Na 64. Svećenički i Redovnički dan Zadarske nadbiskupije u Luci na Dugom otoku, koji je održan u četvrtak, 26. lipnja, misno slavlje u župnoj crkvi sv. Stjepana u Luci predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Svećenički dan održan je na 111. obljetnicu rođenja i 80. godišnjicu mučeničke smrti Sluge Božjega don Eugena Šutrina i u spomen na Slugu Božjega don Srećka Lovretića, obojicu svećenika rodom iz Luke.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Mt 7, 21-29

1. Hodočašće – na korijenima vjernosti

Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice!

Draga braćo i sestre!

Okupljeni smo danas ovdje u župnoj crkvi sv. Stjepana u Luci, na Dugom Otoku, u kolijevci početka života Sluge Božjeg don Eugena Šutrina. Povod održavanja ovogodišnjeg Svećeničkog i redovničkog dana naše Nadbiskupije u ovom mjestu je 111. godišnjica rođenja i 80. godišnjica mučeničke smrti Sluge Božjega don Eugena, koji je rođen na današnji dan, 26. lipnja 1914. u ovom mjestu, a ovdje, na mjesnom groblju je i pokopan, 29. studenog 1945., tri dana nakon mučeničke smrti, 26. studenog.

Ujedno, sjećamo se i župnika mučenika ove župe, također Sluge Božjega,  don Srećka Lovretića. On je rođen 11. rujna 1911., a poginuo je nakon nasilnog odvođenja iz župne kuće ovdje u Luci, 26. srpnja 1942. godine. Don Eugen i don Srećko žrtve su nasilne, mučeničke smrti u 31. godini života.

Dva života, dva svećenika, dva župnika, dvije sudbine, dvije žrtve, dva mučenika, a jedno jako svjedočanstvo: svjedočanstvo vjernosti Kristu i Crkvi do kraja. Ovdje smo jer slavimo vjernost do kraja, vjernost do smrti, ali i Božje obećanje: da kuća sagrađena na stijeni ne propada.

2. Početak i kraj križnog puta

Ovdje, u Luci, događa se nešto duboko simbolično: nasilno odvođenje Sluge Božjega don Srećka iz župne kuće ovdje u Luci 1942. godine prva je postaja križnog puta – trenutak kada nepravda udara, kada započinje hod prema muci i nasilnoj smrti.

A u istom mjestu, u istoj ovoj župi, pokopan je 1945. godine don Eugen, Sluga Božji, u blizini te iste župne kuće iz koje je odveden don Srećko. Ovaj događaj simbolično predstavlja posljednju, četrnaestu postaju križnog puta – polaganje u grob. Tako Luka postaje mjesto gdje križni put počinje i završava povijesno, duhovno i otajstveno.

Ovdje su sabrane i prva i četrnaesta postaja, ali danas i mi – Crkva hodočasnica – koji čekamo petnaestu postaju: Isus je uskrsnuo od mrtvih. Iščekujemo Njegov slavni dolazak i naše sudioništvo u tom otajstvu. Iščekujemo i beatifikaciju ovih Kristovih svjedoka, njihovo uzdignuće na čast oltara, zajedno s drugim Slugama Božjim naše Nadbiskupije.

Naše nastojanje oko njihove beatifikacije nije samo pravni i crkveni postupak, već želja da i mi danas prepoznamo svetost među nama, u našem narodu, u našoj povijesti, među našom braćom, po vjeri i svetom redu.

I dok čekamo tu petnaestu postaju – uskrsnuće, slavu, puninu Kristove pobjede – pozvani smo živjeti kao ljudi uskrsnuća. Ova župa danas, ovo mjesto, postaje za nas škola nade uskrsnog života: kako ostati vjerni u skrovitosti, u iščekivanju, u malim svakodnevnim izborima ljubavi i služenja te tako životom potvrditi da je temelj naše vjere i života Isusovo uskrsnuće.

3. Jubilejska godina i hodočašće nade

U tom svjetlu, Jubilejska 2025. godina i njezino geslo „Hodočasnici nade“ dobivaju za nas posebno značenje. Mi danas ovdje nismo turisti koji su došli znatiželjno slušati o povijesti iz sredine prošlog, 20. stoljeća, nego smo hodočasnici nade. Hodočašće je prigoda za suočavanje – sa sobom, s Kristom, s našim poslanjem. Dolazimo ovdje, ne da gledamo samo unatrag, nego da iz žive vjere na koje nas potiče ovo mjesto, crpimo snagu za ići naprijed. Don Eugen i don Srećko nisu završili u smrti – oni su, vjerujemo, iz smrti prešli u Život. Oni su nam pokazali da nada nije osjećaj, nego odluka: živjeti za Krista i umrijeti s Njim, kako bismo s Njim i uskrsnuli za život vječni.

Došli smo u ovo mjesto gdje je drvo križa duboko posađeno u tlo, kako bismo našom nazočnošću i molitvom zalijevali ovaj križ te, kako bi, po Božjoj milosti, iz njega izrasli slatki plodovi blaženstva i svetosti don Eugena i don Srećka, kao i drugih Slugu Božjih naše Nadbiskupije, ali i kako bismo se svi mi jednom nasitili na slatkom rodu križa na gozbi vječnog života.

4. Graditi kuću na stijeni – osobni i crkveni temelj

Ulomak Lukinog Evanđelja koje danas liturgija stavlja pred nas na razmatranje djeluje izazovno i želi nam pomoći da autentično živimo u nadi uskrsnuća. Isus danas govori o istini – i to istini koja seže do kosti. Znamo, nisu dovoljne riječi. Nije dovoljno govoriti: “Gospodine, Gospodine” (usp. Mt 7, 21). Nije dovoljno samo biti viđen u Crkvi, nositi kolar ili habit, povremeno obući liturgijsko ruho, imati titulu preuzvišeni, monsignore, don, časna sestro…. Isus traži više od toga. Traži srce koje živi po volji Božjoj. Traži kuću sagrađenu na stijeni – na vjeri koja ne popušta ni pred vjetrovima, ni pred bujicama, ni pred razbojnicima, prevarantima i ubojicama.

Ove Isusove riječi osobito prodiru u srce nas svećenika, redovnika i redovnica. Mi smo ti koji najčešće govorimo: „Gospodine, Gospodine“, mi smo ti koji prorokujemo – govorimo u Božje ime, propovijedamo, katehiziramo, poučavamo, blagoslivljamo, posvećujemo. Mi smo ti koji predvodimo narod Božji. Ali, Gospodin nas danas izaziva pitanjem: Jesi li ti onaj koji samo govori – ili onaj koji vrši volju Očevu? Jer, nisu dovoljne samo liturgijske geste, svete riječi, liturgijsko ruho, klerički ili redovnički znak. Ako sve to činimo, a ne živimo u istini Kristovoj, u novosti života Kristova uskrsnuća, ako u dubini našega bića nismo sjedinjeni s Kristom, tada i nama prijeti ona strašna rečenica koju je Isus rekao ludim djevicama: “Zaista, kažem vam, ne poznam vas” (Mt 25, 12).

Zato nas ovo evanđelje danas, ovo hodočašće uz spomen don Eugena i don Srećka, snažno poziva da se vratimo temeljima – i pitamo se: Na čemu gradimo svoju kuću, svoj život? Na kojoj stijeni stoji naš svećenički ili redovnički život? Na navici i uhodanom ritmu? Na simpatijama ljudi? Na mišljenju onih s kojima komuniciramo? Na uspjesima u našem radu, na priznanjima, na brojevima? Ili na Kristu?

Jer, stijena na koju nas Isus poziva da gradimo svoj život nije ideja, nije projekt, nije struktura. Stijena je On – Isus Krist. Krist je bio poslušan Ocu do smrti na križu. On, koji nije tražio svoje, nego je vršio volju Očevu.

Graditi kuću života na stijeni znači slušati Riječ Božju, pohranjivati je u svom srcu, o njoj razmišljati i po njoj živjeti – poput Marije, Isusove i naše nebeske Majke (usp. Lk 2, 19). Gradimo na čvrstoj stijeni kad molimo – i kad živimo ono što smo molili; kad propovijedamo – i kad prvi živimo ono što govorimo; kad naviještamo i sakramentalno slavimo novi život koji je došao Kristovim uskrsnućem i kad hodimo u novosti života. Sve je to zahtjevno i teško, ali i jedini put koji vodi u osmišljeni naš duhovni poziv i život.

Znamo da se riječ ‘stijena’ na grčkom kaže ‘petra’, odakle dolazi ime Petar. A za nas Petar nije samo simbol vjere, nego konkretna osoba – apostol kojemu je Isus rekao: „Ti si Petar – stijena – i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“ (Mt 16, 18). U našem vremenu stijena ima lice: nasljednik svetog Petra je papa Lav XIV. Onaj koji danas nosi Petrovu službu jamac je vjernosti i jedinstva Crkve. I zato graditi na stijeni ne znači samo osobnu duhovnost – nego i biti u jedinstvu s Petrovim nasljednikom, s Crkvom, s naukom Crkve, s biskupom, sa svećeničkim i redovničkim bratstvom.

5. Zajedništvo – dar i odgovornost

Svećenik koji nije povezan sa svojim biskupom, koji djeluje samovoljno, izvan zajedništva, nije utemeljen na stijeni. Redovnik koji ignorira svoju zajednicu i zavjete, svoje poglavare, gradi na pijesku. Svećenik koji je u sukobu sa svojom subraćom, sa župnom zajednicom, koji nije brat među braćom, ne gradi na Kristu. Krist nas nije pozvao da budemo solo igrači, nego da budemo jedno tijelo – Crkva. A to tijelo ima glavu – Krista – i ima svog vidljivog pastira na zemlji – Petra današnjice, papu Lava.

Isus je uoči svoje muke molio Oca: “Da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi” (Iv 17, 12). To nije Isusova pobožna želja, nego srž Njegove volje za Crkvu. Zajedništvo u Crkvi nije opcija, nego temelj. Bez zajedništva, ni najpobožniji pothvati nemaju snagu. Bez zajedništva, i najsvetije riječi mogu postati prazne, jer se ne temelje na Presvetom Trojstvu, na Uskrsnuću, na krštenju, na otajstvenom Tijelu Kristovu koja je njegova Crkva. A sve su to jedini čvrsti temelji naše vjere i našeg duhovnog poziva.

U zajedništvu s Bogom i Crkvom se krije naša duhovna snaga. Kada svećenici žive u zajedništvu sa svojim biskupom, kada redovnici žive u vjernosti svojoj zajednici, kada se svećenik ne uzvisuje nad narodom, nego postaje brat među braćom – tada Duh Sveti djeluje snažno. Tada Crkva ne raste zbog ljudskog umijeća, nego zbog Božje vjernosti. Tada se ne gradi na pijesku ega, nego na stijeni zajedništva u Kristu.

Ali, svi znamo da zajedništvo nije uvijek lako. Ono je ranjeno. Ranjeno individualizmom koji nas zatvara u sebe. Ranjeno osamljenošću koja izjeda srce služitelja. Ranjeno umorom – ne toliko od rada, nego od služenja koje je izgubilo smisao. Ranjeno malodušnošću koja nas je zahvatila kad smo prestali gledati na Gospodina i počeli se uspoređivati s drugima. Ranjeno gubitkom žara, kad nas ljubav prema dušama više ne nosi, kad prevagne komocija na koju smo se navikli, zavoljeli i koja je postala naša omiljena životna družica.

Kako nadvladati poteškoće zajedništva? Znamo: Povratkom na izvor. Ulazeći u sve dublje svakodnevno zajedništvo s Kristom, na svakodnevni susret s Njim u molitvi, u euharistiji, u ispovijedi, u Riječi Božjoj, u braći i sestrama koja nas okružuju. Obnovom bratstva – ne formalno, nego stvarno, duhovnim susretima i razgovorima, zajedničkom molitvom, iskrenim slušanjem jedni drugih, ponovnim otkrivanjem da je brat uz mene dar, a ne prijetnja, neprijatelj ili suparnik. Naše zajedništvo mora biti mjesto gdje se Bog slavi i gdje Bog djeluje, a ne obveza koji nas guši.

Kada se vratimo tom i takvom zajedništvu, tada dolazi i nova snaga, novo pouzdanje. Tada Duh Sveti ne djeluje „unatoč nama“, nego po nama. Tada Crkva raste, jer raste ljubav u nama.

Jedna od velikih opasnosti za naše zajedništvo je ogovaranje i klevetanje. To su duhovne bolesti koje razaraju povjerenje, gase ljubav i truju međusobne odnose. Nema zajedništva gdje se o drugome govori iza leđa, gdje se sije nepovjerenje i sumnja. Ogovaranje nikad nije izraz brige – ono je oblik samozadovoljstva na tuđi račun. Kleveta je pucanj u dobar glas drugoga. Tko ogovara i kleveće brata, zapravo sudi Krista u njemu.

6. Snaga u prihvaćanju drugoga kao dar

Zajedništvo se gradi i prihvaćanjem drugoga. I zato, nije po sebi problem ako mi brat svećenik, redovnik ili redovnica nije simpatičan – problem je ako ga ne prihvaćam kao dar Božji. Ljubav nije samo osjećaj, nego odluka. Osjećaji su prolazni i nestalni. Voljeti znači svjesno birati dobro – iz dana u dan – ljubiti na Kristov način. Sveta Terezija iz Lisieuxa, koja je izabrala da joj životni poziv bude „biti ljubav u srcu Crkve“, nije ljubila svoje sestre u samostanu zato što su joj sve bile drage i simpatične, nego zato što je odlučila ljubiti ondje gdje je teško, gdje je neugodno, gdje se traži žrtva. Odlučila je ljubiti, jer i Bog svakog jednako ljubi.

Ako među nama svećenicima, redovnicima, čekam da drugi prvi prihvaća mene, ostat ćemo zatvoreni u sebi. Ali, ako svaki dan biramo slijediti Kristovu bezuvjetnu ljubav, tada zajedništvo postaje prostor milosti, rasta i radosti.

7. Graditi kuću života na stijeni Ljubavi

U duhu današnjeg Evanđelja, graditi kuću na stijeni, znači graditi svoj život na Ljubavi – na Bogu. To znači graditi na Njegovoj Riječi, na Njegovim zapovijedima koje nisu teret, nego put slobode. Tko gradi na Kristovim zapovijedima, ne gradi na osjećajima koji dolaze i prolaze, nego na vjeri u Krista Isusa i odluci volje: vršiti volju Oca, ljubiti bližnjega, nositi križ, opraštati, biti malen i ponizan. Ljubav nije lagan put, ali je jedini put koji vodi u svetost. To je temelj koji ne popušta kad dođu oluje.

Zato nas Evanđelje danas ne poziva na pobožni ideal, nego na stvarnu gradnju kuće života u kojem se svaka gesta, svaka riječ, svaka odluka mjeri mjerilom Kristove ljubavi. Tako postajemo živo kamenje kuće koja stoji na Stijeni i Crkve koja živi iz Ljubavi.

8. Primjer don Eugena i don Srećka

U Jubilejskoj godini, kad Crkva slavi Božje milosrđe i obnavlja vjernost, neka don Eugen i don Srećko, dvojica mučenika, budu naš poziv na ispit savjesti: Što radimo, kako živimo, na čemu gradimo? Jesmo li uistinu graditelji na stijeni – ili možda, čak i u Crkvi, gradimo život na pijesku taštine i umišljenosti, u blatu oholosti i samodostatnosti, u kaljuži mlakosti i sebičnosti?

Don Eugen i don Srećko ostavili su nam primjer. Oni su gradili kuću života na stijeni. I kad je navala bujice i vjetrova došla – ostali su čvrsti. Neka nas njihova vjernost potakne na ispit savjesti i obnovu odlučnosti.

9. Živjeti Božju Riječ odlučno

U ovom mjestu gdje je rođen don Eugen, neka se danas rodi i nova odlučnost: da ćemo živjeti Evanđelje ne samo dok smo na oltaru, nego i kad navale bujice – u kušnji, u nepravdi, u tišini, u nesigurnosti. I ako bude potrebno – do jarbola smrti. A u ovom istom mjestu, u kojem je don Srećko odveden u mučeničku smrt, neka se rodi i naša hrabrost za prihvatiti križ kad dođe nenajavljeno, u obliku nerazumijevanja, odbacivanja ili šutnje.

Ovo je i trenutak kada trebamo biti odlučni zakopati u grob ono što nas priječi da budemo Kristovi: našu taštinu, našu oholost, naše grijehe, našu sebičnost, netrpeljivost, duhovnu mlakost i lijenost, našu nespremnost za služenje. Neka ovdje, gdje je u zemlju položeno tijelo mučenika don Eugena, budu zakopane i naše navezanosti koje nas sputavaju da budemo slobodni za Boga i bližnje.

11. Život u nadi uskrsnuća

U svemu neka nas, braćo i sestre, ohrabri činjenica da nas Bog ljubi – usprkos našim slabostima, padovima, nesavršenostima. Ne zaboravimo: naša kuća, naš život, naše tijelo je Hram Duha Svetoga. Krist ne prestaje imati povjerenja u nas, ne prestaje nas pozivati, ne prestaje nas podizati i slati. Ova kuća našeg života, ova Crkva, ovo zajedništvo – nisu naše zasluge, nego Njegova milost.

