Na blagdan sv. Stjepana prvomučenika, svečano misno slavlje u crkvi sv. Šime u Zadru u petak, 26. prosinca, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Crkva sv. Šime prvotno je bila posvećena sv. Stjepanu prvomučeniku, prije nego je u tu crkvu, iz zadarske crkve Svete Marije Velike, bilo preneseno tijelo sv. Šime u 17. stoljeću. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Nakon jučerašnje radosne proslave Kristova rođenja – Božića, Crkva nas danas vodi k svjedočanstvu života i vjere sv. Stjepana, prvog mučenika, kako bi nam jasno i nedvosmisleno pokazala da put Betlehema neizbježno vodi prema križu, ali i prema nebu koje se otvara onima koji ostaju vjerni do kraja. Križ, međutim, kako nam ga predstavlja Isus i sv. Stjepan kao i svi ostali mučenici tijekom povijesti, nije znak poraza ni negacija božićne radosti, nego njezino najdublje tumačenje: on je objava ljubavi koja ide do kraja, ljubavi koja se ne povlači pred patnjom, ne uzmiče pred nerazumijevanjem i ne prestaje ni onda kada je odbačena. Na križu se do kraja razotkriva tko je Bog – Bog koji ljubi bez uvjeta, bez računice i bez granica, Bog koji spašava čovjeka darom samoga sebe.

Zato put od jaslica do križa nije proturječje, nego jedinstveni put Božje ljubavi prema čovjeku. Dijete položeno u betlehemske jaslice u špilji i Raspeti na križu položen u kamenu grobnu stijenu isti je Gospodin, ista Ljubav koja se najprije daruje u krhkosti i malenosti, a potom se potpuno predaje na križu i poniženju, kako bi čovjeku otvorila nebo. Sv. Stjepan, gledajući Raspetoga i Uskrsloga, razumije da križ nije kraj, nego pečat bezuvjetne ljubavi, i zato ima snage na tu ljubav odgovoriti ljubavlju vlastitog života.

Slavimo, dakle, danas sv. Stjepana, čovjeka punog milosti i snage, ispunjenog Duhom Svetim, čovjeka koji je sav svoj život, ali i svoju smrt, položio u ruke Gospodina Isusa, kojega je prepoznao kao živoga i uskrsloga Gospodara povijesti i čovjekove sudbine.

Posebno je snažno i duboko značenje ovoga blagdana u ovoj crkvi, u crkvi svetoga Šimuna, čovjeka pravednika i bogoprimca, koji je u Hramu primio Dijete Isusa u svoje naručje, ali i u crkvi koja je prije nego je bila posvećena sv. Šimunu bila posvećena upravo sv. Stjepanu, čime se na jedinstven način susreću Božić i mučeništvo, betlehemske jaslice i otvorena nebesa.

Sv. Šimun, ispunjen Duhom Božjim, u Hramu gleda Dijete i izgovara riječi nade i proroštva, govoreći o svjetlu na prosvjetljenje naroda, ali i o znaku osporavanu i o maču koji će probosti Marijinu dušu; dok sveti Stjepan, također pun Duha Svetoga, gledajući u nebo, vidi istoga toga Isusa kako stoji zdesna Ocu te svjedoči da se Šimunovo proroštvo ispunilo i da „mač koji probada dušu“, kako je rekao Mariji, Isusovoj majci u trenutku prikazanja u Hramu, ne donosi smrt, nego prolaz u slavu.

Stjepan je istinski učenik Kristov jer ne samo da propovijeda Evanđelje riječima i djelima, nego ga potvrđuje vlastitim životom i vlastitom krvlju, pokazujući da vjera nije tek izgovorena istina, nego stvarnost koja zahvaća cijelo biće, čovjeka, i svaki trenutak njegovog života.

U trenutku najveće tame, nasilja i nepravde, Stjepan ostaje slobodan u srcu jer je ispunjen Duhom Svetim, i upravo tada, dok ga kamenje pogađa, on ne misli na  mržnju svojih progonitelja, nego gleda otvorena nebesa i Isusa koji stoji zdesna Ocu, čime nam potvrđuje da Bog nikada nije daleko od onih koji mu ostaju vjerni.

Molitva sv. Stjepana u času kamenovanja, molitva predanja i molitva za oproštenje, izravni je odraz Isusove molitve na križu, jer on zaziva Gospodina Isusa da primi njegov duh i moli za one koji na njega bacaju kamenje kako bi ga ubili, svjedočeći da je prava snaga kršćanina u ljubavi koja prašta i u povjerenju koje se ne slama ni pred mržnjom, ni pred nepravednom osudom, ni pred smrću.

Mučeništvo svetoga Stjepana, dakle, nije suprotnost božićnoj radosti, nego njezino najdublje ispunjenje, jer dijete položeno u jaslice dolazi upravo zato da čovjeku otvori nebo i da mu pokaže da je ljubav jača od smrti.

Već nad betlehemskim jaslicama nazire se sjena križa, u siromaštvu štalice, u Herodovu progonstvu, u Šimunovu proročanstvu, i zato ne trebamo biti iznenađeni kada Crkva odmah nakon Božića stavlja pred nas lik mučenika, kako bismo razumjeli cijenu i veličinu dara koji nam je Bog dao.

Stjepan stoji na početku dugog niza mučenika svih vremena, i njegova krv postaje sjeme novih kršćana, jer Bog i danas djeluje po onima koji su spremni izgubiti sve kako bi ostali vjerni Kristu.

I u našem vremenu, u različitim krajevima svijeta, ali i u svakodnevnim okolnostima našega života, ispovijedanje kršćanske vjere traži hrabrost, dosljednost i spremnost na žrtvu, jer živjeti Evanđelje uvijek ima svoju cijenu.

Promatrajući Dijete Isusa u Marijinom naručju i gledajući svetoga Stjepana koji mu ostaje vjeran do kraja, pozvani smo i mi moliti za milost postojane vjere, vjere koja se ne boji poteškoća, nerazumijevanja ni protivljenja, nego je spremna svjedočiti nadu koja u nama živi.

U sâmom srcu današnjeg otajstva stoji temeljna istina naše vjere: Bog je onaj koji nas prvi ljubi. U betlehemskom Djetetu Bog nam ne daruje samo nešto svoje, nego daruje samoga sebe, daruje nam svoje najveće blago – svu svoju ljubav, svoga Sina. Božić je objava Božje ljubavi koja se spušta k čovjeku, bez uvjeta i bez zadrške. A sveti Stjepan stoji pred nama kao onaj koji je tu ljubav shvatio do kraja i na nju odgovorio najradikalnije – ljubavlju, darom vlastitog života. On ne uzvraća nasiljem na nasilje, mržnjom na mržnju, nego darom samoga sebe, jer je duboko svjestan da se na Božju ljubav može odgovoriti samo jednim: ljubavlju.

U tome je veličina sv. Stjepana i njegova poruka nama danas: vjera nije tek prihvaćanje istine, nego odgovor na Božji dar, odgovor života na Ljubav. Bog nas prvi ljubi, a sv. Stjepan pokazuje da se ta ljubav ne zadržava za sebe, nego se pretače u praštanje, vjernost i predanje, čak i onda kada to vodi prema križu. Na ljubav se odgovara ljubavlju – i upravo tu započinje put koji vodi od betlehemskih jaslica do otvorenih nebesa.

Neka nas u ovoj crkvi, u kojoj se susreću Šimunovo prihvaćanje Krista i Stjepanovo potpuno predanje Kristu, Gospodin osnaži da i mi Isusa primimo u svoje srce i da ga, poput svetog Stjepana, hrabro i vjerno nosimo u svijet, sve do dana kada ćemo i mi, po Božjoj milosti, nadamo se, ugledati otvorena nebesa. Amen.

+ Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: Ines Grbić

Na svetkovinu Božića, u četvrtak, 25. prosinca, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Hebr 1, 1 – 6

Draga braćo i sestre!

Svima vama ovdje okupljenima, onima koji nas prate preko Radio Zadra ili društvenih mreža, svim vašim obiteljima i onima koji su vam dragi, kao i svim ljudima dobre volje, upućujem iskrenu čestitku: sretan i blagoslovljen Božić, ispunjen mirom, svjetlom i nadom koja dolazi od Boga.

1. Božić dolazi u društvenu stvarnost obilježenu dubokim podjelama, političkim i gospodarskim pritiscima te rastućom netolerancijom prema slobodnom izražavanju vjere i kršćanskih načela. U javnom prostoru stvara se klima u kojoj se različitost doživljava kao prijetnja, a navještaj Evanđelja i svjedočanstvo vjere i molitve guraju se na rub, doživljavaju kao provokacija, žele se isključiti iz javnog prostora ili su izloženi ruglu, podcjenjivanju ili potiskivanju.

U suvremenom društvenom okviru osobito se izdvaja rastući utjecaj kulture smrti koji postupno mijenja način na koji se vrednuje ljudski život. Umjesto da se prepoznaje život kao neotuđivi Božji dar i temelj svake etike, život se sve češće vrednuje prema mjerilima korisnosti, kvalitete, samodostatnosti ili osobne procjene. Takav pogled rađa  opravdanja za pobačaj, eutanaziju i potpomognuto samoubojstvo, ali i potiče ravnodušnost prema patnji, starosti, invaliditetu i ljudskoj krhkosti. U pozadini tih pojava leži duboka kriza odbacivanja Boga i shvaćanja čovjeka. Gubi se osjećaj svetosti života od začeća do prirodne smrti, a Bog se potiskuje s mjesta izvora i jamca ljudskog dostojanstva. Ta se kultura rijetko nameće otvoreno. Češće se prekriva jezikom slobode, prava i napretka. Često se zamagljuje savjest i slabi sposobnost društva da razluči dobro od zla.

2. Istovremeno, na osobnoj razini, mnogi ljudi nose teret umora, nesigurnosti i unutarnje podijeljenosti. Prisutni su bojazan i neizvjesnost od budućnosti, osjećaj nemoći pred društvenim procesima koji se doživljavaju kao nametnuti i udaljeni od temeljnih životnih vrijednosti. Nerijetko se javlja i duhovna iscrpljenost, osjećaj usamljenosti te kriza smisla, osobito ondje gdje su vjera i molitva potisnute na privatnu razinu ili gdje se potpuno zanemare.

Na obiteljskoj razini, gospodarski pritisci, nestabilnost rada i rast troškova života ozbiljno opterećuju odnose unutar obitelji. Roditelji se suočavaju s izazovima odgoja djece u okruženju koje često relativizira istinu, autoritet i trajne kršćanske vrijednosti, dok su djeca i mladi izloženi snažnim ideološkim porukama koje zbunjuju njihovo shvaćanje identiteta, života i odgovornosti. Unutar obitelji mogu se produbiti napetosti, nerazumijevanja i podjele, osobito kada članovi obitelji različito doživljavaju društvena i vjerska pitanja. Pojavljuje se i strah da će obitelj, kao temeljna zajednica života i ljubavi, biti marginalizirana ili neshvaćena.

3. U takvoj stvarnosti, društvenoj, osobnoj i obiteljskoj, Božić dolazi kao svjetlo nade koje se rađa upravo u slabosti i nesigurnosti, pozivajući svaku osobu i obitelj da ustraju u istini, međusobnoj ljubavi i povjerenju u Boga koji nam dolazi u susret.

Imajući na umu sve ove izazove i poteškoće, snažno odjekuje božićna poruka nade. Papa Benedikt XVI. u jednoj katehezi uoči Božića 2011. godine pozvao je Crkvu riječima: „Doživimo s radošću Božić koji je pred nama. Doživimo ovo čudesno događanje: Sin Božji rađa se ponovno ‘danas’, Bog je stvarno blizu svakome od nas i želi nas susresti, želi nas dovesti k sebi“ (Kateheza na općoj audijenciji, 21. prosinca 2011.). Ova papina misao usmjerava nam pogled prema srcu Božića: Bog ne ostaje udaljen promatrač ljudske povijesti, društvenih zbivanja,  ljudskih života, nego dolazi blizu svakom čovjeku kao Spasitelj, ulazi u njegovu svakodnevicu – dapače u njegov život, traži osobni susret i nudi zajedništvo koje postaje izvor svjetla, nade i života.

U takvom svijetu, iz Božića izvire snažna poruka Poslanice Hebrejima: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu“ (Hebr 1, 1). Ove riječi Poslanice otkrivaju nam Božić kao trenutak u kojem Bog ulazi u ljudsku povijest s puninom svoje blizine. Bog sada  govori jasno, osobno i trajno; govori riječima i životom. Govori po svome Sinu koji postaje vidljivi znak Božje prisutnosti među ljudima, znak da povijest ima smjer, a ljudski život najveću vrijednost i neizmjerno i neograničeno dostojanstvo.

U svijetu obilježenom bujicom informacija, Sin Božji, utjelovljena Božja Riječ, Logos, nije tek još jedan glas u mnoštvu, nego Riječ koja sabire ono što je rasuto, liječi ono što je bolesno, povezuje ono što je podijeljeno i osvjetljava put ondje gdje se pogled gubi u magli nesigurnosti i privida. U Kristovoj prisutnosti istina prestaje biti predmet nadmetanja i ponovno postaje prostor susreta, razumijevanja i odgovornosti, ljubavi i prijateljstva, slobode i odgovornosti.

4. Poslanica Hebrejima opisuje Isusa, Sina Božjega kao „odsjaj slave i otisak bića Božjega“ (usp. 1 ,3), čime nas uvodi u dubinu božićnog otajstva: u Isusu se Božja stvarnost ne skriva iza apstraktnih pojmova, nego se očituje u ljudskom tijelu, u životu koji se može promatrati, u riječi koja se može slušati, u primjeru koji se može nasljedovati. Odsjaj slave Božje govori o Svjetlu koje ne zasljepljuje čovjeka, nego prosvjetljuje; otisak bića Božjega govori o pouzdanosti i vjerodostojnosti, o tome da se u utjelovljenom Sinu susrećemo s istim Bogom koji je vjeran svojim obećanjima kroz povijest.

Ova sigurnost koju primamo Isusovim utjelovljenjem snažno produbljuje misli pape Benedikta XVI. izrečene na završetku 2011. godine: „Iz tkiva čovječanstva, rastrganog s tolikim nepravdama, zlobom i nasiljem, neočekivano izranja  radosna i oslobađajuća novost Krista, našeg Spasitelja, koji nas vodi da razmatramo dobrotu i nježnost Boga kroz tajnu njegova utjelovljenja i rođenja“ (Misa zahvalnica, 31. prosinca 2011.). Papa ovim riječima opisuje Božić kao prodor Božje ljubavi u tamu svijeta: u povijest ranjenu grijehom, nasiljem i nepravdom; opisuje kako Bog ulazi s nježnošću i dobrotom u ljudske živote, donoseći radost koja oslobađa i liječi. Utjelovljenje Sina Božjega postaje znak da tama i grijeh nemaju posljednju riječ, da Božja blizina ima snagu obnoviti čovjeka i društvo, cijeli svijet.

