Na 80. godišnjicu smrti Sluge Božjega don Eugena Šutrina (1945.-2025.), nositelja skupine Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za njihovo proglašenje blaženim, misno slavlje u župnoj crkvi Rođenja BDM u Privlaci u srijedu,  26. studenog, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Lk 21,12–19

Draga braćo i sestre!

Od sumraka  do svitanja

U tihom sutonu dana, kada se posljednji dodiri svjetla povlače i gase, i kada se zemlja umiruje u tišini koja prethodi noći, naša srca i misli uzdižu se prema Bogu i pronalaze put prema svjetlu vjere. U ovom prijelazu između svjetla i tame, između dana i noći,  između vidljivoga i nevidljivoga, sabiremo se kao braća i sestre, kao vjernici i hodočasnici nade u vremenu koje postaje sveto po ovom euharistijskom slavlju.

Večeras dolazimo u Privlaku i sjećamo se mučeničke smrti Sluge Božjega don Eugena Šutrina, ali dolazimo i zahvaljivati, moliti i učiti iz svjedočanstva onih koji su svoju vjeru posvjedočili do kraja. Zato, svaka naša riječ sada izgovorena u molitvi, svaki pogled podignut prema nebu, postaje most između prošlosti i budućnosti, između boli križa i radosti uskrsnuća.

Ovaj sumrak dana, kao i onaj prije osamdeset godina, kada je život don Eugena Šutrina nasilno prekinut, nije samo tamna uspomena, nego svjetionik nade. Njegova žrtva, prožeta vjernošću svećeničkog služenja i ljubavi za spasenje duše, postala je sjeme koje je palo u tlo ove zemlje kako bi donijelo plodove hrabrosti, ljubavi i vjernosti, a jednog dana i blaženstva i svetosti, nadamo se.

Stojimo, dakle, na prijelazu iz dana i noći, ali ne kao oni koji se boje tame, nego kao oni koji čekaju zoru. Naše sjećanje na don Eugena i njegovo mučeništvo nije zatočeno u bol i želju za osvetom, nego prožeto nadom koja vodi prema životu. Poput pšeničnog zrna koje umire da donese novi život, tako i smrt don Eugena nije bila kraj, nego početak – početak zore koja se rađa s Kristom, pobjednikom nad smrću. Zato, u ovoj svetoj sabranosti, dopuštamo da nas dotakne Božja blizina, da nas utješi njegova riječ i da nas obnovi vjera u Krista, koji iz tame vodi u svjetlo.

Evanđelje ne skriva tamu, već nagoviješta svjetlo

Evanđeoske riječi koje smo čuli u ovom liturgijskom činu iz Evanđelja po Luki ne nude iluzije Isusovim učenicima. Isus ne obećava lagodan put svojim učenicima. Isus ne skriva trnje koje prati učenike. On govori otvoreno: „Progonit će vas… predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji: Neke će od vas i ubiti. Svi će vas zamrziti zbog imena mojega“ (Lk 21, 16-17). Ali odmah zatim dodaje riječi utjehe: „Ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti“ (Lk 12,19).

Ove riječi nisu samo Isusovo upozorenje nama – one su zrcalo života don Eugena. Njega nisu progonili neznanci ni stranci iz tuđine. Njegovu smrt nisu planirali strani umovi, nego sinovi iste zemlje koju je don Eugen ljubio i kojima je služio, zemlje koju nije htio napustiti sa svojim roditeljima i obitelji u potrazi za boljim materijalnim statusom i mirnijim i sigurnim društvenim okolnostima.

To su bili mladići, kao i mnogi drugi, čija su srca, nekad, možda, oblikovana vjerom njihove obitelji, roditelja, pradjedova, ali su s vremenom utihnula za Boga. Umjesto evanđelja, u njihovim je mislima odjekivala druga riječ, hladna i bez Boga — riječ ideologije bezbožnog komunizma i propagande — a sve u ime tobožnjeg ideala napretka, boljitka, “bratstva i jedinstva”, u ime novog čovjeka koji će, navodno, stvoriti moderan, pravedniji svijet, oslobođen “okova” vjere i tradicije, oslobođen „religijskog opijuma“ koji uništava čovjeka. No, iza tih komunističkih parola krila se praznina, mržnja prema svemu što je sveto i Božje, prema Crkvi, prema vlastitom narodu i njegovim korijenima. U želji da izgrade raj na zemlji, pretvorili su zemlju u mnoga polja grobova bez imena i križeva, a mnoge duše — u pustoš.

Opasnost našeg vremena – ropstvo mišljenja

Braćo i sestre!

Čovjek može biti zaveden onda kad zaboravi da je Istina živa osoba – Bog sam, a ne samo ideja ili politika; kad prestane tražiti istinu mimo Evanđelja. U tom trenutku istina više nije svjetlo koje vodi, nego postaje sjenka koju društvo oblikuje prema svojim željama.

Kada čovjek prestane moliti, prestaje i razgovor s Onim koji jedini poznaje dubine srca. Njegovo srce u kojem postoji „prostor“ za Boga tada ne ostaje prazno – u njega polako ulaze drugi glasovi: buka propagande i medija, mišljenje većine, lažna obećanja svijeta koji obećava „slobodu bez odgovornosti“ i „ljubav bez istine“. Te riječi, taj duh svijeta, ulaze u čovjeka gotovo neprimjetno, ali mijenjaju njegovo srce. Ono što je prije bilo sveto, sada se doživljava kao ograničenje; ono što je bilo čisto, postaje predmet podsmijeha.

Tako nastaje novo ropstvo – ropstvo mišljenja. Čovjek dopušta drugima da misle umjesto njega, da određuju njegove vrijednosti i granice njegova srca. U ime, navodno, modernoga i napretka, često se briše sjećanje na ono što je bilo sveto; u ime tolerancije, traži se da se odreknemo onoga što nas oblikuje.

U takvom ozračju, Crkva – koja stoljećima čuva istinu Evanđelja – počinje se promatrati ne kao majka i učiteljica, nego kao „prepreka“, „kočnica“, „smetnja“, „zaostala“. Njezin navještaj Istine doživljava se kao napad i netolerancija, a njezina vjernost kao zaostalost. No, u stvarnosti, upravo tada Crkva pokazuje svoju pravu ulogu: ne kad povlađuje svijetu, nego kad jasno podsjeća tko je njegov Stvoritelj i kamo život ide.

Čovjek se ne budi u zlu preko noći — „duh svijeta“ zavodi polako, malo pomalo, riječima koje zvuče plemenito, obećanjima o boljem svijetu, o napretku i slobodi. Ideologije i danas nude smisao bez Boga, moral bez savjesti, spasenje bez žrtve i odricanja. I tako, i ne sluteći, mijenja se svjetlo istine za svjetlucanje lažnih obećanja.

Ostati postojan u vjeri

Isusova riječ koju smo čuli u Evanđelju je upozorenje i nama. Čovjek lako može izgubiti dar molitve i vjere – ne odjednom, nego polako, kad u njegovo srce uđu ravnodušnost, sumnja ili kad slijedi ideje i ponude koje obećavaju bolji svijet bez Boga.

Ali, ako se naša vjera ne njeguje, ako u vjeri ne rastemo, lako se u srcu utrne žar za Bogom, ostane praznina koju ispuni nešto drugo. Ideologija bez Boga može se učiniti snažnom, privlačnom, logičnom – ali ako u njoj nema mjesta za Boga, za molitvu, za Evanđelje, za sakramente, za ljubav, za milosrđe, za svetost života, ona počinje ranjavati čovjeka.

Zato nas primjer don Eugena potiče na razmišljanje: kako sačuvati svoje srce čisto, kako ostati vjeran Bogu i čovjeku, kako ne dopustiti da nas bilo koja ideologija, bilo koji „duh svijeta“, opravdanje „svi tako misle i rade“, učini slijepima za lice Božje i lice bližnjega. To je poruka za nas danas – da nam vjera ne bude navika, nego živa veza s Bogom koja čuva srce od zablude.

Kad promatramo don Eugena, upravo u toj tami, u tom bolnom obratu ljudskog srca, još snažnije zasja svjetlo don Eugenove vjernosti. Njegov odgovor bila je ljubav za spasenje duša, vjernost i predanje svome svećeničkom poslanju – don Eugen ide s onima koji ga odvode u noć i smrt, noseći u rukama Presveti Sakrament i sveto Bolesničko ulje.

U toj noći izdaje i tame rađa se svjetlost mučeništva – svjetlost koja i danas govori snažnije od krvi koja je prolivena, svjetlost koja opominje, ali i tješi: da je moguće ostati vjeran Bogu usprkos svemu, da je moguće ljubiti do kraja, čak i onda kada te izdaju oni od kojih si očekivao da su „tvoji“, od kojih si  očekivao zaštitu i razumijevanje.

Znakovi za naše vrijeme

Mučeništvo don Eugena ne pripada prošlosti. Ono govori nama danas. Što nam govori njegovo mučeništvo?

Slijediti Krista nikada nije bilo obećanje lagodnog puta, nego obećanje istine i smisla života. To znači da vjernik može proći kroz kušnje, nepravde, pa i nasilje – ali nikada ne ide sam. Tko je na Božjem putu  – „ni vlas mu s glave neće propasti“ (Lk 12, 17) jer ga Bog spašava. Don Eugen nije mogao birati vrijeme u kojem će živjeti, ali je mogao birati kako će živjeti – i on je izabrao Krista. To je srž vjere: ne biramo okolnosti života, ali biramo odgovor srca. I u tome je njegova veličina.

Znamo iz iskustva, najdublje rane nisu one koje zadaju stranci, nego one koje dolaze od naših bližnjih. Od onih čije si lice poznavao, s kojima si dijelio jezik, domovinu, možda i istu vjeru i molitvu Oče naš. Takva izdaja boli dublje jer pogađa srce zajedništva. No, ta bol ne smije postati izvor mržnje. Umjesto toga, ona poziva na obraćenje: da srce koje je skrenulo s puta pronađe opet Boga. Ta bol ne poziva na osudu, nego na praštanje; ne na mržnju, nego na milost.

Mučeništvo don Eugena nam, nadalje, govori kako kršćanin nije onaj koji vraća zlo za zlo, nego onaj koji ostaje vjeran do kraja, s križem u rukama i molitvom na usnama. Donositi mir tamo gdje vlada nemir, ljubav tamo gdje je mržnja – to je put Evanđelja. Zato naše sjećanje večeras nije sjećanje protkano gorčinom ili željom za osvetom, nego molitvom. Molitvom Kristovom: „Oče, oprosti im… Oče, oprosti i meni, i nama“. To je najdublje lice kršćanske ljubavi – milosrđe koje ne zaboravlja istinu, ali ne odustaje od ljubavi.

Sumrak kao trenutak vjere

Večerašnji sumrak, koji nas obavija dok slavimo ovu svetu misu, isti je onaj koji je zadesio Privlaku prije osam desetljeća. Ali za nas, on nije znak tame, nego znak prijelaza.

Iz toga sumraka krećemo nakon svete Mise „putem svjetla“ – ne samo fizički, nego duhovno, u molitvenom hodu, uz paljenje svijeća od župnog ureda od kuda je na prijevaru bio odveden don Eugen do mjesta njegovog mučeništva i smrti. Koračat ćemo u svjetlu srca, hodati u zahvalnosti Bogu, u znak naše pokore i vjere. Hodimo s Onim koji vodi iz tame u svjetlo. Hodimo putem Kristovim kao „hodočasnici nade“, slijedeći put nade koja ne razočarava. Amen.

Foto: Ines Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je Poruku zahvale i podrške sudionicima Trajnog euharistijskog klanjanja u Zadarskoj nadbiskupiji. To je Pismo stavljeno u kovertu s drugim prigodnim informacijama koja je uručena registriranim klanjateljima nakon misnog slavlja na kojem su se okupili u subotu, 22. studenog u župnoj crkvi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru. Kao što je predvodio misu i prvi dan kad je počelo Trajno euharistijsko klanjanje u crkvi Gospe Maslinske na Belafuži u Zadru, u petak, 21. studenog, nadbiskup Zgrablić predvodio je u župnoj crkvi na Belafuži u Zadru misno slavlje za klanjatelje i drugi dan od početka TEK-a u Zadarskoj nadbiskupiji, u subotu, 22. studenog.

Pismo podrške i zahvalnosti nadbiskupa Zgrablića sudionicima TEK-a u Zadarskoj nadbiskupiji objavljujemo u cijelosti.

Dragi prijatelji i sudionici Trajnog euharistijskog klanjanja!

Sa srcem punim zahvalnosti obraćam vam se ovim pismom podrške i ohrabrenja. Vaša spremnost da jednom tjedno, u tišini i pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom, darujete Gospodinu dragocjeno vrijeme osobne molitve, predstavlja veliko svjedočanstvo vjere, ljubavi i predanja.

Trajno euharistijsko klanjanje, koje započinjemo na blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije u hramu, 21. studenog, u našoj dragoj crkvi Gospe Malinske na Belafuži u Zadru, divan je i prepoznatljivi duhovni plod Jubilejske godine. U vremenu kada nas Crkva osobito poziva na obraćenje srca, obnovu vjere i dublje življenje svetih Otajstava, upravo je ovo trajno klanjanje znak da Gospodin djeluje u našoj zajednici, tiho ali snažno, preko onih koji su otvorili svoje srce Njegovom pozivu. Plod je to nade i vaše otvorenosti Duhu Svetom te vaše iskrene želje da u sredini u kojoj živimo, raste duh molitve, povjerenja i zajedništva.

Prihvatili ste da sat vremena tjedno budete s Gospodinom, nazočnim u Presvetom Oltarskom Sakramentu i time ste dopustili da vas Bog pozove u intimni prostor tišine, pred lice Onoga koji je sâma Ljubav. Vaša ponizna i postojana prisutnost pred Presvetim je čin pobožnosti, ali pravi dar cijeloj zajednici: znak da Božja milost i u ovoj Jubilejskoj godini pronalazi srca koja je žele primiti i nositi.

Hvala vam što ste prepoznali vrijednost vremena darovanog Gospodinu – vremena u kojem se, daleko od žurbe i briga, srca polako otvaraju Njegovoj prisutnosti. U toj tihoj razmjeni, kada riječi postanu suvišne, a duša se smiri pred Presvetim, Bog dotiče čovjeka na načine koje samo On zna. Onaj koji je skriven u jednostavnosti Posvećenog Kruha snažno, ali nenametljivo, ulazi u naše živote, naše rane, tješi u teškoćama, hrabri u borbama i vodi nas putem kojeg ne bismo uvijek sami znali izabrati, ali koji je put istinskog mira i blagoslova.

Dok pišem ovu poruku, misli mi se vraćaju evanđeoskom tekstu koji upravo razmatram u pripremi za homiliju XXXIII. nedjelje kroz godinu, iz Evanđelja po Luki: „Svojom ćete se postojanošću spasiti” (Lk 21, 19). Ove Isusove riječi odzvanjaju u meni kao snažan podsjetnik na važnost ustrajnosti u duhovnom životu. Gospodin nas poziva da ne odustajemo na duhovnom putu, da ne malakšemo, nego da ostanemo postojani, i onda kada se čini da su plodovi skriveni, kada nas zahvati umor, suhoća ili nerazumijevanje okoline. Jedna od najjačih đavolskih napasti u duhovnom životu jest upravo napast odustajanja – ona tiha i podmukla misao koja se uvlači u srce i šapće da je naš trud beznačajan, da naša molitva ne donosi plod, da je sve što činimo uzalud. To je napast koja ne dolazi bučno, nego polako, gotovo neprimjetno: kroz umor, kroz osjećaj suhoće, kroz neugodne riječi ili razočaranje koje doživimo od drugih, kroz trenutke kada se čini da Bog šuti, kada se ne događa ništa „posebno”, kada nas obaveze i brige života pritišću više nego inače. Tada se srce lako počne povlačiti, molitva odgađati, žar se polako gasi, a duša počinje vjerovati da nema smisla ustrajati.

Ali upravo ondje, u tim skrovitim borbama u našem srcu, krije se prostor u kojem Bog djeluje najdublje. U Božjim očima svaki čin postojanosti, pa i najmanji, ima neizmjernu vrijednost — i onda kada mi to ne osjećamo, ne vidimo i ne razumijemo. Svaki dolazak pred Presveto, svaka minuta provedena u šutnji, svaka molitva izrečena u suhoći, svaki ustupak vlastitoj komociji radi Boga, postaje dragocjeni dar koji On prima s beskrajnom nježnošću.

Upravo se u toj ustrajnoj, često nevidljivoj vjernosti rađaju najdublji plodovi milosti. Bog djeluje tiho, ali snažno; On oblikuje srce, pročišćuje nakane, jača vjeru, daruje mir i donosi plodove koji u svoje vrijeme izrastu i u našem životu i u životima onih za koje molimo. Naša postojanost postaje prostor u kojem Bog može slobodno djelovati, a našu slabost pretvoriti u svoj blagoslov.

Zato je svaka pobjeda nad napasti odustajanja — čak i ona najmanja — zapravo veliki korak prema Gospodinu, korak koji ima snagu mijenjati nas i svijet oko nas.

U tom svjetlu još jasnije vidim koliko je dragocjeno ono što činite kroz Trajno euharistijsko klanjanje.

Toplu i iskrenu zahvalnost upućujem svim koordinatorima Trajnog euharistijskog klanjanja. Bez vaše zauzetosti, strpljivosti, organizacije i brige, ovaj predivni duhovni korak ne bi se mogao ostvariti. Hvala vam što ste se stavili na raspolaganje zajednici, što bdijete nad rasporedima, komunikacijom i potrebama svih uključenih.

Posebnu i srdačnu zahvalnost upućujemo i gospođi Nadi Burum, glavnoj koordinatorici Trajnog euharistijskog klanjanja u Hrvatskoj. Svojom predanošću, iskustvom i tihom ustrajnošću pružila nam je neprocjenjivu potporu u pokretanju i oblikovanju našeg klanjanja.

Neka vas sve zajedno prati Gospina majčinska zaštita. Ona, koja je prva i najvjernija klanjateljica, neka nas vodi k tome da i mi postanemo ljudi koji u tišini prepoznaju Božji glas i dopuštaju da On oblikuje naše živote.

