Na 12. Pastoralno – katehetskom kolokviju za svećenike, o temi “‘Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je’ (Iv 11, 3) – O pastoralu bolesnika u župnoj zajednici i zdravstvenom sustavu” održanom u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu, u utorak, 3. ožujka, uvodni govor održao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, predstojnik Vijeća HBK za kler. Kolokvij su organizirali Vijeće za katehizaciju i novu evangelizaciju, Vijeće za kler i Vijeće za život i obitelj Hrvatske biskupske konferencije. Govor nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

„Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je“ (Iv 11, 3)

Uvod u rad kolokvija

1. Okupljeni u odgovornosti za bolesnike

U ime Vijeća za kler Hrvatske biskupske konferencije i u osobno ime, srdačno pozdravljam sve vas, nazočnu braću u biskupskoj i svećeničkoj službi, sve sudionike ovoga Dvanaestoga Pastoralno – katehetskog kolokvija, cijenjene predavače i sudionike okruglih stolova, kao i sve one koji će, na različite načine i putem medija, pratiti rad ovoga kolokvija.

Zahvaljujem svima koji su se uključili u pripravu i ostvarenje ovog kolokvija – onima koji su osmislili program, onima koji će svojim znanjem i iskustvom pridonijeti njegovu sadržaju, kao i svima koji su uložili trud da se ovaj susret može održati kao prostor zajedničkog slušanja, promišljanja i razmjene iskustva. Vaša nazočnost i spremnost da sudjelujete na ovom kolokviju znak su odgovornosti i brige za svećeničko poslanje i za one kojima smo osobito poslani – bolesne i one koji trpe.

Posebno pozdravljam i zahvaljujem svima koji iz blizine prate pastoral bolesnika: svećenicima, bolničkim kapelanima, redovnicima i redovnicama, vjernicima laicima, zdravstvenim djelatnicima i suradnicima u zdravstvenom sustavu, koji će kroz ovaj kolokvij podijeliti svoja iskustva i svjedočanstva. Njihov doprinos pomaže nam da stvarnost pastorala bolesnika promatramo ne samo teorijski, nego iz konkretnih životnih situacija.

S tom zahvalnošću i otvorenošću započinjemo rad ovoga kolokvija, svjesni da nas okuplja zajednička želja da još vjernije i osjetljivije služimo čovjeku u njegovoj bolesti, slabosti i potrebi za nadom koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5).

2. Osoba prije bolesti

Riječi koje stoje u središtu ovoga našeg susreta – „Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je“ (Iv 11, 3) – jest poruka Marte i Marije Isusu, izgovorena s povjerenjem i iz dubine srca o njihovu bratu Lazaru. Ova poruka sestara Marte i Marije ne opisuje patnje bolesnika, ne navodi simptome i dijagnozu njihova brata Lazara, ne postavlja pitanja o uzrocima bolesti ni o krivnji za bolest – što je bio uobičajeni način shvaćanja bolesti u to vrijeme i tom ambijentu. Ovaj vapaj Marije i Marte pred Isusa stavlja osobu – Lazara. I to osobu u odnosu: onaj koji je bolestan – je „onaj kojega ti ljubiš.“

Ova poruka Marije i Marte je vapaj koji bolesnog brata Lazara povjerava Isusu. To je poruka koji ne traži od Isusa da učini čudo ozdravljenja, nego se oslanja na povjerenje i njegovu ljubav. Marta i Marija ne govore Isusu što treba učiniti – one ga jednostavno podsjećaju tko je onaj koji trpi – to je onaj koga On ljubi.

Upravo u tome počinje kršćansko razumijevanje bolesti i pastoralna briga za bolesnika: ne u dijagnozi, ne u praćenju učinkovitosti liječničkog postupaka, nego u istini međusobnih odnosa. Prije nego što je bolesnik netko kome treba pomoć, on je netko koga treba ljubiti. Prije nego što mu se pristupi riječima, sakramentima ili gestama pažnje i blizine, potrebno je stati pred tu temeljnu činjenicu: njegov život ima neprocjenjivo vrijednost i neizmjerno dostojanstvo jer je ukorijenjen u Božjoj ljubavi.

Ova poruka Isusu „Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je“ uči nâs, pastoralne djelatnike i suradnike u pastoralu, i našem pristupu bolesnicima. Kada dolazimo bolesniku, ne dolazimo kao oni koji sve razumiju, koji imaju, ili koji nemaju gotove odgovore ili brza rješenja naj njihovo trpljenje. Dolazimo kao oni koji stoje na „svetom tlu“, koji stoje pred otajstvom križa, ali i pred otajstvom Božje blizine i ljubavi. I zato pastoral bolesnika započinje poštovanjem, slušanjem i spremnošću da budemo prisutni – čak i onda, a nije to rijetko, kada ne znamo što bismo rekli.

U tom smislu, ova poruka Marije i Marte, nije samo tema našeg dvodnevnog kolokvija o pastoralu bolesnika u župnoj zajednici i zdravstvenom sustavu, nego i ispit savjesti za svakoga od nas.

Nije li stoga naš pogled, naša blizina, naša riječ utjehe i naše djelo milosrđa mjerilo po kojem će se očitovati jesmo li u licu bolesnika prepoznali Krista, prema onoj snažnoj Isusovoj riječi iz prispodobe o Posljednjem sudu iz Matejeva evanđelja: „…oboljeh i pohodiste me…“ (Mt 25, 36)?

Ako živom vjerom i iz ove evanđeoske istine budemo pristupali bolesniku, tada će i naš pastoral bolesnika biti istinski evanđeoski: nenametljiv, strpljiv, suosjećajan i pun vjere, ljubavi i nade. Jer ondje gdje se bolest susreće s ljubavlju, prepoznaje Kristovu patnju, ondje se već događa nešto spasonosno – pa čak i onda kada izostane ozdravljenje.

3. Crkva uz bolesnika – lice Kristove blizine

Bolest na osobit način razotkriva krhkost ljudskoga života. Ona nas podsjeća da nismo samodostatni, da suvereno ne vladamo vremenom, svojim tjelesnošću, ni zdravljem, da se sigurnosti, na koje se često oslanjamo, mogu vrlo brzo poljuljati. U bolesti čovjek ostaje ogoljen i vidi vlastite granice, ali upravo u toj „ogoljenosti“ ljudske egzistencije postaje posebno osjetljiv na blizinu, na svaku gestu prijateljstva i ljubavi, na pogled koji ne osuđuje, na nadu koju svjedočimo, na vjeru koju dijelimo, na ljubav Kristovu koju živimo, na prisutnost koja suosjeća.

I upravo se u tom prostoru krhkosti najjasnije može vidjeti lice Crkve. Lice Crkve se ne vidi u snazi struktura, niti u brojkama ili projektima, nego u načinu na koji Crkva pristupa onome koji trpi, onome koji je bolestan, onome koji je siromašan. U susretu s bolesnikom – bilo u ozbiljnosti bolničke sobe, u skromnosti obiteljskog doma, u župnoj zajednici ili unutar složenog zdravstvenog sustava – Crkva je pozvana biti znak Kristove blizine u svijetu tako da, poput milosrdnog Samarijanca iz prispodobe u Evanđelje po Luki (10, 29 – 37), ne prolazi pokraj čovjekove patnje ravnodušno, nego se zaustavlja, sagiba nad ranama tijela i duha te, noseći u sebi svjetlo Raspetoga i Uskrsloga, ostaje uz bolesne i one koji trpe ne umanjujući težinu njihove boli, ali prožimajući je nadom koja izvire iz vjere u Isusa Krista.

U spremnosti Crkve da bude blizu bolesnima, da dijeli teret i da se izloži ranjivosti drugoga, ostvaruje ono o čemu govori apostol Pavao u Poslanica Kološanima, kada svjedoči da se raduje u svojim patnjama zbog drugih i da time u svome tijelu nadopunja ono što nedostaje mukama Kristovim za njegovo Tijelo, koje je Crkva (usp. Kol. 1, 24). Ovime sv. Pavao pokazuje da Kristova otkupiteljska žrtva, premda savršena i potpuna, u povijesti postaje vidljiva i djelotvorna po onima koji su s njime sjedinjeni čak i u patnjama.

Tako se blizina Crkve, koja ne prolazi ravnodušno pokraj čovjekova križa i patnja, očituje u ljubavi koja se prikazuje za druge. I time se susreću u istom otajstvu: u životu Crkve koja, kao Tijelo Raspetoga i Uskrsloga Krista, nastavlja njegovu spasenjsku prisutnost ondje gdje su rane najdublje. Crkva time svjedoči da patnja, kada se živi u zajedništvu s Kristom, ne ostaje zatvorena u besmislu, nego postaje put preobraženja i svjetlo nade uskrsnuća.

Pastoral bolesnika zato nije rubna ili usputna zadaća crkvenog djelovanja. On je povlašteno mjesto susreta kršćanske vjere, Boga i čovjeka, pastorala i ljudske stvarnosti. Ondje se navještaj ne mjeri ljepotom i spretnošću izgovorene riječi, nego vjerodostojnošću prisutnosti. Često su to susreti u kojima riječi postaju suvišne, u kojima je važnije znati slušati nego govoriti, biti blizu nego objašnjavati.

U takvim trenucima molitva poprima poseban oblik. Ona nije uvijek izgovorena naglas, ali je prisutna u „duhu i istini“ (usp. Iv 4,23), u toplom stisku ruke, u blagoslovu, u zajedničkoj šutnji, a drugi puta i u slavlju sakramenta ili izgovorenoj molitvi. Upravo tu Crkva pokazuje da ne napušta čovjeka onda kada je najslabiji, nego da ga nosi u vjeri, ljubavi i nadi, čak i onda kada izostaju tako željni odgovori na mnoga pitanja.

Zato pastoral bolesnika postaje mjesto u kojem se Crkva najdublje suobličuje Kristu raspetom na križu – Onome koji se približio ranjenom čovjeku, koji s njime dijeli njegovu patnju i koji je u toj patnji, i na koncu smrti, otvorio put uskrsne nade i uskrsne stvarnosti. Ako u tim susretima znamo biti istinski prisutni, tada naš pastoral ne ostaje samo usputna djelatnost, nego postaje živo svjedočanstvo Božje blizine koje se utjelovljuje u konkretnim ljudskim životima.

4. Od promišljanja prema obnovi služenja

Ovaj kolokvij nas okuplja s jasnom nakanom: da zajedno promišljamo, učimo i razmjenjujemo iskustva o pastoralu bolesnika u njegovoj punini i složenosti. Riječ je o pastoralu koji se ne može, i ne smije, svesti na jednu dimenziju ni na jedan pristup, nego obuhvaća teološku dubinu, liturgijsku osjetljivost, umijeće komunikacije, život obitelji bolesnika, medicinska dostignuća, djelovanje župne zajednice i suradnju s institucijama zdravstvenog sustava. Sve te dimenzije nisu odvojene, nego se međusobno prožimaju i nadopunjuju, jer u središtu svake od njih stoji konkretan čovjek sa svojom tjelesnošću, patnjom, nadom i pitanjima. U redovitom pastoralu, isključiti neke od tih dimenzija pristupa bolesniku i voditi računa samo o molitvenoj i duhovnoj dimenziji ozdravljenja, značilo bi zloupotrebu kršćanske duhovnosti ili čak duhovno zlostavljanje bolesnika.

Predavanja, rasprave, okrugli stolovi i svjedočanstva koja su pred nama nisu, vjerujem, zamišljeni samo kao prijenos znanja, nego kao prostor susreta iskustava. Ona žele obogatiti naš pogled, ali i oblikovati naše srce, kako bismo još vjernije, osjetljivije i razboritije znali odgovoriti na stvarne potrebe bolesnih. Ove potrebe često nadilaze same bolesnike i uključuju njihove obitelji, koje s njima dijele teret bolesti, neizvjesnosti i brige, ali i zdravstvene djelatnike koji svakodnevno rade u uvjetima velike odgovornosti, izloženosti trpljenju, emocionalnoj iscrpljenosti i moralnim dilema.

Zato je posebno važno da u ovim promišljanjima ne ostanemo samo na razini struktura, projekata i programa, teologije i teorije, koliko god to sve bilo potrebno i važno. Ako se pastoral svede samo na organizaciju, pobožnu retoriku i „instant rješenja“, lako se izgubi ono bitno. Potrebno je dopustiti da nas zahvati Kristova riječ i Njegov Duh, Kristov pogled – pogled koji vidi dublje, koji suosjeća, koji ne zaobilazi patnju i koji se ne boji blizine. Potrebno je da budemo poput Isusa koji ljubi bolesnog prijatelja Lazara, koji suosjeća s njegovim sestrama Marijom i Martom, koji dolazi pred grob Lazara, koji je potresen zbog mrtvog prijatelja Lazara, ali i onaj koji zna da Otac ne napušta one koje ljubi, koji vjeruje da se Otac snagom koja spašava želi proslaviti nad svakom patnjom i bolešću, koji podiže oči prema nebu, koji moli i zahvaljuje Ocu, jer zna da Krist jest Uskrsnuće i Život. To ostaje trajni temelj i mjerilo svakoga autentičnog pastorala bolesnika (usp. Iv 4, 41 – 44).

U tom evanđeoskom svjetlu, u pastoralu, bolesnik nikada nije tek „slučaj“ koji treba riješiti, niti problem koji treba ukloniti iz zajednice i, eventualno, smjestiti u neke specijalizirane ustanove. On je osoba, sa svojom poviješću, neotuđivim dostojanstvom i veličinom. On nije objekt pastoralne skrbi ili samo nekog kratkog molitvenog čina, nego subjekt odnosa s Kristom i Crkvom. Bolesnik nije sâm, jer Crkva, kada je vjerna svome poslanju, uvijek dolazi u Gospodinovo ime – ponekad s riječju, ponekad sa sakramentima, a ponekad jednostavno s vjernom prisutnošću i svjedočanstvom vjere.

5. Kolokvij kao obnova svećeničkog poslanja u službi bolesnima

Neka nam ovaj kolokvij, stoga, bude istinska prilika za obnovu našega svećeničkog poslanja u susretu s patnjom i bolesnicima. Neka kolokvij bude prigoda da produbimo suradnju sa zdravstvenim djelatnicima, da učimo jedni od drugih i da zajedno tražimo putove kako još bolje služiti onima koji trpe. Neka nas potakne i na jačanje osjetljivosti za bolesnike unutar župnih zajednica i obitelji, koje znaju prepoznati bolesnika, ne kao teret, nego kao dragocjenoga člana Kristova Tijela, čija prisutnost, i u slabosti, u ljubavi obogaćuje cijelu zajednicu.

U svemu tome neka nas vodi Duh Sveti. Neka On oblikuje naše srce, naše riječi i naše postupke, kako bismo u bolesnima znali prepoznati lice Krista, a bolesnicima znali približiti lice Crkve – lice koje je blizu, koje suosjeća i koje, unatoč svemu, nosi nadu spasenja koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5).

✠ Milan Zgrablić,
zadarski nadbiskup i
predstojnik Vijeća za kler HBK

Zadar, 2. ožujka 2026.

