje srce najčišćoj radosti, jer je svanuo dan koji za nas znači otkupljenje, drevnu pripravu, vječnu sreću. U godišnjem ciklusu koji se za nas obnavlja, uzvišeno otajstvo našega spasenja, koje – obećano na početku i predoznačeno na svršetku vremena – određeno je da traje zauvijek“.

Braćo i sestre, živimo ovo Božje: „Danas vam se rodio Spasitelj, Krist, Gospodin“, kako bi nam Bog bio uistinu blizu, naša radost, ispunjenje našeg života, naša sadašnjost i vječnost. Amen.

mons. Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Foto: I. Grbić

„Ne bojte se. Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod!

Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin!“ (Lk 2, 10 -11)

Draga braćo svećenici i đakoni,

redovnici i redovnice!

Dragi Božji narode!

S izrazima osobitog poštovanja, osjećaja kršćanske blizine i u želji podjele božićne radosti sa svakim od vas, od srca vam čestitam svetkovinu rođenja našega Spasitelja – Isusa Krista! SRETAN BOŽIĆ SVIMA! Uz radost i čestitku, molim Novorođenog našeg Spasitelja, da obiljem darova mira i ljubavi ispuni svakoga od vas i svako ljudsko srce. Radost zbog Spasiteljeva rođenja neka vam pomogne sve dublje ulaziti u zajedništvo neuništive ljubavi Božje koja sadrži i daje vječnu radost.

1. Nova zora

Evanđelist sv. Luka opisuje nam Isusovo rođenje tijekom tišine i mraka noći. Knjiga Mudrosti prije Kristovog rođenja pjesnički i proročki naviješta: „Dok je mirna tišina svime vladala i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog, jurnula je tvoja svemoguća riječ s nebesa, s kraljevskih prijestolja“ (Mudr 18, 15). Isus, vječna Očeva Riječ, u punini vremena sišla je s nebesa, postala tijelom i nastanjuje se među nama (usp. Iv 1, 3). Božja Riječ sišla je na Zemlju, k nama, u sredini noći, onda kad je tama noći bila najgušća, u ponoć. Od Isusovog rođenja, od božićne noći, rađa se zora nade s kojom počinje novi dan. Od Božića noć postaje kraća, a dan duži, sve do svanuća blaženog dana u kojem nema zalaza (usp. Uskrsni hvalospjev).

U tami, naši koraci su nesigurni i spori, a sva događanja oko nas izazivaju osjećaj nesigurnosti, nemira i bojazni. Isus, mlado Sunce s visine (usp. Lk 1, 78), rađa se u mraku svijeta i postaje Svjetlost svijeta (usp. Iv 8, 12), svjetlost na prosvjetljenje naroda za radost i slavu novoga Naroda Božjega (usp. Lk 2, 32). Isusovo rođenje želi i može biti svjetlo svakom ljudskom oku. Naše oči bez svjetla, u mraku, iako zdrave, ništa ne vide. Božić, poput žarkog svjetla, želi prodrijeti i rastjerati svaki mrak ljudskih odnosa, svaku mržnju iz ljudskog srca, svaki okrutni rat na zemlji, svako strahovito razaranje, svaku zabludu i laž, svaku sebičnost i oholost, svaku pohlepu i ispraznost, svaku prijevaru i zabludu, svaku nesigurnost, nemir i tminu ljudskog srca, svakog neprijatelja ljudske duše, svaki grijeh i smrt. Isus u tami donosi i daruje mir (usp. Lk 24, 36). Oni koji prime Kristov mir i sâmi postaju mirotvorci i dionici Božjeg blaženstva (usp. Mt 5, 9). Isus, Mlado sunce s visine (Lk 2, 78), želi osvijetliti ljudski život kako bi svatko mogao otkriti i vršiti volju Božju koja je utisnuta u njegovu dušu (usp. Lk 22, 42; Mt 6, 10 i dr.) te ostvariti sebe u slobodi jedinstvenosti i neponovljivosti.

2. Blagovijest za radost

Radosna vijest Isusovog rođenja je otajstvo naše vjere koje možemo proživljavati u svakom vremenu. Bog je postao čovjekom, da bismo mi postali Bogom, kaže sv. Grgur Nazijanski. U božićnom događaju postajemo svjesni Božje naklonosti prema čovjeku koja nema granica. U Isusu otkrivamo kako smo nevjerojatno, bezgranično voljeni. Isusovo rođenje nas podsjeća da nismo sami usred svemira, jer se sâm Bog kod nas nastanio. „Čovječe, upoznaj svoje dostojanstvo,“ uskliknut će sv. Leon Veliki. „Riječ je postala djeliteljica Očeve slave na korist ljudi… Slava Božja živi je čovjek, a njegov se život sastoji u gledanju Boga“, kaže sv. Irenej. Slava Božja očituje se u spasenju čovjeka kojega je Bog toliko ljubio da je za njega dao svoga Sina Jedinorođenca (Iv 3, 16). Isusovo rođenje radosna je vijest koja iskazuje slavu Bogu i donosi mir ljudima, miljenicima Božjim (usp. Lk 2, 14).

Da se Isus i tisuću puta rodi u Betlehemu, a u tebi ne, za tebe to ne bi imalo koristi, upozorava sv. Augustin. Slavljenje Isusovog rođendana je ponuda da se mi ponovno rodimo odozgor (usp. Iv 3, 3). Bog je po Isusu uzeo naše tijelo, a na nama je da primimo njegov duh, kako bi srastali sličnosti njegovom uskrsnuću (usp. Rim 6, 5), postali posinjena djeca Božja (usp. Iv 1, 12), baštinici Božji i subaštinici Kristovi (usp. Rim 8, 17), „sutijelo“ Kristovo (usp. Ef 3, 6) i nasljednici života vječnoga (usp. Tit 3, 7). On je prihvatio naše čovještvo, a na nama je da prihvatimo njegovo božanstvo.

Isusovo rođenje neka donese tako potreban mir i sigurnost u njegovoj domovini, Ukrajini i drugim dijelovima svijeta zahvaćenih ratovima. Svaku obitelj i pojedinca neka obuzme radost zbog rođenja našeg Spasitelja te slave Boga za sve što vide i čuju u novorođenom Isusu (usp. Lk 2, 20). Svaki ljudski život od začeća do vječnosti neka bude uronjen u mir i sigurnost, jer Bog postaje čovjekom da bismo to ostvarili (usp. Iv 14, 27). Svaka osoba neka bude okružena ljubavlju i poštovanjem zbog njezinog dostojanstva koje je od Boga primila (usp. Post 1, 26 – 27). Svaki radnik i umirovljenik neka bude pravedno nagrađen kao Božji suradnik, jer radnik zavrjeđuje svoju plaću (usp. 1 Kor 3, 8). Svi koji trpe i kojima je teško neka se pridruže Isusovom križu, kako bi nadopunili ono što nedostaje mukama Kristovim za spasenje svijeta (usp. Kol 1,24).

3. Danas se rodio zauvijek

Isusovo rođenje nije trenutak, nego događaj ljubavi koji neprekidno traje. Anđelova radosna vijest „Danas vam se rodio“ (Lk 2, 11) još uvijek traje, sve do ponoći Kristovog ponovnog dolaska do kada ga, kao mudre djevice, očekujemo pripravni sa svjetiljkama u ruci i posudama punih ulja, kako bismo, kada ponovno dođe, ušli s njime na svadbenu gozbu Zaručnikove vječne ljubavi (usp. Mt 25, 6).