5. Nadalje, kada Poslanica Hebrejima kaže da Sin Božji „nosi sve snagom svoje riječi“ (usp. 1, 3), ona time otkriva duboku stvarnost božićnog događaja: svijet sa svim svojim napetostima, društvenim lomovima, nepravdama i strahovima nije prepušten slučaju, kaosu ili samovolji moćnih. Sve stvoreno ima uporište u Božjoj riječi koja održava, podupire i vodi povijest prema punini. Božja riječ nije hladna zapovijed, nego živa snaga koja daje postojanost i nadu, koja omogućuje da i u krhkim okolnostima života vidimo smisao i smjer.

U toj slici svijeta koja se nalazi u Božjim rukama, rađa se povjerenje da ljudska povijest, povijest našeg života, nije niz besmislenih događaja, nego prostor u kojem se, unatoč sporosti i otporima, očituje Božja vjernost.

Božja vjernost postaje oslonac pojedincu i zajednici, poticaj da se i u složenim vremenima živi odgovorno, strpljivo i s nadom. Božić nam tako otkriva da sigurnost ne dolazi iz kontrole nad svim okolnostima života i društvenih događanja, nego iz povjerenja u Boga koji u Sinu nosi svijet, nosi svakog čovjeka i vodi ga prema svjetlu koje ne prestaje sjati.

6. Ulomak iz Poslanice Hebrejima koji smo danas slušali u drugom čitanju otvara, dakle, prostor nade i odgovornosti. Ako je Bog progovorio u Sinu, tada ljudska riječ, odluka i djelovanje dobivaju novo mjerilo. Pozvani smo u vlastitim obiteljima, radnim sredinama i društvu graditi život na temeljima Božje riječi, graditi kulturu života i njegovog neotuđivog dostojanstva, kulturu povjerenja i dijaloga. Pozvani smo tražiti rješenja koja štite dostojanstvo čovjeka od začeća do njegove prirodne smrti, pravo na rad i sigurnu materijalnu egzistenciju; pozvani smo stvarati uvjete koji omogućuju mladima sigurnu budućnost, jačaju solidarnost sa slabijima i osnažuju zajedništvo.

Sin Božji, kojega Bog postavlja baštinikom svega, pokazuje put služenja, blizine i darivanja. Njegovo utjelovljenje nas uči da se promjena svijeta događa kroz male, vjerne korake: kroz iskrene i pravedne međusobne odnose, kroz odgovorno sudjelovanje u društvu, kroz spremnost na preuzimanje dijela tereta drugih. Božić tako postaje nadahnuće za aktivno sudjelovanje u traženju najboljih rješenja, ustrajno i strpljivo, s pogledom usmjerenim prema općem dobru.

7. Poslanica Hebrejima u ulomku današnje liturgije, govori također i o radosti neba nad Sinom koji postaje čovjekom. Ta radost prelijeva se na zemlju i postaje izvor snage za ljude. Ona osnažuje nadu da tama ne određuje posljednju riječ, da strahovi ne upravljaju budućnošću, da svjetlo ima sposobnost rasti i širiti se. U toj radosti rađa se hrabrost za zauzimanje, za odgovornost, za zajedničko traženje putova koji vode prema pravednijem i humanijem društvu.

8. Neka ovaj Božić, braćo i sestre, obnovi u nama svijest da Bog govori i danas, da govori u Sinu koji je među nama i da nas ta Riječ osposobljava za djelovanje. Neka nas potakne da u svim aktualnim izazovima prepoznamo poziv na suradnju s Božjim naumom spasenja svakog čovjeka, na mudrost i na nadu koju nam Bog daruje svojim utjelovljenjem.

S tom vjerom i povjerenjem u Boga koji se daruje, započnimo i nastavimo traženje najboljih rješenja, za dobro svakog čovjeka i za budućnost našeg društva.

Još jednom, svima želim i molim sretan Božić i blagoslovljenu novu 2026. godinu.

+ Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Foto: Ines Grbić

Misu polnoćku u katedrali sv. Stošije u Zadru na Badnjak, u srijedu, 24. prosinca, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

1. Božić – Bog s nama

Draga braćo i sestre!

Sretan vam i blagoslovljen Božić! Neka se dar mira i radosti koje nam Isus poklanja svojim rođenjem prenese na vas, na vaše obitelji kod kuće, vaše najmilije po svijetu, sve bolesne, osamljene, starije i nemoćne, kao i one koji noćas služe drugima – liječnike, medicinsko osoblje, vatrogasce, pomorce, policajce, vojnike, sve one koji rade i bdiju dok mi molimo i u miru slavimo Božić.

Noćas, dok se između starodrevnih zidova ove katedrale skladno razlijeva tišina, molitva, božićna pjesma i milozvučni glas orgulja, okupljeni smo oko jednog od najvećeg i najnježnijeg otajstva naše vjere: Bog postaje čovjekom, Bog postaje Dijete, Krist se postaje jedan od nas, Bog se želi nastaniti u našim životima.

2. Milost Božja – ljepota koja otkriva našu ljepotu

U drugom čitanju noćašnje liturgije, uzetom iz Poslanice Titu, sv. Pavao izriče misao koja je srce Božića; rečenicu kratku, ali tako snažnu koja može rasvijetliti najtamnije kutke ljudske povijesti i dušu svakog čovjeka. Riječima sv. Pava: „Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi“ (Tit 2, 11), pred nama se otvara snaga i dubina Božjeg djelovanja koja je trajni ulazak Božje dobrohotnosti u sve što živimo i jesmo; to je trenutak u kojem se otvara novi horizont postojanja, jer Bog Isusovim rođenjem pristupa čovjeku s puninom ljubavi koja obasjava srce i omogućuje mu da opet osjeti svoju vrijednost u Božjem pogledu. Sv. Pavao nas tako uvodi u otajstvo Božića, gdje Bog govori svojom prisutnošću svoga Sina koja grli, podiže i hrabri, prisutnošću koja donosi mir i poziva na povjerenje.

U duhu ove Pavlove misli, blagopokojni papa Franjo na misi ponoćki 2019. godine, izrekao je riječi koje kao da sažimaju čitavu istinu Božića i produbljuju njezinu unutarnju nježnost. Papa Franjo kaže: „Pojavila se Božja milost. Milost je sinonim ljepote. Ove noći, u ljepoti Božje ljubavi, otkrivamo i našu vlastitu ljepotu, jer smo voljeni od Boga”. Ove Papine riječi, nadahnute Pavlovim mislima, otvaraju pogled prema izvoru svake ljudske radosti, jer govore da se u Božjoj ljubavi ne otkriva samo ljepota Boga koji nam se daruje u svom Jedinorođenom Sinu, nego i ljepota čovjeka koji ponovno prepoznaje vlastitu vrijednost, vlastitu dubinu, vlastito dostojanstvo koje Bog u njemu obnavlja. Ljepota o kojoj govori Papa nije izgled tijela ili ljudska karijera koja se rađa iz prolaznih uspjeha, pohvala ili društvenih priznanja, nego je to duboka i sigurna ljepota i istina da nas Bog promatra s ljubavlju koja ne prolazi i da iz toga pogleda izvire snaga za svaki novi korak, pa i onda kad se čini da je život pretežak ili prezahtjevan.

Kada sv. Pavao kaže da se „pojavila milost Božja“ (Tit 2, 11), ukazuje nam kako se otvara prostor u kojem čovjek može osjetiti kako ga Božja dobrota obuzima poput blaga svjetla koje se spušta na njegovu nutrinu i nježno oslobađa od opterećenja koja je nosio možda godinama; u toj Božjoj milosti čovjek ponovno otkriva da je njegov život mjesto Božjeg djelovanja i da u njemu postoji nešto iskonski lijepo što Božja ljubav stalno želi iznova rasvjetljavati i jačati. Božja Milost pokazuje da je ljudsko biće – čovjek –  od početka stvoreno za puninu života, za mir i za radost u zajedništvu s Bogom i ljudima, te da Božja prisutnost u svijetu ima snagu usmjeriti svaki ljudski korak prema toj punini.

Sv. Pavao dodaje da je milost „spasiteljica svih ljudi“ i tim riječima gradi prostor u kojem se nitko ne osjeća isključenim, jer Božja ljubav ulazi u život svakoga čovjeka, bez obzira na njegovo stanje, podrijetlo, povijest ili okolnosti; i upravo u toj sveobuhvatnosti milosti raste iskustvo da je svaki čovjek pozvan stati pred Boga s povjerenjem koje se rađa iz spoznaje da se Božja ljubav daruje jednako široko kao što se svjetlost zore daruje cijelom krajoliku, bez razlike i bez uvjeta.

3. Milost Božja odgaja

Sveti Pavao nastavlja i kaže da nas je Božja milost „odgojila da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu“ (Tit 2, 12). Ovime sv. Pavao ne opisuje samo moralni program koji čovjek treba ostvariti vlastitim naporom, nego ukazuje na put kojim Božja milost vodi čovjekovo srce, put koji se oblikuje polako, gotovo neprimjetno, poput načina na koji blaga kiša natapa suhu zemlju i priprema je da ponovno donosi plod. Riječi sv. Pavla o odgoju milosti otkrivaju da Božja ljubav ne djeluje samo kao utjeha, nego i kao snaga koja čovjeka nježno usmjerava prema kreposnom, zrelijem, uzvišenijem, plemenitijem i slobodnijem načinu života.

U činjenici da nas je milost „odgojila“ krije se cjelokupna dinamika Božjeg djelovanja: Bog pristupa čovjeku strpljivo, s neizmjernom pažnjom, poput učitelja koji zna da svaki istinski napredak dolazi iznutra, iz srca koje se otvara i prepoznaje smisao života koji mu se nudi. Milost stvara u čovjeku prostor u kojem se srce počinje oslobađati navika koje ga zarobljavaju i misli koje ga odvode od mira; kroz tu unutarnju preobrazbu čovjek sve jasnije prepoznaje ljepotu razumnog djelovanja, širinu pravednog odnosa prema drugima i dubinu pobožnosti koja nije izvanjski čin, nego život u Božjoj prisutnosti. Tako se, korak po korak, rađa život koji odgovara dostojanstvu djeteta Božjega i koji čuva slobodu srca u svijetu koji često pokušava odvući čovjeka prema površnosti, tjeskobi ili sebičnosti.

Sv. Pavao zatim podiže pogled prema budućnosti i kaže da milost u nama budi čežnju „iščekivanja blažene nade i očitovanja slave velikoga Boga i Spasitelja Isusa Krista“ (Tit 2, 13). Ovime sv. Pavao otvara prostor kršćanske nade, prostora u kojem svijet više nije zatvoren krug prolaznosti, nego put koji vodi prema punini koju Bog priprema čovjeku i svemiru. Blažena nada o kojoj govori sv. Pavao nije želja koja se rađa iz čovjekove mašte, nego tihi plamen u čovjekovom srcu koji Duh Sveti raspiruje u njemu kad se čovjek susretne s Božjom ljubavlju i spozna da život, sa svim svojim ljepotama i tminama, ima duboki smisao i konačno ispunjenje u Bogu.

U Pavlovim riječima otkrivamo da je kršćanski život istodobno duboko ukorijenjen u sadašnjosti i široko otvoren prema budućnosti: čovjek živi razumno, pravedno i pobožno ovdje i sada, dok u srcu čuva nadu koja se proteže preko granica vidljivoga i povezuje ga s Kristom koji će jednom doći u slavi. Tako se život oblikuje kao sklad između vjernosti svakodnevici i usmjerenosti prema vječnosti; kao život koji se ne boji stvarnosti, jer je uronjen u milost koja u njemu djeluje, i koja će jednom zasjati u punini.

U toj povezanosti sadašnjosti i budućnosti, Božje milosti i kreposti nade, čovjek otkriva svoje pravo mjesto pred Bogom: mjesto hoda, rasta i povjerenja; mjesto u kojem svaki korak postaje dio puta prema svjetlu koje se već pojavilo u Kristovom rođenju i koje će jednom obasjati cijelu stvarnost.

 4. Zadar – grad svjetla koje traži put

Braći i sestre!

Zadar je grad čije su ulice i zidine, kroz stoljeća, nosile tragove razaranja i obnova, grad koji je u svoj krajolik utisnuo slojeve povijesti sastavljene od ratnih rana, velikih preokreta, političkih nestabilnosti i gospodarskih lomova, ali i grad u kojem je ljudsko srce uvijek iznova pronalazilo snagu u vjeri, otvorenost za vjernost Evanđelju. U toj povijesti prepoznajemo duh kršćanske zajednice koja je rasla kroz kušnje i učila kako čuvati vjeru u Boga i ljudsko dostojanstvo, kako ne dopustiti da je obilježi tama vremena, nego da iz nje razvije novu mudrost i još dublje povjerenje u Boga koji vodi povijest.

Zato vjerujem da naš Grad, ukorijenjen u tolikim iskustvima boli i obnove, posjeduje jedinstvenu sposobnost postati mjesto još boljeg društvenog uređenja utemeljenog na evanđeoskim principima; mjesto u kojem se Bog stavlja na prvo mjesto i slavi zbog njegove ljubavi; mjesto gdje svako s Bogom prepoznaje smisao svog života; mjesto gdje se njeguje kultura poštenja i dijaloga, u kojoj se cijeni i živi istina.

I naš narod može postati mjesto u kojem vjera ne zauzima tek ulogu ukrasne tradicije, poput kuglica i lampica na božićnom drvcu koje sjaje izvana, ali ne dotiču srce. Narod u kojem advent i Božić ne postaju sezonski spektakl, još jedna inačica rimsko-poganskog „panem et circenses“ – „kruha i zabave“ – nego vrijeme istinskog iščekivanja i susreta.

Upravo zato ohrabruje dolazak velikog broja vjernika i sudjelovanje na misama zornicama. One svjedoče da advent i Božić nisu tek folklor i navika, nego živo vrijeme budnosti, čežnje i traženja Boga. Rana jutra ispunjena molitvom, sabranošću i pjesmom pokazuju snagu vjere koja nadilazi komociju i rutinu, te potvrđuju da ima ljudi koji žele Isusa staviti u središte života. Svima koji su ustrajno dolazili na mise zornice, molili i svjedočili vjeru – djeci, mladima, obiteljima, starijima –  iskrena pohvala i zahvalnost. Njihova vjernost gradi Crkvu i čini zajednicu koja ne slavi samo blagdan, nego živi njegovo otajstvo Isusovog rođenja.