Znanstveno – stručni skup pod nazivom „’Ljubiti Crkvu’ – Sjećanje na zadarskog nadbiskupa mons. Ivana Prenđu, uz spomen 30. obljetnice njegove pastirske službe u Zadarskoj nadbiskupiji“, održan je u petak, 6. veljače, u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa „Zmajević“ u Zadru. Na početku toga skupa, prigodni govor održao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Govor nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Preuzvišeni oče nadbiskupe Želimire!
Poštovani i dragi biskupe Tomislave!

Poštovani gospodine rektore Zadarskog sveučilišta, profesore Faričiću!

Poštovani generalni vikaru, don Ante!

Poštovana i draga braćo svećenici, časne sestre, cijenjeni predavači i sudionici simpozija, dragi prijatelji!

Srdačno vas pozdravljam na početku znanstvenog – stručnog skupa Sjećanje na zadarskog nadbiskupa mons. Ivana Prenđu uz spomen 30. obljetnice početka njegove nadpastirske službe u Zadarskoj nadbiskupiji i 16. godišnjice njegove smrti, okupljene pod geslom koje sažima njegovo životno opredjeljenje i djelo: „Ljubiti Crkvu“.

Danas smo se okupili upravo u ovoj zgradi Sjemeništa u kojoj je mons. Prenđa proveo najveći dio svoga života. Za mene je to osobito snažno mjesto sjećanja na nadbiskupa Prenđu. Imao sam milost provesti ovdje pet godina, dvije kao sjemeništarac i tri kao odgojitelj upravo u vrijeme njegove službe rektora u sjemeništu i imenovanja za nadbiskupa koadjutora 1990. godine.

I danas, dok hodam ovim hodnicima, imam gotovo osjećaj da će rektor Prenđa u nekom blagom polumraku ove velike zgrade iznenada proviriti iz nekog kutka i svojim prepoznatljivim, očinskim glasom reći: „O, sinko, tu si!“ ili, udarajući se po čelu: „Za majku milu, što tu radiš!?“.

Svećenička i nadbiskupska služba mons. Prenđe ostavila je, nesumnjivo, dubok i trajan trag u životu Zadarske nadbiskupije. Taj se trag oblikovao u vremenima i u godinama teških kušnji, osobito u postkoncilskom razdoblju u Zadarskoj nadbiskupiji, kada su mnogi napuštali svećeničku službu, a svi sjemeništarci i bogoslovi napustili sjemenište. U tim okolnostima on je ostao postojan u vjeri i vjeran svom svećeničkom pozivu, bez gorčine i bez straha, hrabro noseći odgovornost promicatelja duhovnih zvanja.

Upravo tada, uvjerio sam se istražujući njegovu pismenu ostavštinu, s još većom vjerom i ljubavlju prema Crkvi, nastavio je promicati duhovna zvanja, uvjeren da Crkva živi od vjernosti i povjerenja u Božji poziv.

Ovdje u Sjemeništu, pod njegovim vodstvom, odgajalo se ne samo za svećeništvo, nego za život. Iz ovoga su Sjemeništa izlazili ne samo budući svećenici, nego i mnogi mladići koji su, noseći ono što su ovdje primili, postali odgovorni očevi, intelektualci i zauzeti vjernici laici u društvu. Nadbiskup Prenđa znao je da se Crkva gradi strpljivo – od srca čovjeka – i zato je ovom mjestu ostavio dio sebe. Nas je odgojitelje češće poticao: „Braćo, zahvaćajte, kad vidite da nešto nije dobro razgovarajte, objasnite, potaknite. Ako ne reagirate, sjemeništarci će misliti da to odobravate“.

Nutarnja snaga mons. Prenđe očitovala se i u teškim ratnim i poratnim godinama Domovinskog rata i poraća, kada se s posebnom predanošću posvetio obnovi razorene crkvene baštine: sjemeništa, katedrale, biskupske palače, crkava i župnih kuća. Ova obnova nije bila samo materijalna, nego duboko duhovna – znak nade, ustrajnosti i povjerenja u Božje vodstvo Crkve koja, unatoč svim kušnjama, ostaje uz svoj narod.

Jednako je snažno mons. Prenđa promicao apostolat laika, svjestan da je Crkva živa i plodna ondje gdje vjernici laici preuzimaju svoju odgovornost u obitelji, društvu, kulturi, medijima i javnom životu. Ohrabrivao je njihovo aktivno sudjelovanje u poslanju Crkve, potičući svijest da svaki krštenik ima svoje mjesto i zadaću u izgradnji Božjega naroda.

U tom duhu može se prepoznati i njegova otvorenost prema novoj evangelizaciji – naviještanju evanđelja suvremenom čovjeku, u promijenjenim okolnostima i izazovima vremena. Osnivanje Katoličke gimnazije, briga za odgoj mladih te trajno ulaganje u formaciju vjernika svjedoče o pastiru koji je znao gledati unaprijed, tražeći nove putove vjere, dijaloga i svjedočenja.

Posebno mjesto u njegovom djelovanju zauzima i veliki karitativni rad s izbjeglicama i prognanicima, u kojima je prepoznavao lice Krista patnika. Ljubav prema Crkvi za njega nikada nije bila apstraktna, nego konkretna i djelotvorna ljubav prema čovjeku.

I danas, često možda i ne primjećujući i ne razmišljajući, živimo od njegovog rada, truda i duhovne baštine koju nam je ostavio: od ljudi koje je oblikovao, od struktura koje je postavio, od institucija i zgrada koje je temeljito obnovio, neke i kupio, od povjerenja koje je ulagao u laike i od prostora slobode i odgovornosti koje im je otvorio. Baština mons. Prenđe nije sva pohranjena u arhivima i nije prekrivena prašinom i mirisom starog papira, nego živi u konkretnim osobama i zajednicama Zadarske nadbiskupije, u prostorima u kojima ugodno radimo i živimo.

Današnji znanstveni – stručni skup je, stoga, sigurno više od čina sjećanja na mons. Ivana Prenđu. Ovo je čin zahvalnosti Bogu i odgovornog promišljanja o nasljeđu koje nam je ostavio.

Na kraju, želim uputiti iskrenu zahvalnost svim predavačima koji su prihvatili sudjelovanje na ovom znanstvenom skupu. Svojim znanjem, istraživačkim trudom i osobnim pristupom pridonijet ćete da lik i djelo nadbiskupa Ivana Prenđe ne ostanu samo predmet sjećanja, nego poticaj za dublje razumijevanje i odgovorno nasljedovanje. Vaš doprinos pomaže nam da njegovu baštinu čitamo u svjetlu današnjih izazova i da iz nje crpimo nadahnuće za život i poslanje Crkve danas.

Neka nas primjer nadbiskupa Ivana Prenđe potakne da i mi, svatko u svome poslanju, živimo njegovo geslo – „Ljubiti Crkvu“: vjerno, zauzeto i otvoreno djelovanju Duha Svetoga.

Svima vama želim plodan i zanimljiv rad ovog skupa, uz molitvu da nas ovo zajedničko promišljanje još više učvrsti u zahvalnosti Bogu za dar života i služenja mons. Ivana Prenđe.

Hvala vam i dobro došli.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Predgovor u knjizi „Centralno bogoslovno sjemenište u Zadru (1826. – 1921.)“ dr. sc. Ante Sorića napisao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Nadbiskup govori o značenju i vrijednosti toga jedinstvenog djela u formacijsko – svećeničkom, odgojno – obrazovnom, kulturnom i identitetskom smislu. Institucija zadarske Bogoslovije koja je djelovala 95 godina u zgradi sadašnjeg Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’, u dosadašnjoj stručnoj i znanstvenoj javnosti nije bila sustavno valorizirana, predstavljena temeljem arhivskih izvora i široj javnosti poznata. O zadarskoj Bogosloviji bili su objavljeni samo jedan diplomski rad i jedan znanstveni članak.

Velika je i nedovoljno poznata vrijednost, a široj društvenoj javnosti i nepoznata činjenica uopće postojanja Bogoslovije u Zadru, čiji je spomen 200. godišnjice osnivanja upravo ove, 2026. godine (1826.-2026.). U prilog očuvanju i oživljavanju spomena na tu ustanovu u povijesti Zadarske Crkve i šire, objavljujemo u cijelosti Predgovor mons. Zgrablića, u kojem nadbiskup opisuje značenje djelovanja te ustanove u prošlosti te povezuje duh nekadašnjih povijesnih procesa sa suvremenim gibanjima u odnosu na formaciju i zvanje svećenika. Nakladnici toga djela su Državni arhiv u Zadru, Sveučilište u Zadru i Ogranak Matice hrvatske u Zadru.

Predgovor nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u nastavku.

Knjiga „Centralno bogoslovno sjemenište u Zadru 1826. – 1921.“ s podnaslovom U iščekivanju 200. obljetnice osnutka, dragocjeno je djelo koje osvjetljava jedno od ključnih poglavlja crkvene, teološke, prosvjetne i društvene povijesti na hrvatskom prostoru. Na više od petsto stranica, autor don Ante dr. sc. Sorić iznosi temeljito istražen prikaz djelovanja ustanove koja je tijekom gotovo jednog stoljeća oblikovala mnoge mlade ljude za područje cijele Dalmacije i šire – neke za svećeničko zvanje, a mnoge za zauzete i odgovorne uloge u javnom, kulturnom i društvenom životu svoga vremena.

Premda Centralno bogoslovno sjemenište više ne djeluje u svom izvornom obliku, njegova se odgojno-obrazovna misija nastavlja. Na istim temeljima, u istom prostoru, danas djeluje Katolička gimnazija Ivan Pavao II., suvremena ustanova koja preuzima nasljeđe Sjemeništa i potvrđuje da Crkva i dalje snažno vjeruje u cjeloviti odgoj mladih generacija – u odgoj koji spaja znanje, vjeru, kršćanske moralne vrijednosti i otvorenost prema društvenoj stvarnosti. Takav odgoj oblikuje obrazovane pojedince, kao i odgovorne i moralne ljude, osjetljive na opće dobro nadahnuto kršćanskim duhom, otvorene za istinu i služenje drugima.

Upravo zato ova knjiga ima višestruku vrijednost: teološko – pastoralnu, povijesnu, prosvjetnu, kulturnu i identitetsku – jer ne donosi samo suhoparne činjenice, nego gradi kontekst, prepoznaje uzroke, tumači posljedice i otkriva dinamiku vremena. Povijesno gledano, knjiga donosi sustavan prikaz razvoja jedne crkvene institucije u razdoblju koje je obilježeno čestim političkim prevratima, borbama za narodna prava, formiranjem modernih nacionalnih identiteta i pojavom novih društvenih ideologija. U takvom okruženju, Centralno bogoslovno sjemenište nije bilo izoliran sustav, nego aktivni sudionik, odgojna jezgra iz koje su izrastali ljudi koji su oblikovali tijekove Crkve i društva.

U kontekstu ove knjige i vremena koje obrađuje, svećenička služba jasno otkriva kako je poziv i zvanje od presudne važnosti – za Crkvu i za širu društvenu zajednicu. Svećenik u 19. i početkom 20. stoljeća nije bio samo liturg, propovjednik i pastoralni radnik. On je bio i učitelj, savjetnik, moralni autoritet, branitelj naroda, čuvar jezika i kulture, često i jedini obrazovani čovjek u ruralnim sredinama. Njegova prisutnost značila je stabilnost, znanje, duhovnu sigurnost i vezu s višim smislom u vremenima velikih društvenih previranja i nesigurnosti.

Upravo zato formacija svećenika, kakva se odvijala u Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Zadru, bila je sustavna, sveobuhvatna i zahtjevna. Ova institucija prenosila je teološka znanja, ali vodila je računa i o cjelovitom odgoju mladog čovjeka koji će nositi druge, često u tišini, ustrajno i samozatajno. Svećenička služba oblikovala je i vjernike i zajednice – jer dobar svećenik bio je duša sela, župe, grada. Bio je to čovjek kojem su se obraćali i kad su tražili istinu i kad im je trebala utjeha.

U tom svjetlu, ova knjiga otkriva kako je Sjemenište pripremalo mlade ljude za službu koja je više od zanimanja, za službu potpunog životnog predanja za druge. Službu koja zahtijeva znanje, ali još više srce; svećeničku službu, ali i živu i djelotvornu vjeru; disciplinu, ali još više poniznost; vodstvo, ali bez želje za dominacijom. Danas, kad svećeničko zvanje prolazi kroz nova propitivanja i izazove, povijesna svjedočanstva poput ovog djela podsjećaju na to koliko je svećenička služba bila i ostala temelj duhovne izgradnje naroda. Bez nje, povijest Dalmacije i Hrvatske bila bi ne samo siromašnija, nego i neprepoznatljiva.

Prosvjetna vrijednost knjige očituje se u detaljnoj rekonstrukciji nastavnog programa, formacijskog procesa, profesorskog kadra i obrazovne metodologije, čime se jasno vidi kako je Crkva, i kroz izazovna razdoblja, znala ulagati u znanje, odgoj i intelektualni rast. Kroz prikaz predmeta, svakodnevice i discipline, otkriva se kako je svećenička formacija bila sveobuhvatna – usmjerena ne samo na duhovno, nego i na kulturno, jezično, glazbeno, pa i praktično osposobljavanje budućih pastoralnih djelatnika.

Kulturna dimenzija knjige ogleda se u činjenici da su mnogi pitomci Sjemeništa kasnije postali pisci, učitelji, liječnici, odvjetnici, narodni tribuni, kulturni poslanici i nositelji hrvatske misli u Dalmaciji i cijeloj Hrvatskoj, kao i šire, često u sredinama gdje nije bilo drugih obrazovanih kadrova. Njihovo odgojno – obrazovno iskustvo u Zadru ostavilo je duboki trag u razvoju lokalnih zajednica, ali i u očuvanju hrvatskog jezika, identiteta i kulturne baštine.

Identitetska vrijednost ovog djela posebno dolazi do izražaja danas, u vremenu kada se često zaboravljaju kršćanski i hrvatski korijeni i institucije koje su oblikovale našu povijest. Sjemenište u Zadru bilo je mjesto gdje se hrvatski identitet živio, učio i prenosio – u vremenima kada to nije bilo samo obrazovno, nego i duboko političko i duhovno pitanje. Knjiga stoga nije samo znanstveni rad, nego i dokument identitetske važnosti koji osvjetljava kako je Crkva kroz odgoj pomagala očuvati narod, narodni jezik, pismo glagoljicu i vjeru.

Autor nas vodi kroz burna društveno-politička razdoblja, kroz strukturu i svakodnevicu života unutar Zavoda, ali i kroz tihe osobne priče pojedinaca – rektora, profesora, duhovnika i pitomaca – čime ova knjiga dobiva dubinu i čovječnost. Korištenjem bogate arhivske građe, sustavnom analizom i jasnim stilom, autor iznosi brojne podatke koji ne samo da popunjavaju praznine u povijesnim znanjima, nego i otvaraju prostor za nova istraživanja.

Zato će ova knjiga biti neprocjenjiv izvor za povjesničare i teologe, pedagoge i sociologe, znanstvenike i studente, kao i za sve one koji žele razumjeti kako je obrazovanje oblikovalo ljude, duhovne vođe, a ljudi mijenjali društvo. I kako je jedna crkvena ustanova iz Zadra, u vremenu nestabilnosti i prijetnji, dala temelj za stvaranje intelektualnog, duhovnog i narodnog identiteta Dalmacije i šire.