Kršćanstvo je, kaže papa Benedikt XVI., „događaj ljubavi“. Isusovo rođenje je povijesni događaj Božje ljubavi. Da bismo u vremenu trajno slavili Isusovo rođenje, potrebno je hodati putem ljubavi, vježbati se u krepostima, živjeti u istini. Istinito je samo ono što se živi, samo ono što je ostvareno, kaže sv. Terezija od Djeteta Isusa. Kršćanin gleda kako danas, sada i uvijek ispuniti Božju volju. Ispunjavajući Božju volju „danas“, „sada“ ne poznaje otjecanje vremena, nego ostaje „uvijek sada“ vječnosti. Bog mi po Duhu Svetom „sada i danas“ nadahnjuje što po Božjoj volji trebam činiti. Činim li što mi Bog nadahnjuje u ljubavi, tâ ljubav nije ljudska i moja, nego Božja i vječna. Tako moje „danas“ postaje „vječnost“, moje „sada“ postaje „zauvijek“. Moja ljubav nije više pojam, nego iskustvo Boga koji se utjelovio. Isusovo rođenje nije prošlost, nego „sada“ Božjeg rađanja u našem životu.

Isusovo rođenje vječni je izvor naše radosti, nade i ljubavi koja nikada ne prestaje (usp. 1 Kor 14, 8). Božje „danas“ neka nam svima postane „zauvijek“!

4. Blagoslov

Radost zbog Isusovog rođenja i njegov boravak među nama, neka vam bude izvor snage i blagoslova.

mons. Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Na blagdan sv. Krševana, zaštitnika Grada Zadra, u petak, 24. studenog, svečano večernje koncelebrirano slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Sv. Krševan je akvilejski plemić, vojnik i mučenik s početka 4. stoljeća. Prema predaji, bio je vjeroučitelj sv. Stošije koju je kršćanskom utjehom hrabrio svojim pismima, dok je ona bila u zatvoru za vrijeme Dioklecijanovih progona kršćana. Relikvije sv. Krševana došle su u Zadar 649. godine.

Po prisutnosti njegovih relikvija u Zadru, a najnovija službena i stručna rekognicija svečevih zemnih ostataka iz 2022. godine pokazuje da je sačuvan cijeli kostur sv. Krševana, što je iznimno rijetko, Zadrani časte sv. Krševana dugih 14 stoljeća.

Krševanu u čast, u središtu Zadra izgrađena je crkva u romaničkom stilu, posvećena 1175. godine. Do 2022. godine trajala je duga, desetogodišnja cjelovita konzervatorska i restauratorska obnova crkve sv. Krševana koja je zbog toga bila zatvorena za javnost. U godinama prije početka obnove, mise na blagdan sv. Krševana slavile su se u velebnoj crkvi sv. Krševana koju se smatra jednom od najljepših romaničkih crkava u Hrvatskoj.

„Zahvalni smo Bogu, svim našim nebeskim zaštitnicima i našim prethodnicima u vjeri grada Zadra za bogatstvo relikvija naša četiri zaštitnika: Krševana, Stošije, Zoila i Šimuna Bogoprimca, koje dugi niz stoljeća čuvamo i pobožno štujemo, usprkos mnogih povijesnih, društvenih i političkih previranja i opasnosti, ponekad i teških razaranja. Kao važan znak bogate duhovne baštine vjere i siguran putokaz života, želimo ih, obogaćene našom vjerom i štovanjem, predati i novim naraštajima koji pred nama dolaze“, poručio je mons. Zgrablić.

Za vrijeme misnog slavlja, u prezbiteriju katedrale nalazio se relikvijar sv. Krševana u obliku ruke. Sv. Krševan na osobiti način zaštitnik je uprave Grada Zadra. Gradski vijećnici Zadra u prošlosti su pred relikvijarom ruke sv. Krševana polagali prisegu vjernosti da će pošteno raditi povjerene javne dužnosti za opće dobro. Na grbu i zastavi Grada Zadra nalazi se njegov lik. Koliko su Zadrani prepoznali vrijednost toga uzornog kršćanina iz prvih vremena Crkve, koji je kao vojnik bio dijelom državnog sustava u službi rimske vlasti, odnosno carstva, ali pritom nije želio zatajiti ispovijedanje vjere u Isusa, te su njegovoj nebeskoj zaštiti htjeli povjeriti obavljanje poslova u upravljanju gradom, pokazuje i da su lik sv. Krševana stoljećima unatrag htjeli imati na grbu i zastavi Grada Zadra. Sadašnja inačica grba temelji se na povijesnom gradskom grbu.

Na grbu je sv. Krševan prikazan kao konjanik koji u rukama ima štit i koplje, a iznad njegove glave s aureolom je znak crvenog križa na bijeloj podlozi. Konj je osedlan zlatnom opremom. Ime Krševan, na latinskom Chrisogonus, izvedeno iz grčkog imena, znači ‘rođen u zlatu’, odnosno, ‘zlatni rod’. Sav zlatni rod i dragocjeno vojevanje sv. Krševana bilo je u njegovom nepokolebljivom i hrabrom nasljedovanju Isusa Krista, do spremnosti da zbog toga izgubi položaj u društvu, u konačnici i život sâm, te je mučeničkom smrću rođen za vječnost nebeskog Kraljevstva.

„U zamjenu za napuštanje vjere, Krševanu je nuđeno visoko političko mjesto prefekta ili konzula Rimske provincije. Zbog velike ljubavi i predanosti Isusu Kristu, odbio je ponudu i nije se htio odreći svoje vjere. Zbog toga je podvrgnut okrutnim fizičkim mukama, odrubljena mu je glava, a tijelo bačeno u more. Prema predaji, kasnije se svećeniku Zoilu u snu prikazao sv. Krševan te je sv. Zoilo u toj viziji saznao gdje se nalazi tijelo sv. Krševana“, podsjetio je mons. Zgrablić, istaknuvši da je štovanje sv. Krševana počelo odmah nakon njegove mučeničke smrti i širilo se u Crkvi po cijelom svijetu.

„Koliko je taj svetac štovan i važan u općoj Crkvi nekad i danas, najbolje pokazuje spominjanje njegovog imena u Rimskom kanonu mise. Uz imena Blažene Djevice Marije, sv. Josipa, apostola Petra i Pavla; uz imena prvih nasljednika sv. Petra, Lina, Klementa, Kleta i drugih, uz imena svetih mučenica Lucije, Agneze, Cecilije, Stošije i ostalih prvokršćanskih mučenica, nalazi se i ime sv. Krševana ili Krizogona. Taj Rimski kanon molio se kao jedini u svakoj misi dugi niz stoljeća“, naglasio je zadarski nadbiskup.

Riječi ulazne pjesme iz obrednika liturgije blagdanskog slavlja: “Evo pravoga mučenika, koji je za Kristovo ime krv svoju prolio. Nije se bojao prijetnji sudačkih i tako je ušao u kraljevstvo nebesko” žele usmjeriti naš pogled uma, duha i srca prema duhovnom profilu sv. Krševana, rekao je nadbiskup. Sv. Krševana vjera Crkve i višestoljetno štovanje pokazuje u odrazu Božje riječi iz Knjige mudrosti u blagdanskom prvom čitanju. Time se sv. Krševana predstavlja kao mudrog čovjeka. Stoga je mons. Zgrablić razmatrao značenje vjernosti čovjeka Božjoj mudrosti na koju potiče i Božja riječ u Svetom Pismu, a to je izazovno i nije uvijek lagano, jer odudara od mudrosti i logike ovoga svijeta.

„Mudar je čovjek koji životom hoda pravim stazama, pogledom usmjerenim prama Kraljevstvu Božjem, tj. prema onome što Bog čini u svakom vremenu i za svakog čovjeka. Sv. Krševana i svakog mudrog čovjeka vodi spoznaja o najvećim svetinjama, o Kraljevstvu Božjem koje nam se do punine približilo u Isusu Kristu“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši da je sv. Krševan aktivno i požrtvovno sudjelovao u kršćanstvu kao „događaju ljubavi“.