Bez Isusa Krista, advent gubi svoj smjer, a Božić svoj razlog. Advent i Božić bez Isusa ostaju prazna forma koja može dodirnuti osjetila, ali ne donosi mir duše i ne spašava čovjekovu neumrlu dušu. Takav Božić ne prosvjetljuje savjest, ne potiče na kajanje, ne mijenja čovjeka, ne poziva na pomirenje, ne umnaža ljubav prema najpotrebnijima, ne potiče na prepoznavanje Krista u potrebitima. On zabavlja ljude, ali ne liječi naše rane srca; on uljepšava naša mjesta, ali ne oslobađa od ropstva naše duše; on okuplja ljude, ali ne umnaža ljubav i solidarnost.

Još je opasnije što se takav gubitak Isusa događa gotovo neprimjetno. U ime „dobre atmosfere“ izbjegava se govor o molitvi, obraćenju, kajanju i životu koji njeguje kršćanske vrline. U ime „otvorenosti svima“ potiskuje se istina Evanđelja. U ime „tradicije i dobre zabave“ zaboravlja se vjera. Tako se Krist ne progoni – On se jednostavno više ne čeka i ne prima. A advent bez iščekivanja Isusa i pripreme njegovog rođenja u našim srcima postaje karikatura samoga sebe.

Zato je nužno jasno upozoriti: ako u adventu i Božiću izgubimo Isusa, izgubili smo sve ono najbitnije. Izgubili smo Boga koji je Emanuel – Bog s nama, izgubili smo Svjetlo koje rasvjetljuje tamu života, Spasitelja koji spašava od vječne smrti; ostali smo bez  Riječi koja daje smisla svemu i svima. Bez Isusa, Božić se pretvara u zabavu, u slavlje bez spasenja, u blagdan koja je iznutra prazan jer je bez svog izvornog identiteta.

5. Zaključak

Neka se, braćo i sestre, Krist rodi u srcu svakoga od nas. Svojim rođenjem neka utješi ranjene, okrijepi umorne, ozdravi bolesne, ohrabri mlade, učvrsti u ljubavi obitelji, blagoslovi naš Zadar i našu Domovinu.

Još jednom: Sretan vam i blagoslovljen Božić – vama i vašima, blizu i daleko, bolesnima, starima, nemoćnima, svim ljudima dobre volje! Amen.

+ Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Foto: Ines Grbić

Na 80. godišnjicu smrti Sluge Božjega don Eugena Šutrina (1945.-2025.), nositelja skupine Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za njihovo proglašenje blaženim, misno slavlje u župnoj crkvi Rođenja BDM u Privlaci u srijedu,  26. studenog, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Lk 21,12–19

Draga braćo i sestre!

Od sumraka  do svitanja

U tihom sutonu dana, kada se posljednji dodiri svjetla povlače i gase, i kada se zemlja umiruje u tišini koja prethodi noći, naša srca i misli uzdižu se prema Bogu i pronalaze put prema svjetlu vjere. U ovom prijelazu između svjetla i tame, između dana i noći,  između vidljivoga i nevidljivoga, sabiremo se kao braća i sestre, kao vjernici i hodočasnici nade u vremenu koje postaje sveto po ovom euharistijskom slavlju.

Večeras dolazimo u Privlaku i sjećamo se mučeničke smrti Sluge Božjega don Eugena Šutrina, ali dolazimo i zahvaljivati, moliti i učiti iz svjedočanstva onih koji su svoju vjeru posvjedočili do kraja. Zato, svaka naša riječ sada izgovorena u molitvi, svaki pogled podignut prema nebu, postaje most između prošlosti i budućnosti, između boli križa i radosti uskrsnuća.

Ovaj sumrak dana, kao i onaj prije osamdeset godina, kada je život don Eugena Šutrina nasilno prekinut, nije samo tamna uspomena, nego svjetionik nade. Njegova žrtva, prožeta vjernošću svećeničkog služenja i ljubavi za spasenje duše, postala je sjeme koje je palo u tlo ove zemlje kako bi donijelo plodove hrabrosti, ljubavi i vjernosti, a jednog dana i blaženstva i svetosti, nadamo se.

Stojimo, dakle, na prijelazu iz dana i noći, ali ne kao oni koji se boje tame, nego kao oni koji čekaju zoru. Naše sjećanje na don Eugena i njegovo mučeništvo nije zatočeno u bol i želju za osvetom, nego prožeto nadom koja vodi prema životu. Poput pšeničnog zrna koje umire da donese novi život, tako i smrt don Eugena nije bila kraj, nego početak – početak zore koja se rađa s Kristom, pobjednikom nad smrću. Zato, u ovoj svetoj sabranosti, dopuštamo da nas dotakne Božja blizina, da nas utješi njegova riječ i da nas obnovi vjera u Krista, koji iz tame vodi u svjetlo.

Evanđelje ne skriva tamu, već nagoviješta svjetlo

Evanđeoske riječi koje smo čuli u ovom liturgijskom činu iz Evanđelja po Luki ne nude iluzije Isusovim učenicima. Isus ne obećava lagodan put svojim učenicima. Isus ne skriva trnje koje prati učenike. On govori otvoreno: „Progonit će vas… predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji: Neke će od vas i ubiti. Svi će vas zamrziti zbog imena mojega“ (Lk 21, 16-17). Ali odmah zatim dodaje riječi utjehe: „Ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti“ (Lk 12,19).

Ove riječi nisu samo Isusovo upozorenje nama – one su zrcalo života don Eugena. Njega nisu progonili neznanci ni stranci iz tuđine. Njegovu smrt nisu planirali strani umovi, nego sinovi iste zemlje koju je don Eugen ljubio i kojima je služio, zemlje koju nije htio napustiti sa svojim roditeljima i obitelji u potrazi za boljim materijalnim statusom i mirnijim i sigurnim društvenim okolnostima.

To su bili mladići, kao i mnogi drugi, čija su srca, nekad, možda, oblikovana vjerom njihove obitelji, roditelja, pradjedova, ali su s vremenom utihnula za Boga. Umjesto evanđelja, u njihovim je mislima odjekivala druga riječ, hladna i bez Boga — riječ ideologije bezbožnog komunizma i propagande — a sve u ime tobožnjeg ideala napretka, boljitka, “bratstva i jedinstva”, u ime novog čovjeka koji će, navodno, stvoriti moderan, pravedniji svijet, oslobođen “okova” vjere i tradicije, oslobođen „religijskog opijuma“ koji uništava čovjeka. No, iza tih komunističkih parola krila se praznina, mržnja prema svemu što je sveto i Božje, prema Crkvi, prema vlastitom narodu i njegovim korijenima. U želji da izgrade raj na zemlji, pretvorili su zemlju u mnoga polja grobova bez imena i križeva, a mnoge duše — u pustoš.

Opasnost našeg vremena – ropstvo mišljenja

Braćo i sestre!

Čovjek može biti zaveden onda kad zaboravi da je Istina živa osoba – Bog sam, a ne samo ideja ili politika; kad prestane tražiti istinu mimo Evanđelja. U tom trenutku istina više nije svjetlo koje vodi, nego postaje sjenka koju društvo oblikuje prema svojim željama.

Kada čovjek prestane moliti, prestaje i razgovor s Onim koji jedini poznaje dubine srca. Njegovo srce u kojem postoji „prostor“ za Boga tada ne ostaje prazno – u njega polako ulaze drugi glasovi: buka propagande i medija, mišljenje većine, lažna obećanja svijeta koji obećava „slobodu bez odgovornosti“ i „ljubav bez istine“. Te riječi, taj duh svijeta, ulaze u čovjeka gotovo neprimjetno, ali mijenjaju njegovo srce. Ono što je prije bilo sveto, sada se doživljava kao ograničenje; ono što je bilo čisto, postaje predmet podsmijeha.

Tako nastaje novo ropstvo – ropstvo mišljenja. Čovjek dopušta drugima da misle umjesto njega, da određuju njegove vrijednosti i granice njegova srca. U ime, navodno, modernoga i napretka, često se briše sjećanje na ono što je bilo sveto; u ime tolerancije, traži se da se odreknemo onoga što nas oblikuje.

U takvom ozračju, Crkva – koja stoljećima čuva istinu Evanđelja – počinje se promatrati ne kao majka i učiteljica, nego kao „prepreka“, „kočnica“, „smetnja“, „zaostala“. Njezin navještaj Istine doživljava se kao napad i netolerancija, a njezina vjernost kao zaostalost. No, u stvarnosti, upravo tada Crkva pokazuje svoju pravu ulogu: ne kad povlađuje svijetu, nego kad jasno podsjeća tko je njegov Stvoritelj i kamo život ide.

Čovjek se ne budi u zlu preko noći — „duh svijeta“ zavodi polako, malo pomalo, riječima koje zvuče plemenito, obećanjima o boljem svijetu, o napretku i slobodi. Ideologije i danas nude smisao bez Boga, moral bez savjesti, spasenje bez žrtve i odricanja. I tako, i ne sluteći, mijenja se svjetlo istine za svjetlucanje lažnih obećanja.

Ostati postojan u vjeri

Isusova riječ koju smo čuli u Evanđelju je upozorenje i nama. Čovjek lako može izgubiti dar molitve i vjere – ne odjednom, nego polako, kad u njegovo srce uđu ravnodušnost, sumnja ili kad slijedi ideje i ponude koje obećavaju bolji svijet bez Boga.

Ali, ako se naša vjera ne njeguje, ako u vjeri ne rastemo, lako se u srcu utrne žar za Bogom, ostane praznina koju ispuni nešto drugo. Ideologija bez Boga može se učiniti snažnom, privlačnom, logičnom – ali ako u njoj nema mjesta za Boga, za molitvu, za Evanđelje, za sakramente, za ljubav, za milosrđe, za svetost života, ona počinje ranjavati čovjeka.

Zato nas primjer don Eugena potiče na razmišljanje: kako sačuvati svoje srce čisto, kako ostati vjeran Bogu i čovjeku, kako ne dopustiti da nas bilo koja ideologija, bilo koji „duh svijeta“, opravdanje „svi tako misle i rade“, učini slijepima za lice Božje i lice bližnjega. To je poruka za nas danas – da nam vjera ne bude navika, nego živa veza s Bogom koja čuva srce od zablude.

Kad promatramo don Eugena, upravo u toj tami, u tom bolnom obratu ljudskog srca, još snažnije zasja svjetlo don Eugenove vjernosti. Njegov odgovor bila je ljubav za spasenje duša, vjernost i predanje svome svećeničkom poslanju – don Eugen ide s onima koji ga odvode u noć i smrt, noseći u rukama Presveti Sakrament i sveto Bolesničko ulje.

U toj noći izdaje i tame rađa se svjetlost mučeništva – svjetlost koja i danas govori snažnije od krvi koja je prolivena, svjetlost koja opominje, ali i tješi: da je moguće ostati vjeran Bogu usprkos svemu, da je moguće ljubiti do kraja, čak i onda kada te izdaju oni od kojih si očekivao da su „tvoji“, od kojih si  očekivao zaštitu i razumijevanje.

Znakovi za naše vrijeme

Mučeništvo don Eugena ne pripada prošlosti. Ono govori nama danas. Što nam govori njegovo mučeništvo?

Slijediti Krista nikada nije bilo obećanje lagodnog puta, nego obećanje istine i smisla života. To znači da vjernik može proći kroz kušnje, nepravde, pa i nasilje – ali nikada ne ide sam. Tko je na Božjem putu  – „ni vlas mu s glave neće propasti“ (Lk 12, 17) jer ga Bog spašava. Don Eugen nije mogao birati vrijeme u kojem će živjeti, ali je mogao birati kako će živjeti – i on je izabrao Krista. To je srž vjere: ne biramo okolnosti života, ali biramo odgovor srca. I u tome je njegova veličina.

Znamo iz iskustva, najdublje rane nisu one koje zadaju stranci, nego one koje dolaze od naših bližnjih. Od onih čije si lice poznavao, s kojima si dijelio jezik, domovinu, možda i istu vjeru i molitvu Oče naš. Takva izdaja boli dublje jer pogađa srce zajedništva. No, ta bol ne smije postati izvor mržnje. Umjesto toga, ona poziva na obraćenje: da srce koje je skrenulo s puta pronađe opet Boga. Ta bol ne poziva na osudu, nego na praštanje; ne na mržnju, nego na milost.

Mučeništvo don Eugena nam, nadalje, govori kako kršćanin nije onaj koji vraća zlo za zlo, nego onaj koji ostaje vjeran do kraja, s križem u rukama i molitvom na usnama. Donositi mir tamo gdje vlada nemir, ljubav tamo gdje je mržnja – to je put Evanđelja. Zato naše sjećanje večeras nije sjećanje protkano gorčinom ili željom za osvetom, nego molitvom. Molitvom Kristovom: „Oče, oprosti im… Oče, oprosti i meni, i nama“. To je najdublje lice kršćanske ljubavi – milosrđe koje ne zaboravlja istinu, ali ne odustaje od ljubavi.

Sumrak kao trenutak vjere

Večerašnji sumrak, koji nas obavija dok slavimo ovu svetu misu, isti je onaj koji je zadesio Privlaku prije osam desetljeća. Ali za nas, on nije znak tame, nego znak prijelaza.

Iz toga sumraka krećemo nakon svete Mise „putem svjetla“ – ne samo fizički, nego duhovno, u molitvenom hodu, uz paljenje svijeća od župnog ureda od kuda je na prijevaru bio odveden don Eugen do mjesta njegovog mučeništva i smrti. Koračat ćemo u svjetlu srca, hodati u zahvalnosti Bogu, u znak naše pokore i vjere. Hodimo s Onim koji vodi iz tame u svjetlo. Hodimo putem Kristovim kao „hodočasnici nade“, slijedeći put nade koja ne razočarava. Amen.

Foto: Ines Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je Poruku zahvale i podrške sudionicima Trajnog euharistijskog klanjanja u Zadarskoj nadbiskupiji. To je Pismo stavljeno u kovertu s drugim prigodnim informacijama koja je uručena registriranim klanjateljima nakon misnog slavlja na kojem su se okupili u subotu, 22. studenog u župnoj crkvi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru. Kao što je predvodio misu i prvi dan kad je počelo Trajno euharistijsko klanjanje u crkvi Gospe Maslinske na Belafuži u Zadru, u petak, 21. studenog, nadbiskup Zgrablić predvodio je u župnoj crkvi na Belafuži u Zadru misno slavlje za klanjatelje i drugi dan od početka TEK-a u Zadarskoj nadbiskupiji, u subotu, 22. studenog.

