Uskrsni Emaus tradicionalno je proslavljen na Uskrsni ponedjeljak, 6. travnja, na Skradinskom buku u Nacionalnom parku Krka u Šibenskoj biskupiji. Svečano slavlje predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. U misi su sudjelovali i vjernici iz nekih župa Zadarske nadbiskupije. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

(Lk 24, 13-35)

Terapija nade na putovima našega života

Draga biskupe Tomislave! Draga braćo svećenici! Draga braćo i sestre!

Danas se nalazimo na izletu, na putu – i to ne samo do slapova rijeke Krke, ne na bilo kakvom putu, već na onom koji vodi iz Jeruzalema u Emaus. To je put kojim su koračala dvojica Isusovih učenika, ali to je, zapravo, i put kojim hoda svaki od nas kada se osjeća poraženim, depresivnim, razočaranim ili neshvaćenim.

Zamislimo tu scenu: dvojica muškaraca, nakon što je njihov učitelj Isus, kojeg su slijedili izvjesno vrijeme, ubijen i pokopan, na uskrsno jutro, hodaju pognutih glava, udaljavajući se od Jeruzalema, od mjesta gdje su se njihove nade raspršile poput praha na vjetru. Evanđelist sv. Luka kaže da su bili „snuždeni“ (24, 17) – lica su im bila oborena, pogled bez sjaja, korak težak – srce još teže, kao da svaki novi korak još dublje potvrđuje njihov poraz. Ne odlaze samo iz grada, nego kao da bježe i od vlastitih razočaranja, od događaja koje ne razumiju i koji su slomili njihova očekivanja.

Njihov razgovor je pun gorčine i nemoći: „A mi se nadasmo…“ (Lk 24, 21), bilježi njihov razgovor sv. Luka. U toj kratkoj rečenici sabrano je toliko neizrečenih snova, planova i vjere koja se činila sigurnom, a sada se urušila u kratko vrijeme kao kula od karata. „Nadasmo se“, kažu – u prošlom vremenu. Kao da kažu: bilo je lijepo dok je trajalo, ali sada je sve nepovratno gotovo. Koliko li samo srušenih snova i želja, koliko tuge, koliko neuspjeha i razočaranja nosi ta rečenica koju i mi tako često izgovaramo u svojim životima – kad se raspadnu naši odnosi, kad nas iznevjere ljudi u koje smo vjerovali, kad se molitve čine neuslišane, kad se čini da Bog šuti. Nitko od nas nije izuzet od ovog iskustva.

Ove riječi učenika „nadamo se“ izraz su slomljenih očekivanja, razočaranja je su slijedili osobu koja nije ispunila njihova očekivanja – misli su, ali i ispovijest srca koje još uvijek pamti kako je bilo nadati se. I upravo zato, ona nije samo kraj jedne nade – nego početak prostora u kojem Bog ponovno progovara.

No, upravo u taj prostor tuge, izgubljene nade, razočaranja, nepozvan i diskretan, ulazi netko treći. Ulazi uskrsli i proslavljeni Isus.

I ne dolazi s odgovorima koji bi odmah uklonili bol i „kamen sa srca“. Ne dolazi s čudom koje bi u trenu izbrisalo njihova razočaranje. Dolazi kao suputnik. Hoda s njima. Sluša ih. Pita. Razgovara. Izgleda kao stranac. Traži i dopušta im da izreknu svoju tugu i razočaranje do kraja. I tek tada, polako, tijekom zajedničkog hoda počinje otvarati njihove oči i njihova srca.

Braćo i sestre, možda se i mi danas ovdje, na ovim slapovima Krke, nalazimo na takvom putu. Okruženi ljepotom prirode, snagom vode koja neprestano teče i obnavlja se, donosimo u sebi i svoje umore, pitanja, razočaranja, možda i izgubljene nade. Dolazimo iz različitih mjesta Šibenske biskupije i drugih krajeva naše domovine, ali svi nosimo isto ljudsko iskustvo: iskustvo traženja smisla, težine „kamena na srcu“, želje da se i naša srca zagriju i čežnje za susretom i promjenom koja nas mijenja i daje novu snagu života.

I upravo zato je ova sveta misa Emaus našega života. Ovdje, na putu, u lomljenju kruha, u riječi koja se naviješta, uskrsli Gospodin ponovno dolazi među nas. Možda ga ni mi ne prepoznajemo odmah kao ni učenici koji su dugo vremena živjeli s njime. Možda nam je pogled još uvijek zamućen brigama i ranama, nestvarnim očekivanjima. Ali On je tu – Uskrsli Isus – strpljiv, nenametljiv, vjeran, naš suputnik.

Na Uskrsni ponedjeljak Crkva nas ne vraća u spektakl praznoga groba, nego nas vodi na put – jer vjera nije samo trenutak, nego hod kroz cijeli život. Hod u kojem nas Krist susreće upravo onda kada mislimo da je sve izgubljeno.

Zato danas ne moramo skrivati svoje „A mi se nadasmo…“. Možemo ga donijeti pred Gospodina. Jer upravo iz tog priznanja započinje susret s Uskrslim. Upravo na tom putu razočaranja rađa se nova nada – nada koja više ne počiva na našim očekivanjima, nego na Njegovoj prisutnosti.

I možda ćemo, poput učenika iz Emausa, na kraju i mi moći reći: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“ (usp. Lk 24, 32).

Isus kao suputnik i tumač Pisma

Evanđelist Luka nam kaže da im se Isus približio i hodao s njima, „ali prepoznati ga – bilo je uskraćeno njihovim očima“ (Lk 24, 16). Kako je to moguće? Papa Franjo nam objašnjava da je to zato što su njihove oči bile „zastrte tugom i očajem“ (Generalna audijencija, 30. travnja 2014.). Oni su očekivali Spasitelja pobjednika, moćnog kralja koji će silom riješiti njihove probleme, a dobili su križ. Isus tada započinje ono što papa Franjo naziva „terapijom nade“ (Generalna audijencija, 24. svibnja 2017.). On ih ne grdi grubo zbog njihova stanja duha, već ih prvo sluša, pita, traži da razgovaraju s njime o njemu samome, putuje strpljivo i naporno s njima cijeli dan. Naš Bog nije nametljiv; on nam daje vremena da izbacimo svu gorčinu iz srca.

Tek nakon što su izrekli svoju bol i razočaranje, Isus preuzima riječ i inicijativu. On postaje, kako kaže papa Benedikt XVI., „prvi egzeget“ koji im otvara Pisma  (Aperuit Illis, 6.). On im pokazuje da Isusova patnja nije bila pogreška u Božjem planu, već njegov vrhunac ljubavi. Papa Lav XIV. nas podsjeća da Isus ne koristi „specijalne efekte“ da bi nas uvjerio u nešto, već strpljivo objašnjava da bol nije nijekanje obećanja, već put kroz koji je Bog očitovao mjeru svoje ljubavi. Isus im daje novi ključ za tumačenje povijesti: ono što je izgledalo kao poraz, zapravo je pobjeda.

Srce koje gori i oči koje se otvaraju

Dok su učenici hodali s Isusom, a da nisu znali da je to On, njihova su srca počela „grijati se, gorjeti“ (usp. Lk 24, 32), kako sami kažu. To nije bio samo emocionalni zanos, već unutarnje postupno prosvjetljenje. Isusovo tumačenje proročanstava Pisma bilo je poput neočekivane objave – poput ukazanja –  koje prosvjetljuje i tješi. No, ni same Isusove riječi nisu bile dovoljne da im „se otvore oči“. Tek kada su sjeli s njime za stol, kada je Isus uzeo kruh, blagoslovio ga, razlomio i dao im – njihove su se oči otvorile.

Taj trenutak lomljenja kruha je ključan. Upravo ta gesta molitve i lomljena kruha ponovno otvara oči srca učenicima i osvjetljava viziju zamagljenu očajem. U tom trenutku sve postaje jasno: zajednički put, nježna i snažna riječ, svjetlo istine, srce koje se grije. Isus nestaje iz njihova vidokruga, ali ostaje u njihovim srcima. Lijepo kaže sveti Augustin, a prenosi nam papa Benedikt: „Imati Krista u vlastitom srcu daleko je više nego imati ga u svojoj kući“ (Generalna audijencija, 11 travnja 2007.).

Emaus u našoj svakodnevici

Draga braćo i sestre!

Iskustvo Emausa se neprestano obnavlja u Crkvi i u našim životima. Današnji čovjek često živi u stanju razočaranja i depresije. Mnogi se osjećaju kao da hodaju u mraku, bez horizonta na vidiku, žive  kao da je zid ispred njih. Isus nam danas poručuje: „Idi naprijed, ja sam s tobom“.

U ovom hodu Isus nas ne ostavlja bez duhovne okrepe koja nam je nužna na putu života. Isus nam na ovom putu za okrepu nudi čak dva obilna stola, puna duhovne hrane: stol Riječi i stol Euharistije. Kada otvorimo Bibliju, osobito Novi zavjet, s darom razumijevanja koji nam daje Duh Sveti, mi ne čitamo samo neku staru knjigu, već dopuštamo Bogu da nam objasni naše vlastite situacije, naše patnje i naše radosti. A kada pristupamo pričesti, mi primamo samoga Uskrsloga koji „otvara naše oči srca“, „lomi – žrtvuje“ svoj život za nas kako bismo i mi hodili u novosti života pupot učenika koji su se sasvim drugačiji vratili iz Emausa u Jeruzalem.

Što su učinili učenici nakon što su prepoznali Isusa? Nisu ostali u Emausu uživati u miru počinka i noći nakon cjelodnevnog napornog hoda. „U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem“ (Lk 24, 33), kaže nam sv. Luka. Radost Uskrsnuća se ne može zadržati za sebe. To je pre veliki događaj da bi se mogao zatvoriti samo u jedno srce. I mi smo pozvani biti glasnici svjetla i radosti Uskrsa.

Zato, braćo i sestre, najprije prepoznajmo Isusa u suputniku, u onom koji hoda uz nas. On hoda s onima koji su obeshrabreni i pognutih glava – a često je to svaki od nas. Budimo i mi oni koji slušaju tuđe priče s ljubavlju, kao što je Isus slušao učenike na putu od Jeruzalema do Emausa – i to cijeli dan!

Nadalje, molimo od Gospodina dar razumijevanja. Molimo Duha Svetoga da nam otvori oči za dublje značenje događaja u našem životu i u Isusovu životu, da u njegovoj Riječi zagrijemo naša „snuždena srca“, te da već i u križevima vidimo sjeme uskrsnuća.

I kao treće, vratimo se u svoju zajednicu, svoju obitelj, među naše prijatelje i znance. Ne dopustimo da nas razočaranje izolira. Vratimo se u „Jeruzalem“ – u svoju župu, u svoju obitelj – s viješću da je Gospodin doista uskrsnuo i promijenio naša srca!

Zaključak

Braćo i sestre, neka neočekivana radost učenika iz Emausa bude jasan podsjetnik za nas kada postane teško. Uskrsli je taj koji radikalno mijenja našu perspektivu, ulijevajući nadu koja ispunjava prazninu tuge.

Neka Gospodin i s nama ostane, ne samo danas, nego i zauvijek.

Amen.

Foto: Ivo Kronja

Misu posvete ulja ne Veliki četvrtak, 2. travnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Draga braćo svećenici, draga braćo i sestre!

Uvod

Danas, na Veliki četvrtak, u ovoj Misi posvete ulja, sabrani smo u našoj katedrali sv. Stošije, majci svih crkava naše Nadbiskupije, oko oltara Gospodnjega, kao jedan Božji narod i jedno prezbiterijsko tijelo mjesne Crkve okupljeno oko svoga biskupa, kako bismo slavili Misu posvete ulja – jedno od najsnažnijih očitovanja jedinstva Crkve, u kojemu se na vidljiv način očituje zajedništvo prezbitera s biskupom i zajedništvo čitavoga Božjeg naroda.

U ovom slavlju, u kojemu ćemo posvetiti sveta ulja koja će tijekom cijele godine biti vidljivi znak nevidljive milosti Kristovog djelovanja u sakramentima Crkve – u krštenju, potvrdi, bolesničkom pomazanju i svetom redu – mi ulazimo u samu dinamiku milosti koja izvire iz Krista i koja po službi Crkve dotiče ljudski život.

Istodobno, ovo je i trenutak velike milosti upravo za nas svećenike, jer ćemo u zajedništvu obnoviti naša svećenička obećanja, vraćajući se izvoru našega poziva i ponovno izgovarajući svoje „Da“ Kristu i njegovom narodu, svjesni da to „Da“ nije jednokratan čin, već trajni stav srca koji traži svakodnevnu vjernost.

Nadahnuti učenjem Crkve i potrebom da uvijek iznova produbimo dar i odgovornost našeg plodnog svećeničkog poziva, želimo u ovoj homiliji promišljati o svećeništvu, a osobito o svećeničkoj vjernosti, polazeći od Apostolskog pisma pape Lav XIV. „Vjernost koja rađa budućnost“, koje je Sveti Otac potpisao na svetkovinu Bezgrešne Djevice Marije u Jubilejskoj 2025. godini, u prigodi 60. obljetnice koncilskih dekreta Optatam totius i Presbyterorum Ordinis – kako bismo, slušajući glas Crkve, još dublje razumjeli ljepotu, važnost i zahtjevnost našeg svećeničkog poziva kojeg smo primili te obnovili svoju vjernost Gospodinu koji nas je pozvao u svetu službu.

1. Vjernost koja se rađa iz susreta i hrani sjećanjem

Ako želimo ući u dubinu našeg svećeničkog poziva i doista razumjeti što znači biti vjeran u našem duhovnom pozivu, tada ne možemo ostati samo na površini našeg života, naših aktivnosti, naših službi ili naših odgovornosti, nego se moramo vratiti na izvor, na početak, na onaj jedinstveni i neponovljivi trenutak kada je Krist ušao u naš život, duboko, vrlo nježno i nenametljivo, ali istodobno snažno i odlučno, i dao mu novi obzor, „odlučujući smjer“ (br. 5), kako kaže papa Lav XIV., preoblikujući naše planove, naše želje i naše poimanje vlastite budućnosti.

Jer naš duhovni poziv, braćo svećenici, nije započeo u našim idejama, u našim projektima ili u našim ljudskim očekivanjima, već u Božjoj inicijativi, u Njegovom pogledu koji nas je pronašao upravo ondje gdje smo bili, sa svim našim slabostima, nedoumicama i ograničenjima, i u Njegovoj riječi koja nas je zahvatila, prodrla u dubinu našega bića i otvorila pred nama put koji nismo mogli sami osmisliti.

Taj susret s Božjim pozivom, koji se možda dogodio kroz neki događaj, osobu, riječ ili iskustvo, nije bio samo prolazni duhovni doživljaj ili pak kratkotrajni emocionalni poticaj koji s vremenom blijedi, već istinski događaj milosti koji je zahvatio cijelo naše biće – naš razum, našu volju i naše srce – jer smo u njemu, kroz godine razmišljanja i molitve, studija i izbora Crkve, prepoznali da je u središtu našega života Isus, Uskrsli Gospodin, i da jedino u njemu naš život dobiva svoj pravi smisao, svoju puninu i svoju konačnu orijentaciju.

Upravo zato papa Lav XIV. s dubokom duhovnom pronicljivošću naglašava da „vjernost pozivu […] jača kada ne zaboravljamo taj glas“ (br. 5) Božjeg poziva, jer zaborav nije samo psihološki fenomen, već i duhovna opasnost. Kada zaboravimo početak našeg duhovnog poziva, lako izgubimo i smjer svećeničkog života; kada zaboravimo dar Božjeg poziva kojeg smo primili, lako počnemo živjeti kao da sve ovisi o nama; kada zaboravimo slušati Božji glas koji nas i dalje poziva, lako se izgubimo u mnoštvu drugih glasova u buci ovoga svijeta koji nas odvode od bitnoga u našem svećeničkom životu.