Zato danas, ovdje, u Luci, radosno čekamo petnaestu postaju križnog puta, dan slavnog uskrsnuća, ne samo Slugu Božjih don Eugena i don Srećka i drugih Slugu Božjih naše Nadbiskupije, nego i našega osobnog preobraženja. Ostanemo li vjerni Gospodinu, neće izostati dan kada će On obrisati svaku suzu s naših očiju i prepoznati vjernost koja je možda bila skrivena, tiha, ali istinska – stvarna.

Molimo jedni za druge – da nitko ne ostane sam na putu svećeničkog i redovničkog života, da nitko ne klone, da se nitko ne izgubi. Neka nas Duh Sveti iz dana u dan podsjeća: nismo sami, nismo zaboravljeni. Neka nas žar mučenika naše subraće don Srećka i don Eugena i ostalih ugodnika Božjih naše Nadbiskupije ohrabri, a nada uskrsnuća nosi u našem poslanju.

Amen.

Foto: don Luka Šustić

Na svetkovinu Duhova u nedjelju, 8. lipnja, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Za vrijeme mise podijelio je sakrament sv. Potvrde dvadeset i dvoje krizmanika iz katedralne župe sv. Stošije i zadarske župe sv. Šime. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

 Iv 14, 15-16.23b-26

Dragi krizmanici, dragi roditelji i kumovi naših krizmanika, dragi članovi obitelji naših krizmanika!

Draga braćo i sestre!

Danas je za sve nas veliki dan — svetkovina Duhova, dan rođenja Crkve, a Crkva je mistično Tijelo Kristovo čiji smo mi udovi. Osobito je ovo veliki dan kada vi, dragi krizmanici, primate sakrament Duha Svetoga, sakrament potvrde. Danas Duh Sveti silazi na vas, baš kao što je sišao na apostole, kako bi vas učvrstio u vjeri, osnažio za život i učinio vas zrelim svjedocima Kristove ljubavi.

Želio bih iz današnje bogate poruke Riječi Božje, današnjeg ulomka iz Evanđelja po Ivanu, koji smo maloprije slušali, izdvojiti tri životno važne i snažne Isusove poruke svima nama. Ove nam Isusove poruke žele obogatiti život i učiniti našu vjeru spasonosnom, onom koja će obasjati našu prošlost, koja će biti snaga za našu sadašnjost i budućnost.

1. „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.”

Prva poruka sadržana je u Isusovim riječima: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati” (Iv 14, 15).

 U svijetu u kojem je sve često površno i prolazno, gdje se gotovo sve mjeri društvenim statusom, materijalnim posjedovanjem, nekretninama, lajkovima i dojmom, Isus nas poziva na nešto mnogo dublje i važnije: na vjernost njegovoj ljubavi. Poziva nas da odgovorimo na njegovu ljubav od koje veće nema i koja je izvor svake druge ljubavi i života.

Ali zašto bismo uopće ljubili Isusa? Zato što nas je On prvi ljubio. On, koji je „Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga“, kako ispovijedamo u Vjerovanju, dao svoj život za nas, da bismo mi imali život u punini. Isus nije ljubav koja nešto traži za sebe — On je ljubav koja se daruje do kraja da bi nas usrećila. Tko doživi ovu ljubav, ne može ostati ravnodušan. Ljubiti Isusa znači odgovoriti na tu nevjerojatnu ljubav zahvalnošću i predanjem.

Možemo se pitati: „Zar živjeti po Božjim zapovijedima nije ograničavanje naše slobode?“. Možemo, zapravo, reći upravo suprotno – Božje zapovijedi nam pokazuju put prave slobode. Prava sloboda nije raditi što god poželiš – samovolja, nego imati snagu birati ono što je dobro, istinito i plemenito, birati često naporniji put. Sloboda bez istine vodi u kaos, ali sloboda u Bogu vodi u radost, mir i ispunjenje srca.

Ali što to znači čuvati Isusove zapovijedi? To znači živjeti po onome kako nam je on govorio. Poštivati Deset Božjih zapovijedi koje nas uče poštivati Boga i ljude, i dvije najveće zapovijedi ljubavi: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim… i bližnjega svoga kao samoga sebe” (Mt 22, 37-39).

To znači ne imati druge bogove kojima služimo (izgledu, novcu, ili nekom drugom idolu…), slaviti Boga, a ne izgovarati njegovo ime bogohulnim pogrdama; poštivati i svetkovati Dan Gospodnji, nedjelju i ostale zapovijedane blagdane; ne lagati, ne ogovarati; poštovati roditelje; ne nanositi nepravdu; njegovati život od začeća do prirodne smrti; sačuvati čistoću srca i bračne vjernosti; pomagati siromašnima, činiti drugome ono što želimo da drugi nama čine. To znači živjeti s Bogom i ljubiti Boga.

2. „I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja… Duh Sveti.”

Nadalje, Isus nam kaže: „I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja…“ (Iv 14, 16).

Dakle, druga Isusova današnja poruka jest: Niste sami!
Ovdje Isus govori: „Ja ću moliti Oca“. Isusova molitva nije znak nemoći i slabosti, nego izraz dubokog zajedništva između Oca i Sina. Isus i Otac su jedno u ljubavi – Duhu Svetom, a Isusova molitva pokazuje da nas želi uključiti upravo u tu ljubav, darovati nam Duha Svetoga. Njegova molitva je i  ujedno zagovor i zajedništvo: zagovor da primimo Duha Svetoga, ali i znak da nas Bog ne ostavlja same. I upravo nas time Isus uči važnosti molitve. Ako je sâm Isus molio, koliko je više nama potrebno da budemo povezani s Ocem! Molitva nije samo izgovaranje riječi – to je otvaranje srca, to je dijalog s Bogom, to je komunikacija s Bogom, ne samo riječima, nego komunikacija našeg bića, našeg srca, naše duše i duha. Tek kad uđemo u odnos molitve, kad počnemo razgovarati s Bogom, tada otvaramo prostor Duhu Svetome da uđe, da djeluje, da nas mijenja iznutra. Bez molitve, srce ostaje zatvoreno i hladno, a po molitvi Duh Sveti čini da „imamo blago i ponizno srce.“

Isus kaže da će nam dati “drugoga Branitelja”. A tko je prvi naš Branitelj? To je sâm Isus, Božji Sin. On je prvi naš Branitelj (Paraklet) – onaj koji nas zagovara, brani, vodi i tješi. Isus je prvi koji je stao između nas i grijeha, između nas i zla. Na križu je radi nas – On, koji nije imao grijeha, ponio je naše grijehe, kako bismo mi imali pristup Ocu. U svojoj smrti, Isus nas pomiruje s Bogom, briše razdor koji je stvorio grijeh. U svom uskrsnuću, Isus pobjeđuje smrt i otvara vrata novoga života. Ali ne samo to – On nas poziva da sudjelujemo u tom životu. Po krštenju i krizmi, po vjeri i sakramentima, mi postajemo dionici Isusove smrti i uskrsnuća. On je naš odvjetnik pred Ocem – ne zato što nas Otac napada ili Sin optužuje, nego zato što nas Sin opravdava svojom ljubavlju i žrtvom. Isus nas pred Ocem, slikovito rečeno, „oblači“ u svoju ljubav kako bi nas Bog mogao prepoznati. On nas poznaje do kraja, zna naše slabosti, i upravo zato se zauzima za nas. Njegova nazočnost nije osuda, nego obrana i spasenje. Isus je Branitelj koji nas podiže kad padnemo, koji kaže: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i ne griješi više.” (usp. Iv 8,11).

Potrebni smo Duha Svetoga Branitelja, jer život nije uvijek lak, jer ćemo padati, zlo će nas satirati, grijeh će nas pritiskati, sumnje će nas mučiti, morat ćemo se boriti s grijehom i Zlom koji su jači od nas, bit ćemo ranjeni riječima i postupcima, razočarani u našim očekivanjima i nanesenim nepravdama. Tko će nam u tome pomoći? Naše nam snage za ovu borbu nisu dovoljne. Duh Sveti dolazi kao snaga odozgor, od Boga, kao unutarnji oslonac. Duh Sveti je naš branitelj, vodič, učitelj i utješitelj.

Duh Sveti je onaj glas koji nam šapće u savjesti, koji nam daje mir kad smo uznemireni, koji nas hrabri kad smo uplašeni. On nas podsjeća na Isusove riječi koje je rekao, on nam doziva u pamet sve što je Isus rekao, On nam pomaže da Isusove riječi živimo.

Zamislimo Duha Svetoga kao dragog i vjernog prijatelja koji nas nikada ne napušta. Kad se suočimo s teškim izborima, kad se osjećamo odbačeno ili neshvaćeno, kad se nam se molitva čini suhom i bez smisla – sjetimo se: nismo sami. Duh Sveti je u nama. Mi smo njegov hram. Njemu se možemo obratiti u svakoj situaciji, ne mora to biti ni duga ni savršena molitva. Samo recimo: “Duše Sveti, pomozi mi”.

Dragi krizmanici, draga braćo i sestre, učimo se slušati Duha Svetoga. Dajmo mu prostora u našem dnevnom ritmu – kroz molitvu, čitanje Svetog Pisma, razmatranje, tišinu, euharistiju, Svetu ispovijed, dobra djela. On će nam uvijek iznova  dozivati u pamet sve što nam je Isus govorio i učio  i što je za nas učinio.

3. „K njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.”

Treća poruka koju želim izdvojiti iz današnjeg Evanđelja je možda najdublja: Bog želi stanovati u našem srcu. Isus kaže: „K njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti” (Iv 14,  23).

Isus kaže: ako ga ljubimo, On i Otac, u zajedništvu Duha Svetoga, dolaze kako bi se u nama nastanili. Zašto Isus govori u množini? Jer Otac i Sin dolaze zajedno – po Duhu Svetom. To je prisutnost cijeloga Trojstva u čovjeku. To znači da nismo samo pozvani slijediti Boga izvana – nego ga nositi u sebi, biti njegov dom, njegova živa prisutnost u svijetu.

Zamislimo da je naše srce Božji dom. Kako ga uređujemo? Čime ga ispunjavamo? Kao što svoj dom čistimo, uljepšavamo i održavamo, tako i srce treba biti čisto, ispunjeno dobrotom, mirom i ljubavlju. Duh Sveti nam pomaže da to srce bude toplo, otvoreno, ispunjeno mirom, radošću i dobrotom. Ne moramo biti savršeni – ali možemo biti iskreni i spremni da Bog u nama djeluje.

Ali zašto bi Bog htio stanovati u nama? Jer Bog nas ne promatra izdaleka – On želi zajedništvo. To nije samo duhovna ideja, nego konkretna stvarnost: Duh Sveti ulazi u naš život i prebiva u nama po sakramentima, osobito po euharistiji i Svetoj potvrdi. U njemu se krećemo, živimo i jesmo (usp. Dj 17, 28), ali kad ljubimo Boga, tada to zajedništvo postaje osobno, duboko i živo. Tada Bog ne samo da nas podržava izvana, nego nas iznutra vodi, oblikuje, nadahnjuje.

A kako možemo prepoznati Božju prisutnost u našem životu? Po plodovima Duha Svetoga u nama: kad u srcu osjetimo mir unatoč teškoćama, kad nas iznutra pokreće ljubav prema drugima, kad nam savjest tiho šapće istinu i uživa u radosti mira, kada nam je srce ispunjeno ljubavlju, kad osjećamo da nas molitva i razmatranje Božje Riječi vodi u našim koracima i odlukama, kada vjerujemo da je u euharistiji i drugim sakramentima Bog s nama. Božja prisutnost nije uvijek dramatična – često je tiha, blaga i postojana, kao svjetlo koje neprestano gori.

Bez Boga nije moguće živjeti u punom smislu. Možemo fizički postojati, ali ćemo biti prazni, lutat ćemo, tražiti smisao tamo gdje ga nema. A u dubljem smislu – možemo li uopće postojati bez Boga? Ne možemo. Jer Bog nije samo onaj koji nas vodi, nego onaj koji nas održava u postojanju. Bog je Život, a nama je život darovan. Mi imamo život kao dar, ali Bog jest Život i izvor života. Ako bi se Bog povukao, ako bi prestao htjeti naše postojanje – mi bismo prestali biti. Zato nije pretjerano reći: bez Boga ne bismo uopće postojali. Naš svaki dah, svaki otkucaj srca, svaki trenutak – sve to je moguće jer nas Bog drži svojom ljubavlju. Zato nas Bog ne promatra sa strane, već nas nosi, stvara i poziva da budemo dio njegovog života. Bog je onaj koji daje dubinu našem postojanju. Bez Njega gubimo istinski oslonac, svrhu, identitet. Naše srce bez Boga traži zamjene, ali nijedna ne može ispuniti ono što samo On može. Zato je važno dopustiti Mu da uđe u našu vjeru, da prebiva u našem srcu, da nas iznutra izgrađuje i vodi prema punini života.

4. Čestitka i zahvalnost

Dragi krizmanici, od srca vam čestitam na ovom događaju svete krizme!

U ovoj svečanoj prigodi izražavam iskrenu zahvalnost vašim roditeljima, koji su vam prvi posvjedočili vjeru i ugradili ljubav prema Bogu i bližnjemu u vaše srce. Zahvaljujem i vašim  kumovima, koji su danas, ali i ne samo danas,  vaši duhovni pratitelji i ‘anđeli čuvari’. Hvala i vjeroučiteljima, župnicima i pastoralnim djelatnicima, koji su vas poučavali i vodili putem Evanđelja.

Neka nas, sve zajedno, vodi Duh Sveti, neka nas čuva i oblikuje, da nikad ne zaboravimo – Bog je s nama i u nama, mi smo u Bogu.

Amen.

Duhovsko bdjenje koje je ujedno bilo i susret članova crkvenih zajednica, pokreta i udruga djelatnih u Zadarskoj nadbiskupiji, na uočnicu svetkovine Duhova u subotu, 7. lipnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

1. Poziv Duhova za Crkvu danas

Draga braćo i sestre!

Poštovani članovi zajednica, pokreta, bratovština i drugih nadbiskupijskih i župnih tijela Zadarske nadbiskupije!

Okupili smo se večeras na ovom svetom mjestu, pod svodom naše katedrale sv. Stošije, da u zajedništvu različitih darova Duha Svetoga, u molitvi i budnosti dočekamo silazak Duha Svetoga. Naše bdjenje nije samo buđenje uspomene na ono što se jednom dogodilo nakon Isusova uskrsnuća na dan Pedesetnice u Jeruzalemu. Ovo bdjenje je poziv i izazov za Crkvu danas, za nas sada. Zašto? Jer živimo u vremenu u kojem su ljudi izgubili osjetljivost za Božju prisutnost, a Crkva je pozvana biti znak nade. Duh Sveti ne dolazi samo da bi nas utješio, donio radosti i mir u dušu, već da bi nas pokrenuo. Izazov Duha danas je da se ne zatvorimo u udobnost svoje zajednice, da ne postanemo isključivi, da ne budemo Crkva koja šuti pred nepravdom, koja se boji drugačijega ili se povlači i zatvara u prošlost i tradiciju, institucije i birokraciju. I danas Crkva treba Duhom ispunjene vjernike koji žive Evanđelje autentično i hrabro – u obiteljima, na radnim mjestima, u javnom prostoru. To je izazov Duha: da budemo živa zajednica koja ne samo da vjeruje, nego i djeluje i svjedoči.

2. Porođajne boli i nada Duha

U drugom čitanju današnje liturgije mise Duhovskog bdjenja, iz Poslanice Rimljanima (8, 22–27), sv. Pavao nam govori kako cijelo stvorenje stenje i muči se u porođajnim bolima. Ova ‘bol svijeta’, ‘stenjanje’ – nije samo strahota ratova, nepravdi, bolesti, prirodnih katastrofa, o kojima stalno slušamo ili proživljavamo – to je i vapaj svih nas, ljudi koji traže smisao, koji žude za ljubavlju, koji su gladni istine i slobode, mira i radosti. To je vapaj – ‘stenjanje’ – čovjeka koji se osjeća izgubljenim u svijetu punom buke, a premalo istinske komunikacije sa samim sobom, s Bogom i drugim ljudima. To je tiha patnja onih koji su osamljeni, zanemareni, obeshrabreni. To je pitanje na koje u srcu mnogi traže odgovor: “Ima li nešto više? Zašto živim? Koji smisao ima moj život, moj rad, moje trpljenje, moja razočaranje?“

Ovi ‘porođajni bolovi’ o kojima govori sv. Pavao su, zapravo, također jaki i jasni znakovi da svijet nije zaboravljen i izgubljen, nego da se nalazi na pragu nečega novoga. Kao što porođajna bol prethodi rođenju, tako i patnja sadašnjeg svijeta najavljuje dolazak novog života u punini Božje prisutnosti. ‘Porođajne boli’ nisu kraj, nego prijelaz – ne označavaju smrt, nego dolazak novog stvaranja u kojem će Bog biti sve u svima.