Pismo podrške i zahvalnosti nadbiskupa Zgrablića sudionicima TEK-a u Zadarskoj nadbiskupiji objavljujemo u cijelosti.

Dragi prijatelji i sudionici Trajnog euharistijskog klanjanja!

Sa srcem punim zahvalnosti obraćam vam se ovim pismom podrške i ohrabrenja. Vaša spremnost da jednom tjedno, u tišini i pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom, darujete Gospodinu dragocjeno vrijeme osobne molitve, predstavlja veliko svjedočanstvo vjere, ljubavi i predanja.

Trajno euharistijsko klanjanje, koje započinjemo na blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije u hramu, 21. studenog, u našoj dragoj crkvi Gospe Malinske na Belafuži u Zadru, divan je i prepoznatljivi duhovni plod Jubilejske godine. U vremenu kada nas Crkva osobito poziva na obraćenje srca, obnovu vjere i dublje življenje svetih Otajstava, upravo je ovo trajno klanjanje znak da Gospodin djeluje u našoj zajednici, tiho ali snažno, preko onih koji su otvorili svoje srce Njegovom pozivu. Plod je to nade i vaše otvorenosti Duhu Svetom te vaše iskrene želje da u sredini u kojoj živimo, raste duh molitve, povjerenja i zajedništva.

Prihvatili ste da sat vremena tjedno budete s Gospodinom, nazočnim u Presvetom Oltarskom Sakramentu i time ste dopustili da vas Bog pozove u intimni prostor tišine, pred lice Onoga koji je sâma Ljubav. Vaša ponizna i postojana prisutnost pred Presvetim je čin pobožnosti, ali pravi dar cijeloj zajednici: znak da Božja milost i u ovoj Jubilejskoj godini pronalazi srca koja je žele primiti i nositi.

Hvala vam što ste prepoznali vrijednost vremena darovanog Gospodinu – vremena u kojem se, daleko od žurbe i briga, srca polako otvaraju Njegovoj prisutnosti. U toj tihoj razmjeni, kada riječi postanu suvišne, a duša se smiri pred Presvetim, Bog dotiče čovjeka na načine koje samo On zna. Onaj koji je skriven u jednostavnosti Posvećenog Kruha snažno, ali nenametljivo, ulazi u naše živote, naše rane, tješi u teškoćama, hrabri u borbama i vodi nas putem kojeg ne bismo uvijek sami znali izabrati, ali koji je put istinskog mira i blagoslova.

Dok pišem ovu poruku, misli mi se vraćaju evanđeoskom tekstu koji upravo razmatram u pripremi za homiliju XXXIII. nedjelje kroz godinu, iz Evanđelja po Luki: „Svojom ćete se postojanošću spasiti” (Lk 21, 19). Ove Isusove riječi odzvanjaju u meni kao snažan podsjetnik na važnost ustrajnosti u duhovnom životu. Gospodin nas poziva da ne odustajemo na duhovnom putu, da ne malakšemo, nego da ostanemo postojani, i onda kada se čini da su plodovi skriveni, kada nas zahvati umor, suhoća ili nerazumijevanje okoline. Jedna od najjačih đavolskih napasti u duhovnom životu jest upravo napast odustajanja – ona tiha i podmukla misao koja se uvlači u srce i šapće da je naš trud beznačajan, da naša molitva ne donosi plod, da je sve što činimo uzalud. To je napast koja ne dolazi bučno, nego polako, gotovo neprimjetno: kroz umor, kroz osjećaj suhoće, kroz neugodne riječi ili razočaranje koje doživimo od drugih, kroz trenutke kada se čini da Bog šuti, kada se ne događa ništa „posebno”, kada nas obaveze i brige života pritišću više nego inače. Tada se srce lako počne povlačiti, molitva odgađati, žar se polako gasi, a duša počinje vjerovati da nema smisla ustrajati.

Ali upravo ondje, u tim skrovitim borbama u našem srcu, krije se prostor u kojem Bog djeluje najdublje. U Božjim očima svaki čin postojanosti, pa i najmanji, ima neizmjernu vrijednost — i onda kada mi to ne osjećamo, ne vidimo i ne razumijemo. Svaki dolazak pred Presveto, svaka minuta provedena u šutnji, svaka molitva izrečena u suhoći, svaki ustupak vlastitoj komociji radi Boga, postaje dragocjeni dar koji On prima s beskrajnom nježnošću.

Upravo se u toj ustrajnoj, često nevidljivoj vjernosti rađaju najdublji plodovi milosti. Bog djeluje tiho, ali snažno; On oblikuje srce, pročišćuje nakane, jača vjeru, daruje mir i donosi plodove koji u svoje vrijeme izrastu i u našem životu i u životima onih za koje molimo. Naša postojanost postaje prostor u kojem Bog može slobodno djelovati, a našu slabost pretvoriti u svoj blagoslov.

Zato je svaka pobjeda nad napasti odustajanja — čak i ona najmanja — zapravo veliki korak prema Gospodinu, korak koji ima snagu mijenjati nas i svijet oko nas.

U tom svjetlu još jasnije vidim koliko je dragocjeno ono što činite kroz Trajno euharistijsko klanjanje.

Toplu i iskrenu zahvalnost upućujem svim koordinatorima Trajnog euharistijskog klanjanja. Bez vaše zauzetosti, strpljivosti, organizacije i brige, ovaj predivni duhovni korak ne bi se mogao ostvariti. Hvala vam što ste se stavili na raspolaganje zajednici, što bdijete nad rasporedima, komunikacijom i potrebama svih uključenih.

Posebnu i srdačnu zahvalnost upućujemo i gospođi Nadi Burum, glavnoj koordinatorici Trajnog euharistijskog klanjanja u Hrvatskoj. Svojom predanošću, iskustvom i tihom ustrajnošću pružila nam je neprocjenjivu potporu u pokretanju i oblikovanju našeg klanjanja.

Neka vas sve zajedno prati Gospina majčinska zaštita. Ona, koja je prva i najvjernija klanjateljica, neka nas vodi k tome da i mi postanemo ljudi koji u tišini prepoznaju Božji glas i dopuštaju da On oblikuje naše živote.

A uskrsli Krist, nazočan u Presvetom Oltarskom Sakramentu, neka vam uzvrati mirom koji svijet ne može dati, utjehom koja ulazi u najskrovitije dijelove srca te obiljem milosti – On koji liječi, jača i preobražava. Neka njegovo blago i moćno svjetlo obasjava vaše obitelji, vaše suživote, vaše odluke i vašu svakodnevicu. I neka naša cijela Crkva, zahvaljujući vašoj postojanosti i ljubavi prema euharistijskom Isusu, raste u jedinstvu, vjeri i radosti Evanđelja.

Zazivajući na svakoga od vas Božji blagoslov, upućujem vam srdačan pozdrav,

Milan Zgrablić, nadbiskup

Zadar, 15. studenog 2025.

Foto: I. Grbić

Povodom početka Trajnog euharistijskog klanjanja u Zadarskoj nadbiskupiji u crkvi Gospe Maslinske u Zadru, svečano misno slavlje u župnoj crkvi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru u petak, 21. studenog, na blagdan Gospe od Zdravlja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Mt 12, 46-50

1. Marijino prikazanje u Hramu

Draga braćo i sestre!

Danas, slaveći blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije u Hramu ili drugim nazivom, blagdan Gospe od Zdravlja, kako ga obično zovemo – započinjemo i Trajno euharistijsko klanjanje u ovoj župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru. Na dan kada se spominjemo kako su sveti Joakim i Ana s povjerenjem i zahvalnošću prinijeli svoju malu Mariju Bogu u jeruzalemskom Hramu, i mi donosimo svoje živote pred Gospodina u ovom euharistijskom otajstvu, otvarajući vrata crkve i srca za neprekinuti susret s Gospodinom po Trajnom euharistijskom klanjanju.

Marija, u trenutku njezina prikazanja u Hramu, bila je malo dijete – nije mogla razumjeti, niti riječima izgovoriti svoje „Da“ Gospodinu. Ipak, njezin život je od sâmih početaka bio stavljen u Božje ruke. Njezino prikazanje u Hramu bilo je svjesno predanje Bogu njezinih roditelja. Iako njezino prikazanje nije trenutak njezine vlastite odluke, već trenutak u kojem je njezino biće, po vjeri njezinih roditelja i po Božjem naumu, položeno u Božju blizinu. U toj tišini započinje put koji će jednoga dana, u Nazaretu, procvjetati u njezinom slobodnom, zrelom i potpuno svjesnom „Neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1, 38).

Bog je Mariju unaprijed izabrao da bude Majka njegova Sina i u toj ju je ljubavi sačuvao od istočnog grijeha. No, Božji izbor ne dokida njezinu slobodu – Bog joj ništa ne nameće, nego pripravlja mjesto gdje će započeti obnova svijeta. Marijino prikazanje u Hramu zato je otajstvo susreta Božje milosti i ljudske malenosti: Bog dolazi prvi, On osposobljava, čuva i posvećuje Mariju, a ona, premda još dijete, nosi u sebi ono tiho „Da“, koje će u punini progovoriti na dan Navještenja.

Marijino prikazanje u Hramu početak je velikog djela predanja, poslušnosti, povjerenja i suradnje između Boga i čovjeka.

Marija će postati Hram Božje prisutnosti u punini tek u Nazaretu, u trenutku Navještenja. Tada, slobodno i svjesno, izgovara svoje „Evo me“. I Božji Sin se, u snazi Duha Svetoga, nastanjuje u njezinu krilu. Vječna Božja Riječ (Logos) u Nazaretu postaje tijelom. U njezinu krilu nastanjuje se sam Bog – druga Božanska osoba. Ona koju su roditelji prikazali u Hramu sada postaje novi, živi Hram – živi Tabernakul, nositeljica Spasitelja, prvi šator Božjeg boravka s ljudima. Tu, u Nazaretu, s Marijom, počinje novi savez Boga s ljudima.

Od Marijina prikazanja u jeruzalemskom hramu do navještenja u Nazaretu proteže se put tihe vjernosti: od prikazanja njezina života kojeg su u Hramu izvršili po Zakonu njezini roditelji – do dara sebe Bogu koji ona slobodno daruje Bogu kod Navještenja u Nazaretu.

2. Klanjanje – put prikazanja

I mi želimo, braćo i sestre, da kroz tišinu klanjanja i naše bdijenje pred Euharistijom, naši životi polako postanu prostor gdje Bog prebiva. Da On, prisutan u Presvetom Oltarskom Sakramentu, preobrazi naša srca kao što je preobrazio Marijino, da se i u nama dogodi ono isto – da Božja riječ nađe dom, da naš život postane „Evo me“ Bogu koji ostaje s nama.

I večeras, ovdje u crkvici Gospe Maslinske, ovaj poziv poprima konkretan oblik: započinje Trajno euharistijsko klanjanje. Započinje novo vrijeme ove Crkve – vrijeme neprekinute prisutnosti pred Isusom skrivenim u otajstvu posvećenog Kruha. Od danas, ovo mjesto, ova crkva, postaje srce koje neprestano kuca Presvetim Srcem euharistijskog Isusa, koje diše Kristom dahom Duha Svetoga kojeg On daruje Crkvi.

3. Po euharistiji biti dio duhovne obitelji

U današnjem evanđelju čuli smo kako Isus pita svoje učenike: „Tko je majka moja, tko li braća moja?“ i odmah odgovara: „Tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka“ (Mt 12, 50). Isus ovim riječima ne razara prirodnu obitelj, niti umanjuje ljubav prema svojoj majci Mariji. Naprotiv – On otvara vrata jedne još dublje stvarnosti: postoji obitelj koja nadilazi krvne veze – obitelj Duha Svetoga.

„Obitelj Duha“ ne rađa se iz tijela, nego iz slušanja Božje riječi i iz života u skladu s Njom. To je obitelj gdje zajedničko prezime nije ono zemaljsko, nego ono koje svi primamo na krštenju – dijete Božje.

4. Marija – prvi i najčišći član nove obitelji

U središtu nove obitelji koju Krist utemeljuje – obitelji vjere, poslušnosti i ljubavi – stoji Marija. Ne samo zato što je fizički rodila Isusa, nego zato što je prva povjerovala i prva poslušala Božju riječ. Marija ne zauzima svoje mjesto u toj obitelji po krvi, nego po vjernosti. Prije nego što je postala majka Isusa po tijelu, postala je majka po vjeri, prihvaćajući Božju riječ prije nego što je vidjela njezino ispunjenje.

Marija ne razumije sve što joj Bog govori po anđelu Gabrijelu (usp. Lk 1,34), ali sve prihvaća (usp. Lk 1, 38) i sve pohranjuje u svoje srce i o tome razmišlja (usp. Lk 2,51). Ona čuva sve u svome srcu, promatra, razmatra, dopušta da Božja riječ sazrije u njoj. Njezin život vodi duboka jednostavnost i duboko povjerenje: „Neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1,38). Nije Marijina volja tâ koja određuje smjer njezina života, nego Božja. Ona se ne gubi u vlastitim planovima, nego dopušta da Božji plan postane njezin put života.

Isus stoga ne odbacuje svoju majku, kako bismo mogli pomisliti površno slušajući današnju Božju riječ, nego je uzdiže. Kada Isus kaže: „Tko god vrši volju Oca moga, taj mi je brat i sestra i majka“ (Lk 12, 50), ne poništava Marijino majčinstvo, nego ga produbljuje. Pokazuje da njezina veličina ne leži samo u tome što ga je nosila pod srcem, nego u tome što je prije toga nosila vjeru u srcu. Njeno majčinstvo nije samo biološko, nego duhovno; nije samo dar tijela, nego dar poslušnosti Božjoj Riječi.

To je Evanđelje – Radosna vijest za nas. Jer ako je Marija prva članica te nove obitelji, onda put do toga zajedništva nije krvno srodstvo, nego otvoreno srce. Svatko tko sluša i vrši volju Božju može postati dio te obitelji, Božje Obitelji, zajednice Presvetog Trojstva – bez obzira na porijeklo, darove ili zasluge. Marija je prva, ali ne i posljednja. Ona nam pokazuje da je put otvoren svakome.

