U izdanju Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru (SICU) objavljena je nova publikacija pod nazivom „Škrinja sv. Šimuna u Zadru i njezino blago”, čije su autorice dr. sc. Đurđina Lakošeljac i doc. dr. sc. Ana Jordan Knežević.

Knjiga je dio edicije Katalozi i monografije u SICU i ima 72 stranice. Zamišljena je kao kataloški prikaz škrinje i umjetničkih predmeta koji su se nalazili u škrinji, a sada su izloženi u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru. Poznato je kako je škrinju sv. Šimuna naručila 1377. godine kraljica Elizabeta, supruga ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Anžuvinca i kći bosanskog bana Stjepana Kotromanića. Ona je ovlastila pet zadarskih plemića da sa zlatarom Franjom iz Milana ugovore izradu srebrne škrinje za relikviju sv. Šimuna.

Škrinja sv. Šimuna Bogoprimca u crkvi sv. Šime u Zadru najvažnija je umjetnina 14. stoljeća u Hrvatskoj koja se kvalitetom i originalnošću ubraja među najistaknutija zlatarska ostvarenja tadašnje Europe. U njoj se već stoljećima vjerno čuva tijelo proroka Šimuna, pravednog i pobožnog čovjeka iz Jeruzalema, koji je, prema Evanđelju po Luki, u jeruzalemskom hramu u ruke primio malog Isusa i u njemu prepoznao Mesiju.

U novoj publikaciji donose se okolnosti nastanka škrinje, detaljan prikaz njenog izgleda i interpretacija svih ikonografskih scena. Kao zasebna cjelina interpretira se blago iz škrinje sv. Šimuna gdje se ističe povijesno-umjetnička vrijednost anžuvinske krune, kaleža i vezenog vela koji su votivni darovi kraljice Elizabete.

Bogato ukrašena kruna je najvrjedniji zavjetni dar kraljice Elizabete, a izvedena je u duhu srednjoeuropske gotike i estetike anžuvinskog dvora. Modom i stilom odgovara krunama koje se nalaze na glavi kraljice Elizabete i njenih triju kćeri u donatorskoj sceni na stražnjoj strani zadarske škrinje. Kruna nije insignijskog, već prezentacijskog karaktera te je imala funkciju nakita najviše dvorske razine.

Autorice su o istoj temi izlagale na Međunarodnoj znanstvenoj konferenciji u Krakovu 2023. godine “The Heritage of the D’Anjou Dynasty in Central Europe”. Posljednja monografija o škrinji sv. Šimuna, autora Ive Petriciolija, publicirana je 1983. godine. Nova publikacija zainteresiranoj javnosti donosi dvojezični katalog s posve novim i dosada neobjavljenim fotografijama škrinje i njenog inventara. Zainteresirani posjetitelji mogu kupiti knjigu po prigodnoj cijeni u suvenirnici SICU-a. Knjiga je objavljena u sklopu obilježavanja kulturne manifestacije ‘Zadar čita 2025.’.

Ana Jordan Knežević

S. Cecilija Kero, benediktinka Samostana sv. Marije u Zadru, pokopana je srijedu, 26. ožujka, u grobnici zadarskih benediktinki sv. Marije na Gradskom groblju u Zadru. Sprovodni obred i misu zadušnicu u crkvi sv. Marije predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio Bogu za dar života s. Cecilije, za njenu ljubav prema Bogu i bližnjemu, za svako djelo, molitvu i žrtvu, za njenu vjernost, blagost i pjesmu, kako je i voljela pjevati u liturgiji. „Ljubav koju je s. Cecilija utkala u naša srca ostaje kao most između neba i zemlje, između nas i nje. Vjerujemo da je ušla u puninu zajedništva s Gospodinom kojega je ljubila i kojemu je vjerno služila cijeloga života“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je s. Cecilija bila „tiha službenica Kristova, kćer Crkve, plod molitve svoje obitelji i župne zajednice te blagoslov svoje redovničke zajednice“.

S. Cecilija je rođena 20. lipnja 1950. u Bibinjama, u obitelji desetero djece, „u kući molitve i rada, gdje je vjera bila snaga života. U toj obitelji rodila se i njena duhovna čežnja da život ne proživi samo za sebe, nego da ga daruje Bogu“, istaknuo je mons. Zgrablić. Iz te obitelji potječe i zvanje njenog brata fra Tomislava Kere, TOR – redovnika u vjeri, predanju i posvećenju, koji je također bio na ispraćaju svoje sestre.

„Vezivala ih je ista ljubav prema Gospodinu, a njihovi redovnički putevi, iako različiti, tekli su istim putem služenja, molitve, žrtve i vjernosti“, rekao je nadbiskup, naglasivši da je s. Cecilija „živjela istinu svoga zavjeta do kraja. Nije se povlačila u bolesti, nemoći, bolovima. Bila je strpljiva, blaga, ustrajna, uzor i znak. Njena prisutnost bila je tiha, ali snažna“.

S. Cecilija ušla je u samostan sv. Marije u Zadru kao djevojčica od 15 godina, na dan svog krštenja, 2. srpnja. „S. Cecilija oblikovala se u poniznu duhovnu kćerku sv. Benedikta, u službenicu Crkve, u vjernu sestru zajednice benediktinki. Položila je prve zavjete 1969., a vječne 7. prosinca 1975., predajući sebe u potpunosti Onome koji je pozvao. Svojim životom i djelovanjem, tiho, nenametljivo, ali čvrsto, pokazivala je kako izgleda ustrajna i vjerna ljubav“, rekao je nadbiskup. S. Cecilija je bila ekonoma, učiteljica novakinja, vratarica, čuvarica umjetničkih dragocjenosti, „ali najdragocjeniji su njeni molitva, blagost, jednostavnost i predanost“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Od 1989. do 1995. bila je opatica samostana benediktinki u Pagu. „Kao majka zajednice, vodila je sestre s mudrošću, odlučnošću, ali ponajprije s ljubavlju. Sestre svjedoče da je s. Cecilija, čak i kada je bolest uzela snagu tijelu, nastavila ići na molitvu, činiti što može. Nikad se nije žalila. U tome je bila prava monahinja – suobličena Kristu koji ne traži svoje, nego ljubi do kraja“, naglasio je nadbiskup.

S. Cecilija preminula je na blagdan Preminuća sv. Benedikta u petak, 21. ožujka, u 75. godini života i 56. godini monaškog posvećenja. „Kako je duboka simbolika u tome! Svetac po čijem je pravilu živjela, postao je njen pratitelj u vječnost. U molitvi blagdana sv. Cecilije, svoje zaštitnice, pjevala je antifonu: “O vojnici Kristovi, odbacite djela tame i obucite se oružjem svjetlosti”. To je njen poziv nama – da se ne bojimo tame, jer svjetlost Kristova je jača“, poručio je mons. Zgrablić.

Monaško geslo s. Cecilije je bilo: “Hvalit ću Gospodina sveg života svog; dok me bude, Bogu svom ću pjevati” (Ps 146,2). „Doista, s. Cecilija je pjevala srcem, životom, tišinom, radom, trpljenjem. Njena pjesma ne prestaje, samo se preselila u Vječnost. To monaško geslo nije bila samo ukrasna rečenica, nego stvarnost njenog svakodnevnog predanja. U radosti i bolesti, u radu i molitvi, njena hvala Bogu bila je postojana melodija vjernosti. Pjevala je pjesmu života svojom ustrajnošću, blagim osmijehom i nenametljivim služenjem“, rekao je nadbiskup.

S. Cecilija je „uspjela sačuvati mir i vedrinu čak i kad je tijelo slabilo, a bol bivala veća. Bila je žena nenametljive, ali snažne nade; ne lažne, površne, nego duboke nade koja počiva na Božjoj ljubavi. Ljubav Božja, razlivena u njenom srcu, bila je vidljiva u njenom osmijehu, trpljenju, molitvi, u svakodnevici. Ljubav koju je primila u krštenju, njegovala u tišini samostana i dijelila kroz geste svakodnevne vjernosti, nosila ju je kroz život, pa i kroz bolest i davala joj snagu da u svemu ostane vjerna, jer je znala: Bog koji ljubi, ne napušta“, poručio je mons. Zgrablić.

S. Cecilija živjela je svoje zvanje u duhu gesla sv. Benedikta ‘Moli i radi’. „Molitva je s. Ceciliji bila izvor snage i blagoslova za njen osobni život, za susestre i za cijelu Crkvu. Snagu koju je od Gospodina po molitvi primala, pretvarala je u rad i služenje zajednici. Nije tražila priznanja, nagradu, plaću – bila je prisutnost Božje blizine među sestrama, u mjesnoj Crkvi, u molitvi za sav svijet, živi i vjerodostojni znak vjernosti, ustrajnosti i strpljivosti“, poručio je nadbiskup.