Posebnu vrijednost ove knjige čini i bogata foto-dokumentacija koja je ravnopravan nositelj sadržaja. Prikazi planova gradnje Sjemeništa, fotografije zgrada, nadbiskupa, profesora, pitomaca, dokumenata i povijesnih prizora pridonose dubini i autentičnosti cjeline. One omogućuju čitatelju neposredan susret s prošlošću, pretvarajući suhoparne datume i imena u žive slike stvarnih ljudi i prostora.

U vremenu kada je pisana riječ često nužno sažeta i strukturirana, upravo slike govore ono što tekst ne može do kraja prenijeti – pogled mladog bogoslova, ozbiljnost biskupa i profesora, atmosferu učionice ili kapelice, dostojanstvo odore, skromnost prostora, toplinu zajedništva. Fotografska građa tako ilustrira povijest, oživljava je i čini pristupačnom i znanstveniku i čitatelju izvan stručnog kruga.

Kao što autor jasno naglašava, važno je razlikovati ovu ustanovu od Nadbiskupskog sjemeništa „Zmajević“ i Klasične gimnazije Ivana Pavla II.. Iako su obje imale i imaju važnu odgojno-obrazovnu ulogu, predmet ove knjige je veliko sjemenište – institucija koja je desetljećima bila glavna formacijska točka svećeničkog obrazovanja za cijelu Dalmaciju.

Knjiga dolazi u pravom trenutku, kao uvertira u obilježavanje dvjestote obljetnice osnutka i ostaje trajno svjedočanstvo jednog vremena, jedne ustanove i ljudi koji su iz nje izišli i pozitivno mijenjali svijet oko sebe.

Zahvaljujemo autoru don Anti dr. sc. Soriću na iznimno predanom radu, dugogodišnjem istraživanju, strpljivom prikupljanju podataka i pažljivoj obradi građe, što je rezultiralo ovim kapitalnim djelom. Njegova posvećenost temi ne ogleda se samo u količini i kvaliteti prikupljenih podataka, nego i u načinu na koji ih interpretira – s razumijevanjem konteksta, osjećajem za mjeru i dubokim poštovanjem prema ljudima i vremenu o kojem piše.

Posebno valja istaknuti autorovu viziju – sposobnost da temu koja je naizgled povijesno i stručno ograničena, prikaže kao širu priču o odgoju, vjeri, društvu i identitetu. Time ovo djelo nadilazi okvire akademskog istraživanja i postaje prostor kolektivne memorije, svjedočanstvo o vremenu koje je oblikovalo Crkvu na ovim prostorima, Dalmaciju i hrvatski narod. Knjiga ne nudi samo faktografski pregled, nego i interpretaciju vrijednosti koje su se prenosile s generacije na generaciju kroz sustav koji je Crkva stvarala i njegovala.

Ova knjiga nije samo znanstveni doprinos, već i teološki, kulturni i odgojni podsjetnik – dokaz koliko su vjera, odgoj i obrazovanje bili – i ostali – temeljni stupovi izgradnje zdravog, kršćanskog i odgovornog društva. Ona pokazuje da institucije poput Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Zadru nisu bile samo mjesta učenja, nego i prostor sazrijevanja osobnosti i vjere, oblikovanja karaktera i usvajanja vrijednosti koje ostaju trajno relevantne.

Ujedno, ova knjiga podsjeća na nemjerljiv doprinos koji je Crkva dala, i još uvijek daje, kroz svoje odgojno-obrazovne ustanove – od Centralnog bogoslovnog sjemeništa do današnje Katoličke gimnazije Ivan Pavao II. i Katoličke osnovne škole „Ivo Mašina“ u Zadru.

Zahvaljujući ljudima poput don Ante dr. sc. Sorića, koji svojim radom obnavljaju sjećanje i čuvaju istinu, imamo priliku iznova prepoznati dubinu, širinu i važnost te misije. U vremenu u kojem se često zaboravljaju vlastiti kršćanski i nacionalni temelji, ovakva knjiga dolazi kao poziv da se vratimo kršćanskim korijenima i bogatom hrvatskom nacionalnom duhovnom i kulturnom identitetu i baštini, kao nadahnuće i putokaz za budućnost.

+ Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Na svetkovinu sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, u četvrtak, 15. siječnja, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

1. Slaveći danas sv. Stošiju, mučenicu prvih kršćanskih vremena, zaštitnicu Zadarske nadbiskupije i naslovnicu naše katedrale, susrećemo se sa snažnim svjedočanstvom vjere koje je trajno u Božjim očima i životu Crkve.

Crkva danas, kako bi nam približila lik, vjeru i poruku sv. Stošije, u liturgiji ovoga slavlja stavlja pred nas riječi Isusa iz Ivanova evanđelja: “Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12,24) – jer time Krist govori o smrti koja je preobrazba, o gubitku koji je, u Božjim rukama, dobitak, o odricanju koje nije bijeg od života, nego njegovo posvećenje. I upravo u toj logici, koja je suprotna logici samodostatnosti, egoizmu i zatvorenosti, sv. Stošija postaje znak za sadašnjost, znak za budućnost, znak za svakoga od nas.

Upravo u tim Kristovim riječima o pšeničnom zrnu koje umire da bi se iz njega razvio obilat rod, otkriva se temeljna istina o čovjeku: da se život dobiva i umnaža samo onda kada se daruje, da se osoba ne ostvaruje kada se zatvori u vlastitu sigurnost, nego kada se otvori za istinu, za dobro, za služenje, za Boga i za bližnjega; da se osobni identitet ne čuva prijetnjom drugome, nego pružanjem ruke za mir i darežljivost.

2. A odmah potom, Isus u današnjem Evanđelju izgovara riječi koje na prvi pogled zvuče oštro i paradoksalno: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni” (Iv 12,25). Isus ovdje ne govori o preziru prema životu, niti poziva na bijeg od svijeta, niti na besmisao življenja. Naprotiv, on razotkriva jednu duboku istinu o čovjeku, o životu – otkriva što zapravo znači ispravno živjeti i što znači izgubiti život – živjeti isprazno.

U životu sv. Stošije, ove Isusove riječi postaju životna stvarnost. Kada Isus kaže: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga”, on govori o odluci pred kojom je stajala i ova mlada mučenica. Sv. Stošija je mogla sačuvati svoj zemaljski život – mogla je povući se, prilagoditi se, pritajiti se, odustati od svoje vjere – barem za neki trenutak, izabrati sigurno mjesto života. U očima svijeta to bi bio razuman, “pametan” izbor. Ali, upravo tada bi izgubila ono najdublje u sebi.

Jer ljubiti svoj život, u ovom evanđeoskom smislu, znači staviti vlastiti opstanak iznad Krista koji je Put, Istina i Život; staviti egoizam iznad savjesti, ugodu iznad vjernosti. To je život koji se želi zadobiti cijenom unutarnje praznine. Sv. Stošija to nije učinila. Ona, naravno, nije prezirala život – ona je prepoznala da život bez Boga prestaje biti život u punom smislu riječi.

Zato se njezina odluka uklapa u Isusove riječi: “Tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni”. Sv. Stošija je “mrzila” svoj život samo u smislu da nije dopustila da joj strah, prijetnja i nasilje postanu vrhovno mjerilo. Bila je spremna izgubiti sve što je prolazno, pa čak i svoj zemaljski život, kako bi sačuvala ono što je vječno, da bi bezuvjetno ostala vjerna Kristu. Sv. Stošija se nije grčevito držala za sebe, nego se pouzdala u Boga – i upravo zato njezin život nije nestao, nego je postao sjeme iz kojeg rastu plodovi kojima se hrani narod Božji.

I zato sv. Stošija danas ne stoji pred nama kao lik iz prošlosti, nego kao izazov pred nama: što smo mi spremni izgubiti, da bismo sačuvali dušu? Koliko često i mi biramo kompromis umjesto istine, šutnju umjesto svjedočanstva vjere, prilagodbu okolini umjesto vjernosti Bogu? Njezino mučeništvo ne traži od nas da umremo kao ona, ali nas poziva da živimo po istoj logici – logici Evanđelja u kojem se život ne čuva zatvaranjem, nego darivanjem.

3. I još Isus nadodaje: “Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom” (Iv 12,26) – jer kršćanstvo nije samo sentimentalna uspomena na prošlost, niti kulturna oznaka koja se nosi kao tradicijski ornament, nego je hod života – i to hod koji je vrlo konkretan, hod koji zahvaća naše navike, naš govor, naš odnos prema radu, prema obitelji, prema javnom prostoru, prema onome što je sveto, prema strancu, prema slabome, prema onome koji nam ne pripada “po krvi”, ali pripada “po ljudskosti”.

Braćo i sestre!

4. Blagopokojni papa Benedikt XVI., još kao pročelnik Dikasterija za nauk vjere, proročki je upozorio prije dvadesetak godina, a sada to osobito dolazi do izražaja i kod nas, govoreći, 13. svibnja 2004. godine u talijanskom parlamentu tijekom „Lectio magistralis“, kako naš kontinent nije prije svega zemljopisni pojam, nego kulturno-povijesni pojam, a time i pojam koji ovisi o duhovnim temeljima, o moralnim stupovima, o onome “nad-političkom”, bez čega se politika pretvara u tehniku sile i moći, a društvo u mehanizam interesa; jer ako nema onoga što nam je zajedničko i obvezujuće, onda ni sloboda nije stabilna, ni pluralizam nije plodan, ni suživot nije dugotrajan, ni budućnost nije mirna.

Papa Ratzinger vrlo jasno kaže da se moderni svijet često ponaša kao da će država, zakoni i razne procedure same po sebi proizvesti moral, kao da će administracija zamijeniti savjest, kao da će pravila sama od sebe stvoriti smisao, i upozorava da je to iluzija: država može organizirati život, ali ne može iznutra odgojiti čovjeka; zakoni koje se donose mogu definirati djelovanje, ali ne mogu nadahnuti čovjeka; institucije koje u njoj djeluju mogu spriječiti neke štete, ali ne mogu same od sebe oblikovati ljubav, poštovanje, solidarnost i odgovornost. I zato, ako se moralna svijest čovjeka i naroda isprazni, tada se praznina brzo ispuni nečim drugim – interesom, ciničnim iskorištavanjem čovjeka i onim što Papa Benedikt XVI. naziva unutarnjim “pražnjenjem” Europe.

U spomenutom govoru talijanskim parlamentarcima, a i u knjizi izdanoj pod naslovom Bez korijena, Benedikt XVI. će postaviti dijagnozu našeg vremena i reći: „Ovdje je prisutna jedna veoma neobična vrsta samomržnje (odio di se`) Zapada, koja je neobična i koju se može smatrati samo nečim patološkim; Zapad se, doduše na hvalevrijedan način, nastoji otvoriti i s punim razumijevanjem prihvatiti vanjske vrijednosti, ali više ne voli samoga sebe; u vlastitoj povijesti sada vidi gotovo isključivo ono što je prijeporno i razorno, dok više nije sposoban uočiti ono što je veliko i čisto” (kardinal Joseph Ratzinger, 13. svibnja 2004.).

No, ta  „patološka samomržnja“, kako kaže papa Ratzinger, nije samo kulturni ili politički problem. Ona je prije svega duhovni problem. Jer, odričući se naših kršćanskih korijena, ne odričemo se samo običaja, tradicije, nego samih sebe, i to tako da se odričemo svoga temelja – Isusa Krista.

Naša civilizacija želi plodove kršćanstva: dostojanstvo ljudske osobe, ljudska prava, solidarnost, slobodu savjesti – ali istodobno se odriče korijena iz kojeg ti plodovi rastu. A korijen ima ime. Taj korijen je Isus Krist. Kada se korijen odsiječe, plodovi još neko vrijeme izgledaju lijepo, ali polako venu, gube snagu i na kraju nestaju.

5. Zašto je Krist postao nepoželjan ili suvišan u mnogim našim sredinama? Zato što Krist nije neutralan. On nije tek simbol dobrote ili njegova poruka evanđelja opći govor o vrijednostima. Krist je Istina koja traži odgovor; Krist je Put koji traži nasljedovanje, Krist je Život koji traži obraćenje. Krist ne dopušta da ostanemo isti. I upravo zato je, primjerice, lakše organizirati Advent kao ugođaj i dobar provod, a ukloniti Krista iz njegova sadržaja koji nas poziva da živimo logiku pšeničnog zrna iz današnjeg Evanđelja.

Kada se Krist gurne na rub, kada se vjera svede na privatnu stvar, a javni prostor proglasi “neutralnim”, tada se ne stvara samo praznina, nego i zaborav Boga. A zaborav Boga uvijek završi zaboravom čovjeka.

Nadalje,  u ovom kontekstu društvene stvarnosti u kojoj živimo, dolazimo do vrlo stvarne, vrlo vidljive, i svakim danom sve prisutnije činjenice: u našem gradu, našoj obali, u našem gospodarstvu i na našim ulicama, sve više susrećemo lica novih ljudi – ne samo turista koji odlaze i odlaze, nego i stranih radnika i stalnih doseljenika koji ovdje kupuju nekretnine – koji dolaze iz drugih naroda, jezika, religija i običaja; i mi se s tim ne možemo odnositi kao prema prolaznoj epizodi, sezoni, jer nije riječ samo o radnoj snazi, nego o ljudima, o obiteljima, o budućnosti našega naroda i društva, i o pitanju: hoće li naš zajednički život biti sinkretističko kaotično miješanje koje stalno vrije i koje može svaki čas eskalirati u neželjenim posljedicama – jer bez nutarnje povezanosti koja počiva na zajedničkim vrijednostima, nema istinskog suživota.

6. I ovdje treba reći, u duhu onoga što Papa naglašava: multikulturalnost ne može postojati bez zajedničkih vrijednosti i čvrstoga temelja, jer “raznolikost” sama po sebi nije program života, nego činjenica, a činjenica postaje blagoslov ili postaje prijetnja, ovisno o tome postoji li zajedničko mjerilo, zajednički jezik u moralnom smislu, zajedničko poštovanje čovjeka, istine, pravde i svetoga – Boga.

Jer, multikulturalnost bez zajedničkih vrijednosti ne završava u skladnom vrtu, nego u paralelnim svjetovima; ne završava u dijalogu, nego u nepovjerenju; ne završava u obogaćenju kultura, nego u raspadu povjerenja; i kako Papa kaže, multikulturalnost se ponekad pretvara u puko odricanje od vlastitoga identiteta, u bijeg od vlastitih temelja, kao da je jedini način da poštujemo drugoga taj da prestanemo poštovati sebe; no to nije poštovanje, nego praznina, a praznina ne gradi zajednicu – praznina samo ostavlja prostor jačima, glasnijima i agresivnijima.

Zato je potrebno razlikovati poštovati drugoga i zanijekati sebe, a to nije isto; razlikovati otvorenost prema drugome i odustajanje od vlastite duše, što nije isto; razlikovati dijalog i relativizam, jer to nije isto. Kršćanin ne može graditi suživot tako da se odrekne vlastite vjere, Krista, križa, Blažene Djevice Marije, Crkve, prolivene krvi svojih svetaca, vlastitih moralnih principa i vlastitog kršćanskog poimanja čovjeka, bogate kulturne baštine, jer upravo to su temeljne točke oslonca koje omogućuju da i drugi bude prihvaćen i poštovan.