Zato, gledajući Mariju, učimo kako se pripada toj obitelji: vjerom koja sluša Boga, srcem koje čuva sve što je Isus činio i životom koji govori „Da“ Bogu – i onda kada ne razumije sve, kao što nije razumjela ni Marija.

5. Obitelj okupljena oko stola Euharistije

Nova Kristova obitelj ne okuplja se samo oko zemaljskog stola, nego oko stola Euharistije. Euharistija je obiteljski stol Crkve – mjesto gdje se ne dijeli običan kruh, nego Tijelo Kristovo, kruh života. Ovdje se ne uči logika ovoga svijeta, nego logika neba: predanje, služenje, praštanje. Euharistija nas uči kako se ljubi do kraja i daruje bez zadrške.

U Euharistiji postajemo jedno s Kristom, a po njemu se i povezujemo jedni s drugima. Zato Crkva od davnina naziva Euharistiju „sakramentom jedinstva, znakom ljubavi i vezom zajedništva“. Ovdje se rađa i obnavlja obitelj koja ima jednog Oca na nebu i jednog Gospodina koji se za nas predaje. Zato svaki put kad pristupamo oltaru, mi ne dolazimo sami – dolazimo kao članovi iste obitelji, Božje Obitelji, okupljeni oko istoga stola, hraneći se istim Kruhom Nebeskim. Postajemo jedno Mistično tijelo uskrslog Gospodina – postajemo Crkva.

6. Pozvani biti dio te obitelji

Braćo i sestre, ako je Marija prva u novoj obitelji vjere, a Euharistija stol oko kojeg se ta obitelj okuplja – gdje je tu naše mjesto?

Ponajprije treba razumjeti kako nije dovoljno samo biti „blizu crkve“ – pozvani smo biti u srcu Crkve, živjeti od Krista, hraniti se Njegovom riječju i Njegovim Tijelom. Crkva nije zgrada, nego zajednica onih koji žive od Euharistije i Božje Riječi.

Nadalje, pripadati Crkvi ne znači samo dolaziti iz navike na misu, nego odgovarati potpuno, cijelim svojim bićem, poput Marije, na Božju ljubav. Crkva nije klub, nije udruga ili trgovačko društvo koje se bavi određenim profitom, nego Božja obitelj; a u obitelji se ostaje ne zbog interesa, nego zbog zajedničke ljubavi i zajedničkog života. I u Crkvi smo jer smo ljubljeni – i jer želimo ljubavlju uzvratiti na ljubav kojom nas prvi Bog ljubi i koji svojim Duhom Svetim raspiruje u našim srcima.

Nadalje, Euharistija nije samo mjesto na koje dolazimo, nego i mjesto iz kojeg polazimo, polazište od kojeg nas Bog šalje u naše obitelji, na naše ulice, na naša radna mjesta. Tko se zaustavi samo na prisustvu na Misi, nije razumio bît euharistije. Euharistija nas šalje – da živimo drugačije, da budemo svjedoci, da budemo kruh razlomljen za druge.

Ako smo djeca Božja, onda je naš stil života – poslušnost Ocu, ne prisila, nego povjerenje. Ako smo braća i sestre Kristovi, onda je naš jezik – ljubav, ne ogovaranje, klevetanje, osuda drugoga. Ako smo Marijina djeca, onda je naš stav – „Evo me, Gospodine“ i onda kad ne razumijemo sve. To je poziv svakome od nas: ne ostati promatrač, nego postati „živo tkivo“; ne stajati pred vratima ili izvan crkve, nego sjesti za stol; ne samo kleknuti pred Euharistijom, nego dopustiti da Euharistija motivira naše korake.

7. Tišina klanjanja – mjesto gdje obitelj raste

            Euharistija se nastavlja u molitvi – klanjanju – pred Presvetim, pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom.

U tišini klanjanja rađa se i raste nova Kristova obitelj. Pred Presvetim nema natjecanja, nema titula, nema prvih mjesta ni važnijih ljudi. Ondje postoje samo dva pogleda: onaj Božji, koji nas gleda s ljubavlju i naš pogled kojim dopuštamo da nas Bog kroz svoj pogled ljubi. U toj tišini brišu se podjele, liječe rane, ujedinjuju srca. Tamo gdje se čovjek spusti na koljena pred Bogom, ondje se čovjek podiže u dostojanstvu djeteta Božjega.

U euharistijskom klanjanju Gospodin je ne samo „među nama“, nego prisutan stvarno, tiho, ali živ. I zato večeras, poput Marije, pristupimo Isusu – ne kao stranci, nego kao članovi Božje obitelji; ne kao promatrači, nego kao braća i sestre; ne samo tijelom u crkvi, nego srcem u njegovoj prisutnosti.

8. Iz klanjanja u život

Klanjanje nije bijeg iz života, nego prostor gdje se život nanovo rađa. Nakon klanjanja ne ostajemo u crkvi – vrata se otvaraju, a mi izlazimo u svakodnevicu: u školu, na posao, u dom, na ulice. Ali izlazimo drugačiji. U očima nosimo svjetlo Euharistije, u srcu mir koji svijet ne može dati. Ono što smo primili u tišini, sada postaje svjetlo za druge.

Tada se ostvaruje Isusova riječ: „Tko god vrši volju Oca moga, taj mi je brat i sestra i majka“ (Lk 12, 50). Postajemo dio Njegove obitelji – ne po krvi, nego po poslušnosti. U tom trenutku naša svakodnevnica postaje produžetak klanjanja: način kako gledamo ljude, kako govorimo, kako radimo, kako praštamo. Klanjanje se ne mjeri samo satima provedenim u crkvi, nego i koracima koje nakon toga učinimo u ljubavi.

Iz klanjanja raste tiha hrabrost činiti dobro i kad nitko ne vidi. Rađa se strpljivost u trpljenju, blagost u riječima, pažnja prema onome tko je slabiji. Kao što je Marija nakon susreta s Bogom pohitala Elizabeti (usp. Lk 1, 39), tako i mi – nakon susreta s euharistijskim Kristom – nosimo Boga onima koji ga ne očekuju, možda ga ne traže, ali ga sigurno trebaju.

Zato klanjanje nije kraj – to je početak nečeg novog. Klanjanje počinje u tišini pred Presvetim, a nastavlja se u buci ulice, u obiteljskim razgovorima, u školskoj klupi, na radnom mjestu, u bolničkoj sobi, u rukama koje služe. Euharistija nas okuplja i hrani – ali nas i šalje da budemo djelatni svjedoci Božje ljubavi.

Završna molitva

Isuse, ostani s nama u Presvetom oltarskom sakramentu. Ostani u našim crkvama, ali još više – u našim srcima. Uči nas gledati kao Ti, ljubiti kao Ti, živjeti iz Tvoje prisutnosti.

Marijo Majko, Gospe od Zdravlja, Gospo Maslinska, nauči nas klanjati se Bogu – srcem koje šuti, vjeruje i daruje se. Nauči nas biti hram Božje prisutnosti, kao što si bila ti.

Amen.

Foto: I. Grbić

Na 34. godišnjicu stradanja Škabrnje u Domovinskom ratu, misno slavlje u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Škabrnji u utorak, 18. studenog, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Hebr, 12, 14-24

LK 23, 33-38

„Pazite da se tko ne sustegne od milosti Božje, da kakav gorki korijen ne proklija pa da ne unese zabunu i ne zarazi mnoge.“ (Hebr 12, 15)

Draga braćo i sestre!

Draga braćo svećenici!

Poštovani predstavnici državnih i lokalnih vlasti, pripadnici Hrvatske vojske i policije, Hrvatski branitelji, obitelji poginulih i nestalih, dragi vjernici!

1. Mjesto slobode srca

Danas, na tlu Škabrnje, u tišini molitve i sjećanja, okupljamo se pred Gospodinom u ovom euharistijskom slavlju kako bismo molili za sve pokojne u Domovinskom ratu, osobito za sve žrtve Vukovara, Škabrnje, Nadina i ostalih mjesta stradanja, te zahvalili Bogu za one koji su dali život za našu slobodu — i da bismo, u svjetlu Božje riječi, razumjeli što znači živjeti slobodu srca i slobodu Domovine.

Prije 34 godine ovdje je zemlja proplakala i zato je Škabrnja postala jedan od simbola stradanja hrvatskog naroda u Domovinskom ratu, simbol boli, ali i vjere koja nije posustala ni pred zločinom ni pred smrću. Škabrnja je postala mjesto sjećanja, mjesto domoljublja, ali i čišćenja duše i savjesti.

U Škabrnju se ne dolazi na današnji dan samo tugovati, prisjećati strašnih događaja prije trideset i četiri godine – iz 1991. godine, nego moliti i učiti.

Jer upravo ovdje, na ovoj zemlji natopljenoj suzama i krvlju nedužnih, uči se istinsko značenje vjere — vjere koja ne bježi od boli i smrti, nego je pretvara u molitvu; vjere koja ne prestaje ni onda kad sve ljudske riječi umuknu pred počinjenim zločinom.

Ovdje učimo da ljubav prema Domovini nije samo osjećaj ponosa, nego i spremnost na žrtvu, na odgovornost, na istinu i pravednost. Ljubiti domovinu znači čuvati uspomenu na one koji su poginuli, ali i graditi budućnost dostojnu njihove žrtve — budućnost mira, solidarnosti, poštenja i bratstva.

I ovdje učimo vjerovati Bogu i onda kad se zlo pokaže u svoj svojoj snazi. Učimo da Božja šutnja nije odsutnost, nego poziv — poziv da Mu povjerimo ono što ljudska ruka više ne može popraviti.

Onaj tko zna vjerovati kad sve drugo zamukne, taj postaje svjetionik nade drugima. Zato Škabrnja ostaje mjesto u kojemu tuga postaje učiteljica vjere, a povjerenje u Boga – izvor snage i života.

Promatrajući Škabrnju danas, ovdje nas Bog uči da iz pepela može niknuti novi život, da iz križa raste uskrsnuće, i da se iz boli rađa sposobnost za oproštenje — ono oproštenje  koji ne briše istinu, nego oslobađa srce i otvara prostor za suživot. To potvrđuje i naša brojna nazočnost u ovoj molitvi na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.

2. Gorki korijen – opasnost srca koje ne oprašta

Riječ Božja iz poslanice Hebrejima, a koju smo čuli u prvom čitanju, danas nas poziva:  „Pazite da nikakav gorki korijen ne proklija među vama“ (usp. Hebr 12, 15).

Što je taj „gorki korijen“ o kojem govori Poslanica Hebrejima? U Svetom pismu on označava ono nevidljivo, ali razorno — korijen grijeha, gorčine, ogorčenosti, mržnje, netolerancije. Korijen koji se krije u dubini srca, a zatim, ako se na vrijeme ne iščupa, izraste u stablo koje truje sve oko sebe: obitelji, zajednice, pa i cijeli narod.

Braćo i sestre, Škabrnja, kao i ostala mjesta stradanja u Domovinskom ratu, znaju što je gorčina, što je zločin. Ovdje su mnogi izgubili sve što su imali — kuću, dom, susjede, djecu, roditelje, crkvu – ni najveće ljudske i vjerske svetinje nisu ostale pošteđene – kao ni ovaj Gospin kip koji je pred nama i koji je postao simbol tog stradanja. I iako je ova rana stvarna i duboka, Božja nas riječ danas upozorava: ako dopustimo da nas gorčina vodi – pa i prema onima koji su počinili zločin, a znamo neka njihova imena, a znamo da neki i za svoj zločin nisu odgovarali, postat ćemo zatočenici i robovi gorke prošlosti i nemirne savjesti.

Nikakvo zlo koje je učinjeno ne smije postati naše mjerilo. Ako zlo rađa zlo, tada Zli pobjeđuje. Ako na nasilje odgovorimo mržnjom, onda „gorki korijen“ pusti još dublje korijene i uvuče se u dubine našeg srca — i tada više ne stradava samo ljudsko tijelo, nego i njegova duša.

Krist nas, međutim, poziva na drukčiji put: na put Božji, put potpunog oproštenja i pomirenja. Oprostiti nije lako, ali je učinkoviti lijek koji ozdravlja pojedinca i narod.  Oproštenje nije slabost, nego najveća snaga vjere. Oproštenje ne briše istinu o nepravdi i zlu, nego sprječava da ta nepravda postane naš gospodar.

Oprostiti ne znači zaboraviti, nego pamtiti s milošću, s pročišćenom savješću. Pamtiti da se zlo više nikada ne ponovi — ali i oprostiti da se srce ne okameni i duša izgubi.

3. Oprost kao djelo slobodnog naroda

Draga braćo i sestre!

Škabrnja i Vukovar, kao i sva naša mjesta stradanja u Domovinskom ratu, podsjećaju nas da sloboda nije samo politička i geografska kategorija, nego i duhovna stvarnost. Narod koji je slobodan u zemljopisnim granicama, ali zarobljen gorčinom, stalnom potrebom da prema drugome iskazuje znakove mržnje i netrpeljivosti, nije do kraja slobodan. Zato je oproštenje — koliko god bilo teško — djelo zrelog, suverenog i slobodnog naroda.

Nitko ne očekuje da se zlo zataška, nego da se preobrazi ljubavlju opraštanja. Jer pomirenje nije samo odsustvo sukoba, nego prisustvo istine, pravde i milosrđa. A oproštenje i milosrđe se događaju kad svatko od nas odluči ne zalijevati gorki korijen čije je sjeme posijao neprijatelj duša – Đavao, nego njegovati sjeme dobra koje Duh Sveti polaže u naša srca: najprije u vlastitom srcu, a zatim u obitelji, u školi, u javnom životu, u medijima, u politici, vojnim i redarstvenim snagama, u gospodarstvu. Tada se događa pravo Božje čudo — rana postaje izvor milosti, a mjesto boli postaje izvor blagoslova.

S pravom ćemo se pitati: Ali što s onima koji stalno i uporno svjesno šire laž, izokreću istinu, igraju se brojkama ubijenih i ranama mnogih, i na laži i tuđoj boli stvaraju tenzije i podjele u društvu? Što s onima koji stalno žele radikalizirati društvo sijući sjeme netolerancije i mržnje? Kako njih uključiti u oproštenje i milosrđe?

Milosrđe i oproštenje nije slabost pred zlom, nego snaga da se ne zarazimo njegovom gorčinom. Jer laž i mržnja, manipulacije i provokacije, ne čiste ni srce i ni društvo, nego zarobljavaju; ne donose pravdu, nego stvaraju nove rane.