Rekavši da je s. Cecilija slijedila „realističan i kršćanski pogled na smrt“ sv. Benedikta, koji je rekao „Spominji se svakoga dana da ćeš umrijeti“, nadbiskup je istaknuo da sv. Benedikt to „nije rekao da nas uplaši, nego da nas podsjeti kako svaki dan ima vrijednost i da ga treba živjeti potpuno – u molitvi, radu, ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Tako je živjela i s. Cecilija – svjesna da se život ne mjeri duljinom godina, nego dubinom predanja u ljubavi“, poručio je mons. Zgrablić.

 „Isusove riječi „Ja sam uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će“ nisu poetska utjeha, već istina života. Isus ne govori samo o budućem životu. On je uskrsnuće i život sada, u ovom trenutku. Tko živi u Njemu, nosi već sada sjeme vječnoga života. Život s. Cecilije, prožet molitvom i radom, bio je tihi, prekrasni hvalospjev toj vjeri i životu, vječnosti u sadašnjosti“, rekao je nadbiskup, potaknuvši da nam primjer s. Cecilije bude „poticaj da u molitvi i radu, u tišini i u služenju, bolesti i žrtvi, tražimo lice Božje i jednom ga nađemo, kao što ga je našla i s. Cecilija“.

Uz rodbinu, svećenike i puk, s. Ceciliju ispratile su koludrice samostana sv. Marije s opaticom Anastazijom Čizmin i o. Jeronim Marin, opat Slavenske benediktinske kongregacije.

Ines Grbić / Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

ZADAR: Sprovod s. Cecilije Kero na Gradskom groblju – Propovijed nadbiskupa Milana Zgrablića na groblju

ZADAR: Misa zadušnica za s. Ceciliju Kero u crkvi sv. Marije – Propovijed nadbiskupa Zgrablića

S. Cecilija Kero, benediktinka Samostana sv. Marije u Zadru, pokopana je srijedu, 26. ožujka, u grobnici zadarskih benediktinki sv. Marije na Gradskom groblju u Zadru. Nakon sprovodnog obreda kojeg je predvodio na Gradskom groblju, misu zadušnicu u crkvi sv. Marije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića s mise zadušnice donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre,

drage koludrice samostana sv. Marije u Zadru,

draga braćo svećenici, redovnici i redovnice,

draga rodbino, o. Tomislave i prijatelji s. Cecilije!

Oproštaj sa s. Cecilijom i izraz sućuti

Nakon sprovodnih obreda i ispraćaja s. Cecilije na Gradskom groblju, okupili smo se ovdje u crkvi sv. Marije, na ovu Misu zadušnicu, kako bismo se živom vjerom obratili Bogu, prinijeli ovo Isusovu žrtvu i molitvom oprostili od naše drage s. Cecilije, osobe koja je svoj život posvetila Bogu i Crkvi u služenju kroz monaški poziv.

Drage sestre benediktinke, M. Anastazija, draga obitelji s. Cecilije – primite još jednom iskrenu i kršćansku sućut u osobno ime i svih svećenika, redovnika i redovnica, kao i cijeloga Božjega naroda Zadarske nadbiskupije. Gubitak sestre, bliske članice zajednice i obitelji boli, ali vjerujemo da nas smrt ne odvaja zauvijek. Ljubav, koju je s. Cecilija utkala u naša srca, ostaje kao most između neba i zemlje, između nas i nje. I danas, kad se od njezina tijela opraštamo, dušom vjerujemo da je ušla u puninu zajedništva s Gospodinom kojega je  ljubila i kojemu je vjerno služila cijeloga života.

Život redovnice – molitva, rad i svjedočanstvo

Naš ljudski pogled teško i nerado se zaustavlja na smrti. Ali vjera nam daje nadu i oči koje gledaju dalje od smrti i groba. Pozvani smo gledati u nadi koja nas ne razočarava (Usp. Rim 5,5). S nadom nećemo gledati samo Golgotu, nego i svitanje iz Golgote gdje razmatramo svjetlost koja izlazi i sjaji iz praznog Isusova groba. I u toj vjeri danas stojimo ovdje – ne samo u žalosti, već i u nadi.

S. Cecilija živjela je svoje redovničko zvanje u duhu gesla svetoga Benedikta: “Ora et labora” – moli i radi. U tom jednostavnom, ali geslu bogatog životnog sadržana, je sva bit benediktinske duhovnosti. Molitva je s. Ceciliji bila izvor snage i izvor blagoslova, ne samo za njezin osobni život, nego i za ostale susestre, kao i cijelu Crkvu. Snagu koju je od Gospodina po molitvi primala pretvarala je u rad i služenje zajednici u kojoj je živjela. Nije tražila ni očekivala priznanja, nagradu, plaću, nije tražila svoje – bila je tiha prisutnost Božje blizine među sestrama, u ovoj mjesnoj Crkvi, dapače, u molitvi za sav svijet, ali i živi i vjerodostojni znak vjernosti, ustrajnosti i strpljivosti. Uvjereni smo da će u susretu s Gospodinom primiti vječnu nagradu uz najpoželjnije riječi i najdublju čežnju ljudskog srca: „Uđi u radost Gospodara svog!“ (Mt 25, 21).

Nada u uskrsnuće i zahvalnost za dar života

Sveti Benedikt, čiji je put duhovnosti s. Cecilija slijedila, imao je realističan i duboko kršćanski pogled na smrt. U benediktinskoj Reguli piše: „Spominji se svakoga dana da ćeš umrijeti.“ To je zapisano, ne da bi nas uplašio, nego da bi nas podsjetio kako svaki dan ima svoju težinu, svoju vrijednost, i da ga treba živjeti potpuno – u molitvi, u radu, u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Tako je i s. Cecilija živjela – svjesna da se život ne mjeri duljinom godina, nego dubinom predanja u ljubavi.

Ova godina u Crkvi – jubilejska godina nade – poziva nas da obnovimo svoje pouzdanje u Boga koji ne zaboravlja svoje. Nada nije puko očekivanje nečega boljeg, nego životno oslonjeno povjerenje u Onoga koji nas je stvorio, otkupio i pozvao k sebi. U tom duhu misli pape Franje, u buli Nada ne razočarava, postaju svjetlo na našem putu. Smrt nije kraj. Smrt je prolaz. Kršćanska nada temelji se na sigurnosti da Bog upravlja poviješću i zna ispuniti svoja obećanja (usp. br. 20).

U Evanđelju po Ivanu, Isus izgovara riječi koje su temelj svake kršćanske nade i utjehe: „Ja sam uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će“ (Iv 11,25). Ove riječi nisu tek poetska utjeha, već istina života. Isus ne govori samo o nekom budućem životu – On je uskrsnuće i život sada, u ovom trenutku. Tko živi u Njemu, nosi već sada sjeme vječnoga života. Sestra Cecilija vjerovala je u to. Njezin život, prožet molitvom i radom, bio je tihi, ali prekrasni, hvalospjev toj vjeri, nadi i životu, vječnosti u sadašnjosti.

Zahvalni smo Bogu za dar njezina života. Neka joj Gospodin, u svojoj milosrdnoj ljubavi, otvori vrata nebeskoga samostana, gdje će u punini živjeti ono što je ovdje vjerno naslućivala.

A nama, koji još koračamo putem, neka ostane njezin primjer kao poticaj – da u molitvi i radu, u tišini i u služenju, bolesti i žrtvi, tražimo lice Božje, i jednom ga nađemo – kao što ga je, vjerujemo, našla i s. Cecilija. Amen.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

S. Cecilija Kero, benediktinka Samostana sv. Marije u Zadru, pokopana je srijedu, 26. ožujka, u grobnici zadarskih benediktinki sv. Marije na Gradskom groblju u Zadru. Sprovodni obred predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića na Gradskom groblju donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre,

Oče Tomislave Kero,
drage sestre benediktinke,
časna Majko, rodbino i prijatelji pokojne s. Cecilije, Ruže Kero!

Uvod i sućut

Sabrani na molitvu stojimo sada na svetom mjestu, mislima i srcem pred vječnošću, u tuzi rastanka i nadi uskrsnuća, kako bismo ispratili našu dragu s. Ceciliju – dušu Bogu posvećenu, tihu službenicu Kristovu, kćerku Crkve, plod molitve jedne obitelji i župne zajednice i blagoslov svoje redovničke zajednice.

Izražavam iskrenu sućut njezinom bratu, fra Tomislavu – redovniku, bratu u vjeri, u predanju, u posvećenju.

Dragi o. Tomislave, znamo koliko vas je vezivala ista ljubav prema Gospodinu, koliko su vaši redovnički putevi, iako različiti, tekli istim smjerom – putem služenja, molitve, žrtve i vjernosti. Vaša sestra sada počiva u Gospodinu, a vama ostaje utjeha u vjeri i snaga u nadi.

Iskrena sućut i ostalim članovima obitelji.