2. Vjernost koja dar preobražava u darivanje

Naš svećenički poziv ne može se razumjeti u kategorijama ljudske logike zasluge, uspjeha ili osobnog ostvarenja, jer on ne proizlazi iz onoga što smo mi učinili, naučili, nego – kako nas jasno i nedvosmisleno podsjeća Crkva – on je „slobodan i nezasluženi Božji dar“ (br. 6).

U toj perspektivi postaje jasno da poziv nije priznanje naših sposobnosti, nego izraz Božje blizine; nije potvrda naše snage, već povjerenje koje Bog polaže u našu slabost, jer On, znamo, ne bira najbolje po našim kriterijima, već one koje želi učiniti sposobnima za svoje djelo.

Budući da je naš duhovni poziv dar, naš poziv u sebi nosi i nutarnju dinamiku: on ne može ostati zatvoren u onome koji ga prima, ne može postati nešto privatno, nešto što se čuva samo za sebe, nego po svojoj naravi postaje pokret, izlazak, dinamika darivanja koja nas iznutra potiče da idemo prema drugima, da postajemo mostovi – a ne zapreke, da budemo znakovi Božje blizine u konkretnim životima ljudi.

Zato Sveti Otac s dubokom jasnoćom ističe da poziv „raste kao darivanje samoga sebe Bogu i […] njegovom svetom Narodu“ (br. 6), što znači da naš svećenički identitet ne sazrijeva u zatvorenosti, nego u predanju; ne u traženju sebe, već u darivanju sebe; ne u zadržavanju za sebe, već u potpunom povjerenju Bogu koje se pretvara u služenje.

3. Vjernost kao svakodnevni povratak duhovnom pozivu

Svećenička vjernost, braćo svećenici, nije neko stanje koje smo jednom postigli pa ga sada samo čuvamo kao nešto stečeno i dovršeno, već je ona živa, dinamična i zahtjevna stvarnost koja se ostvaruje kroz svakodnevno obraćenje, kroz neprestani povratak Kristu koji nas uvijek iznova poziva, koji nas traži i obnavlja, ne dopuštajući da naš odnos s Njime postane rutina ili navika bez srca.

Zato papa Lav XIV. u Apostolskom pismu „Vjernost koja rađa budućnost“ donosi onu snažnu, duboko evanđeosku i gotovo dirljivu sliku: Svećenik kao da se „svakoga dana vraća na Galilejsko jezero – ondje gdje je Isus pitao Petra: „Ljubiš li me?“ (Iv 21, 15) – kako bi obnovio svoje „Da“ (br. 7), vraćajući se mjestu prvog poziva, mjestu susreta, mjestu gdje je sve započelo, kako bi ponovno čuo pitanje Uskrslog Gospodina koje ne prestaje odzvanjati kroz njegov život: „Ljubiš li me?“.

U ovoj slici sadržana je cijela duhovnost svećeničkog života: svaki dan započeti iznova, svaki dan stati pred Gospodina ne oslanjajući se na jučerašnje zasluge, već s poniznošću i istinom vlastite slabosti, i svaki dan iznova odgovoriti na njegovo pitanje ljubavi, svjesni da naš odnos s njim nije nešto što se podrazumijeva, nego nešto što se svakodnevno bira, živi i obnavlja.

4. Vjernost koja raste kroz trajnu formaciju

Ako je naš život put, a ne dovršena stvarnost, ako je naš poziv hod, a ne postignuće – a jest, tada postaje jasno da ne smijemo stati u našoj duhovnosti, da ne možemo ostati isti, da ne možemo živjeti od onoga što smo nekada primili kao da je to dovoljno za cijeli život, jer to bi značilo zatvaranje srca Božjoj milosti, zaustavljanje rasta i, na kraju, bilo bi to polagano gašenje onog ognja kojeg je Gospodin zapalio u našem srcu.

Papa Lav XIV. jasno, s duhovnom ozbiljnošću naglašava da „vjernost pozivu […] nije statičnost niti zatvorenost, nego put svakodnevnog obraćenja“ (br. 8), čime nas podsjeća da je svećenička vjernost uvijek dinamična, uvijek otvorena, uvijek spremna na novo djelovanje Duha Svetoga koji nas vodi dalje, dublje i potpunije prema Kristu.

5. Vjernost koja se ostvaruje u svećeničkom bratstvu

Braćo svećenici, ne možemo govoriti o vjernosti svome svećeničkom pozivu, a da istodobno ne govorimo o svećeničkom bratstvu, jer naš poziv nije individualni put koji svatko prolazi sam za sebe, zatvoren u vlastite granice i vlastite brige, nego je po svojoj naravi duboko zajedničarski, ukorijenjen u zajedništvu Crkve i ostvaren u konkretnim odnosima s braćom s kojima dijelimo isti poziv, dar svećeništva i isto poslanje Krista i Crkve.

Mi smo, po sakramentu svetog reda, povezani ne samo funkcionalno ili organizacijski, već ontološki i duhovno, povezani, kako kaže Papa, „intimnim sakramentalnim bratstvom“ (br. 14) koje proizlazi iz sâmoga Krista i koje nas čini sudionicima istoga poslanja u njegovom Tijelu koje je Crkva.

Svećeničko bratstvo, dakle, nije nešto što možemo birati prema vlastitim simpatijama ili okolnostima, niti je nešto dodatno ili sekundarno u odnosu na našu službu, nego je bitni dio našeg identiteta, dar koji nam je dan prije nego što smo ga zaslužili i koji traži da ga prihvatimo, da ga čuvamo, izgrađujemo, njegujemo i živimo.

Upravo zato papa Lav XIV. upozorava na jednu od najopasnijih napasti našeg vremena, a to je napast individualizma te jasno kaže da je potrebno „nadvladati napast individualizma“ (br. 15), jer individualizam razara sâmo srce svećeništva, pretvara službu u privatni projekt, zatvara svećenika u njegov svijet i postupno slabi snagu poslanja koje je uvijek crkveno, uvijek zajedničko, uvijek usmjereno prema izgradnji Tijela Kristova.

U svijetu u kojem su mnogi ljudi ranjeni samoćom, u kojem se veze raspadaju, a odnosi postaju površni i nestalni, ni mi nismo imuni na tu stvarnost; i mi možemo osjetiti teret izolacije, nerazumijevanja ili nutarnje udaljenosti, osobito u okolnostima gdje je svećenička služba zahtjevna i često opterećena brojnim odgovornostima.

Ali upravo zato, pozvani smo svjesno i odgovorno graditi istinsko svećeničko bratstvo, ne kao idealnu sliku, nego kao konkretnu stvarnost koja se živi u svakodnevici: u spremnosti slušati jedni druge, u odlučnosti bezuvjetno oprostiti, u dijeljenju radosti i poteškoće, u prisutnosti uz subrata koji prolazi kroz krizu, u pogledu prema onima koji su osamljeni, bolesni ili iscrpljeni.

Jer svećeničko bratstvo nije samo osjećaj, nego naša odluka volje i znak autentičnosti vjere; nije samo dar, nego i zadaća koja nam je povjerena; nije samo riječ, nego život.

Zato s punom ozbiljnošću odjekuje ona snažna i gotovo izazovna Papina tvrdnja: „Nijedan pastir ne postoji sam!“ (br. 15), koja nas podsjeća da naše svećeništvo uvijek uključuje druge, da nikada ne djelujemo samo u svoje ime, nego u zajedništvu s biskupom i braćom svećenicima, u zajedništvu s Crkvom.

6. Vjernost i poslanje koje nas otvara drugima

Identitet svećenika, braćo svećenici, ne može se razumjeti ako ga zatvorimo u granice vlastite nutrine, u neku vrstu duhovne introspekcije koja ostaje okrenuta sama sebi, jer je on po svojoj najdubljoj naravi usmjeren prema drugima, prema narodu koji mu je povjeren i prema svijetu u koji je poslan kao znak i oruđe Kristove prisutnosti.

Svećeništvo nije poziv na zatvaranje u sebe, nego na izlazak iz sebe; nije prostor samopromatranja, nego darivanja; nije potraga za vlastitim identitetom u izolaciji, nego njegovo otkrivanje u odnosu, u susretu, u služenju drugima.

Zato Papino Apostolsko pismo s punom jasnoćom kaže da je identitet prezbitera oblikovan oko njegovog „Biti za“ (br. 23), što znači da se ne možemo do kraja razumjeti ako ne izađemo iz sebe, ako ne dopustimo da nas poslanje oblikuje, ako ne prihvatimo da smo poslani drugima i za druge.

Ali upravo na tom putu, koji nije uvijek lagan niti jednostavan, pojavljuju se i ozbiljne napasti koje mogu ugroziti vjernost našem svećeničkom poslanju.

Prva napast je, kako Papa ističe u Apostolskom pismu, učinkovitost u kojoj se „vrijednost osobe mjeri njezinim postignućima“ (br. 24), pa svećenik može lako početi vrednovati sebe prema broju aktivnosti, projekata, napisanih knjiga i članaka, izgovorenih propovijedi ili održanih duhovnih vježbi i susreta, rezultata ili vidljivih uspjeha, zaboravljajući da njegov identitet ne proizlazi iz onoga što čini, nego iz onoga što jest u Kristu.

Druga napast u našem svećeničkom poslanju jest povlačenje u sebe i malodušnost. To je stanje u kojem, suočeni s poteškoćama, nerazumijevanjem ili vlastitim slabostima, gubimo hrabrost, zatvaramo se u sebe i odustajemo od punine poslanja koje nam je povjereno, prihvaćajući neku vrstu minimalizma – samo ono što moram, koji osiromašuje naš život i našu službu.

Između te dvije krajnosti – aktivizma bez duše i povlačenja bez nade – Krist nas poziva na treći put, put autentične, kaže Papa, „radosne i gorljive službe“ (br. 24), koja ne proizlazi iz naše snage, naših sposobnosti ili naših planova, nego iz dubokog iskustva njegove ljubavi koja nas zahvaća, obnavlja i šalje.

7. Vjernost koja otvara budućnost

Na kraju, braćo svećenici, kada promatramo svoj poziv u svjetlu svega što smo razmatrali, postaje jasno da naša svećenička vjernost nije zatvorena u granice sadašnjeg trenutka, niti je ograničena samo na osobnu dimenziju našeg života, nego ona u sebi nosi duboku plodnost i snagu da rađa budućnost, da otvara putove koje mi možda još i ne vidimo, ali koje Bog već priprema.

Svećenička vjernost nikada nije sterilna; ona uvijek uključuje dimenziju rađanja. Ona stvara prostor u kojem Bog može djelovati, ona otvara vrata milosti, ona postaje tlo na kojemu niču nova zvanja, nove službe, novi oblici svetosti i darivanja.

Zato Crkva danas, svjesna izazova i poteškoća našega vremena, ali istodobno puna nade koja dolazi od Duha Svetoga, moli i nada se „obnovljenoj duhovskoj Pedesetnici zvanja“ (br. 27), novom izlijevanju milosti koje će probuditi srca, zapaliti želju za darivanjem i podići nove radnike u Gospodnjoj žetvi.

Ali ta Pedesetnica, braćo svećenici, ne događa se negdje izvan nas, kao neki apstraktni događaj, nego prolazi kroz naše živote, kroz našu svakodnevnu vjernost, kroz način na koji živimo svoje svećeništvo, kroz našu radost, našu poniznost i našu spremnost da budemo znak Božje prisutnosti.

Jer mladi ne čitaju najprije crkvene dokumente, nego čitaju naše živote; ne slušaju najprije naše propovijedi, nego promatraju našu vjernost duhovnom pozivu. Oni od nas očekuju autentično svjedočanstvo svećeničke vjernosti.

Upravo zato naše svjedočanstvo postaje presudno: ono može otvoriti srce za duhovni poziv, ali ga može i zatvoriti; može probuditi hrabrost, ali može i ugasiti želju.

U tom svjetlu snažno odjekuje riječ Apostolskog pisma: „Bog nikada ne prestaje pozivati“ (br. 28), jer Božja inicijativa nikada ne prestaje, njegova ljubav nikada ne posustaje, njegova milost nikada ne presušuje.

Zaključak

Draga braćo svećenici!

Dok danas, u ovoj katedrali, u svećeničkim zajedništvu okruženi Božjim narodom, obnavljamo svoja svećenička obećanja, učinimo to s dubokom sviješću da ne stojimo samo pred zajednicom, niti samo pred Crkvom kao institucijom, nego prije svega pred živim Kristom, koji nas i danas gleda istim onim pogledom kojim nas je nekoć pozvao, koji nas i danas ljubi ljubavlju koja ne slabi unatoč našim slabostima i nevjernosti, i koji nas i danas, u dubini našega srca, pita isto ono jednostavno, ali presudno pitanje: „Ljubiš li me?“.

Ovo Kristovo pitanje, braćo svećenici, nije ispit naše grešnosti, već poziv na odnos s Njim; nije podsjetnik na naše nedostatke, nego otvaranje prostora za ljubav koja uvijek može rasti; nije pitanje koje traži površnost, već istiniti odgovor uma, srca i sve snage volje.

Zato mu danas odgovorimo ne samo formalnim riječima koje ćemo izgovoriti u liturgiji, nego cijelim svojim životom, svime onim što jesmo i što nosimo: sa svojom vjernošću i svojim borbama, sa svojom radošću i svojim umorom, sa svojim grijesima i slabostima, sa svojom nadom i svojim traženjima.

Neka naše „Da“ bude intimno i postojano; ponizno i odlučno; duboko osobno i plodno.

I neka naše svećeništvo, prožeto ljubavlju Krista Dobroga Pastira, koji daje život za svoje stado, postane uistinu svjetlo za ljude, znak nade za svijet i prostor u kojem Bog nastavlja djelovati.

Tada će naše svećeništvo – unatoč svim ograničenjima i slabostima – postati ono što smo pozvani biti: vjernost koja ne samo traje, već i rađa plodovima svetosti; vjernost koja ne čuva Božje darove za sebe, već daruje drugima; vjernost koja doista rađa budućnost.

Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije

2. travnja 2026.

ZADAR: Misa posvete ulja na Veliki četvrtak – Propovijed zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića

„I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina“ (Iv 20, 20)

 Braćo i sestre!

1. Stvarnost svijeta obilježenog poteškoćama

Uskrs nas svake godine ponovno okuplja oko najveće istine kršćanske vjere: Isus Krist je uskrsnuo! Ova čudesna, neočekivana i važna vijest odjekuje kroz stoljeća i ulazi u svaku životnu situaciju. Događaj Isusova uskrsnuća ne dolazi u svijet bez rana, nego upravo u svijet obilježen križem, patnjom i nesigurnošću.

Svi osjećamo težinu vremena u kojem živimo. Svijet se suočava sa zastrašujućim ratovima i nasiljem koji razaraju narode i obitelji. Mnogi ljudi žive u gospodarskoj nesigurnosti, bojazni za radno mjesto i dostojanstven život. Društva su obilježena podjelama, nepovjerenjem i agresivnim riječima koje sve teže pronalaze put do pomirenja. Tehnološki napredak donosi mnoge do sada gotovo neslućene mogućnosti, ali istodobno produbljuje osjećaj usamljenosti i udaljenosti među ljudima. Sve više je onih koji, unatoč materijalnom obilju, osjećaju unutarnju prazninu i gubitak smisla.

Uz te društvene poteškoće, svatko od nas nosi i osobne poteškoće: neizvjesnost, nemire zbog raznih uzroka, bolest, starost, gubitak voljenih osoba, nepravde, razočaranja ili brige za budućnost svoje djece. Ponekad se čini kao da je tama jača od svjetla i kao da su pitanja života veća od odgovora koje imamo.