3. Prvine Duha i duhovna snaga vjernika

Sv. Pavao, nadalje, u istom ulomku, kaže da mi imamo ‘prvine Duha’. Mi nismo samo promatrači boli svijeta – mi u nju unosimo nadu. A što su ‘prvine Duha’? To su prvi plodovi, prva iskustva onoga što Bog priprema čovjeku u punini. To je milost da već sada možemo kušati nebesku stvarnost: ljubav koja nadilazi naša očekivanja i koja nam je darovana u probodenom Srcu Isusovu; to je milina Duha koja zahvaća naše srce; to je ljubav koja nadilazi mržnju; to je oproštenje koje nadvladava osvetu; to je mir koji se ne temelji na društvenim okolnostima, nego na prisutnosti Božjoj u našem životu. ‘Prvine Duha’ su i plodovi Duha Svetoga koje Pavao nabraja u Poslanici Galaćanima: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, strpljivost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost (usp. Gal 5,22–23). Prvine Duha su kao predokus vječnosti – znak da novo stvaranje već započinje u srcima onih koji vjeruju.

I mi, iako imamo iskustvo ‘prvina Duha’, ‘stenjemo’. I mi smo u ‘porođajnim bolima’, ali ne kao oni bez nade. Naše stenjanje, naše ‘porođajne boli’, naši ‘vapaji’ su molitva, krik naše duše – čak i kad ne znamo moliti kako treba, Duh Sveti zauzima se za nas, govori iz dubine našeg bića, „neizrecivim uzdasima“, kako kaže sv. Pavao (usp. Rim 8, 26–27). Duh Sveti iznosi pred Boga ono što mi ne znamo izraziti riječima: naše strahove, čežnje, kajanja, tiha predanja, našu ljubav. Duh Sveti u nama ne traži ‘savršenu’ molitvu, već otvoreno i iskreno srce. On čini da  naše srce kuca u ritmu Božje volje, u tišini i u borbi, u zahvalnosti i u traženju.

4. Žeđ srca i Isusov poziv

Braćo i sestre!

Kao što ovaj svijet glasno viče u porođajnim bolima, tako i Isus u današnjem kratkom Evanđelju, viče. Sv. Ivan piše: „U posljednji, veliki blagdan Isus stade i povika“ (Iv 7, 37). Pitajmo se: zašto i što Isus viče? Viče: “Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije, koji vjeruje u mene!” (Iv 7, 37 – 38). Isus ne  govori tiho – on viče, jer zna da je žeđ u ljudskim srcima golema. Zna da mnogi lutaju, traže, žeđaju, iznemogli su od žeđi, a ne znaju kamo poći, ne znaju gdje je izvor. Njegov povik je poziv svim izgubljenima, svim umornima, svim razočaranima, svima nama koji smo umorni i opterećeni: „Dođi! Ja imam ono što ti treba. Ja ti mogu dati žive vode“ (usp. Iv 4,13-14).

Čega smo, zapravo, mi to žedni? Čega je svijet žedan? Žedni smo ne samo sigurnosti ili utjehe. Naša najdublja žeđ je žeđ za smislom, za istinom, ljubavlju, za blizinom Boga, za zajedništvom s Bogom koji jedini može ispuniti ljudsko srce. Žedni smo da nas netko čuje, da nas netko vidi, da nas netko bezuvjetno prihvati i ljubi. Ta žeđ u nama je pokazatelj da smo stvoreni za više, za Boga.

Isusove riječi: “Neka pije koji vjeruje u mene!… Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe” (Iv 7, 37 – 38) može se pretvoriti u Isusov poziv: „Vjeruj u mene, i iz tvoje nutrine, iz tvoje utrobe, tj. iz onoga što je u tebi kao mjesto života, poteći će rijeke žive vode!”.

Ova Isusova riječ nije samo obećanje, već i poziv – poziv na duboko, iskreno predanje srca. Kad Isus govori o ‘rijekama žive vode’, On misli na Duha Svetoga, životvornu Božju prisutnost koja ne samo da oživljava čovjeka iznutra, nego ga i pokreće prema vani, prema Bogu i prema drugima. Duh Sveti nije pasivna snaga – On je živa, djelotvorna prisutnost Božja koja mijenja srce, rasvjetljuje misli, liječi rane i potiče čovjeka da izađe iz vlastitih ograničenja.

Vjera u Isusa nije samo prihvaćanje skupa istina ili moralnih načela, već otvaranje duše Duhu Svetome koji, kad mu se povjerimo, može u nama djelovati slobodno. To djelovanje nije skriveno ni zatvoreno – ono se vidi u plodovima: u blagosti, hrabrosti, milosrđu, spremnosti na služenje. Čovjek koji vjeruje postaje izvor, ne po vlastitoj snazi, nego zato što je otvoren za Boga koji kroz njega djeluje.

‘Rijeke žive vode’ simbol su neiscrpne snage koju Bog ulijeva u one koji vjeruju: snage da ljube kada je teško, da opraštaju kada su ranjeni, da se nadaju kada je sve mračno. Te rijeke donose život – ne samo onome tko vjeruje, nego i svima oko njega. Kao što rijeka natapa zemlju, tako vjernik natapa svijet oko sebe prisutnošću Božjeg Duha.

5. Vjerovati znači povjeriti se Bogu

A kako se napiti u našoj duhovnoj žeđi? Čime zagrabiti u tu ‘živu vodu’? Vjera je ta posuda iz koje možemo piti. I ne samo to.  “Tko vjeruje u mene”, kaže Isus, “iz njegove nutrine poteći će rijeke žive vode” (usp. Iv 7, 38). To znači – ne samo da će biti napojen, da će ugasiti sebi žeđ, nego ćemo i sami postati izvor za druge. Vjerovati u Isusa ne znači samo prihvatiti da On postoji, nego povjeriti mu sebe, dopustiti mu da oblikuje naš život, i graditi odnos s njim iz dana u dan. Vjera nije osjećaj, ni teorijsko slaganje po znanstvenim i pedagoškim principima – vjera je povjerenje u Osobu, povjerenje u Krista, povjerenje u Trojedinog Boga. Vjera je život u osluškivanju Riječi Božje, u poslušnosti Ocu, u otvorenosti Duhu Svetom, u djelotvornoj ljubavi prema Bogu i čovjeku.

Po vjeri, po molitvi, po razmatranju Riječi Božje, po sakramentima, posebno euharistijom, napajamo se ‘živom vodom’, kako ne bismo žeđali zauvijek. Gasimo našu žeđ i kada otvorimo srce Bogu, kada pustimo Duhu Svetom da djeluje u nama.

6. Zajedništvo u različitosti

Braćo i sestre!

Mi nismo pozvani samo utažiti vlastitu žeđ, nego postati izvor žive vode za druge. To najviše ostvarujemo kroz naše zajedništvo.

Papa Franjo je na duhovskom bdjenju sa zajednicama i pokretima u Rimu 2013, godine, rekao: “Duh Sveti nas potiče da izađemo iz sebe i da se otvorimo drugima, da stvaramo zajedništvo” (18. svibnja 2013.). I doista, kršćani nisu oni koji se zatvaraju, povlače u sebe, stoje po strani. Bog nam daje svoga Duha i šalje nas kako bismo donosili plodove Duha i nade koja ne razočarava (usp. Rim 8, 15) u sve pore ljudskog života i društva, u svaku ‘porođajnu bol’ ovoga svijeta.

Mi nismo svi isti. I ne trebamo biti. Bog to nikad nije tražio. Duh Sveti ne briše razlike – on ih posvećuje. On ne traži uniformiranost – on gradi jedinstvo. To je ono čudo Duhova: različiti jezici, a svi razumiju isto. Različiti darovi, ali jedan Gospodin. Različite službe, ali jedan Duh.

Zajedništvo u Duhu nije da svi mislimo jednako, nego da svi ljubimo jednako. Nije da svi radimo isto, nego da svi služimo istom Gospodinu. Crkva je tijelo – a tijelo nije tijelo ako ima samo jedno oko, ili samo jedno uho. Svaki od vas, svaka zajednica, svaki pokret, svaka bratovština – vi ste ud toga tijela. Vi nosite svoj dar, svoj oblik molitve, svoje karizme, svoj način služenja. I svi ste potrebni Crkvi i svijetu.

U jednoj Katehezi, sv. Ćiril Jeruzalemski, biskup iz 4. st., na jednostavan i slikovit način opisuje zbog kojeg razloga je milost Duha Svetoga nazvana vodom, onom vodom ‘žive rijeke’ o kojoj govori Isus i kakva je uloga te vode, odnosno milosti Duha Svetoga u životu svakog pojedinca ili zajednice. Sv. Ćiril kaže: „Jer pomoću vode sve postoji: voda uzdržava biljke i životinje, voda kao kiša pada s neba, i to pada na isti način i u istom obliku, a proizvodi različite učinke: jedan je učinak u palmi, a drugi u lozi, ipak je voda svima sve. Ona je uvijek ista i ne postoji na drugačiji način. Dok kiša pada, ne mijenja se, nego se upriličuje onome koji je prima i u svakom stvorenju proizvodi ono što mu treba i što odgovara njegovoj naravi. Na isti način,“ nastavlja sv. Ćiril, „i Duh Sveti koji je jedan i uvijek isti i nedjeljiv, svakome pojedinome dijeli milosti kako hoće“ (ČNB, Br. 2, str. 703-704).

7. Zahvala zajednicama Crkve

Draga braćo i sestre!

Večeras želim zahvaliti svima vama. Hvala što ste znakovi Duha Svetoga u ovoj Nadbiskupiji. Hvala što molite, pjevate, evangelizirate, što ste otvoreni životu, služite bližnjima i potrebitima, odgajate djecu i mlade, njegujete vjeru u obitelji, svjedočite vjeru u svojim radnim sredinama. Hvala vam što ste živi udovi Crkve – ne samo deklarativno, nego u stvarnosti.

8. Molitva za jedinstvo

Zadarska nadbiskupija je bogata vašom prisutnošću. Nadbiskupija diše vašom vjerom. A Crkva – Crkva vas treba, ne da svi budemo isti, nego da svi budemo vjerni svojoj karizmi – kako nas Duh vodi i nadahnjuje.

Zato večeras molimo: Dođi, Duše Sveti. Dođi i ujedini nas u svojoj ljubavi, ne po našoj snazi, nego po tvojoj; ne da se izgubimo u mnoštvu, nego da zasjamo u Tvojem jedinstvu i budemo ‘voda živa’ iz koje svatko može piti vodu spasenja.

Amen.

+ Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije

7. lipnja 2025.

 Josip Motušić, župljanin župe Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru i zamjenik ravnatelja Caritasa Zadarske nadbiskupije, primljen je za kandidata za trajni đakonat u Zadarskoj nadbiskupiji za vrijeme misnog slavlja Sedme vazmene nedjelje, 1. lipnja, koje je u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Zadru predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

 1. Isusova molitva za one koji će povjerovati

Draga braćo i sestre,

današnje evanđelje iz 17. (rr. 20 – 26) poglavlja Ivanova evanđelja vodi nas u sâmo srce Isusovog života i molitve, a time i u središte naše vjere. U trenutku neposredno prije svoje muke, Isus ne moli samo za učenike koji su tada bili uz njega, već moli, kako on kaže, “i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene” (Iv 17, 20). Isusova molitva obuhvaća i nas danas. Njegova molitva nadilazi prostor i vrijeme, ona je svevremenska. Ona je molitva za Crkvu – kroz sve vjekove, i za svakoga od nas osobno.

2. Poziv na jedinstvo u ljubavi Oca i Sina

Isus u toj molitvi izriče svoju najdublju želju: “Da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi” (Iv 17, 21). Jedinstvo između Oca i Sina, kojemu smo pozvani pristupiti, nije tek neka apstraktna ideja ili formalno zajedništvo, nije članstvo u nekom klubu, udruzi ili bratstvu. To je otajstveno i stvarno sudjelovanje u sâmom Božjem životu. Po krštenju smo ucijepljeni u Krista i po Duhu Svetome uvedeni u zajedništvo Presvetog Trojstva. Po Kristu, zajedništvo s Bogom je život u Životu.

Isus ne poziva samo da budemo njegovi sljedbenici, nego da budemo dionici njegovog božanskog života, njegove božanske ljubavi, one iste ljubavi kojom Otac ljubi Sina. U 15. poglavlju Ivanova evanđelja, Isus koristi snažnu sliku kako bi to pojasnio: “Ja sam trs, vi ste loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda” (Iv 15, 5). To jedinstvo nije samo blizina, nego organsko, životno sjedinjenje. Loza ne može donijeti plod ako nije povezana s trsom. Tako ni mi ne možemo donositi rod života, ne možemo živjeti puninom života, ljubiti, svjedočiti za Boga, ako nismo povezani s Kristom, ako nismo uronjeni u njegov odnos s Ocem.

Ova stvarnost naše vjere je uistinu nevjerojatna. Ne zato što je teško povjerovati u nju, nego zato što nadilazi svako ljudsko očekivanje, svaku našu predodžbu o Bogu. Bog, stvoritelj svemira, izvor svega što postoji, ne želi ostati udaljen, apstraktan ili nedostupan. Bog nije hladni apsolut, nijemi promatrač izdaleka, niti sudac koji nas prati iz sjene. Bog želi biti prisutan u najdubljoj unutrašnjosti našeg bića. On želi prebivati u nama, ne kao gost koji dolazi s vremena na vrijeme, nego kao Onaj koji čini našu dušu svojim trajnim prebivalištem.

To je središnje i čudesno otajstvo kršćanske vjere: da beskonačni i vječni, svemoćni i najveći Bog, traži blizinu sa smrtnim čovjekom. Da On, koji je sama punina života, želi podijeliti svoju božansku narav s onima koji su krhki, ranjeni, grešni. Ovo otajstvo naše vjere nije samo dar, nego i snažan poziv – poziv na preobrazbu cijelog našeg života. Jer tko se otvori Bogu, tko u sebi nosi Njegovu prisutnost, više ne može živjeti kao prije bez Boga. Srce koje u sebi nosi Boga ne može ostati zatvoreno, sebično ili ravnodušno. To srce koje mora kucati `božanskim ritmom srca`mora djelovati, mora ljubiti, mora svijetliti.

Bog želi ljubiti u nama. Ne samo da nas ljubi, nego želi da mi postanemo produžene ruke njegove ljubavi. On želi da naša ljubav ne bude ograničena našim simpatijama, emocijama ili raspoloženjima, nego da bude božanska ljubav u djelovanju – ljubav koja prašta, koja ne traži svoje, koja nije razdražljiva, koja ne pamti zlo, koja se ne raduje nepravdi, koja se raduje istini, koja sve podnosi, koja ne prestaje ljubiti čineći dobro i kada to drugi ne prihvaćaju (usp. 1 Kor 15).

Nadalje, Bog želi djelovati po nama. To znači da naše riječi, naši postupci, naši svakodnevni izbori postaju mjesto Božjeg djelovanja u svijetu. Kad tješimo tužnoga i neraspoloženoga, kad dijelimo s drugima, osobito potrebitima, kad opraštamo mužu, ženi, susjedu, kolegi na poslu, čak i neprijateljima – tada Bog djeluje kroz nas. Tada postajemo njegovi svjedoci, njegova živa prisutnost među ljudima. Tada vječnost prodire u sadašnjost.

Također, Bog želi biti prisutan u svijetu kroz nas. On ne dolazi po nekom spektakularnom čudu, senzacijama koje ruše naravne zakone i datosti, koje brišu slobodu čovjeka. Bog dolazi tiho, u svakodnevici, krotko, u nutrini vjernika, po milosti i po Duhu Svetome koji djeluje u srcu čovjeka. Svaki kršćanin pozvan je postati mjesto susreta između neba i zemlje, između Božje svetosti i ljudske svakodnevice. U tom smislu, kršćanin nije pozvan samo da ‘vjeruje’ u Božje postojanje, nego da bude Božja prisutnost – most između neba i zemlje, između ljudskog i božanskog, između prolaznosti i vječnosti, svjetla i tame.

Zajedništvo s Bogom je snažan poziv na preobražaj života. Ne radi se samo o vanjskim promjenama, nego o promjeni srca, uma, cijelog bića. To je poziv na svetost – ne kao nešto nedostižno ili rezervirano za rijetke, nego kao Božji plan za svakoga. Svetost je jednostavno to: biti prožet Bogom, biti Njegovo srce i svjetlo u svijetu.

I upravo zato, zajedništvo s Bogom je život koji nadilazi granice smrtnosti. Jer tko nosi Boga u sebi, već sada nosi klicu vječnosti. Smrt tada više nije kraj, nego prijelaz u puninu onoga što smo već započeli živjeti. Život s Bogom nije rezerviran za onostranost – on počinje ovdje i sada, u svakom trenutku kada kažemo “Da” Božjoj prisutnosti u nama.

U svijetu punom tame, podjela, tjeskobe i nesigurnosti, pozvani smo biti sjedinjeni s Bogom i  tako biti nositelji božanske ljubavi i svjetla. Ne svojim silama, ne svojim savršenstvom, nego snagom Onoga koji prebiva u nama. Kao što svjetiljka ne svijetli sama od sebe, nego jer je spojena na izvor svjetla, tako i mi postajemo svjetlo svijeta kada ostanemo sjedinjeni s Bogom, izvorom svakog svjetla i ljubavi.