Drage sestre benediktinke, vi ste živjele sa s. Cecilijom. Vi ste s njom molile, radile, šutjele, trpjele i pjevale. Vama danas izražavamo posebnu sućut – jer ste izgubile jednu od sestru svoje monaške obitelji. No, neka vas tješi svijest i ponos da ste imale sestru koja je živjela istinu svoga zavjeta do kraja. U bolesti, nemoći, bolovima – ona se nije povlačila. Strpljiva, blaga, ustrajna – bila je uzor i znak. Njezina prisutnost bila je tiha, ali snažna.

Život predan Bogu – redovnički put s. Cecilije

S. Cecilija, Ruža Kero, rođena je, 20. lipnja 1950. u Bibinjama, u obitelji devetero djece – u kući molitve i rada, u kući gdje je vjera bila snaga života. U toj obitelji rodila se i njezina duhovna čežnja: da život ne proživi samo za sebe, nego da ga daruje Bogu.

S. Cecilija ušla je u samostan sv. Marije u Zadru kao djevojčica od 15 godina – baš na dan svog krštenja, 2. srpnja – i tu je njezin život započeo novu pjesmu, hvalu Bogu “sveg života svog”. Iz dana u dan, iz godine u godinu, s. Cecilija se oblikovala u poniznu duhovnu kćerku sv. Benedikta, u službenicu Crkve, u vjernu sestru zajednice benediktinki u Zadru. Položila je prve zavjete 1969., a vječne 7. prosinca 1975., predajući sebe u potpunosti Onome koji je njezinu dušu pozvao.

Svojim životom i djelovanjem, tiho, nenametljivo, ali čvrsto, pokazivala je kako izgleda ustrajna i vjerna ljubav. Njezine službe u samostanu bile su mnoge – od ekonome do učiteljice novakinja, od vratarice do čuvarice umjetničkih dragocjenosti – ali najdragocjeniji su njezini molitva, blagost, jednostavnost, predanost.

Od 1989. do 1995. bila je opatica benediktinki u Pagu, u Samostanu sv. Margarete – kao majka zajednice, vodila je sestre s mudrošću, odlučnošću, ali ponajprije s ljubavlju.

Svjedoče ostale sestre da je s. Cecilija, čak i kada je bolest uzela snagu tijelu, ona nastavila ići na molitvu, činiti ono što može. Nikada se nije žalila. U tome je bila prava monahinja – suobličena Kristu koji ne traži svoje, nego ljubi do kraja.

Pjesma koja ne prestaje – nada u uskrsnuće

Na blagdan Preminuća sv. Benedikta, 21. ožujka, Gospodin ju je pozvao k sebi. Kako je duboka simbolika u tome! Svetac po čijem je pravilu živjela, postao je njezin pratitelj u vječnost. I kao što sv. Benedikt kaže: “Ništa neka ti ne bude preče od Krista” – tako je i ona živjela.

U jutarnjoj molitvi blagdana sv. Cecilije pjevala je antifonu: “O vojnici Kristovi, odbacite djela tame i obucite se oružjem svjetlosti.” To je sada njezin pozdrav nama. To je njezin poziv svima nama – da se ne bojimo tame, jer svjetlost Kristova je jača.

Njezino monaško geslo bilo je iz Psalma 146: “Hvalit ću Gospodina sveg života svog; dok me bude, Bogu svom ću pjevati.” (Ps 146, 2). I doista, S. Cecilija je pjevala – srcem, životom, tišinom, radom, trpljenjem. Pjevala je i sada pjeva, jer njezina pjesma ne prestaje – samo se preselila u Vječnost.

Ovo monaško geslo nije bila samo misao, ukrasna rečenica, nego stvarnost njezina svakodnevnog predanja. U radosti i u bolesti, u radu i molitvi, njezina hvala Bogu bila je tiha, postojana melodija vjernosti. Svojom ustrajnošću, blagim osmijehom i nenametljivim služenjem, s. Cecilija je pjevala pjesmu života koja se sada prelila u vječnost.

No, kako je mogla ustrajati? Kako je uspjela sačuvati mir i vedrinu čak i kad je tijelo slabilo, a bol bivala veća?

U Poslanici Rimljanima sveti Pavao piše: “Nada ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetome koji nam je dan” (Rim 5, 5). Ove riječi dobro opisuju njezin život. Bila je žena nade – tihe, nenametljive, ali snažne. I ljubav Božja, razlivena u njezinu srcu, bila je vidljiva: u osmijehu, u trpljenju, u molitvi, u svakodnevici.

S. Cecilija je bila žena nade – ne lažne, ne površne, nego one duboke nade koja počiva na Božjoj ljubavi. Ljubav koju je primila u krštenju, koju je njegovala u tišini samostana, koju je dijelila kroz male geste svakodnevne vjernosti. Ta ljubav ju je nosila kroz život, pa i kroz bolest, i davala joj snagu da u svemu ostane vjerna – jer je znala: Bog koji ljubi, ne napušta.

I upravo zato, s punim pouzdanjem, možemo se osloniti na Isusove riječi iz Evanđelja po Ivanu (17,24), koje izražavaju Njegovu čežnju da svi Njegovi budu s Njim: „Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta.“

To je obećanje koje se, vjerujemo, sada ispunilo za s. Ceciliju. Ona koju je Otac darovao Sinu – po njezinom slobodnom predanju – sada je u Njegovoj prisutnosti, promatra slavu Božju i pjeva pjesmu koja više nikada neće završiti.

Zahvalnost i molitva za zagovor

Zato, iako smo tužni zbog zemaljskog rastanka od s. Cecilije, imamo razloga zahvaljivati.
Zahvaljujemo Bogu za dar njezina života.
Za njezinu ljubav prema Bogu i bližnjemu.
Za svako djelo, za svaku molitvu, za svaku žrtvu.
Za njezinu vjernost, za njezinu blagost, za njezinu pjesmu.

Draga s. Cecilija,
neka Vam je vječni mir u Kristu.
Neka Vam anđeli pjevaju pjesme koje ste Vi pjevala Bogu sveg života svog.
A Vi sada nastavite moliti za nas, da i mi, kad dođe čas, možemo reći:
“Bogu svom ću pjevati – dok me bude.”

Amen.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Županijsko natjecanje iz vjeronauka za učenike osnovnih i srednjih škola iz Zadarske županije održano je u utorak, 25. ožujka u Klasičnoj gimnaziji Ivana Pavla II. Zadar.

Među osmoškolcima, prvo mjesto osvojila je OŠ Šimuna Kožičića Benje, Zadar, pod vodstvom mentorice s. Robertine Šašo. U pobjedničkoj ekipi osmoškolaca su učenici: Marija Ćurko, Tomislav Vukić, Ivan Kundid i Petra Vučemilo.

Drugo mjesto osvojila je OŠ Braća Ribar, Posedarje (Berta Perica), a treće mjesto OŠ Šime Budinića, Zadar (Blaženka Marčina).

Četvrto mjesto osvojila je OŠ Kistanje (s. Mirjana Delonga), peto mjesto OŠ Smiljevac, Zadar (Anica Galešić), šesto mjesto OŠ Sv. Filip i Jakov (Gabriela Vodopija), a sedmo mjesto OŠ Benkovac (Mirjana Buljat).

Među srednjoškolcima, prvo mjesto osvojila je Gimnazija Jurja Barakovića, Zadar, pod vodstvom mentora Slobodana Šarića. U pobjedničkoj ekipi srednjoškolaca su učenici: Lucija Mijić, Glorija Murtić, Ana Marić, Patricija Bokan i Agata Ražov.

Drugo mjesto osvojila je Klasična gimnazija Ivan Pavao II. Zadar (Anđelo Dušković), a treće mjesto Gimnazija Franje Petrića, Zadar (Marija Klanac Jozić).

Četvrto mjesto osvojila je Gimnazija Vladimira Nazora, Zadar (Jelena Mičić), a peto mjesto Srednja škola Biograd n/m (Denis Žunić).

Prije početka natjecanja, don Gašpar Dodić, predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije, učenicima je pročitao poruku zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića.

U duhu teme ovogodišnje Olimpijade, ‘1100 godina od Splitskih crkvenih sabora i početka Hrvatskog kraljevstva’, nadbiskup je istaknuo da u govoru o toj temi osobito mjesto ima i kraljevski grad Nin, „kolijevka hrvatske državnosti i vjere gdje su stolovali naši prvi vladari i djelovali crkveni velikodostojnici. Nin, kao političko i crkveno središte Hrvata, bio je mjesto gdje su naši vladari primali Božji blagoslov i odgovornost za svoj narod. Tu je djelovao i znameniti biskup Grgur Ninski, branitelj glagoljaške liturgije i simbol borbe za hrvatski identitet u okviru Crkve“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da baština Nina učenicima bude poticaj da čuvaju vjeru, ljube svoj narod i zavičaj te nikada ne zaborave tko su i odakle dolaze.