2. Uskrs – Božji odgovor na ljudsku dramu

Upravo u takvu stvarnost svijeta ulazi uskrsni navještaj: „Uskrsnuo je!“ (Mt 28, 6; Mk 16, 6; Lk 24, 6). Isusovo uskrsnuće nije ideja ili bijeg od života, a niti pobožna utjeha koja želi potisnuti patnju. Naprotiv, Kristovo uskrsnuće je Božji odgovor na najveću i najdublju ljudsku dramu života. U Isusovom uskrsnuću Bog pokazuje da posljednju riječ u povijesti nema nemir i zlo, nego ljubav; nema smrt, nego život.

Zbog toga kršćanski život ne bi smio izgledati kao „korizma bez Uskrsa“ (Evangelii Gaudium, 6). Postoje razdoblja u kojima nas život pritišće težinom križa, postoje trenuci tuge, tjeskobe i neizvjesnosti. Ipak, u srcu vjernika mora ostati nešto što nitko ne može oduzeti: vjera i čvrsto pouzdanje u Božju vjernost i djelovanje u vremenu i svakom životu.

Na to je snažno podsjećao papa sv. Ivan Pavao II., koji je govorio o „optimizmu Uskrsa“. Taj optimizam ne znači zatvarati oči pred problemima svijeta ili osobnim poteškoćama i križevima. On znači vjerovati da Bog djeluje i onda kada mi ne vidimo brzi izlaz iz poteškoće i križa. To je pogled vjere koji nam omogućuje da na prošlost gledamo sa zahvalnošću, na sadašnjost s predanošću, a na budućnost s povjerenjem. U susretu s Uskrslim Kristom otkrivamo da tama nikada nema posljednju riječ, već snaga Duha Svetoga koja je jača od svakog zla i smrti.

Uskrs nam također otkriva i svjedoči da je ljudska potraga za smislom duboko povezana s otajstvom Kristovog uskrsnuća. Sveti Otac Lav XIV. ističe da je uskrsna poruka „najljepša, najradosnija i najpotresnija vijest koja je ikada odjeknula u povijesti“ (Generalna audijencija, 5. studenog 2025.). Ta vijest o Isusovom uskrsnuću je jedini odgovor koji može zadovoljiti ljudsku žeđ za smislom pred licem zla, patnje i smrti.

Od uskrsnog jutra Isus se naziva imenom Živi. On nije samo povijesna osoba iz prošlosti, nego Gospodin koji je živ i prisutan među nama. On je poput Zvijezde Sjevernjače (Lav XIV., Generalna audijencija, 5. studenog 2025.), koja pokazuje smjer našim često zbunjenim i kaotičnim životima. Kada se suočimo s događajima koje ne razumijemo ili koje teško prihvaćamo, Krist Uskrsli ostaje onaj prema kojem možemo s punim povjerenjem usmjeriti svoj put.

Uskrs je u svojoj bîti Evanđelje – Radosna vijest: objava da je Božja ljubav pobijedila grijeh i da je život jači od smrti. Ta Božja pobjeda je snaga koja i danas preobražava ljudska srca. Ona nas potiče da ne dopustimo da nas obeshrabre podjele, mržnja ili beznađe.

3. Poziv na život u snazi uskrsnuća

Zato Uskrs nije samo blagdan koji izvanjski slavimo, nego i poziv na novi način života prožet snagom Kristovog uskrsnuća. Uskrs je snažan poziv vjernicima da u svijetu budemo svjedoci nade: da u vremenu nepovjerenja njegujemo povjerenje, dijalog i blizinu; da u vremenu diktature ravnodušnosti i relativizma budemo ljudi suosjećanja i vjernosti Evanđelju; da u vremenu straha budemo nositelji povjerenja u Boga koji nam daruje mir.

Svaki mali čin dobrote, svaka riječ ohrabrenja, svako opraštanje i svaka gesta ljubavi znak su da uskrsni život već sada raste među nama.

Uskrs nas podsjeća da nijedna noć nije bez kraja i da iza svakog Velikog petka dolazi uskrsno jutro. Zato kršćanin, čak i u najtežim trenucima života, može živjeti s nadom koja ne razočarava, s optimizmom usred poteškoća.

4. Optimizam koji nadilazi tamu

Isusove učenike, nakon Njegove muke i smrti, obuzeli su strah i tjeskoba, nemir i nesigurnost, a u neočekivanom susretu s uskrslim Gospodinom doživjeli su preobrazbu srca. Sv. Ivan nam to svjedoči riječima: „I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina“ (Iv 20, 20). Ta radost učenika bila je ispunjena sigurnošću da je Bog vjeran svojim obećanjima i da Ljubav ima posljednju riječ nad svakom patnjom i tamom, grijehom i smrću.

I mi smo danas pozvani živjeti isti uskrsni optimizam – vjeru koja vidi dalje od tame i prepoznaje Božju nazočnost u svakodnevici. Uskrsli Krist dolazi ususret i našem vremenu, našim obiteljima, našem društvu i čitavom svijetu, darujući mir, obnavljajući nadu i jačajući nas da budemo svjedoci njegovog života.

Neka nas susret s Uskrslim ispuni radošću učenika, da i mi postanemo nositelji svjetla i nade ondje gdje živimo i djelujemo.

S tom nadom, radošću i uskrsnim optimizmom, od srca svima želim sretan i blagoslovljen Uskrs! Neka uskrsli Gospodin ispuni vaša srca mirom, obnovi vašu nadu i daruje snagu vašim obiteljima, našem društvu i cijelome svijetu.

Sretan i blagoslovljen Uskrs svima!

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Na nedjelju Muke Gospodnje, Cvjetnicu, 29. ožujka, misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Misa je počela okupljanjem nadbiskupa, svećenika i vjernika u crkvi sv. Marije kod benediktinki, gdje je nadbiskup blagoslovio maslinove grančice. Don Tin Vidov tu je navijestio ulomak iz Evanđelja po Mateju.

Potom su nadbiskup, svećenici i puk krenuli u procesiju s maslinovim grančicama od crkve sv. Marije do katedrale sv. Stošije.

Ove godine procesija je prvi put održana hodom preko središta Foruma, pokraj Nadbiskupskog doma, a ne kao prijašnjih godina, uz zgradu Arheološkog muzeja, pokraj zvonika i sjevernog zida katedrale.

Za vrijeme mise u katedrali, Muku našeg Gospodina Isusa Krista po Mateju pjevali su don Tin Vidov, Luka Čačić, katedralni župnik Josip Radojica Pinčić i Katedralni zbor sv. Stošije u Zadru.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

1. Nedjelja Muke Gospodnje, Cvjetnica, otvara pred nama vrata Velikog tjedna i uvodi nas u otajstvo koje je središte cijele liturgijske godine i srce cijelog kršćanskog života. Ova nas nedjelja, u dinamizmu radosti i tame, klicanja i osude, između „Hosana“ i „Raspni ga“, suočava s dubokom dramom ljudskog srca, ali i s neizmjernom dubinom Božje ljubavi. Božja ljubav nas ne ostavlja na razini površnog osjećaja ili samo tradicije, već nas poziva na nutarnji hod duha, na osobno uključivanje u događaj Kristove muke, smrti i slavnog uskrsnuća.

Liturgija koja je pred nama ovog Velikog tjedna poziva nas na stvarno sudjelovanje u otajstvu koje nadilazi vrijeme i prodire u vječnost. Drugim riječima, ono što slavimo, čega se prisjećamo u Velikom tjednu, nije samo „nekad bilo“, već se na otajstven, ali stvaran način događa i sada, u životu Crkve i u dubini srca svakog vjernika. Crkva nas, stoga, poziva da budemo sudionici otajstva Isusove muke; da budemo osobe koje ulaze u svoju nutrinu, u Isusovu nutrinu, u njegov i naš odnos s Bogom Ocem i u njegovu ljubav prema svakome od nas.

Papa Benedikt XVI. će slavlje Muke Gospodnje izraziti na današnji dan, na Cvjetnicu 2009. godine, ovim riječima: „Crkva nas potiče da dijelimo Isusovo stanje uma, želeći nas pripremiti da ponovno proživimo otajstvo njegova raspeća, smrti i uskrsnuća, ne kao strani promatrači, nego naprotiv, kao protagonisti, uključeni zajedno s njim u njegovo otajstvo Križa i Uskrsnuća“ (29. ožujka 2009.).

Mi u ovom danu Kristovog slavnog ulaska u Jeruzalem i Velikom tjednu možemo biti strani promatrači ili sudionici. Razlika između promatrača i sudionika je velika jer nosi duboko egzistencijalno značenje i dotiče samu srž vjere kao živog odnosa s Bogom. Promatrač ostaje na određenoj udaljenosti od događaja. Doduše, zadržava sposobnost analize i prosudbe, može suosjećati, ali njegovo srce ostaje u sigurnom prostoru u kojem ga promjena zahvaća tek površino. Sudionik, naprotiv, otvara vlastiti život događaju Isusove muke, dopušta da ga Njegova muka zahvati, da ga iznutra potrese i preobrazi, kako bi na taj način ušao u dinamiku Božjeg djelovanja koje mijenja cjelokupni njegov pogled, njegove odluke i smjer života.

2. Upravo na takvo sudjelovanje, braćo i sestre, poziva nas Cvjetnica, koja kroz liturgiju i navještaj Muke Gospodnje otvara prostor osobnog susreta s Kristom i omogućuje da se u tom otajstvu prepoznamo na dubljoj razini vlastitog duhovnog života. U likovima Muke otkrivamo vlastitu nutrinu i razne poglede srca koji oblikuju naše odluke i međusobne odnose.

Učenici koji spavaju u Getsemanskom vrtu u trenutku Isusovog znojenja krvlju, Judine izdaje i uhićenja, pokazuju krhkost naše ljudske naravi koja lako podliježe umoru, rastresenosti i nutarnjoj udaljenosti od Boga. U tom snu prepoznajemo vlastite trenutke duhovne tromosti, kada srce gubi budnost i osjetljivost za Božju prisutnost. Iskustvo pozaspalih apostola poziva nas na budnost i molitvu, na njegovanje odnosa s Bogom u molitvi koji ostaje živ i otvoren.

Učenici koji bježe u času Isusova uhićenja u Getsemanskom vrtu odražavaju strah koji zahvaća čovjeka pred neizvjesnošću i pritiskom određene životne situacije. U tom bijegu prepoznajemo vlastite trenutke povlačenja, odustajanja i zatvaranja pred Dobrom.

U Petrovu zatajenju i strahu odjekuju naši trenuci slabosti i nesigurnosti.

U liku Jude koji izdaje Isusa, otkriva se drama i našeg srca koje se udaljava od ljubavi i ulazi u logiku računice, egoizma, interesa i razočaranja.

U Ponciju Pilatu koji osuđuje nevinog Isusa prepoznajemo vlastite trenutke kada znamo što je ispravno, ali ipak biramo sigurnost, ugled ili mir pod svaku cijenu. Njegovo “pranje ruku” od odgovornosti odražava našu sklonost da istinu prešutimo ili izbjegnemo djelovati kada to nešto traži žrtvu.

U svjetini koja viče i “Hosana” i “Raspni ga” prepoznajemo nestalnost našeg srca koje lako prelazi iz oduševljenja u odbacivanje. To je slika naše podložnosti utjecajima „Svi tako rade“, trenutnim osjećajima i pritisku okoline, kada zaboravljamo vlastita uvjerenja i dopuštamo da nas vodi masa i duh ovoga svijeta.

U mučiteljima koji Isusa bičuju, krune trnovom krunom i izruguju mu se, otkriva se tamna strana naše ljudske naravi koja može postati okrutna, ravnodušna na tuđu bol i sposobna poniziti drugoga. U tome prepoznajemo vlastite trenutke grubosti, osude, ironije ili neosjetljivosti prema tuđoj patnji.

U vojnicima koji dijele njegove haljine očituje se hladna ravnodušnost prema patnji drugoga – i prepoznajemo naše trenutke kada fokus našeg djelovanja stavljamo na korist, dobitak ili interes – čak i u trenutku nečije tragedije. „Bacanje kocke“ nas podsjeća na naše trenutke kada postajemo zaokupljeni vlastitim stvarima, zanemarujući dostojanstvo i bol bližnjega.

U razbojniku na križu koji se zajedno sa svećeničkim glavarima i svjetinom izruguje raspetom Isusu prepoznajemo težinu i otpor našeg srca koje u patnji ne vidi priliku za obraćenje, nego se zatvara u gorčinu, sarkazam ili očaj. To su naši trenuci kada, suočeni s vlastitim križevima, umjesto povjerenja u Boga biramo prigovor, mrmljanje i udaljavanje od naše prigode za spasenje.

Ali, isto tako možemo se prepoznati i u liku apostola Ivana, koji ostaje uz Isusa sve do križa, gdje se otkriva snaga ljubavi koja ustraje i ostaje blizu čak i u trenucima najveće tame. U Ivanu prepoznajemo poziv na blizinu s Kristom, na odnos koji se hrani vjernošću i povjerenjem, na srce koje traži Gospodina i onda kada put vodi kroz neizvjesnost i bol.

Žene koje prate Isusa na njegovom križnom putu svjedoče o suosjećanju i nježnosti koje ustraju. U njihovoj prisutnosti otkriva se snaga srca koje prati, ostaje i dijeli bol drugoga i koje u toj blizini izražava duboku ljubav.

Lik Šimuna Cirenca unosi dodatnu dubinu u ovo otajstvo sudjelovanja u Isusovoj muci. On dolazi kao prolaznik, bez prethodne nakane da bude dio Isusova puta, a ipak biva uključen u nošenje križa. U njemu prepoznajemo mnoge naše životne situacije u kojima ulazimo u teškoće koje nismo birali, ali koje postaju mjesto susreta s Kristom.

Satnik pod križem, koji prepoznaje i ispovijeda da je Isus Sin Božji, predstavlja naš put vjere koji se rađa u susretu s križem. Njegove riječi izrastaju iz iskustva promatranja Isusove smrti, iz susreta s načinom na koji Isus ljubi i predaje se. U njemu prepoznajemo otvorenost našeg srca koje dopušta da ga istina dotakne i preobrazi.

U razbojniku koji se kaje, koji prekorava drugoga i ponizno moli: “Isuse, sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje” (Lk 23, 42), prepoznajemo snagu raskajanog srca koje se, čak i u posljednjem trenutku, otvara istini i milosrđu. U raskajanom razbojniku otkriva se naša nada da nijedan naš pad nije konačan, ako raskajano priznamo vlastitu krivnju i uputimo naš iskreni vapaj prema Bogu.

U raskajanom razbojniku prepoznajemo vlastite trenutke kada, unatoč promašajima i slabostima, možemo izabrati poniznost umjesto tvrdokornosti, vjeru umjesto beznađa. Isusovo obećanje „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23, 43) postaju naš putokaz – da nikada nije kasno za povratak, da je srce koje se otvara Bogu uvijek otvorenu Njegovom milosrđu i da i na rubu tame može zasjati svjetlo nade.

U središtu likova Isusove muke stoji i Isusova Majka Marija, koja na jedinstven način sudjeluje u putu svoga Sina. Njezina prisutnost na križnom putu i pod križem otkriva dubinu majčinske ljubavi koja ostaje vjerna, sabrana i otvorena Božjoj volji. U Mariji prepoznajemo i naše srce koje u tišini nosi bol, koje u vjeri prihvaća otajstvo koje nadilazi razum i koje ustraje u potpunom predanju.

3. U svim tim likovima, braćo i sestre, otkriva se raznolikost putova kojima dolazimo do Krista: kroz vjernost, kroz suosjećanje, po raskajanom srcu, po priznanju da je Isus Sin Božji, kroz neočekivane životne situacije i kroz iskustvo koje otvara naše oči za istinu. Svi ovi likovi zajedno tvore sliku Crkve koja hodi uz Gospodina danas, koja sudjeluje u njegovom križu i koja u tom sudjelovanju otkriva puninu života.