Istina mora biti jasna, a pravda postojana i sigurna— no, srce koje ih nosi mora ostati slobodno od želje za osvetom.
Tek tada suprotstavljanje postaje svjedočanstvo, a ne nova borba za moć, po onoj starolatinskoj: „Divide et impera – Podijeli pa vladaj!“

Bez mržnje, istina dobiva vjerodostojnost, a pravda ljudskost. Tada otpor protiv zla postaje put prema ozdravljenju, a ne prema ponovnom razaranju. Oproštenje tada nije oslobađanje krivca, nego oslobađanje vlastitog srca — da zlo nema posljednju riječ.

4. Gorki korijeni današnjeg vremena

Braćo i sestre!

Ovdje, na zemlji natopljenoj krvlju i suzama, učimo također da ljubav prema Domovini nije samo osjećaj, nego zavjet — zavjet vjernosti Bogu, istini, pravednosti i dostojanstvu svakog čovjeka. Ljubiti domovinu znači ne zaboraviti njezine rane, ali i ne dopustiti da te rane postanu izvor gorčine.

Jer upravo u dubini naših rana, ako nismo budni, može niknuti onaj gorki korijen o kojem govori Sveto pismo.

Gorki korijen — to je onaj otrov koji polako truje dušu i odvaja čovjeka od Boga i od bližnjih. On ne naraste preko noći, nego raste tamo gdje tlo postane suho, zapušteno i bez molitve.

On raste tamo gdje nema Boga, gdje se ne otvara srce Njegovoj riječi.

Raste gdje se ne poštuju Božje zapovijedi, gdje se grijeh opravdava, a savjest utišava.

Raste gdje se ne kaje, gdje čovjek misli da se može sam očistiti, bez Božje milosti.

Raste gdje srce ne oprašta, gdje rana postane dom gorčine, a ne mjesto ozdravljenja.

Raste gdje se čovjek zatvori u vlastitu bol i prestane gledati svjetlo, gdje više ne vjeruje da Bog može izvesti dobro i iz patnje.

Ali gorki korijen ima i drugo tlo — ono suptilnije, skrivenije.
On klija u ponosu, kad čovjek misli da je bolji od drugih.

On se hrani zavišću, kad ne znamo zahvaliti, nego se uspoređujemo i mjerimo s drugima.

On se širi u ogovaranju i kleveti, na zlonamjernoj propagandi, kad riječ više ne gradi, nego ruši.

On se učvršćuje kad tražimo pravdu bez ljubavi, istinu bez milosrđa.

I najviše buja kad zaboravimo biti Bogu zahvalni, kad više ne vidimo koliko nam je Gospodin dobra udijelio i koliko nas ljubi.

Braćo i sestre!

Bog ne želi da u nama raste gorčina, nego zahvalnost. On ne želi korijen truleži u nama, nego korijen ljubavi koji crpi snagu iz Njegova srca.

Zato, dok je još vrijeme, pogledajmo duboko u svoju nutrinu, svoje srce. Neka Duh Sveti prosvijetli našu dušu, neka iscijeli ono što je zatvoreno i tvrdo, da na mjestu gorkog korijena nikne novi život — mir, milosrđe i radost u Bogu.

Zato nas Bog, na osobiti način ovdje, u Škabrnji, i na svim drugim mjestima stradanja, poziva da prepoznamo i iščupamo taj gorki korijen iz naših srca, dok je još prikriven, da ne dopustimo da gorčina zarazi naše srce, naše obitelji, naše društvo.

5. Čišćenje pamćenja

Braćo i sestre!

Vjerovati Bogu kad sve drugo šuti znači dopustiti da On liječi ono što mi sami ne možemo izliječiti. Znači povjerovati da Njegova šutnja nije odsutnost, nego poziv — poziv da Mu predamo našu bol, da Mu dopustimo da je preobrazi u milost. Samo tako se vjera rađa iz tišine, a mir iz križa. Samo tako se suze pretvaraju u molitvu, a rane u svjedočanstvo vjere i ljubavi.

I zato, Škabrnja danas ne budi samo naša gorka sjećanja, nego nas poziva na trajno „čišćenje pamćenja“, kako kaže naš dragi blagopokojni sv. Ivan Pavao II. (usp. Homilija, 12. ožujka 2000.), i obraćenju srca, da nikakav gorki korijen grijeha ne raste  među nama, nego da u našim srcima raste korijen milosti — korijen oproštenja, povjerenja i ljubavi.

Jer samo tako, uz Božju milost, rane će se pretvoriti u blagoslov, a ovo mjesto stradanja ostati svjetionik vjere za naraštaje koji dolaze.

6. Zaključak – Krist liječi rane

Kada samo s Bogom, u svakom životnom križu koji nosimo, u svakoj suzi koja pada, u svakoj molitvi majke koja je izgubila dijete ili muža, Krist je prisutan. On, koji je na križu molio:  „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“ (Lk 23, 34), pokazao nam je da ljubav pobjeđuje i ono što je ljudski nemoguće.

I zato danas molimo:

da Gospodin iscijeli rane našega naroda,

da sačuva sjećanje i poštovanje na Hrvatske branitelje i sve poginule i umrle od posljedica Domovinskog rata,

da pročisti naše pamćenje milošću Duha Svetoga,

da utješi sve koji još traže svoje najmilije,

da ispuni srce Hrvatske zahvalnošću prema onima koji su se žrtvovali da bi mi živjeli u slobodi,

da imamo snage iščupati svaki „gorki korijen“ iz nas i svima od srca oprostiti.

Neka iz ovog mjesta – Škabrnje, raste život, a ne gorčina; nada, a ne mržnja; mir, a ne podjela; oproštenje, a ne želja za osvetom. I neka ova Sveta misa, u kojoj se spajaju sjećanje i vjera, Kristova žrtva na križu i naša u Domovinskom ratu, bude zalog naše budućnosti: da se nitko ne „sustegnemo od milosti Božje“, da nikakav „gorki korijen“ više ne uzraste među nama, nego da naš narod bude ukorijenjen u ljubavi, u Bogu, u istini.

Neka Gospodin udijeli pokoj vječni svim ubijenim i umrlima, a nama snagu da čuvamo ono što su oni posvetili svojom krvlju: život i slobodu, mir i ljubav, vjeru u Boga, domovinu Hrvatsku.

Amen.

Foto: I. Grbić

(Iv 2, 13–22)

Uvod

Draga braćo svećenici!

Draga braćo i sestre,

dragi hodočasnici iz Zadarske nadbiskupije!

Okupili smo se i ove godine povodom skorašnjeg blagdana sv. Nikole Tavelića, ovdje u Šibeniku, kako bismo zajedno u veličanstvenoj katedrali sv. Jakova zamolili prvog hrvatskog sveca – Nikolu Tavelića, da nas zagovara, zahvalili Bogu za njegovu blizinu i obnovili vjeru koja nas povezuje s Trojedinim Bogom i našim prijateljima na nebu.

Ovo naše četrdeseto hodočašće sv. Nikoli Taveliću (rođ. oko 1350. + 14. 11.1391.) je duhovni put koji prolazi kroz ovu Jubilejsku godinu – i želi biti naš put čišćenja srca, put obnove vjere, nade i ljubavi i put susreta s Bogom.

Kao što je Izraelski narod četrdeset godina hodao pustinjom prema Obećanoj zemlji, kao što i mi već četrdeset godina hodočastimo sv. Nikoli, i mi smo danas pozvani proći kroz „pustinju srca“ i dopustiti da nas Bog pročisti, da bi naš život ponovno postao živi, sveti hram Njegove prisutnosti.

1. Isus u Hramu – susret između svetog i svjetovnog

Evanđelje liturgije današnje nedjelje koje smo čuli opisuje snažan i intenzivan trenutak u Isusovom životu. Isus ulazi u Hram – najsvetije mjesto Izraelskog naroda, središte Božjeg prebivališta, mjesto posvećeno molitvi i bogoštovlju. Ali u Hramu Isus ne nalazi mjesto molitve, već trgovinu, čuje buku, gleda i sluša ljude kako pogađaju cijene. U Hramu su prodavači volova, ovaca i golubova, službenici u mjenjačnicama, sjedeći čuvaju razne valute. Sveti prostor jeruzalemskog Hrama pretvoren je u tržnicu.

U tom trenutku kaosa Isus ne ostaje pasivan. U Njegovu dušu ulijeva se sveta bol i revnost za Dom Božji. Evanđelist Ivan kaže: “I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima” (Iv 2, 15).

Isus se zauzima da se sveto mjesto namijenjeno Bogu ne pretvori u prostor računanja, trgovine, mjenjačnice i tržnice. Isus želi vratiti u srca Izraela ono što je izgubljeno: dostojanstveno mjesto boravka Boga u njihovoj sredini.

„Sve istjera iz Hrama“, kaže sv. Ivan,  „zajedno s ovcama i volovima”, i ovce i volove i trgovce, jer je čovjek jednak ovcama i volovima ako ne prepoznaje Boga gdje boravi i ne iskazuje mu poštovanje i podaje hvalu.

Ova Isusova gesta tjeranja trgovaca iz Hrama je njegov proročki čin koji nam pokazuje: Bog nije na prodaju, Boga se ne kupuje; s Bogom se ne ophodi kao s trgovcem; s Bogom se ne pogađa – Bog se besplatno daruje onima koji ga žele primiti. Bog je Ljubav i on nam se daruje bezuvjetno i besplatno.

Ljubav nije roba koju se mjeri, kupuje ili zaslužuje. Ona ne trpi trgovinu, ne poznaje kalkulacije ni pogodbe. Prava ljubav ne pita: „Što mi to koristi?“ – ona se daruje slobodno, tiho, nenametljivo, onome tko je želi primiti. Ljubav ne traži korist, ne prodaje se i ne kupuje; ne može se prisiliti ni iznuditi. Kao i Bog, ljubav je dar koji se prima otvorena srca ili se propušta. Tamo gdje se ljubav počne vagati, računati ili uvjetovati, ona prestaje biti ljubav. Prava ljubav je besplatna, čista i iskrena – i baš zato najdragocjenija, Božja, vječna.

Isus je došao očistiti naš Hram, ali i da sagradi novi Hram svoga prebivališta. Kad Židovi traže od njega znak kojim dokazuje da to smije činiti, On im odgovara: “Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići” (Iv 2,19). Isus ne misli na kamene zidove jeruzalemskog Hrama, On misli na Hram svoga tijela.

2. Novi hram – čovjek u kojem prebiva Bog

Nakon uskrsnuća, Isusovi učenici razumjeli su Isusovu gestu i njegove riječi: On nije govorio o građevini, jeruzalemskom Hramu, nego o sebi. S Kristom uskrslim Bog više ne prebiva u hramu od kamena, nego u živom i proslavljenom uskrsnom tijelu svoga Sina.

Bog je Isusovim uskrsnućem sagradio novi Hram u kojem boravi zauvijek. U tom novom Hramu je vječno mjesto istinskog Božjeg boravka među ljudima i susreta Boga i čovjeka. U Isusu se zauvijek prinosi savršena žrtva ljubavi. U njemu će Bog i čovjek postati jedno. I tko god je uronjen u Krista, tko god je kršten, ne samo da ulazi u taj Hram, nego postaje „živi kamen“ proslavljenog Tijela Krista – Hram Duha Svetoga, mjesto gdje sva Božja ljubav prebiva. Zato nas sveti Pavao podsjeća i pita: “Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama?” (1 Kor 3,16).

To je središnja istina našeg kršćanskog života: mi smo hram Duha Svetoga. Mi smo „živo kamenje Hrama Božjega“, „živi udovi“ Kristovog proslavljenog Tijela. U nama prebiva Bog – ili još bolje rečeno – mi prebivamo u Bogu. Naše srce je svetište Božje ljubavi. Naša duša je mjesto gdje se odvija susret s vječnošću.

3. Bič od užadi

Želio bih vam, braćo i sestre, večeras skrenuti pozornost na jedan detalj iz današnjeg Evanđelja. Riječ je o biču koji Isus uzima u ruke. Evanđelist nam kaže kako Isus sam plete bič od konopa kojim čisti Hram. „I načini bič od užeta…“ (Iv 2,15), kaže nam sv. Ivan. Što označava ovaj bič od užeta – konopa?

U Knjizi Proroka Hošee čitamo tekst: „Konopcima za ljude privlačio sam ih, užadima ljubavi; bio sam im kao oni koji dižu dojenče k svom obrazu, nad njega sam se sagnuo i nahranio ga“ (Hoš 11,4).

Braćo i sestre!

Bog u Svetom pismu često pokazuje čovjeku svoje lice Oca koji ljubi. U proroku Hošei čitamo riječi: „Privukao sam ih konopcima ljubavi“. To je slika Boga koji ne prisiljava, nego privlači – nježno, strpljivo, s ljubavlju, kao što otac podiže svoje dijete k svome licu da ga poljubi. To je lice Krista koje je u punini zasjalo u „biču ljubavi Sina“. Najjači konopci koji vežu ljude su međusobna ljubav. To su konopci koji ne sputavaju, nego nose „bič Božji“ koji ne prisiljava bolnim udarcima, silom, nego nas pridobiva srcem. Zar ne želimo biti dobro, zar ne želimo biti sretni, zar ne želimo da mir vlada u nama i oko nas? Nisu li to „konopci“ ljubavi kojima nas Bog privlači?

U Evanđelju vidimo drugo lice iste ljubavi: Isus ulazi u Hram, vidi da je pretvoren u tržnicu i plete bič od užadi i njime čisti kuću Očevu. Nije to Isusov bijes na trgovce, nego revnost ljubavi – ljubav koja ne može šutjeti dok se svetinja obeščašćuje, dok se dostojanstvo čovjeka svodi na „ovce i volove“. I taj bič – od istog materijala kao konopci – postaje sredstvo čišćenja i obnove.

Kad nas Bog privlači „konopcem ljubavi“ – On nas izgrađuje i oplemenjuje. Kad nas čisti „bičem ljubavi“ – On nas spašava i čini sličnima svome Sinu. „Konopci ljubavi i bič od užadi“ dvije su ruke iste Božje ljubavi: jedna nas podiže, druga nas oslobađa.

Zato, kad te Bog privlači – ne opiri se, privini se njegovom licu kamo te želi podići kao bi te poljubio i nahranio, kako slikovito kaže prorok Hošea. Kad te Gospodin ispravlja – ne bježi, jer i u blagosti i u zahtjevnosti On traži jedno: da tvoje srce opet postane hram Njegove prisutnosti.