7. Koje su to zajedničke vrijednosti bez kojih multikulturalnost i suživot ne mogu biti stabilni?

Ponajprije je to nepovredivo dostojanstvo svake ljudske osobe, koje nije rezultat državne odluke, tržišne korisnosti ili društvenog ugovora, nego je, kako Papa lijepo naglašava, nešto što prethodi svakom zakonodavstvu i svakom sustavu, jer čovjek nije “stvar” ili „stroj“, nego osoba; i to znači vrlo konkretno: stranog radnika ne smijemo gledati kao “jeftinijeg”, “privremenog” ili “zamjenjivog”, nego kao čovjeka kome se poštuje pravo na pravednu plaću, na sigurnost, na pošten odnos, na odmor, na ljudske uvjete stanovanja i na zaštitu od izrabljivanja – jer kad jednom počnemo relativizirati dostojanstvo “stranca”, sutra ćemo relativizirati dostojanstvo “domaćega”.

Nadalje, multikulturalnosti nema bez poštovanja onoga što je sveto, što je Papa posebno istaknuo u spomenutom govoru. Društvo koje ismijava ono što je drugome sveto ili potiskuje svoje svetinje izvan javnog prostora, „u sakristiju“ – tobože da ne povrijedi drugoga, zapravo razara sposobnost suživota. Poštovanje svetoga ne može biti selektivno, ne može biti takvo da se sve štiti, osim Krista, križa, kršćanskih svetinja, kršćana; da se tuđe poštuje, a kršćanskog se odričemo; jer tada se stvara dvostruko mjerilo, a dvostruko mjerilo uvijek stvara ogorčenost i sukob. Zato je potrebno i u našoj Domovini, i u našoj okolini, njegovati kulturu u kojoj se može razgovarati, ali ne može vrijeđati i omalovažavati drugoga; u kojoj sloboda mišljenja ne postaje sloboda ponižavanja; u kojoj pluralizam ne postaje ideologija koja ima pravo odricati se vlastitih kršćanskih korijena ili izrugivati se drugima, bez ikakvih posljedica.

I kada to kažemo, ne govorimo protiv stranaca, nego upravo govorimo za suživot s drugima, sa strancima; jer čovjek koji dolazi iz druge kulture, iz druge religije, iz druge tradicije, ima pravo doći u društvo koje zna tko je, koje ima svoje temeljne vrijednosti, koje drži do svoga dostojanstva i vjere, koje ne pluta na površini, koje ne mijenja mjerila ovisno o materijalom interesu ili trendu vremena, nego koje jasno kaže: ovdje se vjeruje u Isusa Krista, ovdje se poštuje Blažena Djevica Marija, ovdje se poštuju kršćanske svetinje, ovdje se poštuje križ, ovdje se poštuje Crkva, ovdje se poštuje čovjek, ovdje se poštuje obitelj, ovdje se poštuje žena, ovdje se poštuje rad, ovdje se poštuje zakon, ovdje se poštuje ono što je sveto – i zato, i baš zato, ovdje ima mjesta i za tebe.

U tom smislu, sv. Stošija nije samo naša “zaštitnica” od nevolja života, nego i “učiteljica” našeg življenja. Sv. Stošija nam pokazuje da se identitet ne čuva odricanjem od vlastitog, skrivanjem, nasiljem, nego vjernošću Kristu do kraja; uči nas da se društvo ne gradi bez svojih svetinja, nego istinom i vjernošću svjedoka koji su nam put utrli svojom krvlju; da se budućnost ne kupuje kompromisom u načelima, nego plodnošću logike pšeničnoga zrna o kojem nam govori današnje Evanđelje.

8. A kako to živjeti u našoj svakodnevici, u hrvatskoj kulturi, u našem Gradu?

Prvenstveno tako da u našim obiteljima, na našim radnim mjestima, u našim institucijama, u našim kafićima, na našim ulicama i u našim župama, ne dopuštamo da se čovjek dijeli na “korisnog” i “nevažnog”, „poželjnog“ i „nepoželjnog“, „naš“ i „furešt“; da naš govor bude čist od prijezira; da naš pogled bude čist od nepovjerenja; da naše srce bude slobodno od zatvorenosti; da se u našim župnim zajednicama pronađe konkretan način kako dočekati, uputiti, pomoći, uključiti drugoga među nas – jer često jedan pozdrav, jedna lijepa riječ, jedna gesta poštovanja, postaje prvi most u tuđini.

Zato danas, pod svodom katedrale sv. Stošije, uz njezine relikvije koje danas osobito častimo, molimo za Zadar, za našu Nadbiskupiju i za cijelu Domovinu: da u vremenu sve veće raznolikosti ne izgubimo naš kršćanski identitet i našu dušu, nego da je pročistimo; da se ne zatvorimo u nepovjerenje i strah, ali da se i ni ne rastopimo u bezličnost; da multikulturalnost ne shvatimo kao odricanje od vlastitih dubokih kršćanskih korijena, nego kao poziv da čuvamo i njegujemo naše svetinje, da živimo svoje najbolje vrijednosti – a to su: Bog, Crkva, Evanđelje, Domovina, obitelj, nepovredivo dostojanstvo svakog čovjeka, pravednost, poštovanje svetoga, solidarnost – da sve to živimo dublje i jasnije, kako bi u njima i drugi mogli naći prostor života, sigurnost i nadu.

9. Neka nam na tom putu pomogne naša zaštitnica sv. Stošija.

Sv. Stošijo, zaštitnice naša, zagovornice i učiteljice naša, moli za nas. Amen.

+ Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Foto: Ines Grbić

Misu zahvalnicu sa svečanim Tebe Boga hvalimo za proteklu građansku 2025. godinu predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 31. prosinca. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Iv 1, 1-18

Zahvalnost počinje priznanjem dara

Braćo i sestre!

Na kraju kalendarske godine, Crkva nas poziva da u sebi probudimo osjećaje zahvalnosti Bogu i zaustavimo se pred otajstvom dara kojeg smo primili tijekom protekle godine.

Evanđeoski proslov svetoga Ivana, kojeg smo i večeras slušali, vraća nas na same početke svega stvorenoga: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga… Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa“ (Iv 1, 1.3). Božja nas Riječ uči kako naš život, naše vrijeme i povijest svijeta nisu plod slučajnosti, nego dar koji ima svoje ishodište u Bogu. Ako je sve stvoreno po Riječi – Sinu Božjem, tada je i svaka godina našeg života, sa svim svojim danima i noćima, dar koji nam je povjeren od Boga.

Zahvalnost Bogu na koju nas Crkva poziva ne proizlazi samo iz uspjeha i postignuća proteklog vremena. Zahvalnost ne znači da zatvaramo oči pred gubicima, patnjama, grijesima, razočaranjima ili propuštenim prilikama. Naprotiv, prava zahvalnost gleda istini u oči i priznaje da je bilo u našoj prošlosti tame, grijeha, propusta, pogrešaka, krivih odluka, ali se istodobno oslanja na obećanje Evanđelja: „Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze“ (Iv 1, 5). Kada se osvrnemo na godinu koja je iza nas, možda u njoj prepoznajemo trenutke boli, neizvjesnosti, razočaranja, neuspjeha, praznine, straha ili čak smrti. Ipak, vjera nam govori da ni tada Bog nije bio odsutan iz našeg života. On je bio prisutan s nama kao ugodno svjetlo koje ne uklanja tamu odjednom, ali joj ne dopušta da zavlada svime.

Zahvaliti Bogu, dakle, znači priznati da je svaki naš dah, svaki trenutak našeg života, svaki susret, svaka prilika za dobro i svaki novi početak, dar koji nismo zaslužili, nego milost koju smo primili od Boga. To priznanje oslobađa naše srce od iluzije samodostatnosti i vraća ga izvoru života – Bogu stvoritelju neba i zemlje.

Zahvalnost Bogu radi nas

Važno je jasno razumjeti duboki smisao kršćanske zahvalnosti. Bog ne traži naše „Hvala“ zato da bi Njegova slava bila veća ili da bi se Njegovo božanstvo potvrdilo i povećalo našim riječima (usp. Predslovlje IV, Hvala, Božji dar). Bog je već punina, već vječnost, već savršenstvo. Naša zahvala Njemu ništa ne dodaje, niti nezahvalnost od njega nešto oduzima ili ga čini manjim. Bog ostaje Bog – „Optima maximum – najveće dobro“ i bez naših riječi, bez naših molitava i bez naših priznanja  i zahvalnosti.

No, iako Bog ne treba našu zahvalnost, mi je trebamo. Nezahvalno srce polako se zatvara, postaje tvrdo, usmjereno samo na sebe i na ono što nedostaje, a ne na ono što smo od Boga primili. Zahvalno srce, naprotiv, postaje otvoreno za milost, sposobno prepoznati Božje djelovanje i spremno primiti još više. Nezahvalnost nas čini uskogrudnima, a zahvalnost „širi“ naše srce.

U tom kontekstu, dar Isusa Krista, Božjega Sina i našega Spasitelja, kojeg slavimo u božićnim otajstvima i na osobiti način proživljavamo u ovim danima, doista se pokazuje kao najveći mogući Božji dar, jer u njemu Bog ne daje nešto, nego daruje sebe. U Isusu, Bog nam nije darovao samo pomoć, utjehu ili prenio neku pouku, nego nam je u Njemu – Sinu, svome ljubljenome u kome je sva njegova milina (usp. Mt 3, 17) – darovana sva Božja ljubav u osobnom, vidljivom i pristupačnom obliku. Bog nije zadržao ništa za sebe: u Sinu nam je otvorio svoje srce – Duha Svetoga, poklonio svoju blizinu, svoju vjernost do kraja – do križa. Zato se može reći da je Isus „sažetak“ svih darova Božjih čovjeku – jer tko ima Njega – Isusa, ima sve. U tom kontekstu, s pravom će reći sv. Terezija Avilska: „Bog – i dosta je!“.

Upravo tu misao izražavaju i riječi svetoga Ivana iz današnjeg Evanđelja: „Od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost“ (Iv 1, 16). Ta punina odnosi se na Krista u kojem prebiva sva Božja punina božanstva (usp. Kol 2, 9), ljubavi, života i spasenja. Mi ne primamo Božje darove kap po kap, kao da Bog štedi ili odmjerava što će nam dati, nego primamo iz preobilja njegove svemoći, iz izvora koji se ne iscrpljuje. „Milost na milost,“ o kojoj govori sv. Ivan, znači neprestani tok dara: milost koja se nadovezuje na milost, dar koji rađa novi dar, ljubav koja poziva na još dublju ljubav.

U tom kontekstu, nezahvalnost nije samo nedostatak pristojnosti ili zaborav na darovano dobro, nego duboko duhovno iskrivljenje koje nas postupno čini oholima, nepoštenima i sebičnima. Nezahvalan čovjek, svjesno ili nesvjesno, prisvaja sebi ono što je primio kao dar i počinje se ponašati kao da mu to pripada po zasluzi. Time gubi istinu o sebi: prestaje biti primatelj dara i umišlja da je on izvor onoga što jest. Upravo tu započinje nepoštenje – ne samo prema drugima, nego, prije svega, prema stvarnosti i prema Bogu.

Nezahvalnost nas čini nepoštenima, jer briše tragove dara koji vode do Darovatelja. Ako ne priznajem da sam primio, onda lažno predstavljam svoj život, svoje uspjehe, pa čak i svoju vjeru, kao vlastito djelo – postajem tašt i ohol. Takav stav zatvara čovjeka u krivu sliku o sebi i rađa duhovnu sljepoću: više ne vidim koliko me Bog nosi, kolikim sam darovima obdaren, kako sam spašen od vječne smrti. A kad istina o daru nestane, nestaje i istina o odnosu – s Bogom i s ljudima.

Istodobno, nezahvalnost nas čini sebičnima. Onaj tko ne vidi da je sve primio, počinje se grčevito držati onoga što ima, bojeći se gubitka. Zato, umjesto povjerenja rađa se strah od gubitka, umjesto darežljivosti, zatvorenost srca. Nezahvalan čovjek teško dijeli, jer ne vjeruje u puninu Božjeg dara; on živi iz osjećaja oskudice, čak i kada objektivno ima mnogo. Tako nezahvalnost hrani logiku „nedostatka“, dok zahvalnost otvara logiku obilja – logiku srca.

Upravo zato, u razmatranju Božje veličine i dobrote, zahvalnost ima presudnu ulogu: ona nas vraća istini o nama samima. Zahvalnost nas uči da nismo izvori milosti, nego njezini primatelji. Sve što jesmo i što imamo – život, znanje, vjera, oproštenje, ljubav – primili smo od Boga. Ova istina ne ponižava čovjeka, nego ga oslobađa. Ona razbija iluziju samodostatnosti i otvara prostor poniznosti srca, bez koje nema istinske ljubavi.

Zahvalnost nas, nadalje, čini sposobnima za ispravan odnos s Bogom i drugima. Ona rađa povjerenje, slobodu i radost. Onaj tko je zahvalan ne mora dokazivati svoju vrijednost, ne mora se uspoređivati, ne mora se isticati, ne mora se hvaliti. Takav čovjek može ljubiti, jer zna da ne gubi dajući: sve je već primio. Nasuprot tomu, onaj tko misli da sve duguje sebi, teško može ljubiti – jer u ljubavi uvijek postoji rizik darivanja.

Zato zahvalnost nije tek osjećaj, nego duhovni stav koji oblikuje cijeli život, oblikuje našu molitvu. Zahvalnost nas čuva od nepoštenja prema istini, od sebičnosti srca i od zatvorenosti u vlastitom „ja“. Zahvalan čovjek stoji u istini, to jest u poniznosti, živi iz dara i spontano otvara srce zahvalnoj ljubavi – ljubavi koja ne računa, ne mjeri i ne zadržava, jer zna da sve dolazi iz Božje punine.

Kada zahvaljujemo Bogu, odnosno zahvalno molimo, naše srce postaje osjetljivo za tragove njegova milosrđa u vlastitoj povijesti. Počinjemo uviđati da nas je Bog pratio i nosio i onda kad smo mislili da smo bili prepušteni sami sebi, kada ga nismo razumjeli ili kad smo sumnjali u njegovu blizinu. Ta spoznaja rađa povjerenje, a povjerenje rađa ljubav. Ne ljubimo Boga zato što smo ga „dužni“ ljubiti, jer nam je to netko naredio, nego zato što u zahvalnosti prepoznajemo koliko nas Bog ljubi – da nam u svojoj ljubavi ni svoga preljubljenoga Sina nije uskratio.

Zahvalnost, dakle, osposobljava srce za ljubav prema Bogu, jer nas uči gledati njegovim očima: ne kroz prizmu nedostatka, nego kroz prizmu dara. Što je srce Bogu zahvalnije, to je slobodnije ljubiti, jer zna da nas je već obasuo milošću. Tako zahvalnost postaje put prema zrelom odnosu s Bogom – odnosu koji se ne temelji na strahu ili interesu, nego na radosnom odgovoru na ljubav koja nam je darovana „milost na milost“.