U svim tim likovima, također, otkrivamo istinu o sebi: slabost i snagu, strah i ljubav, zatvorenost i otvorenost. No istodobno, u tim prizorima prepoznajemo i klice dobra koje Božji Duh budi u nama: spremnost da pomognemo nositi križ, vjernost koja ostaje uz Krista u tami, ljubav koja ustraje i raste i u trenucima kada sve gubi vidljivi smisao.

Sudjelovati u obredu Cvjetnice, stoga, znači otvoriti srce toj stvarnosti i dopustiti da Kristova muka postane ogledalo našeg života, ali i prostor u kojem započinje istinsko obraćenje srca, duboko preobraženje srca koje vodi prema punini života u Bogu.

4. Ovaj hod s Kristom, započet na Cvjetnicu, nastavlja se kroz dane Velikog tjedna kao put postupnog uranjanja u otajstvo Božje ljubavi koja se daruje u Njegovom raspetom Sinu na križu. U tom hodu otkrivamo da sudjelovanje u Kristovoj muci ujedno znači sudjelovanje u njegovom uskrsnuću, jer ljubav koja se daruje uvijek rađa novi život. Tako križ postaje putokaz, a Kristova muka prostor u kojem se oblikuje naše novo srce, sposobno ljubiti, opraštati i živjeti u punini Božje prisutnosti.

            Amen.

Foto: Ines Grbić

Na 12. Pastoralno – katehetskom kolokviju za svećenike, o temi “‘Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je’ (Iv 11, 3) – O pastoralu bolesnika u župnoj zajednici i zdravstvenom sustavu” održanom u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu, u utorak, 3. ožujka, uvodni govor održao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, predstojnik Vijeća HBK za kler. Kolokvij su organizirali Vijeće za katehizaciju i novu evangelizaciju, Vijeće za kler i Vijeće za život i obitelj Hrvatske biskupske konferencije. Govor nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

„Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je“ (Iv 11, 3)

Uvod u rad kolokvija

1. Okupljeni u odgovornosti za bolesnike

U ime Vijeća za kler Hrvatske biskupske konferencije i u osobno ime, srdačno pozdravljam sve vas, nazočnu braću u biskupskoj i svećeničkoj službi, sve sudionike ovoga Dvanaestoga Pastoralno – katehetskog kolokvija, cijenjene predavače i sudionike okruglih stolova, kao i sve one koji će, na različite načine i putem medija, pratiti rad ovoga kolokvija.

Zahvaljujem svima koji su se uključili u pripravu i ostvarenje ovog kolokvija – onima koji su osmislili program, onima koji će svojim znanjem i iskustvom pridonijeti njegovu sadržaju, kao i svima koji su uložili trud da se ovaj susret može održati kao prostor zajedničkog slušanja, promišljanja i razmjene iskustva. Vaša nazočnost i spremnost da sudjelujete na ovom kolokviju znak su odgovornosti i brige za svećeničko poslanje i za one kojima smo osobito poslani – bolesne i one koji trpe.

Posebno pozdravljam i zahvaljujem svima koji iz blizine prate pastoral bolesnika: svećenicima, bolničkim kapelanima, redovnicima i redovnicama, vjernicima laicima, zdravstvenim djelatnicima i suradnicima u zdravstvenom sustavu, koji će kroz ovaj kolokvij podijeliti svoja iskustva i svjedočanstva. Njihov doprinos pomaže nam da stvarnost pastorala bolesnika promatramo ne samo teorijski, nego iz konkretnih životnih situacija.

S tom zahvalnošću i otvorenošću započinjemo rad ovoga kolokvija, svjesni da nas okuplja zajednička želja da još vjernije i osjetljivije služimo čovjeku u njegovoj bolesti, slabosti i potrebi za nadom koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5).

2. Osoba prije bolesti

Riječi koje stoje u središtu ovoga našeg susreta – „Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je“ (Iv 11, 3) – jest poruka Marte i Marije Isusu, izgovorena s povjerenjem i iz dubine srca o njihovu bratu Lazaru. Ova poruka sestara Marte i Marije ne opisuje patnje bolesnika, ne navodi simptome i dijagnozu njihova brata Lazara, ne postavlja pitanja o uzrocima bolesti ni o krivnji za bolest – što je bio uobičajeni način shvaćanja bolesti u to vrijeme i tom ambijentu. Ovaj vapaj Marije i Marte pred Isusa stavlja osobu – Lazara. I to osobu u odnosu: onaj koji je bolestan – je „onaj kojega ti ljubiš.“

Ova poruka Marije i Marte je vapaj koji bolesnog brata Lazara povjerava Isusu. To je poruka koji ne traži od Isusa da učini čudo ozdravljenja, nego se oslanja na povjerenje i njegovu ljubav. Marta i Marija ne govore Isusu što treba učiniti – one ga jednostavno podsjećaju tko je onaj koji trpi – to je onaj koga On ljubi.

Upravo u tome počinje kršćansko razumijevanje bolesti i pastoralna briga za bolesnika: ne u dijagnozi, ne u praćenju učinkovitosti liječničkog postupaka, nego u istini međusobnih odnosa. Prije nego što je bolesnik netko kome treba pomoć, on je netko koga treba ljubiti. Prije nego što mu se pristupi riječima, sakramentima ili gestama pažnje i blizine, potrebno je stati pred tu temeljnu činjenicu: njegov život ima neprocjenjivo vrijednost i neizmjerno dostojanstvo jer je ukorijenjen u Božjoj ljubavi.

Ova poruka Isusu „Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je“ uči nâs, pastoralne djelatnike i suradnike u pastoralu, i našem pristupu bolesnicima. Kada dolazimo bolesniku, ne dolazimo kao oni koji sve razumiju, koji imaju, ili koji nemaju gotove odgovore ili brza rješenja naj njihovo trpljenje. Dolazimo kao oni koji stoje na „svetom tlu“, koji stoje pred otajstvom križa, ali i pred otajstvom Božje blizine i ljubavi. I zato pastoral bolesnika započinje poštovanjem, slušanjem i spremnošću da budemo prisutni – čak i onda, a nije to rijetko, kada ne znamo što bismo rekli.

U tom smislu, ova poruka Marije i Marte, nije samo tema našeg dvodnevnog kolokvija o pastoralu bolesnika u župnoj zajednici i zdravstvenom sustavu, nego i ispit savjesti za svakoga od nas.

Nije li stoga naš pogled, naša blizina, naša riječ utjehe i naše djelo milosrđa mjerilo po kojem će se očitovati jesmo li u licu bolesnika prepoznali Krista, prema onoj snažnoj Isusovoj riječi iz prispodobe o Posljednjem sudu iz Matejeva evanđelja: „…oboljeh i pohodiste me…“ (Mt 25, 36)?

Ako živom vjerom i iz ove evanđeoske istine budemo pristupali bolesniku, tada će i naš pastoral bolesnika biti istinski evanđeoski: nenametljiv, strpljiv, suosjećajan i pun vjere, ljubavi i nade. Jer ondje gdje se bolest susreće s ljubavlju, prepoznaje Kristovu patnju, ondje se već događa nešto spasonosno – pa čak i onda kada izostane ozdravljenje.

3. Crkva uz bolesnika – lice Kristove blizine

Bolest na osobit način razotkriva krhkost ljudskoga života. Ona nas podsjeća da nismo samodostatni, da suvereno ne vladamo vremenom, svojim tjelesnošću, ni zdravljem, da se sigurnosti, na koje se često oslanjamo, mogu vrlo brzo poljuljati. U bolesti čovjek ostaje ogoljen i vidi vlastite granice, ali upravo u toj „ogoljenosti“ ljudske egzistencije postaje posebno osjetljiv na blizinu, na svaku gestu prijateljstva i ljubavi, na pogled koji ne osuđuje, na nadu koju svjedočimo, na vjeru koju dijelimo, na ljubav Kristovu koju živimo, na prisutnost koja suosjeća.

I upravo se u tom prostoru krhkosti najjasnije može vidjeti lice Crkve. Lice Crkve se ne vidi u snazi struktura, niti u brojkama ili projektima, nego u načinu na koji Crkva pristupa onome koji trpi, onome koji je bolestan, onome koji je siromašan. U susretu s bolesnikom – bilo u ozbiljnosti bolničke sobe, u skromnosti obiteljskog doma, u župnoj zajednici ili unutar složenog zdravstvenog sustava – Crkva je pozvana biti znak Kristove blizine u svijetu tako da, poput milosrdnog Samarijanca iz prispodobe u Evanđelje po Luki (10, 29 – 37), ne prolazi pokraj čovjekove patnje ravnodušno, nego se zaustavlja, sagiba nad ranama tijela i duha te, noseći u sebi svjetlo Raspetoga i Uskrsloga, ostaje uz bolesne i one koji trpe ne umanjujući težinu njihove boli, ali prožimajući je nadom koja izvire iz vjere u Isusa Krista.

U spremnosti Crkve da bude blizu bolesnima, da dijeli teret i da se izloži ranjivosti drugoga, ostvaruje ono o čemu govori apostol Pavao u Poslanica Kološanima, kada svjedoči da se raduje u svojim patnjama zbog drugih i da time u svome tijelu nadopunja ono što nedostaje mukama Kristovim za njegovo Tijelo, koje je Crkva (usp. Kol. 1, 24). Ovime sv. Pavao pokazuje da Kristova otkupiteljska žrtva, premda savršena i potpuna, u povijesti postaje vidljiva i djelotvorna po onima koji su s njime sjedinjeni čak i u patnjama.

Tako se blizina Crkve, koja ne prolazi ravnodušno pokraj čovjekova križa i patnja, očituje u ljubavi koja se prikazuje za druge. I time se susreću u istom otajstvu: u životu Crkve koja, kao Tijelo Raspetoga i Uskrsloga Krista, nastavlja njegovu spasenjsku prisutnost ondje gdje su rane najdublje. Crkva time svjedoči da patnja, kada se živi u zajedništvu s Kristom, ne ostaje zatvorena u besmislu, nego postaje put preobraženja i svjetlo nade uskrsnuća.

Pastoral bolesnika zato nije rubna ili usputna zadaća crkvenog djelovanja. On je povlašteno mjesto susreta kršćanske vjere, Boga i čovjeka, pastorala i ljudske stvarnosti. Ondje se navještaj ne mjeri ljepotom i spretnošću izgovorene riječi, nego vjerodostojnošću prisutnosti. Često su to susreti u kojima riječi postaju suvišne, u kojima je važnije znati slušati nego govoriti, biti blizu nego objašnjavati.

U takvim trenucima molitva poprima poseban oblik. Ona nije uvijek izgovorena naglas, ali je prisutna u „duhu i istini“ (usp. Iv 4,23), u toplom stisku ruke, u blagoslovu, u zajedničkoj šutnji, a drugi puta i u slavlju sakramenta ili izgovorenoj molitvi. Upravo tu Crkva pokazuje da ne napušta čovjeka onda kada je najslabiji, nego da ga nosi u vjeri, ljubavi i nadi, čak i onda kada izostaju tako željni odgovori na mnoga pitanja.

Zato pastoral bolesnika postaje mjesto u kojem se Crkva najdublje suobličuje Kristu raspetom na križu – Onome koji se približio ranjenom čovjeku, koji s njime dijeli njegovu patnju i koji je u toj patnji, i na koncu smrti, otvorio put uskrsne nade i uskrsne stvarnosti. Ako u tim susretima znamo biti istinski prisutni, tada naš pastoral ne ostaje samo usputna djelatnost, nego postaje živo svjedočanstvo Božje blizine koje se utjelovljuje u konkretnim ljudskim životima.

4. Od promišljanja prema obnovi služenja

Ovaj kolokvij nas okuplja s jasnom nakanom: da zajedno promišljamo, učimo i razmjenjujemo iskustva o pastoralu bolesnika u njegovoj punini i složenosti. Riječ je o pastoralu koji se ne može, i ne smije, svesti na jednu dimenziju ni na jedan pristup, nego obuhvaća teološku dubinu, liturgijsku osjetljivost, umijeće komunikacije, život obitelji bolesnika, medicinska dostignuća, djelovanje župne zajednice i suradnju s institucijama zdravstvenog sustava. Sve te dimenzije nisu odvojene, nego se međusobno prožimaju i nadopunjuju, jer u središtu svake od njih stoji konkretan čovjek sa svojom tjelesnošću, patnjom, nadom i pitanjima. U redovitom pastoralu, isključiti neke od tih dimenzija pristupa bolesniku i voditi računa samo o molitvenoj i duhovnoj dimenziji ozdravljenja, značilo bi zloupotrebu kršćanske duhovnosti ili čak duhovno zlostavljanje bolesnika.

Predavanja, rasprave, okrugli stolovi i svjedočanstva koja su pred nama nisu, vjerujem, zamišljeni samo kao prijenos znanja, nego kao prostor susreta iskustava. Ona žele obogatiti naš pogled, ali i oblikovati naše srce, kako bismo još vjernije, osjetljivije i razboritije znali odgovoriti na stvarne potrebe bolesnih. Ove potrebe često nadilaze same bolesnike i uključuju njihove obitelji, koje s njima dijele teret bolesti, neizvjesnosti i brige, ali i zdravstvene djelatnike koji svakodnevno rade u uvjetima velike odgovornosti, izloženosti trpljenju, emocionalnoj iscrpljenosti i moralnim dilema.

Zato je posebno važno da u ovim promišljanjima ne ostanemo samo na razini struktura, projekata i programa, teologije i teorije, koliko god to sve bilo potrebno i važno. Ako se pastoral svede samo na organizaciju, pobožnu retoriku i „instant rješenja“, lako se izgubi ono bitno. Potrebno je dopustiti da nas zahvati Kristova riječ i Njegov Duh, Kristov pogled – pogled koji vidi dublje, koji suosjeća, koji ne zaobilazi patnju i koji se ne boji blizine. Potrebno je da budemo poput Isusa koji ljubi bolesnog prijatelja Lazara, koji suosjeća s njegovim sestrama Marijom i Martom, koji dolazi pred grob Lazara, koji je potresen zbog mrtvog prijatelja Lazara, ali i onaj koji zna da Otac ne napušta one koje ljubi, koji vjeruje da se Otac snagom koja spašava želi proslaviti nad svakom patnjom i bolešću, koji podiže oči prema nebu, koji moli i zahvaljuje Ocu, jer zna da Krist jest Uskrsnuće i Život. To ostaje trajni temelj i mjerilo svakoga autentičnog pastorala bolesnika (usp. Iv 4, 41 – 44).

U tom evanđeoskom svjetlu, u pastoralu, bolesnik nikada nije tek „slučaj“ koji treba riješiti, niti problem koji treba ukloniti iz zajednice i, eventualno, smjestiti u neke specijalizirane ustanove. On je osoba, sa svojom poviješću, neotuđivim dostojanstvom i veličinom. On nije objekt pastoralne skrbi ili samo nekog kratkog molitvenog čina, nego subjekt odnosa s Kristom i Crkvom. Bolesnik nije sâm, jer Crkva, kada je vjerna svome poslanju, uvijek dolazi u Gospodinovo ime – ponekad s riječju, ponekad sa sakramentima, a ponekad jednostavno s vjernom prisutnošću i svjedočanstvom vjere.

5. Kolokvij kao obnova svećeničkog poslanja u službi bolesnima

Neka nam ovaj kolokvij, stoga, bude istinska prilika za obnovu našega svećeničkog poslanja u susretu s patnjom i bolesnicima. Neka kolokvij bude prigoda da produbimo suradnju sa zdravstvenim djelatnicima, da učimo jedni od drugih i da zajedno tražimo putove kako još bolje služiti onima koji trpe. Neka nas potakne i na jačanje osjetljivosti za bolesnike unutar župnih zajednica i obitelji, koje znaju prepoznati bolesnika, ne kao teret, nego kao dragocjenoga člana Kristova Tijela, čija prisutnost, i u slabosti, u ljubavi obogaćuje cijelu zajednicu.