A uskrsli Krist, nazočan u Presvetom Oltarskom Sakramentu, neka vam uzvrati mirom koji svijet ne može dati, utjehom koja ulazi u najskrovitije dijelove srca te obiljem milosti – On koji liječi, jača i preobražava. Neka njegovo blago i moćno svjetlo obasjava vaše obitelji, vaše suživote, vaše odluke i vašu svakodnevicu. I neka naša cijela Crkva, zahvaljujući vašoj postojanosti i ljubavi prema euharistijskom Isusu, raste u jedinstvu, vjeri i radosti Evanđelja.

Zazivajući na svakoga od vas Božji blagoslov, upućujem vam srdačan pozdrav,

Milan Zgrablić, nadbiskup

Zadar, 15. studenog 2025.

Foto: I. Grbić

Povodom početka Trajnog euharistijskog klanjanja u Zadarskoj nadbiskupiji u crkvi Gospe Maslinske u Zadru, svečano misno slavlje u župnoj crkvi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru u petak, 21. studenog, na blagdan Gospe od Zdravlja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Mt 12, 46-50

1. Marijino prikazanje u Hramu

Draga braćo i sestre!

Danas, slaveći blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije u Hramu ili drugim nazivom, blagdan Gospe od Zdravlja, kako ga obično zovemo – započinjemo i Trajno euharistijsko klanjanje u ovoj župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru. Na dan kada se spominjemo kako su sveti Joakim i Ana s povjerenjem i zahvalnošću prinijeli svoju malu Mariju Bogu u jeruzalemskom Hramu, i mi donosimo svoje živote pred Gospodina u ovom euharistijskom otajstvu, otvarajući vrata crkve i srca za neprekinuti susret s Gospodinom po Trajnom euharistijskom klanjanju.

Marija, u trenutku njezina prikazanja u Hramu, bila je malo dijete – nije mogla razumjeti, niti riječima izgovoriti svoje „Da“ Gospodinu. Ipak, njezin život je od sâmih početaka bio stavljen u Božje ruke. Njezino prikazanje u Hramu bilo je svjesno predanje Bogu njezinih roditelja. Iako njezino prikazanje nije trenutak njezine vlastite odluke, već trenutak u kojem je njezino biće, po vjeri njezinih roditelja i po Božjem naumu, položeno u Božju blizinu. U toj tišini započinje put koji će jednoga dana, u Nazaretu, procvjetati u njezinom slobodnom, zrelom i potpuno svjesnom „Neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1, 38).

Bog je Mariju unaprijed izabrao da bude Majka njegova Sina i u toj ju je ljubavi sačuvao od istočnog grijeha. No, Božji izbor ne dokida njezinu slobodu – Bog joj ništa ne nameće, nego pripravlja mjesto gdje će započeti obnova svijeta. Marijino prikazanje u Hramu zato je otajstvo susreta Božje milosti i ljudske malenosti: Bog dolazi prvi, On osposobljava, čuva i posvećuje Mariju, a ona, premda još dijete, nosi u sebi ono tiho „Da“, koje će u punini progovoriti na dan Navještenja.

Marijino prikazanje u Hramu početak je velikog djela predanja, poslušnosti, povjerenja i suradnje između Boga i čovjeka.

Marija će postati Hram Božje prisutnosti u punini tek u Nazaretu, u trenutku Navještenja. Tada, slobodno i svjesno, izgovara svoje „Evo me“. I Božji Sin se, u snazi Duha Svetoga, nastanjuje u njezinu krilu. Vječna Božja Riječ (Logos) u Nazaretu postaje tijelom. U njezinu krilu nastanjuje se sam Bog – druga Božanska osoba. Ona koju su roditelji prikazali u Hramu sada postaje novi, živi Hram – živi Tabernakul, nositeljica Spasitelja, prvi šator Božjeg boravka s ljudima. Tu, u Nazaretu, s Marijom, počinje novi savez Boga s ljudima.

Od Marijina prikazanja u jeruzalemskom hramu do navještenja u Nazaretu proteže se put tihe vjernosti: od prikazanja njezina života kojeg su u Hramu izvršili po Zakonu njezini roditelji – do dara sebe Bogu koji ona slobodno daruje Bogu kod Navještenja u Nazaretu.

2. Klanjanje – put prikazanja

I mi želimo, braćo i sestre, da kroz tišinu klanjanja i naše bdijenje pred Euharistijom, naši životi polako postanu prostor gdje Bog prebiva. Da On, prisutan u Presvetom Oltarskom Sakramentu, preobrazi naša srca kao što je preobrazio Marijino, da se i u nama dogodi ono isto – da Božja riječ nađe dom, da naš život postane „Evo me“ Bogu koji ostaje s nama.

I večeras, ovdje u crkvici Gospe Maslinske, ovaj poziv poprima konkretan oblik: započinje Trajno euharistijsko klanjanje. Započinje novo vrijeme ove Crkve – vrijeme neprekinute prisutnosti pred Isusom skrivenim u otajstvu posvećenog Kruha. Od danas, ovo mjesto, ova crkva, postaje srce koje neprestano kuca Presvetim Srcem euharistijskog Isusa, koje diše Kristom dahom Duha Svetoga kojeg On daruje Crkvi.

3. Po euharistiji biti dio duhovne obitelji

U današnjem evanđelju čuli smo kako Isus pita svoje učenike: „Tko je majka moja, tko li braća moja?“ i odmah odgovara: „Tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka“ (Mt 12, 50). Isus ovim riječima ne razara prirodnu obitelj, niti umanjuje ljubav prema svojoj majci Mariji. Naprotiv – On otvara vrata jedne još dublje stvarnosti: postoji obitelj koja nadilazi krvne veze – obitelj Duha Svetoga.

„Obitelj Duha“ ne rađa se iz tijela, nego iz slušanja Božje riječi i iz života u skladu s Njom. To je obitelj gdje zajedničko prezime nije ono zemaljsko, nego ono koje svi primamo na krštenju – dijete Božje.

4. Marija – prvi i najčišći član nove obitelji

U središtu nove obitelji koju Krist utemeljuje – obitelji vjere, poslušnosti i ljubavi – stoji Marija. Ne samo zato što je fizički rodila Isusa, nego zato što je prva povjerovala i prva poslušala Božju riječ. Marija ne zauzima svoje mjesto u toj obitelji po krvi, nego po vjernosti. Prije nego što je postala majka Isusa po tijelu, postala je majka po vjeri, prihvaćajući Božju riječ prije nego što je vidjela njezino ispunjenje.

Marija ne razumije sve što joj Bog govori po anđelu Gabrijelu (usp. Lk 1,34), ali sve prihvaća (usp. Lk 1, 38) i sve pohranjuje u svoje srce i o tome razmišlja (usp. Lk 2,51). Ona čuva sve u svome srcu, promatra, razmatra, dopušta da Božja riječ sazrije u njoj. Njezin život vodi duboka jednostavnost i duboko povjerenje: „Neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1,38). Nije Marijina volja tâ koja određuje smjer njezina života, nego Božja. Ona se ne gubi u vlastitim planovima, nego dopušta da Božji plan postane njezin put života.

Isus stoga ne odbacuje svoju majku, kako bismo mogli pomisliti površno slušajući današnju Božju riječ, nego je uzdiže. Kada Isus kaže: „Tko god vrši volju Oca moga, taj mi je brat i sestra i majka“ (Lk 12, 50), ne poništava Marijino majčinstvo, nego ga produbljuje. Pokazuje da njezina veličina ne leži samo u tome što ga je nosila pod srcem, nego u tome što je prije toga nosila vjeru u srcu. Njeno majčinstvo nije samo biološko, nego duhovno; nije samo dar tijela, nego dar poslušnosti Božjoj Riječi.

To je Evanđelje – Radosna vijest za nas. Jer ako je Marija prva članica te nove obitelji, onda put do toga zajedništva nije krvno srodstvo, nego otvoreno srce. Svatko tko sluša i vrši volju Božju može postati dio te obitelji, Božje Obitelji, zajednice Presvetog Trojstva – bez obzira na porijeklo, darove ili zasluge. Marija je prva, ali ne i posljednja. Ona nam pokazuje da je put otvoren svakome.

Zato, gledajući Mariju, učimo kako se pripada toj obitelji: vjerom koja sluša Boga, srcem koje čuva sve što je Isus činio i životom koji govori „Da“ Bogu – i onda kada ne razumije sve, kao što nije razumjela ni Marija.

5. Obitelj okupljena oko stola Euharistije

Nova Kristova obitelj ne okuplja se samo oko zemaljskog stola, nego oko stola Euharistije. Euharistija je obiteljski stol Crkve – mjesto gdje se ne dijeli običan kruh, nego Tijelo Kristovo, kruh života. Ovdje se ne uči logika ovoga svijeta, nego logika neba: predanje, služenje, praštanje. Euharistija nas uči kako se ljubi do kraja i daruje bez zadrške.

U Euharistiji postajemo jedno s Kristom, a po njemu se i povezujemo jedni s drugima. Zato Crkva od davnina naziva Euharistiju „sakramentom jedinstva, znakom ljubavi i vezom zajedništva“. Ovdje se rađa i obnavlja obitelj koja ima jednog Oca na nebu i jednog Gospodina koji se za nas predaje. Zato svaki put kad pristupamo oltaru, mi ne dolazimo sami – dolazimo kao članovi iste obitelji, Božje Obitelji, okupljeni oko istoga stola, hraneći se istim Kruhom Nebeskim. Postajemo jedno Mistično tijelo uskrslog Gospodina – postajemo Crkva.

6. Pozvani biti dio te obitelji

Braćo i sestre, ako je Marija prva u novoj obitelji vjere, a Euharistija stol oko kojeg se ta obitelj okuplja – gdje je tu naše mjesto?

Ponajprije treba razumjeti kako nije dovoljno samo biti „blizu crkve“ – pozvani smo biti u srcu Crkve, živjeti od Krista, hraniti se Njegovom riječju i Njegovim Tijelom. Crkva nije zgrada, nego zajednica onih koji žive od Euharistije i Božje Riječi.

Nadalje, pripadati Crkvi ne znači samo dolaziti iz navike na misu, nego odgovarati potpuno, cijelim svojim bićem, poput Marije, na Božju ljubav. Crkva nije klub, nije udruga ili trgovačko društvo koje se bavi određenim profitom, nego Božja obitelj; a u obitelji se ostaje ne zbog interesa, nego zbog zajedničke ljubavi i zajedničkog života. I u Crkvi smo jer smo ljubljeni – i jer želimo ljubavlju uzvratiti na ljubav kojom nas prvi Bog ljubi i koji svojim Duhom Svetim raspiruje u našim srcima.

Nadalje, Euharistija nije samo mjesto na koje dolazimo, nego i mjesto iz kojeg polazimo, polazište od kojeg nas Bog šalje u naše obitelji, na naše ulice, na naša radna mjesta. Tko se zaustavi samo na prisustvu na Misi, nije razumio bît euharistije. Euharistija nas šalje – da živimo drugačije, da budemo svjedoci, da budemo kruh razlomljen za druge.

Ako smo djeca Božja, onda je naš stil života – poslušnost Ocu, ne prisila, nego povjerenje. Ako smo braća i sestre Kristovi, onda je naš jezik – ljubav, ne ogovaranje, klevetanje, osuda drugoga. Ako smo Marijina djeca, onda je naš stav – „Evo me, Gospodine“ i onda kad ne razumijemo sve. To je poziv svakome od nas: ne ostati promatrač, nego postati „živo tkivo“; ne stajati pred vratima ili izvan crkve, nego sjesti za stol; ne samo kleknuti pred Euharistijom, nego dopustiti da Euharistija motivira naše korake.

7. Tišina klanjanja – mjesto gdje obitelj raste

            Euharistija se nastavlja u molitvi – klanjanju – pred Presvetim, pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom.

U tišini klanjanja rađa se i raste nova Kristova obitelj. Pred Presvetim nema natjecanja, nema titula, nema prvih mjesta ni važnijih ljudi. Ondje postoje samo dva pogleda: onaj Božji, koji nas gleda s ljubavlju i naš pogled kojim dopuštamo da nas Bog kroz svoj pogled ljubi. U toj tišini brišu se podjele, liječe rane, ujedinjuju srca. Tamo gdje se čovjek spusti na koljena pred Bogom, ondje se čovjek podiže u dostojanstvu djeteta Božjega.

U euharistijskom klanjanju Gospodin je ne samo „među nama“, nego prisutan stvarno, tiho, ali živ. I zato večeras, poput Marije, pristupimo Isusu – ne kao stranci, nego kao članovi Božje obitelji; ne kao promatrači, nego kao braća i sestre; ne samo tijelom u crkvi, nego srcem u njegovoj prisutnosti.

8. Iz klanjanja u život

Klanjanje nije bijeg iz života, nego prostor gdje se život nanovo rađa. Nakon klanjanja ne ostajemo u crkvi – vrata se otvaraju, a mi izlazimo u svakodnevicu: u školu, na posao, u dom, na ulice. Ali izlazimo drugačiji. U očima nosimo svjetlo Euharistije, u srcu mir koji svijet ne može dati. Ono što smo primili u tišini, sada postaje svjetlo za druge.

Tada se ostvaruje Isusova riječ: „Tko god vrši volju Oca moga, taj mi je brat i sestra i majka“ (Lk 12, 50). Postajemo dio Njegove obitelji – ne po krvi, nego po poslušnosti. U tom trenutku naša svakodnevnica postaje produžetak klanjanja: način kako gledamo ljude, kako govorimo, kako radimo, kako praštamo. Klanjanje se ne mjeri samo satima provedenim u crkvi, nego i koracima koje nakon toga učinimo u ljubavi.

Iz klanjanja raste tiha hrabrost činiti dobro i kad nitko ne vidi. Rađa se strpljivost u trpljenju, blagost u riječima, pažnja prema onome tko je slabiji. Kao što je Marija nakon susreta s Bogom pohitala Elizabeti (usp. Lk 1, 39), tako i mi – nakon susreta s euharistijskim Kristom – nosimo Boga onima koji ga ne očekuju, možda ga ne traže, ali ga sigurno trebaju.

Zato klanjanje nije kraj – to je početak nečeg novog. Klanjanje počinje u tišini pred Presvetim, a nastavlja se u buci ulice, u obiteljskim razgovorima, u školskoj klupi, na radnom mjestu, u bolničkoj sobi, u rukama koje služe. Euharistija nas okuplja i hrani – ali nas i šalje da budemo djelatni svjedoci Božje ljubavi.

Završna molitva

Isuse, ostani s nama u Presvetom oltarskom sakramentu. Ostani u našim crkvama, ali još više – u našim srcima. Uči nas gledati kao Ti, ljubiti kao Ti, živjeti iz Tvoje prisutnosti.

Marijo Majko, Gospe od Zdravlja, Gospo Maslinska, nauči nas klanjati se Bogu – srcem koje šuti, vjeruje i daruje se. Nauči nas biti hram Božje prisutnosti, kao što si bila ti.

Amen.

Foto: I. Grbić

Na 34. godišnjicu stradanja Škabrnje u Domovinskom ratu, misno slavlje u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Škabrnji u utorak, 18. studenog, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Hebr, 12, 14-24

LK 23, 33-38

„Pazite da se tko ne sustegne od milosti Božje, da kakav gorki korijen ne proklija pa da ne unese zabunu i ne zarazi mnoge.“ (Hebr 12, 15)

Draga braćo i sestre!

Draga braćo svećenici!

Poštovani predstavnici državnih i lokalnih vlasti, pripadnici Hrvatske vojske i policije, Hrvatski branitelji, obitelji poginulih i nestalih, dragi vjernici!

1. Mjesto slobode srca

Danas, na tlu Škabrnje, u tišini molitve i sjećanja, okupljamo se pred Gospodinom u ovom euharistijskom slavlju kako bismo molili za sve pokojne u Domovinskom ratu, osobito za sve žrtve Vukovara, Škabrnje, Nadina i ostalih mjesta stradanja, te zahvalili Bogu za one koji su dali život za našu slobodu — i da bismo, u svjetlu Božje riječi, razumjeli što znači živjeti slobodu srca i slobodu Domovine.

Prije 34 godine ovdje je zemlja proplakala i zato je Škabrnja postala jedan od simbola stradanja hrvatskog naroda u Domovinskom ratu, simbol boli, ali i vjere koja nije posustala ni pred zločinom ni pred smrću. Škabrnja je postala mjesto sjećanja, mjesto domoljublja, ali i čišćenja duše i savjesti.

U Škabrnju se ne dolazi na današnji dan samo tugovati, prisjećati strašnih događaja prije trideset i četiri godine – iz 1991. godine, nego moliti i učiti.

Jer upravo ovdje, na ovoj zemlji natopljenoj suzama i krvlju nedužnih, uči se istinsko značenje vjere — vjere koja ne bježi od boli i smrti, nego je pretvara u molitvu; vjere koja ne prestaje ni onda kad sve ljudske riječi umuknu pred počinjenim zločinom.

Ovdje učimo da ljubav prema Domovini nije samo osjećaj ponosa, nego i spremnost na žrtvu, na odgovornost, na istinu i pravednost. Ljubiti domovinu znači čuvati uspomenu na one koji su poginuli, ali i graditi budućnost dostojnu njihove žrtve — budućnost mira, solidarnosti, poštenja i bratstva.

I ovdje učimo vjerovati Bogu i onda kad se zlo pokaže u svoj svojoj snazi. Učimo da Božja šutnja nije odsutnost, nego poziv — poziv da Mu povjerimo ono što ljudska ruka više ne može popraviti.

Onaj tko zna vjerovati kad sve drugo zamukne, taj postaje svjetionik nade drugima. Zato Škabrnja ostaje mjesto u kojemu tuga postaje učiteljica vjere, a povjerenje u Boga – izvor snage i života.

Promatrajući Škabrnju danas, ovdje nas Bog uči da iz pepela može niknuti novi život, da iz križa raste uskrsnuće, i da se iz boli rađa sposobnost za oproštenje — ono oproštenje  koji ne briše istinu, nego oslobađa srce i otvara prostor za suživot. To potvrđuje i naša brojna nazočnost u ovoj molitvi na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.