Događaji Splitskog crkvenog sabora 925. g. kad se „učvrstila crkvena organizacija na hrvatskom tlu“ i 1100 godina od krunidbe prvog hrvatskog kralja Tomislava  „nisu samo političke prekretnice, već i duhovni temelji naše vjere i nacije“, poručio je mons. Zgrablić. Poželio je učenicima da im i Olimpijada bude nadahnuće za ponos na baštinu, da u vjeri nalaze oslonac života te da znanje koriste za svoju izgradnju i za dobrobit obitelji, Crkve i društva, rekavši da je Olimpijada prilika da ojačaju svoju povezanost s Bogom i prodube razumijevanje vlastitog identiteta. Nadbiskup je zahvalio i vjeroučiteljima mentorima što su s ljubavlju pripremali djecu za tu „olimpijadu duha i znanja“.

Nadbiskup je podsjetio da se Olimpijada održava u Godini jubileja koja je u znaku govora o nadi kao „neugasiva snaga koja vodi kroz život“. I vjeroučenici nose u sebi nadu – „čežnju za dobrim, za istinom, za rastom u vjeri i znanju. Ta nada nije slučajna, ona je poticaj Božjega Duha u vama. Zato vam od srca čestitam, jer ste, osluškujući nadu i surađujući s Kristom, na putu koji vodi k svjetlu i Istini. Već ste dvostruki pobjednici – najprije ste se istaknuli u svojim razredima i u svojim školama, pokazujući ne samo znanje, nego i trud, upornost i ljubav prema vjeronauku, Crkvi i našem hrvatskom narodu“, poručio je mons. Zgrablić učenicima.

Olimpijada se održala na blagdan Blagovijesti koji „podsjeća na Marijinu spremnost da se u potpunosti preda Božjem planu. I vi ste se odazvali pozivu na učenje, istraživanje i svjedočenje vjere“, poručio je nadbiskup učenicima, poželjevši im Božji blagoslov u životu i zagovor Marije, Majke Crkve i Kraljice Hrvata.

Don Gašpar je rekao da bogatstvo proučavane povijesne građe oplemenjuje osobnost učenika u vjeri i uljudbi. „Spomen na povijesne događaje u prošlosti nije tek pamćenje podataka, godina i osoba, nego pohranjivanje mnogih iskustava korisnih i nama za životnu pouku. Time se pridružujemo mnogima na tom hodu povijesti kao dionici odnosa povijesti i spasenja, kojim se snagom vjere u Isusu Kristu po Crkvi združuje prošlo, sadašnje i buduće“, poručio je don Gašpar. Istaknuvši da su ti veliki događaji iz naše nacionalne i crkvene povijesti dio hrvatskog nacionalnog i vjerničkog identiteta, potaknuo je da budemo ponosni što smo Gospodinovi i što pripadamo njegovoj Crkvi.

Prisutne je pozdravio i domaćin natjecanja don Ante Dražina, ravnatelj Klasične gimnazije Ivana Pavla II. Zadar.

U duhu teme Olimpijade, gimnazijalac Petar Barunčić, voditelj programa prije početka natjecanja koje se sastojalo od pisanog, usmenog dijela i Milijunaka, dao je osnovne informacije o Hrvatskom kraljevstvu.

„Priča o Hrvatskom kraljevstvu nije samo legenda, nego stvarni povijesni događaj i plamen koji se stoljećima prenosi s oca na sina, s majke na kćer, s učitelja na učenika, sa svećenika na puk. Taj plamen prvi je donio kralj Tomislav, izdanak kuće Trpimirovića. Ta loza kasnije je dala čak 12 hrvatskih vladara. Koliko je snažno bilo kraljevstvo, ističe i car Konstantin Porfirogenet, koji kaže da je za vrijeme Trpimira Hrvatska imala 60 000 konjanika i 100 000 pješaka. No, nije se kralj Tomislav oslanjao samo na zemaljsku snagu. Prije svega, pomoć je vidio i tražio u Bogu, a za njegove vladavine i na njegov poticaj sazvan je prvi crkveni sabor u Splitu.

Papa Ivan X. je 925. g. uputio pismu ljubljenom sinu Tomislavu, kralju Hrvata i izvrsnom knezu Mihajlu te kralju Tomislavu priznaje pravo na kraljevski status, a ranu srednjovjekovnu Hrvatsku podiže na najviši stupanj u tadašnjem vremenu, u svjetovnom i duhovnom smislu“, poručio je Barunčić.

Istaknuvši da se ponosimo tisućljetnom tradicijom koju ne smijemo zaboraviti, podsjetio je da je tijekom 1100 godina veliki broj ljudi položio svoje živote za domovinu Hrvatsku. To su bile „godine neprestane borbe za samostalnost, identitet, očuvanje tradicije, vjere u Isusa Krista i pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Hrvatski narod stoljećima drži na okupu milost Božja i ljubav prema domovini“, istaknuo je Barunčić.

U programu je nastupio školski zbor Gimnazije pod vodstvom Grge Ivkovića, a Mia Cikota, učenica 2.b razreda, recitirala je pjesmu ‘Hrvatski kraljevi’ Vladimira Nazora, podsjetnik na bogatu tisućljetnu tradiciju hrvatskog naroda. Za vrijeme pauze tijekom natjecanja, učenici su razgledali Stalnu izložbu crkvene umjetnosti Zadar i riznicu samostana sv. Frane u Zadru.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Foto pobjedničkih ekipa: Ivan Kapović

Na blagdan Blagovijesti, kada Sveučilište u Zadru slavi Dan Sveučilišta – Dies Academicus, u utorak, 25. ožujka, svečano misno slavlje u crkvi sv. Dimitrija u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je članovima akademske zajednice čestitao Dan Sveučilišta, poželjevši da ta molitva bude zahvala Bogu, izvoru svega dobra i da „udijeli snagu za plodno zajedništvo i posvećenost istini koja nas vodi naprijed u akademskom i duhovnom rastu“.

Rekavši da je Blagovijest poziv na suradnju s Božjom voljom, nadbiskup je istaknuo da taj blagdan „pokazuje kako Bog ulazi u život Marijin, ali po njoj i u ljudsku povijest i donosi nove početke, čak i kada to nitko ne primjećuje, bez buke i senzacije javnog događanja, bez medija i javnosti. Događajem navještenja započela je najveća promjena u povijesti čovječanstva. Od toga časa ljudska povijest više nije ista – Bog se po Marijinom pristanku utjelovljuje i dolazi među nas. To je novi početak, novo razdoblje, nova era, koja vodi do rođenja Isusa Krista, našeg Spasitelja“, istaknuo je mons. Zgrablić.

U trenutku Navještenja Gospodinova, arkanđeo Gabriel donio je Mariji radosnu vijest o Božjem naumu spasenja po utjeljovljenju njegovog Sina te nam taj blagdan „daruje svjetlo nade“, rekao je nadbiskup. Istaknuo je da Marijin odgovor anđelu: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi” pokazuje put istinske vjere i poslušnosti Božjoj volji i poručio da je tu početak nade koja je razočarava.

„Marija je pristala na Božji plan ne znajući što je sve čeka, ali vjerujući da Bog vodi njen život prema najvećem dobru. U tome je uzor svima nama – učiti slušati Božju volju, prepoznavati snažnu Božju prisutnost u našem životu i s pouzdanjem prihvaćati njegove planove. Božja volja uvijek je najveće moguće dobro za nas, čak i kada je ne razumijemo u potpunosti. Ako je ne možemo razumjeti, ne znači da je iracionalna, nego veća od nas, da nas nadilazi u našim sposobnostima“, istaknuo je nadbiskup, podsjetivši na riječ sv. Ivana: „Bog je veći od našeg srca i znade sve” (1 Iv 3, 20). „Doista, Bog je veći od svega što možemo osjećati, misliti ili zamisliti — pa i od naše vlastite savjesti“, poručio je mons. Zgrablić.

Za prepoznati Božju volju u životu treba biti u trajnom odnosu s Bogom kroz molitvu, sakramente, čitanje Božje riječi, razmatranje i vršeći djela milosrđa, rekao je nadbiskup.

„Božji glas često dolazi kroz mir u srcu, kroz nadahnuća koja nas vode prema dobru, ali i kroz savjete svetih, mudrih i pobožnih osoba. Također, Božja volja nije u suprotnosti s njegovim naukom i zapovijedima“, rekao je mons. Zgrablić. Podsjetio je da sv. Ignacije Lojolski podučava da je „Božja volja ono što donosi dubok i trajan mir, čak i u poteškoćama. Ako nešto rađa nemir, zbunjenost ili udaljava od ljubavi prema Bogu i bližnjemu, teško da dolazi od Boga“.

Nadbiskup je govorio i o daru razlučivanja, istaknuvši savjet sv. Ignacija da razlučujemo između utjehe i nevolje, jer istinska Božja volja donosi nutarnju utjehu, snagu i usmjerenje prema dobru.