3. Slava koju Isus predaje nama

Zašto je jedinstvo između Oca i Sina i nama važno? Jer iz njega izvire naš identitet, naša snaga i naše poslanje. Bez participacije u tom jedinstvu s Bogom, mi ne ostvarujemo naš identitet kao osobe. Stvoreni smo na ‘sliku Božju’ i ta slika postaje vidljiva i razumljiva u našem zajedništvu s Bogom.

Kako se postiže jedinstvo naše povezanosti s Bogom? Kroz vjeru, molitvu i vjernost Kristovoj riječi. Kroz sakramente – osobito euharistiju – u kojima nas Gospodin sjedinjuje sa sobom i jedne s drugima. Jedinstvo se postiže kroz konkretnu ljubav: praštanje, služenje, strpljenje, dijeljenje, odricanje, žrtvu. Put jedinstva nije lagan, ali je moguć – jer nas Isus vodi i jer je njegova molitva za nas živa i djelotvorna, jer nam daje Duha Svetoga koji potpomaže našu nemoć.

No, Isus, u molitvi koju smo čuli, ide još dublje – govori o slavi koju mu je Otac dao i koju on sada daje nama: “Slavu koju si ti dao meni, ja dadoh njima” (Iv 17, 22), kaže Isus. Kakva je to slava? To nije svjetovna slava ni moć, nije slavlje ‘zvijezda’ ovoga svijeta, nego slava Božje ljubavi, potpune predanosti i vjernosti. To je slava križa, slava služenja, slava darivanja samoga sebe, slava ljubavi, slava istine, slava uskrsnuća, slava punine života. Otac je proslavio Sina jer je Sin potpuno ispunio njegovu volju – ljubio je do kraja. I sada tu slavu Isus daje nama: poziv da živimo ljubav do kraja, da budemo njegov odraz u svijetu.

Bog dijeli svoj božanski život s nama. To nije mala čast – to je sudjelovanje u sâmoj naravi Božjoj. Ta slava u nama treba postati znak i svjetionik drugima. Ona nas ne uzvisuje iznad drugih, nego nas posvećuje za druge. Isus želi da mi budemo njegovi svjedoci, nositelji njegove slave u svijetu – ne da budemo slavni, već da po nama bude slavljen Otac.

4. Isusova želja da budemo gdje je on

Isus zatim izriče još jednu snažnu želju: “Oče, hoću da oni koje si mi dao budu sa mnom gdje sam ja” (Iv 17 ,24). Gdje je Isus? On je u slavi Očevoj, u punini božanskog života, u vječnoj ljubavi. Isus i nas tamo želi dovesti. To znači da naše jedinstvo s Bogom nije privremeno, trenutno, izdvojeni trenutak u danu ili tjednu našega života, nego vječno. Naš konačni cilj nije tek biti dobri ljudi na zemlji, nego biti s Isusom u njegovoj slavi – u nebu, u Očevoj prisutnosti, u punom zajedništvu s Trojedinim Bogom i jedni s drugima. To je nada koju nosimo u sebi. To je obećanje koje nam je dano. I to je motivacija da već sada živimo to zajedništvo – kao predokus neba.

5. Đakonat – služenje jedinstvu i ljubavi

Danas, u ovoj župnoj zajednici, svjedočimo osobitom znaku tog jedinstva između Boga i čovjeka – gospodin Josip Motušić, jedan od naše braće po vjeri i sakramentu svetog krsta bit će primljen među kandidate za sveti red trajnog đakonata. Ovaj čin događa se upravo prvoga dana mjeseca lipnja, mjeseca koji je u Crkvi posvećen Presvetom Srcu Isusovu. Srce je simbol Isusove božanske i ljudske ljubavi iz kojega izvire njegova molitva, iz kojeg proizlazi želja za jedinstvom, iz kojeg zrači slava i poziv na zajedništvo u vječnosti. Srce Isusovo jest izvor svakog poziva, svakog služenja i svake nade.

U tom svjetlu, primanje kandidature za đakonat još snažnije odzvanja – jer se događa u ozračju toga Srca koje sve ljubi, koje poziva, koje posvećuje. Naš Josip ovim činom  primanja kandidature javno iskazuje želju da postane služitelj Crkve, služitelj evanđelja i zajedništva, služitelj Kristove ljubavi u svijetu. To nije korak prema časti, višem položaju, boljoj plaći, nego korak u služenje, korak u dublje zajedništvu s Bogom i braćom ljudima. A srž te službe je – upravo ono za što Isus danas moli: jedinstvo s Nije i međusobno.

6. Jedno u Kristu – nada svijeta

U ovoj svetoj misi osobito molimo za našeg brata Josipa koji je na putu prema trajnom đakonatu. Neka njegov “Da” Kristu bude nadahnuće i nama da i mi budemo služitelji jedinstva, da budemo u svijetu, u našim obiteljima, u našoj župnoj zajednici, po našoj vjeri, kao kvasac u kruhu, sol u hrani, svjetlo u tami – skromni, nenametljivi, ali djelotvorni. Molimo da u Josipovu  služenju ljudi prepoznaju Krista koji ljubi, koji grli, koji poziva, koji spašava.

A i svima nama, braćo i sestre, Isusova molitva neka bude snaga da živimo u duhu ove molitve. Neka Isusov vapaj u molitvi nađe odjeka i odgovor u našem životu. Gledajmo Krista. Približimo se njemu. Prigrlimo njegovu riječ. Jer u jednome Kristu – jedno smo. U njemu nalazimo temelj našeg zajedništva, smisao našeg služenja i izvor naše nade.

7. Izbor, zahvala i čestitka

Braćo i sestre!

Kada naš brat po vjeri, Josip, danas stupa pred Crkvu s molbom da bude primljen među kandidate za sveti red đakonata, Crkva prepoznaje u Josipovu životu znakove Božjeg djelovanja, osluškuje Duha Svetoga koji puše gdje hoće (usp. Iv 3, 8) i prepoznaje u Josipu spremnost da u konkretnoj životnoj situaciji – kao oženjeni muškarac – živi đakonsko poslanje: služenje Bogu i ljudima.

Stoga, u ime ove mjesne Crkve zadarske, želimo mu zahvaliti. Hvala ti, Josipe, što si otvorio srce Gospodinu i rekao svoje „Evo me!” u vremenu kada je lakše zatvoriti se i šutjeti. Hvala ti što si Bogu dozvolio da s tobom čini nešto lijepo i veliko.

Zahvaljujemo i tvojoj supruzi, jer tvoj odgovor nije moguć bez njezine suglasnosti, podrške i vjere. Zahvaljujemo tvojoj obitelji, tvojoj djeci, tvojim najbližima – jer oni s tobom dijele teret i radost poziva. Hvala i ovoj župnoj zajednici – jer duhovna zvanja ne niču u praznini, nego iz molitvene, žive zajednice koja vjeruje, svjedoči Krista živog i uskrslog i prati svoje članove.

Dragi Josipe, čestitamo ti na tvojoj otvorenosti Božjoj milosti. Tvoj današnji korak nije ishitreni čin, nego plod dugog, višegodišnjeg, tihog sazrijevanja u vjeri, molitvi i radu, ali i odlučnog njegovanja Božjeg poziva u srcu. Hvala ti što si Božji poziv prepoznao i odlučio na njega odgovoriti.

Neka te Gospodin u toj vjernosti učvrsti. Neka ovaj put đakonske službe bude tvoje posvećenje i blagoslov za tvoju obitelj, tvoju suprugu i djecu, za ovu župnu zajednicu i cijelu Crkvu. Neka tvoj primjer i nas potakne da pozorno osluškujemo Božji glas i da ga vjerno slijedimo. Amen.

+ Milan Zgrablić,

nadbiskup

Zadar – Belafuža, 1. lipnja 2025.

Foto: I. Grbić

Na zavjetnu svetkovinu Gospe od Zečeva u Ninu, u ponedjeljak, 26. svibnja, svečano večernje misno slavlje predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Gospa od Zečeva – Kraljica milosrđa

Evanđelje: Iv 2, 1 -11

1. Marija i narod: Povijest vjernosti i identiteta

Draga braćo i sestre,

na blagdan Gospe od Zečeva, u ovom kraljevskom gradu Ninu, važnom mjestu naše povijesti i vjere, okupljeni smo oko Blažene Djevice Marije koju danas i ovdje slavimo kao Gospu od Zečeva i u duhu ove Jubilejske 2025. godine, osobito kao Kraljicu milosrđa, kako je naziva i časti obrazac iz Zbirke misa o Blaženoj Djevici Mariji. Ovogodišnji blagdan Gospe od Zečeva sabire prošlost i sadašnjost, sve tamo od djelovanja u Ninu biskupa sv. Anselma, đakona sv. Ambrozija i sv. Marcele iz prvih kršćanskih vremena, pa do knezova Višeslava i Branimira, biskupa Teodozija, iz IX. st., pa do biskupa Jurja Divnića i Jelene Grubišić iz XVI. stoljeća, do danas – kada u Jubilejskoj 2025. godini obilježavamo 1100 godina od početka hrvatskog kraljevstva.

Danas promatramo prošlost i sadašnjost našeg naroda koji se uvijek s pouzdanjem utjecao Mariji, Majci svoga Sina Isusa – Krista Kralja i Kraljici svoga naroda. Kroz stoljeća, štovanje Blažene Djevice Marije bilo je duboko utkano u identitet našega naroda. U najtežim trenucima povijesti – ratova, izbjeglištva, egzodusa, gladi, bolesti i siromaštva, pa sve do Domovinskog rata kada su hrvatski branitelji nosili krunicu oko vrata moleći njezinu zaštitu i slobodu za svoj narod – hrvatski vjernici tražili su Marijin zagovor i utočište. Marija je bila naša duhovna sigurnost. Kroz njezin lik se oblikovalo kršćansko lice našeg naroda. Njeno štovanje nije bilo puka pobožnost, već čin povjerenja u Božju prisutnost po nebeskoj Majci koja razumije i vodi.

2. Kana Galilejska i svadba života: Marija koja vidi i djeluje

Današnje Evanđelje (Iv 2, 1-11) vodi nas u Kanu Galilejsku. Ovo prvo Isusovo znamenje kada pretvara vodu u vino na svadbi u Kani označava i objavljuje cijelo njegovo javno djelovanje. Evanđeoski ulomak, zapravo, i nas poziva na svadbu Božje ljubavi, zajedništva i radosne vijesti, gdje Marija ima posebno mjesto – zajedno s Isusovim učenicima – kao ona koja otkriva potrebu i otvara put objave Isusove slave i vjere u njegovo spasiteljsko poslanje. Riječi koje je izgovorila Isusu “Vina nemaju” – to nisu samo riječi koje žele spriječiti neugodnosti na svadbi. Vino u Svetom pismu simbolizira radost i puninu života. Psalmist kaže: “Vino razveseljuje srce čovječje” (Ps 104,15). Kada u našem životu ponestane radosti, smisla, snage za ljubav i zajedništvo, a svima se to događa, tada ni naši prirodni darovi i sposobnosti nisu dovoljni kako bismo došli do onoga što naše srce hrani. Potrebna nam je intervencija neba – Marija koja vidi i Isus koji preobražava. Bez njih, svadba, i sve što ona označava, postaje razočaranje, a život neplodan. S Isusom i Marijom i voda naše svakodnevice postaje vino – novo, izobilno i radosno. Na svadbi koja je mogla završiti sramotom i s neugodnosti, Marija prepoznaje potrebu prije svih drugih. Marija jednostavno kaže Isusu ono što je prva primijetila: “Vina nemaju” (Iv 2, 3). Ove Marijine riječi sažimaju njezino majčinsko srce. Ona vidi, ona suosjeća, i onda usmjerava sve prema svome Sinu.

A kada danas suvremenom čovjeku ponestane “vina” – kada nestane unutarnje snage, radosti, smisla u suživotu, kada ga pritisnu razočaranja, strahovi, gubitci i samoća – često traži utjehu u površnim ponudama svijeta: u uspjehu, užicima, nametanju ili bijegu, alkoholu i drogi. No, usprkos obilja toga, srce ostaje prazno, jer prava radost i ispunjenje ne dolaze izvana, od naravi, od svijeta, nego odozgor, od Boga. Bez Marijine prisutnosti koja nas vodi k Isusu, i bez Isusove intervencije u naš život koja „vodu života“ pretvara u vino – piće duhovno, ostajemo na razini ljudske nemoći. Tek kad priznamo da “nemamo vina” i kad dopustimo Mariji da govori Sinu za nas, otvaramo vrata Božjem djelovanju koje obnavlja naš život.

No, Marija nas ne vodi samo do Isusa, ona nas i uči kako se Isusu pristupa: “Što god vam rekne, učinite” (Iv 2, 5) – kaže Marija slugama, a kaže i nama. Ove riječi odražavaju srž naše vjere: poslušnost i povjerenje u Božju riječ. Isus može učiniti čudo u našem životu samo ako mu vjerujemo i slijedimo njegove riječi, čak i kad ne razumijemo odmah. Voda postaje vino tek kad, na njegovu riječ, napunimo posude vodom, i kad se usudimo kušati ono što izgleda običnim. Vjera nije samo osjećaj, ona je čin, djelovanje – odgovor na Božju riječ, poslušnost Božjoj Riječi. I tek tada, kad učinimo ono što nam Riječ Božja kaže, u našoj svakodnevnici počinje Božje čudo, očituje se slava Božja: praznina se ispunja, žalost postaje radost, a slabost i grešnost – milost.

3. Kraljevsko dostojanstvo poniznosti: Marija kao uzor i majka

Ovaj događaj u Kani Galilejskoj slika je Marije Kraljice milosrđa. Kraljica milosrđa vlada, osvaja ljudska srca i njima upravlja, snagom majčinske ljubavi, dobrotom i uviđavnošću. Njezino kraljevstvo, jer je u zajedništvu s njezinim Sinom, nije od ovoga svijeta, ali itekako dotiče ovaj svijet. Uznesena na nebo, sjedinjena je sa slavom svoga Sina, i tu prima najveće dostojanstvo koje jedna osoba može imati – jer je potpuno predana Bogu. A to dostojanstvo nije došlo kroz čast visokog društvenog položaja, visoko obrazovanje ili ljudske uznositosti, već kroz djelotvornu vjeru i poniznost. Marijina poniznost nije pasivnost ili poniženje, nego snaga žene koja živi u istini vjere. Sv. Terezija Avilska kaže da je poniznost ‘život u istini’ – istini o nama samima i o Bogu. Marija je znala da nije izabrana zbog svojih zasluga, nego zbog Božje milosti. Priznala je svoju malenost, što je pogledao na njezinu neznatnost (usp. Lk 1, 48), ali i veličinu Božje ljubavi: „Velika mi djela učini Svesilni“ (Lk 1, 49). Prava poniznost znači znati da smo grešni i ograničeni, ali istovremeno i znati da nas Bog neizmjerno ljubi i zove k sebi. Marija je živjela u toj istini – i zato je mogla biti potpuno slobodna za Boga, potpuno raspoloživa za njegovu volju, i potpuno otvorena za njegovo milosrđe.

Marija je Kraljica koja moli za nas. Marija je Kraljica na nebo uznesena koja vidi i ne okreće glavu od potreba svoje djece. Marija je Kraljica koja štiti svoj narod, svoju obitelj, svoju djecu, u pogibeljima, u nevoljama, bolesti, ratovima ili unutarnjim lomovima. Zato je zovemo „utjeha i nada u nevolji“. Jer to je – milosrđe, srce koje vidi tuđu nevolju i djeluje.

A mi? Mi smo, kako nas Jubilejska godina uči, hodočasnici nade. Marija ide ispred nas, kao Ona koja je već stigla na cilj života i zna put kako do toga cilja doći. I kao svaka prava Majka, ne ide bez nas, bez svoje djece. Ona hodočasti s nama, ona nas potiče, ona se zauzima za nas – da ne ostanemo bez „vina“, bez radosti, bez nade, bez svadbe ljubavi vječnog života.

4. Domoljublje s korijenima u vjeri: Identitet naroda i poziv na svetost

Braćo i sestre! Ovdje u kraljevskom gradu Ninu, na ovaj blagdan Gospe od Zečeva, želimo također obilježiti 1100. obljetnicu od kada je započelo hrvatsko kraljevstvo. Osobito to želimo obilježiti u vjerskom kontekstu.

Naši pređi kroz povijest znali su da bez Neba nema domovine. Nije slučajno da su prvi vladari povezivali svoju krunu s vjerom, i da su narodu ostavili ne samo kamen i pismenost, nego živu vjeru, crkve i molitve. Marija, Majka i Kraljica, bila je prisutna u srcu toga identiteta.

A što to znači za nas, kršćane, danas? To ponajprije znači živjeti, biti svjestan, da smo i mi po vjeri i sakramentu svetog krsta primili kraljevsko dostojanstvo – ne po ljudskoj zasluzi, već po Božjoj milosti. Krštenjem smo postali djeca Božja, uzdignuti u dostojanstvo sinova i kćeri Kralja nad kraljevima. To je najveći domet naše ljudske osobnosti – ovdje na zemlji, i u vječnosti. I zato trebamo biti svjesni te istine: nismo pozvani na prosječnost, već na svetost. Kraljevsko dostojanstvo ne znači moć, već poziv na odgovornost, čestitost, služenje, milosrđe.