„Mudar čovjek vidi svoj uspjeh prihvaćanjem Božje ponude, u trudu i suradnji s Božjom milošću. U suradnji s mudrošću, naš život nije neplodan, nego nas vodi do ubiranja ploda života. A plod života je život vječni, vječna radost zajedništva s Bogom. Sv. Krševan i mudar čovjek ne lakomi se za pomamnim i laskavim ponudama svijeta. Umjesto visokog društvenog položaja za koje se traži odricanje od Božje mudrosti, Krševan ostaje, usprkos pritiscima i mukama, vjeran mudrosti“, poručio je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je naglasio da je „u mudrosti snaga koja čuva sv. Krševana i svakog tko je prihvaća, od neprijatelja koji ga žele ugrabiti, od protivnika koji mu zamke postavljaju. Mudrom čovjeku je Božja mudrost svjetlost koja mu pomaže razaznati vječno i neprolazno bogatstvo kojeg „moljac ne nagriza ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkopavaju niti kradu“ (Mt 6,20). Mudrost nikad ne ostavlja onoga koji je prihvaća, već mu postaje snaga u svakom iskušenju i nevolji, u okovima i tamnici, sve dok ga ne dovede do nagrade i vječne slave“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je aktualizirao poruku života sv. Krševana i za okolnosti našeg vremena, u kojima također postoje teškoće i kušnje u vjeri. „Nismo, možda, uvjetovani da poput sv. Krševana biramo između smrti i odreknuća od vjere. Ali smo izloženi ozbiljnim opasnostima koje mogu biti pogubne za najveću mudrost života. Potrebni su nam jasni, čvrsti i sigurni stavovi koji će nam biti siguran oslonac na putu prema konačnom cilju našeg života. I danas se mudrost evanđelja teško shvaća, ponekad i osporava, odbacuje“, rekao je mons. Zgrablić.

„U enciklici Vjera i razum, sv. Ivan Pavao II. govori o vjeri koja je stavljena na kušnju i u naše vrijeme, a ne samo nekada u bezbožničkim političkim sistemima u kojima se Bog smatrao projekcijom ljudskog uma, iluzijom i opijumom za narod. U razdoblju za nama počeo je i proces snažnog sekularizma u kojem se čovjek prikazuje kao apsolutno autonoman. Čovjeka se predstavlja kao mjeru i tvorca stvarnosti, do te mjere da može birati i svoje naravne datosti kao što su spol i rod, da sam određuje i bira što je humano, a što nehumano. Takav pogled na čovjeka, u kojem sam određuje svoju ljudskost, bitno osiromašuje stvorenost ‘biti na sliku i priliku Božju’“, upozorio je mons. Zgrablić, rekavši da se i u naše vrijeme pojavljuje opasnost suprotna Božjoj mudrosti. Praktični ateizam vjerske istine i slobode održavanja vjerskih obreda smatra nevažnima za svakodnevni život, beskorisnima i suvišnima.

„Promiče se život kao da Boga nema. Čovjek koji ne osluškuje poticaje Božje mudrosti i kojemu ona nije vodič života, svodi se samo na naravnu, horizontalnu stvarnost. Čovjek se lišava nadnaravne stvarnosti koja ga motivira i osnažuje u dobru, ali i u poteškoćama života te vodi prema smislu i punini života. Lišavajući se Božje mudrosti, otvaraju se prostori za ‘diktaturu relativizma’ i višeznačno shvaćanje slobode, koja umjesto da čovjeka učini slobodnim, vodi ga prema klanjanju idolima: tijelu, novcu, zabavi, materiji, hedonizmu“, upozorio je mons. Zgrablić, stoga poručivši: „Slavlje sv. Krševana prigoda je da se suočimo s pogledom na svijet, sa samim sobom i da po njegovom primjeru potvrdimo istinu o čovjekovoj vrijednosti i konačnom određenju“.

Nadbiskup je rekao da sv. Krševan i svi drugi mučenici i sveci svojim životnim stavom svjedoče misao iz koncilskog dokumenta Radost i nada: „Posebno bitna crta ljudskog dostojanstva je u čovjekovoj povezanosti u zajedništvo s Bogom. Već od svog postanka, čovjek je pozvan na razgovor s Bogom: on, naime, postoji samo zato što ga je Bog iz ljubavi stvorio i što ga uvijek iz ljubavi uzdržava“ (Br. 19).

„Zagovor sv. Krševana, sv. Stošije, sv. Šimuna, sv. Zoila i drugih svetaca i ugodnika Božjih Zadarske nadbiskupije, neka nam pomognu da osluškujemo i upijamo mudrost Božju kao istinu i put života“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Na kraju mise, nadbiskup je blagoslovio puk relikvijarom sv. Krševana u kojem se nalaze svečeve moći.

Na misi su bili i Branko Dukić, gradonačelnik Grada Zadra te članovi Katoličke karizmatske obnove u Duhu Svetom čiji su voditelji zajednica iz Hrvatske sa svećenicima koji ih prate na svom godišnjem susretu u Zadru, među kojima je i p. Sebastijan Šujević, provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove, koji je također koncelebrirao u misi. Pjevanje je predvodio Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo Žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića.

Prijepodne na blagdan sv. Krševana, nadbiskup Zgrablić sudjelovao je na Svečanoj sjednici Gradskog vijeća u zadarskom HNK.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na 32. godišnjicu spomena stradanja Škabrnje u Domovinskom ratu, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je u subotu, 18. studenog, misno slavlje za sve stradale u Domovinskom ratu u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Škabrnji. Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Draga subraćo u biskupstvu, braćo svećenici, braćo i sestre!

Poštovani sudionici ovoga misnoga slavlja prigodom obilježavanja Dana sjećanja u Škabrnji!

1. Srdačno vas pozdravljam i zahvaljujem na vašoj nazočnosti i sudjelovanju u ovom misnom slavlju. Pozdravljam prof. dr. sc. Željka Tanjića, rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu.    Srdačno pozdravljam ovdje nazočne, mons. Tomislava Rogića, biskupa šibenskog kao i mons. Antu Ivasa, biskupa šibenskog u miru. Hvala vam na dolasku i sudjelovanju na ovom molitvenom susretu.

2. I ove godine okupili smo se u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Škabrnji kako bismo s dubokim poštovanjem, molitvom i euharistijskim slavljem obilježili Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje.

Došli smo i ove godine, 18. studenog u Škabrnju, obilježiti najtužniji dan u povijesti ovog ravnokotarskog mjesta. Ovog dana prisjećamo se ratne 1991. godine, kada su Škabrnju okupirali pripadnici JNA i srpski pobunjenici. Toga dana ubijena su 43 civila i 15 branitelja. U ovom nasilju selo su spalili i u potpunosti uništili, a katoličku crkvu do temelja srušili. Nakon što je selo opustošeno, cijeli kraj je miniran. Nažalost, u danima koji su uslijedili te godine, bilo je još žrtava.

U ovom euharistijskom slavlju Bogu upućujemo naše molitve za sve duše poginule u Škabrnji, kao i za duše svih pokojnika civila i branitelja u Vukovaru i cijelom Domovinskom ratu. Molimo za sve one koji su umrli od posljedica ratnih stradanja i razaranja u Domovinskom ratu. Naše molitve upućujemo i za sve nestale i ranjene u Domovinskom rata, kao i za sve njihove obitelji.

Okupljeni u Isusovo ime, odzvanjaju nam u srcu njegove riječi: „Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima.“ (Mt 5 44 – 45). Stoga, molimo i za one koji su počinili zločine u ovom mjestu ili bilo gdje drugdje, kao i za sve koji su nas mrzili ili nas mrze, kako bismo svi bili istinska djeca Božja.

Molimo Gospodina i za svakoga od nas ovdje nazočnog da nas ispuni dobrotom i milosrđem, ljubavlju i praštanjem. Sjetimo se Božje dobrote i da je Bog u Kristu nama oprostio (usp. Ef 5, 32).

Znamo što je rat. Iskusili smo zlo i sve strahote koje on sa sobom nosi. Osjetili smo bol koju nanosi mržnja. Znamo kako  se teško i sporo liječe rane duše i tijela koje rat nanosni mnogima. Imamo iskustvo straha zbog opasnosti od pogibelji i neizvjesnosti. To nas snažno potiče da danas molimo za mir u Ukrajini, mir u Isusovoj domovini i u drugim dijelovima svijeta koji su zahvaćeni ratom, strahovitim razaranjem i mnogim žrtvama.