Papa Franjo ističe da razlučivanje nije jednostavan postupak, već put prema dubljem razumijevanju Božje volje za nas i „potiče da razlučivanje ne činimo sami, već u zajedništvu s Crkvom kroz molitvu, slušanje Božje riječi i savjetovanje s duhovnicima“.

U duhu Papine misli da je “razlučivanje zahtjevan oblik samoproučavanja, unutarnjeg propitivanja koji uključuje naše osjećaje, misli i želje kako bismo prepoznali Božji glas u svakodnevnom životu”, nadbiskup je rekao da smo pozvani biti trajno otvoreni za samoispitivanje, za izgradnju duha, a ne samo znanja.

„Znanje i mudrost nisu potpuni bez duhovne dubine i unutarnje jasnoće. Izgradnja duha kroz molitvu, promišljanje i razlučivanje omogućuje nam da prepoznamo i ispunimo što Bog očekuje od nas. Tako će i naš život biti ispunjen smislom, zbog kojeg nam je Bog poklonio život. Cjelovita osoba, koja njeguje svoj duh kao i intelekt i tijelo, može u potpunosti ostvariti svoje poslanje i biti svjetlo drugima“, poručio je mons. Zgrablić.

Govoreći o mladima kao ostvarenju nade u budućnosti, nadbiskup je rekao da se u Godini jubileja, koju je papa Franjo proglasio i bulom ‘Nada ne razočarava’, dublje razmatra značenje kršćanske nade. „Nada nas uči vjerovati da Bog ima plan za svakoga od nas i da nismo prepušteni slučaju. Marija je put – uzor i potvrda nade koja ne razočarava“, poručio je mons. Zgrablić.

U mladima je „svježina, otvorenost i hrabrost za promjene. Oni su pozvani primiti znanje, ali i oblikovati svijet u skladu s istinom i dobrotom. Njihova energija i kreativnost dar su svijetu, a na nama je da ih podržimo u njihovom rastu“, poručio je nadbiskup. Potaknuo je studente „da marljivo istražuju i uče, razvijaju talente, ne samo radi osobnog uspjeha i karijere, nego i zbog doprinosa boljoj budućnosti za društvo; da znanje bude u službi dobra, a trud odgovor na povjerenje koje nam je Bog dao darujući nam um, srce i volju za napredak“.

Mons. Zgrablić je zahvalio profesorima na posvećenosti u odgoju i obrazovanju mladih koje „nije samo profesionalna dužnost, nego i plemenito životno poslanje“, za njihov predani rad, strpljenje i ljubav koje ulažu u mlade. Kroz brigu profesora za intelektualnu, duhovnu i cjelokupnu formaciju studenata oblikuju se generacije koje će nositi breme budućnosti, rekao je nadbiskup. Zahvalio je i na suradnji Sveučilišta i Zadarske nadbiskupije u izgradnji budućnosti utemeljene na istini, dobru i ljepoti.

U misi su sudjelovali prof. dr. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru, prorektori i bivši rektori Sveučilišta u Zadru, profesori i studenti. Sveučilište u Zadru slavi Dan Sveučilišta na Blagovijest jer je status Sveučilišta u Zadru obnovljen 25. ožujka 2002. godine. Tada je održana konstituirajuća sjednica Senata i donesen Statut Sveučilišta u Zadru koje je najstarije hrvatsko sveučilište jer baštini tradiciju Generalnog učilišta dominikanskog reda iz 14. stoljeća i bio je među prvim sveučilištima u Europi.

U misi su koncelebrirali svećenici, profesori djelatni na Teološko – katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru s ravnateljem Odjela dr. sc. don Zdenkom Dundovićem i don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Don Josip Mužić izlagao je o temi ‘Oprosti u jubilejskoj godini’ u svetištu sv. Šime u Zadru u subotu, 22. ožujka, za vrijeme duhovne obnove koju je predvodio u toj crkvi koja je jedna od pet jubilejskih crkava u Zadarskoj nadbiskupiji.

„Bog se bori do zadnjeg daha našeg života za naše spasenje. Ako to nismo iskoristili, nastupa Božji sud pred koji svatko dolazi. Tko se nije pokajao, ne može se spasiti“, poručio je Mužić, rekavši da je Bog ljubav i milosrđe, ali i pravednost.

Upozorivši da se danas nedovoljno govori o paklu, rekao je da je postojanje pakla istina vjere o kojoj govori i Isus i Crkva naučava od početka. „Ta najstrašnija istina podsjeća nas da se ne možemo igrati sa svojom dušom i ljudskim životom, da se grijeh ne može shvaćati neozbiljno. Teški grijeh čini da nismo u Božjoj milosti, sami sebe odvajamo od Boga“, poručio je Mužić, istaknuvši potrebu da razmišljamo o vječnosti. Mnogi to olako shvaćaju te je „potreban sveti strah koji će nas prodrmati“, da ne dođe u pitanje naše spasenje.

Oprost se ne može razumjeti ako ne razumijemo da postoji Božja kazna, rekao je don Josip. „Kod oprosta se oprašta vremenita kazna. Kad se čovjek pokaje i ispovijedi, Bog oprašta vječnu krivicu. Ali, ostaje vremenita kazna. Čovjek mora dati zadovoljštinu za zlo koje je učinio, na zemlji ili u čistilištu. Potpunim oprostom oslobođeni smo svih kazna koje smo zaslužili i za koje smo trebali ispaštati u čistilištu“, rekao je Mužić, dodavši da je čistilište potrebno kako bi čovjek mogao ući u raj: „Ne samo da bi čovjek dao zadovoljštinu za grijehe koje smo učinili, a nismo ih okajali na zemlji, nego da bismo bili očišćeni, sveti. Jer sveti ulaze u raj“.

Pokojnima u čistilištu, jer i oni su dio Crkve kao Općinstva svetih, možemo pomoći da molimo za njih, prikazujemo za njih svete mise, čineći djela pokore, milostinjom, odvajanjem od svoga materijalnog imetka i preko oprosta. „Ako pomažemo njima, izbavljamo ih iz čistilišta, to je izmjena darova i ljubavi koja unaprjeđuje kršćanski život“, rekao je don Josip.

Istaknuo je da za učinkoviti odgoj „ljubav nalaže da se daje potrebna stega i preko kazni. Roditelji koji ljube svoju djecu i kažnjavaju ih, jer se djeca inače raspuste i pogube u životu, to ih puno košta; da dijete shvati u čemu je pogriješilo“, rekao je don Josip.

Grijeh je strašna stvarnost koja sa sobom donosi kaznu, a kazna je vječna i vremenita. „Kaznu treba shvatiti kao posljedicu naravi grijeha, a ne Božje osude. Grijeh proizvodi posljedice. Oprost je otpuštanje preostale vremenite kazne pred Bogom zaslužene grijesima, čiju nam je krivicu Bog već oprostio u ispovijedi“, istaknuo je Mužić, poručivši: „Tu se ne radi o otpuštanju grijeha koji se dobivaju u ispovijedi, nego o otpuštanju grijeha od zaslužene vremenite kazne. U ispovijedi nam se otpuštaju grijesi, a u potpunom oprostu Crkva nam otpušta vremenitu kaznu koju smo zaslužili svojim grijesima, jer nam je vječna kazna oproštena preko ispovijedi“.

Stoga je oprost izraz Božje ljubavi, dar milosrđa nebeskog Oca koji svojom ljubavlju svima izlazi ususret. Danas je ljubav uglavnom svedena na ovozemnu, bez transcendencije, a u Crkvi se nedovoljno govori o oprostima zbog manjka vjere, upozorio je Mužić.

„Oprostima se otpuštaju vremenite kazne za grijehe koji su već oprošteni u ispovijedi, a ne za grijehe koji nisu oprošteni. Sastavni dio ispovijedi je kajanje za grijehe. Ne mora čovjek osjećati kajanje, da ga boli. Ali, mora imati prosudbu da je to zlo koje je učinio“, potaknuo je Mužić.

„Onima koji vjeruju, Bog sve okreće na dobro i sve postaje kapital“

Vremenite kazne mogu se izbrisati zadanom zadovoljštinom, po pokori u ispovijedi, slobodno poduzetim djelima mrtvljenja i strpljivim podnošenjem patnji ovoga života.

„Kad nas snađu protivštine, bolest, oskudica, sve to možemo prikazati Bogu i to može brisati vremenite kazne. Znači, sve možemo okrenuti na dobro. To Bog čini u svojoj svemogućnosti i to nam daje. Crkva može udjeljivati oproste jer joj je Krist dao vlast da oprašta grijehe i kaznu za grijehe.

Crkva daje oprost primjenjujući na vjernika zasluge Isusa Krista te molitve i dobra djela Majke Božje i svih svetaca. Zasluge Krista i svetaca su zajednička duhovna riznica iz koje Crkva ima vlast uzimati i dijeli oprost onima koji ispunjavaju potrebne uvjete“, istaknuo je don Josip.