No, danas se to dostojanstvo čovjeka često gubi i narušava: gubitkom volje za prenošenjem života, praksom pobačaja, spolnom razuzdanošću, kulturom smrti, duhom materijalizma i relativizma, gdje svatko sebi određuje što je dobro, a što nije. Život bez moralnih principa udaljuje čovjeka od istine i Boga i ostavlja ga praznog. Marija nas uči kako se to dostojanstvo živi – ponizno, s povjerenjem, u službi Bogu i ljudima.

5. Zahvala za Domovinu

Tisućljeće je i jedno stoljeće otkako je naš narod kročio na povijesnu pozornicu, ne samo kao narod s teritorijem i kraljem, već kao narod s vjerom u Boga.

Danas rastemo na tom čvrstom i dubokom povijesnom korijenu. Taj je korijen koji je zasađen u zemlji na kojoj stojimo, a natopljenoj molitvama i znojem, krvlju i pjesmom, vjerom i trpljenjem. I pitamo se: što ostaje iza nas kad ovozemaljski život prođe, kad naše vrijeme mine? Što ostavljamo kao baštinu našim nasljednicima, našoj djeci? Ostavljamo  dar, dar zemlje, dar Domovine, dar naroda, dar vjere u Boga koji nas nije zaboravio niti napustio, dar Majke koja nas ljubi i prati na putu života iz generacije u generaciju.

Zato danas, na blagdan Gospe od Zečeva u kraljevskom gradu Ninu i uz spomen 1100. obljetnice od početka hrvatskog kraljevstva, ne slavimo samo prošlost – danas zahvaljujemo za ono što imamo.

Hvala Ti, Gospodine, za našu Domovinu,
za kraljeve i upravitelje, predsjednike i državnike koji su krunili svoju vlast vjerom u Boga i Evanđeljem,
za majke koje su rađale djecu i učile ih moliti i Boga ljubiti,

za očeve koji su trudom i znojem hranili svoje obitelji,
za svece koje si podigao iz ovoga tla,

za mučenike, don Eugena Šutrina, don Janeza Kranjca, Ivu Mašinu i ostale ugodnike Božje, koji su izvrsno pšenično zrno koje donosi mnogo roda,
za branitelje koji su krunicu nosili kao štit.

Danas Ti zahvaljujemo ne samo što imamo ovu zemlju,
nego što imamo srce koje zna za nju moliti.

Na obljetnicu 1100 godina od krunidbe našega kraljevstva, mi Ti, Bože, donosimo jedinu krunu koju danas možemo isplesti i dati: krunu našeg zahvalnog srca.

Hvala Ti za domovinu Hrvatsku,
za sve njezine rane, jer su nas naučile moliti,
za sve njezine ljepote, jer nas podsjećaju da si Ti velik, lijep i dobar,

za svaki komadić ove zemlje, jer je Tvoj dar – i naš zadatak.

Vjera kao izraz domoljublja

Braćo i sestre!

Narod koji zaboravi tko je i odakle dolazi, lako se izgubi u previranjima u svijeta i vremenu. Pravo domoljublje nije puka nostalgija za prošlošću, ni slijepa obrana svega što je `naše`. Ono nije vika slogana ni mahanje zastavom kad je zgodno. Istinsko domoljublje je odgovornost – tiha, ustrajna i svakodnevna. To je vjernost onome što je narod činilo čvrstim – vjera u Boga Trojedinoga, moral i ljubav nadahnuti Evanđeljem. Ljubav prema domovini bez ljubavi prema Bogu i Mariji postaje sebična i plitka. Samo u svjetlu Božje istine možemo jasno vidjeti što je vrijedno čuvanja, a što treba mijenjati i što predati kao baštinu i najveće dobro budućim generacijama.

Marija, ponizna službenica Gospodnja, nije brinula samo za sebe, već je čuvala ono što joj je povjereno – Isusa, život s Bogom, mir u srcu. Ona je uzor domoljublja koje nije agresivno, nego ono koje se daruje; nije glasno, nego tiho i duboko, iskreno i pouzdano.

U vremenu kada su navale nezdravih duhova jake, kada se dostojanstvo čovjeka lomi pod pritiscima ravnodušnosti i hedonizma, biti domoljub znači biti čuvar Božjega zakona upisanog u Svetom pismu i ljudskoj savjesti. Znači ne pristajati na laž radi mira, ne prodavati dušu za korist. Biti domoljub znači voljeti svoj narod tako što ćemo ga voditi prema istini, a ne ugađati mu u lažnim obećanjima, zabludama i ispraznim zabavama.

 Ljubav prema Mariji i Bogu nije dodatak domoljublju – ona je njegovo srce. Jer narod koji je Marijin zna da nije sam, zna Kome pripada, i zna kamo ide. To je narod hodočasnik: često umoran i ranjen, ali uspravan, u pokretu – ali s ciljem – u svijetu, ali ne od svijeta.

Naš narod je opstao jer je znao čiji je – Božji i Marijin, u Crkvi i s Crkvom. A danas, kad više ne vodimo bitke s mačem i kopljem, nego u srcu i duši, domoljublje znači čuvati ono što je Marija u srce pohranjivala i o čemu je u srcem razmišljala (usp. Lk 2 ,19): vjeru, Boga i život Isusov.

Biti domoljub danas znači govoriti istinu, slaviti Boga – a ne psovati ga; braniti i zauzimati se za slaboga, živjeti poštenje. I ne zaboraviti tko smo: narod koji hodočasti, ali ne bez cilja.

Zaključak

Zato, danas ovdje u Ninu, na blagdan Gospe od Zečeva, gledamo Mariju – ne kao daleku figuru, drvenu skulpturu okićenu zlatom i cvijećem, nego kao živu prisutnost, Majku, koja s nama hoda na putu života. Marija nas prati, ona nas zagovara i hrabri, i kao u Kani, i danas nas usmjerava prema Isusu.

Braćo i sestre, ne bojmo se utjecati Mariji: kao narod, kao obitelj, kao pojedinci. Ona je Kraljica milosrđa jer je u svome srcu doživjela Božje milosrđe, i jer nam je rodila i darovala sam izvor milosrđa – Isusa Krista.

Gospo od Zečeva, Kraljice milosrđa, Kraljice Hrvata,  moli za svoj narod, moli za nas. Amen.

+ Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Nin, ponedjeljak, 26. svibnja 2025.

Foto: I. Grbić

Na otvaranju manifestacije ‘Dani otvorenih vrata’ Katoličke gimnazije Ivana Pavla II. Zadar u ponedjeljak, 19. svibnja, u sportskoj dvorani te škole, prisutnima se obratio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Govor nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Poštovani ravnatelju don Ante!

Poštovani profesori, učenici, roditelji, prijatelji škole,

srdačno i radosno vas pozdravljam povodom Dana škole i važnog trenutka u životu naše gimnazije. Od ovih dana, Klasična gimnazija Ivan Pavao II. postaje Katolička gimnazija Ivan Pavao II. – novo ime koje označava ne samo promjenu u nazivu, nego i otvaranje nove stranice u zajedničkom radu, rastu i poslanju.

Ova promjena odražava širenje i razvoj naše gimnazije. Uz dosadašnji gimnazijski klasični smjer i opću gimnaziju, otvara se program prirodoslovne gimnazije. Time ova gimnazija omogućuje mladima da prema svojim sklonostima, interesima i talentima biraju put koji ih najbolje priprema za život, studij i odgovorno djelovanje u društvu.

No, ono što ovu školu čini posebnom nije samo struktura programa, koji je, uostalom, kao i u drugim gimnazijama, već duh koji treba prožimati svaki segment  obrazovanja, a to je cjeloviti kršćanski odgoj.

U vremenu kada naši učenici prolaze kroz osjetljive godine sazrijevanja, ova gimnazija preuzima odgovornost biti više od obrazovne ustanove. Želi biti prostor rasta, sigurnosti i usmjerenja, prostor gdje se vjera i razum ne suprotstavljaju, već nadopunjuju.

To se želi ostvariti kroz duhovni odgoj koji pomaže mladima u izgradnji osobnog odnosa s Bogom. Kroz molitvu, sakramente, razmatranje i čitanje Svetog pisma gdje učenici uče prepoznati Božju prisutnost u svakodnevici i razvijaju savjest koja ih vodi kroz život.

Ova gimnazija želi oblikovati mlade kroz jasan kršćanski moralni odgoj u ispravnim stavovima prema dobru i zlu, istini i pravednosti u skladu s evanđeljem Isusa Krista. Ovdje se treba učiti poštenju, odgovornosti i samodisciplini. Ova škola želi pripremati mlade za izazove današnjeg društva s jasnim, kršćanskim kompasom.

Važan je i intelektualni razvoj u kojem se njeguje kroz visoke obrazovne standarde, ali i kroz vjeronauk koji povezuje vjeru s poviješću, znanošću i kulturom. Intelektualni razvoj koji potpomaže kritičko razmišljanje i etično korištenje znanja.

Odgoj i obrazovanje u ovoj gimnaziji želi voditi računa  o emocionalnom i psihološkom razvoju mladih kroz razumijevanje i prihvaćanje svakog učenika – kroz rad s mentorima, stručnim službama, kroz razgovor i zajedništvo. Učenici trebaju u ovoj školi pronaći rješenje kako se nositi kroz krizna razdoblja, kako graditi zdravu sliku o sebi i odnosima s drugima.

Važan je i socijalni odgoj po kojem se mladi uključuju u crkvenu i širu zajednicu – kroz liturgiju, karitativne i volonterske akcije. Tako učenici uče služiti drugima, razvijaju osjećaj pripadnosti i uče kako mijenjati svijet – malim, ali iskrenim koracima.

Ne smijemo zaboraviti kako ova škola odgaja za slobodu i odgovornost. Ova gimnazija ne želi nametati nikakvu ideologiju, već pratiti, voditi i učiti učenike kako prepoznati Istinu, birati Dobro (Istina i Dobro pisano velikim slovom), donositi zrele odluke i pronaći svoj životni poziv.

Dragi učenici,

vi ste središte svega ovoga. Ova škola postoji radi vas – da vam pomogne rasti, sazrijevati, sanjati i vjerovati. Neka vas novo ime škole podsjeća na širinu mogućnosti i dubinu poziva na koje ste pozvani.

Zanimljivo je podsjetiti se i na značenje sâmih riječi koje u novom nazivu nosi ova škola. Riječ „katolički“ dolazi od grčke riječi „katholikos“, što znači „univerzalan, sveobuhvatan“. Upravo to odražava duh ove škole – otvorenost prema cjelovitoj istini, odgoj i obrazovanje koji zahvaćaju cijelu osobu: tijelo, razum, srce, dušu i savjest.

Riječ gimnazija potječe iz grčkog izraza „gymnasion“, što je u antičko doba označavalo mjesto tjelesnog, intelektualnog i moralnog odgoja. Danas, u našem kontekstu, gimnazija nije samo prostor znanja, nego i oblikovanja karaktera, duha i odnosa prema drugima.

Povežemo li ove korijene riječi „katholikos“ i „gymnasion“ s misijom ove škole, vidimo da naziv katolička gimnazija sažima upravo ono što ova gimnazija živi: školu koja obrazuje za život – s vjerom, s Bogom Isusa Krista, znanjem i odgovornošću, usmjereno prema istinskoj slobodi i služenju drugima.

Katolička gimnazija Ivan Pavao II. neka ne bude samo još jedna škola više, jedan smjer više. Ona neka bude zajednica prijateljstva, vjere, znanja i života.

Neka nas u našem radu i dalje molitvama prati i nadahnjuje primjer svetog Ivana Pavla II. koji je volio mlade, volio našu domovinu Hrvatsku, vjerovao u snagu mladih i nikada nije prestajao ponavljati: “Ne bojte se!”.

Sličnim pozivom, tijekom svoje prve molitve “Kraljice neba”, 11. svibnja 2025., papa Lav XIV. obratio se mladima riječima: “Mladima kažem: Ne bojte se! Odgovorite pozivu Crkve i Krista Gospodina!”.

Na kraju želim svima vama – učenicima, profesorima i svim djelatnicima škole – blagoslovljen rad, mnogo uspjeha i nadahnuća u svemu što činite.

Od srca vam čestitam Dan škole! Hvala vam!

+ Milan Zgrablić,

nadbiskup

Zadar, 19. svibnja 2025.

Foto: I. Grbić

Na blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića u ponedjeljak, 12. svibnja, u župi sv. Leopolda Mandića u Dubravi u Zagrebu, svečano večernje misno slavlje predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Ivan 10, 11 – 16

Draga braćo i sestre,

rado dolazim danas iz Zadra u ovu župnu zajednicu kako bih zajedno s vama proslavio blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića. Zahvaljujem fra Josipu Ćibariću, gvardijanu i župniku na pozivu da predvodim ovo slavlje.

Božji narod u Zadru čuva dragocjeni spomen i važan trag svetog Leopolda Mandića u svom gradu. Na današnji dan se vjernici rado okupljaju na svetoj misi i u crkvi Gospe od Zdravlja na zadarskom poluotoku u kojoj je kratko vrijeme sv. Leopold živio i slavio otajstva naše vjere. Naime, nakon završenog studija i svećeničkog ređenja 1890. godine, od 1897. do 1900., boravio je u nekadašnjem kapucinskom samostanu u Zadru i vršio službu gvardijana.

U svjetlu njegova života i glasa Božje riječi koju smo slušali, razmatrajmo danas Isusa Krista – Dobrog Pastira, i svetog Leopolda koji ga je vjerno slijedio.

1. Isus – Dobri Pastir koji polaže život za svoje ovce

Današnje evanđelje Isusa prikazuje kao Dobrog Pastira. “Pastir dobri život svoj polaže za ovce” (Iv 10, 11), kaže nam Isus, predstavljajući sebe.

Isus, Dobri Pastir, je položio svoj život za nas na najkonkretniji i najradikalniji način – umirući na križu. On, nevin i bez grijeha, prihvatio je muku, poniženje, bičevanje i smrt, da bi nama dao život. Njegovo darivanje nije bilo simbolično, već stvarno – cijelim bićem, do posljednje kapi krvi. U Getsemanskom vrtu, kada je mogao pobjeći, ostao je. Na križu, kada su mu se rugali, oprostio je. Njegovo polaganje života znak je potpune poslušnosti Ocu koji nam je time pokazao koliko mu je do nas stalo i kolika je Njegova ljubav prema čovjeku.

U tome se očituje snaga Evanđelja: Bog ne traži najprije žrtvu od nas, nego On sam daje sebe. Takav je naš Isus Pastir – On ide prvi, ne štedi sebe, da bi nas spasio. I upravo zato, njegovo nas darivanje poziva na povjerenje, predanje i zahvalnost. Ova slika Isusa Dobrog Pastira nije tek lijepa metafora, nego stvarnost koja je živjela i u svetome Leopoldu.

2. Ljubav Dobrog Pastira i njezina snaga u životu

Isus kao Dobri Pastir neprestano traži čovjeka. Ne traži ga na silu, već osvaja ljubavlju. On ide ispred svojih ovaca, pokazuje im put, štiti ih i brani kad dođu vukovi, kada nastupe krize, sumnje i kušnje. Ne ostavlja nikoga samoga, već uvijek prvi prilazi ranjenom, izgubljenom i zaboravljenom. Njegova je prisutnost tiha, ali snažna – On poznaje svoje i njegovi poznaju Njega. Upravo je ta dinamika odnosa, osobne blizine i predanosti, ono što čini razliku između pastira i najamnika. Dobri Pastir živi za stado, ne od stada. U tome se očituje Isusova božanska ljubav – koja ne računa na dobit, nego daruje sebe do kraja. Sv. Leopold je dobro razumio i proživljavao ovu dinamiku ljubavi između Pastira i stada.

3. Dobri Pastir i suvremeni čovjek

Isus, Dobri Pastir ostaje iznimno važan i suvremenom čovjeku. Papa Benedikt XVI. u homiliji na blagdan Krista Kralja 2006. rekao je: “Kristovo kraljevstvo nije vlast nad stvarima, nego vlast ljubavi koja privodi duše Bogu i tako otvara svijet Bogu”. Isus, kao Dobri Pastir, nije vladar koji pokorava i nameće, ubire porez i namete, nego onaj koji vodi srca kroz ljubav. Toj službi ljubavi posvetio je cijeli život sv. Leopold.

Braćo i sestre,

danas živimo u vremenu koje puno govori o slobodi. Sloboda je postala možda i najveći ideal našeg vremena – sloboda izbora, izražavanja, mišljenja, djelovanja. I to je dobro. Čovjek je stvoren slobodan. Sloboda je Božji dar i ona nas čini dostojnima ljubavi, istine i smisla. Sloboda nas čini sličnima Bogu.