Utjelovljena Riječ daje smisao vremenu

Braćo i sestre!

Na kraju godine prirodno se postavlja pitanja: Što smo učinili sa svojim proteklim vremenom? Je li ova godina bila uspješna ili promašena? Što je ostalo iza nas? Evanđelje nam nudi odgovor na ovo pitanje koji nadilazi ljudska mjerila uspjeha i kaže: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama“ (Iv 1, 14). Bog nije ostao izvan našeg vremena, nego je ušao u njega. Ušao je u ljudsku povijest, u ljudsku svakodnevicu, u radost i patnju.

Ako se Bog nastanio među nama, tada nijedan dan našeg života nije bezvrijedan – čak i oni dani koje bismo najradije zaboravili, u Božjim rukama mogu postati mjesto rasta, čišćenja i novoga života. Vrijeme prestaje biti samo niz prolaznih trenutaka i postaje prostor susreta s Bogom.

Zahvalnost nam pomaže da prepoznamo kako je Bog bio prisutan i u običnim, neupadljivim trenucima: u svakodnevnom radu, u obiteljskim razgovorima, u trenucima sabranosti i molitve, u susretima koji su nas obogatili. Kada zahvaljujemo Bogu, priznajemo da je naše vrijeme imalo smisao, jer je bilo prožeto Božjom blizinom.

Zahvalnost otvara vrata novoj godini

Braćo i sestre!

Misa zahvalnica na zadnji dan godine nije, dakle, tek pobožni pogled unatrag, nego bitan čin vjere koji nas priprema za budućnost. Tko zna iskreno Bogu zahvaliti za ono što je prošlo, sposoban je s nadom i povjerenjem zakoračiti u ono što dolazi, u ono što nam Bog pripravlja. Zahvalnost liječi naš strah od nepoznatoga, jer nas podsjeća da isti Bog koji nas je pratio do sada, ide s nama i dalje, i da nas nikada neće napustiti.

Stoga, nova godina koju za nekoliko sati započinjemo, nije nova prazna stranica koju treba početi pisati, nego nastavak Božje vjernosti. Krist, pun milosti i istine, ostaje s nama i ulazi u svaki novi dan koji nam dolazi. Zahvaljujući Bogu za proteklu godinu, mi zapravo ispovijedamo vjeru da Bog nije završio svoje djelo u našem životu.

Zato večeras ne zahvaljujemo Bogu jer je sve bilo dobro u protekloj godini, nego najviše zato što nam je On bio vjeran u svakom trenutku godine koja je na izmaku. Sa zahvalnim srcem ulazimo u novu 2026. godinu, uvjereni da nas Svjetlo koje svijetli u tami neće napustiti, nego nam svijetliti i u vječnosti.

Neka tako bude. Amen.

+ Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ines Grbić

Povodom zatvaranja Godine jubileja 2025., zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje i obred zatvaranja Godine jubileja na blagdan Svete nazaretske obitelji, u nedjelju, 28. prosinca, u katedrali sv. Stošije u Zadru. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

1. Današnja svetkovina Svete Obitelji, koju slavimo u ovoj katedrali sv. Stošije na samom završetku Jubilejske godine, poziva nas na sabrano, zahvalno i ponizno promatranje Božjeg djelovanja u vremenu. Ne samo onoga koje prepoznajemo u velikim događajima povijesti spasenja, nego i onoga često nenametljivog, a ipak duboko stvarnog Božjeg djelovanja u našem osobnom i zajedničkom životu. Jubilejska godina bila je darovano vrijeme, vrijeme obilja Božje milosti i oprosta, u kojem nas je Crkva pozvala da se zaustavimo, poslušamo što nam Duh govori: u obraćenju srca, u pomirenju s Bogom i ljudima, u produbljenju vjere koja je možda oslabjela ili se umorila te u obnovi kreposti nade koja nas vodi prema onome što ne razočarava i prema cilju našega života – vječnoj radosti u zajedništvu s Bogom.

2. Zato je danas, u trenutku zatvaranja Jubilejske godine, osobito primjereno i važno uputiti Bogu iskrenu zahvalnost. Zahvaljujemo mu za darovano vrijeme u kojem nas je pratio, vodio i strpljivo oblikovao. Zahvaljujemo mu za svaku milost koju smo primili, za svaki nutarnji poticaj na dobro, za svako otvaranje srca koje je donosilo mir, snagu i novu radost vjere.

Zahvaljujemo Bogu za trenutke obraćenja koji su se rađali u dubini savjesti, za putove pomirenja koji su započeli u srcima i donosili ozdravljenje našeg zajedništva. Zahvaljujemo mu za sakramentalne susrete koji su u ovoj Jubilejskoj godini postali izvor utjehe, oprosta i duhovne obnove.

Zahvaljujemo Bogu za njegovu vjernost koja nas je nosila kroz sve okolnosti života, za njegovu blizinu koja je davala smisao i u izazovima te za njegovu strpljivu prisutnost koja je otvarala prostor rastu i sazrijevanju. U zahvalnosti prepoznajemo da svako dobro, svaka istina i svaki korak prema spasenju imaju svoj izvor u Bogu.

U ovom svetom i zahvalnom trenutku, s osobitom radošću uzdižemo svoje srce Bogu i zahvaljujemo mu za dragocjeni dar potpunih oprosta koje smo tijekom Jubilejske godine primili. Zahvaljujemo mu za obilje milosti koje je Crkva, oslonjena na neiscrpno duhovno blago zasluga Krista Gospodina, Blažene Djevice Marije te svetih i blaženih, velikodušno stavila na raspolaganje vjernicima. U tim darovima prepoznajemo dubinu Božje ljubavi koja se neprestano izlijeva na njegov narod.

Zahvaljujemo Bogu za zajedništvo svetih – općinstvo svetih – koje smo na osobiti način proživljavali unutar ove godine, u kojem nitko ne hodi sam, već ga prate molitva, ljubav i vjernost onih koji su sveto živjeli i prethodili nam u vjeri. Zasluge Krista, Njegove i naše Majke Marije, svih svetih i blaženih, postale su u Jubilejskoj godini izvor duhovne pomoći – oprosta i oslobođenja od posljedica grijeha, te su mnogima donijele olakšanje savjesti, snagu za novi početak i dublje povjerenje u Božje milosrđe.

3. Mnogi su tijekom ove Jubilejske godine, na nadbiskupijskoj ili župnoj razini, kroz hodočašća, slavlje sakramenata, osobito ispovijedi i euharistije, po primanju potpunog oprosta, kroz osobnu i zajedničku molitvu te kroz konkretna djela ljubavi i milosrđa, iskusili blizinu Boga koji spašava, koji liječi rane duše, podiže pâlog čovjeka i vraća smisao životu. Zato je današnja liturgija, na sâmom završetku jubilejskog hoda Svete godine, srdačan čin zahvalnosti Bogu.

Uz to, želimo danas Bogu zahvaliti za milost sâmog otvaranja Jubilejske godine, 27. prosinca 2024., kada smo, uz sudjelovanje velikog broja vjernika i predstavnika svih župa naše Nadbiskupije, ponovno postali svjesni da je Crkva hodočasnička obitelj nade, pozvana ne zatvoriti se u sebe, nego otvoriti vrata Kristu koji dolazi.

Zahvaljujemo i za središnju proslavu Jubilejske godine u našoj Nadbiskupiji, u Nedjelju Božjeg milosrđa, 27. travnja 2025., kada smo, potaknuti mislima pape Franje iz Apostolskog pisma Spes non confundit – Nada ne razočarava, željeli Bogu zahvaliti upravo za krepost nade. U toj nadi prepoznali smo mnogostruko djelovanje Duha Svetoga koji neprestano potiče mnoga srca na dobro, koji rađa „mnogo dobra“ u našim obiteljima, župama, ustanovama, u životima tolikih pojedinaca koji često samozatajno – poput naših majki i očeva, bez očekivanja zahvalnosti, služe drugima, daruju se i svjedoče evanđelje djelima.

Kao vrhunac ovoga jubilejskog hoda, s posebnom zahvalnošću Bogu spominjemo i Nacionalno hodočašće u Rim od 5. do 11. listopada te nezaboravni susret sa Svetim Ocem papom Lavom XIV., na Trgu sv. Petra u Vatikanu, na blagdan Gospe od Krunice, 7. listopada. Ovaj susret bio je snažno iskustvo crkvenog zajedništva, povezanosti s Petrovim nasljednikom, Katoličkom Crkvom i potvrda vjere našega naroda. U svom govoru hrvatskim hodočasnicima pred bazilikom sv. Petra, Papa nas je podsjetio na važnu istinu: da korijeni naše vjere nisu ostali zarobljeni u prošlosti, nego da i danas donose plodove, osobito kroz svjedočanstvo obitelji. Upravo je ta Papina misao dragocjena za današnju svetkovinu Svete Obitelji – vjera se čuva, raste i obnavlja u konkretnosti svakodnevnog obiteljskog života, u prenošenju kršćanskih vrijednosti djeci i novim naraštajima. Papa nas je potaknuo da pogled uvijek držimo usmjeren u Isusa, Dobrog Pastira te da mu dopustimo da nas vodi s povjerenjem i poučljivošću, ne zaboravljajući da vjera jača kada se dijeli.

Kao poseban i osobito dragocjen događaj Jubilejske godine, za kojeg s dubokom zahvalnošću uzdižemo svoja srca Bogu, spominjem i uspostavu trajnog euharistijskog klanjanja u crkvi Gospe Malinske na Belafuži, koje smo započeli na blagdan Gospe od Zdravlja, 21. studenog.

Trajno euharistijsko klanjanje stavlja u središte našeg vjerničkog života Krista koji ostaje s nama, prisutnog u Presvetom Oltarskom Sakramentu, kao izvor svake milosti, utjehe i snage.

Kao važan i snažan događaj Jubilejske godine, s osobitom zahvalnošću Bogu spominjemo i spomen – slavlje 80. obljetnice mučeničke smrti don Eugena Šutrina, koje smo na poseban i duboko dirljivi način proživjeli 26. studenog u Privlaci, na sâm dan njegove mučeničke smrti.

U liku don Eugena Šutrina prepoznajemo pastira koji je, u teškim i nasilnim vremenima, svjedočio evanđelje vjernošću, ljubavlju prema spasenju duše, hrabrošću i spremnošću položiti život za Boga i povjereni narod.

Tim slavljem ujedno smo spomenuli i druge ugodnike Božje, mučenike Zadarske nadbiskupije, koji su u različitim povijesnim okolnostima posvjedočili istu vjernost Kristu i Crkvi. Njihovo svjedočanstvo ostaje trajni izvor nadahnuća i nade, osobito za današnje naraštaje, jer nas podsjeća da plodnost Crkve ne proizlazi iz ljudske snage, nego iz vjernosti koja se hrani evanđeljem i daruje do kraja.

4. U ovom zahvalnom trenutku, s osobitom zahvalnošću spominjemo se svih svećenika, dijecezanskih i redovničkih, koji su tijekom Jubilejske godine bili vjerni i strpljivi poslužitelji sakramenta pomirenja i euharistije. Zahvaljujemo im za njihovu raspoloživost, za vrijeme koje su darivali, za tišinu slušanja i za riječi ohrabrenja koje su pomagale otvoriti srce Božjoj milosti. Po njihovoj službi mnogi su ponovno doživjeli blizinu Očevog milosrđa i pronašli put povratka unutarnjem miru.

Braćo i sestre!

5. Na završetku ovoga zahvalnog promišljanja, dok pred Bogom sabiremo sve što smo tijekom Jubilejske godine primili i doživjeli, postaje jasno da se darovano vrijeme milosti ne zaključuje samo liturgijskim činom zatvaranja, nego se želi nastaviti u našem životu u budućnosti. Jubilejska godina bila je put, škola vjere i hod obraćenja, u kojem nas je Gospodin strpljivo vodio, liječio rane srca, obnavljao nadu i produbljivao naše zajedništvo s Njim i međusobno.

Zato se, u svjetlu Jubilejske godine i svega proživljenoga, nameće pitanje – koji su to konkretni i trajni plodovi koje želimo ponijeti sa sobom, nakon završetka Jubilejske godine? Naravno, ne kao popis zadataka ili program, nego kao nutarnje usmjerenje srca i zajednički hod Crkve koja je iskusila Božju dobrotu i blizinu.

Kao trajni plod Jubilejske godine treba ostati u nama duh molitve zahvalnosti koja oblikuje pogled vjere i uči nas prepoznavati Božje djelovanje ne samo u izvanrednim događajima kao što je Jubilejska godina, nego ponajprije u jednostavnosti i svakodnevici života, te nas osposobljava za duhovno razlučivanje koje pomaže slušati što nam Duh Sveti govori u konkretnim životnim okolnostima, kako bismo svoje odluke i putove sve više usklađivali s Božjom voljom.

Nadaje, iskustvo Jubilejske godine treba se nastaviti u produbljenom i redovitom življenju sakramentalnog života, osobito u sakramentu pomirenja i euharistije, što se na poseban i vidljivi način ostvaruje u vjernom sudjelovanju na svetoj misi nedjeljom i zapovijedanim blagdanima, kako bi vjernici i nakon Jubileja ostali trajno otvoreni Božjem milosrđu koje hrani, oprašta, liječi i podiže, te kako bi euharistijsko zajedništvo, slavljeno u ritmu crkvene godine, postajalo stalnim izvorom snage za svakodnevno svjedočenje vjere u obiteljima, na radnim mjestima i u društvu.

Plod Jubilejske godine treba biti trajno njegovanje kreposti nade koju živimo i koja ne ostaje na razini riječi ili osjećaja, nego se prepoznaje u konkretnim djelima ljubavi, karitativnom djelovanju, djelima solidarnosti i milosrđa.

U svjetlu današnje svetkovine Svete Obitelji i Papinih poticaja, jedan od najdragocjenijih plodova Jubilejske godine treba biti obnovljena svijest o važnosti i svetosti obitelji kao prvom i nezamjenjivom mjestu gdje se život i vjera živi, prenosi i sazrijeva, te gdje se Evanđelje utjelovljuje u svakodnevnim odnosima kroz strpljivost, praštanje, uzajamnu brigu i vjernost, unatoč poteškoćama i ranama koje prate obiteljski život.

Jubilejsko iskustvo potpunih oprosta i zajedništva s cijelom Crkvom – nebeskom i zemaljskom – treba donijeti trajan plod: dublju svijest pripadnosti Božjem narodu kao Mističnom Tijelu Kristovu. U tom Tijelu nitko nije isključen i nitko ne hodi sam; svatko je nošen molitvom, žrtvom i zagovorom svetih. Iz te svijesti rađa se spremnost na zajednički hod, suradnju i međusobnu odgovornost u životu župne i cjelokupne nadbiskupijske zajednice.

Kao jedan od važnih i trajnih plodova Jubilejske godine nameće se i potreba za stalnim, sve dubljim upoznavanjem vjere te ustrajnim rastom u vjeri i ljubavi, jer iskustvo primljene milosti, po svojoj naravi, traži da se razvija, produbljuje i donosi plodove u životu. Jubilej nas je podsjetio da vjera nije dovršeno stanje, nego živi odnos s Bogom koji traži trajno učenje, slušanje Božje riječi, produbljivanje poznavanja crkvenog nauka i osobno usvajanje onoga što Crkva vjeruje i živi.