U svemu tome neka nas vodi Duh Sveti. Neka On oblikuje naše srce, naše riječi i naše postupke, kako bismo u bolesnima znali prepoznati lice Krista, a bolesnicima znali približiti lice Crkve – lice koje je blizu, koje suosjeća i koje, unatoč svemu, nosi nadu spasenja koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5).

✠ Milan Zgrablić,
zadarski nadbiskup i
predstojnik Vijeća za kler HBK

Zadar, 2. ožujka 2026.

Znanstveno – stručni skup pod nazivom „’Ljubiti Crkvu’ – Sjećanje na zadarskog nadbiskupa mons. Ivana Prenđu, uz spomen 30. obljetnice njegove pastirske službe u Zadarskoj nadbiskupiji“, održan je u petak, 6. veljače, u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa „Zmajević“ u Zadru. Na početku toga skupa, prigodni govor održao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Govor nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Preuzvišeni oče nadbiskupe Želimire!
Poštovani i dragi biskupe Tomislave!

Poštovani gospodine rektore Zadarskog sveučilišta, profesore Faričiću!

Poštovani generalni vikaru, don Ante!

Poštovana i draga braćo svećenici, časne sestre, cijenjeni predavači i sudionici simpozija, dragi prijatelji!

Srdačno vas pozdravljam na početku znanstvenog – stručnog skupa Sjećanje na zadarskog nadbiskupa mons. Ivana Prenđu uz spomen 30. obljetnice početka njegove nadpastirske službe u Zadarskoj nadbiskupiji i 16. godišnjice njegove smrti, okupljene pod geslom koje sažima njegovo životno opredjeljenje i djelo: „Ljubiti Crkvu“.

Danas smo se okupili upravo u ovoj zgradi Sjemeništa u kojoj je mons. Prenđa proveo najveći dio svoga života. Za mene je to osobito snažno mjesto sjećanja na nadbiskupa Prenđu. Imao sam milost provesti ovdje pet godina, dvije kao sjemeništarac i tri kao odgojitelj upravo u vrijeme njegove službe rektora u sjemeništu i imenovanja za nadbiskupa koadjutora 1990. godine.

I danas, dok hodam ovim hodnicima, imam gotovo osjećaj da će rektor Prenđa u nekom blagom polumraku ove velike zgrade iznenada proviriti iz nekog kutka i svojim prepoznatljivim, očinskim glasom reći: „O, sinko, tu si!“ ili, udarajući se po čelu: „Za majku milu, što tu radiš!?“.

Svećenička i nadbiskupska služba mons. Prenđe ostavila je, nesumnjivo, dubok i trajan trag u životu Zadarske nadbiskupije. Taj se trag oblikovao u vremenima i u godinama teških kušnji, osobito u postkoncilskom razdoblju u Zadarskoj nadbiskupiji, kada su mnogi napuštali svećeničku službu, a svi sjemeništarci i bogoslovi napustili sjemenište. U tim okolnostima on je ostao postojan u vjeri i vjeran svom svećeničkom pozivu, bez gorčine i bez straha, hrabro noseći odgovornost promicatelja duhovnih zvanja.

Upravo tada, uvjerio sam se istražujući njegovu pismenu ostavštinu, s još većom vjerom i ljubavlju prema Crkvi, nastavio je promicati duhovna zvanja, uvjeren da Crkva živi od vjernosti i povjerenja u Božji poziv.

Ovdje u Sjemeništu, pod njegovim vodstvom, odgajalo se ne samo za svećeništvo, nego za život. Iz ovoga su Sjemeništa izlazili ne samo budući svećenici, nego i mnogi mladići koji su, noseći ono što su ovdje primili, postali odgovorni očevi, intelektualci i zauzeti vjernici laici u društvu. Nadbiskup Prenđa znao je da se Crkva gradi strpljivo – od srca čovjeka – i zato je ovom mjestu ostavio dio sebe. Nas je odgojitelje češće poticao: „Braćo, zahvaćajte, kad vidite da nešto nije dobro razgovarajte, objasnite, potaknite. Ako ne reagirate, sjemeništarci će misliti da to odobravate“.

Nutarnja snaga mons. Prenđe očitovala se i u teškim ratnim i poratnim godinama Domovinskog rata i poraća, kada se s posebnom predanošću posvetio obnovi razorene crkvene baštine: sjemeništa, katedrale, biskupske palače, crkava i župnih kuća. Ova obnova nije bila samo materijalna, nego duboko duhovna – znak nade, ustrajnosti i povjerenja u Božje vodstvo Crkve koja, unatoč svim kušnjama, ostaje uz svoj narod.

Jednako je snažno mons. Prenđa promicao apostolat laika, svjestan da je Crkva živa i plodna ondje gdje vjernici laici preuzimaju svoju odgovornost u obitelji, društvu, kulturi, medijima i javnom životu. Ohrabrivao je njihovo aktivno sudjelovanje u poslanju Crkve, potičući svijest da svaki krštenik ima svoje mjesto i zadaću u izgradnji Božjega naroda.

U tom duhu može se prepoznati i njegova otvorenost prema novoj evangelizaciji – naviještanju evanđelja suvremenom čovjeku, u promijenjenim okolnostima i izazovima vremena. Osnivanje Katoličke gimnazije, briga za odgoj mladih te trajno ulaganje u formaciju vjernika svjedoče o pastiru koji je znao gledati unaprijed, tražeći nove putove vjere, dijaloga i svjedočenja.

Posebno mjesto u njegovom djelovanju zauzima i veliki karitativni rad s izbjeglicama i prognanicima, u kojima je prepoznavao lice Krista patnika. Ljubav prema Crkvi za njega nikada nije bila apstraktna, nego konkretna i djelotvorna ljubav prema čovjeku.

I danas, često možda i ne primjećujući i ne razmišljajući, živimo od njegovog rada, truda i duhovne baštine koju nam je ostavio: od ljudi koje je oblikovao, od struktura koje je postavio, od institucija i zgrada koje je temeljito obnovio, neke i kupio, od povjerenja koje je ulagao u laike i od prostora slobode i odgovornosti koje im je otvorio. Baština mons. Prenđe nije sva pohranjena u arhivima i nije prekrivena prašinom i mirisom starog papira, nego živi u konkretnim osobama i zajednicama Zadarske nadbiskupije, u prostorima u kojima ugodno radimo i živimo.

Današnji znanstveni – stručni skup je, stoga, sigurno više od čina sjećanja na mons. Ivana Prenđu. Ovo je čin zahvalnosti Bogu i odgovornog promišljanja o nasljeđu koje nam je ostavio.

Na kraju, želim uputiti iskrenu zahvalnost svim predavačima koji su prihvatili sudjelovanje na ovom znanstvenom skupu. Svojim znanjem, istraživačkim trudom i osobnim pristupom pridonijet ćete da lik i djelo nadbiskupa Ivana Prenđe ne ostanu samo predmet sjećanja, nego poticaj za dublje razumijevanje i odgovorno nasljedovanje. Vaš doprinos pomaže nam da njegovu baštinu čitamo u svjetlu današnjih izazova i da iz nje crpimo nadahnuće za život i poslanje Crkve danas.

Neka nas primjer nadbiskupa Ivana Prenđe potakne da i mi, svatko u svome poslanju, živimo njegovo geslo – „Ljubiti Crkvu“: vjerno, zauzeto i otvoreno djelovanju Duha Svetoga.

Svima vama želim plodan i zanimljiv rad ovog skupa, uz molitvu da nas ovo zajedničko promišljanje još više učvrsti u zahvalnosti Bogu za dar života i služenja mons. Ivana Prenđe.

Hvala vam i dobro došli.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Predgovor u knjizi „Centralno bogoslovno sjemenište u Zadru (1826. – 1921.)“ dr. sc. Ante Sorića napisao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Nadbiskup govori o značenju i vrijednosti toga jedinstvenog djela u formacijsko – svećeničkom, odgojno – obrazovnom, kulturnom i identitetskom smislu. Institucija zadarske Bogoslovije koja je djelovala 95 godina u zgradi sadašnjeg Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’, u dosadašnjoj stručnoj i znanstvenoj javnosti nije bila sustavno valorizirana, predstavljena temeljem arhivskih izvora i široj javnosti poznata. O zadarskoj Bogosloviji bili su objavljeni samo jedan diplomski rad i jedan znanstveni članak.

Velika je i nedovoljno poznata vrijednost, a široj društvenoj javnosti i nepoznata činjenica uopće postojanja Bogoslovije u Zadru, čiji je spomen 200. godišnjice osnivanja upravo ove, 2026. godine (1826.-2026.). U prilog očuvanju i oživljavanju spomena na tu ustanovu u povijesti Zadarske Crkve i šire, objavljujemo u cijelosti Predgovor mons. Zgrablića, u kojem nadbiskup opisuje značenje djelovanja te ustanove u prošlosti te povezuje duh nekadašnjih povijesnih procesa sa suvremenim gibanjima u odnosu na formaciju i zvanje svećenika. Nakladnici toga djela su Državni arhiv u Zadru, Sveučilište u Zadru i Ogranak Matice hrvatske u Zadru.

Predgovor nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u nastavku.

Knjiga „Centralno bogoslovno sjemenište u Zadru 1826. – 1921.“ s podnaslovom U iščekivanju 200. obljetnice osnutka, dragocjeno je djelo koje osvjetljava jedno od ključnih poglavlja crkvene, teološke, prosvjetne i društvene povijesti na hrvatskom prostoru. Na više od petsto stranica, autor don Ante dr. sc. Sorić iznosi temeljito istražen prikaz djelovanja ustanove koja je tijekom gotovo jednog stoljeća oblikovala mnoge mlade ljude za područje cijele Dalmacije i šire – neke za svećeničko zvanje, a mnoge za zauzete i odgovorne uloge u javnom, kulturnom i društvenom životu svoga vremena.

Premda Centralno bogoslovno sjemenište više ne djeluje u svom izvornom obliku, njegova se odgojno-obrazovna misija nastavlja. Na istim temeljima, u istom prostoru, danas djeluje Katolička gimnazija Ivan Pavao II., suvremena ustanova koja preuzima nasljeđe Sjemeništa i potvrđuje da Crkva i dalje snažno vjeruje u cjeloviti odgoj mladih generacija – u odgoj koji spaja znanje, vjeru, kršćanske moralne vrijednosti i otvorenost prema društvenoj stvarnosti. Takav odgoj oblikuje obrazovane pojedince, kao i odgovorne i moralne ljude, osjetljive na opće dobro nadahnuto kršćanskim duhom, otvorene za istinu i služenje drugima.

Upravo zato ova knjiga ima višestruku vrijednost: teološko – pastoralnu, povijesnu, prosvjetnu, kulturnu i identitetsku – jer ne donosi samo suhoparne činjenice, nego gradi kontekst, prepoznaje uzroke, tumači posljedice i otkriva dinamiku vremena. Povijesno gledano, knjiga donosi sustavan prikaz razvoja jedne crkvene institucije u razdoblju koje je obilježeno čestim političkim prevratima, borbama za narodna prava, formiranjem modernih nacionalnih identiteta i pojavom novih društvenih ideologija. U takvom okruženju, Centralno bogoslovno sjemenište nije bilo izoliran sustav, nego aktivni sudionik, odgojna jezgra iz koje su izrastali ljudi koji su oblikovali tijekove Crkve i društva.

U kontekstu ove knjige i vremena koje obrađuje, svećenička služba jasno otkriva kako je poziv i zvanje od presudne važnosti – za Crkvu i za širu društvenu zajednicu. Svećenik u 19. i početkom 20. stoljeća nije bio samo liturg, propovjednik i pastoralni radnik. On je bio i učitelj, savjetnik, moralni autoritet, branitelj naroda, čuvar jezika i kulture, često i jedini obrazovani čovjek u ruralnim sredinama. Njegova prisutnost značila je stabilnost, znanje, duhovnu sigurnost i vezu s višim smislom u vremenima velikih društvenih previranja i nesigurnosti.

Upravo zato formacija svećenika, kakva se odvijala u Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Zadru, bila je sustavna, sveobuhvatna i zahtjevna. Ova institucija prenosila je teološka znanja, ali vodila je računa i o cjelovitom odgoju mladog čovjeka koji će nositi druge, često u tišini, ustrajno i samozatajno. Svećenička služba oblikovala je i vjernike i zajednice – jer dobar svećenik bio je duša sela, župe, grada. Bio je to čovjek kojem su se obraćali i kad su tražili istinu i kad im je trebala utjeha.

U tom svjetlu, ova knjiga otkriva kako je Sjemenište pripremalo mlade ljude za službu koja je više od zanimanja, za službu potpunog životnog predanja za druge. Službu koja zahtijeva znanje, ali još više srce; svećeničku službu, ali i živu i djelotvornu vjeru; disciplinu, ali još više poniznost; vodstvo, ali bez želje za dominacijom. Danas, kad svećeničko zvanje prolazi kroz nova propitivanja i izazove, povijesna svjedočanstva poput ovog djela podsjećaju na to koliko je svećenička služba bila i ostala temelj duhovne izgradnje naroda. Bez nje, povijest Dalmacije i Hrvatske bila bi ne samo siromašnija, nego i neprepoznatljiva.

Prosvjetna vrijednost knjige očituje se u detaljnoj rekonstrukciji nastavnog programa, formacijskog procesa, profesorskog kadra i obrazovne metodologije, čime se jasno vidi kako je Crkva, i kroz izazovna razdoblja, znala ulagati u znanje, odgoj i intelektualni rast. Kroz prikaz predmeta, svakodnevice i discipline, otkriva se kako je svećenička formacija bila sveobuhvatna – usmjerena ne samo na duhovno, nego i na kulturno, jezično, glazbeno, pa i praktično osposobljavanje budućih pastoralnih djelatnika.

Kulturna dimenzija knjige ogleda se u činjenici da su mnogi pitomci Sjemeništa kasnije postali pisci, učitelji, liječnici, odvjetnici, narodni tribuni, kulturni poslanici i nositelji hrvatske misli u Dalmaciji i cijeloj Hrvatskoj, kao i šire, često u sredinama gdje nije bilo drugih obrazovanih kadrova. Njihovo odgojno – obrazovno iskustvo u Zadru ostavilo je duboki trag u razvoju lokalnih zajednica, ali i u očuvanju hrvatskog jezika, identiteta i kulturne baštine.

Identitetska vrijednost ovog djela posebno dolazi do izražaja danas, u vremenu kada se često zaboravljaju kršćanski i hrvatski korijeni i institucije koje su oblikovale našu povijest. Sjemenište u Zadru bilo je mjesto gdje se hrvatski identitet živio, učio i prenosio – u vremenima kada to nije bilo samo obrazovno, nego i duboko političko i duhovno pitanje. Knjiga stoga nije samo znanstveni rad, nego i dokument identitetske važnosti koji osvjetljava kako je Crkva kroz odgoj pomagala očuvati narod, narodni jezik, pismo glagoljicu i vjeru.

Autor nas vodi kroz burna društveno-politička razdoblja, kroz strukturu i svakodnevicu života unutar Zavoda, ali i kroz tihe osobne priče pojedinaca – rektora, profesora, duhovnika i pitomaca – čime ova knjiga dobiva dubinu i čovječnost. Korištenjem bogate arhivske građe, sustavnom analizom i jasnim stilom, autor iznosi brojne podatke koji ne samo da popunjavaju praznine u povijesnim znanjima, nego i otvaraju prostor za nova istraživanja.

Zato će ova knjiga biti neprocjenjiv izvor za povjesničare i teologe, pedagoge i sociologe, znanstvenike i studente, kao i za sve one koji žele razumjeti kako je obrazovanje oblikovalo ljude, duhovne vođe, a ljudi mijenjali društvo. I kako je jedna crkvena ustanova iz Zadra, u vremenu nestabilnosti i prijetnji, dala temelj za stvaranje intelektualnog, duhovnog i narodnog identiteta Dalmacije i šire.