Ali – moramo se pitati: kakvu slobodu zapravo živimo? Jer današnja kultura često slobodu svodi na nešto vrlo površno – “Mogu što hoću”, “Moje je pravo odlučiti što želim”, “Nitko mi neće govoriti što moram učiniti”, „Ja sam gospodar svoga života i svoga tijela“, „Moje je pravo odlučiti da li će se začeti život roditi ili odbaciti“, „Ja smijem odlučiti kad ću i kada umrijeti“.

Sve se relativizira, sve postaje osobna interpretacija, čak život i smrt, dobro i zlo, rod i spol, pa i sama istina. To je toliko snažno da će papa Benedikt XVI. ovaj mentalitet današnjice nazvati „diktaturom relativizma“, a papa Franjo će tome nadodati „diktaturu ravnodušnosti“ koja sebe također stavlja u središte, bez obzira na mnogobrojne probleme i poteškoće koje me okružuju. I mi nismo na to imuni. U velikoj smo opasnosti da udišemo ovaj zagađeni zrak duha mentaliteta relativizma i ravnodušnosti, duha lažne slobode.

U takvom svijetu i mentalitetu – čovjek ne nalazi mir, nego zbunjenost. Ne nalazi sigurnost, nego nesigurnost. Jer kad u svemu postaje najvažnije “moje mišljenje i moja sloboda”, izgubi se temelj, izgubi se oslonac.

I zato danas želimo stati i postaviti sebi iskreno pitanje: Je li sloboda zaista to – da svatko određuje svoju istinu, svoj put, svoje vrijednosti? Je li prava sloboda nešto mnogo dublje? Gdje je kraj takvoj samovolji? Imam li pravo ostati ravnodušan, miran, prema svemu onome što se oko mene događa? Postoji li apsolutna Istina?

U tom kontekstu, Crkva ne šuti, Evanđelje ne šuti, Krist ne šuti. Sv. Leopold nije legenda iz povijesti, nego svjedok Istine. Isus dolazi kao Dobri Pastir, ne da bi nas sputao, ne da bi nas uplašio, ne da bi oduzeo našu individualnost – nego da bi nas oslobodio, objavio Istinu. On ne viče, ne prijeti, ne prisiljava. On čeka – i tiho, ali ustrajno, poziva u dubinama srca i savjesti svake osobe. On gleda – i razumije. On zna – i ljubi. Dolazi kao Dobri Pastir i poziva: „Dođi! Idi za mnom. Ja sam Put, Istina i Život“.

Danas nam Isus ne dolazi reći: “Ne smiješ biti slobodan”, „Ne smiješ učiniti ovo i ono“, nego: “Dođi da ti pokažem što sloboda uistinu jest”. Jer nije svaki glas koji ti šapuće – glas istine. Nije svako – „Svi tako čine“ put u slobodu. Nije svaki izbor koji izgleda privlačno – put koji vodi u život i mir savjesti.

Svi znamo kako je lako zalutati, kako lako upadnemo u laži koje izgledaju istinito. Koliko puta smo krenuli putem koji se činio “slobodnim”, a završio je ranama koje nam uzrokuju toliku bol srca i duše? Koliko puta smo odbacili Boga misleći da nas On sputava, a onda osjetili kako nas vlastita sloboda guši i porobljava?

U tom trenutku zbunjenosti, Isus dolazi i kaže: “Ja sam pastir dobri. Ja poznajem svoje ovce, i moje ovce poznaju mene.” “Ja dajem život za ovce”. “Moje ovce slušaju moj glas; ja ih poznajem i one idu za mnom.” (Usp. Iv 10).

Braćo i sestre,

Krist ne dolazi da nas zarobi. On dolazi da nas oslobodi od lažnih sloboda, da nas oslobodi od iluzije da ćemo bez Njega biti sretniji, ispunjeniji, sigurniji. On ne guši našu osobnost ako ga slijedimo, on je ozdravlja. On ne gasi naše snove, On im daje smisao. On ne uzima naš identitet, On nam pomaže kako bismo mogli biti ono što jesmo.

I zato – ako danas u srcu osjećaš umor u tijelu, teret na srcu, zbunjenost u duši, ako ne znaš kojim putem krenuti, ako imaš previše opcija, a nijedna ne donosi mir – ne moraš sam nositi taj teret. Krist stoji pokraj tebe: nježno, tiho, pun ljubavi i razumijevanja. On ne traži da sve razumiješ, on te samo poziva da Mu povjeriš svoje korake i da ga slijediš. On te vodi u slobodu i život.

I tada, u hodu za Dobrim Pastirom, sloboda prestaje biti borba – i postaje odmor. Istina prestaje biti nešto hladno i apstraktno, zahtjevno i nedostupno – i postaje Lice koje te gleda i prihvaća s ljubavlju. A ti više nisi izgubljen – nego znaš da te Bog voli i vodi, da pred tobom hoda Dobri Pastir.

Zato, ne bojmo se otvoriti srce Dobrom Pastiru. Ne bojimo se povjerovati glasu Njegove riječi, Njegove Crkve, Njegove ljubavi, Njegovih svetaca. Jer prava sloboda ne bježi od Boga – ona ga susreće. Sloboda se ne boji istine – sloboda i istina se u Isusu grle.

U svijetu punom glasova, neka naš život bude odgovor na Njegov zov: “Dođi. Slijedi me. Ja sam put, istina i život.”

4. Glas Pastira u našim srcima i životu

Ipak, braćo i sestre, mnogi danas ne prepoznaju Isusa kao Dobrog Pastira. Žive u svijetu prepunom buke, informacija, samopouzdanja koje često prelazi u duhovnu oholost. Srca su im prezasićena brigama, ambicijama, površnim užicima i razočaranjima. U takvoj nutrini teško je čuti tihi i nenametljivi glas Isusa koji poziva.

A mnogi i ne žele čuti glas Dobrog Pastira kako ne bi morali promijeniti način života. Ne žele se odreći lažnih sigurnosti, ne žele u svojoj oholosti priznati potrebu za Bogom. U svijetu gdje se sloboda često poistovjećuje s potpunom autonomijom – samovoljom, Božji glas izgleda kao ograničenje, a ne kao oslobođenje. Ali istina je upravo suprotna – glas Dobrog Pastira nas vraća nama samima, punini našeg života, i vodi prema ispunjenju i smislu našeg postojanja.

Isusa ne slijedimo jer često nismo spremni ići putem koji nije lagan, ali je istinit. Slijediti Dobrog Pastira znači hodati stazom ljubavi, služenja, odricanja, opraštanja – a to nije uvijek privlačno kulturi trenutka i uspjeha, mentalitetu hedonizma i egoizma.

Zato je važno u sebi nositi duh svetog Leopolda, očistiti svoje srce, stati u tišini, osluškivati što nam Duh nadahnjuje u srcu, prepoznati nutrinu kao mjesto susreta s Bogom – jer jedino tamo ćemo moći ponovno čuti glas Pastira koji nas ljubi i poziva po imenu, koji nas vodi na prostrane pašnjake slobode i izvore vode žive koja „struji u život vječni“, kako je Isus rekao Samaritanki na Jakovljevom zdencu (usp. Iv 4, 1–42).

Sveti Leopold je znao prepoznati taj glas Dobrog Pastira u dubini svoga srca i srcu svakog čovjeka. On ga nije čuo u spektakularnim pojavama, nego u svakodnevnoj molitvi, u opsluživanju redovničkih zavjeta, u osluškivanju savjesti, u služenju ljudima, u ispovjedaonici, u jauku ranjenog srca i boli duše koja zapomaže, u suzi iskrenog kajanja i ljepoti neizmjernog Božjeg milosrđa. Njegova blizina Dobrom Pastiru očitovala se upravo u tome što je čuvao i služio čistoći srca – neprestano tražeći Božju volju i ostajući malen pred Njom. Znao je da se Božji glas ne nameće izvana, već se čuje u nutrini – u onome što srce osjeća kao poziv ljubavi i milosrđa.

5. Sv. Leopold – slika Dobrog Pastira

Zato je sv. Leopold i mogao i sâm biti odraz Isusa, Dobrog Pastira.

Sv. Leopold poznao je dušu čovjeka, kao Isus Dobri Pastir svoje ovce. Sv. Leopold slušao je ljude srcem, ne samo uhom – nije samo čuo riječi koje su mu ljudi izgovarali i grijehe koje su ispovijedali, nego je ulazio u dubinu njihova bića, prepoznavao njihove rane, tišine, nesigurnosti i nade, osjetio je duboku čežnju njihova srca za slobodom i ljubavlju. Njegovo slušanje bilo je prožeto suosjećanjem i duhovnim razlučivanjem. Strpljivo je primao svakoga, kao pastir koji poznaje svoje ovce i zna što im je potrebno. Takvo slušanje moguće je samo srcem oblikovanim molitvom, poniznošću i dubokim sjedinjenjem s Kristom, Dobrim Pastirom.

Poput Isusa, Dobrog Pastira, sv. Leopold je govorio glasom milosrđa, po kojem su mnogi ponovno susreli Boga – njegove riječi nisu bile hladne, nego obasjane Božjom nježnošću i razumijevanjem. Kad je govorio, ljudi su osjećali da ih Bog ne odbacuje, nego prima; da ih ne sudi, nego liječi. Njegova riječ je bila poput melema na ranjeno srce, jer je dolazila iz srca koje je znalo koliko je čovjeku potrebno oproštenje i nada.

U svijetu koji lako osudi i odbacuje, sveti Leopold je pokazivao lice Oca koji trči ususret izgubljenom mlađem sinu i rasrđenom starijem sinu (usp. Lk 15, 11–32); lice  Dobrog Pastira koji ostavlja devedeset i devet ovaca i odlazi u potragu za onom jednom izgubljenom koju, nakon što ju ne pronašao, stavlja na svoja ramena i kojoj se raduje s cijelim svojim Kraljevstvom (usp. Luki 15, 3–7).

Sv. Leopold ostao je vjeran i ustrajan, i kada nije bio shvaćen. Bio je neshvaćen zbog svoje blagosti, jednostavnosti i neumornog rada u ispovjedaonici. No, on se nije obeshrabrio. U tišini je ustrajavao, vjerujući da ga Bog vidi i da njegovo poslanje ima vječni smisao. Vjernost mu nije bila uvjetovana ljudskim priznanjima, nego ljubavlju prema Kristu i dušama koje mu je Bog povjerio.

Kao što je Isus, Dobri Pastir, tako je i sv. Leopold bio otvoren svima, jer je znao da Božje srce ne poznaje granice. Nije gledao tko je tko, odakle dolazi, koliko je sagriješio ili koliko dugo je bio daleko od Boga. Svi su bili dobrodošli. U njegovu pristupu osjećala se bezuvjetnost Božje ljubavi. On je razumio da je milosrđe veće od svake podjele i da je Božje srce otvoreno za sve – za Hrvate, Talijane, Slovence, nevjerne, slabe i izgubljene. U vremenu velikih podjela i političkih napetosti, on je bio most; u vremenu zatvorenosti, bio je otvorena vrata; u vremenu osude, bio je nježnost Božja. Time je pokazao da svetost ne poznaje granice jezika, naroda ni grijeha – samo granice srca koje ljubi ili ne ljubi.

Svetost sv. Leopolda bila je u dubokoj povezanosti s Kristom – Dobrim Pastirom – čiji je glas slušao cijelim svojim bićem.

To je i nama snažan poziv da očistimo svoje srce, uđemo u prostore slobode srca, osluškujemo glas Dobrog Pastira koji nas poznaje poimence i zove po imenu, te postanemo dobri pastiri jedni drugima u svakodnevici života.

Braćo i sestre,

da bismo mi mogli čuti glas Dobrog Pastira, potrebno je imati čisto i ponizno srce. Papa Benedikt XVI. u poruci za korizmu 2012. naglasio je: “Zatvorenost u vlastiti egoizam udaljuje nas od Boga i udaljava nas od drugih”.

Stoga, samo obraćeno i otvoreno srce, slobodno srce od grijeha, može primiti Božji glas i slijediti njegov poziv. Njegov glas ne dolazi kroz buku ovoga svijeta, već ga prepoznajemo u tišini, u dubini naše osobnosti – u savjesti, gdje Bog s čovjekom tiho razgovara, u srcu koje je slobodno od svake zemaljske navezanosti. Srce, ne kao fizički organ, već kao središte ljudske osobnosti, mjesto odluka, čežnji i savjesti, postaje „duhovno uho“ kojim slušamo Gospodina. Ako je srce zarobljeno sebičnošću, teretom grijeha ili ravnodušnošću, ono ne može jasno čuti niti razaznati Njegov glas. Zato je obraćenje, molitva i sakrament pomirenja neophodan put prema osjetljivosti srca koje zna čuti, razumjeti i slijediti Dobroga Pastira. „Bog je naš lijek i liječnik“, kako je govorio sv. Leopold.

6. Sveti Leopold – domoljub i služitelj jedinstva

Sveti Leopold Bogdan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. godine u Herceg Novom, u Boki Kotorskoj, kao najmlađi od dvanaestero djece. Već kao dijete primio je snažnu vjeru i pobožnost od svojih roditelja – otac Petar ga je vodio na svakodnevnu pričest, a majka Dragica u njemu je oblikovala ljubav prema Crkvi. Sa 16 godina ulazi u kapucinski red, gdje uzima ime Leopold. Za svećenika je zaređen 1890. godine.

Žarko je želio služiti jedinstvu kršćanske braće, no Božja volja ga je vodila u ispovjedaonicu. U Padovi je neumorno ispovijedao više od četrdeset godina, posvećujući svakome pažnju, tješeći, ohrabrujući i usmjeravajući prema Bogu. Njegova mala ispovjedaonica, sobica, postala je svetište pomirenja – simbol onoga što blagopokojni papa Franjo danas naziva: “Mjesto milosrđa, gdje se nikoga ne sudi, već se svakome pomaže da ustane”.

Kad su ga 1917. vlasti htjele prisiliti da se odrekne svoga hrvatskog podrijetla, Leopold je izjavio: “Krv nije voda” i zbog toga bio je interniran u južnu Italiju. Bio je domoljub, ali i otvoren prema svima – volio je svoj narod, ali je ljubio i sve ljude, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Tako je postao pravi graditelj mostova i preteča ekumenskog dijaloga.

Nakon smrti, fra Leopold, 30. srpnja 1942., pokopan je na gradskom groblju u Padovi, odakle je 1963. njegovo neraspadnuto tijelo preneseno u kapucinsku samostansku crkvu sv. Križa pored sobice – ispovjedaonice u kojem je dijelio Božje milosrđe. Papa sv. Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim na Trgu sv. Petra u Rimu, 16. listopada 1983., nazvavši ga “herojski svjedok Božjeg milosrđa i zaštitnik ispovjednika“.

7. Sveti Leopold – poticaj da budemo pastiri

Braćo i sestre,

danas nas sv. Leopold poziva da slušamo glas Isusa Dobrog Pastira, da ga slijedimo u svemu i bezuvjetno, te da i mi budemo pastiri jedni drugima – s blagošću, s pažnjom, s otvorenim srcem. Poziva nas da ne bježimo od ljudi u njihovim slabostima, nego da ih nosimo u ljubavi, poput Krista.

Neka nam primjer sv. Leopolda pomogne da i mi budemo znak Dobrog Pastira – u obitelji, na poslu, na ulici, u župi. I ne zaboravimo ono što nam sv. Leopold poručuje svojim životom: život i svetost se ne mjere veličinom i ljepotom stasa, količinom djela, nego dubinom ljubavi. A po tome možemo svi biti sveti i veliki.

Neka nam na tom putu slobode, ljubavi i punine života, sv. Leopold pomogne svojim primjerom i zagovorom. Amen.

+ Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Dubrava – Zagreb

12. svibnja 2025.

Bdjenje za duhovna zvanja održano je u katedrali sv. Stošije u Zadru u četvrtak, 8. svibnja. Propovijed zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića donosimo u cijelosti.

1. Hodočašće nade i duhovna zvanja

Draga braćo i sestre,
dragi roditelji naših svećenika, redovnika i redovnica,
dragi hodočasnici nade,

večeras smo ovdje okupljeni na bdjenju, pod svodom ove drage, stoljetne katedrale sv. Stošije, s mislima, srcem i pogledom u nebo – s Bogom, ali s nogama čvrsto na tlu naše svakodnevice – bdijemo, molimo, osluškujemo poticaje Duha Svetoga i Boga molimo i zahvaljujemo Mu za duhovna zvanja.

Danas, s velikom radošću zahvaljujemo Bogu za izbor novog pape, 267. nasljednika sv. Petra, Roberta Francisa Prevosta, koji je uzeo ime Leon XIV., pastira kojeg je Duh Sveti izabrao da vodi Crkvu u ovim vremenima. Zahvalni smo Bogu za dar njegova izbora i molimo da ga osnaži darom Duha Svetoga, te da s mudrošću, ljubavlju i hrabrošću služi Crkvi i cijelom svijetu. Neka njegov pontifikat bude svjetionik nade i Kristova mira, kako je i sâm prije nekoliko trenutaka istaknuo u prvom govoru s balkona bazilike sv. Petra u Rimu, a njegova teška i odgovorna služba svjedočanstvo Kristove ljubavi svima nama.