„Oprosti su korisni jer nam opraštaju kazne i čiste nas od posljedica grijeha. Oprosti nas potiču na duh ljubavi, vršenje dobrih djela i napredak u kršćanskoj savršenosti. Sve to vodi do rasta vjere i unaprjeđenja općeg dobra“, rekao je Mužić.

Oprost može biti djelomični i potpuni. „Djelomični oprost je kao pomilovanje, odslužio si dio kazne, ostatak ti se oprašta. Potpuni oprost pruža odmah slobodan ulaz u raj“, rekao je don Josip. Potpuni oprost se može dobiti jedanput u danu, može se namijeniti za sebe ili za pokojnika. Uvjeti za potpuni oprost su ispovijed, pričest i molitva na nakanu Svetog oca, Oče naš i Zdravo Marijo te da osoba nema navezanosti na nijedan grijeh.

Kad je osobi oprošteno, traži načine kako će popraviti nered kojeg je uzrokovala sebi i drugima. Čovjek treba popraviti štetu koju je učinio, poručio je don Josip.

„Jubilejska godina je osobita vremenska okolnost, ali svaki dan možemo dobiti potpuni oprost i izvan Jubilejske godine: klanjanjem pred Presvetim sakramentom ili pred svetohraništem, čitanjem ili slušanjem Svetog Pisma s dužnim poštovanjem, molitvom krunice i po pobožnosti križnog puta“, naglasio je Mužić.

Potpuni oprost može se dobiti u za to određenim crkvama, na dan posvete crkve, na hodočašću u svetištu, s nakanom da se dobije potpuni oprost, kad se izmoli Vjerovanje i Oče naš i ispune drugi uvjeti te u nekim drugim prigodama, npr. na obljetnicu svoga krštenja, uz obnovu krsnih obećanja. „Onima koji vjeruju, Bog sve okreće na dobro i sve postaje kapital. Tako skupljamo na nebu neprolazna dobra“, poručio je don Josip.

Duhovna, teološka i svećenička elita u hramu nije prepoznala Isusa kao Mesiju – nego Šimun i  Ana

Nakon nagovora o potpunom oprostu, Mužić je predvodio misno slavlje. U propovijedi je govorio o sv. Šimunu kao primjeru ustrajnosti i osobe koja je išla protiv struje u svom okruženju.

„Sv. Šimun je bio u hramu, jedinom mjestu gdje Židovi mogu prinositi žrtvu i imati bogoslužje. To je centar židovske religije u kojeg su uprte oči svih Židova, bez obzira gdje živjeli. U hramu u Jeruzalemu nalazi se njihova duhovna, teološka i svećenička elita, uprava Crkve toga vremena. Tu dolaze mnogi hodočasnici, osobito prigodom Pashe. Na tom mjestu, u centru židovske vjere, nitko nije prepoznao Isusa, osim starca Šimuna i proročice Ane koja je šezdeset godina živjela u hramu“, istaknuo je don Josip, rekavši da su kroz taj hram prolazili brojni, tisuće ljudi.

„Šimun i Ana su zapravo jedini ozbiljno shvaćali Boga, bili su u iščekivanju Mesije. Drugi su iščekivali Mesiju riječima, na jeziku, ali nisu podredili svoj život tome kao Šimun i Ana koji su to učinili još kao mladi, a ne kao starci. Šimun i Ana živjeli su za to, sve je bilo u funkciji toga i podređeno tomu.

Drugi su iščekivali Mesiju prema svojim očekivanjima. Njima su njihova očekivanja bila na prvom mjestu, imati ugled u društvu, osigurati karijeru, materijalnu ovozemaljsku čežnju. I svećenici i teolozi imali su svoja iščekivanja kojima su podredili iščekivanje Mesije. Nije im Mesija bio na prvom mjestu u srcu. Tražili su da im se ljudi dive, da drže stvari pod kontrolom, gledali su kako će nacionalno spašavati narod, kako će Mesija biti osloboditelj naroda. Sve svoje zemaljske projekcije moći, slave, bogatstva ogrnuli su plaštem vjere i bili su gluhi, nijemi i slijepi, iako su imali sva osjetila“, upozorio je don Josip.

Ti ljudi nisu prepoznali Isusa kad se rodio, ni kad su im mudraci rekli da su vidjeli zvijezdu na nebu koja je označila rođenje Mesije, ni kad je Herod zbog toga dao poubijati svu mušku djecu, ni kad je Isus prikazan u hramu kao dijete, kad je kao dječak naučavao među njima. Njegovi mještani su se čudili kad je Isus počeo naviještati, pitajući se tko je taj, zar nije jedan od njih, sin stolara. Htjeli su ga strmoglaviti u Nazaretu i ubiti, podsjetio je Mužić.

„Promaknulo im je najvažnije, ali ne Šimunu i Ani, jer oni nisu robovali materijalnom svijetu, nego su imali srce koje je kucalo za Boga. I s druge strane, Šimun i Ana nisu se obazirali što i kako drugi rade ili ne rade. Nego su živjeli svoj osobni odnos s Bogom dobro, pošteno i velikodušno“, poručio je don Josip, naglasivši da trebamo gledati u Boga, kako nas Bog vidi, a ne ljudi.

„Šimun je uzor, jer pokazuje da treba ići protiv struje. Gradimo svoju vjeru na osobnom odnosu s Bogom. Zato što je čekao Mesiju, Šimun je imao sposobnost da ga je prepoznao, kad ga je trebalo prepoznati. Isus nije bio za njega obično dijete, nego je u njemu vidio onoga koji je postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan.

Isus je došao da razdijeli dobro od zla – moramo se opredijeliti. Imamo sposobnost da možemo slobodno donositi odluke, praviti prave prosudbe. Bog nam je dao razum da se možemo opredjeljivati za Boga, da možemo tražiti milost odozgor. I Bog će nas učiniti svetima, ako mi to želimo. Od nas se traži samo da želimo nas Bog mijenja, učini svetima. Odatle treba krenuti obnova naših obitelji, naroda i svijeta. Neka sv. Šimun bude nadahnuće i snaga da ustrajemo, da se ne bojimo i da se velikodušno borimo u Božjem boju“, poručio je don Josip.

Nakon mise, don Josip je predvodio klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom, zamolivši da nas sv. Šimun, primjer ustrajnosti, utvrdi u vjeri.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na susretu hrvatskih branitelja i njihovih obitelji iz Zadarske nadbiskupije u nedjelju, 23. ožujka u župnoj crkvi sv. Anselma u Ninu, misno slavlje predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Uz obilježavanje 1100 godišnjice Hrvatskog kraljevstva, susret je održan u starohrvatskom gradu Ninu gdje su se krunili hrvatski kraljevi i potvrđivala vjernost hrvatskog naroda Crkvi u povezanosti Pape i nekadašnjeg ninskog biskupa.

Nadbiskup je u propovijedi razmatrao lik Mojsija temeljem pročitanog ulomka iz Knjige Izlaska, rekavši da u Mojsiju možemo promatrati lik svakoga od nas jer Riječ Božja uvijek govori nama.

„S likom Mojsija želimo se sjediniti i s našim braniteljima. Iskustvo Mojsija može biti i iskustvo hrvatskih branitelja i svakoga od nas. Mojsije je u mladosti stekao visoki status u društvu. Živio je s faraonom kao faraonov sin. Ali, to ga nije zadovoljio, bio je jako osjetljiv na nepravde svoga naroda, na tlačenje i ropstvo koje je doživio njegov narod u Egiptu. Nikad nije zaboravio svoj identitet, ono što mu je majka ugradila u njegovo srce – to je Mojsije nosio u sebi“, istaknuo je mons. Zgrablić jednu od poveznica s osjećajem kojeg su gajili i naši branitelji u ljubavi prema domovini.

Braneći svoje sunarodnjake, Mojsije je ubio Egipćanina te je zbog toga, u strahu za svoju egzistenciju, pobjegao u pustinju. U pustinji je našao mir i stvorio obiteljski život, oženio se i imao djecu.

„Mnogi su trpjeli i u Domovinskom ratu. Mnogi su prošli kroz pustinju, naši branitelji podnijeli su velike žrtve“, rekao je mons. Zgrablić. Nakon sudjelovanja u obrani domovine, branitelji žive svakodnevicu. U Knjizi Izlaska zapisano je da je Mojsije pasao ovce tasta Jitra. Obavljajući svakodnevne poslove, Mojsije je došao do brda Horeba.

„Horeb je sveto mjesto na kojem se Bog objavio Mojsiju u punini, gdje mu je progovorio svoju riječ, gdje mu je Bog dao Dekalog. Na tom mjestu Mojsije se sa svojim narodom na osobiti način susreo s Gospodinom koji mu je progovorio“, rekao je nadbiskup.