3. Papa Franjo uputio je poruku sudionicima Mirovnog foruma koji se održao u Parizu prošlog tjedna, 10. i 11. studenog, i u toj poruci ponovio ono što je mnogo puta rekao na audijenciji i na nagovorima s prozora Apostolske palače u Rimu, kao i u drugim susretima – da je rat uvijek poraz čovječanstva i da nijedan, kako je istaknuo u poruci – nije vrijedan suza majke čije je dijete osakaćeno ili ubijeno; ili pak gubitka života i samo jednoga čovjeka, svetoga bića stvorenoga na sliku i priliku Stvoritelja; ili zagađenja našega zajedničkog doma, ili pak očaja onih koji su prisiljeni napustiti svoju domovinu.

4. Kroz našu molitvu u euharistijskom slavlju uključujemo se na put Božji. Onaj koji je na putu Božjem ne može se ne ispuniti Kristovim duhom, a njegov nas duh sigurno vodi k zajedništvu s Bogom i s drugim čovjekom. Približavajući se Bogu u molitvi, doprinosimo najvećem dobru, tako potrebnom svakom ljudskom srcu i cijelom čovječanstvu, a to je izgradnja mira. Isto tako, onaj koji izgrađuje mir, ne može se ne približiti Kristu, jer „on je mir naš“ (Ef 2, 14), mir koji želi ispuniti svako ljusko srce na zemlji, kako bi se Bog proslavio na nebu (usp. Lk 2, 14).

Našom molitvom želimo doprinositi miru. „Kao kršćani“, rekao je papa Benedikt XVI., „uvjereni smo da najdragocjeniji doprinos koji možemo dati stvari mira jest molitva“ (Kateheza, 26. XI. 2011.).

Gospodin nam dolazi u euharistiji kako bi nas oslobodio od našega individualizma, naših uskogrudnosti, isključivosti drugoga, svakog oblika netrpeljivosti prema drugome, kako bi nas oblikovao u jedno tijelo, Tijelo Kristovo, uspostavio jedno njegovo kraljevstvo. A Kristovo kraljevstvo je kraljevstvo „istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira“ (Predslovlje Krista Kralja). Ulazeći u zajedništvo s Kristom nadilazimo naše podjele, međusobna nadmetanja, naše međusobne netrpeljivosti i mržnje.

Gospodin zasigurno i ovog trenutka želi prosvijetliti i svakome od nas naš um i naše srce, pročistiti naše nakane i djela, kako bismo postali graditelji pravednosti, istine, pomirenja, ljubavi, praštanja, u našim svakodnevnim stvarnostima, u našim obiteljima, na našim radnim mjestima, u svakoj našoj sredini, u svakom susretu s drugim i drugačijim.

5. Slušali smo ulomak Evanđeliste sv. Luke o Isusovoj muci na križu. Isusova muka uronjena je mrakom ljudske zloće. Isusa su glavari svećenički iz zavisti predali da se razapne (usp. Mk 15, 9). Isus je pred Pilatom okružen svjetinom koja glasno viče: „Ukloni! Ukloni! Raspni ga!“ (Iv, 19, 15). Vojnici, nakon što su Isusa bičevali, stavljajući mu trnovu krunu na glavu, ćuškaju ga, po njemu pljuju i klanjaju mu se, rugajući se „Zdravo, kralju židovski!“ (Mt 27, 29). Pilat se ruga Židovima natpisom koji je dao napisati nad Isusovim križem: „Ovo je kralj židovski“ (Iv 23, 38).  Prolaznici uz Kalvariju dovikuju Isusu, rugajući se: „Ako si Sin Božji, siđi s križa!“ (Mt 27, 40). Viču, rugajući se, i glavari svećenički i pismoznanci: „Druge je spasio, sebe ne može spasiti!“ (Mt 27, 42). Čak i jedan obješeni zločinac pogrđuje Isusa: „Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!“ (Lk 23, 39).

Isus u najvećim mukama, u strašnoj patnji koju proživljava viseći na križu, dok drugima vladaju sile mraka, moli: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23, 34). U Isusovo nevino srce nije ušlo zlo koje je zahvatilo mnoge koji ga okružuju. Isusovo srce ostaje čisto. Ništa Isusa ne može otrgnuti od Očeve ljubavi. Isusov je pogled usmjeren u nebo. On se obraća Ocu molitvom koja zaustavlja ludilo zla koje vlada ljudskim srcima, da to i ne znaju. U bezuvjetnoj ljubavi Isusovoj prema Ocu i nama na križu, događa se naše spasenje.

Kroz ovu euharistijsku molitvu i mi želimo imati udjela u Isusovoj molitvi na križu: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23, 29). Želimo da nam molitva danas pročisti bolno sjećanje i ranjeno srce, da nam pročisti i ono zlo koje ne prepoznajmo a činimo, u kojem sudjelujemo – pa i ne znajući, koje nas okružuje, kako nikada ne bismo bili počinitelji zla. Molimo da nam rane zla koje nam je naneseno i posljedice grijeha zbog kojih trpimo i kojeg i sami činimo, u srcu ne budu plodno tlo za rast negativnoga u našem životu.

Poslanica Hebrejima poziva nas: „Nastojte oko mira sa svima! I oko posvećenja bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina! Pripazite da se tko ne sustegne od milosti Božje, da kakav gorki korijen ne proklija pa ne unese zabunu i ne zarazi mnoge“ (Hebr 12, 14 -15). Naše posvećenje, to jest, naše suobličenje Kristu, na način da mislimo, molimo, živimo i djelujemo poput Krista, neka bude naš doprinos miru u ljudskim srcima, našim obiteljima, u našoj Domovini.

6. Braćo i sestre!

Neka nam Blažena Djevica Marija na nebo uznesena, koju nije zaobišla mržnja u ovom mjestu, što nam pokazuje i ovaj oskvrnjeni kip sa sjekirom u podnožju, a koju rado nazivamo „Kraljice Hrvata“ i častimo kao „Najvjerniju odvjetnicu Domovine Hrvatske“, bude uzor i pomoć da ustrajemo na putu dobra, putu Božjem i izgradnji mira i pomirenja. Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Škabrnja, 18. studenoga 2023.

Foto: I. Grbić

Prvi dan Nadbiskupijskog hodočašća vjernika Zadarske nadbiskupije u Istru, Padovu i Trsat, u četvrtak, 12. listopada, završio je katehezom koju je o kršćanskoj inicijaciji i duhovnoj simbolici kompleksa Eufrazijeve bazilike u Poreču, u toj bazilici održao zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, predvoditelj Nadbiskupijskog hodočašća u kojemu sudjeluje 500 vjernika.

Nadbiskup Zgrablić bio je osam godina župnik u porečkoj župi Uznesenja BDM, a koliko je ostao prisutan među tim ljudima potvrđivali su i pozdravi župljana upućeni mons. Zgrabliću putem do bazilike.

Eufrazijeva bazilika jedinstvena je na svijetu jer je samo u toj bazilici izvorno sačuvan kompleks koji do danas svojim izgledom iz 6. st. i originalnom arhitektonikom pokazuje kako su se obavljali sakramenti kršćanske inicijacije u vrijeme prvih kršćana, kako su prvi kršćani postajali kršćani, istaknuo je mons. Zgrablić.

Crkva sv. Pavla izvan zidina u Rimu izgorjela je 1823., nakon čega je taj kompleks rekonstruiran, nije sačuvano originalno zdanje. „U Poreču je sve originalno sačuvano do danas. Eufrazijeva bazilika jedina na svijetu ima što nema nijedna crkva na svijetu i zbog toga je 1997. primljena na listu UNESCO baštine. U njoj možemo doživjeti nešto jedinstveno i možemo biti ponosni na ono što su nam ostavili preci“ poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši da je kršćanski duh koji je pratio kršćane kroz prva stoljeća i duboko su živjeli vjeru, primjetan upravo u Eufrazijevoj bazilici.