2. Gorki korijen – opasnost srca koje ne oprašta

Riječ Božja iz poslanice Hebrejima, a koju smo čuli u prvom čitanju, danas nas poziva:  „Pazite da nikakav gorki korijen ne proklija među vama“ (usp. Hebr 12, 15).

Što je taj „gorki korijen“ o kojem govori Poslanica Hebrejima? U Svetom pismu on označava ono nevidljivo, ali razorno — korijen grijeha, gorčine, ogorčenosti, mržnje, netolerancije. Korijen koji se krije u dubini srca, a zatim, ako se na vrijeme ne iščupa, izraste u stablo koje truje sve oko sebe: obitelji, zajednice, pa i cijeli narod.

Braćo i sestre, Škabrnja, kao i ostala mjesta stradanja u Domovinskom ratu, znaju što je gorčina, što je zločin. Ovdje su mnogi izgubili sve što su imali — kuću, dom, susjede, djecu, roditelje, crkvu – ni najveće ljudske i vjerske svetinje nisu ostale pošteđene – kao ni ovaj Gospin kip koji je pred nama i koji je postao simbol tog stradanja. I iako je ova rana stvarna i duboka, Božja nas riječ danas upozorava: ako dopustimo da nas gorčina vodi – pa i prema onima koji su počinili zločin, a znamo neka njihova imena, a znamo da neki i za svoj zločin nisu odgovarali, postat ćemo zatočenici i robovi gorke prošlosti i nemirne savjesti.

Nikakvo zlo koje je učinjeno ne smije postati naše mjerilo. Ako zlo rađa zlo, tada Zli pobjeđuje. Ako na nasilje odgovorimo mržnjom, onda „gorki korijen“ pusti još dublje korijene i uvuče se u dubine našeg srca — i tada više ne stradava samo ljudsko tijelo, nego i njegova duša.

Krist nas, međutim, poziva na drukčiji put: na put Božji, put potpunog oproštenja i pomirenja. Oprostiti nije lako, ali je učinkoviti lijek koji ozdravlja pojedinca i narod.  Oproštenje nije slabost, nego najveća snaga vjere. Oproštenje ne briše istinu o nepravdi i zlu, nego sprječava da ta nepravda postane naš gospodar.

Oprostiti ne znači zaboraviti, nego pamtiti s milošću, s pročišćenom savješću. Pamtiti da se zlo više nikada ne ponovi — ali i oprostiti da se srce ne okameni i duša izgubi.

3. Oprost kao djelo slobodnog naroda

Draga braćo i sestre!

Škabrnja i Vukovar, kao i sva naša mjesta stradanja u Domovinskom ratu, podsjećaju nas da sloboda nije samo politička i geografska kategorija, nego i duhovna stvarnost. Narod koji je slobodan u zemljopisnim granicama, ali zarobljen gorčinom, stalnom potrebom da prema drugome iskazuje znakove mržnje i netrpeljivosti, nije do kraja slobodan. Zato je oproštenje — koliko god bilo teško — djelo zrelog, suverenog i slobodnog naroda.

Nitko ne očekuje da se zlo zataška, nego da se preobrazi ljubavlju opraštanja. Jer pomirenje nije samo odsustvo sukoba, nego prisustvo istine, pravde i milosrđa. A oproštenje i milosrđe se događaju kad svatko od nas odluči ne zalijevati gorki korijen čije je sjeme posijao neprijatelj duša – Đavao, nego njegovati sjeme dobra koje Duh Sveti polaže u naša srca: najprije u vlastitom srcu, a zatim u obitelji, u školi, u javnom životu, u medijima, u politici, vojnim i redarstvenim snagama, u gospodarstvu. Tada se događa pravo Božje čudo — rana postaje izvor milosti, a mjesto boli postaje izvor blagoslova.

S pravom ćemo se pitati: Ali što s onima koji stalno i uporno svjesno šire laž, izokreću istinu, igraju se brojkama ubijenih i ranama mnogih, i na laži i tuđoj boli stvaraju tenzije i podjele u društvu? Što s onima koji stalno žele radikalizirati društvo sijući sjeme netolerancije i mržnje? Kako njih uključiti u oproštenje i milosrđe?

Milosrđe i oproštenje nije slabost pred zlom, nego snaga da se ne zarazimo njegovom gorčinom. Jer laž i mržnja, manipulacije i provokacije, ne čiste ni srce i ni društvo, nego zarobljavaju; ne donose pravdu, nego stvaraju nove rane.

Istina mora biti jasna, a pravda postojana i sigurna— no, srce koje ih nosi mora ostati slobodno od želje za osvetom.
Tek tada suprotstavljanje postaje svjedočanstvo, a ne nova borba za moć, po onoj starolatinskoj: „Divide et impera – Podijeli pa vladaj!“

Bez mržnje, istina dobiva vjerodostojnost, a pravda ljudskost. Tada otpor protiv zla postaje put prema ozdravljenju, a ne prema ponovnom razaranju. Oproštenje tada nije oslobađanje krivca, nego oslobađanje vlastitog srca — da zlo nema posljednju riječ.

4. Gorki korijeni današnjeg vremena

Braćo i sestre!

Ovdje, na zemlji natopljenoj krvlju i suzama, učimo također da ljubav prema Domovini nije samo osjećaj, nego zavjet — zavjet vjernosti Bogu, istini, pravednosti i dostojanstvu svakog čovjeka. Ljubiti domovinu znači ne zaboraviti njezine rane, ali i ne dopustiti da te rane postanu izvor gorčine.

Jer upravo u dubini naših rana, ako nismo budni, može niknuti onaj gorki korijen o kojem govori Sveto pismo.

Gorki korijen — to je onaj otrov koji polako truje dušu i odvaja čovjeka od Boga i od bližnjih. On ne naraste preko noći, nego raste tamo gdje tlo postane suho, zapušteno i bez molitve.

On raste tamo gdje nema Boga, gdje se ne otvara srce Njegovoj riječi.

Raste gdje se ne poštuju Božje zapovijedi, gdje se grijeh opravdava, a savjest utišava.

Raste gdje se ne kaje, gdje čovjek misli da se može sam očistiti, bez Božje milosti.

Raste gdje srce ne oprašta, gdje rana postane dom gorčine, a ne mjesto ozdravljenja.

Raste gdje se čovjek zatvori u vlastitu bol i prestane gledati svjetlo, gdje više ne vjeruje da Bog može izvesti dobro i iz patnje.

Ali gorki korijen ima i drugo tlo — ono suptilnije, skrivenije.
On klija u ponosu, kad čovjek misli da je bolji od drugih.

On se hrani zavišću, kad ne znamo zahvaliti, nego se uspoređujemo i mjerimo s drugima.

On se širi u ogovaranju i kleveti, na zlonamjernoj propagandi, kad riječ više ne gradi, nego ruši.

On se učvršćuje kad tražimo pravdu bez ljubavi, istinu bez milosrđa.

I najviše buja kad zaboravimo biti Bogu zahvalni, kad više ne vidimo koliko nam je Gospodin dobra udijelio i koliko nas ljubi.

Braćo i sestre!

Bog ne želi da u nama raste gorčina, nego zahvalnost. On ne želi korijen truleži u nama, nego korijen ljubavi koji crpi snagu iz Njegova srca.

Zato, dok je još vrijeme, pogledajmo duboko u svoju nutrinu, svoje srce. Neka Duh Sveti prosvijetli našu dušu, neka iscijeli ono što je zatvoreno i tvrdo, da na mjestu gorkog korijena nikne novi život — mir, milosrđe i radost u Bogu.

Zato nas Bog, na osobiti način ovdje, u Škabrnji, i na svim drugim mjestima stradanja, poziva da prepoznamo i iščupamo taj gorki korijen iz naših srca, dok je još prikriven, da ne dopustimo da gorčina zarazi naše srce, naše obitelji, naše društvo.

5. Čišćenje pamćenja

Braćo i sestre!

Vjerovati Bogu kad sve drugo šuti znači dopustiti da On liječi ono što mi sami ne možemo izliječiti. Znači povjerovati da Njegova šutnja nije odsutnost, nego poziv — poziv da Mu predamo našu bol, da Mu dopustimo da je preobrazi u milost. Samo tako se vjera rađa iz tišine, a mir iz križa. Samo tako se suze pretvaraju u molitvu, a rane u svjedočanstvo vjere i ljubavi.

I zato, Škabrnja danas ne budi samo naša gorka sjećanja, nego nas poziva na trajno „čišćenje pamćenja“, kako kaže naš dragi blagopokojni sv. Ivan Pavao II. (usp. Homilija, 12. ožujka 2000.), i obraćenju srca, da nikakav gorki korijen grijeha ne raste  među nama, nego da u našim srcima raste korijen milosti — korijen oproštenja, povjerenja i ljubavi.

Jer samo tako, uz Božju milost, rane će se pretvoriti u blagoslov, a ovo mjesto stradanja ostati svjetionik vjere za naraštaje koji dolaze.

6. Zaključak – Krist liječi rane

Kada samo s Bogom, u svakom životnom križu koji nosimo, u svakoj suzi koja pada, u svakoj molitvi majke koja je izgubila dijete ili muža, Krist je prisutan. On, koji je na križu molio:  „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“ (Lk 23, 34), pokazao nam je da ljubav pobjeđuje i ono što je ljudski nemoguće.

I zato danas molimo:

da Gospodin iscijeli rane našega naroda,

da sačuva sjećanje i poštovanje na Hrvatske branitelje i sve poginule i umrle od posljedica Domovinskog rata,

da pročisti naše pamćenje milošću Duha Svetoga,

da utješi sve koji još traže svoje najmilije,

da ispuni srce Hrvatske zahvalnošću prema onima koji su se žrtvovali da bi mi živjeli u slobodi,

da imamo snage iščupati svaki „gorki korijen“ iz nas i svima od srca oprostiti.

Neka iz ovog mjesta – Škabrnje, raste život, a ne gorčina; nada, a ne mržnja; mir, a ne podjela; oproštenje, a ne želja za osvetom. I neka ova Sveta misa, u kojoj se spajaju sjećanje i vjera, Kristova žrtva na križu i naša u Domovinskom ratu, bude zalog naše budućnosti: da se nitko ne „sustegnemo od milosti Božje“, da nikakav „gorki korijen“ više ne uzraste među nama, nego da naš narod bude ukorijenjen u ljubavi, u Bogu, u istini.

Neka Gospodin udijeli pokoj vječni svim ubijenim i umrlima, a nama snagu da čuvamo ono što su oni posvetili svojom krvlju: život i slobodu, mir i ljubav, vjeru u Boga, domovinu Hrvatsku.

Amen.

Foto: I. Grbić

(Iv 2, 13–22)

Uvod

Draga braćo svećenici!

Draga braćo i sestre,

dragi hodočasnici iz Zadarske nadbiskupije!

Okupili smo se i ove godine povodom skorašnjeg blagdana sv. Nikole Tavelića, ovdje u Šibeniku, kako bismo zajedno u veličanstvenoj katedrali sv. Jakova zamolili prvog hrvatskog sveca – Nikolu Tavelića, da nas zagovara, zahvalili Bogu za njegovu blizinu i obnovili vjeru koja nas povezuje s Trojedinim Bogom i našim prijateljima na nebu.

Ovo naše četrdeseto hodočašće sv. Nikoli Taveliću (rođ. oko 1350. + 14. 11.1391.) je duhovni put koji prolazi kroz ovu Jubilejsku godinu – i želi biti naš put čišćenja srca, put obnove vjere, nade i ljubavi i put susreta s Bogom.

Kao što je Izraelski narod četrdeset godina hodao pustinjom prema Obećanoj zemlji, kao što i mi već četrdeset godina hodočastimo sv. Nikoli, i mi smo danas pozvani proći kroz „pustinju srca“ i dopustiti da nas Bog pročisti, da bi naš život ponovno postao živi, sveti hram Njegove prisutnosti.

1. Isus u Hramu – susret između svetog i svjetovnog

Evanđelje liturgije današnje nedjelje koje smo čuli opisuje snažan i intenzivan trenutak u Isusovom životu. Isus ulazi u Hram – najsvetije mjesto Izraelskog naroda, središte Božjeg prebivališta, mjesto posvećeno molitvi i bogoštovlju. Ali u Hramu Isus ne nalazi mjesto molitve, već trgovinu, čuje buku, gleda i sluša ljude kako pogađaju cijene. U Hramu su prodavači volova, ovaca i golubova, službenici u mjenjačnicama, sjedeći čuvaju razne valute. Sveti prostor jeruzalemskog Hrama pretvoren je u tržnicu.

U tom trenutku kaosa Isus ne ostaje pasivan. U Njegovu dušu ulijeva se sveta bol i revnost za Dom Božji. Evanđelist Ivan kaže: “I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima” (Iv 2, 15).

Isus se zauzima da se sveto mjesto namijenjeno Bogu ne pretvori u prostor računanja, trgovine, mjenjačnice i tržnice. Isus želi vratiti u srca Izraela ono što je izgubljeno: dostojanstveno mjesto boravka Boga u njihovoj sredini.

„Sve istjera iz Hrama“, kaže sv. Ivan,  „zajedno s ovcama i volovima”, i ovce i volove i trgovce, jer je čovjek jednak ovcama i volovima ako ne prepoznaje Boga gdje boravi i ne iskazuje mu poštovanje i podaje hvalu.

Ova Isusova gesta tjeranja trgovaca iz Hrama je njegov proročki čin koji nam pokazuje: Bog nije na prodaju, Boga se ne kupuje; s Bogom se ne ophodi kao s trgovcem; s Bogom se ne pogađa – Bog se besplatno daruje onima koji ga žele primiti. Bog je Ljubav i on nam se daruje bezuvjetno i besplatno.

Ljubav nije roba koju se mjeri, kupuje ili zaslužuje. Ona ne trpi trgovinu, ne poznaje kalkulacije ni pogodbe. Prava ljubav ne pita: „Što mi to koristi?“ – ona se daruje slobodno, tiho, nenametljivo, onome tko je želi primiti. Ljubav ne traži korist, ne prodaje se i ne kupuje; ne može se prisiliti ni iznuditi. Kao i Bog, ljubav je dar koji se prima otvorena srca ili se propušta. Tamo gdje se ljubav počne vagati, računati ili uvjetovati, ona prestaje biti ljubav. Prava ljubav je besplatna, čista i iskrena – i baš zato najdragocjenija, Božja, vječna.

Isus je došao očistiti naš Hram, ali i da sagradi novi Hram svoga prebivališta. Kad Židovi traže od njega znak kojim dokazuje da to smije činiti, On im odgovara: “Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići” (Iv 2,19). Isus ne misli na kamene zidove jeruzalemskog Hrama, On misli na Hram svoga tijela.

2. Novi hram – čovjek u kojem prebiva Bog

Nakon uskrsnuća, Isusovi učenici razumjeli su Isusovu gestu i njegove riječi: On nije govorio o građevini, jeruzalemskom Hramu, nego o sebi. S Kristom uskrslim Bog više ne prebiva u hramu od kamena, nego u živom i proslavljenom uskrsnom tijelu svoga Sina.

Bog je Isusovim uskrsnućem sagradio novi Hram u kojem boravi zauvijek. U tom novom Hramu je vječno mjesto istinskog Božjeg boravka među ljudima i susreta Boga i čovjeka. U Isusu se zauvijek prinosi savršena žrtva ljubavi. U njemu će Bog i čovjek postati jedno. I tko god je uronjen u Krista, tko god je kršten, ne samo da ulazi u taj Hram, nego postaje „živi kamen“ proslavljenog Tijela Krista – Hram Duha Svetoga, mjesto gdje sva Božja ljubav prebiva. Zato nas sveti Pavao podsjeća i pita: “Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama?” (1 Kor 3,16).

To je središnja istina našeg kršćanskog života: mi smo hram Duha Svetoga. Mi smo „živo kamenje Hrama Božjega“, „živi udovi“ Kristovog proslavljenog Tijela. U nama prebiva Bog – ili još bolje rečeno – mi prebivamo u Bogu. Naše srce je svetište Božje ljubavi. Naša duša je mjesto gdje se odvija susret s vječnošću.

3. Bič od užadi

Želio bih vam, braćo i sestre, večeras skrenuti pozornost na jedan detalj iz današnjeg Evanđelja. Riječ je o biču koji Isus uzima u ruke. Evanđelist nam kaže kako Isus sam plete bič od konopa kojim čisti Hram. „I načini bič od užeta…“ (Iv 2,15), kaže nam sv. Ivan. Što označava ovaj bič od užeta – konopa?

U Knjizi Proroka Hošee čitamo tekst: „Konopcima za ljude privlačio sam ih, užadima ljubavi; bio sam im kao oni koji dižu dojenče k svom obrazu, nad njega sam se sagnuo i nahranio ga“ (Hoš 11,4).

Braćo i sestre!

Bog u Svetom pismu često pokazuje čovjeku svoje lice Oca koji ljubi. U proroku Hošei čitamo riječi: „Privukao sam ih konopcima ljubavi“. To je slika Boga koji ne prisiljava, nego privlači – nježno, strpljivo, s ljubavlju, kao što otac podiže svoje dijete k svome licu da ga poljubi. To je lice Krista koje je u punini zasjalo u „biču ljubavi Sina“. Najjači konopci koji vežu ljude su međusobna ljubav. To su konopci koji ne sputavaju, nego nose „bič Božji“ koji ne prisiljava bolnim udarcima, silom, nego nas pridobiva srcem. Zar ne želimo biti dobro, zar ne želimo biti sretni, zar ne želimo da mir vlada u nama i oko nas? Nisu li to „konopci“ ljubavi kojima nas Bog privlači?

U Evanđelju vidimo drugo lice iste ljubavi: Isus ulazi u Hram, vidi da je pretvoren u tržnicu i plete bič od užadi i njime čisti kuću Očevu. Nije to Isusov bijes na trgovce, nego revnost ljubavi – ljubav koja ne može šutjeti dok se svetinja obeščašćuje, dok se dostojanstvo čovjeka svodi na „ovce i volove“. I taj bič – od istog materijala kao konopci – postaje sredstvo čišćenja i obnove.