I taj duhovni susret u Ninu predstavlja dolazak vjernika „u izuzetnu Božju blizinu, gdje nam Bog želi progovoriti s najvećim autoritetom, a Božji autoritet je njegova ljubav. U najvećoj ljubavi i nježnosti Bog progovara svoju riječ“, poručio je mons. Zgrablić.

Na Horebu je Mojsije primio deset Božjih zapovijedi. „U zapovijedi ne gledamo zabranu, naše ograničenje, nego naše spasenje, naše najveće dobro, najveću ljubav koju Gospodin nama iskazuje u svojoj riječi“, istaknuo je nadbiskup.

Mojsiju se ukazao Anđeo Gospodnji koji je posrednik glasa Božjega, a prikazao se u rasplamtjeloj vatri u grmu.

„Nije lako naći grm u pustinji, on je znak života, raste. Ali, na mjestu u pustinji gdje je Mojsije nalazi se nešto izuzetno, posebno. Grm koji gori je znak Riječi Božje koja gori i grije naše srce. Vatra čisti i pročišćava. I zlato se baca u vatru, da ostane samo zlato. Sve drugo što okružuje zlato – izgori, nestane u vatri“, rekao je mons. Zgrablić. U tom kontekstu, istaknuo je da „Riječ Božja želi biti svjetlo u našem životu da nas prosvijetli, toplina da nas grije, želi biti čišćenje našoj duši“.

„Gospodin još nešto više traži od tebe“

„Pozvani smo zagledati se u taj grm, vatru, u taj plamen Duha koji govori u Riječi. Naravno je, očekivalo bi se da kad se grm zapali, da će izgorjeti, nestati – osobito u pustinji gdje je sve suho, dovoljno je malo vatre da grm začas nestane i izgori. Ali, ovdje je neobično da grm gori, a ne izgara. Dakle, događa se nešto nadnaravno. Tako i Riječ Božja – govoreći o tom grmu, ne govori samo o našoj naravi, o onome što mi uobičajeno susrećemo.

Nego, susrećući Riječ Božju, prepoznajući anđela, gledajući u grm pred nama – i mi ćemo vidjeti nešto nadnaravno – nešto Božje, nešto božansko. Moći ćemo zaključiti da to nije samo ljudsko, naravno, nešto što čujem svaki dan, nego da je to nešto posebno što mogu doživjeti, osjetiti duboko u mojoj duši. Nije to samo glas kojeg mogu čuti“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Ako čovjek osjeti da se to događa oko njega, treba učiniti što je učinio Mojsije.

„To što se događa nama je izazov. Nalazak pred Horebom, potreba da u tijeku našeg života, dok se brinemo za našu egzistenciju, učinimo još nešto – poziva te na nešto više. Bog želi još nešto više od tebe, ne samo da osiguraš egzistenciju. Nego, Gospodin još nešto više traži od tebe“, poručio je mons. Zgrablić. Bog očekuje još nešto više od nas, želi nam još nešto više i veće darovati.

„Gospodin te želi uvesti u svoju nadnarav! Gospodin ti daje znakove koje možeš prepoznati u svojoj duši, da Gospodin tako djeluje u tvom životu. Trebaš učiniti što je učinio Mojsije. Mojsije je rekao sebi da priđe tom grmu.

Red je na Mojsiju. Sada je na tebi red. Na putu tvoga života Gospodin te negdje doveo i poziva te da mu dođeš još bliže. Ti moraš donijeti odluku. Hoću pogledati što je s tim grmom, hoću pogledati što se to događa. Hoću pogledati što je u toj čudesnoj vatri, u toj nadnaravi koju ja ne razumijem što se to događa. Želim ići još malo bliže, želim još Gospodina upoznati“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

I dolazak na taj susret u Nin je izraz želje vjernika da još bliže priđu Gospodinu. „Čineći još jedan korak naprijed, vidjet ćeš da je to veličanstven prizor, što se događa u tvojoj duši. Još puno toga ne znaš, ali to što si vidio već je veličanstveno, već je nešto sveto, veliko, posebno – da vidiš zašto grm gori, a ne sagorijeva. Da promotriš da je Bog vatra koja gori, da je to Božji duh koji ti daje da živiš, postojiš, da se krećeš, da možeš razmišljati, da ti Bog pokreće srce, noge, ruke“, rekao je mons. Zgrablić.

„Ljubav, istina, pravednost – sve to je Bog u punini – zato te sve to privlači! Sve te to zove!“

Kad čovjek odluči ići naprijed, dogodit će se što se dogodilo i Mojsiju.

„Do sada je sve bila inicijativa Mojsija. Gledao je, promatrao – nešto je čudesno, izvana. Onda je Gospodin zvao Mojsija. Sada je riječ o Bogu. Vidjet ćeš da to nije bio samo običan govor. To sâm Bog tebi progovara, Bog poznaje tvoje ime. U Bibliji znati nekome ime znači dati nekome život; začeti, početi život. To predstavlja duboki odnos života, kakav imaju otac i majka prema sinu i kćeri. Gospodin tebe tako poznaje.

Gospodin je povezan s tvojim životom. Nisi izgubljen na putu svoga života. Gospodin zna tvoje ime, već si duboko s njim povezan, od začeća, preko krštenja. Gospodin te zove po tvojoj egzistenciji, po tvojoj nutrini, po čežnji tvoga srca.

Čuješ taj glas kako te Gospodin poziva jer te ono dobro, lijepo i plemenito, sveto, ljubav, istina, pravednost, sve to je Bog u punini – zato te sve to privlači. Sve te to zove“, poručio je nadbiskup, istaknuvši da Bog zove čovjeka jer s njim želi stupiti u dijalog.

„Gospodin te zove jer želi s tobom razgovarati. I potrebno je opet da mi učinimo korak, što je učinio Mojsije. Mojsije izgovora: ‘Evo me’. Mojsije prepoznaje da ga Bog zove. Važno je da ti prepoznaš da te Bog zove. Važno je da prihvatiš i prepoznaješ da Bog zna tvoje ime, da si tako duboko s njim povezan“, potaknuo je nadbiskup.

To nije samo nešto izvanjsko što čovjek gleda. Bog čovjeku ne smije biti nešto usput, da mu samo posveti neko vrijeme, prigodno.

„Trebaš reći ‘Evo me’, da se Gospodinu odazoveš – jer Gospodin ima plan s tobom! Da učiniš ono što je učinio Mojsije, što je učinila Marija.

Nisi suvišan, bezvrijedan u Božjim očima. Bog računa na tebe. Ni Marija ni Mojsije nisu bili svjesni što će Bog po njima učiniti, što Bog želi u njihovom životu. Da to gdje jesi, shvatiš da si važan u Božjim očima, da Bog kontaktira s tobom“, potaknuo je mons. Zgrablić.

„Ako je Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Mojsijev – to znači da je on Bog koji živi u vremenu“

Nakon što se Mojsije odazvao, nastupa razgovor između Mojsija i Boga. „Mojsije se osposobio da može komunicirati s Bogom. Gospodin te želi osposobiti da komuniciraš s njim, da ti On može reći svoje planove, da ti može još više otkriti sebe. Da možeš još više spoznati sebe. Da vidiš što Gospodin od tebe traži, zahtjeva“, poručio je nadbiskup.

Dok je Mojsije prilazio, prvo što mu je Gospodin rekao je da ne prilazi, jer je mjesto na kojem stoji sveto. „Dok si na ovome svijetu, ne možeš u punini prići Bogu. Ne zato što Bog to ne želi ili je to loše za nas, nego zato što je Bog veći od nas. Bog je Gospodar neba i zemlje, stvoritelj neba i zemlje. Mi smo mala kapljica. Bog je ocean, a mi smo kapljica. Ne može ocean stati u kapljicu, ali kapljica može u ocean.

Tako i mi. Ne možemo ući u Boga na ovoj zemlji jer nemamo taj kapacitet, te sposobnosti. Ali je važno da si mu prišao i da je ta kapljica ona ista kapljica koja je u oceanu“, rekao je mons. Zgrablić.

Drugo što je Bog rekao Mojsiju je neka izuje obuću. „Skinuti cipele znači golom nogom stati na golo tlo. Spoznaješ da si prah, doći ćeš do istine da si bez Boga kao da s golom nogom stojiš na materiji. Bez Boga si sâma materija. Moraš biti ponizan.

To ne znači da te netko ponižava, obezvrjeđuje, nego da shvatiš svoju istinu. Da ne živiš u laži, u ne-spoznaji sebe, ne-otkrivanju sebe, nego u dubokom spoznavanju sebe. Zato moraš izuti obuću i stati na tlo. U tom diranju tla otkrit ćeš da je Bog blizu“, poručio je mons. Zgrablić.