Posebnu vrijednost ove knjige čini i bogata foto-dokumentacija koja je ravnopravan nositelj sadržaja. Prikazi planova gradnje Sjemeništa, fotografije zgrada, nadbiskupa, profesora, pitomaca, dokumenata i povijesnih prizora pridonose dubini i autentičnosti cjeline. One omogućuju čitatelju neposredan susret s prošlošću, pretvarajući suhoparne datume i imena u žive slike stvarnih ljudi i prostora.

U vremenu kada je pisana riječ često nužno sažeta i strukturirana, upravo slike govore ono što tekst ne može do kraja prenijeti – pogled mladog bogoslova, ozbiljnost biskupa i profesora, atmosferu učionice ili kapelice, dostojanstvo odore, skromnost prostora, toplinu zajedništva. Fotografska građa tako ilustrira povijest, oživljava je i čini pristupačnom i znanstveniku i čitatelju izvan stručnog kruga.

Kao što autor jasno naglašava, važno je razlikovati ovu ustanovu od Nadbiskupskog sjemeništa „Zmajević“ i Klasične gimnazije Ivana Pavla II.. Iako su obje imale i imaju važnu odgojno-obrazovnu ulogu, predmet ove knjige je veliko sjemenište – institucija koja je desetljećima bila glavna formacijska točka svećeničkog obrazovanja za cijelu Dalmaciju.

Knjiga dolazi u pravom trenutku, kao uvertira u obilježavanje dvjestote obljetnice osnutka i ostaje trajno svjedočanstvo jednog vremena, jedne ustanove i ljudi koji su iz nje izišli i pozitivno mijenjali svijet oko sebe.

Zahvaljujemo autoru don Anti dr. sc. Soriću na iznimno predanom radu, dugogodišnjem istraživanju, strpljivom prikupljanju podataka i pažljivoj obradi građe, što je rezultiralo ovim kapitalnim djelom. Njegova posvećenost temi ne ogleda se samo u količini i kvaliteti prikupljenih podataka, nego i u načinu na koji ih interpretira – s razumijevanjem konteksta, osjećajem za mjeru i dubokim poštovanjem prema ljudima i vremenu o kojem piše.

Posebno valja istaknuti autorovu viziju – sposobnost da temu koja je naizgled povijesno i stručno ograničena, prikaže kao širu priču o odgoju, vjeri, društvu i identitetu. Time ovo djelo nadilazi okvire akademskog istraživanja i postaje prostor kolektivne memorije, svjedočanstvo o vremenu koje je oblikovalo Crkvu na ovim prostorima, Dalmaciju i hrvatski narod. Knjiga ne nudi samo faktografski pregled, nego i interpretaciju vrijednosti koje su se prenosile s generacije na generaciju kroz sustav koji je Crkva stvarala i njegovala.

Ova knjiga nije samo znanstveni doprinos, već i teološki, kulturni i odgojni podsjetnik – dokaz koliko su vjera, odgoj i obrazovanje bili – i ostali – temeljni stupovi izgradnje zdravog, kršćanskog i odgovornog društva. Ona pokazuje da institucije poput Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Zadru nisu bile samo mjesta učenja, nego i prostor sazrijevanja osobnosti i vjere, oblikovanja karaktera i usvajanja vrijednosti koje ostaju trajno relevantne.

Ujedno, ova knjiga podsjeća na nemjerljiv doprinos koji je Crkva dala, i još uvijek daje, kroz svoje odgojno-obrazovne ustanove – od Centralnog bogoslovnog sjemeništa do današnje Katoličke gimnazije Ivan Pavao II. i Katoličke osnovne škole „Ivo Mašina“ u Zadru.

Zahvaljujući ljudima poput don Ante dr. sc. Sorića, koji svojim radom obnavljaju sjećanje i čuvaju istinu, imamo priliku iznova prepoznati dubinu, širinu i važnost te misije. U vremenu u kojem se često zaboravljaju vlastiti kršćanski i nacionalni temelji, ovakva knjiga dolazi kao poziv da se vratimo kršćanskim korijenima i bogatom hrvatskom nacionalnom duhovnom i kulturnom identitetu i baštini, kao nadahnuće i putokaz za budućnost.

+ Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Na svetkovinu sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, u četvrtak, 15. siječnja, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

1. Slaveći danas sv. Stošiju, mučenicu prvih kršćanskih vremena, zaštitnicu Zadarske nadbiskupije i naslovnicu naše katedrale, susrećemo se sa snažnim svjedočanstvom vjere koje je trajno u Božjim očima i životu Crkve.

Crkva danas, kako bi nam približila lik, vjeru i poruku sv. Stošije, u liturgiji ovoga slavlja stavlja pred nas riječi Isusa iz Ivanova evanđelja: “Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12,24) – jer time Krist govori o smrti koja je preobrazba, o gubitku koji je, u Božjim rukama, dobitak, o odricanju koje nije bijeg od života, nego njegovo posvećenje. I upravo u toj logici, koja je suprotna logici samodostatnosti, egoizmu i zatvorenosti, sv. Stošija postaje znak za sadašnjost, znak za budućnost, znak za svakoga od nas.

Upravo u tim Kristovim riječima o pšeničnom zrnu koje umire da bi se iz njega razvio obilat rod, otkriva se temeljna istina o čovjeku: da se život dobiva i umnaža samo onda kada se daruje, da se osoba ne ostvaruje kada se zatvori u vlastitu sigurnost, nego kada se otvori za istinu, za dobro, za služenje, za Boga i za bližnjega; da se osobni identitet ne čuva prijetnjom drugome, nego pružanjem ruke za mir i darežljivost.

2. A odmah potom, Isus u današnjem Evanđelju izgovara riječi koje na prvi pogled zvuče oštro i paradoksalno: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni” (Iv 12,25). Isus ovdje ne govori o preziru prema životu, niti poziva na bijeg od svijeta, niti na besmisao življenja. Naprotiv, on razotkriva jednu duboku istinu o čovjeku, o životu – otkriva što zapravo znači ispravno živjeti i što znači izgubiti život – živjeti isprazno.

U životu sv. Stošije, ove Isusove riječi postaju životna stvarnost. Kada Isus kaže: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga”, on govori o odluci pred kojom je stajala i ova mlada mučenica. Sv. Stošija je mogla sačuvati svoj zemaljski život – mogla je povući se, prilagoditi se, pritajiti se, odustati od svoje vjere – barem za neki trenutak, izabrati sigurno mjesto života. U očima svijeta to bi bio razuman, “pametan” izbor. Ali, upravo tada bi izgubila ono najdublje u sebi.

Jer ljubiti svoj život, u ovom evanđeoskom smislu, znači staviti vlastiti opstanak iznad Krista koji je Put, Istina i Život; staviti egoizam iznad savjesti, ugodu iznad vjernosti. To je život koji se želi zadobiti cijenom unutarnje praznine. Sv. Stošija to nije učinila. Ona, naravno, nije prezirala život – ona je prepoznala da život bez Boga prestaje biti život u punom smislu riječi.

Zato se njezina odluka uklapa u Isusove riječi: “Tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni”. Sv. Stošija je “mrzila” svoj život samo u smislu da nije dopustila da joj strah, prijetnja i nasilje postanu vrhovno mjerilo. Bila je spremna izgubiti sve što je prolazno, pa čak i svoj zemaljski život, kako bi sačuvala ono što je vječno, da bi bezuvjetno ostala vjerna Kristu. Sv. Stošija se nije grčevito držala za sebe, nego se pouzdala u Boga – i upravo zato njezin život nije nestao, nego je postao sjeme iz kojeg rastu plodovi kojima se hrani narod Božji.

I zato sv. Stošija danas ne stoji pred nama kao lik iz prošlosti, nego kao izazov pred nama: što smo mi spremni izgubiti, da bismo sačuvali dušu? Koliko često i mi biramo kompromis umjesto istine, šutnju umjesto svjedočanstva vjere, prilagodbu okolini umjesto vjernosti Bogu? Njezino mučeništvo ne traži od nas da umremo kao ona, ali nas poziva da živimo po istoj logici – logici Evanđelja u kojem se život ne čuva zatvaranjem, nego darivanjem.

3. I još Isus nadodaje: “Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom” (Iv 12,26) – jer kršćanstvo nije samo sentimentalna uspomena na prošlost, niti kulturna oznaka koja se nosi kao tradicijski ornament, nego je hod života – i to hod koji je vrlo konkretan, hod koji zahvaća naše navike, naš govor, naš odnos prema radu, prema obitelji, prema javnom prostoru, prema onome što je sveto, prema strancu, prema slabome, prema onome koji nam ne pripada “po krvi”, ali pripada “po ljudskosti”.

Braćo i sestre!

4. Blagopokojni papa Benedikt XVI., još kao pročelnik Dikasterija za nauk vjere, proročki je upozorio prije dvadesetak godina, a sada to osobito dolazi do izražaja i kod nas, govoreći, 13. svibnja 2004. godine u talijanskom parlamentu tijekom „Lectio magistralis“, kako naš kontinent nije prije svega zemljopisni pojam, nego kulturno-povijesni pojam, a time i pojam koji ovisi o duhovnim temeljima, o moralnim stupovima, o onome “nad-političkom”, bez čega se politika pretvara u tehniku sile i moći, a društvo u mehanizam interesa; jer ako nema onoga što nam je zajedničko i obvezujuće, onda ni sloboda nije stabilna, ni pluralizam nije plodan, ni suživot nije dugotrajan, ni budućnost nije mirna.

Papa Ratzinger vrlo jasno kaže da se moderni svijet često ponaša kao da će država, zakoni i razne procedure same po sebi proizvesti moral, kao da će administracija zamijeniti savjest, kao da će pravila sama od sebe stvoriti smisao, i upozorava da je to iluzija: država može organizirati život, ali ne može iznutra odgojiti čovjeka; zakoni koje se donose mogu definirati djelovanje, ali ne mogu nadahnuti čovjeka; institucije koje u njoj djeluju mogu spriječiti neke štete, ali ne mogu same od sebe oblikovati ljubav, poštovanje, solidarnost i odgovornost. I zato, ako se moralna svijest čovjeka i naroda isprazni, tada se praznina brzo ispuni nečim drugim – interesom, ciničnim iskorištavanjem čovjeka i onim što Papa Benedikt XVI. naziva unutarnjim “pražnjenjem” Europe.

U spomenutom govoru talijanskim parlamentarcima, a i u knjizi izdanoj pod naslovom Bez korijena, Benedikt XVI. će postaviti dijagnozu našeg vremena i reći: „Ovdje je prisutna jedna veoma neobična vrsta samomržnje (odio di se`) Zapada, koja je neobična i koju se može smatrati samo nečim patološkim; Zapad se, doduše na hvalevrijedan način, nastoji otvoriti i s punim razumijevanjem prihvatiti vanjske vrijednosti, ali više ne voli samoga sebe; u vlastitoj povijesti sada vidi gotovo isključivo ono što je prijeporno i razorno, dok više nije sposoban uočiti ono što je veliko i čisto” (kardinal Joseph Ratzinger, 13. svibnja 2004.).

No, ta  „patološka samomržnja“, kako kaže papa Ratzinger, nije samo kulturni ili politički problem. Ona je prije svega duhovni problem. Jer, odričući se naših kršćanskih korijena, ne odričemo se samo običaja, tradicije, nego samih sebe, i to tako da se odričemo svoga temelja – Isusa Krista.

Naša civilizacija želi plodove kršćanstva: dostojanstvo ljudske osobe, ljudska prava, solidarnost, slobodu savjesti – ali istodobno se odriče korijena iz kojeg ti plodovi rastu. A korijen ima ime. Taj korijen je Isus Krist. Kada se korijen odsiječe, plodovi još neko vrijeme izgledaju lijepo, ali polako venu, gube snagu i na kraju nestaju.

5. Zašto je Krist postao nepoželjan ili suvišan u mnogim našim sredinama? Zato što Krist nije neutralan. On nije tek simbol dobrote ili njegova poruka evanđelja opći govor o vrijednostima. Krist je Istina koja traži odgovor; Krist je Put koji traži nasljedovanje, Krist je Život koji traži obraćenje. Krist ne dopušta da ostanemo isti. I upravo zato je, primjerice, lakše organizirati Advent kao ugođaj i dobar provod, a ukloniti Krista iz njegova sadržaja koji nas poziva da živimo logiku pšeničnog zrna iz današnjeg Evanđelja.

Kada se Krist gurne na rub, kada se vjera svede na privatnu stvar, a javni prostor proglasi “neutralnim”, tada se ne stvara samo praznina, nego i zaborav Boga. A zaborav Boga uvijek završi zaboravom čovjeka.

Nadalje,  u ovom kontekstu društvene stvarnosti u kojoj živimo, dolazimo do vrlo stvarne, vrlo vidljive, i svakim danom sve prisutnije činjenice: u našem gradu, našoj obali, u našem gospodarstvu i na našim ulicama, sve više susrećemo lica novih ljudi – ne samo turista koji odlaze i odlaze, nego i stranih radnika i stalnih doseljenika koji ovdje kupuju nekretnine – koji dolaze iz drugih naroda, jezika, religija i običaja; i mi se s tim ne možemo odnositi kao prema prolaznoj epizodi, sezoni, jer nije riječ samo o radnoj snazi, nego o ljudima, o obiteljima, o budućnosti našega naroda i društva, i o pitanju: hoće li naš zajednički život biti sinkretističko kaotično miješanje koje stalno vrije i koje može svaki čas eskalirati u neželjenim posljedicama – jer bez nutarnje povezanosti koja počiva na zajedničkim vrijednostima, nema istinskog suživota.

6. I ovdje treba reći, u duhu onoga što Papa naglašava: multikulturalnost ne može postojati bez zajedničkih vrijednosti i čvrstoga temelja, jer “raznolikost” sama po sebi nije program života, nego činjenica, a činjenica postaje blagoslov ili postaje prijetnja, ovisno o tome postoji li zajedničko mjerilo, zajednički jezik u moralnom smislu, zajedničko poštovanje čovjeka, istine, pravde i svetoga – Boga.

Jer, multikulturalnost bez zajedničkih vrijednosti ne završava u skladnom vrtu, nego u paralelnim svjetovima; ne završava u dijalogu, nego u nepovjerenju; ne završava u obogaćenju kultura, nego u raspadu povjerenja; i kako Papa kaže, multikulturalnost se ponekad pretvara u puko odricanje od vlastitoga identiteta, u bijeg od vlastitih temelja, kao da je jedini način da poštujemo drugoga taj da prestanemo poštovati sebe; no to nije poštovanje, nego praznina, a praznina ne gradi zajednicu – praznina samo ostavlja prostor jačima, glasnijima i agresivnijima.

Zato je potrebno razlikovati poštovati drugoga i zanijekati sebe, a to nije isto; razlikovati otvorenost prema drugome i odustajanje od vlastite duše, što nije isto; razlikovati dijalog i relativizam, jer to nije isto. Kršćanin ne može graditi suživot tako da se odrekne vlastite vjere, Krista, križa, Blažene Djevice Marije, Crkve, prolivene krvi svojih svetaca, vlastitih moralnih principa i vlastitog kršćanskog poimanja čovjeka, bogate kulturne baštine, jer upravo to su temeljne točke oslonca koje omogućuju da i drugi bude prihvaćen i poštovan.

7. Koje su to zajedničke vrijednosti bez kojih multikulturalnost i suživot ne mogu biti stabilni?

Ponajprije je to nepovredivo dostojanstvo svake ljudske osobe, koje nije rezultat državne odluke, tržišne korisnosti ili društvenog ugovora, nego je, kako Papa lijepo naglašava, nešto što prethodi svakom zakonodavstvu i svakom sustavu, jer čovjek nije “stvar” ili „stroj“, nego osoba; i to znači vrlo konkretno: stranog radnika ne smijemo gledati kao “jeftinijeg”, “privremenog” ili “zamjenjivog”, nego kao čovjeka kome se poštuje pravo na pravednu plaću, na sigurnost, na pošten odnos, na odmor, na ljudske uvjete stanovanja i na zaštitu od izrabljivanja – jer kad jednom počnemo relativizirati dostojanstvo “stranca”, sutra ćemo relativizirati dostojanstvo “domaćega”.