„Netko je htio postati kršćanin jer mu se to sviđalo, jer je vidio primjer od drugih kršćana. Kad je vidio kako se kršćani ljube, kako ljube Boga, kako žive nešto posebno, osobitu radost, time su kršćani privlačili. I drugi su željeli biti kršćani. Pritom su morali mijenjati svoj život, jer kršćani se ne mogu suobličiti ovom svijetu. Ako su kršćani jednaki ovom svijetu, ne svjedoče Krista, tada naša vjera ne donosi novost života“ upozorio je zadarski nadbiskup, podsjetivši da i Papa upozorava da se svjetovni duh ne smije uvući u kršćane, svećenike. Sveci su radikalno živjeli Evanđelje, kao i prvi kršćani. Privlačili su takvim načinom životom i tako su se širili.

Kumovi su svjedočili da ti koji žele postati kršćani žive kršćanski, da su napustili poganski način života i mogli su se krstiti. Da bi netko primio sakramente kršćanske inicijacije, morao se pripremati nekoliko godina.

„Kad su se kršćani okupljali na mjestu bazilike, oni koji još nisu bili kršteni mogli su biti samo ispred vrata bazilike, u atriju. U atriju su bili na prvom dijelu mise, na misi su mogli biti do propovijedi. Nakon toga đakon ih je otpustio, jer njihova vjera nije bila na razini da mogu razumjeti što se događa“ rekao je mons. Zgrablić.

Eufrazijev kompleks i crkva, a sadašnja je treća izgrađena na tom mjestu, građeni za one koji još nisu znali čitati ni pisati i njena arhitektura može se čitati. Nadbiskup Zgrablić pojasnio je što se može iščitati u motivima Eufrazijeve bazilike.

Ljudi su se krstili samo u uskrsnoj noći, u krstionici iz 5. st. koja je starija od bazilike. „U sredini krstionice je bazen koji ima tri stepenice, znak Presvetog Trojstva. Novokrštenici su se tri puta uranjali u vodu. Riječ krstiti, na grčkom baptizo, znači uroniti. Kad je svećenik molio Ja te krstim…, dakle, govorio je, Ja te uranjam u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Ja te uranjam u živoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje, uranjam te u Presveto Trojstvo“ rekao je mons. Zgrablić.

Kad se u zoru obavljalo krštenje, krstionica je bila u cijelosti rasvijetljena. Nadbiskup je istaknuo da i sada, u rano jutro, kada nigdje nema svjetla, samo je krstionica tako osvijetljena prirodnim svjetlom kao da su prema njoj upaljeni svi reflektori.

Kad su se prvi kršćani krstili, sa sebe su skidali običnu odjeću u kojoj su došli, jer  više nisu stari ljudi. „S njima se dogodila promjena. To se dogodilo i nama na  krštenju. Najveći događaj u našem životu je krštenje, poslije začeća i rođenja. Dogodilo se nešto izuzetno u našem životu. Mi smo uronjeni u samoga Boga. Krist nam je donio novi život sa svojim uskrsnućem. Isusovo uskrsnuće je revolucija života. U krštenju, uranjanjem u Boga, primamo taj novi život.

Prvi kršćani bili su svjesni toga što su primali. Zato su skidali staro odijelo u kojem su došli na krštenje. Nakon toga oblačili su bijela odijela, mijenjali su imena, uzimali su imena kršćana, mučenika, onih koji su pravi svjedoci. Skidali su starog čovjeka, ušli su u novi život kojeg je Bog darovao, dogodila se promjena života“ naglasio je nadbiskup Zgrablić.

Krstionica ispred bazilike je sedmerokutna, simbol sedam blaženstava. „Onaj koji je kršten uronio je u blaženstva. Nakon što su se krstili i promijenili ime, otišli su u drugu prostoriju, konfirmatorij, sačuvan je do danas u originalu iz 6. st., sada je tu muzej. Tu ih je čekao biskup i krizmao. Tu su primili sakrament Duha Svetoga“ rekao je nadbiskup, naglasivši da je Duh Sveti ljubav po kojoj Bog sve stvara i po kojoj postojimo.

„Bog je ljubav koji živi u zajedništvu tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Svaka ta osoba apsolutno se daruje drugoj osobi. Između Oca i Sina struji, od Oca i Sina izlazi, Duh Sveti. Najveći dar kojeg je Isus darovao učenicima nakon uskrsnuća je Duh Sveti“, rekao je nadbiskup,  potaknuvši da istražujemo što nam je Bog dao.

„Izvor milosti Božjeg života zatrpali smo našim grijesima, slabostima, brigom za prolazno. To potiskuje Duh koji je u nama. Na nama je čistiti i otkrivati našu narav. Prvi kršćani to su radili. To je bio trud, napor“ rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da u vjeri moramo trajno rasti i napredovati.

Nakon što su primili sakrament Duha Svetoga, u bjelini, sa svijećama, novokrštenici su prvi put, u procesiji, ulazili u baziliku, dolazeći na euharistiju.

„Bazilikama nazivamo ranokršćanske crkve. Prvi kršćani nisu gradili crkve, nego bazilike. Razlika je u svijesti koju su oni imali.

Bazilika dolazi od grčke riječi basileus, što znači kralj. Dakle, oni su gradili kraljevske palače. Krist je kralj, a kršćani su nakalemljeni na Krista. Našim krštenjem dogodila se velika promjena, novost života. Kao što je loza nakalemljena na trs, u krštenju smo nakalamljeni na Krista, živog i uskrslog. Život koji postoji u Bogu je i u nama, jer smo nakalemljeni na Krista, živimo na tom trsu. Zato su to kršćani smatrali najvećim dostojanstvom, doživljavajući sebe da su kraljevi, da imaju najveću čast. U bazilici se okupljaju kraljevi, sa svojim Kraljem kraljeva, Isusom Kristom“ istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Kršćanstvo je rano došlo u Poreč, čak krajem 1. st., sigurno početkom 2. st. Početkom 303./304. godine znano je ime prvog biskupa, Maura koji se tu okupljao s prvim kršćanima. Oni su tu uhvaćeni u privatnim kućama i ubijeni, znaju se i imena pet ubijenih kršćana. Tu se  vidi i riba, stari kršćanski znak iz 4. stoljeća. Kad su 313. kršćani dobili slobodu, tu je izgrađena prva bazilika koja se zove Predeufrazijeva bazilika. Biskup Eufrazije u 6. st. izgradio je to što je sada vidljivo u originalu. Srušio je prethodnu crkvu i na velikom natpisu napisao da je srušio neuglednu, ruševnu crkvu i izgradio novu.

Stupovi u bazilici originalni su iz 6. st. Eufrazije je na svakom stupu ostavio svoj znak i svoj pečat na svim vratima. Stručnjakinja iz SAD-a proučavala je svaku kockicu mozaika u bazilici i potvrdila da je u cijelosti originalan iz 6. stoljeća.

Značenje mozaika u apsidi Eufrazijeve bazilike

„Divimo se onome što je biskup Eufrazije ugradio u tu crkvu. Na zidovima je ugrađena cijela Biblija. To su nekad zvali Biblija pauperorum, dakle, Biblija za siromahe, za one koji ne znaju čitati. Sva vjera tu je bila izražena. Ono što su kršćani živjeli u prvim stoljećima, izraženo je u tim mozaicima“ rekao je mons. Zgrablić, razmatrajući poruku mozaika u apsidi i prikaza nad kojima se može razmišljati.

Ispod tapeta poda gdje počinje mozaik nalaze se stijene koje su bile u hramu boga Marsa, dakle, pod nogama je poganski hram. Mozaik se može podijeliti u tri sloja, logične cjeline koje nam nešto govore.

„Gledano odozdo prema gore, do prozora je prvi sloj. U donjem dijelu apside nema nijednog lika nego prevladavaju smeđa, siva i zelena boja. To su elementi prirode: zemlja, more, zrak. To simbolizira našu narav, u čemu se svi rađamo. Prozori na zidu apside osvjetljavaju baziliku. Ujutro po svom izlasku sunce toliko obasjava baziliku i krstionicu da je ona sva u sjaju. Kad su kršćani slavili, bazilika je bila puna svjetla“ rekao je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, podsjetio je da kada molimo za pokojne, Pokoj vječni daruj im Gospodine i svjetlost vječna svjetlila njima, molimo da oni žive u Bogu.