U ovoj Jubilejskoj godini, koju živimo pod snažnim geslom „Hodočasnici nade“, Crkva nas poziva da otkrijemo tko smo i kamo idemo. A ovaj trenutak, večeras, govori o jednom od najvažnijih putova kojima Bog i dalje vodi svoj narod – putu duhovnih zvanja.

Duhovna zvanja su dar i poziv. Oni su odgovor na Božji zov, odgovor koji zahtijeva predanje i povjerenje. Na tom putu nismo sami; Crkva, zajednica vjernika, hoda s nama, podržava nas molitvom i potiče nas da ustrajemo. Neka ovo bdjenje bude i naš izraz zahvalnosti Bogu za svećenička i redovnička zvanja, ali i molitva da Gospodin nastavi pozivati mlada srca da ga slijede u služenju Njegovoj Crkvi.

Molimo večeras, braćo i sestre, s vjerom i nadom, da Duh Sveti nastavi djelovati u srcima onih koji se odazivaju Božjem pozivu. Molimo za novog Papu, za sve svećenike, redovnike i redovnice, za sve one koji hrabro koračaju putem duhovnog poziva. Neka njihova služba bude plodonosna, neka bude znak nade i svjetla u svijetu koji traži smisao i istinu.

Ujedinjeni u molitvi, nastavimo koračati kao „Hodočasnici nade“, vjerujući da nas Bog vodi i da je naš hod usmjeren prema njemu, našem izvoru i cilju.

2. Sol i svjetlo: poziv na preobražaj svijeta

U evanđelju po Mateju koje smo večeras slušali, Isus nam govori: „Vi ste sol zemlje… Vi ste svjetlost svijeta…“ (Mt 5,13-16). Ove Isusove riječi su poruka i poziv upućen svakome tko vjeruje. Sol daje okus. Svjetlo daje smisao prostoru. A baš to je duhovno zvanje – biti netko tko donosi smisao – „dobar ukus životu“, biti netko tko, usprkos mraku, ne skriva svjetlo, nego ga nosi drugima.

Isus svojim učenicima govori da su sol i svjetlo jer ih poziva da svojom prisutnošću, riječima i djelima preobražavaju svijet. Sol štiti od kvarenja – i tako je kršćanin pozvan živjeti u svijetu, ne da se prilagodi tamnim silama, nego da svjedoči istinu, čuva dobro i budi žeđ za Bogom. Svjetlo postoji da omogući život i drugima pokazuje put. Danas, u vremenu površnosti, lažnih identiteta i moralne zbunjenosti, biti sol znači biti dosljedan, biti čestit, biti pravedan. Biti svjetlo znači biti onaj koji se ne skriva, nego svojim životom pokazuje smjer.

Simbolika svjetla vodi nas još dublje u spoznaji Boga i našega duhovnog poslanja. U samom početku Biblije, u Knjizi Postanka, čitamo da je prvo što je Bog stvorio – svjetlo. „Neka bude svjetlost! – i bi svjetlost“ (Post 1,3). Prije Sunca, prije zvijezda, prije vremena – Bog stvara svjetlo. Time pokazuje da On sam, Bog Stvoritelj,  jest izvor svjetla. Bog je simbol svjetla jer je On onaj po kojemu sve postaje vidljivo i smisleno. Svjetlo ne možemo uhvatiti, ne možemo ga zadržati, ne vidimo ga izravno – ali bez njega ne možemo vidjeti ništa. Ono nas ne prisiljava, ne nameće se – nego nježno, ali sigurno, ispunjava prostor, vodi nas, otkriva istinu. Takav je Bog. On je svjetlo koje rasvjetljuje tamu našega postojanja, koje nam daje orijentir. I kad Isus kaže da je on „Svjetlost svijeta“ te da i mi trebamo biti svjetlost svijeta, tada nas poziva da budemo odraz te Božje prisutnosti, da kroz nas svijet vidi lice milosrdnog Oca.

3. Zajedništvo zvanja: svećenici, sveci i odgovornost Crkve

Današnji dan, 8. svibnja (1898.), dan je rođenja blaženog Alojzija Stepinca – pastira Crkve u Hrvata, koji je cijelim svojim životom svjedočio što znači biti vjerni službenik Kristov, bez obzira na cijenu. Njegov život i mučeništvo primjer su ne samo hrabrosti i vjernosti, već i duhovne zrelosti iz koje niče autentično zvanje. Blaženi Alojzije znao je da bez svetih i čestitih svećenika nema budućnosti Crkve. Njegove riječi odzvanjaju i danas kao poziv: „Svećenik nije svećenik za sebe, nego za vas,“ za druge. Njegovo nasljedovanje Krista i danas rađa plodove u dušama onih koji razmišljaju o duhovnom pozivu, a njegov zagovor neka prati sve one koji hrabro koračaju putem zvanja.

Svećenici, redovnici i redovnice u Kristovu poslanju imaju ključnu ulogu. Oni su oni koji korake drugih usmjeravaju prema Kristu. Oni su svjetiljke koje, i kad su same ranjive, ustrajno gore. Oni su sol koja zajednici daje okus Kristove ljubavi – kroz sakramente, kroz molitvu, kroz služenje. Njihovo „Da“ Bogu postaje most koji mnoge vodi prema otkriću vlastitog poziva. Oni nisu savršeni – ali su posvećeni, i u tome je njihova snaga.

Blagopokojni papa Franjo u svojoj poruci za 62. Svjetski dan molitve za zvanja govori jednostavno, ali snažno: „Zvanje je dragocjeni dar koji Bog sije u srca, poziv da se iziđe iz sebe i krene putem ljubavi i služenja.“ Upravo to – izići iz sebe, izići iz svoje udobnosti, iz svojih sigurnosti, iz svojih planova – i krenuti na put s Bogom, to je nada koja nas usmjerava prema Kristu.

4. Molitva rađa zvanja: odgovornost i snaga zajednice

Molitva za duhovna zvanja je od presudne važnosti za Crkvu. Bez molitve nema otvorenosti za Božji glas. Molitva nije puko traženje, prozba, „moljakanje“ – ona je odnos s živim Bogom. U tišini molitve srce postaje plodno tlo na koje Bog može posijati sjeme poziva. Kad molimo za zvanja, ne molimo samo za „nekoga drugog“ – mi otvaramo vrata Neba da Duh Sveti djeluje u srcima mladih. Mi, molitvom, stvaramo duhovnu klimu u kojoj zvanje može rasti i dozrijevati. Isus sam kaže: „Molite gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Mt 9,38).

Župne zajednice moraju biti svjesne: bez svećeničkih i redovničkih zvanja nema sakramenata, a tamo gdje nema sakramenata – nema Crkve. Euharistija, pomirenje – ispovijed, sveti red, bolesničko pomazanje – svi sakramenti ovise o služenju onih koje Bog poziva. Zato nitko nije izuzet od potrebe molitve za duhovna zvanja. Odgovornost za duhovna zvanja nije samo na biskupima i animatorima duhovnih zvanja – ona je na svima nama. U obiteljima, u župama, u školama, u molitvenim zajednicama – svatko ima svoju ulogu.

5. Zahvala, poslanje i molitva

Dragi roditelji naših svećenika, redovnika i redovnica, vi ste proživjeli put duhovnog poziva vašeg djeteta. Vi ste svojim životom rekli „Da“, ne samo životu svojega djeteta, nego i Božjem pozivu u njegovu srcu. Vi najbolje znate što znači darovati Bogu ono najdragocjenije. Nije to jednostavno, ali zato vaša uloga u Crkvi nije sporedna. Vi ste prvi svjedoci, vi ste oni koji su vjerom i povjerenjem poduprli zvanje – kad se tek rađalo, kad je bilo krhko, kad još nije imalo riječi ni sigurnost.

Papa Franjo ističe da „zvanje nikada nije blago koje ostaje zaključano u srcu, nego ono raste i jača u zajednici onih koji vjeruju, ljube i nadaju se“. Vi ste, dragi roditelji, ta zajednica, zajednica obitelji, vjere, podrške. Danas, kad mnogi mladi žive u nesigurnosti, krizi identiteta i smisla, vaša tiha vjernost i podrška duhovnom zvanju postaje proročki znak. „Mnogi mladi“, piše Papa, „doživljavaju duboku krizu smisla… no Gospodin želi u svakome od nas probuditi svijest da smo ljubljeni, pozvani i poslani kao hodočasnici nade.“

Zato smo ovdje večeras, da molimo Gospodina da i danas, u ovom našem vremenu punom buke i zbunjenosti, ponovno probudi zvanja. Tu smo kako bi molili da Gospodin oslobodi srca mladih od straha, da im dade hrabrost stati u tišini, osluhnuti što im srce govori – i pitati Boga: „Koji je tvoj plan za mene?“.

Zvanja ne nastaju u vakuumu. Ona se rađaju u obitelji, u molitvi, u tišini, u malim, svakodnevnim odlukama vjernosti. Zato Papa piše: „Poziv sazrijeva u svakodnevnom nastojanju oko vjernosti evanđelju, u molitvi, duhovnom razlučivanju i služenju“. A mi kao Crkva moramo biti mjesto koje ne gasi nego molitvom i primjerom života svijetli kako bi oni koje Bog poziva otkrili Njegove planove.

I zato, večeras, pred ovim oltarom, pred Isusom nazočnim u Presvetom Oltarskom Sakramentu, zajedno kao zajednica vjere, molimo za nova zvanja, za pastire, za redovnike, za misionare, za obitelji koje će reći „Da“ Gospodinu. Molimo za mlade, da ne samo prežive, vegetiraju, u svijetu nesigurnosti, nego svjedoci svjetla, svjedoci Krista, sol ovom svijetu. Molimo za nas same, da budemo tlo u kojemu Božji poziv može rasti.

6. Moliti za one koji sablaznili i ranile druge i za sve žrtve

U ovom molitvenom bdjenju ne zaboravimo u molitvu uključiti i one koji su krenuli putem zvanja, ali su putem posustali, sablaznili druge, zalutali. Molimo za njih – ne iz osude, jer na to nemamo pravo, nego iz nade da ih Božje milosrđe može obnoviti. Crkva pati zbog njihovih padova, ali još više pati ako ih se zaboravi. Molimo i za sve žrtve sablazni i sve rane žrtava koje su prouzročili oni koji su krenuli putem duhovnog zvanja i u svom padu ranili druge. Neka Gospodin zacijeli sve njihove rane.

7. Zahvala roditeljima

Na kraju, dragi roditelji – u ime Crkve, u ime svećenika, redovnika i redovnica koji su iz vaše obitelji izišli, želim vam reći jedno iskreno: Hvala. Hvala što ste dali Crkvi ono najdragocjenije i najvrijednije. Hvala što ste znali pustiti da vaša djeca postanu ono na što ih je Bog pozvao. I hvala što ste svojim životom svjedočili da se nada ne živi riječima – nego izborima i darom onog najdragocjenijeg.

Zaključak

Neka i ova večer bude ohrabrenje svima nama da, kao hodočasnici nade, nastavimo putem vjere – svatko u svom pozivu – i da se nikada ne prestanemo moliti za one koje Bog i danas poziva: da budu sol, svjetlo i nada ovom svijetu.

Amen.

+ Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Na Nedjelju Božjeg milosrđa, 27. travnja, održana je središnja proslava Godine jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji. Svečano misno slavlje na Forumu u središtu Zadra predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

„Zauzimajte se za dobro pred svim ljudima“

(Rim 12, 17)

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici nade!

Danas, u uskrsnom ozračju i radosti, na Nedjelju Božjeg milosrđa u Jubilejskoj godini, okupljeni smo u Zadru, srcu naše Zadarske nadbiskupije, da zajedno slavimo ono što je temelj našega postojanja: Božje milosrđe i kršćansku nadu.

1. Božje milosrđe

Božje milosrđe nije neka apstraktna Božja osobina, neka općenita dobrohotnost. Bog nam je svoje milosrđe pokazao i darovao u svome Sinu Isusu Kristu. Krist je lice Božje ljubavi okrenuto prema čovjeku, osobito onom grešnom, ranjenom, izgubljenom. Milosrđe je konkretna Božja ljubav koja se daruje iz Srca Isusova probodenog na križu i izlijeva pred čovjekovom slabošću, koja prašta, podiže, liječi, vraća smisao i dostojanstvo. Sveti Ivan Pavao II., koji je 30. travnja Jubilejske 2000. godine utemeljio Nedjelju Božjeg milosrđa, govorio je: “Milosrđe je drugo ime za ljubav koja razumije, oprašta i podiže.”

Božje milosrđe je srce Evanđelja, Radosna vijest, poruka i snaga nama: milosrđe koje nas traži kao Dobri Pastir, koje hita ususret kao Otac rasipnom mlađem sinu i onom starijem, srditom; milosrđe kao Gospodar koji ne vlada nego služi; milosrđe koje pere noge svojim učenicima, koje na križu moli: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“, koje  teče iz Probodenog Srca Isusova, koje na uskrsno jutro dolazi zatvorenim srcima i kaže: „Mir vama!“, koje se izlijeva na nas u daru Duha Svetoga, koje nas čini djecom Božjom i omogućuje nam da suuskrsnemo s Kristom. Milosrđe je Božje Srce koje nam se daruje u snazi Kristova uskrsnuća i čini novim stvorenjima.

Božje milosrđe nikoga i nikada ne odbacuje, ali, također, ni pred kim ne relativizira istinu. Božje milosrđe ne znači odobravanje, umanjivanje težine ili negiranje grijeha i zla, nego pokazuje neumornu Božju želju da nas spasi od grijeha, da nas iscijeli i oslobodi, da nas učini dionicima svoga vječnog života, svoje svetosti.

U ovoj Jubilejskoj godini, Crkva nas poziva da iznova doživimo snagu Božjeg oproštenja i oprosta i radost osobne obnove, što nas osposobljava i potiče da se zauzimamo za dobro pred svim ljudima (usp. Rim 12, 17).

Milosrđe i nada idu ruku pod ruku. Jer onaj tko je doživio Božje milosrđe, ne može biti čovjek bez nade. I tko je iskusio Božje oproštenje i milosrđe, zna kako je velika Božja vjernost, dobrota i nježnost. To iskustvo rađa i njeguje nadu.

2. Nada – otvorena vrata milosrđu

Današnja nas liturgija, u duhu bule pape Franje „Nada ne postiđuje“ kojom se najavljuje Jubilejska godina, podsjeća na jedno duboko iskustvo: „U srcu svakog čovjeka prebiva nada kao želja i očekivanje dobra, iako sam ne zna što mu sutra nosi“ (br. 1).

U svijetu punom neizvjesnosti, straha, podjela i boli, ovo naše okupljanje je znak. Znak da nismo odustali od nade. Znak da Crkva ne stoji na mjestu, nego korača. Znak da Bog nije daleko – nego prisutan.

Papa nas poziva da čitamo znakove vremena, ne zatvorenih očiju i srca, nego gledajući i prepoznajući koliko je dobra još uvijek u svijetu, u srcu svakog pojedinca, kako se ne bismo smatrali ophrvani zlom (usp. Isto, br. 7). I zato danas, na poseban način, želimo zahvaliti i dati priznanje svima koji čine dobro – pojedincima, obiteljima, zajednicama, institucijama, onima koji tiho, svakodnevno, bez aplauza, bez medija, bez reflektora, žive evanđelje u svakodnevici.

3. Nada – sidro života

Kršćanska nada nije površni optimizam ni slijepo očekivanje. Ona je, kako nam simbolički tumači sv. Ambrozije, sidro: „Kao što sidro ubačeno u more štiti lađu od odvlačenja i drži je čvrsto na mjestu, tako i nada drži čvrsto i jača vjeru.“

No, znamo, sidro ne zaustavlja oluju, ali nas drži sigurnima usred nje.
A vjetrovi i u naše vrijeme su mnogi, a valovi koje stvaraju visoki i pogubni.

Deklaracija o ljudskom dostojanstvu Dikasterija za nauk vjere, Dignitas infinita (Beskonačno dostojanstvo),  koju je papa Franjo supotpisao na Blagovijest 2024. godine, piše u prvom broju: „Beskonačno dostojanstvo, utemeljeno na samom postojanju, pripada svakoj ljudskoj osobi, i iznad je svih okolnosti i bilo kakve situacije u kojoj se ona nalazi“ (Dignitas infinita, 1). Ovo dostojanstvo u koje je utkana kršćanska nada proizlazi iz Božjeg stvaranja i obnavlja se djelom Kristova poslanja u kojem se ostvaruje otkupljenje ljudske osobe i ljudskog dostojanstva.

Navedena Deklaracija podsjeća nas i upozorava i na teške rane čovječanstva, snažne vjetrove i opasne valove koji prijete ljudskom dostojanstvu i gase nadu života. To su: siromaštvo koje je sramota naše civilizacije; ratovi koji uništavaju nacije, siju mržnju i ranjavaju duše; migranti koji postaju broj, a ne osoba. To su, nadalje: nasilje nad ženama, zloupotrebe djece, abortus, eutanazija, surogat majčinstvo, rodna ideologija, digitalno nasilje. Sve to nisu apstraktni problemi – to su životi, to su osobe, to su sudbine koje vape za pravdom, istinom i nadom.

Ovo suvremeni oblici vrše nasilje nad nadom i nad ljudskim dostojanstvom, te  mijenjaju  civilizaciju u kojoj živimo.