Ali, postoji još jedan bič – onaj kojim je Isus sam bio bičevan prije muke. To je trenutak kad se Božja ljubav više ne izražava ni riječju ni djelom, nego patnjom. On, koji nas je privlačio i čistio svojom ljubavlju, sada sam prima teške fizičke udarce. On, koji je spleo bič pravednosti i ljubavi, sada prima bič nepravde i mržnje. Zašto? Da nas potpuno otkupi, da bi naš grijeh, naš prljavi hram – naša duša, bio očišćen krvlju Njegove Ljubavi. Vidiš li kako je težak naš grijeh, okorjelo naše srce, onečišćen naš Hram, kad Isus prihvaća ovu patnju kako bi nama pokazao što je za naše spasenje sprema učiniti i koliko nas ljubi?

4. Isus čisti naš hram duše

Braćo i sestre, u svjetlu ove Božje riječi, pitajmo se danas iskreno: što bi Isus danas pronašao kad bi ušao u hram našega srca, u hram naše savjesti? Što želi istjerati iz našeg srca?

Vjera ne smije postati trgovina, hram našeg srca ne smije postati tržište, a molitva ne smije biti vrijeme pregovaranja i mjenjačnica vrijednosti za vrijednost. A u toj duhovnoj opasnosti se i mi često možemo pronaći. „Bože, ti mi daj zdravlje, a ja ću platiti misu; ti mi usliši molitvu, a ja ću izmoliti krunicu; ti mi oprosti grijehe, a ja ću učiniti pokoru; ja ću ići na Misu, a ti učini da mi bude lakše u životu; ja ću ići na hodočašće sv. Nikoli, a ti mi ispuni zavjet“ – to kod Boga ne prolazi, to je trgovina.

Možda bi Gospodin u našoj duši vidio trgovce – one koji sve pretvaraju u dobit, korist, koji žele da se svaka stvar „isplati“. A Evanđelje nije isplata, nego dar. Ljubav prema Bogu nikada se ne plaća – ona se daruje bez računa.

5. Sveti Nikola Tavelić – hram ispunjen Božjom prisutnošću

U toj evanđeoskoj svjetlosti promatramo i lik svetoga Nikole Tavelića. On je bio čovjek koji je dopustio Bogu da potpuno pročisti njegov hram. Kad je kao mladi franjevac primio svećeničko ređenje, uskliknuo je: „Isuse, sad sam samo tvoj!“. U toj rečenici sažet je cijeli njegov život. On nije samo propovijedao Evanđelje, on ga je živio. Njegov hram duše nije bio pun trgovine, nego molitve. Nije bio ispunjen bukom svijeta, nego šutnjom pred Bogom.

Dvanaest godina propovijedao je po bosanskim krajevima u drugoj polovici XIV. st., među ljudima koji su često živjeli u duhovnom mraku. Bio je svjedok Evanđelja u jednostavnosti i siromaštvu, ustrajan, ponizan i miran. A kad ga je Bog pozvao da ide dalje – do Jeruzalema – on nije oklijevao. Ondje je, zajedno s trojicom subraće, odlučio svjedočiti vjeru pred muslimanskim kadijom. Znao je što ga čeka, ali nije se povukao. Kad su ga tražili da se odrekne Krista, rekao je: „Nećemo se Krista odreći, nego smo spremni za Nj umrijeti“. I umro je kao mučenik, s vjerom u srcu, s imenom Isusovim na usnama, 14. studenog 1391. godine. Njegov život pokazuje što znači biti živi hram Duha Svetoga. Njegov hram nije mogao srušiti ni mač, ni prijetnja, ni strah, ni vatra, ni smrt. Jer taj hram je bio sazidan na stijeni – na Kristu. Zato i danas nama svijetli kao primjer vjernosti, hrabrosti i čistoće vjere. Njegova revnost nas poziva da i mi dopustimo Bogu da pročisti naše srce.

6. Zaključak – Hram koji živi i svijetli

Draga braćo i sestre,

Isusov pogled na Hram i danas ostaje isti: On traži srce koje je slobodno, prostor koji pripada Ocu, mjesto gdje Duh Sveti može prebivati. Sveti Nikola Tavelić nam svijetli kao primjer da je to moguće – da i u našim slabostima, u našim borbama, možemo postati hram žive Božje prisutnosti.

Zato, braćo i sestre, neka ovo četrdeseto hodočašće bude vrijeme unutarnje obnove. Neka se u nama dogodi ono što se dogodilo u Hramu: da sve što je lažno, isprazno i sebično bude istjerano, a da Božja prisutnost ponovno zauzme prvo mjesto; da i nas „izjeda revnost za Dom Božji“ – revnost za molitvu, za Euharistiju, za svetost života.

Tada će i naš narod, naš dom, naša Crkva postati hram u kojem Bog prebiva. Tada će se ispuniti ono što je Isus rekao:
“Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići”. Jer Bog nas uvijek obnavlja, on nas uvijek podiže. I On danas, na ovom hodočašću, želi podići i obnoviti hram našega srca.

Sveti Jakove apostole, moli za nas!

Sveti Nikola Taveliću, moli za nas!

Amen.

Foto: Ivo Kronja

Na svetkovinu Svih svetih, u subotu, 1. studenog, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Uvod

Draga braćo i sestre!

Danas kao Božji narod podižemo pogled prema nebu, prema nebrojenom mnoštvu ljudi koji su živjeli u našoj sredini, hodali ovim svijetom poput nas, u teškoćama i radostima, ali s pogledom usmjerenim prema Bogu. Slavimo blagdan Svih svetih – onih kanoniziranih i poznatih, kao i svih onih koji su svojim životom tiho i vjerno slijedili Krista.

1. Svetost – srce Crkve

Papa Benedikt XVI. o blagdanu Svih Svetih 2006. godine o ovom nebrojenom mnoštvu kaže: “Sveci nisu mala kasta izabranih duša, već nebrojeno mnoštvo prema kojemu nas liturgija potiče da podignemo pogled. Ovo mnoštvo ne uključuje samo službeno priznate svece, nego i krštene iz svih vremenâ i naroda koji su nastojali vjerno i s ljubavlju izvršavati božansku volju…”.  Papa nastavlja: “Ne poznajemo lica, pa čak ni imena mnogih od njih, ali očima vjere vidimo ih kako sjaje na Božjem nebu poput slavnih zvijezda”.

To znači: naši roditelji, djedovi i bake, prijatelji, susjedi… koji su tiho i vjerno živjeli svoju vjeru, ljubili Boga i bližnjega, majke koje su svaki dan molile za svoju djecu, očevi koji su pošteno zarađivali svoju plaću i brinuli se za svoju obitelj, posvećene osobe koje su s vjernošću služile Bogu i narodu – iako nisu u kalendaru, iako im ne znamo imena – oni su tu, dio tog mnoštva, oni su sveti Božji narod, stanovnici Nebeskog Jeruzalema.

Crkva u njima prepoznaje svoj pravi identitet: svetost. Svetost je srce Crkve. U svecima Crkva ne vidi samo svoju prošlost – nego i svoj identitet, svoj cilj, svoje lice.

2. Hodočasnici nade i svetosti

Draga braćo i sestre!

U ovoj Jubilejskoj godini koja ide prema završetku i koju proživljavamo pod geslom nadahnutim Pavlovim riječima iz Poslanice Rimljanima – “Nada ne razočarava” (Rim 5, 5), ovaj blagdan Svih Svetih postaje još jasniji i snažniji, jer svetost i nada idu zajedno. Nema svetosti bez nade – i nema istinske nade bez pogleda uprtog u svetost.

Svetost nije ponajprije djelo naših sposobnosti, naše snage, naše savršenosti. Svetost je uvijek odgovor na Božji poziv. A da bismo uopće mogli Bogu odgovoriti, moramo vjerovati da nas Bog stvara, vodi, ljubi, prihvaća, poziva i potiče na dobro, da nas ne ostavlja i da nas neće iznevjeriti. A to je sadržaj naše nade. Nada je duhovni „prostor“ u nama u kojem svetost raste.

Ako čovjek nema nade, lako odustane od dobra, od molitve, od sebe, od drugih, od žrtve, pa na kraju – i od Boga. Tko ne gaji krepost nade, prestaje i hodati putem svetosti, jer misli da je sve uzalud, da se ne isplati truditi ispravno živjeti i činiti dobro, da se ništa neće promijeniti.

A s druge strane – nada se hrani svetošću. Kad pogledamo svece, kad pogledamo one koji su živjeli za Krista, kad u njima gledamo herojske kreposti, rađa se u nama nova snaga, nova čežnja, nova odlučnost da i sami budemo takvi.

To znači da naša krepost nade, vjera u vječni život, u smisao žrtve i nas učvršćuje kad vidimo konkretne ljude koji su tim putem već prošli. Sveci su dokaz da je svetost moguća, da se Božja milost stvarno očituje u ljudskom životu. Njihov život postaje hrana za našu nadu – pokazuju nam da se isplati živjeti, pa ako je potrebno i umrijeti, za Boga i da Božja ljubav stvarno preobražava čovjeka.

Kada promatramo svece, nadalje, gledamo i snagu ljubavi i vjere koja ih je nosila. Ovaj pogled u nama budi unutarnji poticaj – želju da i sami budemo bolji, da se više pouzdajemo u Boga.

Sveti su primjeri herojskog života ljubavi – ljubili su i kad je bilo lako i ugodno, ali i u trpljenju, u odricanju, u služenju drugima, u trenucima koji su bili ispunjeni mržnjom prema njima, u mučenju i mržnji. Njihov život je dokaz da ljubav prema Bogu uvijek uključuje ljubav prema čovjeku – jer onaj tko istinski ljubi Boga, vidi i ljubi Njega u bližnjemu.

Sveti koji su živjeli ljubav sada uživaju vječno zajedništvo svetosti s Bogom – to je plod njihove vjernosti. Za nas je to izvor nade: vidimo da se ispunja ono što je Bog obećao. Njihova sadašnja radost i slava u nebu nije samo njihova nagrada, nego i nama podsjetnik da nas čeka isti poziv i isto mjesto – da nas Bog želi sâm uvesti u tu istu radost.

Upravo zato ovaj blagdan Svih svetih – koji slavi svece, tj. plodove nade – ima posebnu dubinu u Jubilejskoj godini nade. Sveci su pokazatelj da nada stvarno ne razočarava. Jer svi oni koji su se uzdali u Boga – nisu ostali posramljeni, nisu ostali razočarani. Bog ih je doveo k sebi. I sada sjaje „kao sjajne zvijezde na nebu“, kako simbolički kaže papa Benedikt XVI.

3. Crkva – Majka svetih

Braćo i sestre!

U već spomenutoj homiliji Papa zaključuje za blagdan Svih svetih: “Danas Crkva slavi svoje dostojanstvo kao ‘Majka Svetih, slika Vječnoga Grada’ i pokazuje svoju ljepotu kao neokaljana Zaručnica Kristova…” (Benedikt XVI., 1. XI. 2006.).

Crkva, koja je tijekom povijesti često bila predmet kritike, koja nosi na sebi rane svojih slabih i grešnih članova, a svi smo takvi – danas, na ovaj blagdan, pokazuje svoje pravo lice. U svijetu koji često vidi samo njezine ljudske nedostatke, danas se otkriva njezina božanska stvarnost: zajedništvo svetih, nebrojeno mnoštvo muškaraca i žena koji su, unatoč slabostima, živjeli evanđelje do kraja.

Danas Crkva sjaji ne svjetlom vlastite moći, nego svjetlom Krista koji u njoj prebiva. Ona je poput zore koja odražava sunce pravednosti – svjetlost koja nije njezina, ali kojom obasjava svijet. U likovima svetaca vidimo da Crkva nije tek zemaljska ustanova, nego živi organizam prožet Duhom Svetim; ona je zajednica onih koji su dopustili da ih Krist preobrazi i učini sličnima sebi.

Na blagdan Svih svetih pozvani smo pogledati Crkvu ne samo očima povijesne kritike, nego očima vjere. Jer iza ljudskih slabosti skriva se neuništiva svetost koju joj je Krist darovao. Danas, više nego ikada, Crkva nam pokazuje svoje istinsko lice – lice Majke koja rađa svetost, lice Zaručnice koja s ljubavlju očekuje susret sa svojim Zaručnikom.

I u tom svjetlu shvaćamo da svetost nije iznimka, nego poziv za svakoga. Svaki vjernik, svatko od nas, pozvan je biti dio tog „sjaja” Crkve, postati jedno živo svjetlo u velikom mozaiku svetaca. Jer Crkva nije samo „njihova” – ona je i „naša”, pozvana da i danas, u vremenu ranjenosti i nesigurnosti, odražava ljepotu Krista koji je neprestano obnavlja i posvećuje.

4. Konačno očitovanje

Braćo i sestre!

U drugom čitanju uzetom iz Prve Ivanove poslanice čuli smo riječi koje su srce našeg identiteta: “Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo” (1 Iv 3,1). U tome je naš identitet: djeca smo Božja. I to je ono što svece čini svetima – svijest da su djeca Božja. Nismo Božji robovi, nismo njegovi najamnici, nismo samo simpatizeri Božji, nego – djeca Božja. I to ne samo deklarativno, nego stvarno.

Reći će sveti Ivan: “Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti” (1 Iv 3,2). Dakle, naš život nije dovršen. Svetost nije stanje koje već sada u potpunosti živimo, nego proces, put, hodočašće. I zato je važno njegovati nadu, jer vjerujemo da ono dobro koje Bog započne u nama – On i dovršava.

“Kad se očituje“, zaključuje sv. Ivan, „bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest” (Isto). Ovo je vrhunac našeg života i svetosti. Naš cilj nije biti samo “bolji ljudi”, to je samo preduvjet i početak da možemo ići prema cilju. Naš cilj je postati slični Bogu, vidjeti ga kao što jest. A to nadilazi svaku našu predodžbu – to je već nebo, gledanje Boga. I zato kaže sv. Ivan: “Tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist” (1 Iv 3,3).

Kršćanska nada nije pasivna, ona nas pokreće, nada nas čisti, oblikuje, preobražava. Tko se s nadom nadahnjuje – već sada hoda u smjeru svetosti.

5. Pozvani na svetost

Zato danas, braćo i sestre, sjedinjujući se po liturgiji sa svima svetima, onima kojima je već očitovano ono što ćemo biti, pred ovim nebrojenim mnoštvom svetih, želimo Bogu reći: i mi želimo ići tim putem kreposti nade i svetosti, putem Isusa Krista. U vremenu kad se svetost zanemaruje ili čak ponekad ismijava, mi biramo siguran put koji vodi k Bogu. U društvu koje nudi prolaznu slavu ovoga svijeta i trenutno zadovoljstvo, mi biramo vjernost nadi i Bogu.