„Slika Boga je svjetlost. Ona nije prepreka. Svjetlo nas obasjava. Krist kao mlado sunce s visine pada na one koji vjeruju, pada na našu narav. Bog govori našoj naravi. Bog hoće nadograditi našu narav“ poručio je mons. Zgrablić.

U drugom sloju mozaika dominiraju veliki motivi, Navještenje anđela Gabrijela Mariji i Pohođenje BDM Elizabeti.

„Anđela gledamo u Božjoj riječi, u onome što Bog nama progovara. Marija je slika Crkve, kakva Crkva treba biti. Marija u tom prizoru razmišlja što Bog govori. Pozvan si razmišljati što ti Bog govori. U našoj vjeri jako je bitno da razmišljamo što nam je Bog rekao. Bog nije onakav kakvu mi sliku želimo stvoriti o njemu. Bog je onakav kakav se objavio u Svetom Pismu, kakav je sebe pokazao u Isusu. Marija o tome promišlja i zaključuje Neka mi bude po riječi tvojoj. Bog ima svoju poruku. Bog želi s tobom nešto učiniti.

U sredini anđeo drži kuglu. Lijevo je prorok Zaharija, zadnji prorok Starog Zavjeta, a desno sv. Ivan Krstitelj, prvi prorok Novog Zavjeta. Desni prizor prikazuje koji je rezultat naše vjere, u susretu Marije i Elizabete, dvije trudne žene. Bog vodi onoga koji je prihvatio Riječ Božju, on prima izobilje života. Žena je simbol života, žena rađa“ rekao je nadbiskup. U onome tko prima Evanđelje prebiva toliko bogatstvo da u njemu nastaje novi život.

„Vjera nam daje život u izobilju. Marija veliča Boga, Elizabeta ga blagoslivlja. One su pune radosti. Ako iskreno uđemo u vjeru, ona mora rađati sigurnošću i puninom života. Ne da mi je vjera teret, opterećenje, nego najveće blago, najveće dobro koje možemo dobiti, najveća radost i smisao koje mi vjera može donijeti“ poručio je mons. Zgrablić.

Središnji lik Bogorodice simbolizira Crkvu. „Marija sjedi na prijestolju i drži dijete. Crkva je majka i učiteljica. U grčkom pojmu učitelj sjedi, poučavalo se sjedeći, okupljalo učenike oko sebe. Crkva poučava ali je i majka, ona koja daje Krista“ istaknuo je nadbiskup.

Treći sloj mozaika ima najviše zlata, jer to je Crkva koja je u nebu. „U dnu mozaika uopće nema zlata, tu su prirodni materijali. Pa nas vjera diže u svjetlost, u novi život, gdje je malo zlata, ali puno zelenila. Zelenilo je simbol života. Treći dio mozaika je sav u zlatu, prikazuje nam što Gospodin nama priprema u vječnom životu zajedno s njim.

Gore u vrhu mozaika Krist sjedi na zemaljskoj kugli plave boje. Isus je gospodar neba i zemlje. U euharistiji je Krist koji je Kralj kraljeva, Gospodar neba i zemlje i  pobijedio je svakog neprijatelja. Uprisutnjuje se u euharistiji i učinio je djelo spasenja, za zajednicu ovdje i sada“ poručio je nadbiskup Zgrablić.

Pozdrav biskupa Štironje

Poželjevši vjernicima da iskuse Božju blizinu na hodočašću, don Mladen Pranjić, župnik porečke župe, rekao je da Eufrazijeva bazilika predstavlja čudo zbog svih godina, stoljeća i događaja koje je preživjela; potrese, požare, ratove. Udaljena je 20 m od mora i u svom izvornom stanju postoji već 15 stoljeća. Na susretu je bio i don Boško Čatlak, porečki kapelan.

Dobrodošlicu hodočasnicima izrazio je porečki i pulski biskup Ivan Štironja. Rekavši da je mons. Zgrablić zbog svoje nekadašnje župničke službe u Poreču „došao doma“, biskup Štironja je naglasio da „gdje god dođemo u crkvu u svijetu, mi smo doma“.

Izrazio je bojazan da crkve ne postanu muzeji. „Gubimo smisao duhovnoga. Imamo korijene čak do 2. st. po našim spomenicima vjere. To je ponos i ljepota, ali, zaboravljamo veliku stvar – to je i zaduženje! Lijepo je to promatrati, susresti vjeru i ljubav naših predaka. Prepoznaje se nekadašnja kvaliteta vjere. S kojom ljubavlju i vjerom je sve građeno, obnavljano i održavano? To su nam ostavile generacije prije nas. A što ćemo mi ostaviti budućim generacijama, čime će se ponositi buduće generacije, kao uspomenom na nas koji živimo u ovim stoljećima“ upozorio je biskup Štironja.

Pohvalno je da se naše generacije još okupljaju u Crkvi. U tom kontekstu, mons. Štironja pohvalio je i odaziv sudionika toga hodočašća.

„Vode nas i drže ljubav prema Bogu i Majci Božjoj. Ali, naša sveta dužnost je da taj žar i ljubav prenesemo na buduće generacije. Da im upravo to ostavimo kao baštinu, zalog naše vjere i ljubavi prema Bogu. Vjera i molitva će nas održati“ poručio je mons. Štironja.

Podsjetivši na Isusovu riječ ‘Bdijte i molite da ne padnete u napast’, biskup je rekao da je važno vratiti Bogu darovano vrijeme, od 24 sata u danu. „Duša bi trebala dobiti više vremena, jer duša vječno ostaje. Trebamo se pripremiti za vječnost. Volimo svoju Crkvu. Hodočašće i bazilika su znak djelovanja Crkve i dar Crkvi koju nitko ne može osporiti. A mi živimo u vremenu kad se postavlja pitanje što Crkva ima pričati, ‘neka šute’. Ako i šutimo, ovo će uvijek govoriti o Crkvi. A koliko tek Crkva govori u djelima gdje se ne može izbrisati: milosrđe, ljubav, praštanje, vjera iz koje je sve niknulo. Znajmo biti ponosni, znajmo cijeniti što imamo i prenesimo na naše mlade, djecu i unuke, govor o Isusu koji je prisutan u Crkvi“ potaknuo je biskup Štironja.

Ines Grbić

Svetkovina sv. Šime, zaštitnika grada Zadra, na vrhuncu svoga višednevnog obilježavanja proslavljena je večernjim koncelebriranim slavljem koje je na blagdan sv. Šime u nedjelju, 8. listopada, u svetištu sv. Šime u Zadru predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Cjelovito razmatrajući biblijski, duhovni, povijesni i kulturni kontekst čašćenja sv. Šime u Zadru, nadbiskup Zgrablić u propovijedi je istaknuo dva osobita podatka.

Prvi, da je upravo ove, 2023. godine, okrugla obljetnica bivanja tijela sv. Šime u Zadru koji se u Zadru nalazi točno 820 godina (1203.-2023.). Tijelo sv. Šime na putu iz Sirije u Veneciju zastalo je, zbog nevremena, u Zadru, 1203. godine. Od  tada neprekinuto boravi u Zadru unatoč izloženosti svim povijesnim i društvenim mijenama i osvajanjima tijekom proteklih osam stoljeća. Na čudesnost uspjele sačuvanosti tijela sv. Šime u Zadru podsjetio je i nadbiskup Zgrablić, rekavši da se tim blagdanskim slavljem „i mi pridružujemo mnogim generacijama naših prethodnika u vjeri koji već 820 godina u Zadru, ponekad i uz velike povijesne brodolome i oluje, štuju sv. Šimuna“.

Drugi značajan podatak koji dosad još nije bio javno izrečen u svetištu sv. Šime o njegovoj svetkovini, a u potpunosti opisuje Šimin identitet kao osobe, u prilog je Božjem izabranju toga proroka za susret s Mesijom kao djetetom te potvrda ostvarenog Božjeg obećanja i Šimine vjernosti, jest veliko simbolično značenje imena Šimun. Ime Šimun u svom hebrejskom porijeklu znači onaj koji sluša.