Nadalje, multikulturalnosti nema bez poštovanja onoga što je sveto, što je Papa posebno istaknuo u spomenutom govoru. Društvo koje ismijava ono što je drugome sveto ili potiskuje svoje svetinje izvan javnog prostora, „u sakristiju“ – tobože da ne povrijedi drugoga, zapravo razara sposobnost suživota. Poštovanje svetoga ne može biti selektivno, ne može biti takvo da se sve štiti, osim Krista, križa, kršćanskih svetinja, kršćana; da se tuđe poštuje, a kršćanskog se odričemo; jer tada se stvara dvostruko mjerilo, a dvostruko mjerilo uvijek stvara ogorčenost i sukob. Zato je potrebno i u našoj Domovini, i u našoj okolini, njegovati kulturu u kojoj se može razgovarati, ali ne može vrijeđati i omalovažavati drugoga; u kojoj sloboda mišljenja ne postaje sloboda ponižavanja; u kojoj pluralizam ne postaje ideologija koja ima pravo odricati se vlastitih kršćanskih korijena ili izrugivati se drugima, bez ikakvih posljedica.

I kada to kažemo, ne govorimo protiv stranaca, nego upravo govorimo za suživot s drugima, sa strancima; jer čovjek koji dolazi iz druge kulture, iz druge religije, iz druge tradicije, ima pravo doći u društvo koje zna tko je, koje ima svoje temeljne vrijednosti, koje drži do svoga dostojanstva i vjere, koje ne pluta na površini, koje ne mijenja mjerila ovisno o materijalom interesu ili trendu vremena, nego koje jasno kaže: ovdje se vjeruje u Isusa Krista, ovdje se poštuje Blažena Djevica Marija, ovdje se poštuju kršćanske svetinje, ovdje se poštuje križ, ovdje se poštuje Crkva, ovdje se poštuje čovjek, ovdje se poštuje obitelj, ovdje se poštuje žena, ovdje se poštuje rad, ovdje se poštuje zakon, ovdje se poštuje ono što je sveto – i zato, i baš zato, ovdje ima mjesta i za tebe.

U tom smislu, sv. Stošija nije samo naša “zaštitnica” od nevolja života, nego i “učiteljica” našeg življenja. Sv. Stošija nam pokazuje da se identitet ne čuva odricanjem od vlastitog, skrivanjem, nasiljem, nego vjernošću Kristu do kraja; uči nas da se društvo ne gradi bez svojih svetinja, nego istinom i vjernošću svjedoka koji su nam put utrli svojom krvlju; da se budućnost ne kupuje kompromisom u načelima, nego plodnošću logike pšeničnoga zrna o kojem nam govori današnje Evanđelje.

8. A kako to živjeti u našoj svakodnevici, u hrvatskoj kulturi, u našem Gradu?

Prvenstveno tako da u našim obiteljima, na našim radnim mjestima, u našim institucijama, u našim kafićima, na našim ulicama i u našim župama, ne dopuštamo da se čovjek dijeli na “korisnog” i “nevažnog”, „poželjnog“ i „nepoželjnog“, „naš“ i „furešt“; da naš govor bude čist od prijezira; da naš pogled bude čist od nepovjerenja; da naše srce bude slobodno od zatvorenosti; da se u našim župnim zajednicama pronađe konkretan način kako dočekati, uputiti, pomoći, uključiti drugoga među nas – jer često jedan pozdrav, jedna lijepa riječ, jedna gesta poštovanja, postaje prvi most u tuđini.

Zato danas, pod svodom katedrale sv. Stošije, uz njezine relikvije koje danas osobito častimo, molimo za Zadar, za našu Nadbiskupiju i za cijelu Domovinu: da u vremenu sve veće raznolikosti ne izgubimo naš kršćanski identitet i našu dušu, nego da je pročistimo; da se ne zatvorimo u nepovjerenje i strah, ali da se i ni ne rastopimo u bezličnost; da multikulturalnost ne shvatimo kao odricanje od vlastitih dubokih kršćanskih korijena, nego kao poziv da čuvamo i njegujemo naše svetinje, da živimo svoje najbolje vrijednosti – a to su: Bog, Crkva, Evanđelje, Domovina, obitelj, nepovredivo dostojanstvo svakog čovjeka, pravednost, poštovanje svetoga, solidarnost – da sve to živimo dublje i jasnije, kako bi u njima i drugi mogli naći prostor života, sigurnost i nadu.

9. Neka nam na tom putu pomogne naša zaštitnica sv. Stošija.

Sv. Stošijo, zaštitnice naša, zagovornice i učiteljice naša, moli za nas. Amen.

+ Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Foto: Ines Grbić

Misu zahvalnicu sa svečanim Tebe Boga hvalimo za proteklu građansku 2025. godinu predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 31. prosinca. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Iv 1, 1-18

Zahvalnost počinje priznanjem dara

Braćo i sestre!

Na kraju kalendarske godine, Crkva nas poziva da u sebi probudimo osjećaje zahvalnosti Bogu i zaustavimo se pred otajstvom dara kojeg smo primili tijekom protekle godine.

Evanđeoski proslov svetoga Ivana, kojeg smo i večeras slušali, vraća nas na same početke svega stvorenoga: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga… Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa“ (Iv 1, 1.3). Božja nas Riječ uči kako naš život, naše vrijeme i povijest svijeta nisu plod slučajnosti, nego dar koji ima svoje ishodište u Bogu. Ako je sve stvoreno po Riječi – Sinu Božjem, tada je i svaka godina našeg života, sa svim svojim danima i noćima, dar koji nam je povjeren od Boga.

Zahvalnost Bogu na koju nas Crkva poziva ne proizlazi samo iz uspjeha i postignuća proteklog vremena. Zahvalnost ne znači da zatvaramo oči pred gubicima, patnjama, grijesima, razočaranjima ili propuštenim prilikama. Naprotiv, prava zahvalnost gleda istini u oči i priznaje da je bilo u našoj prošlosti tame, grijeha, propusta, pogrešaka, krivih odluka, ali se istodobno oslanja na obećanje Evanđelja: „Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze“ (Iv 1, 5). Kada se osvrnemo na godinu koja je iza nas, možda u njoj prepoznajemo trenutke boli, neizvjesnosti, razočaranja, neuspjeha, praznine, straha ili čak smrti. Ipak, vjera nam govori da ni tada Bog nije bio odsutan iz našeg života. On je bio prisutan s nama kao ugodno svjetlo koje ne uklanja tamu odjednom, ali joj ne dopušta da zavlada svime.

Zahvaliti Bogu, dakle, znači priznati da je svaki naš dah, svaki trenutak našeg života, svaki susret, svaka prilika za dobro i svaki novi početak, dar koji nismo zaslužili, nego milost koju smo primili od Boga. To priznanje oslobađa naše srce od iluzije samodostatnosti i vraća ga izvoru života – Bogu stvoritelju neba i zemlje.

Zahvalnost Bogu radi nas

Važno je jasno razumjeti duboki smisao kršćanske zahvalnosti. Bog ne traži naše „Hvala“ zato da bi Njegova slava bila veća ili da bi se Njegovo božanstvo potvrdilo i povećalo našim riječima (usp. Predslovlje IV, Hvala, Božji dar). Bog je već punina, već vječnost, već savršenstvo. Naša zahvala Njemu ništa ne dodaje, niti nezahvalnost od njega nešto oduzima ili ga čini manjim. Bog ostaje Bog – „Optima maximum – najveće dobro“ i bez naših riječi, bez naših molitava i bez naših priznanja  i zahvalnosti.

No, iako Bog ne treba našu zahvalnost, mi je trebamo. Nezahvalno srce polako se zatvara, postaje tvrdo, usmjereno samo na sebe i na ono što nedostaje, a ne na ono što smo od Boga primili. Zahvalno srce, naprotiv, postaje otvoreno za milost, sposobno prepoznati Božje djelovanje i spremno primiti još više. Nezahvalnost nas čini uskogrudnima, a zahvalnost „širi“ naše srce.

U tom kontekstu, dar Isusa Krista, Božjega Sina i našega Spasitelja, kojeg slavimo u božićnim otajstvima i na osobiti način proživljavamo u ovim danima, doista se pokazuje kao najveći mogući Božji dar, jer u njemu Bog ne daje nešto, nego daruje sebe. U Isusu, Bog nam nije darovao samo pomoć, utjehu ili prenio neku pouku, nego nam je u Njemu – Sinu, svome ljubljenome u kome je sva njegova milina (usp. Mt 3, 17) – darovana sva Božja ljubav u osobnom, vidljivom i pristupačnom obliku. Bog nije zadržao ništa za sebe: u Sinu nam je otvorio svoje srce – Duha Svetoga, poklonio svoju blizinu, svoju vjernost do kraja – do križa. Zato se može reći da je Isus „sažetak“ svih darova Božjih čovjeku – jer tko ima Njega – Isusa, ima sve. U tom kontekstu, s pravom će reći sv. Terezija Avilska: „Bog – i dosta je!“.

Upravo tu misao izražavaju i riječi svetoga Ivana iz današnjeg Evanđelja: „Od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost“ (Iv 1, 16). Ta punina odnosi se na Krista u kojem prebiva sva Božja punina božanstva (usp. Kol 2, 9), ljubavi, života i spasenja. Mi ne primamo Božje darove kap po kap, kao da Bog štedi ili odmjerava što će nam dati, nego primamo iz preobilja njegove svemoći, iz izvora koji se ne iscrpljuje. „Milost na milost,“ o kojoj govori sv. Ivan, znači neprestani tok dara: milost koja se nadovezuje na milost, dar koji rađa novi dar, ljubav koja poziva na još dublju ljubav.

U tom kontekstu, nezahvalnost nije samo nedostatak pristojnosti ili zaborav na darovano dobro, nego duboko duhovno iskrivljenje koje nas postupno čini oholima, nepoštenima i sebičnima. Nezahvalan čovjek, svjesno ili nesvjesno, prisvaja sebi ono što je primio kao dar i počinje se ponašati kao da mu to pripada po zasluzi. Time gubi istinu o sebi: prestaje biti primatelj dara i umišlja da je on izvor onoga što jest. Upravo tu započinje nepoštenje – ne samo prema drugima, nego, prije svega, prema stvarnosti i prema Bogu.

Nezahvalnost nas čini nepoštenima, jer briše tragove dara koji vode do Darovatelja. Ako ne priznajem da sam primio, onda lažno predstavljam svoj život, svoje uspjehe, pa čak i svoju vjeru, kao vlastito djelo – postajem tašt i ohol. Takav stav zatvara čovjeka u krivu sliku o sebi i rađa duhovnu sljepoću: više ne vidim koliko me Bog nosi, kolikim sam darovima obdaren, kako sam spašen od vječne smrti. A kad istina o daru nestane, nestaje i istina o odnosu – s Bogom i s ljudima.

Istodobno, nezahvalnost nas čini sebičnima. Onaj tko ne vidi da je sve primio, počinje se grčevito držati onoga što ima, bojeći se gubitka. Zato, umjesto povjerenja rađa se strah od gubitka, umjesto darežljivosti, zatvorenost srca. Nezahvalan čovjek teško dijeli, jer ne vjeruje u puninu Božjeg dara; on živi iz osjećaja oskudice, čak i kada objektivno ima mnogo. Tako nezahvalnost hrani logiku „nedostatka“, dok zahvalnost otvara logiku obilja – logiku srca.

Upravo zato, u razmatranju Božje veličine i dobrote, zahvalnost ima presudnu ulogu: ona nas vraća istini o nama samima. Zahvalnost nas uči da nismo izvori milosti, nego njezini primatelji. Sve što jesmo i što imamo – život, znanje, vjera, oproštenje, ljubav – primili smo od Boga. Ova istina ne ponižava čovjeka, nego ga oslobađa. Ona razbija iluziju samodostatnosti i otvara prostor poniznosti srca, bez koje nema istinske ljubavi.

Zahvalnost nas, nadalje, čini sposobnima za ispravan odnos s Bogom i drugima. Ona rađa povjerenje, slobodu i radost. Onaj tko je zahvalan ne mora dokazivati svoju vrijednost, ne mora se uspoređivati, ne mora se isticati, ne mora se hvaliti. Takav čovjek može ljubiti, jer zna da ne gubi dajući: sve je već primio. Nasuprot tomu, onaj tko misli da sve duguje sebi, teško može ljubiti – jer u ljubavi uvijek postoji rizik darivanja.

Zato zahvalnost nije tek osjećaj, nego duhovni stav koji oblikuje cijeli život, oblikuje našu molitvu. Zahvalnost nas čuva od nepoštenja prema istini, od sebičnosti srca i od zatvorenosti u vlastitom „ja“. Zahvalan čovjek stoji u istini, to jest u poniznosti, živi iz dara i spontano otvara srce zahvalnoj ljubavi – ljubavi koja ne računa, ne mjeri i ne zadržava, jer zna da sve dolazi iz Božje punine.

Kada zahvaljujemo Bogu, odnosno zahvalno molimo, naše srce postaje osjetljivo za tragove njegova milosrđa u vlastitoj povijesti. Počinjemo uviđati da nas je Bog pratio i nosio i onda kad smo mislili da smo bili prepušteni sami sebi, kada ga nismo razumjeli ili kad smo sumnjali u njegovu blizinu. Ta spoznaja rađa povjerenje, a povjerenje rađa ljubav. Ne ljubimo Boga zato što smo ga „dužni“ ljubiti, jer nam je to netko naredio, nego zato što u zahvalnosti prepoznajemo koliko nas Bog ljubi – da nam u svojoj ljubavi ni svoga preljubljenoga Sina nije uskratio.

Zahvalnost, dakle, osposobljava srce za ljubav prema Bogu, jer nas uči gledati njegovim očima: ne kroz prizmu nedostatka, nego kroz prizmu dara. Što je srce Bogu zahvalnije, to je slobodnije ljubiti, jer zna da nas je već obasuo milošću. Tako zahvalnost postaje put prema zrelom odnosu s Bogom – odnosu koji se ne temelji na strahu ili interesu, nego na radosnom odgovoru na ljubav koja nam je darovana „milost na milost“.

Utjelovljena Riječ daje smisao vremenu

Braćo i sestre!

Na kraju godine prirodno se postavlja pitanja: Što smo učinili sa svojim proteklim vremenom? Je li ova godina bila uspješna ili promašena? Što je ostalo iza nas? Evanđelje nam nudi odgovor na ovo pitanje koji nadilazi ljudska mjerila uspjeha i kaže: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama“ (Iv 1, 14). Bog nije ostao izvan našeg vremena, nego je ušao u njega. Ušao je u ljudsku povijest, u ljudsku svakodnevicu, u radost i patnju.

Ako se Bog nastanio među nama, tada nijedan dan našeg života nije bezvrijedan – čak i oni dani koje bismo najradije zaboravili, u Božjim rukama mogu postati mjesto rasta, čišćenja i novoga života. Vrijeme prestaje biti samo niz prolaznih trenutaka i postaje prostor susreta s Bogom.

Zahvalnost nam pomaže da prepoznamo kako je Bog bio prisutan i u običnim, neupadljivim trenucima: u svakodnevnom radu, u obiteljskim razgovorima, u trenucima sabranosti i molitve, u susretima koji su nas obogatili. Kada zahvaljujemo Bogu, priznajemo da je naše vrijeme imalo smisao, jer je bilo prožeto Božjom blizinom.

Zahvalnost otvara vrata novoj godini

Braćo i sestre!