Kad nas Bog privlači „konopcem ljubavi“ – On nas izgrađuje i oplemenjuje. Kad nas čisti „bičem ljubavi“ – On nas spašava i čini sličnima svome Sinu. „Konopci ljubavi i bič od užadi“ dvije su ruke iste Božje ljubavi: jedna nas podiže, druga nas oslobađa.

Zato, kad te Bog privlači – ne opiri se, privini se njegovom licu kamo te želi podići kao bi te poljubio i nahranio, kako slikovito kaže prorok Hošea. Kad te Gospodin ispravlja – ne bježi, jer i u blagosti i u zahtjevnosti On traži jedno: da tvoje srce opet postane hram Njegove prisutnosti.

Ali, postoji još jedan bič – onaj kojim je Isus sam bio bičevan prije muke. To je trenutak kad se Božja ljubav više ne izražava ni riječju ni djelom, nego patnjom. On, koji nas je privlačio i čistio svojom ljubavlju, sada sam prima teške fizičke udarce. On, koji je spleo bič pravednosti i ljubavi, sada prima bič nepravde i mržnje. Zašto? Da nas potpuno otkupi, da bi naš grijeh, naš prljavi hram – naša duša, bio očišćen krvlju Njegove Ljubavi. Vidiš li kako je težak naš grijeh, okorjelo naše srce, onečišćen naš Hram, kad Isus prihvaća ovu patnju kako bi nama pokazao što je za naše spasenje sprema učiniti i koliko nas ljubi?

4. Isus čisti naš hram duše

Braćo i sestre, u svjetlu ove Božje riječi, pitajmo se danas iskreno: što bi Isus danas pronašao kad bi ušao u hram našega srca, u hram naše savjesti? Što želi istjerati iz našeg srca?

Vjera ne smije postati trgovina, hram našeg srca ne smije postati tržište, a molitva ne smije biti vrijeme pregovaranja i mjenjačnica vrijednosti za vrijednost. A u toj duhovnoj opasnosti se i mi često možemo pronaći. „Bože, ti mi daj zdravlje, a ja ću platiti misu; ti mi usliši molitvu, a ja ću izmoliti krunicu; ti mi oprosti grijehe, a ja ću učiniti pokoru; ja ću ići na Misu, a ti učini da mi bude lakše u životu; ja ću ići na hodočašće sv. Nikoli, a ti mi ispuni zavjet“ – to kod Boga ne prolazi, to je trgovina.

Možda bi Gospodin u našoj duši vidio trgovce – one koji sve pretvaraju u dobit, korist, koji žele da se svaka stvar „isplati“. A Evanđelje nije isplata, nego dar. Ljubav prema Bogu nikada se ne plaća – ona se daruje bez računa.

5. Sveti Nikola Tavelić – hram ispunjen Božjom prisutnošću

U toj evanđeoskoj svjetlosti promatramo i lik svetoga Nikole Tavelića. On je bio čovjek koji je dopustio Bogu da potpuno pročisti njegov hram. Kad je kao mladi franjevac primio svećeničko ređenje, uskliknuo je: „Isuse, sad sam samo tvoj!“. U toj rečenici sažet je cijeli njegov život. On nije samo propovijedao Evanđelje, on ga je živio. Njegov hram duše nije bio pun trgovine, nego molitve. Nije bio ispunjen bukom svijeta, nego šutnjom pred Bogom.

Dvanaest godina propovijedao je po bosanskim krajevima u drugoj polovici XIV. st., među ljudima koji su često živjeli u duhovnom mraku. Bio je svjedok Evanđelja u jednostavnosti i siromaštvu, ustrajan, ponizan i miran. A kad ga je Bog pozvao da ide dalje – do Jeruzalema – on nije oklijevao. Ondje je, zajedno s trojicom subraće, odlučio svjedočiti vjeru pred muslimanskim kadijom. Znao je što ga čeka, ali nije se povukao. Kad su ga tražili da se odrekne Krista, rekao je: „Nećemo se Krista odreći, nego smo spremni za Nj umrijeti“. I umro je kao mučenik, s vjerom u srcu, s imenom Isusovim na usnama, 14. studenog 1391. godine. Njegov život pokazuje što znači biti živi hram Duha Svetoga. Njegov hram nije mogao srušiti ni mač, ni prijetnja, ni strah, ni vatra, ni smrt. Jer taj hram je bio sazidan na stijeni – na Kristu. Zato i danas nama svijetli kao primjer vjernosti, hrabrosti i čistoće vjere. Njegova revnost nas poziva da i mi dopustimo Bogu da pročisti naše srce.

6. Zaključak – Hram koji živi i svijetli

Draga braćo i sestre,

Isusov pogled na Hram i danas ostaje isti: On traži srce koje je slobodno, prostor koji pripada Ocu, mjesto gdje Duh Sveti može prebivati. Sveti Nikola Tavelić nam svijetli kao primjer da je to moguće – da i u našim slabostima, u našim borbama, možemo postati hram žive Božje prisutnosti.

Zato, braćo i sestre, neka ovo četrdeseto hodočašće bude vrijeme unutarnje obnove. Neka se u nama dogodi ono što se dogodilo u Hramu: da sve što je lažno, isprazno i sebično bude istjerano, a da Božja prisutnost ponovno zauzme prvo mjesto; da i nas „izjeda revnost za Dom Božji“ – revnost za molitvu, za Euharistiju, za svetost života.

Tada će i naš narod, naš dom, naša Crkva postati hram u kojem Bog prebiva. Tada će se ispuniti ono što je Isus rekao:
“Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići”. Jer Bog nas uvijek obnavlja, on nas uvijek podiže. I On danas, na ovom hodočašću, želi podići i obnoviti hram našega srca.

Sveti Jakove apostole, moli za nas!

Sveti Nikola Taveliću, moli za nas!

Amen.

Foto: Ivo Kronja

Na svetkovinu Svih svetih, u subotu, 1. studenog, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Uvod

Draga braćo i sestre!

Danas kao Božji narod podižemo pogled prema nebu, prema nebrojenom mnoštvu ljudi koji su živjeli u našoj sredini, hodali ovim svijetom poput nas, u teškoćama i radostima, ali s pogledom usmjerenim prema Bogu. Slavimo blagdan Svih svetih – onih kanoniziranih i poznatih, kao i svih onih koji su svojim životom tiho i vjerno slijedili Krista.

1. Svetost – srce Crkve

Papa Benedikt XVI. o blagdanu Svih Svetih 2006. godine o ovom nebrojenom mnoštvu kaže: “Sveci nisu mala kasta izabranih duša, već nebrojeno mnoštvo prema kojemu nas liturgija potiče da podignemo pogled. Ovo mnoštvo ne uključuje samo službeno priznate svece, nego i krštene iz svih vremenâ i naroda koji su nastojali vjerno i s ljubavlju izvršavati božansku volju…”.  Papa nastavlja: “Ne poznajemo lica, pa čak ni imena mnogih od njih, ali očima vjere vidimo ih kako sjaje na Božjem nebu poput slavnih zvijezda”.

To znači: naši roditelji, djedovi i bake, prijatelji, susjedi… koji su tiho i vjerno živjeli svoju vjeru, ljubili Boga i bližnjega, majke koje su svaki dan molile za svoju djecu, očevi koji su pošteno zarađivali svoju plaću i brinuli se za svoju obitelj, posvećene osobe koje su s vjernošću služile Bogu i narodu – iako nisu u kalendaru, iako im ne znamo imena – oni su tu, dio tog mnoštva, oni su sveti Božji narod, stanovnici Nebeskog Jeruzalema.

Crkva u njima prepoznaje svoj pravi identitet: svetost. Svetost je srce Crkve. U svecima Crkva ne vidi samo svoju prošlost – nego i svoj identitet, svoj cilj, svoje lice.

2. Hodočasnici nade i svetosti

Draga braćo i sestre!

U ovoj Jubilejskoj godini koja ide prema završetku i koju proživljavamo pod geslom nadahnutim Pavlovim riječima iz Poslanice Rimljanima – “Nada ne razočarava” (Rim 5, 5), ovaj blagdan Svih Svetih postaje još jasniji i snažniji, jer svetost i nada idu zajedno. Nema svetosti bez nade – i nema istinske nade bez pogleda uprtog u svetost.

Svetost nije ponajprije djelo naših sposobnosti, naše snage, naše savršenosti. Svetost je uvijek odgovor na Božji poziv. A da bismo uopće mogli Bogu odgovoriti, moramo vjerovati da nas Bog stvara, vodi, ljubi, prihvaća, poziva i potiče na dobro, da nas ne ostavlja i da nas neće iznevjeriti. A to je sadržaj naše nade. Nada je duhovni „prostor“ u nama u kojem svetost raste.

Ako čovjek nema nade, lako odustane od dobra, od molitve, od sebe, od drugih, od žrtve, pa na kraju – i od Boga. Tko ne gaji krepost nade, prestaje i hodati putem svetosti, jer misli da je sve uzalud, da se ne isplati truditi ispravno živjeti i činiti dobro, da se ništa neće promijeniti.

A s druge strane – nada se hrani svetošću. Kad pogledamo svece, kad pogledamo one koji su živjeli za Krista, kad u njima gledamo herojske kreposti, rađa se u nama nova snaga, nova čežnja, nova odlučnost da i sami budemo takvi.

To znači da naša krepost nade, vjera u vječni život, u smisao žrtve i nas učvršćuje kad vidimo konkretne ljude koji su tim putem već prošli. Sveci su dokaz da je svetost moguća, da se Božja milost stvarno očituje u ljudskom životu. Njihov život postaje hrana za našu nadu – pokazuju nam da se isplati živjeti, pa ako je potrebno i umrijeti, za Boga i da Božja ljubav stvarno preobražava čovjeka.

Kada promatramo svece, nadalje, gledamo i snagu ljubavi i vjere koja ih je nosila. Ovaj pogled u nama budi unutarnji poticaj – želju da i sami budemo bolji, da se više pouzdajemo u Boga.

Sveti su primjeri herojskog života ljubavi – ljubili su i kad je bilo lako i ugodno, ali i u trpljenju, u odricanju, u služenju drugima, u trenucima koji su bili ispunjeni mržnjom prema njima, u mučenju i mržnji. Njihov život je dokaz da ljubav prema Bogu uvijek uključuje ljubav prema čovjeku – jer onaj tko istinski ljubi Boga, vidi i ljubi Njega u bližnjemu.

Sveti koji su živjeli ljubav sada uživaju vječno zajedništvo svetosti s Bogom – to je plod njihove vjernosti. Za nas je to izvor nade: vidimo da se ispunja ono što je Bog obećao. Njihova sadašnja radost i slava u nebu nije samo njihova nagrada, nego i nama podsjetnik da nas čeka isti poziv i isto mjesto – da nas Bog želi sâm uvesti u tu istu radost.

Upravo zato ovaj blagdan Svih svetih – koji slavi svece, tj. plodove nade – ima posebnu dubinu u Jubilejskoj godini nade. Sveci su pokazatelj da nada stvarno ne razočarava. Jer svi oni koji su se uzdali u Boga – nisu ostali posramljeni, nisu ostali razočarani. Bog ih je doveo k sebi. I sada sjaje „kao sjajne zvijezde na nebu“, kako simbolički kaže papa Benedikt XVI.

3. Crkva – Majka svetih

Braćo i sestre!

U već spomenutoj homiliji Papa zaključuje za blagdan Svih svetih: “Danas Crkva slavi svoje dostojanstvo kao ‘Majka Svetih, slika Vječnoga Grada’ i pokazuje svoju ljepotu kao neokaljana Zaručnica Kristova…” (Benedikt XVI., 1. XI. 2006.).

Crkva, koja je tijekom povijesti često bila predmet kritike, koja nosi na sebi rane svojih slabih i grešnih članova, a svi smo takvi – danas, na ovaj blagdan, pokazuje svoje pravo lice. U svijetu koji često vidi samo njezine ljudske nedostatke, danas se otkriva njezina božanska stvarnost: zajedništvo svetih, nebrojeno mnoštvo muškaraca i žena koji su, unatoč slabostima, živjeli evanđelje do kraja.

Danas Crkva sjaji ne svjetlom vlastite moći, nego svjetlom Krista koji u njoj prebiva. Ona je poput zore koja odražava sunce pravednosti – svjetlost koja nije njezina, ali kojom obasjava svijet. U likovima svetaca vidimo da Crkva nije tek zemaljska ustanova, nego živi organizam prožet Duhom Svetim; ona je zajednica onih koji su dopustili da ih Krist preobrazi i učini sličnima sebi.

Na blagdan Svih svetih pozvani smo pogledati Crkvu ne samo očima povijesne kritike, nego očima vjere. Jer iza ljudskih slabosti skriva se neuništiva svetost koju joj je Krist darovao. Danas, više nego ikada, Crkva nam pokazuje svoje istinsko lice – lice Majke koja rađa svetost, lice Zaručnice koja s ljubavlju očekuje susret sa svojim Zaručnikom.

I u tom svjetlu shvaćamo da svetost nije iznimka, nego poziv za svakoga. Svaki vjernik, svatko od nas, pozvan je biti dio tog „sjaja” Crkve, postati jedno živo svjetlo u velikom mozaiku svetaca. Jer Crkva nije samo „njihova” – ona je i „naša”, pozvana da i danas, u vremenu ranjenosti i nesigurnosti, odražava ljepotu Krista koji je neprestano obnavlja i posvećuje.

4. Konačno očitovanje

Braćo i sestre!

U drugom čitanju uzetom iz Prve Ivanove poslanice čuli smo riječi koje su srce našeg identiteta: “Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo” (1 Iv 3,1). U tome je naš identitet: djeca smo Božja. I to je ono što svece čini svetima – svijest da su djeca Božja. Nismo Božji robovi, nismo njegovi najamnici, nismo samo simpatizeri Božji, nego – djeca Božja. I to ne samo deklarativno, nego stvarno.

Reći će sveti Ivan: “Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti” (1 Iv 3,2). Dakle, naš život nije dovršen. Svetost nije stanje koje već sada u potpunosti živimo, nego proces, put, hodočašće. I zato je važno njegovati nadu, jer vjerujemo da ono dobro koje Bog započne u nama – On i dovršava.

“Kad se očituje“, zaključuje sv. Ivan, „bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest” (Isto). Ovo je vrhunac našeg života i svetosti. Naš cilj nije biti samo “bolji ljudi”, to je samo preduvjet i početak da možemo ići prema cilju. Naš cilj je postati slični Bogu, vidjeti ga kao što jest. A to nadilazi svaku našu predodžbu – to je već nebo, gledanje Boga. I zato kaže sv. Ivan: “Tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist” (1 Iv 3,3).

Kršćanska nada nije pasivna, ona nas pokreće, nada nas čisti, oblikuje, preobražava. Tko se s nadom nadahnjuje – već sada hoda u smjeru svetosti.

5. Pozvani na svetost

Zato danas, braćo i sestre, sjedinjujući se po liturgiji sa svima svetima, onima kojima je već očitovano ono što ćemo biti, pred ovim nebrojenim mnoštvom svetih, želimo Bogu reći: i mi želimo ići tim putem kreposti nade i svetosti, putem Isusa Krista. U vremenu kad se svetost zanemaruje ili čak ponekad ismijava, mi biramo siguran put koji vodi k Bogu. U društvu koje nudi prolaznu slavu ovoga svijeta i trenutno zadovoljstvo, mi biramo vjernost nadi i Bogu.

Zaključak

Zato, dok gledamo „ove sjajne zvijezde na nebu“, zajedništvo svih svetih, molimo da i naša svakodnevica postane prostor u kojem se Božja ljubav očituje kroz male geste vjernosti, dobrote i milosrđa. Neka nas primjer svetih ohrabri da i mi, usprkos slabostima i kušnjama, hrabro koračamo putem svetosti, sigurni da nas Bog vodi prema punini života u zajedništvu s Njime. Neka naša srca ostanu budna za nebo koje nas čeka i za ljude koji su nam povjereni na putu prema njemu.

Amen.

Foto: I. Grbić

Na svetkovinu Uznesenja BDM na nebo, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano večernje misno slavlje za vanjskim oltarom u svetištu Gospe Maslinske na Belafuži u Zadru u petak, 15. kolovoza.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

1. Marijino uznesenje – srž vjere

Braćo i sestre!

Danas slavimo veliku i radosnu istinu naše vjere – uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo. Nakon što je Marija navršila tijek svog zemaljskog života, uznesena je tijelom i dušom na nebo. Ona koja je svojim životom odgovorila na Božju riječ: “Neka mi bude po tvojoj riječi”, sada je u potpunosti sjedinjena s Bogom — ne samo dušom, nego cijelom svojom stvarnošću, dušom i tijelom.

Središte otajstva vjere koje danas slavimo jest što je Marija prva među nama ušla u puninu onoga što svi mi iščekujemo, čemu se nadamo. U Mariji gledamo čudo Božjeg djela stvaranja i Božje obećanje koje vrijedi za svakoga od nas. U Mariji se ostvaruje Božji plan spasenja u potpunosti: tijelo, koje je u ovom životu ranjivo, prolazno i izloženo boli – u Bogu postaje proslavljeno, neraspadljivo, vječno; duša, koja je u ovom životu izložena sumnjama, ranjivostima i borbama – u Bogu postaje prosvijetljena, očišćena i sjedinjena s Njim u vječnoj ljubavi. Bog ne otkupljuje samo dušu, nego i tijelo. Ova temeljna istina naše vjere potvrđena je i u Kristovom uskrsnuću i u Marijinom uznesenju na nebo.

Papa Benedikt XVI. kaže da je Marija “pobijedila smrt i već trijumfalna u nebeskoj slavi, u cjelovitosti svoga bića”(Homilija 15. kolovoza 2010.). Drugim riječima, u Mariji nema više tragova grijeha, raspadanja ni smrti, nego samo punina života, punina milosti, punina zajedništva s Bogom.

Papa Franjo dodatno produbljuje tu istinu govoreći da je Marijino uznesenje “u potpunosti upisano u Kristovo uskrsnuće” te da “čovječnost Majke ‘privlači’ Sin u vječni život” (Homilija, 15. kolovoza 2014.). To znači da nema Uznesenja Marijina bez Uskrsnuća Isusa. Marijina sudbina je neraskidivo vezana uz sudbinu njezina Sina Isusa.