„Biblijska riječ ‘Šimʿon’ znači ‘On je čuo!’“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

„Još nam Stari Zavjet izriče najvažnije riječi do kojih Židovi jako drže. Mi kršćani pozvani smo čuvati najveće zapovijedi: ‘Ljubi Gospodina, Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga’. Ali, prije te zapovijedi, stoji Riječ ‘Shema, Israel’ – Slušaj, Izraele!’. Božja prva zapovijed je – Slušati! Bog najprije ima nama nešto reći.

Dakle, Šimun – Šim’ on je onaj koji je čuo! Bog je progovorio. On je čuo!“ istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Razmatrajući sv. Šimu kao osobu koja sluša i čeka, mons. Zgrablić je rekao: „Šimun je čovjek koji sluša, čuje i razmišlja o onom što je čuo, odnosno, pročitao u Svetom Pismu. Čitajući Sveto Pismo i razmišljajući o njemu i sâm se napunjao Duhom Svetim kojim je Sveto Pismo nadahnuto. Duh Sveti se tako u Šimunu nastanio, prožeo je čitav njegov život. Njegov život postao je Hram Duha Svetoga. O tome nam sv. Luka u kratkom evanđeoskom tekstu govori čak tri puta. Sv. Luka piše: „Duh Sveti bijaše na njemu,“ „Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti“ i „Potaknut od Duha dođe u Hram“.

Šimun živi od Duha! Duh ga ispunja i vodi. Šimun sluša Duha koji mu omogućuje da prepozna i primi Isusa, Sina Božjega, u svoje naručje i u njemu pronađe sav smisao svojega života i djelovanja“ poručio je mons. Zgrablić.

Podsjetivši na zapis evanđeliste Luke, „Iščekivao je Utjehu Izraelovu“, nadbiskup je rekao da je Šimun, pun Duha, usprkos svojoj poodmakloj dobi i čovjek nade.

„Zasigurno je Šimun čitao riječi Izaije proroka: „Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega“ i „Postavit ću te za svjetlost narodima da spas moj do nakraj zemlje doneseš“.

Sv. Šimun prepoznao je da se riječ proroka Izaije sada počinje ostvarivati u Mesiji, Isusu kojeg drži u rukama“ naglasio je nadbiskup, potaknuvši na razmatranje pitanjima: „Koliko čitamo ili slušamo Sveto Pismo kako bismo se napunili Duhom Božjim koji nam je potreban da bismo prepoznali Isusa koji se polaže i u naše ruke? Prepoznajemo li Isusa koji svaki dan dolazi u hram našega života? Očekujemo li i mi od Boga spasenje, najveće i konačno dobro? Vidimo li u Isusu „svjetlost na prosvjetljenje naroda?“.

Uz poruku da je sv. Šime čovjek koji je Boga, Duh slušao i čuo, osobnost sv. Šimuna mons. Zgrablić opisao je i odrednicama: Sv. Šimun – model života i današnjeg vjernika, Šimun – starac koji očekuje novo, Šimun prima dijete koje vodi starca i Šimun – čovjek molitve.

Riječi sv. Šime „Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru…“, mons. Zgrablić istaknuo je kao riječi koje su „nadahnute Duhom Svetim, a Šimun Bogoprimac izgovorio ih je primivši Isusa u naručje u hramu. Te riječi milijuni kršćana diljem svijeta izgovaraju svake večeri moleći Povečerje iz Časoslova Naroda Božjega“.

Upozorivši da sv. Luka ne predstavlja Šimuna samo kao povijesnu osobu, nego kao model vjernika, nadbiskup je poručio: „Relikvije sv. Šimuna ne vraćaju nas u povijest, nego nam sada prikazuju živu vjeru i stvarnost njegove nazočnosti u Bogu. U liku Šimuna pronaći ćemo odgovore na mnoga naša kršćanska i životna pitanja o smislu života i našem kršćanskom putu prepoznavanja Isusa“ istaknuo je predvoditelj slavlja.

Šimun prepoznaje i prihvaća Božju jednostavnost i nazočnost u djetetu, a ne u sili i moći političkog osloboditelja

U tom kontekstu, pojasnio je nekoliko, naizgled i ljudski gledano, proturječnosti, a koje su nam primjer i uzor što je sve ostvarivo kada čovjek sebe s potpunim povjerenjem preda Bogu i događaje promatra iz Božje perspektive.

Prvo: sv. Šimun, iako starac, dakle, na zalazu života, i u tim trenucima je osoba koja očekuje novost! Ljudi su inače skloni vjerovati da se na zalazu života ne može više dogoditi nijedna novost, da je sve već proživljeno.

„Šimun u svojoj starosti i čekanju nije zatvoren u prošlost, već je otvoren budućnosti. Nije umoran od života, razočaran nad prošlošću, ispunjen neizvjesnošću. Šimun je otvoren za novo, sposoban je gledati u budućnost! Šimun grli dijete koje simbolizira novo koje uvijek Bog donosi i daruje čovjeku.

Šimun prihvaća u naručje malo dijete. Unatoč njegovoj starosti, nemoći, slabosti, zahvaljujući duhovnoj zrelosti, svojim očima gleda spasenje u djetetu koje prima. Ne gleda Spasitelja koji čini čudesa, već malo, nejako dijete. Ne gleda nešto izvanredno, već dijete, malog Isusa s Marijom i Josipom, kojega skromno donose u hram kao siromasi, uz prinos dvije grlice ili golubića.

Šimun vidi, prepoznaje i prihvaća Božju jednostavnost i nazočnost kao način otkrivanja Božjega lica i djelovanja. On od Boga ne očekuje nešto više od njegove nazočnosti, jednostavnosti i poniznosti. Primiti Isusa u naručje za njega je ono najveće! Izražava to molitvom predanja: ‘Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj u miru!´. Dosta mu je Bog takav kakav jest. U njemu pronalazi sav smisao svoga života“, kaže papa Franjo o sv. Šimunu“ istaknuo je mons. Zgrablić.

Druga čudesnost je da je Šimun toliko predan mesijanskom poslanju Isusa, pa bio on i tek rođeno dijete, da Šimun, odrasla osoba, sebe prepušta djetetu i dopušta da njega, odrasloga, starca, vodi dijete.

„Marija predaje Isusa u Šimunove ruke. To predanje Isusa je dvostruko i uzajamno. Na sceni Prikazanja na Škrinji prikazan je Isus koji u Hramu u Šimunovom naručju jednom rukom grli Šimuna, a drugu ruku pruža prema Mariji. Marija predaje Isusa kojeg Šimun očekuje čitavog života, u njemu nalazi ispunjenje svoga života i utjehu koju očekuje cijeli Izrael: „Svjetlost na prosvjetljenje naroda i slavu puka svoga Izraela“.

Primajući u naručje Isusa, Šimun blagoslivlja Boga i njegovu Majku jer u njemu svako srce nalazi svoje ispunjenje. Govoreći o Isusovom prikazanju u Hramu, stara antifona kaže: „Šimun je primio Dijete, a Dijete je vodilo starca“. Susret Isusa i Starca, onoga koji sluša, donosi ispunjenje. Dijete je darovalo Šimunu smisao dugom životu i čekanju, pokazalo mu je ispravan pravac i smisao života.

Dijete je prosvijetlilo Starca omogućivši mu vidjeti svu dubinu svega što je čitav život  očekivao: susresti Mesiju, Spasitelja. Šimun je pred malenim Isusom očistio i ispunio sva svoja očekivanja od Boga, Spasitelja, jer ga nije gledao kao što je očekivao Izraelski narod, u sili i moći političkog osloboditelja.

Šimun je držao u rukama malo, krhko Dijete koje je ovisilo o njemu, o pažnji njegovog srca, o njegovoj vjeri, o njegovom srcu. Marija i Josip u tom činu i vjeri Šimuna nisu samo pasivni promatrači. Taj događaj i njih zahvaća i vodi.