Nismo imuni na ovaj mentalitet. Ovi valovi i vjetrovi i nama prijete. U ovaj nas svijet Bog šalje kako bismo razapeli jedra nade i pustili da nas sila Duha vodi prema pobjedi života.

4. Graditelji nade

Braćo i sestre!

Danas na ovom susretu, s nadom na koju nas potiče i poziva papa Franjo (usp. Isto, br. 8 – 16), gledamo u budućnost i iskreno molimo:

– Neka se nada ostvari kao mir u svijetu i mir u srcu svake osobe, kao prisutnost pravde, razumijevanja, poštovanja. Mir se postiže srcem koje vjeruje u pomirenje. Mir se  gradi djelima. Mi smo pozvani biti mirotvorci – u vlastitom domu, na poslu, u društvu.

– Neka se nada ostvari u želji za prenošenjem života i u odgovornom očinstvu i majčinstvu. Roditelji nisu samo biološke figure – oni su prvi učitelji života, ljubavi i vjere. Svaka majka i otac koji ustrajno i predano žive svoje roditeljsko poslanje – čine dobro, oblikuju budućnost, stvaraju prostor u kojem dijete raste ne samo u sigurnosti, nego u vjeri i ljudskosti.

– Neka se nada rodi u mladima, da ne izgube povjerenje u život. Pružimo im ruke, slušajmo ih, budimo im oslonac. Pratimo ih dobrim primjerom i molimo za njih.

– Neka se nada ostvari u bolesnima i starijima, djedovima i bakama, neka osjete da nisu sami. Činiti dobro znači posjetiti, nazvati, donijeti lijek, moliti za nekoga. Činiti malena djela velikog srca.

– Neka se nada ostvari u siromašnima, onima koji žive u teškim uvjetima. Činiti dobro znači dijeliti, znači biti darežljiv, znači graditi pravednije društvo u kojem dobra nisu samo u rukama nekolicine.

– Neka se nada rodi u osobama s invaliditetom, među migrantima, izbjeglicama, u onima koji traže dom. Činiti dobro znači vidjeti osobu, a ne problem.

5. Poziv na ostvarenje nade

Braćo i sestre!

U svijetu u kojem je lako postati hladan, zatvoren, sebičan – danas nas ovo okupljanje poziva na ono temeljno: da vjerujemo i ljubimo djelima, a ne samo riječima. Da svaki dan našeg života bude odgovor na Božju ljubav.

I zato se možemo danas, i svaki dan iznova, pitati: što sam danas učinio za Boga, moju obitelj, bližnjega, moju Domovinu, ovaj svijet? Ne mislim samo na molitvu, dolazak na misu, izgovorene riječi… nego: što sam učinio konkretno – u ljubavi, u služenju, u dobroti – za Njega, za Boga? Bog je prvi kojem trebamo iskazivati ljubav, a bližnji je onaj po kome se ta ljubav mora ostvariti. Jer ono što činimo drugima, činimo Njemu. Isus nam je to jasno rekao: “Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25, 40). U ovome je sadržan i naš vječni sud, naše nepropadljivo dobro.

Sv. Majka Tereza iz Kalkute to je jednostavno, ali snažno sažela riječima: „Ne možemo svi činiti velika djela, ali možemo činiti mala djela s velikom ljubavlju.“

Bog ne traži od nas senzacionalne podvige. Traži srce. Traži svakodnevnu vjernost u malim stvarima. Papa Franjo će više puta reći kako Crkva mora biti poput poljske bolnice nakon bitke (prvi puta izrekao 19. rujna 2013.). Mi smo Crkva – Narod Božji. Svi mi dolazimo iz bitke, one duhovne, obiteljske, osobne, društvene. Zato mi, Crkva, naše župne zajednice kao i civilno društvo, moraju biti mjesto pomoći, liječenja, ozdravljenja… Trebamo pitati drugoga: „Gdje te boli? Kako ti mogu pomoći?“, a sebe: “Jesam li oprostio? Jesam li pomogao? Jesam li bio tu kad je trebalo?“.

To je vjera na djelu. To je nada koja se utjelovila. „Vjera bez djela je mrtva“ (Jk 2, 28), reći će nam sv. Jakov. Dobra djela jesu utjelovljena nada koja ne vodi prema razočaranju. Tu se naša vjera pokazuje stvarnom. Jer „vjera bez djela je jalova“ Jak 2, 20). A dobro koje činimo nije samo moralna obveza – to je naš put srca i radosti, savjesti i slobode, put posvećenja i vječnog spasenja, vječnog života. Čineći dobro se preobražavamo, postajemo sve sličniji našem Stvoritelju. Kroz ljubav postajemo ono zbog čega nam je Bog darovao život, ostvarujemo ono najbitnije na što smo pozvani: biti živa slika Božja.

Papa Benedikt XVI., u enciklici Deus caritas est (Bog je ljubav), piše: „Na početku kršćanskoga života ne stoji etička odluka ili neka velika ideja, nego susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac” (br. 1).

Učinimo nešto lijepo za Boga – svaki dan. Ne zato da nas drugi vide i hvale, nego zato što nas Bog gleda, zato što time ostvarujemo sebe. I jer u tome pronalazimo radost, mir i istinsku slobodu. Učinimo dobro zato što vjerujemo Isusovim riječima: „Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća” (Mt 10, 42).

6. Hodočašće nade u vjernosti identitetu

Braćo i sestre!

Ove godine, dok obilježavamo i 1100 godina od početka hrvatskoga kraljevstva, želimo se danas sjećati i naših korijena – ne toliko povijesnih, nego duhovnih. U toj dubokoj i bogatoj baštini utkano je ono što nas čini narodom: vjera, kultura, jezik, ali i krv onih koji su položili život za slobodu i dostojanstvo Domovine. U kontekstu Jubilejske godine s geslom “Hodočasnici nade”, kršćansko domoljublje poprima osobitu dubinu – jer nada uključuje i želju za sigurnom budućnošću našeg naroda, za njegovim dobrim i pravednim razvojem. A imamo razloga da budemo zabrinuti.

Kršćansko domoljublje počinje sviješću o vlastitom identitetu i odgovornosti. To je ljubav koja ne isključuje, nego oblikuje. Kardinal bl. Alojzije Stepinac jasno je rekao: „Ljubiti svoj narod ne znači mrziti tuđe, već poštovati ono što je tvoje i ne dopustiti da se ono zgazi“. To je ljubav koja gradi, koja poštuje i ne dopušta da se naše naslijeđe, stečeno mukom i žrtvom, suzama i krvlju, zaboravi ili prezre.

Domovina nam nije darovana besplatno. Prošla je kroz vjekove progona, napada, i na kraju Domovinskog rata – čije se žrtve ne smiju zaboraviti. Ljubav prema Domovini danas nije samo osjećaj, nego i poziv – da budemo dostojni onih koji su je branili.

Spomenimo danas, između ostalih, slugu Božjeg Ivu Mašinu, mladića, mučenika, koji je u vremenu komunizma izgubio život samo zato što nije htio pogaziti vjeru u Boga ni izdati svoje domoljublje. Sluga Božji don Eugen Šutrin, također mučenik iz mržnje prema vjeri, nije htio napustiti svoj rodni zavičaj i sa svojom obitelji otići u Ameriku, jer je želio služiti kao svećenik Božji svome narodu u Domovini. Oni, i mnogi drugi, pokazali su kako vjera u Krista, istinsko bogoljublje i domoljublje, može biti snaga i u najmračnijim trenucima. I zato su oni nama danas poticaj i ohrabrenje da ih nasljedujemo.

U vremenu globalizacije, skrivanja i brisanja kršćanskog identiteta u Europi, diktature relativizma (papa Benedikt XVI.) u kojem pojedinac sebe stavlja kao vrhovnu normu dobra, i diktature ravnodušnosti (papa Franjo) u kojem svatko gleda samo svoj osobni interes, gdje se sve stavlja pod znak upitnika, pa čak i pod izlikom brige i poštivanja tuđeg identiteta i uvjerenja, osobito je važno znati tko smo. Naš identitet nije zastarjeli mit, nego živa poveznica s onim što jesmo i što želimo ostati. Ako izgubimo kršćanski i narodni identitet, osušio nam se korijen, izgubit ćemo i sposobnost da istinski volimo svoju Domovinu. Stablo bez korijena, kao ni sidro bez čvrstog tla, ne može odoljeti ni slabim vjetrovima. Pojedinac i narod bez svijesti o svojim kršćanskim korijenima i bez svog jasnog identiteta pogodno su tlo za mnoge manipulacije svakakvih ideologija i interesa (usp. Papa Franjo, Fratelli tutti, br. 13).

Zato budimo ponosni na naš kršćanski identitet – ne iz prkosa i obijesti, nego iz zahvalnosti – na baštinu koju su nam ostavili naši pređi: vjeru, jezik, kulturu, narodnu svijest. Naša je zadaća danas ustrajati u dobru, prenositi kršćansku istinu i čuvati ono što nas oblikuje i učvršćuje u dostojanstvu djece Božje. Kršćansko domoljublje danas znači moliti, raditi, činiti dobro, žrtvovati se, čuvati i njegovati svoju kulturu i običaje, svjedočiti i odgajati nove naraštaje u ljubavi prema Bogu i svom narodu. Doprinositi svojoj domovini znači živjeti i donositi zakone utemeljene na naravnim i moralnim kršćanskim principima. Kao hodočasnici nade, idemo naprijed, ali ne sami – nego s Kristom. On je naš Put, Istina i Život (usp. Iv 14, 6). Krist je sigurnost nade koja je položena u naša srca i koja  ne razočarava (usp. Rim 5, 5).

7. Zajedništvo sa svetima

Braćo i sestre!

Sveci su osobe koji su herojski, bez kompromisa, živjeli kreposti vjere, nade i ljubavi. Papa Benedikt XVI. će reći da svece „očima vjere vidimo kako sjaje poput zvijezda pune slave na Božjem svodu” (Homilija, 1. studeni 2006.). Mi i danas ispovijedamo vjeru u „općinstvo svetih“ (Simbol vjere), zajedništvo zemaljske i nebeske Crkve. Znak naše povezanosti s njima i zahvala za duhovnu baštinu koju su nam ostavili i od koje i mi živimo jest i naša današnja procesija ulicama Poluotoka. Procesija će biti znak naše vjere u općinstvo svetih, ali i svjedočanstvo da i mi želimo biti svetima blizu, njih hrabro nasljedovati u našim okolnostima života, biti „hodočasnici nade“ na putu kojim su i oni išli, prema cilju koji su oni postigli. Ova procesija je produžetak ove euharistije: Božji narod u hodu, zemaljska i nebeska Crkva zajedno, s pogledom prema Kristu Uskrslom, u nebo. S nogama smo na zemlji, a srcem u zajedništvu s onima koji su pobijedili zlo dobrotom, koji su puni slave Božje poput zvijezde na nebu.

 Zahvala

Hvala vama, dragi hodočasnici nade. Hvala što ste ovdje. Što ste došli kako bi bili znak jedni drugima, kako bi bili zajednički odgovor na vapaj naše nade.

Nemojmo zaboraviti: graditi bolje društvo nije samo politička i ekonomska misija – to je duhovni poziv. Pozvani smo, svatko, bez iznimke, svatko, graditi društvo u kojem će svaka odluka biti utemeljena na istini evanđelja, dobroti, milosrđu i uzajamnom poštovanju. Želimo biti dio društva koje ne štiti samo interese, nego brani čovjeka i njegovo beskonačno dostojanstvo – svakog čovjeka – od začeća do prirodne smrti.

Sidro je bačeno. Nada je s Kristom uskrsnula. Oluje će doći, ali mi se ne bojimo. Drži nas Kristova nada, a nada s njime ne postiđuje (usp. Rim 5, 5). Kada činimo dobro donosimo mnogo roda (usp. Iv 15, 16). Dobro nikad ne ostaje bez ploda.

Na kraju, neka nas Krist – naša Nada – u ovoj Jubilejskoj godini učvrsti u dobru, utješi u slabosti i ohrabri za djelovanje. Blažena Djevica Marija, Majka Crkve, Majka naša i Kraljica Hrvata, neka nas zagovara na hodočasničkom putu nade.

Amen.

+ Milan Zgrablić,

  nadbiskup

Zadar, Forum, 27. travnja 2025.

Foto: I. Grbić

Na središnjoj proslavi Godine jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje na Trgu ispred crkve sv. Marije na Nedjelju Božjeg milosrđa, 27. travnja.

Uvodni pozdravni govor na početku mise nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre,

s radošću i zahvalnošću Bogu pozdravljam vas sve, okupljene danas na ovom povijesnom mjestu – Trgu rimskog Foruma, u srcu našega Zadra – na slavlju Nedjelje Božjeg milosrđa i središnjoj proslavi Jubilejske godine u Zadarskoj nadbiskupiji.

Ovdje smo danas ujedinjeni u vjeri i zajedništvu, okruženi veličanstvom Božjeg stvaranja – trima nacionalnim parkovima: Paklenicom, Kornatima i Krkom te trima parkovima prirode: Vranskim jezerom, Telašćicom i Velebitom.

Ovi parkovi, koji okružuju našu Nadbiskupiju sa svih strana, istoka i zapada, sjevera i juga, podsjećaju nas da smo doslovno uronjeni u Božju ljepotu – s mora, iz unutrašnjosti, s kopna i s visina.

Ova ljepota koja nas okružuje nije samo prirodni dar, nego i znak Božje blizine i njegove dobrote. Na ovom prostoru, gdje se susreću bogata duhovna baština i čudesna priroda, zahvaljujemo Gospodinu za svaki list i kamen, vjetar i val, otok i planinu – za sve što nas podsjeća na Božju prisutnost, ljubav i stvarateljsku snagu. Pozvani smo čuvati ove darove i živjeti s njima u zahvalnosti i odgovornosti.

Dobrodošli svi – s otoka i kopna, pojedinci i obitelji, djeco, mladi i stariji; članovi župnih zajednica, bratovština, crkvenih pokreta, karitativnih i civilnih organizacija; osobe s invaliditetom, hrvatski branitelji. Posebno pozdravljam i sve vas koji djelujete u crkvenim i civilnim udrugama, u društvenom i gospodarskom životu, u školstvu, kulturi, zdravstvu, medijima i sigurnosnim službama. Hvala vam što svojim radom i predanošću gradite društvo utemeljeno na pravdi, poštovanju i solidarnosti.

Pozdravljam našega župana gosp. Božidara Longina i gradonačelnika grada Zadra, gosp. Branka Dukića.

Nedjelja Božjeg milosrđa, koju s posebnom radošću slavimo u ovoj Jubilejskoj godini, često se naziva i “Malim Uskrsom” – jer nas ponovno i snažno vraća u srce uskrsnog događaja: Krist je živ, uskrsnuo je i došao među nas da bi nam donio ono što najviše trebamo – mir. Uskrsli Gospodin dolazi učenicima i govori: “Mir vama!” – upravo tim riječima počinje i susret koji se događa u svakoj euharistiji.

Euharistija je živi susret s Kristom uskrslim, onim koji svoje milosrđe nije ostavio samo kao riječ, nego ga je učinio stvarnošću našega života. On nam daje mir – onaj duboki, nutarnji mir koji ispunja ljudsku čežnju, koji daje smisao patnji, koji gradi zajedništvo i koji je ispunjenje naše nade.

Danas, u ovom zajedničkom slavlju, ujedinjeni s cijelom Crkvom koja živi u Zadarskoj nadbiskupiji, donosimo Gospodinu svoje živote, svoje radosti i terete, i zahvaljujemo mu jer nas neprestano iznova podiže i šalje da budemo nositelji njegova milosrđa u svijetu.

Nakon svete mise, u zajedništvu i pobožnosti, krenut ćemo u procesiji ulicama našega Poluotoka – kao hodočasnici nade, kao Crkva u pokretu, kao Narod Božji koji zajednički putuje prema vječnoj Domovini, u znaku jedinstva s nebeskom Crkvom, u zajedništvu –  općinstvu svetih, svjedočeći da nas Božje milosrđe ne ostavlja istima, nego nas mijenja, obogaćuje, povezuje i šalje.

Dobrodošli svi, i neka nas u ovom svetom slavlju vodi i jača Onaj koji je izvor svakog milosrđa – Isus Krist, Gospodin i Otkupitelj, naš Mir.

Neka Gospodin, po Duhu Svetom kojeg nam je obećao i poslao, i sada izlije na nas svoje milosrđe i mir kako bismo ga očišćena i obnovljena srca radosno mogli slaviti ovom svetom euharistijskom službom i ophodom ulicama našega Grada.

Uputimo u ovom našem molitvenom susretu molitvu za preminulog našeg papu Franju i za novog papu.

Saberimo se, braćo i sestre. Postanimo svjesni Božje blizine i zajedništva s njime. Neka nam Uskrsli Gospodin otvori oči da ga možemo prepoznati kao učenici u Emausu. Pokajmo se za naše grijehe, slabosti i propuste i molimo oproštenje da Gospodinu što dostojnije prikažemo ovo svete euharistijsko otajstvo.

+ Milan Zgrablić,

   nadbiskup

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić