Rođenje Isusa, Sina Božjega, oblikuje srce, obitelj i društvo

1. U ozračju svetkovine Rođenja Gospodinova, dok u našim srcima ponovno oživljava pjesma anđela „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim“ (Lk 2, 14) i naša draga božićna pjesma „Svim na zemlji mir, veselje“, s radošću razmatramo otajstvo rođenja Isusa, Sina Božjega – Kneza mira, čije se svjetlo otajstva rođenja u punini rasprostire nad ljudskim životom, nad našim obiteljima i cijelim svijetom. U tom svjetlu rađa se svijest da Bog ulazi u povijest čovječanstva – dolazi „svojim miljenicima“ s nježnošću koja potiče i jača našu nadu, s blizinom Boga koji učvršćuje naše korake i s milošću koja nas potiče na zajedništvo, razumijevanje i miran suživot. Kristovo rođenje postaje Božja nazočnost u središtu naših dana, u iskustvima koja oblikuju našu svakodnevicu i u svim nastojanjima kojima tražimo putove dobra, istine i pravednosti.

2. U vremenu obilježenom napetostima i nesigurnostima, društveni suživot često je opterećen teškoćama i nerazumijevanjem. Političke i društvene napetosti, s pojavama različitih skandala, kriminala i korupcije, dodatno opterećuju javni prostor. Rastući utjecaj novih ideologija unosi sve više nesigurnosti u društvo. Tendencije koje potkopavaju kršćanske i općeljudske vrijednosti te stabilnost obitelji ozbiljno narušavaju temelje ljudske egzistencije.

Sve izraženije nepovjerenje u institucije i međuljudske odnose postaje ozbiljan izazov svakodnevnom životu. Našu stvarnost dodatno otežava širenje lažnih informacija putem medija i društvenih mreža, što pridonosi povećanoj polarizaciji i podjelama u društvu. Socijalne nejednakosti koje pogađaju brojne obitelji, nesigurnost radnih mjesta i gospodarske teškoće povećavaju osjećaj nesigurnosti.

Migracijski izazovi, iskustvo usamljenosti i izolacije mnogih ljudi te zabrinutost zbog budućnosti mladih naraštaja, stvaraju dodatne pritiske i otvaraju pitanja o smjeru društvenog razvoja. U takvim okolnostima javlja se snažna potreba za mirom, jasnoćom i obnovljenim povjerenjem, ukorijenjenima u vrijednostima istine i pravednosti.

U takvom složenom ozračju, obilježenom ubrzanim ritmom života, pritiscima suvremene ne/civilizacije, osjetljivosti mentalnog zdravlja i slabljenjem povjerenja u javni govor, sve snažnije raste želja za mirom koji donosi jasnoću srcu i učvršćuje put zajedništva.

3. U toj stvarnosti posebno snažno odzvanja iskustvo biblijskog pjesnika i njegov vapaj: „Samo je u Bogu mir, dušo moja“ (Ps 62, 6), koji nas poziva na povratak izvoru nutarnjeg sklada kojega Bog daruje čovjeku utjelovljenjem svoga Sina Isusa Krista. U tom pozivu otvara se duhovno ozračje u kojem čovjek može pronaći uporište za svoje misli, sigurnost za svoje odluke i snagu za hod naprijed, nošen mirom koji nadilazi sve nemire i vraća srce u ravnotežu. U tom pozivu otvara se, također, prostor u kojem čovjek može odložiti svoje strahove, obnoviti svoje povjerenje i dopustiti da se u njegovom srcu učvrsti trajan mir kojeg daruje sâm Bog. Taj Božji mir oblikuje naš pogled na svakodnevne izazove, donosi jasnoću u naše odluke i daje nam snagu za ustrajnost u dobru, osobito u trenucima kad se svakodnevni putovi čine složenima, a međusobni odnosi krhkima. U tom miru rađa se pouzdanje u sigurnu budućnost, učvršćuje se svijest o vrijednosti svakoga čovjeka i produbljuje se briga za dostojanstvo ljudskog života od začeća do prirodne smrti i u svim okolnostima ljudske egzistencije.

U središtu božićnog otajstva snažno se ističe dolazak Isusa Krista, Sina Božjega, čije rođenje unosi u svijet mir koji proizlazi iz Božje ljubavi i njegove trajne vjernosti spasenja čovjeka. Njegova prisutnost oblikuje našu nutrinu, obnavlja našu sposobnost za ljubav i u nama potiče otvorenost prema drugima. U susretu s Njegovim mirom raste spremnost za praštanje, raste dobrohotnost prema bližnjemu i jača osjećaj da smo pozvani biti graditelji društva koje cijeni dostojanstvo svake osobe i njeguje kulturu dijaloga. U tom ozračju Krist postaje temelj naših nastojanja da širimo dobro, da se zauzimamo za pravednost i da svjedočimo vrijednosti koje izviru iz evanđelja.

4. Bogato značenje Božića posebno se očituje u obitelji, u kojoj se čovjek uči blizini, strpljivosti, nesebičnosti i radosti zajedništva. Obitelj je prostor u kojem se rađa toplina međusobnih odnosa, u kojem se prenosi vjera i povezuje naraštaje te u kojem se oblikuje srce sposobno za povjerenje i krepost vjere, ljubavi i nade. U obiteljskom okruženju njeguje se zahvalnost za život, učvršćuje osjećaj pripadnosti i razvija spremnost za suodgovornost, što sve postaje vrijedna osnova za izgradnju skladnog društva. Božić nas potiče da prepoznamo ljepotu svakog obiteljskog trenutka i da svaku obiteljsku zajednicu obogatimo strpljivošću, razumijevanjem i međusobnom podrškom.

U duhu Božića jasno prepoznajemo i važnost kršćanske kreposti nade koja nas vodi prema novim počecima i koja osnažuje naša nastojanja da živimo s pouzdanjem u Božju prisutnost. Nada oblikuje našu sposobnost da vidimo dobro u svijetu, da vjerujemo u plodove napora i žrtve i da se, unatoč izazovima, usmjerimo prema budućnosti otvorenoj Božjem djelovanju. Ona nam daje duhovnu postojanost i nježnu hrabrost koja potiče obnovu odnosa, promiče razumijevanje i podupire ustrajnost u svakom djelu ljubavi.

5. Ove godine s osobitom zahvalnošću u srcu promatramo završetak Jubilejske godine koja završava u božićnom vremenu, na blagdan Svete Obitelji, u mjesnim Crkvama. Jubilejska godina koja se primiče završetku obogatila je našu vjeru mnogim milostima i potaknula nas na obnovu duhovnog života, kreposti nade, na djela ljubavi, na susrete koji su učvrstili zajedništvo i na korake koji su otvorili put pomirenju. Zahvaljujemo Gospodinu za sve primljene milosti i darove, za trenutke u kojima smo osjetili blizinu Duha Svetoga, za svaku obnovljenu nadu i za svako dobro djelo koje je proizašlo iz Njegovog nadahnuća. Sa zahvalnošću se sjećamo i brojnih ljudi koji su surađivali s tim nadahnućima i koji su svojim riječima, služenjem i dobrotom obogatili živote drugih.

6. Neka vam, draga braćo i sestre, ovaj Božić bude vrijeme dubokog mira, obiteljske blizine i svjetla koje ulazi u srce i obnavlja ga snagom Božje ljubavi. Neka vas prate krepost nade i jasnoća koja dolazi iz vjere, a vaši domovi neka budu ispunjeni radošću i dobrohotnošću.

Svima vama, kao i svim ljudima dobre volje, od srca želim i molim sretan i blagoslovljen Božić te milošću ispunjenu, nadom obogaćenu i mirom prožetu Novu godinu!

+ Milan Zgrablić, zadarski nadbiskup

Sv. Zoilo, sv. Stošija i sv. Krševan – vjera koja se pamti, ljubav koja se živi

Draga braćo i sestre!

Dragi članovi župnog Caritasa!

1. U ozračju blagdana sv. Zoila i zaštitnika Caritasa Zadarske nadbiskupije, koji obilježavamo 16. prosinca, mjesna Crkva mislima, molitvom i djelima ljubavi ponovno se vraća svojim dubokim kršćanskim korijenima. Dan Caritasa i slavlje blagdana sv. Zoila je spomen na sveca iz davnine, ali i trajni poziv da obnovimo ono što je Crkvu kroz stoljeća činilo prepoznatljivim: vjeru koja ne ostaje zatvorena u crkvenim zidovima, nego se prelijeva u djelotvornu ljubav prema čovjeku. U tom svjetlu, likovi naših zaštitnika – sv. Stošije, sv. Krševana i sv. Zoila – tvore nerazdvojno trojstvo svjedočanstva, vjere u Krista i ljubavi prema Bogu i bližnjemu, a njihova se poruka na osobiti način povezuje sa sv. Šimunom, pravednikom iz Jeruzalema koji je, vođen Duhom Svetim – Duhom Ljubavi, u malenom Djetetu Isusu prepoznao „Svjetlost na prosvjetljenje naroda“. Kao što je sv. Šimun u jeruzalemskom hramu prepoznao ispunjenje Božjeg obećanja, tako su i naši zadarski sveci u konkretnim okolnostima života prepoznali Krista u bližnjima i posvjedočili ga svatko na svoj način.

2. Život suzaštitnika Zadra i zaštitnika Caritasa Zadarske nadbiskupije – sv. Zoila, svećenika i pokornika iz 3. stoljeća, otkriva nam snažnu dimenziju svetosti. Sv. Zoilo je živio na području Akvileje, u skromnoj kolibi, u močvarnom kraju, povučeno i pokornički. Njegov život obilježen je molitvom, postom i sabranošću, ali i dubokom osjetljivošću za patnju drugih. U doba Dioklecijanovih progona, kada je strah paralizirao mnoge i kad su mnogi mučenički posvjedočili svoju vjeru, sv. Zoilo usudio se učiniti ono što je evanđelje tražilo: pokopati tijela pokojnika, među njima i mučenika sv. Krševana te tako izvršiti jedno od temeljnih djela milosrđa – mrtve pokopati.

Vjernici Zadra prihvatili su sv. Zoila kao svoga zaštitnika već u srednjem vijeku. Od 11. stoljeća njegov je kult čvrsto ukorijenjen u gradu Zadru, a od 1307. do početka 18. stoljeća gotovo da nije bilo crkve bez njegova lika. Bio je zaštitnik siromašnog puka – varošana, osobito u vremenima epidemija, gladi i društvenih nepravdi. Godine 1622. njegove su relikvije svečano prenesene u katedralu sv. Stošije, gdje je njegovo štovanje popraćeno zvonjavom, procesijama i otvaranjem relikvijara, što svjedoči koliko je bio omiljen među Zadranima.

U toj povijesnoj i duhovnoj pozadini, razumijemo zašto je sv. Zoilo danas zaštitnik Caritasa Zadarske nadbiskupije. Njegov život pokazuje da je svetost bez kompromisa i konkretna. Sv. Zoilo je most između mučeničke vjere sv. Stošije i sv. Krševana i svakodnevne ljubavi prema čovjeku, kao i prema sv. Šimunu koji je u malenom Djetetu prepoznao Spasitelja.

3. Caritas je srce i ruke Crkve – mjesto gdje vjera postaje dodir, pogled, riječ utjehe i konkretno djelo ljubavi. Caritas nije samo ustanova, nego način života Crkve. U Caritasu se nitko ne smije osjećati isključenim, ali nitko se ne smije osjećati ni oslobođenim od odgovornosti za bližnjega i ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Svatko, bez iznimke, pozvan je biti dio caritasa – lanca ljubavi koji, radi zajedničkog sudjelovanja u Božjoj ljubavi, povezuje davatelja i primatelja, Boga i čovjeka, u jedno zajedništvo života.

4. Dragi članovi župnih Caritasa,

vaše služenje u župnim zajednicama nastavlja sv. Zoilov put dosljedne i bezuvjetne ljubavi prema Bogu i čovjeku onako kako nas Krist uči i kako nam je pokazao primjer.

Na blagdan sv. Zoila, zaštitnika Caritasa Zadarske nadbiskupije, od srca čestitam svim članovima župnog Caritasa dan našeg nebeskog zaštitnika. Ovaj dan je prilika da s dubokom zahvalnošću Bogu prepoznamo i vrednujemo sve ono što činite – često tiho, nenametljivo i bez očekivanja zahvalnosti i priznanja – a što pred Bogom ima neizmjernu vrijednost. Vaše inicijative, vaša zauzetost, vaša spremnost da darujete vrijeme, snagu i srce, svjedoče da je Caritas doista srce i ruke Crkve, vjera koja se ne zadržava samo na riječima, nego postaje konkretno djelo ljubavi.

Hvala vam što u duhu sv. Zoila znate prepoznati Krista u svakoj prilici djela milosrđa, što ne prolazite ravnodušno pored potrebe i patnje i što svojom blizinom, razumijevanjem i pomoći gradite Crkvu u kojoj se nitko ne osjeća zaboravljenim. Vaša služba obogaćuje ne samo one kojima pomažete, nego i cijelu župnu zajednicu, jer nas podsjeća na ono bitno – da smo pozvani jedni drugima biti dar.

Posebnu čestitku i riječ blizine upućujem svim korisnicima caritasovih usluga. Vaša prisutnost među nama dragocjena je i važna. Crkva vas ne promatra samo kao primatelje pomoći, nego kao braću i sestre s kojima dijelimo istu Božju i međusobnu ljubavi i isti životni put. Neka vam ovaj blagdan sv. Zoila i predstojeći božićni i novogodišnji dani donesu ohrabrenje, nadu i iskustvo da niste sami, da vas Crkva prihvaća i cijeni.

Svima vama, članovima župnih Caritasa i korisnicima njegovih usluga, od srca čestitam skorašnji Božić, blagdan Božje blizine i ljubavi koja se rađa u Djetetu Isusu. Neka rođenje Isusa Krista ispuni vaša srca mirom, toplinom i povjerenjem, a vaše domove radošću i nadom.

Ujedno vam želim i blagoslovljenu Novu godinu, ispunjenu zdravljem, snagom, međusobnim razumijevanjem i otvorenošću za dobro. Neka nas u novoj godini i dalje vodi vjera sv. Zoila – duh djelotvorne ljubavi u kojoj se nitko ne osjeća isključenim, a svi se osjećamo pozvanima ljubiti Boga i bližnjega. Neka nas zagovor sv. Stošije učvrsti u vjeri, sv. Krševana osnaži u hrabrosti, sv. Šimuna u poslušnosti Duhu Svetom, a milosrđe sv. Zoila nadahne na djelotvornu ljubav.

Na sve vas zazivam obilje Božjeg blagoslova,

+ Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Foto: skulptura kipa sv. Zoila na glavnom oltaru u crkvi sv. Krševana u Zadru

Oltarna pala iz 1742. g. iz crkve sv. Krševana u Zadru / autor: Giuuseppe Angeli (?)

Prikaz sv. Zoila i sv. Krševana – Sv. Zoilo izvlači tijelo sv. Krševana iz mora kod Grada

Draga braćo i sestre!

Dragi Božji narode Zadarske nadbiskupije!

U ozračju Jubilejske 2025. godine koju Crkva proživljava pod geslom „Hodočasnici nade“, stojimo pred najvećim otajstvom naše vjere: pred praznim grobom, pred Anđelom – Riječju Božjom, koja kaže: „Nije ovdje, uskrsnuo je!“ (Mt 28, 6). I doista: Isus je uskrsnuo. Uskrs nas uči da je nada više od naših lijepih želja. Ona je snaga koja se rađa iz vjere u Boga koji ne ostavlja čovjeka, koja ulazi u svaki dio njegovog života, u sve lijepo i dobro, ali i u tamu grijeha i smrti, i iz nje izvodi svjetlo života. Kristovo uskrsnuće nije tek događaj prošlosti – ono je prisutno danas, živo, stvarno i djelotvorno.

Uskrs – siguran znak nade

Uskrs je sigurni znak nade koja pobjeđuje i koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5). U vremenu kada se mnoge nade urušavaju, kada ljudi gube povjerenje u institucije, u međuljudske odnose, pa i u budućnost, Kristovo uskrsnuće ostaje kao stijena na kojoj možemo graditi život sa sigurnošću. To nije utopijska nada, nego ona koja se rađa iz Života, pa upravo zato i može stati pred svaku ljudsku bol i prazninu i reći: „Ne boj se, nisam te zaboravio.“

Uskrs nije samo liturgijska proslava jedanput godišnje – to je prekretnica čovječanstva. Uskrs mijenja pogled na sve: na život, na smrt, na čovjeka. Jer ako je Krist uskrsnuo, a jest, onda svako učinjeno dobro ima smisla, onda nijedna tuga nije konačna, nijedan poraz nije bez smisla, nijedan križ nije uzaludan. Uskrs otvara vrata koja čovjek sâm ne može otvoriti (usp. 1 Kor 15, 20 -25). Pruža odgovor na pitanje koje nosi svatko od nas: Ima li nešto više? Ima li smisla sve ovo što živimo? Ima li smisla činiti dobro? Odgovor je: Da – jer On živi! Krist je nakon smrti ustao na novi i proslavljeni život. Zato je Uskrs najveći događaj i osobni poziv svakome: dopusti da te Krist povede na put u puninu života, iz tame u svjetlo.

Temelj vjere – uskrsli Krist

Za kršćane, Uskrs je temelj vjere (usp. 1 Kor 15, 12 – 18). Da nije bilo uskrsnuća, Crkve ne bi bilo. Isus bi nam bio samo povijesna osoba kao mnogi drugi učitelji i filozofi. Ali, učenici su Uskrsloga Isusa vidjeli, dotaknuli njegove proslavljene rane, blagovali s njim nakon njegove smrti i uskrsnuća, slušali njegovu riječ, primili njegov mir, osnažili se njegovom obećanom silom Duha Svetoga. I to ih je promijenilo. Od ustrašenih ljudi postali su navjestitelji Radosne vijesti, svjedoci koji su za tu istinu Isusova uskrsnuća bili spremni umrijeti. I umrli su svjedočeći za to. I mi danas, dvije tisuće godina kasnije, ne vjerujemo u ideju – vjerujemo u živog Krista koji je uskrsnuo i koji u Crkvi i po Crkvi hoda s nama, koji nam govori kroz evanđelje, koji se daruje u euharistiji, koji djeluje u sakramentima, čiji odraz lica možemo prepoznati u svakom čovjeku, koji nas vodi putem punine života. Vjeru i nadu koje su ljubavlju zaogrnuli Sluge Božje don Eugen Šutrin, don Janez Kranjc, Ivo Mašina i toliki drugi ugodnici Božji, zapečatili su krvlju svjedočanstvo o vjernom prenošenju Isusova uskrsnuća i snage njegovog spasiteljskog djelovanja.

Uskrsna nada usred izazova današnjeg vremena

No, naša vjera nije izvan života – ona se živi usred svakodnevnih borbi. Danas se suočavamo s mnogim izazovima: duhovna praznina, relativizam i ravnodušnost kao novi oblici agresivne diktature, ozbiljno narušavanje dostojanstva ljudske osobe, gubitak želje i smisla za životom i prenošenjem života, narušavanje ljudskog dostojanstva, društvene nepravde, iseljavanje mladih, rast obiteljskih kriza, osiromašenje mnogih, površnost i umor u međuljudskim odnosima. Sve to, i mnogo toga drugoga, može nas dovesti do obeshrabrenja. No, Uskrs nam govori: „Ne bojte se!“. Krist je uskrsnuo da nas podigne upravo iz tih rana. Da kaže svakome tko trpi, tko je razočaran, tko nosi križ: „Nisi sam. Ja sam s tobom“.

Svako dobro – uskrsni znak

Na Uskrs prepoznajemo kako je svaki čin dobrote, poštenja i ljubavi znak, jer je ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je uskrsli Krist poslao (usp. Rim 5, 5). I zato, zahvaljujem svima koji, unatoč poteškoćama, nastavljate živjeti s vjerom i ljubavlju. Roditeljima koji uče djecu živjeti čestito i moliti. Supružnicima koji ustraju u vjernosti. Mladima koji traže put prema istini. Starijima koji strpljivo svjedoče vjeru. Svima koji rade pošteno, koji pomažu drugima, koji ne zatvaraju srce pred potrebnima. Vi pokazujete da uskrsna snaga u vama djeluje – ne spektakularno, nego tiho, u srcima i rukama ljudi koji vjeruju da se dobro isplati, da se nijedno učinjeno dobro ne može izgubiti, nego da se s Bogom pretvara u blagoslov života.

Neka uskrsna svjetlost dotakne sve

Na poseban način želim reći: Sretan Uskrs svima onima koji su razočarani, koji trpe, koji su bolesni, koji su sami. Neka vas Krist dotakne svojom blizinom. Isus je i sâm prošao kroz tamu, kroz napuštenost, kroz bol – i nije ostao u grobu. On je i danas uz vas. Možda ga ne prepoznajete odmah, ali on hoda uz vas, kao što je hodao s učenicima na putu u Emaus (usp. Luka 24, 13 – 25).

Svim vjernicima, svim ljudima dobre volje, želim i molim da ovaj Uskrs donese mir u srce, nadu u dušu i radost ljubavi u domove. Budimo i mi hodočasnici nade – ljudi koji vjeruju, ljube i grade. Neka snaga Uskrslog Gospodina uđe u naša srca, naše obitelji, u naše zajednice, u naše društvo – i neka u svemu bude više uskrsnog života.

Na tom putu uskrsne nade, neka svatko donese mnogo roda – dobrote, vjernosti, praštanja i ljubavi – kako bismo jednom, u zajedništvu sa svima svetima, mogli zauvijek slaviti Boga ispunjeni  vječnom radosti, gdje suze i bol prestaju, a radost ne prolazi.

Sretan Uskrs svima!

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Božić – Sveta vrata nade koja ne razočarava

           Draga braćo i sestre!

          Božić 2024. godine radosno očekujemo zbog milosnog početka Jubilejske godine koju papa Franjo svečano započinje otvaranjem Svetih vrata na bazilici sv. Petra u Rimu na Badnjak. Blagdan Isusova rođenja također je poput trajno, širom otvorenih Svetih vrata kroz koja nam se pruža veličanstveni pogled prema Božanskom Srcu iz kojeg proizlazi sigurnost naše nade da nas Bog ljubi. Iza ovih Svetih vrata Božića „Njegovo otvoreno srce nam prethodi i bezuvjetno nas čeka, ne zahtijevajući od nas ništa kako bi nas ljubilo i nudi nam svoje prijateljstvo: on nas je prvi ljubio (usp. 1 Iv 4, 10)“ (Delixit nos, br. 1). Božić nam otvara Sveta vrata kroz koja možemo proći i približiti se Srcu koje kuca za nas, doći bliže Bogu koji je postao čovjekom radi nas ljudi i radi našega spasenja (usp. Simbol vjere). Božić jest poput trajno otvorenih Svetih vrata preko kojih nam se prenosi sveta vatra Duha kojim trebamo nanovo zapaliti plamen vjere i ljubavi koji se ne gasi i nade koja ne razočarava.

       Božić je snažno Božje svjedočanstvo da nas On ljubi. Upravo iz Božje ljubavi prema čovjeku, koja je očitovana u božićnom događaju, proizašla je radost da se Bog trajno nastanio među nama, da je postao Emanuel – Bog s nama, da je njegovim rođenjem započela Godina milosti Gospodnje (usp. Lk 4,19), koja se ne umanjuje prolazom dana i sati; da je svanuo novi dan Božjeg milosrđa koji ne pozna zalaza (usp. Uskrsni hvalospjev). Ovaj je Božić poseban jer se plamen nade Božje ljubavi, očitovan u Jubilejskoj godini, u nama raspiruje i vatra milosti oprosta ne gasi. „Duh Sveti je, naime, taj koji svojom trajnom prisutnošću u Crkvi putnici širi svjetlo nade u vjernicima: On ga održava poput goruće baklje koja se nikada ne gasi, kako bi davao potporu i snagu našemu životu (Spes non confundit, br. 3).

      Kako možemo živjeti ovo vrijeme milosti, milosrđa, ljubavi i svjetla? Kako živjeti ovaj Božić i Jubilejsku, Svetu godinu? Kako očuvati goruću baklju Duha koji će prosvjetljavati našu nadu, do njezinog punog ostvarenja?

        Ono što je u „punini vremena“ (usp. Gal 4, 4) ostvareno djelovanjem Duha Svetoga i Isusovim utjelovljenjem i rođenjem, njegovim djelom otkupljenja, sada se nastavlja po spomenu i životu Crkve i u Crkvi, djelovanjem istoga Božjega Duha. Duh Sveti je onaj koji želi iznova djelovati u našem životu, poput izvora koji daje da sve oko njega živi i raste. Važno je, stoga, da u našim životima ponovno otkrijemo djelovanje Duha Svetoga, Duha koji djeluje u svakoj osobi, svakom vremenu, cijeloj povijesti. Duh Sveti je treća Božanska Osoba po kojoj Bog sve stvara i uzdržava, Osoba koja govori jezikom ljubavi, priopćuje ljubav, stvara jedinstvo, daruje mir, zacjeljuje rane, potiče i održava nadu koje ne razočarava (usp.  Rim 5, 5), osigurava novost života za kojom čeznemo.

        Važno nam je, također, ovog Božića i tijekom milosne Jubilejske godine, živom vjerom prihvatiti da se Duh Sveti „razlijeva u našim srcima“ (usp. Rim 5, 5), kako bi osvježio nadu od koje i za koju živimo, kako bi nas sâm Duh vodio u novost života koji dolazi Isusovim rođenjem.

        Važno je za čovjeka, svakoga čovjeka, čuti i prihvatiti Radosnu vijest koja je puna Božjega Duha (usp. 2 Tim 4, 16), koja će nam omogućiti da se zaljubimo u Boga. Ta će nam snaga ljubavi pomoći da upoznamo Isusa i oblikujemo svoje srce po Božjem Duhu i Srcu Isusovu te iz ljubavi i čistog srca crpimo snagu kako bismo mogli graditi novi svijet, novi život, život na koji nas Bog uzdiže; život dostojanstva djece Božje, novi život kojeg Božji Sin donosi na ovaj svijet. Duh će tako oblikovati i naše misli i želje kako bismo mogli imati novi i drugačiji pogled, Isusov pogled, pogled pun nade, ljubavi i milosrđa, pogled pun Boga i punine života.

        Kada Duh Sveti djeluje u nama, Bog će stvoriti u našim srcima novi poredak vrijednosti u različitim područjima osobnog, obiteljskog, društvenog života, u našem radu i svakodnevnoj brizi za materijalna i vječna dobra.

      U ovo vrijeme ratova i nemira koji uzimaju mnoge živote, u vremenu velikih društvenih previranja, velikih političkih podjela, beskrupuloznog sijanja mržnje i netolerancije, rastu radikalizma; u vremenu snažnih diktatura relativizma i ravnodušnosti, u promicanju `kulture smrti`; u vremenu nastajanja bezbožničke civilizacije, u sve većem rascjepu siromašnih i bogatih, u vremenu gaženja ljudskog dostojanstva i svetosti života i obitelji i tolikim drugim oblicima negativnih događanja u sadašnjem svijetu – Bog nam šalje nevino, malo Dijete, svoga Sina! Bog nam otvara Sveta vrata Srca svoga Sina, da bude naš Spasitelj, spasitelj čovječanstva, spasitelj čovjeka. Bog nam nudi novo i drugačije, pozitivno i veličanstveno. Bog nam šalje svoga Sina da naša nada bude ispunjena, vjera djelotvorna, ljubav neprolazna.

       Prođimo kroz Sveta vrata Božića i Jubilejske godine, zagrlimo Isusa i primimo njegov veliki dar Duha Svetoga. Gradimo novi život, Božji svijet mira i dobra u svojim srcima, svojim obiteljima, na našem radnom mjestu, u našoj Domovini, u vremenu i prostoru u kojem živimo i djelujemo.

         Čestit Vam i sretan Božić te blagoslovljena Jubilejska 2025. godina!

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

„O, divne li Božje dobrote prema nama!“

(Uskrsni hvalospjev)

Draga braćo svećenici i đakoni,
redovnici i redovnice!

Dragi Božji narode!

Uskrsna čestitka

Uz osjećaje poštovanja i kršćanske blizine, od srca Vam želim i molim SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS. Dobrota i ljubav Božja koja je u Kristovu uskrsnuću božansko s ljudskim povezala, uništila opačine grijeha, obdarila nas milošću novog života, neka Vam bude nepresušni izvor ljubavi i mira, radosti i snage života.

Uskrs u Godini molitve

Kao „hodočasnici nade“ na putu života u Godini molitve i u pripremi na Veliki jubilej 2025. godine, rado slavimo najveći kršćanski blagdan – Uskrs. Isusovo utjelovljenje i rođenje, naviještanje Kraljevstva Božjega, muka, smrt, slavno uskrsnuće i poslanje Duha Svetoga, uspostavljaju novi odnos između Boga i čovjeka. Taj odnos ne događa se u misaonom području, nego u povijesnom i egzistencijalnom. Isusovo uskrsnuće je Božje stvaranje novoga života koji najprije pripada Kristu, Božjem Sinu, a po njemu i svima koji s vjerom i ljubavlju primaju ovaj veliki dar, hrane ga molitvom i surađuju s milošću koju sadrži.

Uskrsnuće i molitva – lanac novog života

„Čovjek nosi u sebi žeđ za beskonačnim, čezne za vječnošću, traži ljepotu, u sebi gaji želju za ljubavlju, ima potrebu za svjetlom i istinom, a sve ga to tjera prema Apsolutnome; čovjek u sebi nosi želju za Bogom“ (Benedikt XVI., Kateheza, 11. 5. 2011.). U toj čežnji za Bogom već prepoznajemo temelje molitve koja je utkana u ljudsku narav. U Isusovom uskrsnuću, te najdublje čežnje i molitve ljudskog srca postale su moguće po učincima sakramenta krsta koji nas usko povezuje s Kristovim uskrsnućem. Kršćanska „molitva je život“, “lanac života“, kaže papa Franjo (Kateheza 27. 5. 2020.), po kojem se ljudsko s božanskim povezuje, po kojem Kristovo uskrsnuće postaje naša pobjeda života, po kojem grijehom razrušeno zajedništvo Boga i čovjeka postaje nanovo stvoreno. Po Kristovom uskrsnuću i naša molitva dostiže svoj vrhunac.

Molitva uspostavlja životni odnos između Boga i čovjeka. Jedina istinska molitva je ona Kristova jer se Krist kao Bog i čovjek potpuno sjedinjuje s Bogom. Kršćanska molitva je usko povezana s Kristom jer smo s Kristom suuskrsli (usp. Kol 2,12) na novi život, po Njemu smo postali sutijelo Kristovo (usp. Ef 3,6), subaštinici obećanja  (usp. Hebr 11,9) i po Kristu se molitva kršćana uzdiže k Ocu po Duhu Svetom. Kršćanska molitva je sudjelovanje u Kristovom životu u kojoj čovjekova duša, potaknuta Kristovim Duhom, postaje sposobna obratiti se Bogu Kristovim riječima, izrazima nježnosti i pouzdanja: Abba – Oče! (usp. Rim 8,15). Kršćanska duša pridružuje se Kristovoj jer u njoj djeluje isti Duh kao i u Kristu. Duh Kristov boravi u nama. “A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov“ (Rim 8,9). Kada Duh Kristov boravi u nama, On „potpomaže našu nemoć. Doista, ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima“ (Rim 8,26).

Novost kršćanske molitve je u „biti“ s Kristom, biti dio iste molitve Kristove. Krist nas čini udovima svoga mističnog uskrsnog Tijela i živi u nama svojim Duhom. Njegova molitva postaje naša i tako nas uvodi u otajstvo osobnog odnosa s Bogom Ocem. Molitva kršćanina je molitva čovjeka koji je Kristovim uskrsnućem uzdignut u nadnaravni red i uveden u Božju Obitelj tri osobe Presvetog Trojstva (usp. Gal 4, 4–7).

Vjera, molitva i djela

Krist je „prošao zemljom čineći dobro“ (Dj 10,38). Biti neraskidivi „lanac“ novog života u Kristu znači nasljedovati Krista u njegovoj molitvi Ocu, u njegovom zajedništvu s Ocem, gledati na čovjeka i čitav svijet Kristovim očima i srcem, nasljedovati Krista u njegovoj beskompromisnoj ljubavi iz koje nitko nije  isključen, čak ni neprijatelji. Ispravno kršćanski moliti i živjeti znači Kristove kreposti činiti svojima u vjeri svetoga Pavla: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2,20).

Molitva hvale

„O, divne li Božje dobrote prema nama!“. „O nedokučiva zanosa ljubavi: da roba otkupiš, Sina si predao!“. „O, zaista blažene noći, u kojoj se nebesko sa zemaljskim, Božansko s ljudskim povezuje!“. Neka radost i klicanje Uskrsnog hvalospjeva bude izraz naše molitve i ovog Uskrsa.

✠ Milan Zgrablić
nadbiskup zadarski

Foto: I. Grbić