U tom svjetlu, važno je razumjeti da ne napredovati u vjeri i ljubavi nije neutralno stanje, nego zabrinjavajući znak duhovnog zastoja, jer ono što se ne razvija, s vremenom slabi i gubi snagu. Jubilejska milost nas, stoga, poziva da ne ostanemo na početnim koracima, nego da u poniznosti i ustrajnosti dopuštamo Bogu da nas vodi prema zrelijoj vjeri, dubljoj ljubavi i jasnijem svjedočanstvu, kako bi naš kršćanski život, osobni i zajednički, nastavio rasti i donositi plodove na slavu Božju i na dobro Crkve i društva te spasenje naših duša.

Na kraju, završetak Jubilejske godine poziva nas da darovane milosti ne ostanu tek lijepa uspomena, nego da se pretoče u odgovorno i postojano življenje vjere koje se očituje u svakodnevnim izborima, u većoj otvorenosti Božjem vodstvu te u hrabrom i ustrajnom naviještanju i svjedočenju Evanđelja u svim okolnostima života.

Braćo i sestre!

6. Na završetku ove Jubilejske godine, dakle, okupljeni oko oltara u ovoj drevnoj katedrali sv. Stošije, pozvani smo sve primljene milosti tijekom Jubilejske godine povjeriti Svetoj Obitelji iz Nazareta. Neka nas primjer Josipa i Marije te Isusova blizina pouče da Bog i danas snažno djeluje u našim srcima, obiteljima i domovima, u našoj povijesti. Neka naše obitelji postanu mjesta molitve, mjesta međusobne ljubavi, mjesto rađanja i njegovanja života, dijeljenja vjere i nade, a Crkva – obitelj obitelji – prostor u kojem se Bog štuje, u kojem se čuva, štiti i naviješta dostojanstvo svakog ljudskog života od začeća do prirodne smrti.

Zagovor naših svetih zaštitnika, sv. Stošije, sv. Šime, sv. Krševana, sv. Zoila i svih ugodnika Zadarske nadbiskupije neka nas prati da obilat rod donosimo. Amen.

+ Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Više slika u Foto-galeriji / Foto: Ines Grbić

Na blagdan sv. Stjepana prvomučenika, svečano misno slavlje u crkvi sv. Šime u Zadru u petak, 26. prosinca, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Crkva sv. Šime prvotno je bila posvećena sv. Stjepanu prvomučeniku, prije nego je u tu crkvu, iz zadarske crkve Svete Marije Velike, bilo preneseno tijelo sv. Šime u 17. stoljeću. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Nakon jučerašnje radosne proslave Kristova rođenja – Božića, Crkva nas danas vodi k svjedočanstvu života i vjere sv. Stjepana, prvog mučenika, kako bi nam jasno i nedvosmisleno pokazala da put Betlehema neizbježno vodi prema križu, ali i prema nebu koje se otvara onima koji ostaju vjerni do kraja. Križ, međutim, kako nam ga predstavlja Isus i sv. Stjepan kao i svi ostali mučenici tijekom povijesti, nije znak poraza ni negacija božićne radosti, nego njezino najdublje tumačenje: on je objava ljubavi koja ide do kraja, ljubavi koja se ne povlači pred patnjom, ne uzmiče pred nerazumijevanjem i ne prestaje ni onda kada je odbačena. Na križu se do kraja razotkriva tko je Bog – Bog koji ljubi bez uvjeta, bez računice i bez granica, Bog koji spašava čovjeka darom samoga sebe.

Zato put od jaslica do križa nije proturječje, nego jedinstveni put Božje ljubavi prema čovjeku. Dijete položeno u betlehemske jaslice u špilji i Raspeti na križu položen u kamenu grobnu stijenu isti je Gospodin, ista Ljubav koja se najprije daruje u krhkosti i malenosti, a potom se potpuno predaje na križu i poniženju, kako bi čovjeku otvorila nebo. Sv. Stjepan, gledajući Raspetoga i Uskrsloga, razumije da križ nije kraj, nego pečat bezuvjetne ljubavi, i zato ima snage na tu ljubav odgovoriti ljubavlju vlastitog života.

Slavimo, dakle, danas sv. Stjepana, čovjeka punog milosti i snage, ispunjenog Duhom Svetim, čovjeka koji je sav svoj život, ali i svoju smrt, položio u ruke Gospodina Isusa, kojega je prepoznao kao živoga i uskrsloga Gospodara povijesti i čovjekove sudbine.

Posebno je snažno i duboko značenje ovoga blagdana u ovoj crkvi, u crkvi svetoga Šimuna, čovjeka pravednika i bogoprimca, koji je u Hramu primio Dijete Isusa u svoje naručje, ali i u crkvi koja je prije nego je bila posvećena sv. Šimunu bila posvećena upravo sv. Stjepanu, čime se na jedinstven način susreću Božić i mučeništvo, betlehemske jaslice i otvorena nebesa.

Sv. Šimun, ispunjen Duhom Božjim, u Hramu gleda Dijete i izgovara riječi nade i proroštva, govoreći o svjetlu na prosvjetljenje naroda, ali i o znaku osporavanu i o maču koji će probosti Marijinu dušu; dok sveti Stjepan, također pun Duha Svetoga, gledajući u nebo, vidi istoga toga Isusa kako stoji zdesna Ocu te svjedoči da se Šimunovo proroštvo ispunilo i da „mač koji probada dušu“, kako je rekao Mariji, Isusovoj majci u trenutku prikazanja u Hramu, ne donosi smrt, nego prolaz u slavu.

Stjepan je istinski učenik Kristov jer ne samo da propovijeda Evanđelje riječima i djelima, nego ga potvrđuje vlastitim životom i vlastitom krvlju, pokazujući da vjera nije tek izgovorena istina, nego stvarnost koja zahvaća cijelo biće, čovjeka, i svaki trenutak njegovog života.

U trenutku najveće tame, nasilja i nepravde, Stjepan ostaje slobodan u srcu jer je ispunjen Duhom Svetim, i upravo tada, dok ga kamenje pogađa, on ne misli na  mržnju svojih progonitelja, nego gleda otvorena nebesa i Isusa koji stoji zdesna Ocu, čime nam potvrđuje da Bog nikada nije daleko od onih koji mu ostaju vjerni.

Molitva sv. Stjepana u času kamenovanja, molitva predanja i molitva za oproštenje, izravni je odraz Isusove molitve na križu, jer on zaziva Gospodina Isusa da primi njegov duh i moli za one koji na njega bacaju kamenje kako bi ga ubili, svjedočeći da je prava snaga kršćanina u ljubavi koja prašta i u povjerenju koje se ne slama ni pred mržnjom, ni pred nepravednom osudom, ni pred smrću.

Mučeništvo svetoga Stjepana, dakle, nije suprotnost božićnoj radosti, nego njezino najdublje ispunjenje, jer dijete položeno u jaslice dolazi upravo zato da čovjeku otvori nebo i da mu pokaže da je ljubav jača od smrti.

Već nad betlehemskim jaslicama nazire se sjena križa, u siromaštvu štalice, u Herodovu progonstvu, u Šimunovu proročanstvu, i zato ne trebamo biti iznenađeni kada Crkva odmah nakon Božića stavlja pred nas lik mučenika, kako bismo razumjeli cijenu i veličinu dara koji nam je Bog dao.

Stjepan stoji na početku dugog niza mučenika svih vremena, i njegova krv postaje sjeme novih kršćana, jer Bog i danas djeluje po onima koji su spremni izgubiti sve kako bi ostali vjerni Kristu.

I u našem vremenu, u različitim krajevima svijeta, ali i u svakodnevnim okolnostima našega života, ispovijedanje kršćanske vjere traži hrabrost, dosljednost i spremnost na žrtvu, jer živjeti Evanđelje uvijek ima svoju cijenu.

Promatrajući Dijete Isusa u Marijinom naručju i gledajući svetoga Stjepana koji mu ostaje vjeran do kraja, pozvani smo i mi moliti za milost postojane vjere, vjere koja se ne boji poteškoća, nerazumijevanja ni protivljenja, nego je spremna svjedočiti nadu koja u nama živi.

U sâmom srcu današnjeg otajstva stoji temeljna istina naše vjere: Bog je onaj koji nas prvi ljubi. U betlehemskom Djetetu Bog nam ne daruje samo nešto svoje, nego daruje samoga sebe, daruje nam svoje najveće blago – svu svoju ljubav, svoga Sina. Božić je objava Božje ljubavi koja se spušta k čovjeku, bez uvjeta i bez zadrške. A sveti Stjepan stoji pred nama kao onaj koji je tu ljubav shvatio do kraja i na nju odgovorio najradikalnije – ljubavlju, darom vlastitog života. On ne uzvraća nasiljem na nasilje, mržnjom na mržnju, nego darom samoga sebe, jer je duboko svjestan da se na Božju ljubav može odgovoriti samo jednim: ljubavlju.

U tome je veličina sv. Stjepana i njegova poruka nama danas: vjera nije tek prihvaćanje istine, nego odgovor na Božji dar, odgovor života na Ljubav. Bog nas prvi ljubi, a sv. Stjepan pokazuje da se ta ljubav ne zadržava za sebe, nego se pretače u praštanje, vjernost i predanje, čak i onda kada to vodi prema križu. Na ljubav se odgovara ljubavlju – i upravo tu započinje put koji vodi od betlehemskih jaslica do otvorenih nebesa.

Neka nas u ovoj crkvi, u kojoj se susreću Šimunovo prihvaćanje Krista i Stjepanovo potpuno predanje Kristu, Gospodin osnaži da i mi Isusa primimo u svoje srce i da ga, poput svetog Stjepana, hrabro i vjerno nosimo u svijet, sve do dana kada ćemo i mi, po Božjoj milosti, nadamo se, ugledati otvorena nebesa. Amen.

+ Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: Ines Grbić

Na svetkovinu Božića, u četvrtak, 25. prosinca, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Hebr 1, 1 – 6

Draga braćo i sestre!

Svima vama ovdje okupljenima, onima koji nas prate preko Radio Zadra ili društvenih mreža, svim vašim obiteljima i onima koji su vam dragi, kao i svim ljudima dobre volje, upućujem iskrenu čestitku: sretan i blagoslovljen Božić, ispunjen mirom, svjetlom i nadom koja dolazi od Boga.

1. Božić dolazi u društvenu stvarnost obilježenu dubokim podjelama, političkim i gospodarskim pritiscima te rastućom netolerancijom prema slobodnom izražavanju vjere i kršćanskih načela. U javnom prostoru stvara se klima u kojoj se različitost doživljava kao prijetnja, a navještaj Evanđelja i svjedočanstvo vjere i molitve guraju se na rub, doživljavaju kao provokacija, žele se isključiti iz javnog prostora ili su izloženi ruglu, podcjenjivanju ili potiskivanju.

U suvremenom društvenom okviru osobito se izdvaja rastući utjecaj kulture smrti koji postupno mijenja način na koji se vrednuje ljudski život. Umjesto da se prepoznaje život kao neotuđivi Božji dar i temelj svake etike, život se sve češće vrednuje prema mjerilima korisnosti, kvalitete, samodostatnosti ili osobne procjene. Takav pogled rađa  opravdanja za pobačaj, eutanaziju i potpomognuto samoubojstvo, ali i potiče ravnodušnost prema patnji, starosti, invaliditetu i ljudskoj krhkosti. U pozadini tih pojava leži duboka kriza odbacivanja Boga i shvaćanja čovjeka. Gubi se osjećaj svetosti života od začeća do prirodne smrti, a Bog se potiskuje s mjesta izvora i jamca ljudskog dostojanstva. Ta se kultura rijetko nameće otvoreno. Češće se prekriva jezikom slobode, prava i napretka. Često se zamagljuje savjest i slabi sposobnost društva da razluči dobro od zla.

2. Istovremeno, na osobnoj razini, mnogi ljudi nose teret umora, nesigurnosti i unutarnje podijeljenosti. Prisutni su bojazan i neizvjesnost od budućnosti, osjećaj nemoći pred društvenim procesima koji se doživljavaju kao nametnuti i udaljeni od temeljnih životnih vrijednosti. Nerijetko se javlja i duhovna iscrpljenost, osjećaj usamljenosti te kriza smisla, osobito ondje gdje su vjera i molitva potisnute na privatnu razinu ili gdje se potpuno zanemare.

Na obiteljskoj razini, gospodarski pritisci, nestabilnost rada i rast troškova života ozbiljno opterećuju odnose unutar obitelji. Roditelji se suočavaju s izazovima odgoja djece u okruženju koje često relativizira istinu, autoritet i trajne kršćanske vrijednosti, dok su djeca i mladi izloženi snažnim ideološkim porukama koje zbunjuju njihovo shvaćanje identiteta, života i odgovornosti. Unutar obitelji mogu se produbiti napetosti, nerazumijevanja i podjele, osobito kada članovi obitelji različito doživljavaju društvena i vjerska pitanja. Pojavljuje se i strah da će obitelj, kao temeljna zajednica života i ljubavi, biti marginalizirana ili neshvaćena.

3. U takvoj stvarnosti, društvenoj, osobnoj i obiteljskoj, Božić dolazi kao svjetlo nade koje se rađa upravo u slabosti i nesigurnosti, pozivajući svaku osobu i obitelj da ustraju u istini, međusobnoj ljubavi i povjerenju u Boga koji nam dolazi u susret.

Imajući na umu sve ove izazove i poteškoće, snažno odjekuje božićna poruka nade. Papa Benedikt XVI. u jednoj katehezi uoči Božića 2011. godine pozvao je Crkvu riječima: „Doživimo s radošću Božić koji je pred nama. Doživimo ovo čudesno događanje: Sin Božji rađa se ponovno ‘danas’, Bog je stvarno blizu svakome od nas i želi nas susresti, želi nas dovesti k sebi“ (Kateheza na općoj audijenciji, 21. prosinca 2011.). Ova papina misao usmjerava nam pogled prema srcu Božića: Bog ne ostaje udaljen promatrač ljudske povijesti, društvenih zbivanja,  ljudskih života, nego dolazi blizu svakom čovjeku kao Spasitelj, ulazi u njegovu svakodnevicu – dapače u njegov život, traži osobni susret i nudi zajedništvo koje postaje izvor svjetla, nade i života.

U takvom svijetu, iz Božića izvire snažna poruka Poslanice Hebrejima: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu“ (Hebr 1, 1). Ove riječi Poslanice otkrivaju nam Božić kao trenutak u kojem Bog ulazi u ljudsku povijest s puninom svoje blizine. Bog sada  govori jasno, osobno i trajno; govori riječima i životom. Govori po svome Sinu koji postaje vidljivi znak Božje prisutnosti među ljudima, znak da povijest ima smjer, a ljudski život najveću vrijednost i neizmjerno i neograničeno dostojanstvo.

U svijetu obilježenom bujicom informacija, Sin Božji, utjelovljena Božja Riječ, Logos, nije tek još jedan glas u mnoštvu, nego Riječ koja sabire ono što je rasuto, liječi ono što je bolesno, povezuje ono što je podijeljeno i osvjetljava put ondje gdje se pogled gubi u magli nesigurnosti i privida. U Kristovoj prisutnosti istina prestaje biti predmet nadmetanja i ponovno postaje prostor susreta, razumijevanja i odgovornosti, ljubavi i prijateljstva, slobode i odgovornosti.

4. Poslanica Hebrejima opisuje Isusa, Sina Božjega kao „odsjaj slave i otisak bića Božjega“ (usp. 1 ,3), čime nas uvodi u dubinu božićnog otajstva: u Isusu se Božja stvarnost ne skriva iza apstraktnih pojmova, nego se očituje u ljudskom tijelu, u životu koji se može promatrati, u riječi koja se može slušati, u primjeru koji se može nasljedovati. Odsjaj slave Božje govori o Svjetlu koje ne zasljepljuje čovjeka, nego prosvjetljuje; otisak bića Božjega govori o pouzdanosti i vjerodostojnosti, o tome da se u utjelovljenom Sinu susrećemo s istim Bogom koji je vjeran svojim obećanjima kroz povijest.

Ova sigurnost koju primamo Isusovim utjelovljenjem snažno produbljuje misli pape Benedikta XVI. izrečene na završetku 2011. godine: „Iz tkiva čovječanstva, rastrganog s tolikim nepravdama, zlobom i nasiljem, neočekivano izranja  radosna i oslobađajuća novost Krista, našeg Spasitelja, koji nas vodi da razmatramo dobrotu i nježnost Boga kroz tajnu njegova utjelovljenja i rođenja“ (Misa zahvalnica, 31. prosinca 2011.). Papa ovim riječima opisuje Božić kao prodor Božje ljubavi u tamu svijeta: u povijest ranjenu grijehom, nasiljem i nepravdom; opisuje kako Bog ulazi s nježnošću i dobrotom u ljudske živote, donoseći radost koja oslobađa i liječi. Utjelovljenje Sina Božjega postaje znak da tama i grijeh nemaju posljednju riječ, da Božja blizina ima snagu obnoviti čovjeka i društvo, cijeli svijet.

5. Nadalje, kada Poslanica Hebrejima kaže da Sin Božji „nosi sve snagom svoje riječi“ (usp. 1, 3), ona time otkriva duboku stvarnost božićnog događaja: svijet sa svim svojim napetostima, društvenim lomovima, nepravdama i strahovima nije prepušten slučaju, kaosu ili samovolji moćnih. Sve stvoreno ima uporište u Božjoj riječi koja održava, podupire i vodi povijest prema punini. Božja riječ nije hladna zapovijed, nego živa snaga koja daje postojanost i nadu, koja omogućuje da i u krhkim okolnostima života vidimo smisao i smjer.

U toj slici svijeta koja se nalazi u Božjim rukama, rađa se povjerenje da ljudska povijest, povijest našeg života, nije niz besmislenih događaja, nego prostor u kojem se, unatoč sporosti i otporima, očituje Božja vjernost.

Božja vjernost postaje oslonac pojedincu i zajednici, poticaj da se i u složenim vremenima živi odgovorno, strpljivo i s nadom. Božić nam tako otkriva da sigurnost ne dolazi iz kontrole nad svim okolnostima života i društvenih događanja, nego iz povjerenja u Boga koji u Sinu nosi svijet, nosi svakog čovjeka i vodi ga prema svjetlu koje ne prestaje sjati.

6. Ulomak iz Poslanice Hebrejima koji smo danas slušali u drugom čitanju otvara, dakle, prostor nade i odgovornosti. Ako je Bog progovorio u Sinu, tada ljudska riječ, odluka i djelovanje dobivaju novo mjerilo. Pozvani smo u vlastitim obiteljima, radnim sredinama i društvu graditi život na temeljima Božje riječi, graditi kulturu života i njegovog neotuđivog dostojanstva, kulturu povjerenja i dijaloga. Pozvani smo tražiti rješenja koja štite dostojanstvo čovjeka od začeća do njegove prirodne smrti, pravo na rad i sigurnu materijalnu egzistenciju; pozvani smo stvarati uvjete koji omogućuju mladima sigurnu budućnost, jačaju solidarnost sa slabijima i osnažuju zajedništvo.

Sin Božji, kojega Bog postavlja baštinikom svega, pokazuje put služenja, blizine i darivanja. Njegovo utjelovljenje nas uči da se promjena svijeta događa kroz male, vjerne korake: kroz iskrene i pravedne međusobne odnose, kroz odgovorno sudjelovanje u društvu, kroz spremnost na preuzimanje dijela tereta drugih. Božić tako postaje nadahnuće za aktivno sudjelovanje u traženju najboljih rješenja, ustrajno i strpljivo, s pogledom usmjerenim prema općem dobru.

7. Poslanica Hebrejima u ulomku današnje liturgije, govori također i o radosti neba nad Sinom koji postaje čovjekom. Ta radost prelijeva se na zemlju i postaje izvor snage za ljude. Ona osnažuje nadu da tama ne određuje posljednju riječ, da strahovi ne upravljaju budućnošću, da svjetlo ima sposobnost rasti i širiti se. U toj radosti rađa se hrabrost za zauzimanje, za odgovornost, za zajedničko traženje putova koji vode prema pravednijem i humanijem društvu.

8. Neka ovaj Božić, braćo i sestre, obnovi u nama svijest da Bog govori i danas, da govori u Sinu koji je među nama i da nas ta Riječ osposobljava za djelovanje. Neka nas potakne da u svim aktualnim izazovima prepoznamo poziv na suradnju s Božjim naumom spasenja svakog čovjeka, na mudrost i na nadu koju nam Bog daruje svojim utjelovljenjem.

S tom vjerom i povjerenjem u Boga koji se daruje, započnimo i nastavimo traženje najboljih rješenja, za dobro svakog čovjeka i za budućnost našeg društva.

Još jednom, svima želim i molim sretan Božić i blagoslovljenu novu 2026. godinu.

+ Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Foto: Ines Grbić

Misu polnoćku u katedrali sv. Stošije u Zadru na Badnjak, u srijedu, 24. prosinca, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

1. Božić – Bog s nama

Draga braćo i sestre!

Sretan vam i blagoslovljen Božić! Neka se dar mira i radosti koje nam Isus poklanja svojim rođenjem prenese na vas, na vaše obitelji kod kuće, vaše najmilije po svijetu, sve bolesne, osamljene, starije i nemoćne, kao i one koji noćas služe drugima – liječnike, medicinsko osoblje, vatrogasce, pomorce, policajce, vojnike, sve one koji rade i bdiju dok mi molimo i u miru slavimo Božić.

Noćas, dok se između starodrevnih zidova ove katedrale skladno razlijeva tišina, molitva, božićna pjesma i milozvučni glas orgulja, okupljeni smo oko jednog od najvećeg i najnježnijeg otajstva naše vjere: Bog postaje čovjekom, Bog postaje Dijete, Krist se postaje jedan od nas, Bog se želi nastaniti u našim životima.

2. Milost Božja – ljepota koja otkriva našu ljepotu

U drugom čitanju noćašnje liturgije, uzetom iz Poslanice Titu, sv. Pavao izriče misao koja je srce Božića; rečenicu kratku, ali tako snažnu koja može rasvijetliti najtamnije kutke ljudske povijesti i dušu svakog čovjeka. Riječima sv. Pava: „Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi“ (Tit 2, 11), pred nama se otvara snaga i dubina Božjeg djelovanja koja je trajni ulazak Božje dobrohotnosti u sve što živimo i jesmo; to je trenutak u kojem se otvara novi horizont postojanja, jer Bog Isusovim rođenjem pristupa čovjeku s puninom ljubavi koja obasjava srce i omogućuje mu da opet osjeti svoju vrijednost u Božjem pogledu. Sv. Pavao nas tako uvodi u otajstvo Božića, gdje Bog govori svojom prisutnošću svoga Sina koja grli, podiže i hrabri, prisutnošću koja donosi mir i poziva na povjerenje.

U duhu ove Pavlove misli, blagopokojni papa Franjo na misi ponoćki 2019. godine, izrekao je riječi koje kao da sažimaju čitavu istinu Božića i produbljuju njezinu unutarnju nježnost. Papa Franjo kaže: „Pojavila se Božja milost. Milost je sinonim ljepote. Ove noći, u ljepoti Božje ljubavi, otkrivamo i našu vlastitu ljepotu, jer smo voljeni od Boga”. Ove Papine riječi, nadahnute Pavlovim mislima, otvaraju pogled prema izvoru svake ljudske radosti, jer govore da se u Božjoj ljubavi ne otkriva samo ljepota Boga koji nam se daruje u svom Jedinorođenom Sinu, nego i ljepota čovjeka koji ponovno prepoznaje vlastitu vrijednost, vlastitu dubinu, vlastito dostojanstvo koje Bog u njemu obnavlja. Ljepota o kojoj govori Papa nije izgled tijela ili ljudska karijera koja se rađa iz prolaznih uspjeha, pohvala ili društvenih priznanja, nego je to duboka i sigurna ljepota i istina da nas Bog promatra s ljubavlju koja ne prolazi i da iz toga pogleda izvire snaga za svaki novi korak, pa i onda kad se čini da je život pretežak ili prezahtjevan.

Kada sv. Pavao kaže da se „pojavila milost Božja“ (Tit 2, 11), ukazuje nam kako se otvara prostor u kojem čovjek može osjetiti kako ga Božja dobrota obuzima poput blaga svjetla koje se spušta na njegovu nutrinu i nježno oslobađa od opterećenja koja je nosio možda godinama; u toj Božjoj milosti čovjek ponovno otkriva da je njegov život mjesto Božjeg djelovanja i da u njemu postoji nešto iskonski lijepo što Božja ljubav stalno želi iznova rasvjetljavati i jačati. Božja Milost pokazuje da je ljudsko biće – čovjek –  od početka stvoreno za puninu života, za mir i za radost u zajedništvu s Bogom i ljudima, te da Božja prisutnost u svijetu ima snagu usmjeriti svaki ljudski korak prema toj punini.

Sv. Pavao dodaje da je milost „spasiteljica svih ljudi“ i tim riječima gradi prostor u kojem se nitko ne osjeća isključenim, jer Božja ljubav ulazi u život svakoga čovjeka, bez obzira na njegovo stanje, podrijetlo, povijest ili okolnosti; i upravo u toj sveobuhvatnosti milosti raste iskustvo da je svaki čovjek pozvan stati pred Boga s povjerenjem koje se rađa iz spoznaje da se Božja ljubav daruje jednako široko kao što se svjetlost zore daruje cijelom krajoliku, bez razlike i bez uvjeta.

3. Milost Božja odgaja

Sveti Pavao nastavlja i kaže da nas je Božja milost „odgojila da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu“ (Tit 2, 12). Ovime sv. Pavao ne opisuje samo moralni program koji čovjek treba ostvariti vlastitim naporom, nego ukazuje na put kojim Božja milost vodi čovjekovo srce, put koji se oblikuje polako, gotovo neprimjetno, poput načina na koji blaga kiša natapa suhu zemlju i priprema je da ponovno donosi plod. Riječi sv. Pavla o odgoju milosti otkrivaju da Božja ljubav ne djeluje samo kao utjeha, nego i kao snaga koja čovjeka nježno usmjerava prema kreposnom, zrelijem, uzvišenijem, plemenitijem i slobodnijem načinu života.

U činjenici da nas je milost „odgojila“ krije se cjelokupna dinamika Božjeg djelovanja: Bog pristupa čovjeku strpljivo, s neizmjernom pažnjom, poput učitelja koji zna da svaki istinski napredak dolazi iznutra, iz srca koje se otvara i prepoznaje smisao života koji mu se nudi. Milost stvara u čovjeku prostor u kojem se srce počinje oslobađati navika koje ga zarobljavaju i misli koje ga odvode od mira; kroz tu unutarnju preobrazbu čovjek sve jasnije prepoznaje ljepotu razumnog djelovanja, širinu pravednog odnosa prema drugima i dubinu pobožnosti koja nije izvanjski čin, nego život u Božjoj prisutnosti. Tako se, korak po korak, rađa život koji odgovara dostojanstvu djeteta Božjega i koji čuva slobodu srca u svijetu koji često pokušava odvući čovjeka prema površnosti, tjeskobi ili sebičnosti.

Sv. Pavao zatim podiže pogled prema budućnosti i kaže da milost u nama budi čežnju „iščekivanja blažene nade i očitovanja slave velikoga Boga i Spasitelja Isusa Krista“ (Tit 2, 13). Ovime sv. Pavao otvara prostor kršćanske nade, prostora u kojem svijet više nije zatvoren krug prolaznosti, nego put koji vodi prema punini koju Bog priprema čovjeku i svemiru. Blažena nada o kojoj govori sv. Pavao nije želja koja se rađa iz čovjekove mašte, nego tihi plamen u čovjekovom srcu koji Duh Sveti raspiruje u njemu kad se čovjek susretne s Božjom ljubavlju i spozna da život, sa svim svojim ljepotama i tminama, ima duboki smisao i konačno ispunjenje u Bogu.

U Pavlovim riječima otkrivamo da je kršćanski život istodobno duboko ukorijenjen u sadašnjosti i široko otvoren prema budućnosti: čovjek živi razumno, pravedno i pobožno ovdje i sada, dok u srcu čuva nadu koja se proteže preko granica vidljivoga i povezuje ga s Kristom koji će jednom doći u slavi. Tako se život oblikuje kao sklad između vjernosti svakodnevici i usmjerenosti prema vječnosti; kao život koji se ne boji stvarnosti, jer je uronjen u milost koja u njemu djeluje, i koja će jednom zasjati u punini.

U toj povezanosti sadašnjosti i budućnosti, Božje milosti i kreposti nade, čovjek otkriva svoje pravo mjesto pred Bogom: mjesto hoda, rasta i povjerenja; mjesto u kojem svaki korak postaje dio puta prema svjetlu koje se već pojavilo u Kristovom rođenju i koje će jednom obasjati cijelu stvarnost.

 4. Zadar – grad svjetla koje traži put

Braći i sestre!

Zadar je grad čije su ulice i zidine, kroz stoljeća, nosile tragove razaranja i obnova, grad koji je u svoj krajolik utisnuo slojeve povijesti sastavljene od ratnih rana, velikih preokreta, političkih nestabilnosti i gospodarskih lomova, ali i grad u kojem je ljudsko srce uvijek iznova pronalazilo snagu u vjeri, otvorenost za vjernost Evanđelju. U toj povijesti prepoznajemo duh kršćanske zajednice koja je rasla kroz kušnje i učila kako čuvati vjeru u Boga i ljudsko dostojanstvo, kako ne dopustiti da je obilježi tama vremena, nego da iz nje razvije novu mudrost i još dublje povjerenje u Boga koji vodi povijest.

Zato vjerujem da naš Grad, ukorijenjen u tolikim iskustvima boli i obnove, posjeduje jedinstvenu sposobnost postati mjesto još boljeg društvenog uređenja utemeljenog na evanđeoskim principima; mjesto u kojem se Bog stavlja na prvo mjesto i slavi zbog njegove ljubavi; mjesto gdje svako s Bogom prepoznaje smisao svog života; mjesto gdje se njeguje kultura poštenja i dijaloga, u kojoj se cijeni i živi istina.

I naš narod može postati mjesto u kojem vjera ne zauzima tek ulogu ukrasne tradicije, poput kuglica i lampica na božićnom drvcu koje sjaje izvana, ali ne dotiču srce. Narod u kojem advent i Božić ne postaju sezonski spektakl, još jedna inačica rimsko-poganskog „panem et circenses“ – „kruha i zabave“ – nego vrijeme istinskog iščekivanja i susreta.

Upravo zato ohrabruje dolazak velikog broja vjernika i sudjelovanje na misama zornicama. One svjedoče da advent i Božić nisu tek folklor i navika, nego živo vrijeme budnosti, čežnje i traženja Boga. Rana jutra ispunjena molitvom, sabranošću i pjesmom pokazuju snagu vjere koja nadilazi komociju i rutinu, te potvrđuju da ima ljudi koji žele Isusa staviti u središte života. Svima koji su ustrajno dolazili na mise zornice, molili i svjedočili vjeru – djeci, mladima, obiteljima, starijima –  iskrena pohvala i zahvalnost. Njihova vjernost gradi Crkvu i čini zajednicu koja ne slavi samo blagdan, nego živi njegovo otajstvo Isusovog rođenja.

Bez Isusa Krista, advent gubi svoj smjer, a Božić svoj razlog. Advent i Božić bez Isusa ostaju prazna forma koja može dodirnuti osjetila, ali ne donosi mir duše i ne spašava čovjekovu neumrlu dušu. Takav Božić ne prosvjetljuje savjest, ne potiče na kajanje, ne mijenja čovjeka, ne poziva na pomirenje, ne umnaža ljubav prema najpotrebnijima, ne potiče na prepoznavanje Krista u potrebitima. On zabavlja ljude, ali ne liječi naše rane srca; on uljepšava naša mjesta, ali ne oslobađa od ropstva naše duše; on okuplja ljude, ali ne umnaža ljubav i solidarnost.

Još je opasnije što se takav gubitak Isusa događa gotovo neprimjetno. U ime „dobre atmosfere“ izbjegava se govor o molitvi, obraćenju, kajanju i životu koji njeguje kršćanske vrline. U ime „otvorenosti svima“ potiskuje se istina Evanđelja. U ime „tradicije i dobre zabave“ zaboravlja se vjera. Tako se Krist ne progoni – On se jednostavno više ne čeka i ne prima. A advent bez iščekivanja Isusa i pripreme njegovog rođenja u našim srcima postaje karikatura samoga sebe.

Zato je nužno jasno upozoriti: ako u adventu i Božiću izgubimo Isusa, izgubili smo sve ono najbitnije. Izgubili smo Boga koji je Emanuel – Bog s nama, izgubili smo Svjetlo koje rasvjetljuje tamu života, Spasitelja koji spašava od vječne smrti; ostali smo bez  Riječi koja daje smisla svemu i svima. Bez Isusa, Božić se pretvara u zabavu, u slavlje bez spasenja, u blagdan koja je iznutra prazan jer je bez svog izvornog identiteta.

5. Zaključak

Neka se, braćo i sestre, Krist rodi u srcu svakoga od nas. Svojim rođenjem neka utješi ranjene, okrijepi umorne, ozdravi bolesne, ohrabri mlade, učvrsti u ljubavi obitelji, blagoslovi naš Zadar i našu Domovinu.

Još jednom: Sretan vam i blagoslovljen Božić – vama i vašima, blizu i daleko, bolesnima, starima, nemoćnima, svim ljudima dobre volje! Amen.

+ Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Foto: Ines Grbić

Na 80. godišnjicu smrti Sluge Božjega don Eugena Šutrina (1945.-2025.), nositelja skupine Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za njihovo proglašenje blaženim, misno slavlje u župnoj crkvi Rođenja BDM u Privlaci u srijedu,  26. studenog, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Lk 21,12–19

Draga braćo i sestre!

Od sumraka  do svitanja

U tihom sutonu dana, kada se posljednji dodiri svjetla povlače i gase, i kada se zemlja umiruje u tišini koja prethodi noći, naša srca i misli uzdižu se prema Bogu i pronalaze put prema svjetlu vjere. U ovom prijelazu između svjetla i tame, između dana i noći,  između vidljivoga i nevidljivoga, sabiremo se kao braća i sestre, kao vjernici i hodočasnici nade u vremenu koje postaje sveto po ovom euharistijskom slavlju.

Večeras dolazimo u Privlaku i sjećamo se mučeničke smrti Sluge Božjega don Eugena Šutrina, ali dolazimo i zahvaljivati, moliti i učiti iz svjedočanstva onih koji su svoju vjeru posvjedočili do kraja. Zato, svaka naša riječ sada izgovorena u molitvi, svaki pogled podignut prema nebu, postaje most između prošlosti i budućnosti, između boli križa i radosti uskrsnuća.

Ovaj sumrak dana, kao i onaj prije osamdeset godina, kada je život don Eugena Šutrina nasilno prekinut, nije samo tamna uspomena, nego svjetionik nade. Njegova žrtva, prožeta vjernošću svećeničkog služenja i ljubavi za spasenje duše, postala je sjeme koje je palo u tlo ove zemlje kako bi donijelo plodove hrabrosti, ljubavi i vjernosti, a jednog dana i blaženstva i svetosti, nadamo se.

Stojimo, dakle, na prijelazu iz dana i noći, ali ne kao oni koji se boje tame, nego kao oni koji čekaju zoru. Naše sjećanje na don Eugena i njegovo mučeništvo nije zatočeno u bol i želju za osvetom, nego prožeto nadom koja vodi prema životu. Poput pšeničnog zrna koje umire da donese novi život, tako i smrt don Eugena nije bila kraj, nego početak – početak zore koja se rađa s Kristom, pobjednikom nad smrću. Zato, u ovoj svetoj sabranosti, dopuštamo da nas dotakne Božja blizina, da nas utješi njegova riječ i da nas obnovi vjera u Krista, koji iz tame vodi u svjetlo.

Evanđelje ne skriva tamu, već nagoviješta svjetlo

Evanđeoske riječi koje smo čuli u ovom liturgijskom činu iz Evanđelja po Luki ne nude iluzije Isusovim učenicima. Isus ne obećava lagodan put svojim učenicima. Isus ne skriva trnje koje prati učenike. On govori otvoreno: „Progonit će vas… predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji: Neke će od vas i ubiti. Svi će vas zamrziti zbog imena mojega“ (Lk 21, 16-17). Ali odmah zatim dodaje riječi utjehe: „Ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti“ (Lk 12,19).

Ove riječi nisu samo Isusovo upozorenje nama – one su zrcalo života don Eugena. Njega nisu progonili neznanci ni stranci iz tuđine. Njegovu smrt nisu planirali strani umovi, nego sinovi iste zemlje koju je don Eugen ljubio i kojima je služio, zemlje koju nije htio napustiti sa svojim roditeljima i obitelji u potrazi za boljim materijalnim statusom i mirnijim i sigurnim društvenim okolnostima.

To su bili mladići, kao i mnogi drugi, čija su srca, nekad, možda, oblikovana vjerom njihove obitelji, roditelja, pradjedova, ali su s vremenom utihnula za Boga. Umjesto evanđelja, u njihovim je mislima odjekivala druga riječ, hladna i bez Boga — riječ ideologije bezbožnog komunizma i propagande — a sve u ime tobožnjeg ideala napretka, boljitka, “bratstva i jedinstva”, u ime novog čovjeka koji će, navodno, stvoriti moderan, pravedniji svijet, oslobođen “okova” vjere i tradicije, oslobođen „religijskog opijuma“ koji uništava čovjeka. No, iza tih komunističkih parola krila se praznina, mržnja prema svemu što je sveto i Božje, prema Crkvi, prema vlastitom narodu i njegovim korijenima. U želji da izgrade raj na zemlji, pretvorili su zemlju u mnoga polja grobova bez imena i križeva, a mnoge duše — u pustoš.

Opasnost našeg vremena – ropstvo mišljenja

Braćo i sestre!

Čovjek može biti zaveden onda kad zaboravi da je Istina živa osoba – Bog sam, a ne samo ideja ili politika; kad prestane tražiti istinu mimo Evanđelja. U tom trenutku istina više nije svjetlo koje vodi, nego postaje sjenka koju društvo oblikuje prema svojim željama.

Kada čovjek prestane moliti, prestaje i razgovor s Onim koji jedini poznaje dubine srca. Njegovo srce u kojem postoji „prostor“ za Boga tada ne ostaje prazno – u njega polako ulaze drugi glasovi: buka propagande i medija, mišljenje većine, lažna obećanja svijeta koji obećava „slobodu bez odgovornosti“ i „ljubav bez istine“. Te riječi, taj duh svijeta, ulaze u čovjeka gotovo neprimjetno, ali mijenjaju njegovo srce. Ono što je prije bilo sveto, sada se doživljava kao ograničenje; ono što je bilo čisto, postaje predmet podsmijeha.

Tako nastaje novo ropstvo – ropstvo mišljenja. Čovjek dopušta drugima da misle umjesto njega, da određuju njegove vrijednosti i granice njegova srca. U ime, navodno, modernoga i napretka, često se briše sjećanje na ono što je bilo sveto; u ime tolerancije, traži se da se odreknemo onoga što nas oblikuje.

U takvom ozračju, Crkva – koja stoljećima čuva istinu Evanđelja – počinje se promatrati ne kao majka i učiteljica, nego kao „prepreka“, „kočnica“, „smetnja“, „zaostala“. Njezin navještaj Istine doživljava se kao napad i netolerancija, a njezina vjernost kao zaostalost. No, u stvarnosti, upravo tada Crkva pokazuje svoju pravu ulogu: ne kad povlađuje svijetu, nego kad jasno podsjeća tko je njegov Stvoritelj i kamo život ide.

Čovjek se ne budi u zlu preko noći — „duh svijeta“ zavodi polako, malo pomalo, riječima koje zvuče plemenito, obećanjima o boljem svijetu, o napretku i slobodi. Ideologije i danas nude smisao bez Boga, moral bez savjesti, spasenje bez žrtve i odricanja. I tako, i ne sluteći, mijenja se svjetlo istine za svjetlucanje lažnih obećanja.

Ostati postojan u vjeri

Isusova riječ koju smo čuli u Evanđelju je upozorenje i nama. Čovjek lako može izgubiti dar molitve i vjere – ne odjednom, nego polako, kad u njegovo srce uđu ravnodušnost, sumnja ili kad slijedi ideje i ponude koje obećavaju bolji svijet bez Boga.

Ali, ako se naša vjera ne njeguje, ako u vjeri ne rastemo, lako se u srcu utrne žar za Bogom, ostane praznina koju ispuni nešto drugo. Ideologija bez Boga može se učiniti snažnom, privlačnom, logičnom – ali ako u njoj nema mjesta za Boga, za molitvu, za Evanđelje, za sakramente, za ljubav, za milosrđe, za svetost života, ona počinje ranjavati čovjeka.

Zato nas primjer don Eugena potiče na razmišljanje: kako sačuvati svoje srce čisto, kako ostati vjeran Bogu i čovjeku, kako ne dopustiti da nas bilo koja ideologija, bilo koji „duh svijeta“, opravdanje „svi tako misle i rade“, učini slijepima za lice Božje i lice bližnjega. To je poruka za nas danas – da nam vjera ne bude navika, nego živa veza s Bogom koja čuva srce od zablude.

Kad promatramo don Eugena, upravo u toj tami, u tom bolnom obratu ljudskog srca, još snažnije zasja svjetlo don Eugenove vjernosti. Njegov odgovor bila je ljubav za spasenje duša, vjernost i predanje svome svećeničkom poslanju – don Eugen ide s onima koji ga odvode u noć i smrt, noseći u rukama Presveti Sakrament i sveto Bolesničko ulje.

U toj noći izdaje i tame rađa se svjetlost mučeništva – svjetlost koja i danas govori snažnije od krvi koja je prolivena, svjetlost koja opominje, ali i tješi: da je moguće ostati vjeran Bogu usprkos svemu, da je moguće ljubiti do kraja, čak i onda kada te izdaju oni od kojih si očekivao da su „tvoji“, od kojih si  očekivao zaštitu i razumijevanje.

Znakovi za naše vrijeme

Mučeništvo don Eugena ne pripada prošlosti. Ono govori nama danas. Što nam govori njegovo mučeništvo?

Slijediti Krista nikada nije bilo obećanje lagodnog puta, nego obećanje istine i smisla života. To znači da vjernik može proći kroz kušnje, nepravde, pa i nasilje – ali nikada ne ide sam. Tko je na Božjem putu  – „ni vlas mu s glave neće propasti“ (Lk 12, 17) jer ga Bog spašava. Don Eugen nije mogao birati vrijeme u kojem će živjeti, ali je mogao birati kako će živjeti – i on je izabrao Krista. To je srž vjere: ne biramo okolnosti života, ali biramo odgovor srca. I u tome je njegova veličina.

Znamo iz iskustva, najdublje rane nisu one koje zadaju stranci, nego one koje dolaze od naših bližnjih. Od onih čije si lice poznavao, s kojima si dijelio jezik, domovinu, možda i istu vjeru i molitvu Oče naš. Takva izdaja boli dublje jer pogađa srce zajedništva. No, ta bol ne smije postati izvor mržnje. Umjesto toga, ona poziva na obraćenje: da srce koje je skrenulo s puta pronađe opet Boga. Ta bol ne poziva na osudu, nego na praštanje; ne na mržnju, nego na milost.

Mučeništvo don Eugena nam, nadalje, govori kako kršćanin nije onaj koji vraća zlo za zlo, nego onaj koji ostaje vjeran do kraja, s križem u rukama i molitvom na usnama. Donositi mir tamo gdje vlada nemir, ljubav tamo gdje je mržnja – to je put Evanđelja. Zato naše sjećanje večeras nije sjećanje protkano gorčinom ili željom za osvetom, nego molitvom. Molitvom Kristovom: „Oče, oprosti im… Oče, oprosti i meni, i nama“. To je najdublje lice kršćanske ljubavi – milosrđe koje ne zaboravlja istinu, ali ne odustaje od ljubavi.

Sumrak kao trenutak vjere

Večerašnji sumrak, koji nas obavija dok slavimo ovu svetu misu, isti je onaj koji je zadesio Privlaku prije osam desetljeća. Ali za nas, on nije znak tame, nego znak prijelaza.

Iz toga sumraka krećemo nakon svete Mise „putem svjetla“ – ne samo fizički, nego duhovno, u molitvenom hodu, uz paljenje svijeća od župnog ureda od kuda je na prijevaru bio odveden don Eugen do mjesta njegovog mučeništva i smrti. Koračat ćemo u svjetlu srca, hodati u zahvalnosti Bogu, u znak naše pokore i vjere. Hodimo s Onim koji vodi iz tame u svjetlo. Hodimo putem Kristovim kao „hodočasnici nade“, slijedeći put nade koja ne razočarava. Amen.

Foto: Ines Grbić