Zaključak

Zato, dok gledamo „ove sjajne zvijezde na nebu“, zajedništvo svih svetih, molimo da i naša svakodnevica postane prostor u kojem se Božja ljubav očituje kroz male geste vjernosti, dobrote i milosrđa. Neka nas primjer svetih ohrabri da i mi, usprkos slabostima i kušnjama, hrabro koračamo putem svetosti, sigurni da nas Bog vodi prema punini života u zajedništvu s Njime. Neka naša srca ostanu budna za nebo koje nas čeka i za ljude koji su nam povjereni na putu prema njemu.

Amen.

Foto: I. Grbić

Na svetkovinu Uznesenja BDM na nebo, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano večernje misno slavlje za vanjskim oltarom u svetištu Gospe Maslinske na Belafuži u Zadru u petak, 15. kolovoza.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

1. Marijino uznesenje – srž vjere

Braćo i sestre!

Danas slavimo veliku i radosnu istinu naše vjere – uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo. Nakon što je Marija navršila tijek svog zemaljskog života, uznesena je tijelom i dušom na nebo. Ona koja je svojim životom odgovorila na Božju riječ: “Neka mi bude po tvojoj riječi”, sada je u potpunosti sjedinjena s Bogom — ne samo dušom, nego cijelom svojom stvarnošću, dušom i tijelom.

Središte otajstva vjere koje danas slavimo jest što je Marija prva među nama ušla u puninu onoga što svi mi iščekujemo, čemu se nadamo. U Mariji gledamo čudo Božjeg djela stvaranja i Božje obećanje koje vrijedi za svakoga od nas. U Mariji se ostvaruje Božji plan spasenja u potpunosti: tijelo, koje je u ovom životu ranjivo, prolazno i izloženo boli – u Bogu postaje proslavljeno, neraspadljivo, vječno; duša, koja je u ovom životu izložena sumnjama, ranjivostima i borbama – u Bogu postaje prosvijetljena, očišćena i sjedinjena s Njim u vječnoj ljubavi. Bog ne otkupljuje samo dušu, nego i tijelo. Ova temeljna istina naše vjere potvrđena je i u Kristovom uskrsnuću i u Marijinom uznesenju na nebo.

Papa Benedikt XVI. kaže da je Marija “pobijedila smrt i već trijumfalna u nebeskoj slavi, u cjelovitosti svoga bića”(Homilija 15. kolovoza 2010.). Drugim riječima, u Mariji nema više tragova grijeha, raspadanja ni smrti, nego samo punina života, punina milosti, punina zajedništva s Bogom.

Papa Franjo dodatno produbljuje tu istinu govoreći da je Marijino uznesenje “u potpunosti upisano u Kristovo uskrsnuće” te da “čovječnost Majke ‘privlači’ Sin u vječni život” (Homilija, 15. kolovoza 2014.). To znači da nema Uznesenja Marijina bez Uskrsnuća Isusa. Marijina sudbina je neraskidivo vezana uz sudbinu njezina Sina Isusa.

Krist koji je uzeo tijelo od Marije, sada to isto tijelo, tu čovječnost, uvodi u slavu. Marijino uznesenje je posljedica njezine trajne povezanosti s Kristom: ona koja je bila uz njega u Nazaretu, u Kani, na Kalvariji… – sada je s njim i u nebu.

Ova činjenica Marijina uznesenja nama je snažna poruka: vjernost Bogu u svakodnevnom, običnom životu ima vječne posljedice.

2. Marijino uznesenje – ispunjenje hodočašća nade

U ovoj Jubilejskoj godini, u kojoj nas Crkva poziva da budemo ‘hodočasnici nade’, Uznesenje Marijino dobiva još snažniji smisao. Marija je prva ‘hodočasnica nade’, ona koja je kročila zemljom nadahnuta vjerom, sada sjaji na nebu kao cilj svakog našeg hoda. U njoj vidimo kamo vodi put vjernosti, poslušnosti i predanja Bogu. Ona nas uči da život nije lutanje, nego hodočašće prema najvećem Svetištu – i da ono ne završava besmislom i prazninom, nego Bogom i puninom života.

3. Marijino Uznesenje – odgovor na glad za smislom

Stoga se možemo pitati: što Marijino uzašašće na nebo znači nama danas? U svijetu koji sve manje sluša Boga, a sve više obožava materijalno, novac, status, moć i tijelo, što nam poručuje ova svetkovina?

Današnji čovjek živi u napasti da vjeruje samo onome što vidi, ono što mu donosi korist, ono što se može izmjeriti, posjedovati, ponoviti – kao da ne postoji jedinstveno i neponovljivo, kao što je život svakoga od nas. Danas sve mora biti brzo, vidljivo, korisno. Javno mnijenje stalno nam poručuje: vrijediš koliko imaš, koliko zarađuješ, kako izgledaš, a ne tko si i što si u Božjim očima.

No, u toj logici svijeta, lako se izgubi unutarnji mir, identitet i osjećaj svrhe i smisla. Život postaje utrka bez cilja. Duša se iscrpljuje u stalnom dokazivanju i uspoređivanju.

U tom svijetu, blagdan Uznesenja Marijina je protuteža. On nas podsjeća: Nisi stvoren samo za ovaj svijet. Tvoj život, tvoje tijelo, duh i duša, tvoj intelekt, tvoje emocije, cijelo tvoje biće, nisu predmet nepoznate energije  koje upravljaju s tobom – Ti si, kao cjelovita osoba, pozvan na slavu Božju. Tvoj život ima krajnji cilj, a to je vječno zajedništvo s Bogom.

Uznesenje Marijino nam, nadalje, kaže: Tvoje tijelo nije trgovačka roba; tvoje srce nije programirano kako bi bilo poligon za reklame; tvoje postojanje nije igra slučajnih sila. Tvoje tijelo ima smisao i ima cilj u kojem se želi Bog nastaniti i proslaviti. Tvoje plemenite želje nisu isprazne fantazije koje u tebi slijepo djeluju, već nada koju Duh Božji u tebi potiče. I tvoj cilj nije uspjeh, slava ni udobnost koje se mjeri ovosvjetskim kriterijima – nego, tvoj cilj jest svetost, to jest život s Bogom, ispunjenje u Bogu.

Uznesenje Marijino nam, dakle, usmjerava pogled prema gore, prema vječnosti, prema Bogu – i to ne zato da pobjegnemo od stvarnosti, nego da se u njoj ne izgubimo. Ovaj pogled prema Mariji na nebo uznesenoj, vraća nas temeljnim pitanjima: Zašto živim? Što ostaje kad sve ovo prođe? Koji je cilj i smisao mojeg života? Kamo idem? Koga slijedim?

Ta pitanja nisu apstraktna, ona su duboko životna i sudbonosna. Jer, bez odgovora na njih, čovjek živi mehanički, instinktivno, beznutarnje, na razini životinjskog i biljnog svijeta. Marija nas uči da postanemo u tom hodu istinski hodočasnici nade.

4. Marijino Uznesenje – odgovor umornom svijetu

Marija nije bajka ni mit, poput mnogih drugih mitoloških bića. Ona je djevojka iz Nazareta, stvarna žena, iz stvarnog svijeta – u kakvom i mi živimo, koja je živjela jednostavno, tiho i duboko povezano s Bogom. Marija nije bila bez problema, strahova ni nejasnoća – ali sve to nosila je u molitvi, vjeri i pouzdanju, u zajedništvu sa svojim sinom Isusom. Njezin svakodnevni život u Nazaretu bio je prožet Bogom, iako izvana nije bio nimalo spektakularan.

Marija nas uči kako biti u tišini pred Bogom, jer u tišini se rađa povjerenje; uči nas živjeti vjernost i strpljivost, jer velike stvari rastu polako; uči nas kako je potrebno više slušati nego govoriti, jer Božji glas dolazi tiho; uči nas služenju više nego isticanju, jer ljubav se mjeri darivanjem i samoodricanjem, a ne intenzitetom emocija.

Marijin život je alternativa buci suvremenog života. Ona pokazuje da istinsko dostojanstvo čovjeka nije u samoostvarenju koje se oslanja isključivo na sebe samoga, nego u onome što nas čini istinskom djecom Božjom, a to je naša suradnja s Božjim planom duboko utkanim u naše biće. Marija je odgovor svijetu koji je umoran od površnosti i gladan smisla.

5. Marijino uznesenje – poziv na prihvaćanje vječnih vrijednosti

Uznesenje Marijino na nebo nas izaziva da se pitamo: Živim li za vječnost ili se trošim samo za prolazne stvari? Jesam li čovjek duha ili čovjek potrošnje? Gradim li svoj identitet na Božjoj riječi – Evanđelju, ili mentalitetu ovoga svijeta, po promociji na društvenim mrežama, na vanjskim dojmovima i modnim idolima?

Ova pitanja su duboko osobna i zahtijevaju iskrenost. Suvremeni čovjek lako se izgubi u svakodnevnim zahtjevima, pod stalnim je pritiskom da se školuje i skupi više informacija, da dobro izgleda, da se što više zabavlja, da što više zarađuje, da što lagodnije živi, da što više posjeduje… A sve to čovjeka ostavlja praznog i u konačnici vodi u razočaranje.

Uznesenje Marijino i poruka ovog blagdana poziva nas na buđenje iz te iluzije. Poziva nas na spoznaju Božjeg nauma s čovjekom, produbljivanje i njegovanje onoga što je vječno; na razmatranje onoga što najčešće nije vidljivo na prvi pogled.

Marija je znak nade. Ona nam poručuje: “Vrijedi predati se Bogu. Vrijedi ostati vjeran Isusovoj riječi. Vrijedi živjeti za ono što se ne vidi, za Božje – jer to je jedino što ostaje”.

Marija je svjedok da Bog ne zaboravlja niti razočarava onoga tko mu vjeruje, tko slijedi put Isusa Krista. Njezino Uznesenje je potvrda da život ima smisao – i to ne kada ga sebično čuvamo, nego kada ga velikodušno darujemo.

Blagdan Uznesenja Marijina nam kaže: postoji mjesto za tebe kod Boga. Tvoje tijelo, tvoju dušu, tvoj razum, tvoje srce, tvoju povijest, tvoje rane, tvoje grijehe – sve to Bog želi otkupiti i uzdignuti, kao što je to učinio s Marijom.

6. Marijino uznesenje – zemaljska škola za vječnost

U Marijinom uznesenju i u božanskoj obitelji Presvetog Trojstva prepoznajemo i nezamjenjivu ulogu obitelji.

Obitelj – zajednica muškarca i žene, braće i sestara, nije tek privatna ili pravna ustanova – ona je prva i najvažnija zajednica u kojoj se prenose vječne vrijednosti. U obitelji, gdje se život prihvaća, štiti, njeguje i ljubi – tamo već počinje Kraljevstvo Božje.

U vremenu kada se obitelj često relativizira ili potiskuje u stranu, Uznesenje Blažene Djevice Marije nas poziva da ponovno otkrijemo ljepotu i nužnost obitelji kao mjestâ gdje se voli život, gdje djeca uče moliti, gdje se uče poštivati otac i majka, gdje se oblikuje karakter kroz žrtvu, oprost i zajedništvo.

Obitelj je škola ljubavi koja nas priprema za Nebo.

7. Marijino uznesenje – otpor opasnosti kulture smrti

Dok Crkva slavi život i slavi Marijino Uznesenje kao pobjedu života nad smrću, ne možemo zatvoriti oči pred opasnostima kulture smrti koja se širi u suvremenom društvu – osobito u europskom kontekstu. To je kultura koja odbacuje nerođeni život, starost, bolesne, slabe i nemoćne. To je mentalitet koji ne prepoznaje vrijednost života, ako on ne donosi korist, produktivnost, mladolikost ili ugodu.

Kultura smrti očituje se u legalizaciji pobačaja, eutanazije, napadima na brak i obitelj, rodnoj ideologiji, poticanju individualizma bez odgovornosti i sustavnom odbacivanju transcendentnog smisla. U europskim društvima, koja su nekada bila kolijevka kršćanstva, sve više se institucionalizira zaborav Boga, dok se promiču zakoni i stilovi života koji razaraju temeljne kršćanske antropološke i moralne istine o čovjeku.

U svojoj enciklici Evangelium Vitae (Bruxelles, 30. ožujka 1995.), sveti Ivan Pavao II. jasno upozorava: “U društvu koje gubi osjećaj za Boga, gubi se i osjećaj za čovjeka, za njegovo dostojanstvo, za život sam. Tada prevladava logika moći, efikasnosti i koristi, a ne logika ljubavi”.

Na to je upozorio i papa Benedikt XVI. u govoru održanom u Bundestagu 22. rujna 2011.: “U korijenu europske kulture je traženje Boga i spremnost da se sluša. Gdje se zaboravi Bog, umire i čovjek. Bez poštovanja naravnog zakona i objektivne istine o čovjeku, pravda postaje instrument vlasti”.

U tom kontekstu, Uznesenje Marijino je snažan prosvjed protiv kulture smrti i poziv da se vratimo našim kršćanskim temeljima, kulturi života – kulturi ljubavi, civilizaciji prihvaćanja, žrtve i vjernosti Isusu Kristu i Crkvi.

8. Zaključak

Braćo i sestre, neka ovaj blagdan ne prođe kao još jedan u nizu. Pogledajmo prema Mariji, ne samo s divljenjem, nego s nadom i odlukom. Marija nas poziva da živimo dublje, svjesnije i s pogledom na vječnost.

Neka nas Marijino uznesenje na nebo podsjeti: mjera života je ljubav i vjernost, a nagrada nije prolazna – nego vječna.

Ne dopustimo da nas ubrzani ritam, lažno zamamljivi prioriteti i površna kultura, otuđe od onoga što je najvažnije. Ne zaboravimo: Marija nas uči da se najveće promjene događaju u tišini srca, ustrajnošću u dobru i pouzdanju u Boga, čak i kad se, na prvi pogled, ništa oko nas ne mijenja.

Neka nas Marija vodi da u svijetu koji zaboravlja i zanemaruje Boga, mi ne zaboravimo sebe; da ne izgubimo iz vida ono što je vječno; da ne živimo samo od trenutka, nego iz vjere; da ne padnemo u ravnodušnost, nego se sjetimo da je naš život hodočašće kojem cilj nije ovdje, nego u vječnosti.

Neka nas Uznesenje Blažene Djevice Marije obnovi u toj svijesti, u toj nadi i u toj odluci. Amen.

Foto: Ines Grbić