Krist koji je uzeo tijelo od Marije, sada to isto tijelo, tu čovječnost, uvodi u slavu. Marijino uznesenje je posljedica njezine trajne povezanosti s Kristom: ona koja je bila uz njega u Nazaretu, u Kani, na Kalvariji… – sada je s njim i u nebu.

Ova činjenica Marijina uznesenja nama je snažna poruka: vjernost Bogu u svakodnevnom, običnom životu ima vječne posljedice.

2. Marijino uznesenje – ispunjenje hodočašća nade

U ovoj Jubilejskoj godini, u kojoj nas Crkva poziva da budemo ‘hodočasnici nade’, Uznesenje Marijino dobiva još snažniji smisao. Marija je prva ‘hodočasnica nade’, ona koja je kročila zemljom nadahnuta vjerom, sada sjaji na nebu kao cilj svakog našeg hoda. U njoj vidimo kamo vodi put vjernosti, poslušnosti i predanja Bogu. Ona nas uči da život nije lutanje, nego hodočašće prema najvećem Svetištu – i da ono ne završava besmislom i prazninom, nego Bogom i puninom života.

3. Marijino Uznesenje – odgovor na glad za smislom

Stoga se možemo pitati: što Marijino uzašašće na nebo znači nama danas? U svijetu koji sve manje sluša Boga, a sve više obožava materijalno, novac, status, moć i tijelo, što nam poručuje ova svetkovina?

Današnji čovjek živi u napasti da vjeruje samo onome što vidi, ono što mu donosi korist, ono što se može izmjeriti, posjedovati, ponoviti – kao da ne postoji jedinstveno i neponovljivo, kao što je život svakoga od nas. Danas sve mora biti brzo, vidljivo, korisno. Javno mnijenje stalno nam poručuje: vrijediš koliko imaš, koliko zarađuješ, kako izgledaš, a ne tko si i što si u Božjim očima.

No, u toj logici svijeta, lako se izgubi unutarnji mir, identitet i osjećaj svrhe i smisla. Život postaje utrka bez cilja. Duša se iscrpljuje u stalnom dokazivanju i uspoređivanju.

U tom svijetu, blagdan Uznesenja Marijina je protuteža. On nas podsjeća: Nisi stvoren samo za ovaj svijet. Tvoj život, tvoje tijelo, duh i duša, tvoj intelekt, tvoje emocije, cijelo tvoje biće, nisu predmet nepoznate energije  koje upravljaju s tobom – Ti si, kao cjelovita osoba, pozvan na slavu Božju. Tvoj život ima krajnji cilj, a to je vječno zajedništvo s Bogom.

Uznesenje Marijino nam, nadalje, kaže: Tvoje tijelo nije trgovačka roba; tvoje srce nije programirano kako bi bilo poligon za reklame; tvoje postojanje nije igra slučajnih sila. Tvoje tijelo ima smisao i ima cilj u kojem se želi Bog nastaniti i proslaviti. Tvoje plemenite želje nisu isprazne fantazije koje u tebi slijepo djeluju, već nada koju Duh Božji u tebi potiče. I tvoj cilj nije uspjeh, slava ni udobnost koje se mjeri ovosvjetskim kriterijima – nego, tvoj cilj jest svetost, to jest život s Bogom, ispunjenje u Bogu.

Uznesenje Marijino nam, dakle, usmjerava pogled prema gore, prema vječnosti, prema Bogu – i to ne zato da pobjegnemo od stvarnosti, nego da se u njoj ne izgubimo. Ovaj pogled prema Mariji na nebo uznesenoj, vraća nas temeljnim pitanjima: Zašto živim? Što ostaje kad sve ovo prođe? Koji je cilj i smisao mojeg života? Kamo idem? Koga slijedim?

Ta pitanja nisu apstraktna, ona su duboko životna i sudbonosna. Jer, bez odgovora na njih, čovjek živi mehanički, instinktivno, beznutarnje, na razini životinjskog i biljnog svijeta. Marija nas uči da postanemo u tom hodu istinski hodočasnici nade.

4. Marijino Uznesenje – odgovor umornom svijetu

Marija nije bajka ni mit, poput mnogih drugih mitoloških bića. Ona je djevojka iz Nazareta, stvarna žena, iz stvarnog svijeta – u kakvom i mi živimo, koja je živjela jednostavno, tiho i duboko povezano s Bogom. Marija nije bila bez problema, strahova ni nejasnoća – ali sve to nosila je u molitvi, vjeri i pouzdanju, u zajedništvu sa svojim sinom Isusom. Njezin svakodnevni život u Nazaretu bio je prožet Bogom, iako izvana nije bio nimalo spektakularan.

Marija nas uči kako biti u tišini pred Bogom, jer u tišini se rađa povjerenje; uči nas živjeti vjernost i strpljivost, jer velike stvari rastu polako; uči nas kako je potrebno više slušati nego govoriti, jer Božji glas dolazi tiho; uči nas služenju više nego isticanju, jer ljubav se mjeri darivanjem i samoodricanjem, a ne intenzitetom emocija.

Marijin život je alternativa buci suvremenog života. Ona pokazuje da istinsko dostojanstvo čovjeka nije u samoostvarenju koje se oslanja isključivo na sebe samoga, nego u onome što nas čini istinskom djecom Božjom, a to je naša suradnja s Božjim planom duboko utkanim u naše biće. Marija je odgovor svijetu koji je umoran od površnosti i gladan smisla.

5. Marijino uznesenje – poziv na prihvaćanje vječnih vrijednosti

Uznesenje Marijino na nebo nas izaziva da se pitamo: Živim li za vječnost ili se trošim samo za prolazne stvari? Jesam li čovjek duha ili čovjek potrošnje? Gradim li svoj identitet na Božjoj riječi – Evanđelju, ili mentalitetu ovoga svijeta, po promociji na društvenim mrežama, na vanjskim dojmovima i modnim idolima?

Ova pitanja su duboko osobna i zahtijevaju iskrenost. Suvremeni čovjek lako se izgubi u svakodnevnim zahtjevima, pod stalnim je pritiskom da se školuje i skupi više informacija, da dobro izgleda, da se što više zabavlja, da što više zarađuje, da što lagodnije živi, da što više posjeduje… A sve to čovjeka ostavlja praznog i u konačnici vodi u razočaranje.

Uznesenje Marijino i poruka ovog blagdana poziva nas na buđenje iz te iluzije. Poziva nas na spoznaju Božjeg nauma s čovjekom, produbljivanje i njegovanje onoga što je vječno; na razmatranje onoga što najčešće nije vidljivo na prvi pogled.

Marija je znak nade. Ona nam poručuje: “Vrijedi predati se Bogu. Vrijedi ostati vjeran Isusovoj riječi. Vrijedi živjeti za ono što se ne vidi, za Božje – jer to je jedino što ostaje”.

Marija je svjedok da Bog ne zaboravlja niti razočarava onoga tko mu vjeruje, tko slijedi put Isusa Krista. Njezino Uznesenje je potvrda da život ima smisao – i to ne kada ga sebično čuvamo, nego kada ga velikodušno darujemo.

Blagdan Uznesenja Marijina nam kaže: postoji mjesto za tebe kod Boga. Tvoje tijelo, tvoju dušu, tvoj razum, tvoje srce, tvoju povijest, tvoje rane, tvoje grijehe – sve to Bog želi otkupiti i uzdignuti, kao što je to učinio s Marijom.

6. Marijino uznesenje – zemaljska škola za vječnost

U Marijinom uznesenju i u božanskoj obitelji Presvetog Trojstva prepoznajemo i nezamjenjivu ulogu obitelji.

Obitelj – zajednica muškarca i žene, braće i sestara, nije tek privatna ili pravna ustanova – ona je prva i najvažnija zajednica u kojoj se prenose vječne vrijednosti. U obitelji, gdje se život prihvaća, štiti, njeguje i ljubi – tamo već počinje Kraljevstvo Božje.

U vremenu kada se obitelj često relativizira ili potiskuje u stranu, Uznesenje Blažene Djevice Marije nas poziva da ponovno otkrijemo ljepotu i nužnost obitelji kao mjestâ gdje se voli život, gdje djeca uče moliti, gdje se uče poštivati otac i majka, gdje se oblikuje karakter kroz žrtvu, oprost i zajedništvo.

Obitelj je škola ljubavi koja nas priprema za Nebo.

7. Marijino uznesenje – otpor opasnosti kulture smrti

Dok Crkva slavi život i slavi Marijino Uznesenje kao pobjedu života nad smrću, ne možemo zatvoriti oči pred opasnostima kulture smrti koja se širi u suvremenom društvu – osobito u europskom kontekstu. To je kultura koja odbacuje nerođeni život, starost, bolesne, slabe i nemoćne. To je mentalitet koji ne prepoznaje vrijednost života, ako on ne donosi korist, produktivnost, mladolikost ili ugodu.

Kultura smrti očituje se u legalizaciji pobačaja, eutanazije, napadima na brak i obitelj, rodnoj ideologiji, poticanju individualizma bez odgovornosti i sustavnom odbacivanju transcendentnog smisla. U europskim društvima, koja su nekada bila kolijevka kršćanstva, sve više se institucionalizira zaborav Boga, dok se promiču zakoni i stilovi života koji razaraju temeljne kršćanske antropološke i moralne istine o čovjeku.

U svojoj enciklici Evangelium Vitae (Bruxelles, 30. ožujka 1995.), sveti Ivan Pavao II. jasno upozorava: “U društvu koje gubi osjećaj za Boga, gubi se i osjećaj za čovjeka, za njegovo dostojanstvo, za život sam. Tada prevladava logika moći, efikasnosti i koristi, a ne logika ljubavi”.

Na to je upozorio i papa Benedikt XVI. u govoru održanom u Bundestagu 22. rujna 2011.: “U korijenu europske kulture je traženje Boga i spremnost da se sluša. Gdje se zaboravi Bog, umire i čovjek. Bez poštovanja naravnog zakona i objektivne istine o čovjeku, pravda postaje instrument vlasti”.

U tom kontekstu, Uznesenje Marijino je snažan prosvjed protiv kulture smrti i poziv da se vratimo našim kršćanskim temeljima, kulturi života – kulturi ljubavi, civilizaciji prihvaćanja, žrtve i vjernosti Isusu Kristu i Crkvi.

8. Zaključak

Braćo i sestre, neka ovaj blagdan ne prođe kao još jedan u nizu. Pogledajmo prema Mariji, ne samo s divljenjem, nego s nadom i odlukom. Marija nas poziva da živimo dublje, svjesnije i s pogledom na vječnost.

Neka nas Marijino uznesenje na nebo podsjeti: mjera života je ljubav i vjernost, a nagrada nije prolazna – nego vječna.

Ne dopustimo da nas ubrzani ritam, lažno zamamljivi prioriteti i površna kultura, otuđe od onoga što je najvažnije. Ne zaboravimo: Marija nas uči da se najveće promjene događaju u tišini srca, ustrajnošću u dobru i pouzdanju u Boga, čak i kad se, na prvi pogled, ništa oko nas ne mijenja.

Neka nas Marija vodi da u svijetu koji zaboravlja i zanemaruje Boga, mi ne zaboravimo sebe; da ne izgubimo iz vida ono što je vječno; da ne živimo samo od trenutka, nego iz vjere; da ne padnemo u ravnodušnost, nego se sjetimo da je naš život hodočašće kojem cilj nije ovdje, nego u vječnosti.

Neka nas Uznesenje Blažene Djevice Marije obnovi u toj svijesti, u toj nadi i u toj odluci. Amen.

Foto: Ines Grbić

Na blagdan Gospe od Sniga i Dan domovinske zahvalnosti, u utorak, 5. kolovoza, svečano misno slavlje u crkvi Gospe od Sniga u uvali Ždrelašćica predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Nakon mise, nadbiskup je sudjelovao u procesiji s brodovima morem od uvale Ždrelašćica do Kukljice, tijekom koje je prevezen Gospin kip i u procesiji prenesen u kukljičku župnu crkvu Obraćenja sv. Pavla.

Bila je to 511. godišnjica proslave blagdana Gospe od Sniga, u spomen kad su na mjestu gdje se nalazi sadašnja crkvica, ribari 5. kolovoza 1514. godine pronašli sliku Majke Božje. Odnijeli su je u kukljičku župnu crkvu, ali sutradan slika je opet bila na mjestu gdje je pronađena i gdje se sada nalazi crkvica Gospe od Sniga.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Iv 2,1-11

1. Sveti trag Marijine prisutnosti

Draga braćo i sestre,

na ovom prekrasnom mjestu, u uvali Ždrelašćica, koja povezuje dva naša bisera, otok Ugljan i Pašman, dok osjećamo toplinu ljetnog sunca koje nas grije i povjetarca koji nas miluje, osluškujemo poigravanje valova koji nas okružuju; dok slušamo cvrčanje cvrčaka, čujemo i glas vjere koji već pet stoljećima kao jeka odjekuje na ovom mjestu. Ovu su nam vjeru, kao najdragocjenije blago života, prenijeli naši očevi i majke, djedovi i pradjedovi te stojimo pod pogledom Blažene Djevice Marije, Isusove i naše nebeske Majke, sabrani u vjeri, molitvi, sjećanju i zahvalnosti.

Sjećamo se kako su ribari 1514. godine, na današnji dan na ovom mjestu, pronašli sliku Majke Božje. Odnijeli su je u župnu crkvu, ali sutradan, slika je bila vraćena natrag – ovdje, na mjestu na kojem je danas crkvica Gospe od Sniga. Od tada, vjernici dolaze ovdje, ponizno, s vjerom, da Marija ovdje ne samo „boravi“, nego svojom majčinskom ljubavlju zagovara, prati i vodi svoj narod.

2. Sjećanje na Oluju i snagu molitve

Na današnji dan, prisjećamo se i 30. obljetnice vojno-redarstvene operacije „Oluja“. Toga 5. kolovoza 1995., zbog ratnih okolnosti, bojazni i opreza, nije održana tradicionalna procesija s Gospinim kipom – prvi put nakon četiri stoljeća neprekinute pobožnosti. Ali i tada, dok je oružje bilo glasno, a ljudi strepili za svoje živote i živote svojih bližnjih, Majka Božja nam nije bila daleko. Gospa nije tradicionalno plovila morem okružena brodicama i nakićena zlatom – ali je boravila u srcima mnogobrojnih molitelja i branitelja i u zagrljaju krunice oko njihovog vrata bila je njihova nada.

Mnogi hrvatski branitelji nosili su krunicu oko vrata. Ta jednostavna zrnca ujedinjena s molitvom i hrabrošću bila su njihov štit, njihova utjeha, njihova snaga. Krunica nije bila ukras oko njihovog vrata, nego trajan znak molitve. Bila je znak vjere, znak pripadnosti Mariji, znak pouzdanja u Boga i Majku koja i u najžešćim olujama života ostaje blizu. Krunica je bila tiha molitva među rafalima, utjeha u strahovima i ranama, blagoslov u hrabrosti, svjetlo među sjenama.

Prigodno uz ovu obljetnicu Oluje, u ovu molitvu danas uključimo sve hrvatske branitelje i redarstvenike koji su položili svoj život za našu slobodu i Domovinu. Gospodin neka ih primi u svoje vječno Kraljevstvo. Neka Gospodin utješi njihove obitelji, a nama podari zahvalno i odgovorno srce. Molimo i za sve nestale, čije obitelji još uvijek čekaju istinu i utjehu. Gospodaru života povjeravamo i sve žrtve Domovinskog rata – neka njihov križ bude sjeme mira i budućnosti. Blažena Djevica Marija, Kraljica mira, neka im mude Majka i zagovornica pred licem Božjim.

Pomolimo se danas i za našu Domovinu za koju su uložene mnoge žrtve. Gospodi neka blagoslovi hrvatski narod i sve koji u njemu žive. Neka nam Gospodin daruje mudre, poštene i pravedne vođe; neka nam udijeli milost jedinstva u različitosti, hrabrost u teškoćama i otvorenost srca prema dobru. Gospodin neka nam pomogne da, nadahnuti Marijinim primjerom vjere i služenja, znamo ljubiti Domovinu ponizno i požrtvovno – čuvajući vrijednosti slobode, pravde, mira i zajedništva. Neka Majka Marija, koja je znala čuvati u srcu sve što je Isus govorio i činio, i koja je ostala s Njime podno križa, nauči i nas kako i mi možemo ljubiti svoj narod, svoj zavičaj, svoj dom – ne samo riječima, nego životom.

3. Marija kao zagovornica: srce koje vidi i djeluje

            Braćo i sestre!

Uloga Blažene Djevice Marije u životu vjernika kao zagovornice dolazi do izražaja i u današnjem evanđelju – na svadbi u Kani Galilejskoj. Marijina nazočnost na svadbi je tihi, nenametljivi, ali odlučan i duboko majčinski znak. Marija ne propovijeda, govori tako malo, samo dvije riječi: „Vina nemaju“; ne objašnjava i uvjerava – ona vidi i djeluje. Vidi ono što drugi ne primjećuju. Dok se svatovi vesele, Marija primjećuje da ponestaje vina. Njezin pogled je pogled majke koja je duboko uronjena u život ljudi, koja vidi i ono što nije izrečeno. I ona to stavlja pred Isusa: „Vina nemaju.“

To je upravo ono što naša nebeska Majka čini – ne čeka da joj mi sve objasnimo, nego prepoznaje naše potrebe, opasnosti, ranjivosti, strepnje i tiho ih nosi pred svoga Sina. Ona za nas zagovara. Ona je naša Zagovornica. Marija u vjeri za nas posreduje.

4. Procesija vjere i simbolika zavjetnog zlata

To čini Marija i za nas danas i ovdje. Kada plovimo u procesiji s Marijinim kipom, prisjećamo se kako je i naš život plovidba morem ovozemaljskog života prema luci vječnosti. U procesiji mi ne nosimo samo drvenu skulpturu – mi simbolički nosimo našu svakodnevicu pred nju: naše brige, slabosti, zahvalnosti, bolesti, nesanice, nesporazume, ali i radosti, ljubavi i nade. I ona sve to, kao u Kani, uzima k srcu i odnosi pred Boga.