Misa zahvalnica na zadnji dan godine nije, dakle, tek pobožni pogled unatrag, nego bitan čin vjere koji nas priprema za budućnost. Tko zna iskreno Bogu zahvaliti za ono što je prošlo, sposoban je s nadom i povjerenjem zakoračiti u ono što dolazi, u ono što nam Bog pripravlja. Zahvalnost liječi naš strah od nepoznatoga, jer nas podsjeća da isti Bog koji nas je pratio do sada, ide s nama i dalje, i da nas nikada neće napustiti.

Stoga, nova godina koju za nekoliko sati započinjemo, nije nova prazna stranica koju treba početi pisati, nego nastavak Božje vjernosti. Krist, pun milosti i istine, ostaje s nama i ulazi u svaki novi dan koji nam dolazi. Zahvaljujući Bogu za proteklu godinu, mi zapravo ispovijedamo vjeru da Bog nije završio svoje djelo u našem životu.

Zato večeras ne zahvaljujemo Bogu jer je sve bilo dobro u protekloj godini, nego najviše zato što nam je On bio vjeran u svakom trenutku godine koja je na izmaku. Sa zahvalnim srcem ulazimo u novu 2026. godinu, uvjereni da nas Svjetlo koje svijetli u tami neće napustiti, nego nam svijetliti i u vječnosti.

Neka tako bude. Amen.

+ Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ines Grbić

Povodom zatvaranja Godine jubileja 2025., zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje i obred zatvaranja Godine jubileja na blagdan Svete nazaretske obitelji, u nedjelju, 28. prosinca, u katedrali sv. Stošije u Zadru. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

1. Današnja svetkovina Svete Obitelji, koju slavimo u ovoj katedrali sv. Stošije na samom završetku Jubilejske godine, poziva nas na sabrano, zahvalno i ponizno promatranje Božjeg djelovanja u vremenu. Ne samo onoga koje prepoznajemo u velikim događajima povijesti spasenja, nego i onoga često nenametljivog, a ipak duboko stvarnog Božjeg djelovanja u našem osobnom i zajedničkom životu. Jubilejska godina bila je darovano vrijeme, vrijeme obilja Božje milosti i oprosta, u kojem nas je Crkva pozvala da se zaustavimo, poslušamo što nam Duh govori: u obraćenju srca, u pomirenju s Bogom i ljudima, u produbljenju vjere koja je možda oslabjela ili se umorila te u obnovi kreposti nade koja nas vodi prema onome što ne razočarava i prema cilju našega života – vječnoj radosti u zajedništvu s Bogom.

2. Zato je danas, u trenutku zatvaranja Jubilejske godine, osobito primjereno i važno uputiti Bogu iskrenu zahvalnost. Zahvaljujemo mu za darovano vrijeme u kojem nas je pratio, vodio i strpljivo oblikovao. Zahvaljujemo mu za svaku milost koju smo primili, za svaki nutarnji poticaj na dobro, za svako otvaranje srca koje je donosilo mir, snagu i novu radost vjere.

Zahvaljujemo Bogu za trenutke obraćenja koji su se rađali u dubini savjesti, za putove pomirenja koji su započeli u srcima i donosili ozdravljenje našeg zajedništva. Zahvaljujemo mu za sakramentalne susrete koji su u ovoj Jubilejskoj godini postali izvor utjehe, oprosta i duhovne obnove.

Zahvaljujemo Bogu za njegovu vjernost koja nas je nosila kroz sve okolnosti života, za njegovu blizinu koja je davala smisao i u izazovima te za njegovu strpljivu prisutnost koja je otvarala prostor rastu i sazrijevanju. U zahvalnosti prepoznajemo da svako dobro, svaka istina i svaki korak prema spasenju imaju svoj izvor u Bogu.

U ovom svetom i zahvalnom trenutku, s osobitom radošću uzdižemo svoje srce Bogu i zahvaljujemo mu za dragocjeni dar potpunih oprosta koje smo tijekom Jubilejske godine primili. Zahvaljujemo mu za obilje milosti koje je Crkva, oslonjena na neiscrpno duhovno blago zasluga Krista Gospodina, Blažene Djevice Marije te svetih i blaženih, velikodušno stavila na raspolaganje vjernicima. U tim darovima prepoznajemo dubinu Božje ljubavi koja se neprestano izlijeva na njegov narod.

Zahvaljujemo Bogu za zajedništvo svetih – općinstvo svetih – koje smo na osobiti način proživljavali unutar ove godine, u kojem nitko ne hodi sam, već ga prate molitva, ljubav i vjernost onih koji su sveto živjeli i prethodili nam u vjeri. Zasluge Krista, Njegove i naše Majke Marije, svih svetih i blaženih, postale su u Jubilejskoj godini izvor duhovne pomoći – oprosta i oslobođenja od posljedica grijeha, te su mnogima donijele olakšanje savjesti, snagu za novi početak i dublje povjerenje u Božje milosrđe.

3. Mnogi su tijekom ove Jubilejske godine, na nadbiskupijskoj ili župnoj razini, kroz hodočašća, slavlje sakramenata, osobito ispovijedi i euharistije, po primanju potpunog oprosta, kroz osobnu i zajedničku molitvu te kroz konkretna djela ljubavi i milosrđa, iskusili blizinu Boga koji spašava, koji liječi rane duše, podiže pâlog čovjeka i vraća smisao životu. Zato je današnja liturgija, na sâmom završetku jubilejskog hoda Svete godine, srdačan čin zahvalnosti Bogu.

Uz to, želimo danas Bogu zahvaliti za milost sâmog otvaranja Jubilejske godine, 27. prosinca 2024., kada smo, uz sudjelovanje velikog broja vjernika i predstavnika svih župa naše Nadbiskupije, ponovno postali svjesni da je Crkva hodočasnička obitelj nade, pozvana ne zatvoriti se u sebe, nego otvoriti vrata Kristu koji dolazi.

Zahvaljujemo i za središnju proslavu Jubilejske godine u našoj Nadbiskupiji, u Nedjelju Božjeg milosrđa, 27. travnja 2025., kada smo, potaknuti mislima pape Franje iz Apostolskog pisma Spes non confundit – Nada ne razočarava, željeli Bogu zahvaliti upravo za krepost nade. U toj nadi prepoznali smo mnogostruko djelovanje Duha Svetoga koji neprestano potiče mnoga srca na dobro, koji rađa „mnogo dobra“ u našim obiteljima, župama, ustanovama, u životima tolikih pojedinaca koji često samozatajno – poput naših majki i očeva, bez očekivanja zahvalnosti, služe drugima, daruju se i svjedoče evanđelje djelima.

Kao vrhunac ovoga jubilejskog hoda, s posebnom zahvalnošću Bogu spominjemo i Nacionalno hodočašće u Rim od 5. do 11. listopada te nezaboravni susret sa Svetim Ocem papom Lavom XIV., na Trgu sv. Petra u Vatikanu, na blagdan Gospe od Krunice, 7. listopada. Ovaj susret bio je snažno iskustvo crkvenog zajedništva, povezanosti s Petrovim nasljednikom, Katoličkom Crkvom i potvrda vjere našega naroda. U svom govoru hrvatskim hodočasnicima pred bazilikom sv. Petra, Papa nas je podsjetio na važnu istinu: da korijeni naše vjere nisu ostali zarobljeni u prošlosti, nego da i danas donose plodove, osobito kroz svjedočanstvo obitelji. Upravo je ta Papina misao dragocjena za današnju svetkovinu Svete Obitelji – vjera se čuva, raste i obnavlja u konkretnosti svakodnevnog obiteljskog života, u prenošenju kršćanskih vrijednosti djeci i novim naraštajima. Papa nas je potaknuo da pogled uvijek držimo usmjeren u Isusa, Dobrog Pastira te da mu dopustimo da nas vodi s povjerenjem i poučljivošću, ne zaboravljajući da vjera jača kada se dijeli.

Kao poseban i osobito dragocjen događaj Jubilejske godine, za kojeg s dubokom zahvalnošću uzdižemo svoja srca Bogu, spominjem i uspostavu trajnog euharistijskog klanjanja u crkvi Gospe Malinske na Belafuži, koje smo započeli na blagdan Gospe od Zdravlja, 21. studenog.

Trajno euharistijsko klanjanje stavlja u središte našeg vjerničkog života Krista koji ostaje s nama, prisutnog u Presvetom Oltarskom Sakramentu, kao izvor svake milosti, utjehe i snage.

Kao važan i snažan događaj Jubilejske godine, s osobitom zahvalnošću Bogu spominjemo i spomen – slavlje 80. obljetnice mučeničke smrti don Eugena Šutrina, koje smo na poseban i duboko dirljivi način proživjeli 26. studenog u Privlaci, na sâm dan njegove mučeničke smrti.

U liku don Eugena Šutrina prepoznajemo pastira koji je, u teškim i nasilnim vremenima, svjedočio evanđelje vjernošću, ljubavlju prema spasenju duše, hrabrošću i spremnošću položiti život za Boga i povjereni narod.

Tim slavljem ujedno smo spomenuli i druge ugodnike Božje, mučenike Zadarske nadbiskupije, koji su u različitim povijesnim okolnostima posvjedočili istu vjernost Kristu i Crkvi. Njihovo svjedočanstvo ostaje trajni izvor nadahnuća i nade, osobito za današnje naraštaje, jer nas podsjeća da plodnost Crkve ne proizlazi iz ljudske snage, nego iz vjernosti koja se hrani evanđeljem i daruje do kraja.

4. U ovom zahvalnom trenutku, s osobitom zahvalnošću spominjemo se svih svećenika, dijecezanskih i redovničkih, koji su tijekom Jubilejske godine bili vjerni i strpljivi poslužitelji sakramenta pomirenja i euharistije. Zahvaljujemo im za njihovu raspoloživost, za vrijeme koje su darivali, za tišinu slušanja i za riječi ohrabrenja koje su pomagale otvoriti srce Božjoj milosti. Po njihovoj službi mnogi su ponovno doživjeli blizinu Očevog milosrđa i pronašli put povratka unutarnjem miru.

Braćo i sestre!

5. Na završetku ovoga zahvalnog promišljanja, dok pred Bogom sabiremo sve što smo tijekom Jubilejske godine primili i doživjeli, postaje jasno da se darovano vrijeme milosti ne zaključuje samo liturgijskim činom zatvaranja, nego se želi nastaviti u našem životu u budućnosti. Jubilejska godina bila je put, škola vjere i hod obraćenja, u kojem nas je Gospodin strpljivo vodio, liječio rane srca, obnavljao nadu i produbljivao naše zajedništvo s Njim i međusobno.

Zato se, u svjetlu Jubilejske godine i svega proživljenoga, nameće pitanje – koji su to konkretni i trajni plodovi koje želimo ponijeti sa sobom, nakon završetka Jubilejske godine? Naravno, ne kao popis zadataka ili program, nego kao nutarnje usmjerenje srca i zajednički hod Crkve koja je iskusila Božju dobrotu i blizinu.

Kao trajni plod Jubilejske godine treba ostati u nama duh molitve zahvalnosti koja oblikuje pogled vjere i uči nas prepoznavati Božje djelovanje ne samo u izvanrednim događajima kao što je Jubilejska godina, nego ponajprije u jednostavnosti i svakodnevici života, te nas osposobljava za duhovno razlučivanje koje pomaže slušati što nam Duh Sveti govori u konkretnim životnim okolnostima, kako bismo svoje odluke i putove sve više usklađivali s Božjom voljom.

Nadaje, iskustvo Jubilejske godine treba se nastaviti u produbljenom i redovitom življenju sakramentalnog života, osobito u sakramentu pomirenja i euharistije, što se na poseban i vidljivi način ostvaruje u vjernom sudjelovanju na svetoj misi nedjeljom i zapovijedanim blagdanima, kako bi vjernici i nakon Jubileja ostali trajno otvoreni Božjem milosrđu koje hrani, oprašta, liječi i podiže, te kako bi euharistijsko zajedništvo, slavljeno u ritmu crkvene godine, postajalo stalnim izvorom snage za svakodnevno svjedočenje vjere u obiteljima, na radnim mjestima i u društvu.

Plod Jubilejske godine treba biti trajno njegovanje kreposti nade koju živimo i koja ne ostaje na razini riječi ili osjećaja, nego se prepoznaje u konkretnim djelima ljubavi, karitativnom djelovanju, djelima solidarnosti i milosrđa.

U svjetlu današnje svetkovine Svete Obitelji i Papinih poticaja, jedan od najdragocjenijih plodova Jubilejske godine treba biti obnovljena svijest o važnosti i svetosti obitelji kao prvom i nezamjenjivom mjestu gdje se život i vjera živi, prenosi i sazrijeva, te gdje se Evanđelje utjelovljuje u svakodnevnim odnosima kroz strpljivost, praštanje, uzajamnu brigu i vjernost, unatoč poteškoćama i ranama koje prate obiteljski život.

Jubilejsko iskustvo potpunih oprosta i zajedništva s cijelom Crkvom – nebeskom i zemaljskom – treba donijeti trajan plod: dublju svijest pripadnosti Božjem narodu kao Mističnom Tijelu Kristovu. U tom Tijelu nitko nije isključen i nitko ne hodi sam; svatko je nošen molitvom, žrtvom i zagovorom svetih. Iz te svijesti rađa se spremnost na zajednički hod, suradnju i međusobnu odgovornost u životu župne i cjelokupne nadbiskupijske zajednice.

Kao jedan od važnih i trajnih plodova Jubilejske godine nameće se i potreba za stalnim, sve dubljim upoznavanjem vjere te ustrajnim rastom u vjeri i ljubavi, jer iskustvo primljene milosti, po svojoj naravi, traži da se razvija, produbljuje i donosi plodove u životu. Jubilej nas je podsjetio da vjera nije dovršeno stanje, nego živi odnos s Bogom koji traži trajno učenje, slušanje Božje riječi, produbljivanje poznavanja crkvenog nauka i osobno usvajanje onoga što Crkva vjeruje i živi.

U tom svjetlu, važno je razumjeti da ne napredovati u vjeri i ljubavi nije neutralno stanje, nego zabrinjavajući znak duhovnog zastoja, jer ono što se ne razvija, s vremenom slabi i gubi snagu. Jubilejska milost nas, stoga, poziva da ne ostanemo na početnim koracima, nego da u poniznosti i ustrajnosti dopuštamo Bogu da nas vodi prema zrelijoj vjeri, dubljoj ljubavi i jasnijem svjedočanstvu, kako bi naš kršćanski život, osobni i zajednički, nastavio rasti i donositi plodove na slavu Božju i na dobro Crkve i društva te spasenje naših duša.

Na kraju, završetak Jubilejske godine poziva nas da darovane milosti ne ostanu tek lijepa uspomena, nego da se pretoče u odgovorno i postojano življenje vjere koje se očituje u svakodnevnim izborima, u većoj otvorenosti Božjem vodstvu te u hrabrom i ustrajnom naviještanju i svjedočenju Evanđelja u svim okolnostima života.

Braćo i sestre!

6. Na završetku ove Jubilejske godine, dakle, okupljeni oko oltara u ovoj drevnoj katedrali sv. Stošije, pozvani smo sve primljene milosti tijekom Jubilejske godine povjeriti Svetoj Obitelji iz Nazareta. Neka nas primjer Josipa i Marije te Isusova blizina pouče da Bog i danas snažno djeluje u našim srcima, obiteljima i domovima, u našoj povijesti. Neka naše obitelji postanu mjesta molitve, mjesta međusobne ljubavi, mjesto rađanja i njegovanja života, dijeljenja vjere i nade, a Crkva – obitelj obitelji – prostor u kojem se Bog štuje, u kojem se čuva, štiti i naviješta dostojanstvo svakog ljudskog života od začeća do prirodne smrti.

Zagovor naših svetih zaštitnika, sv. Stošije, sv. Šime, sv. Krševana, sv. Zoila i svih ugodnika Zadarske nadbiskupije neka nas prati da obilat rod donosimo. Amen.

+ Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Više slika u Foto-galeriji / Foto: Ines Grbić