Gledajući Šimuna i razmatrajući o njegovom životu, i mi shvaćamo isto. Majka Crkva Isusa stavlja i u naše ruke! U svakoj svetoj pričesti, Majka Crkva Isusa polaže u naše ruke. Kao što se veliki Bog sakrio u malo dijete da bi ga Šimun mogao držati u rukama, grliti i ljubiti, Isus se sakrio u poniznost posvećenog kruha da bismo ga i mi također mogli primiti u svoje ruke, u svoje srce i sjediniti se s njime“ poručio je nadbiskup Zgrablić.

Istaknuvši da je Šimun, prije svega, čovjek Hrama i molitve, nadbiskup je rekao kako molitva osposobljava Šimunov život da i u trenucima slabosti, nemoći i starosti, slavi, blagoslivlja i zahvaljuje Bogu.

„Svjetlost svijeta, Isus kojeg drži u rukama, nadahnjuje ga da moli s pouzdanjem i predanjem: ‘Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!’.

Riječ ‘otpuštati’ znači ‘razvezati zavezano’. Šimun osjeća kako mu je Bog dao doživjeti vrhunac njegove molitve držeći u rukama Dijete, Kneza mira, Spasitelja i Otkupitelja koji donosi puninu mira, razvezuje i raskida sve okove grijeha, prolaznosti i smrtnosti. Iskustvo Boga koje Šimun doživljava prihvaćajući novorođeno Dijete u ruke je oslobođenje koje donosi mir. Dijete je punina koja daje smisao životu“ rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši kako je bitno primijetiti, baš po Šimunovim riječima, da se sve to događa „sada“.

„Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru…“, moli Šimun. Sada je ovaj trenutak, ovo vrijeme. Bog se i nama želi objaviti sada u našem životu. Sada, usprkos svemu, pa čak i usprkos našim tminama. Šimunova molitva ‘Sad otpuštaš’, koju izgovara iz životnog iskustva je molitva koja ozbiljno priprema na kraj života, na susret sa smrću.

Šimun se obraća onome kojeg drži Gospodarem života i s kojim je iskusio njegovu snagu koja mu omogućuje da po smrti uđe u vječni počinak. Šimun ne bježi od smrti, već je promatra kao kontinuitet života, svjestan da će i ona biti novo iskustvo Božje objave. Šimun se uvijek pouzdavao u Boga i pouzdaje se i ovoga, posljednjeg trenutka „po riječi njegovoj“, kako je i Isus izrekao na križu: Sada je došao čas, ‘Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!’“ naglasio je mons. Zgrablić.

Šimun je doista „čovjek pravedan“, kako o njemu kaže i Sveto Pismo, istaknuo je nadbiskup. To znači da je „Šimun u dubini duše povezan s Bogom i ‘bogobojazan’, tj. ponizan pred svojim Stvoriteljem, kako bi trebao biti svaki koji želi živjeti puninu vjere s Bogom“ istaknuo je predvoditelj slavlja.

Zadarska nadbiskupija ima čast i odgovornost pred milošću tijela sv. Šime, nuditi ga svim ljudima

Nadbiskup je opisao i značenje i izgled Škrinje sv. Šime, najznačajnijeg zlatarskog srednjovjekovnog djela zlatara Franje iz Milana koji je u Zadru imao radionicu. Po  minucioznosti i bogatstvu izrade, to je najdragocjeniji i najveći relikvijar u europskim razmjerima, a nalazi se u središnjem dijelu u prezbiteriju Šimine crkve, iznad glavnog oltara.

Sa stražnje strane Škrinje majstor Franjo ukucao je tekst na latinskom, a u prijevodu glasi: “Ovdje, u ovoj škrinji, koju je, da izvrši svoj zavjet, darovala moćna, preslavna i uzvišena Elizabeta Mlađa, vladarica Ugarske, počiva u miru Šimun Pravednik, koji je na svojim rukama držao Isusa, rođena od Djevice. Ovo je djelo učinio Franjo iz Milana godine 1380”.

Koliko je proniknuo u bît poruke koju treba poslati, pokazuje i da je majstor u središte reljefne kompozicije sprijeda stavio kako sv. Šimun drži Dijete Isusa. Prikazao ga je precizno u centru prednjeg dijela Škrinje, poručujući da u središtu života i našeg pogleda mora biti Isus Krist koji se predaje svakom čovjeku.

Na pročelju vratnice Škrinje, na lijevo od središnjeg reljefa Prikazanja Isusa u hramu, prikazan je reljef sv. Josipa s golubicom u ruci i Marija koja predaje Isusa Šimunu. Lijevo je prikazan Šimun iza kojega stoji proročica Ana. Dijete je licem okrenuto majci prema kojoj pruža desnu ruku.

Na cijelom poklopcu sarkofaga sprijeda dominira u cijelosti prikazano tijelo sv. Šime, a na ovratniku plašta je natpis SANCTUS SIMEON IU(STUS) (Sveti Šimun Pravednik); na desnoj narukvici haljine nalazi se natpis PROFETA (Prorok).

Na kraju mise, mons. Zgrablić izmolio je zagovornu molitvu sv. Šimi koju je nadbiskup Zgrablić napisao uz ovogodišnju svetkovinu i predao je puku kao službeni molitveni obrazac, izmolivši je prvi put 7. listopada, na svečanoj Večernjoj na uočnicu svetkovine.

„Zagovor sv. Šimuna neka nam pomogne da se ispunjamo Duhom Božjim, kako bismo u svakom trenutku mogli prepoznati Isusa u našem životu kao svjetlost na prosvjetljenje tmina našega života i Isusa koji se po svakoj euharistiji stavlja u naše ruke, da bismo ga mogli ljubiti sve do trenutka potpunog zagrljaja u vječnosti“ potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Tijekom blagdana u Šiminom svetištu slavljene su još četiri mise koje su okupile tisuće hodočasnika iz cijele Zadarske nadbiskupije. Osobito bude posjećena popodnevna misa s blagoslovom djece jer je sv. Šime na osobiti način zagovornik raznih potreba u životu djece, od njihovog začeća do ozdravljenja tijekom života.

„Sv. Šime primio je mnoge uzdahe i vapaje i prenio ih je pred lice Gospodina. Tišina i skrovitost njegovog hrama daje nam do znanja da se nalazimo na tlu koje je sveto. Tlo koje ne odiše bukom, već jednostavnošću, natopljeno molitvama vjernika“ rekao je na kraju mise don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime.

Zahvalivši nadbiskupu Zgrabliću na pastirskoj brizi nad Zadarskom nadbiskupijom, don Damir je rekao: „Mi, Zadarska nadbiskupija, osjećamo čast i odgovornost pred milošću i tajnom tijela sv. Šime koji se nalazi kod nas!

Kao da taj starac nije htio otići iz grada Zadra. Njegovo tijelo je puno puta u povijesti bilo određeno za odlazak, ali čudesna sila drži ga među nama. Potresi, požari, pljačke, ratovi – ništa ga nije uspjelo pomaknuti, udaljiti iz grada Zadra.

Neka nas prisutnost sv. Šime sve osnaži, da novim zanosom krenemo u izgradnju naše svakodnevice u cijeloj Zadarskoj nadbiskupiji i Crkvi. Šimina revnost i nas potiče da nikada ne odustajemo od Božje volje za nas“ poručio je don Damir.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić, koncelebranti i puk svih generacija iskazali su čašćenje sv. Šimi prolazeći ispred Škrinje sv. Šime u kojoj se nalazi neraspadnuto svečevo tijelo, za koje je i tijekom službenih rekognicija od strane stručnjaka utvrđeno da su u tijelu sv. Šimuna neraspadnutima sačuvani svi njegovi organi; dakle, dva tisućljeća nakon što je Šimun osobno doživio pomazanje i dodir Mesije, Isusa Krista kojega je držao u svom naručju u njegovoj najranijoj dobi, a koji je za sebe rekao: „Ja sam put, istina i život“.

Ines Grbić