Marijin kip, danas nakićen zlatom koje su tijekom stoljeća darovali vjernici, je živi mozaik naše povijesti i duhovnosti. Svaki lančić, medaljon i prsten govori o nekoj majci koja je molila za zdravlje djeteta, o mornaru koji se vratio s mora, o mladima koji su zahvalili za ljubav, o starcima koji su zlatom ovjenčali vjernost svome zavjetu. To zavjetno zlato na Marijinom kipu nije blještavilo taštine, nego sjaj vjere, ljubavi, molitve, zavjeta i povjerenja.

Na Gospinom kipu ovi zavjetni darovi postaju više od ukrasa – oni su obilježeni vjerom, zapečaćeni molitvama; oni su znak duše koja se otvorila Bogu preko Majke. U tom sjaju darova ne odražava se samo sjaj materije, nego i unutarnje svjetlo vjere našega naroda.

5. Svakodnevica preobražena vjerom

Braćo i sestre, razmislimo još malo dublje nad znamenjem današnjeg evanđelja po znakovima vode i vina.

Isus ne čini čudo iz ništavila. On koristi vodu iz sudova koji su namijenjeni za čišćenje, pranje. Šest kamenih posuda, na Isusovu riječ, sluge napuniše do vrha vodom. Ta voda simbol je svakodnevice, znak čišćenja, simbol života koji je često prosječan, bez boje i okusa.

Ta voda može predstavljati: umor u braku, izazove u obitelji, rutinu u molitvi, malodušnost u društvu, prazninu nakon gubitka drage osobe, slabosti koje nosimo…

I upravo to – tu vodu našeg života – Isus uzima kao sredstvo po kojem čini čudo. Isus od nas ne traži materijalno zlato, nego ono što stvarno imamo i jesmo. Ako Mu, na njegovu riječ, damo ono što jesmo, On to može pretvoriti u ono što još nismo, ali možemo postati.

Vino, s druge strane, simbolizira: radost, puninu života, zajedništvo, Božju prisutnost, novi savez u euharistiji – „Ovo je moja krv, krv Saveza“, kaže Isus na Posljednjoj večeri.

Tamo gdje mi dajemo vodu – našu svakodnevicu – Isus, po Marijinom zagovoru, daje vino, i to najbolje. Što znači da nas On ne želi „samo izvući“ iz problema, nego nas želi ispuniti novom radošću, novom svrhom, novim smislom života, novim uskrslim životom, novim vinom Duha Svetoga.

Gdje je u mom životu voda koju Bog još nije pretvorio u vino?

Je li to brak u kojem smo postali suputnici, a ne više zajedništvo ljubavi? Je li to mladost koja traži smisao, ali luta između ekrana i praznine? Je li to narod koji pamti rane rata, ali još uvijek traži iscjeljenje?

U svemu tome, Marija nam kaže isto što je rekla slugama: „Sve što vam rekne, učinite!“. Te Marijine riječi jesu putokaz našeg života prema cilju gdje traje vječna gozba ljubavi.

A što nam to Isus kaže danas? Kaže: „Ljubi“. „Praštaj“. „Moli“. „Čini dobro“. „Žrtvuj se za druge“. „Ne boj se“. „Ne budi mlak“. „Ne idi putem laži“. „Poštuj zapovijedi“.

Ako to činimo, ako u poslušnosti i vjeri – makar u nejasnoći – damo Isusu ono što imamo i jesmo, On će učiniti ono što samo On može i želi: preobrazit će našu vodu života u vino vječnosti.

Zaključak: Marijinim stopama u vjeri i ljubavi

Draga braćo i sestre!

Ono što je Marija učinila na svadbi u Kani čini i za nas danas. Kada plovimo u procesiji s Marijinim kipom ili hodamo za njim, mi pred Mariju simbolički nosimo našu svakodnevicu: naše brige, slabosti, zahvalnosti, bolesti, nesanice, nesporazume, ali i radosti, ljubavi i nade. I ona sve to, kao u Kani, uzima k srcu i odnosi pred Krista.

Ona nas uči da je molitva tiha, ali moćna. Pokazuje nam da se Božje čudo ne događa kad se sve riješi, nego kad sve Njemu predamo. Marija nas uči da voda našeg života, po Isusu, može postati vino radosti.

Zato neka Gospa od Sniga i dalje bude naša Majka, naš most prema Kristu, naša zagovornica, utjeha i vodič.

I danas, u ovoj uvali i procesiji, priznajmo i recimo Mariji iz dubine srca: Majko, nemamo više vina – ali imamo Tebe. Zagovaraj nas kod Isusa.

Amen.

Više slika u Foto – galreiji / Foto: Hrvoje Mavra

Mons. dr. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepinca i kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog, proslavio je zlatnu misu u nedjelju, 13. srpnja, pokraj kapele Majke Božje Kraljice Mira u rodnom mjestu Rastoki.

Misno slavlje predvodio je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, a propovijedao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Mons. Batelju za svećenika je zaredio papa, sveti Pavao VI., na Trgu sv. Petra u Vatikanu, 29. lipnja, svete jubilarne 1975. godine.

O povezanosti mons. Batelje sa Zadarskom nadbiskupijom

Mons. Batelja po svom djelovanju povezan je i sa Zadarskom nadbiskupijom. Mons. Batelja je začasni kanonik Stolnog kaptola sv. Stošije, a od 1987. do 1991. bio je duhovnik u Nadbiskupskom sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru.

S obzirom na odlazak dijela svećenika iz klera Zadarske nadbiskupije 1970.-ih godina, na molbu zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka i tadašnjeg rektora zadarskog sjemeništa ‘Zmajević’ Ivana Prenđe, kardinal Franjo Kuharić bio je poslao mons. Batelju kao pomoć u razvoju i obnovi duhovnih zvanja u Zadarskoj nadbiskupiji, za službu duhovnika u Sjemeništu, prvotno je bilo rečeno „na godinu dana, dok se ne snađu“.

Na predstavljanju knjige “Svjedok čiste savjesti – Prinosi za životopis Sluge Božjega Franje Kuharića uz 80. obljetnicu njegova svećeničkog ređenja”, autora Jurja Batelje, u četvrtak, 5. lipnja 2025., u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, mons. Batelja je rekao da mu je kardinal Kuharić „želio povjeriti službu blizu sebe“, no onda mu je došla zamolba Oblaka i Prenđe za pomoć u zadarskom sjemeništu.

„Kardinal Kuharić nastupio je tada kao otac i kao majka i rekao mi: ‘Znaš, ta je Crkva teško ranjena. A ranjeniku moramo pomoći. Pa ako u tvojem srcu ima toliko plemenitosti da želiš otići iz Zagrebačke nadbiskupije na jedno vrijeme, sto put bilo blagoslovljeno. Znam kamo te šaljem i vodit ću računa o tebi’.

I tada se dogodio moj zakoračaj u Zadar. Kad god je mogao, Kuharić je došao u Zadar među đake u sjemeništu, slikao se s nama, misio, govorio i mene opominjao na ono što je provodio tadašnji prefekt u sjemeništu, Milan Zgrablić (sadašnji zadarski nadbiskup, nap.).

Mons. Zgrablić je vodio đake na izlete, a meni je Kuharić stalno govorio: „Uzmi djecu, mlade, vodi ih na vrhunce. Neka osjete žrtvu, neka se znaju penjati prema visinama  i neka znaju promatrati tijek zvijezda na nebu“, rekao je mons. Batelja na predstavljanju svoje knjige u Zadru. (Ines Grbić)

Propovijed nadbiskupa Zgrablića na zlatnoj misi mons. Jurja Batelje prenosimo u cijelosti.

XV. nedjelja kroz godinu

Lk 10, 25-37

Pozdrav

Poštovani zagrebački nadbiskupe i metropolita, mons. Dražene, poštovana subraćo biskupi, braćo svećenici, redovnici i redovnice, cijenjeni Božji narode, draga braćo i sestre, sve vas srdačno pozdravljam u ovom slavlju vjere, zahvalnosti i svećeničke postojanosti. Srdačno pozdravljam i rodbinu našega Zlatomisnika, sve njegove prijatelje i uzvanike, vjernike ove župne zajednice, kao i sve nazočne koji ste danas došli podijeliti radost ovog svećeničkog jubileja. S osobitom radošću i najsrdačnije pozdravljam našeg zlatomisnika, mons. Jurja Batelju i zahvaljujem na pozivu i časti da Vam se u ovom svečanom euharistijskom slavlju mogu obratiti s nekoliko prigodnih riječi.

1. Pedeset godina – pedeset puta “Evo me!”

Dragi i poštovani Zlatomisniče!

Današnje euharistijsko slavlje prigodom pedesete obljetnice svećeništva odvija se u Vašoj rodnoj župi, u zajednici u kojoj ste rođeni i iz koje ste ponikli, zajedno s nazočnim vjernim pukom, biskupima i subraćom svećenicima, redovnicima i redovnicima, Vašim nekadašnjim đacima – sjemeništarcima, od kojih su mnogi danas svećenici te želi ponajprije biti slavlje obilne Božje milosti u Vašem životu i zahvala za Vašu vjernost Bogu, Crkvi i Domovini.

Današnje slavlje nije tek spomen – broj, nije samo svečani trenutak, nego živi spomen Božjeg djelovanja u jednom konkretnom životu. Pedeset godina svećeništva znači pedeset godina svakodnevnog predanja, molitve, žrtve i vjernosti. To je put ispisan koracima u vjeri, u molitvi, u radu, u tišini i zauzetosti, u radosnim i teškim trenucima.

Bogu zahvaljujemo za Vaš životni put od Rastoka, preko Petrovine, Interdijecezanske srednje škole i sjemeništa, bogoslovije u Zagrebu, pa do Rima, gdje Vam je sâm papa, sv. Pavao VI., 29. lipnja 1975., podijelio svećenički red u Rimu. Svaki daljnji Vaš korak kroz pedeset godina nosio je ono svećeničko “Da” Gospodinu koje ste izrekli na svećeničkom ređenju. Vaš život je bio trajna potvrda poziva: “Evo me, Gospodine, tvoj sam svećenik”.

Vaše “Evo me” postalo je vidljivo u svakoj Vašoj službi: kao župnika, studenta, profesora, duhovnika, rektora sjemeništa i zagrebačke katedrale, propovjednika, voditelja duhovnih obnova i vježbi, znanstvenika i postulatora, kanonika i ispovjednika. To “Evo me” bilo je i ostalo Vaše svjedočanstvo – duboko svećeničko, odgovorno i nadahnuto.

Svećeništvo je dar, ali i poslanje. Vi ste to poslanje shvatili ozbiljno, cjelovito i u potpunoj predanosti. Vaša služba nije bila samo čast, nego svakodnevna obveza služenja i dijeljenja sebe uz žrtve odricanja. Svećenik nije tek onaj koji nosi kolar oko vrata i prigodno oblači misnicu, nego onaj koji nosi narod Božji u srcu i Krista u svome cijelom biću: u svom srcu, u svojoj duši, u svome umu, u cijeloj svojoj snazi. Vi ste upravo takav svećenik.

2. “Gospodine, u tebe se uzdam” – temelj svećeničke postojanosti

Dragi Zlatomisniče!

Geslo blaženog Alojzija Stepinca, „Gospodine, u tebe se uzdam“, nije Vam bilo strano. Ono je postalo Vaš nutarnji kompas, putokaz u radu, propovijedanju, poučavanju, u znanosti, u svjedočenju. Vaše pouzdanje u Boga dalo Vam je snagu da prepoznate u Stepincu istinu i da mu posvetite najveći dio svog životnog i znanstvenog rada.

Nakon svećeničkog ređenja u Rimu došli ste ponovno u Domovinu, gdje niste tražili lagodan život, nego istinu. Svoje poslijediplomske studije u Rimu iskoristili ste kako biste dublje razumjeli duhovnost i mariologiju bl. Alojzija Stepinca. Marljiv i uporan rad na magisteriju, doktoratu, u akademskim stupnjevima, Vaša predavanja – sve je to bilo u vidu što boljeg služenja Crkvi i istini o onome koga ste prepoznali kao svjetionik vjere – mučenika hrvatskog naroda, bl. Alojzija.

Vaš rad na postupku beatifikacije blaženog Alojzija Stepinca bio je i ostaje veliko svjedočanstvo bogoljublja i domoljublja. Braniti istinu o Stepincu ne znači samo govoriti o provjerenim povijesnim činjenicama, raskrinkavati mnoge laži i zlonamjerne klevete koje su o njemu napisane i izgovorene, već naviještati istinu o Bogu koji djeluje i govori kroz pravednike, blaženike i svece. U Stepincu se susreću herojska vjernost Evanđelju i ljubav prema Bogu, ljubavi prema Crkvi i papi, Petrovom nasljedniku te vlastitom narodu – a Vi ste upravo kroz taj rad pomogli mnogima da to otkriju i zavole.

Vaša povezanost s blaženim Alojzijem Stepincem nije bila samo znanstvena, već duboko osobna i duhovna. Kroz njegov život i svjedočanstvo oblikovali ste i vlastiti duhovni profil. Vaš rad i postojanost podsjećaju na Stepinčeve riječi: “Kad bismo htjeli prodati obraz i dušu, danas bismo odmah primali odlikovanja. Ali uvijek nama svima i mora biti memento ona Kristova: ‘Ta što koristi čovjeku, ako sav svijet stekne?’”. Vi ste izabrali ono što ostaje – istinu i vjernost Crkvi, Kristu i svome hrvatskom narodu.

Vaš govor i napisane riječi uvijek su bili na strani onih vrijednosti koje je i Stepinac žrtvom branio: prvi Trojedini Bog i po njemu Crkva, zatim dostojanstvo obitelji, istinu o čovjeku i o narodu. Poput Stepinca, i Vi ste mogli reći: “Ja znam zašto trpim. Radi se o pravima Katoličke Crkve. Ja sam za nju spreman svaki čas umrijeti”.

Zato, kao što je Stepinac znao da bez jakih i moralno zdravih obitelji nema jake Hrvatske, tako ste i Vi, kroz sve što ste radili, gradili temelje za duhovno i moralno zdravu zajednicu. I u tom duhu, podsjećaju nas Stepinčeve riječi: “Jake i sretne Hrvatske nema bez jakih, fizički i moralno zdravih i zadovoljnih hrvatskih obitelji!”.

Vaš primjer nije ostao nezamijećen. On ostaje kao putokaz i ohrabrenje u ovom vremenu koje vapi za jasnoćom i istinom. Ustrajnost u duhovnom životu, na koju nas je Stepinac neumorno poticao riječima: “Nema važnije zadaće u životu pojedinca negoli vlastita duhovna izgradnja”, bila je i ostaje vidljiva nit Vašeg svećeničkog hoda.

Vaša vjera nije ostajala zatvorena u privatnoj pobožnosti, već se pokazivala u svakom segmentu djelovanja, u skladu sa Stepinčevim načelom: “Ili smo katolici, ili nismo. Ako jesmo, tada se naša vjera mora očitovati na svim područjima našega života. Ne možemo biti katolici u crkvi, a na ulici živjeti po instinktu osobnog raspoloženja”.

U duhu Stepinčevog poziva: “Pazite da ostavite sinu za baštinu vjeru! Što mu koriste milijuni ako izgubi vjeru! Naprotiv, ako mu ništa drugo ne ostavite, nego samo vjeru, bit će sretan!”, Vi u baštinu generacijama ostavljate ono najdragocjenije – pouzdanje u Boga, ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji, ljubav prema Crkvi, prema bl. Alojziju Stepincu, prema svecima i blaženicima, prema svome hrvatskom narodu.

3. Znanstveni rad

Vaš znanstveni i duhovni doprinos procesu beatifikacije Alojzija Stepinca pomogao je brojnim vjernicima da dublje shvate kako je svetost uvijek i svjedočanstvo ljubavi prema Bogu, Crkvi i odgovornost za narod. Time ste gradili most između vjere i domovine, između svetosti i svakodnevice.

Sve to potvrđuje Vaš dosadašnji iznimno bogat znanstveni i publicistički opus.

Naime, mons. Juraj Batelja napisao je i objavio 47 knjiga (ne „knjižica“, nego „knjižurina“ od 300, 500, 600 stranica!). Za tisak je pripremio, prigodnim slovom i bilješkama popratio 16 knjiga propovijedi, prigodnih nagovora, pisama kardinala Alojzija Stepinca. Među njima su i  dnevnici krašićkog župnika Josipa Vranekovića, u kojem je opisan i život sužanjstva bl. Alojzija u Krašiću. Uz rad na kauzi za proglašenje blaženim i svetim kardinala Alojzija Stepinca i Sluge Božjega Josipa Langa, objavio je 23 izvorna znanstvena rada, 15 preglednih znanstvenih radova, 22 nekategorizirana članka te mnogobrojne vijesti i prikaze njegovih knjiga u znanstvenim i popularnim časopisima. Održao je 14 priopćenja na znanstvenim skupovima. Napisao je brojne članke u službenim Vjesnicima više (nad)biskupija, u Leksikonima i stručnim časopisima. Objavljena su njegova 28 članaka u Glasu Koncila, 152 u Glasniku blaženoga Alojzija Stepinca. Napisao je i objavio 45 propovijedi i predavanja koja je održao, kako na crkvenim slavljima, tako i na svjetskim skupovima u Bruxellesu, Kijevu, Rimu i drugdje.

4. Postulator – biti Samarijanac u vjeri i istini

            Braćo i sestre!

Pred otajstvom svećeničkog poziva koji traje već pedeset godina, i danas snažno odzvanja pitanje iz Evanđelja liturgije današnje nedjelje (usp. Lk 10, 25-37): „Tko je moj bližnji?“. Na ovo jednostavno, ali duboko pitanje, Isus odgovara prispodobom o milosrdnom Samarijancu – čovjeku čije je srce prepoznalo nevinost i patnju, koji je stao pred bol i djelovalo s ljubavlju. Dok svećenik i levit prolaze, Samarijanac zastaje. Dobri Samarijanac vidi, osjeća i djeluje.

Danas, kada se osvrćemo na pet desetljeća svećeničkog služenja mons. Batelje Bogu, Crkvi i ljudima, to isto pitanje odzvanja veoma snažno: Tko je moj bližnji?

U svakom susretu s čovjekom, u cjelokupnom svome duhovnom pozivu, svećenik je pozvan biti milosrdni Samarijanac. Ne vršiti svećeničku službu poput milosrdnog Samarijanca, znači proći mimo nepravde i zla, propustiti priliku za milost i ljubav; zaobići znači zatvoriti srce za Božju ljubav. No, zastati, prepoznati problem, podignuti osobu, ispraviti nepravdu, zauzeti se za žrtvu, iskazati milosrđe – to je svećenička služba u punini svoga smisla.

U posebnom ozračju služenja, postulator kauze bl. Alojzija Stepinca nosi zadaću Samarijanca u duhovnom smislu. Kao što je Samarijanac zastao pred ranjenim čovjekom, tako Postulator zastaje pred svjedočanstvom mučeništva, istine i vjere blaženog Stepinca. Rad na kauzi blaženog Alojzija nije samo povijesni proces; to je milosrdno zalaganje za istinu, za dostojanstvo onoga koji je progonjen radi pravednosti.

Kao što je Samarijanac zalio rane uljem i vinom onome koji je upao među razbojnike, Postulator svojim radom zalijeva rane povijesti istinom i ljubavlju prema žrtvi i Crkvi. Poslanje Postulatora nije puko administrativno niti isključivo pravno; ono je znak milosrđa prema ranjenoj istini na koju su ruke digli „razbojnici“ puni mržnje prema Bogu i Crkvi i svemu što je Božje, prema  povijesnoj pravdi koja je ponekad zataškavana, često iskrivljena mnogim lažima i podmuklim podmetanjima, a ponekad i zanemarena ili zaboravljena. U toj ulozi, Postulator je glas onih koji su nijemi pred nepravdom, ruka koja podiže ono što je oboreno, svjetlo koje razotkriva ono što je skriveno u sjeni povijesti istine.

Svaki korak u tom procesu svjedoči o blizini onima koji su trpjeli za vjeru, o prepoznavanju istine koja je ranjena, ali ne i poražena. To je uloga Samarijanca u duhovnoj dimenziji – ne samo pomoći, nego iscijeliti rane istinom i ljubavlju. Poput Samarijanca, Postulator ne prolazi pored povijesne nepravde, ne okreće glavu od progonjenih i nepravedno optuženih, nego staje, podiže istinu i vraća dostojanstvo onima kojima je ono bilo oduzeto.

5. Zahvalno sjećanje – temelj vjere i pouzdanja

Dragi Prelate!

Sjećanje na Božja djela u Vašem životu i Vašu suradnju s njegovim poticajima nije hvalisanje zbog prošlosti ili laskanje zbog interesa u budućnosti, nego snaga i poticaj u sadašnjosti. Zahvalno se sjećati znači, siguran sam, za Vas i za svakoga od nas, prepoznavati tragove Božjeg djelovanja u vlastitom životu i povijesti te osjetiti Božji poticaj za djelovanje na vlastitom putu života.

U Vašem slučaju, to sjećanje poprima osobitu snagu. Svojim ste predanim znanstvenim radom omogućili cijeloj Crkvi da se sjeća života blaženoga Alojzija Stepinca u punoj istini, u punom sjaju, u nepokolebljivoj vjernosti Bogu, Petrovom nasljedniku, Crkvi i svome narodu. I ne samo Crkvi u Hrvatskoj, nego i daleko izvan njezinih granica. Pronašli ste, skupili, preveli na više jezika, obradili i sustavno prikazali više od 40 000 stranica arhivske građe o Blaženiku, iz koje je proizašla “Pozicija” – temelj beatifikacijskog postupka kardinala Stepinca.

Taj veliki pothvat uključivao je mukotrpno istraživanje u 165 crkvenih i državnih arhiva u domovini i svijetu. Na osnovi te građe oblikovana je “Pozicija” – djelo od 5 380 stranica raspoređenih u šest svezaka – koje je postalo presudno za odluku Dikasterija za kauze svetaca za proglašenje blaženim Alojzija Stepinca.

Ovome treba pridodati i Vaš rad na proučavanju teološke i medicinske znanosti koji se odnose na bl. Alojzija, kao i svjedočanstva čudesnog uslišanja koje se dogodilo na zagovor bl. Alojzija Stepinca.

Kruna toga velikog rada i nastojanja bila je svečana beatifikacija blaženoga Alojzija Stepinca, koju je 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici, na veliku radost milijuna vjernika,  proglasio sveti papa Ivan Pavao II., izražavajući time indirektno i Vama najviše crkveno priznanje za uloženi trud i istinu koja je iz ove beatifikacije proizišla.

Vaše svećeničko djelovanje nije ostalo samo na molitvi, iako ste uvijek naglašavali njezin prioritet u životu, nego se pretočilo u rad, u svjedočenje, u predavanje, duhovne nagovore, u knjige. I to nas sve poučava: vjera raste kad se sjećamo što je Bog već učinio u povijesti i u našem životu i zbog toga i njega danas slavimo i njemu zahvaljujemo. Bog je i danas u središtu naše pažnje i zahvale.

6. Svećeništvo kao služenje Istini i narodu

Ovom prigodom posebno Vam želimo zahvaliti za Vaš dugogodišnji doprinos u odgoju više generacija svećeničkih kandidata. Kao duhovnik u Nadbiskupskom sjemeništu „Zmajević“ u Zadru, profesor i rektor Međubiskupijskog sjemeništa na Šalati, znali ste usmjeravati mlade živote prema odgovornosti, zrelosti i ustrajnosti u duhovnom pozivu. Vaš svećenički primjer, Vaša razboritost i dubina vjere ostavili su neizbrisivi trag u srcima mnogih mladih ljudi koji su se, nadahnuti Vašim vodstvom, ohrabrili za Krista i svećeništvo.

Vaše svećeništvo nije bilo zatvoreno u sakristiju. Bilo je živo, uključeno, jasno i razborito. Bili ste uz narod i kada je trebalo propovijedati, i kada je trebalo predavati, i kada je trebalo braniti istinu u javnosti.

Kao profesor na Institutu za kršćansku duhovnost, predavali ste desetljećima na KBF-u, odgajali nove generacije svećenika, poticali duhovna zvanja, vodili katedralu, bili član brojnih vijeća, odbora, komisija u Zagrebačkoj nadbiskupiji.

U svakom tom zadatku nosili ste ono što Vas oblikuje: ljubav prema Bogu i Crkvi, Istini i hrvatskom čovjeku.

7. Domoljublje kao čin vjernosti Bogu

Vaše domoljublje, poštovani mons. Batelja, snažno se podudara s duhovnim rodoljubljem koje je svjedočio i Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić. On je rekao: „Ja volim svoj narod, ja ga ne mogu ne voljeti, kao što ne mogu ne voljeti svoju obitelj. Jer sam jednostavno član i baštinik njegove povijesti, kulture, jezika, patnji i nada. Ja volim svoj narod. Želim mu dobro, slobodu, mir, želim mu svaki moralni i materijalni napredak. Ali ne isključujem te želje i drugom narodu. Zato sam znao reći, ono što kao Hrvat želim hrvatskom narodu, želim i onom narodu koji nas napada, da živi u miru, slobodi, sigurnosti, svaki svoj na svome. To je rodoljublje koje isključuje svaku mržnju, svaki egoizam u odnosu prema drugima”.

Upravo takvo rodoljublje uočavamo i u Vašem djelovanju – ono koje ne isključuje, nego gradi; koje se ne hrani netrpeljivošću, nego istinom; koje se ne odvija u pljački materijalnih dobara, nego u žrtvi vlastitog odricanja; koje se ne nameće u glasnom vikanju i udaranju u prsa, nego u poniznom služenju. Gradili ste rodoljublje koje ne dijeli, nego pomiruje. Vi ste svojim služenjem Crkvi i narodu pokazali da ljubav prema Domovini ide ruku pod ruku s univerzalnim kršćanskim vrednotama. Vaša ljubav prema hrvatskom narodu nikada nije bila zatvorena, nego je disala u punini vjere i ljubavi prema svakom čovjeku.

8. Potvrda rada i svjedočenja

Vaše bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje, mons. Batelja, prepoznato je kroz značajna crkvena, državna i lokalna priznanja.

Naime, na prijedlog Sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, Sveti Otac Ivan Pavao II. iskazao je mons. Batelji posebno priznanje: dana 3. siječnja 1996. godine odlikovao ga je naslovom prelata Njegove Svetosti. Za izniman doprinos u pripremi i provedbi drugog državnog i pastoralnog posjeta Svetog Oca Ivana Pavla II. Republici Hrvatskoj, 2., 3. i 4. listopada 1998. godine, odlikovan je, 19. listopada 1998. Redom kneza Branimira s ogrlicom, koje se dodjeljuje za izniman doprinos neovisnosti, cjelovitosti i međunarodnom ugledu Republike Hrvatske, za izgradnju Republike Hrvatske i razvitak odnosa Republike Hrvatske i drugih zemalja. Samo dan nakon toga, 20. listopada, predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, dodijelio je mons. Batelji Velered kraljice Jelene s lentom i Danicom, i to upravo za njegovo neumorno istraživanje i prikazivanje života i djela kardinala Stepinca, čime je doprinio istini, duhovnosti i nacionalnom identitetu.

Ni Vaš rodni kraj, Zlatomisniče, nije ostao nijem na Vaše djelo – Grad Jastrebarsko, iz kojeg ste krajolika započeli svoje životno putovanje, dodijelio Vam je Nagradu za životno djelo, 13. studenoga 2003. godine.

Zagrebački nadbiskup Josip kardinal Bozanić, uvrstio je mons. Batelju 30. lipnja 2005. u Zbor kanonika Prvostolnog kaptola zagrebačkog. Zbog predanog rada i zauzetosti za dobro Crkve i u Zadarskoj nadbiskupiji, mons. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup, imenovao je 21. prosinca 2015. godine mons. Batelju počasnim članom Stolnog kaptola Zadarske nadbiskupije.

Vaš napredak, poštovani Prelate, na akademskom putu, papino priznanje, kanoničke službe, priznanje predsjednika Republike Hrvatske i lokalnih vlasti, iznimno bogati opus Vaših radova, potvrda su uvažavanja Vašeg teološkog, duhovnog, pastoralnog, domoljubnog i povijesnog doprinosa životu Crkve i ugledu Republike Hrvatske.

To nisu samo simbolična i formalna priznanja. To su ponajprije znakovi zahvalnosti Bogu i potvrde da je Vaš rad imao domet i značaj – i za Crkvu i za Domovinu.

U vremenu kada se domoljublje često karikira ili zloupotrebljava, Vaše domoljublje bilo je čisto, prokušano i evanđeosko. Ljubiti narod ne znači zatvarati se u granice njegovog teritorija, nego moliti za njega, braniti istinu o njemu, pomagati mu da duhovno raste. To ste radili ustrajno i odlučno.

Kao promicatelj istine o Stepincu, kao čovjek koji je stajao iza povijesne beatifikacije, kao pisac, župnik, duhovnik, odgojitelj, ispovjednik, propovjednik i znanstvenik – svojim djelima ugradili ste domoljublje u srce Crkve.

9. Hodočasnik nade

Papa Benedikt XVI. jednom je rekao da svećenik nije tek službenik Crkve, već čovjek koji je “uronjen u misterij Boga” i iz toga izvora crpi snagu za svoje poslanje (usp. Susret s rimskim klerom, Lateranska bazilika, 13. svibnja 2005.). Vi ste, poštovani Zlatomisniče, kroz sve ove godine svećeničke službe svjedočili upravo tu dubinu: svećeništvo kao život prožet Božjom prisutnošću, neprestano služenje otajstvu milosti koju ste primili.

U duhu Jubilejske 2025. godine koju je proglasio blagopokojni papa Franjo, pod geslom “Hodočasnici nade”, i ovo Vaše slavlje postaje znak nade. Hodočašće koje ste proživjeli – od Rastoka do Zagreba i Rima, od učionica do propovjedaonica, od ispovjedaonice do ureda, od arhiva do tiskare, od igrališta do crkve, od katedre do Dikasterija, od Zagreba do Dubrovnika, od Zadra do Varaždina, od Poreča do Đakova i Vukovara, od Njemačke, Švicarske i Kanade do Australije – pokazuje širinu i dubinu Vašeg svećeničkog djelovanja. U učionici ste poučavali, s propovjedaonice nadahnjivali, u ispovjedaonici dijelili Božje milosrđe, u slavlju sakramenata povezivali ljude s Bogom, u arhivima tražili povijesnu istinu, u tiskarama i knjigama je prenosili, na igralištima se približavali mladima, a u crkvi predvodili Božji narod i služili u spasonosnim otajstvima. Sve te postaje Vašeg životnog hodočašća nisu bile vanjski zadaci, nego unutarnji put – put vjere, služenja i nade. Vi ste hodočasnik nade u ovom vremenu. I kao takvoga, Crkva Vas treba i danas.

Ova pedesetogodišnjica Vaše svećeničke službe nije kraj. To je nova etapa. Bog Vas, zasigurno, ne prestaje pozivati i poticati na djelovanje. Vaš rad, Vaše znanje, životna mudrost i iskustvo, Vaše molitve i Vaše prisustvo još su dragocjeni, pa makar morali biti primjereni Vašoj životnoj dobi i Vašem zdravlju.

Crkvi i danas trebaju svećenici poput mons. Batelje – mudri, odani, radini, razboriti, vjerni.

Vi ste, dragi Prelate, hodočasnik koji je prešao duge staze u prostranstvima svećeničke službe, ali hod se nastavlja. Još imate što dati. Još imate što svjedočiti. Još Vam glas nije izgubio snagu. I još imate za koga moliti i žrtvovati se. I zato Vam kažem: Hvala, i ostanite s nama.

Zaključak

Novoizabrani papa Lav XIV. održao je svoju prvu homiliju 9. svibnja 2025. u Sikstinskoj kapeli, dan nakon što je izabran za 267. nasljednika svetog Petra. Tijekom te homilije, pred okupljenim kardinalima, citirao je svetog Ignacija Antiohijskog koji je zapisao: “Tada ću zaista biti učenik Isusa Krista, kada svijet više ne vidi moje tijelo”.

Ova izjava svetog Ignacija, napisana na njegovom putu prema mučeništvu u Rimu, poslužila je Papi kao snažna slika poniznosti i predanja koje bi trebali karakterizirati svakog duhovnog pastira u Crkvi. Papa Lav XIV. je istaknuo da ove riječi ne odražavaju samo Ignacijevu spremnost na mučeništvo, već i opću obvezu svih koji vrše službu u Crkvi da “se maknu kako bi Krist ostao”, “učine sebe malenima kako bi On bio poznat i proslavljen” te se „potpuno daruju kako bi svi imali priliku upoznati i ljubiti Isusa Krista”.

Neka, kao zaključak, ove homilije i nas vodi ova misao i želja svetog Ignacija, istaknuta od pape Lava XIV.

Braćo i sestre!

U ovom slavlju pedesete obljetnice svećeništva, zahvaljujemo Bogu za dar života, vjernosti i služenja mons. Jurja Batelje. Zahvaljujemo Bogu i za sve milosti koje je kroz njega udijelio svojoj Crkvi, za riječi koje je izgovorio, za knjige koje je napisao, za duše koje je poučio, liječio i ohrabrio.

Dragi Zlatomisniče!

U duhu Jubilejske godine i gesla “Hodočasnici nade”, Vaš nas život i poslanje uči da se nada rađa iz vjere, iz ustrajnosti, iz svakodnevnog predanja Bogu. Vi ste, hodočasteći prostranstvima svećeničkog služenja, prešli velike udaljenosti. U svemu tome bio je Krist – koji je Početak i Svršetak svakog svećeničkog puta.

Neka Vam Gospodin kojem vjerno služite, podari i dalje zdravlje i snagu, radost i mir. Neka Vas Majka Božja Bistrička, na čiji blagdan obilježavamo ovu obljetnicu, trajno prati svojom majčinskom blizinom. A svima nama neka ovo slavlje bude poticaj da obnovimo vlastito predanje Bogu i da s pouzdanjem gledamo u Krista, koji neće, ako ostanemo uz Njega, razočarati našu nadu koja je razlivena u srcima našim po Duhu Svetom kojeg nam je On poslao (usp. Rim 5, 5).

Preporučujemo Vas, poštovani Zlatomisniče, u moćni zagovor blaženog Alojzija Stepinca, čiju ste duhovnost vjerno slijedili i čiju ste svetost života odlučno i argumentirano branili i promicali. Neka Vas njegov primjer i nadalje nadahnjuje, a njegov zagovor prati u svakom danu života. Od srca Vam želimo, a po toj nakani i molimo, da zajedno s Vama doživimo radost dana kada će Crkva svečano proglasiti svetost Alojzija Stepinca, a Slugu Božjega Franju kardinala Kuharića uzdići na čast oltara.

Na kraju ove homilije, neka odjekne i Vaša vlastita vjera i molitva, kojoj ste ostali vjerni pedeset godina, a sažeta je u riječima koje ste nadahnuto domislili i zapisali u mladomisničkom žaru na mladomisničkoj sličici i na poleđini pozivnice za ovu svećeničku obljetnicu:

“Vjerujem.

Krist je jamac svete službe,

meni što je slabom daješ.

Proslavljen nek` u njoj budeš,

vječno Ti što jesi i ne prestaješ”.

Amen.

Arhivske slike, s događaja u Obrovcu 2024. godine (I. G.): Relikviju bl. Alojzija Stepinca, dar Zagrebačke nadbiskupije župi Obrovac, u nedjelju, 23. lipnja 2024., u oltar župne crkve sv. Josipa u Obrovcu, za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio, postavio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Na misi je propovijedao mons. Juraj Batelja, postulator Stepinčeve kauze. 

U Foto-galeriji su slike sa zlatne mise u Rastokima, preuzete s mrežne stranice Zagrebačke nadbiskupije. Foto: Matija Grgas

Na 64. Svećenički i Redovnički dan Zadarske nadbiskupije u Luci na Dugom otoku, koji je održan u četvrtak, 26. lipnja, misno slavlje u župnoj crkvi sv. Stjepana u Luci predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Svećenički dan održan je na 111. obljetnicu rođenja i 80. godišnjicu mučeničke smrti Sluge Božjega don Eugena Šutrina i u spomen na Slugu Božjega don Srećka Lovretića, obojicu svećenika rodom iz Luke.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Mt 7, 21-29

1. Hodočašće – na korijenima vjernosti

Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice!

Draga braćo i sestre!

Okupljeni smo danas ovdje u župnoj crkvi sv. Stjepana u Luci, na Dugom Otoku, u kolijevci početka života Sluge Božjeg don Eugena Šutrina. Povod održavanja ovogodišnjeg Svećeničkog i redovničkog dana naše Nadbiskupije u ovom mjestu je 111. godišnjica rođenja i 80. godišnjica mučeničke smrti Sluge Božjega don Eugena, koji je rođen na današnji dan, 26. lipnja 1914. u ovom mjestu, a ovdje, na mjesnom groblju je i pokopan, 29. studenog 1945., tri dana nakon mučeničke smrti, 26. studenog.

Ujedno, sjećamo se i župnika mučenika ove župe, također Sluge Božjega,  don Srećka Lovretića. On je rođen 11. rujna 1911., a poginuo je nakon nasilnog odvođenja iz župne kuće ovdje u Luci, 26. srpnja 1942. godine. Don Eugen i don Srećko žrtve su nasilne, mučeničke smrti u 31. godini života.

Dva života, dva svećenika, dva župnika, dvije sudbine, dvije žrtve, dva mučenika, a jedno jako svjedočanstvo: svjedočanstvo vjernosti Kristu i Crkvi do kraja. Ovdje smo jer slavimo vjernost do kraja, vjernost do smrti, ali i Božje obećanje: da kuća sagrađena na stijeni ne propada.

2. Početak i kraj križnog puta

Ovdje, u Luci, događa se nešto duboko simbolično: nasilno odvođenje Sluge Božjega don Srećka iz župne kuće ovdje u Luci 1942. godine prva je postaja križnog puta – trenutak kada nepravda udara, kada započinje hod prema muci i nasilnoj smrti.

A u istom mjestu, u istoj ovoj župi, pokopan je 1945. godine don Eugen, Sluga Božji, u blizini te iste župne kuće iz koje je odveden don Srećko. Ovaj događaj simbolično predstavlja posljednju, četrnaestu postaju križnog puta – polaganje u grob. Tako Luka postaje mjesto gdje križni put počinje i završava povijesno, duhovno i otajstveno.

Ovdje su sabrane i prva i četrnaesta postaja, ali danas i mi – Crkva hodočasnica – koji čekamo petnaestu postaju: Isus je uskrsnuo od mrtvih. Iščekujemo Njegov slavni dolazak i naše sudioništvo u tom otajstvu. Iščekujemo i beatifikaciju ovih Kristovih svjedoka, njihovo uzdignuće na čast oltara, zajedno s drugim Slugama Božjim naše Nadbiskupije.

Naše nastojanje oko njihove beatifikacije nije samo pravni i crkveni postupak, već želja da i mi danas prepoznamo svetost među nama, u našem narodu, u našoj povijesti, među našom braćom, po vjeri i svetom redu.

I dok čekamo tu petnaestu postaju – uskrsnuće, slavu, puninu Kristove pobjede – pozvani smo živjeti kao ljudi uskrsnuća. Ova župa danas, ovo mjesto, postaje za nas škola nade uskrsnog života: kako ostati vjerni u skrovitosti, u iščekivanju, u malim svakodnevnim izborima ljubavi i služenja te tako životom potvrditi da je temelj naše vjere i života Isusovo uskrsnuće.

3. Jubilejska godina i hodočašće nade

U tom svjetlu, Jubilejska 2025. godina i njezino geslo „Hodočasnici nade“ dobivaju za nas posebno značenje. Mi danas ovdje nismo turisti koji su došli znatiželjno slušati o povijesti iz sredine prošlog, 20. stoljeća, nego smo hodočasnici nade. Hodočašće je prigoda za suočavanje – sa sobom, s Kristom, s našim poslanjem. Dolazimo ovdje, ne da gledamo samo unatrag, nego da iz žive vjere na koje nas potiče ovo mjesto, crpimo snagu za ići naprijed. Don Eugen i don Srećko nisu završili u smrti – oni su, vjerujemo, iz smrti prešli u Život. Oni su nam pokazali da nada nije osjećaj, nego odluka: živjeti za Krista i umrijeti s Njim, kako bismo s Njim i uskrsnuli za život vječni.

Došli smo u ovo mjesto gdje je drvo križa duboko posađeno u tlo, kako bismo našom nazočnošću i molitvom zalijevali ovaj križ te, kako bi, po Božjoj milosti, iz njega izrasli slatki plodovi blaženstva i svetosti don Eugena i don Srećka, kao i drugih Slugu Božjih naše Nadbiskupije, ali i kako bismo se svi mi jednom nasitili na slatkom rodu križa na gozbi vječnog života.

4. Graditi kuću na stijeni – osobni i crkveni temelj

Ulomak Lukinog Evanđelja koje danas liturgija stavlja pred nas na razmatranje djeluje izazovno i želi nam pomoći da autentično živimo u nadi uskrsnuća. Isus danas govori o istini – i to istini koja seže do kosti. Znamo, nisu dovoljne riječi. Nije dovoljno govoriti: “Gospodine, Gospodine” (usp. Mt 7, 21). Nije dovoljno samo biti viđen u Crkvi, nositi kolar ili habit, povremeno obući liturgijsko ruho, imati titulu preuzvišeni, monsignore, don, časna sestro…. Isus traži više od toga. Traži srce koje živi po volji Božjoj. Traži kuću sagrađenu na stijeni – na vjeri koja ne popušta ni pred vjetrovima, ni pred bujicama, ni pred razbojnicima, prevarantima i ubojicama.

Ove Isusove riječi osobito prodiru u srce nas svećenika, redovnika i redovnica. Mi smo ti koji najčešće govorimo: „Gospodine, Gospodine“, mi smo ti koji prorokujemo – govorimo u Božje ime, propovijedamo, katehiziramo, poučavamo, blagoslivljamo, posvećujemo. Mi smo ti koji predvodimo narod Božji. Ali, Gospodin nas danas izaziva pitanjem: Jesi li ti onaj koji samo govori – ili onaj koji vrši volju Očevu? Jer, nisu dovoljne samo liturgijske geste, svete riječi, liturgijsko ruho, klerički ili redovnički znak. Ako sve to činimo, a ne živimo u istini Kristovoj, u novosti života Kristova uskrsnuća, ako u dubini našega bića nismo sjedinjeni s Kristom, tada i nama prijeti ona strašna rečenica koju je Isus rekao ludim djevicama: “Zaista, kažem vam, ne poznam vas” (Mt 25, 12).

Zato nas ovo evanđelje danas, ovo hodočašće uz spomen don Eugena i don Srećka, snažno poziva da se vratimo temeljima – i pitamo se: Na čemu gradimo svoju kuću, svoj život? Na kojoj stijeni stoji naš svećenički ili redovnički život? Na navici i uhodanom ritmu? Na simpatijama ljudi? Na mišljenju onih s kojima komuniciramo? Na uspjesima u našem radu, na priznanjima, na brojevima? Ili na Kristu?

Jer, stijena na koju nas Isus poziva da gradimo svoj život nije ideja, nije projekt, nije struktura. Stijena je On – Isus Krist. Krist je bio poslušan Ocu do smrti na križu. On, koji nije tražio svoje, nego je vršio volju Očevu.

Graditi kuću života na stijeni znači slušati Riječ Božju, pohranjivati je u svom srcu, o njoj razmišljati i po njoj živjeti – poput Marije, Isusove i naše nebeske Majke (usp. Lk 2, 19). Gradimo na čvrstoj stijeni kad molimo – i kad živimo ono što smo molili; kad propovijedamo – i kad prvi živimo ono što govorimo; kad naviještamo i sakramentalno slavimo novi život koji je došao Kristovim uskrsnućem i kad hodimo u novosti života. Sve je to zahtjevno i teško, ali i jedini put koji vodi u osmišljeni naš duhovni poziv i život.

Znamo da se riječ ‘stijena’ na grčkom kaže ‘petra’, odakle dolazi ime Petar. A za nas Petar nije samo simbol vjere, nego konkretna osoba – apostol kojemu je Isus rekao: „Ti si Petar – stijena – i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“ (Mt 16, 18). U našem vremenu stijena ima lice: nasljednik svetog Petra je papa Lav XIV. Onaj koji danas nosi Petrovu službu jamac je vjernosti i jedinstva Crkve. I zato graditi na stijeni ne znači samo osobnu duhovnost – nego i biti u jedinstvu s Petrovim nasljednikom, s Crkvom, s naukom Crkve, s biskupom, sa svećeničkim i redovničkim bratstvom.

5. Zajedništvo – dar i odgovornost

Svećenik koji nije povezan sa svojim biskupom, koji djeluje samovoljno, izvan zajedništva, nije utemeljen na stijeni. Redovnik koji ignorira svoju zajednicu i zavjete, svoje poglavare, gradi na pijesku. Svećenik koji je u sukobu sa svojom subraćom, sa župnom zajednicom, koji nije brat među braćom, ne gradi na Kristu. Krist nas nije pozvao da budemo solo igrači, nego da budemo jedno tijelo – Crkva. A to tijelo ima glavu – Krista – i ima svog vidljivog pastira na zemlji – Petra današnjice, papu Lava.

Isus je uoči svoje muke molio Oca: “Da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi” (Iv 17, 12). To nije Isusova pobožna želja, nego srž Njegove volje za Crkvu. Zajedništvo u Crkvi nije opcija, nego temelj. Bez zajedništva, ni najpobožniji pothvati nemaju snagu. Bez zajedništva, i najsvetije riječi mogu postati prazne, jer se ne temelje na Presvetom Trojstvu, na Uskrsnuću, na krštenju, na otajstvenom Tijelu Kristovu koja je njegova Crkva. A sve su to jedini čvrsti temelji naše vjere i našeg duhovnog poziva.

U zajedništvu s Bogom i Crkvom se krije naša duhovna snaga. Kada svećenici žive u zajedništvu sa svojim biskupom, kada redovnici žive u vjernosti svojoj zajednici, kada se svećenik ne uzvisuje nad narodom, nego postaje brat među braćom – tada Duh Sveti djeluje snažno. Tada Crkva ne raste zbog ljudskog umijeća, nego zbog Božje vjernosti. Tada se ne gradi na pijesku ega, nego na stijeni zajedništva u Kristu.

Ali, svi znamo da zajedništvo nije uvijek lako. Ono je ranjeno. Ranjeno individualizmom koji nas zatvara u sebe. Ranjeno osamljenošću koja izjeda srce služitelja. Ranjeno umorom – ne toliko od rada, nego od služenja koje je izgubilo smisao. Ranjeno malodušnošću koja nas je zahvatila kad smo prestali gledati na Gospodina i počeli se uspoređivati s drugima. Ranjeno gubitkom žara, kad nas ljubav prema dušama više ne nosi, kad prevagne komocija na koju smo se navikli, zavoljeli i koja je postala naša omiljena životna družica.

Kako nadvladati poteškoće zajedništva? Znamo: Povratkom na izvor. Ulazeći u sve dublje svakodnevno zajedništvo s Kristom, na svakodnevni susret s Njim u molitvi, u euharistiji, u ispovijedi, u Riječi Božjoj, u braći i sestrama koja nas okružuju. Obnovom bratstva – ne formalno, nego stvarno, duhovnim susretima i razgovorima, zajedničkom molitvom, iskrenim slušanjem jedni drugih, ponovnim otkrivanjem da je brat uz mene dar, a ne prijetnja, neprijatelj ili suparnik. Naše zajedništvo mora biti mjesto gdje se Bog slavi i gdje Bog djeluje, a ne obveza koji nas guši.

Kada se vratimo tom i takvom zajedništvu, tada dolazi i nova snaga, novo pouzdanje. Tada Duh Sveti ne djeluje „unatoč nama“, nego po nama. Tada Crkva raste, jer raste ljubav u nama.

Jedna od velikih opasnosti za naše zajedništvo je ogovaranje i klevetanje. To su duhovne bolesti koje razaraju povjerenje, gase ljubav i truju međusobne odnose. Nema zajedništva gdje se o drugome govori iza leđa, gdje se sije nepovjerenje i sumnja. Ogovaranje nikad nije izraz brige – ono je oblik samozadovoljstva na tuđi račun. Kleveta je pucanj u dobar glas drugoga. Tko ogovara i kleveće brata, zapravo sudi Krista u njemu.

6. Snaga u prihvaćanju drugoga kao dar

Zajedništvo se gradi i prihvaćanjem drugoga. I zato, nije po sebi problem ako mi brat svećenik, redovnik ili redovnica nije simpatičan – problem je ako ga ne prihvaćam kao dar Božji. Ljubav nije samo osjećaj, nego odluka. Osjećaji su prolazni i nestalni. Voljeti znači svjesno birati dobro – iz dana u dan – ljubiti na Kristov način. Sveta Terezija iz Lisieuxa, koja je izabrala da joj životni poziv bude „biti ljubav u srcu Crkve“, nije ljubila svoje sestre u samostanu zato što su joj sve bile drage i simpatične, nego zato što je odlučila ljubiti ondje gdje je teško, gdje je neugodno, gdje se traži žrtva. Odlučila je ljubiti, jer i Bog svakog jednako ljubi.

Ako među nama svećenicima, redovnicima, čekam da drugi prvi prihvaća mene, ostat ćemo zatvoreni u sebi. Ali, ako svaki dan biramo slijediti Kristovu bezuvjetnu ljubav, tada zajedništvo postaje prostor milosti, rasta i radosti.

7. Graditi kuću života na stijeni Ljubavi

U duhu današnjeg Evanđelja, graditi kuću na stijeni, znači graditi svoj život na Ljubavi – na Bogu. To znači graditi na Njegovoj Riječi, na Njegovim zapovijedima koje nisu teret, nego put slobode. Tko gradi na Kristovim zapovijedima, ne gradi na osjećajima koji dolaze i prolaze, nego na vjeri u Krista Isusa i odluci volje: vršiti volju Oca, ljubiti bližnjega, nositi križ, opraštati, biti malen i ponizan. Ljubav nije lagan put, ali je jedini put koji vodi u svetost. To je temelj koji ne popušta kad dođu oluje.

Zato nas Evanđelje danas ne poziva na pobožni ideal, nego na stvarnu gradnju kuće života u kojem se svaka gesta, svaka riječ, svaka odluka mjeri mjerilom Kristove ljubavi. Tako postajemo živo kamenje kuće koja stoji na Stijeni i Crkve koja živi iz Ljubavi.

8. Primjer don Eugena i don Srećka

U Jubilejskoj godini, kad Crkva slavi Božje milosrđe i obnavlja vjernost, neka don Eugen i don Srećko, dvojica mučenika, budu naš poziv na ispit savjesti: Što radimo, kako živimo, na čemu gradimo? Jesmo li uistinu graditelji na stijeni – ili možda, čak i u Crkvi, gradimo život na pijesku taštine i umišljenosti, u blatu oholosti i samodostatnosti, u kaljuži mlakosti i sebičnosti?

Don Eugen i don Srećko ostavili su nam primjer. Oni su gradili kuću života na stijeni. I kad je navala bujice i vjetrova došla – ostali su čvrsti. Neka nas njihova vjernost potakne na ispit savjesti i obnovu odlučnosti.

9. Živjeti Božju Riječ odlučno

U ovom mjestu gdje je rođen don Eugen, neka se danas rodi i nova odlučnost: da ćemo živjeti Evanđelje ne samo dok smo na oltaru, nego i kad navale bujice – u kušnji, u nepravdi, u tišini, u nesigurnosti. I ako bude potrebno – do jarbola smrti. A u ovom istom mjestu, u kojem je don Srećko odveden u mučeničku smrt, neka se rodi i naša hrabrost za prihvatiti križ kad dođe nenajavljeno, u obliku nerazumijevanja, odbacivanja ili šutnje.

Ovo je i trenutak kada trebamo biti odlučni zakopati u grob ono što nas priječi da budemo Kristovi: našu taštinu, našu oholost, naše grijehe, našu sebičnost, netrpeljivost, duhovnu mlakost i lijenost, našu nespremnost za služenje. Neka ovdje, gdje je u zemlju položeno tijelo mučenika don Eugena, budu zakopane i naše navezanosti koje nas sputavaju da budemo slobodni za Boga i bližnje.

11. Život u nadi uskrsnuća

U svemu neka nas, braćo i sestre, ohrabri činjenica da nas Bog ljubi – usprkos našim slabostima, padovima, nesavršenostima. Ne zaboravimo: naša kuća, naš život, naše tijelo je Hram Duha Svetoga. Krist ne prestaje imati povjerenja u nas, ne prestaje nas pozivati, ne prestaje nas podizati i slati. Ova kuća našeg života, ova Crkva, ovo zajedništvo – nisu naše zasluge, nego Njegova milost.

Zato danas, ovdje, u Luci, radosno čekamo petnaestu postaju križnog puta, dan slavnog uskrsnuća, ne samo Slugu Božjih don Eugena i don Srećka i drugih Slugu Božjih naše Nadbiskupije, nego i našega osobnog preobraženja. Ostanemo li vjerni Gospodinu, neće izostati dan kada će On obrisati svaku suzu s naših očiju i prepoznati vjernost koja je možda bila skrivena, tiha, ali istinska – stvarna.

Molimo jedni za druge – da nitko ne ostane sam na putu svećeničkog i redovničkog života, da nitko ne klone, da se nitko ne izgubi. Neka nas Duh Sveti iz dana u dan podsjeća: nismo sami, nismo zaboravljeni. Neka nas žar mučenika naše subraće don Srećka i don Eugena i ostalih ugodnika Božjih naše Nadbiskupije ohrabri, a nada uskrsnuća nosi u našem poslanju.

Amen.

Foto: don Luka Šustić