Čin izuvanja cipela, duhovno, vjernici su pokazali i tako što su se ispovjedili na tom susretu. „Osjetili ste Gospodina jer ste u ispovijedi dodirnuli svoju bijedu, što ste dodirnuli svoju grešnost, što ste osjetili potrebu skinuti svoj grijeh. To je skidanje tvojih cipela. I tu si osjetio Božju milost, milosrđe, nešto se dogodilo u tebi. Obogaćen ćeš se vratiti kući jer su ti otpušteni grijesi i posljedice grijeha“, ohrabrio je mons. Zgrablić, poručivši: „Tvoje skidanje cipela dodirom zemlje će biti otkrivanje svetosti, da je Bog drugi, drugačiji. Da su naša slabost, grešnost, starost, nemoć – tlo gdje Boga koji je svetost možeš sresti, On ti tu dolazi ususret“.

Potom Bog Mojsiju predstavlja sebe i kaže mu: „Ja sam Bog tvojih otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev’.

„Bog će i dalje sebe predstavljati tebi da ga otkrivaš – radi tvog bogatstva, radi tvoje veličine, da ga otkriješ u svom životu. Nije dovoljno da samo kažemo da smo katolici, nego da uđemo u duboki odnos s Bogom, kako nam se Bog predstavlja.

Ako je Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Mojsijev – to znači da je on Bog koji živi u vremenu. Da je on Bog vremena, da je on uvijek nazočan, prisutan, da je on uvijek tu. Bog poznaje ime Mojsija, a i Mojsije želi znati kako je Bogu ime. On je njemu rekao: ‘Ja sam koji jesam’.

Dakle, ja sam stalno prisutan, tu sam i ne možeš me spoznati do kraja – jer jesam.

To je put naše korizme, našeg srca. Tu je opisano tvoje srce, tvoj život, tvoj odnos s Bogom – kako te Bog približava sebi, gdje on poznaje tvoje ime; da to spoznaš, da nisi nevažan. Da Bog ima još jednu zadaću za tebe, da nisi dovršio svoju ulogu, kao što je Bog poslao Mojsija u Egipat da izbavi narod“, poručio je mons. Zgrablić.

I uloga branitelja koji su branili narod u Domovinskom ratu nije završena. Oni i dalje imaju ulogu gdje je čovjek u ropstvu, grijehu, gdje je nepravda.

„Da ti budeš kao vođa kojeg je Gospodin izabrao, da ti vodiš svoj narod primjerom svoga života, da ga vodiš prema svetoj zemlji.

Neka to bude naša molitva, da tako spoznamo Gospodina. Da nam ovo vrijeme milosti bude vrijeme obraćanja, da nam se ne dogodi da budemo neplodna smokva, kao što kaže Isus u navještenom Evanđelju o neplodnoj smokvi koja iscrpljuje zemlju te je bolje da je nema“, upozorio je nadbiskup. Potaknuo je da koristimo Božje milosti, Božje darove, Božje pozive i poticaje, sve što Gospodin čini u svom životu za nas, toliko daleko da je i svoga Sina nama darovao.

„Neka nam život bude plodan, kao što je bio plodan život Mojsija i Marije – da Gospodina slavimo, s njime živimo, da budemo suradnici u njegovom djelu spasenja nas i svijeta, našeg naroda i naše domovine“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Prije mise, sudionici susreta pristupili su sakramentu ispovijedi te je održana pobožnost Križnog puta. Prisutne je pozdravio don Anđelko Buljat, predstojnik nadbiskupijskog Povjerenstva za hrvatske branitelje koje je organizator toga susreta. Sudionike susreta pozdravio je i domaćin Jerko Vuleta, ninski župnik.

Župna crkva sv. Anselma u Ninu je jubilejska crkva u Godini jubileja te su vjernici mogli dobiti potpuni oprost.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Pedeseta godišnjica izgradnje župne crkve sv. Josipa na Plovaniji u Zadru proslavljena je na svetkovinu sv. Josipa u srijedu, 19. ožujka. Svečano večernje misno slavlje u župnoj crkvi sv. Josipa predvodio je umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

O veličini sv. Josipa govori i da ga je apostol Pavao usporedio s Abrahamom, istaknuo je mons. Puljić, podsjetivši da je Abraham otišao iz svoga kraja ne znajući kamo ga Jahve zove niti je znao kakav će mu biti put kojeg Gospodin predlaže. „Bilo mu je baš nezgodno krenuti iz svoga rodnog mjesta i poći kamo ga Jahve zove. Ne zna ni gdje ni kamo. Ali krenuo je! Krenuo je sa sigurnošću, Jahve koji me pozvao, neće me ostaviti, bit će sa mnom“, istaknuo je mons. Puljić.

Tako je bilo i sa sv. Josipom. Zatekao je zaručnicu Mariju u drugom stanju. Prema zakonu, mogao je dati kamenovati je ili je potajno otpustiti. No, u snu mu je anđeo, poput glasa kojeg je i Abraham bio čuo, rekao da se ne boji uzeti Mariju za ženu, jer dijete u njoj je začeto po Duhu Svetome. „I Josip uzima Mariju za ženu. Taj veliki svetac radi sve da se ispuni volja Božja. Ne boji se ničega, jer zna da onaj koji ga je pozvao, koji mu je po anđelu to poručio u snu, ima neke planove. Evo me, Gospodine, vršiti volju tvoju“, istaknuo je mons. Puljić. Podsjetio je da sv. Josipa Sveto Pismo ne spominje na puno mjesta i u evanđeljima nema nijedne rečenice koju je sv. Josip izgovorio.

„No, pažljivim iščitavanjem pojedinih događaja može se saznati puno o tom skromnom i zanimljivom svecu, poniznom Josipu stolaru. U njegovo vrijeme ljudi su govorili da je Isus ‘sin Josipa i Marije’. Osobito su naglašavali i Isusa prepoznavali kao ‘sina Josipa stolara, poznatog radnika i obrtnika iz Nazareta’”, istaknuo je mons. Puljić.

Papa Franjo je 8. prosinca 2020. proglasio „Godinu svetog Josipa“ kako bi Crkvu podsjetio na odluku pape Pija IX. kad je prije 155 godina, 1870. g., proglasio svetog Josipa zaštitnikom Crkve. „Bilo je to teško vrijeme za Crkvu kad je se napadalo s lijeva i s desna. I Papa je osjetio potrebu da molimo sv. Josipa da isplivamo iz toga teškog vremena“, rekao je mons. Puljić.

Sv. Josip kao zaštitnik u povijesti hrvatskog naroda

Potaknuvši da posvijestimo kako su Hrvati narod koji štuje sv. Josipa, uz Mariju, nadbiskup je istaknuo i odluku Hrvatskog Sabora od 10. lipnja 1687. da je „sveti Josip za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske jednoglasno odabran od svih redova i staleža“, na prijedlog tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Martina Borkovića.

„Povezano s tom odlukom i hrvatski biskupi su nakon bolnoga sloma Hrvatskog proljeća, na zasjedanju u Splitu 1972. obnovili zavjet sv. Josipu koji je moćan i objasnili kako se ta ‘saborska odluka odnosi na hrvatski narod u cjelini’. Petnaest godina kasnije, 1987., biskupi su crkvu sv. Josipa u Karlovcu, iz 13. st., proglasili ‘nacionalnim svetištem’“, rekao je mons. Puljić.

Istaknuo je i da je na Drugom Vatikanskom na prijedlog biskupa Hrvata, dr. Petra Čule iz Mostara, razmatrano i usvojeno da se „ime svetog Josipa uvrsti u misni kanon odmah poslije imena Marije“. Dotad se ime sv. Josipa nije spominjalo u kanonu. „Papa Ivan XXIII. slušao je zasjedanje iz svoje sobe, nije sudjelovao u dvorani Sabora, i kad je to čuo, samo tri dana nakon prijedloga biskupa Čule, 13. studenog 1962., dekretom je odredio neka se ime sv. Josipa uvrsti u kanon“, rekao je mons. Puljić, poručivši: „Ponosni smo da je to učinio jedan Hrvat“.

Papa je odredio „neka se u misni kanon unese formulacija: „U zajedništvu s cijelom Crkvom častimo uspomenu ponajprije slavne Marije vazda Djevice, Majke Boga i Gospodina našega Isusa Krista. Častimo i uspomenu blaženoga Josipa, zaručnika Djevičina“.

Nadbiskup je spomenuo i odredbu Dubrovačkog Senata iz 1521.: „Određuje se za sva vremena u našem Gradu neka se svake godine svečano obdržava blagdan sv. Josipa. Toga dana neka se ne otvaraju trgovine i neka se ništa ne radi. Neka se spomenuti blagdan slavi pobožno i smjerno kako se slave zapovjedani blagdani Rimske Crkve“.

Božji glas sv. Josipu u snovima

„Nakon Marije, nijedan svetac ne spominje se toliko u crkvenim dokumentima kao Josip, od pape Pija IX. koji ga je proglasio „zaštitnikom Katoličke Crkve“ do Pija XII. koji ga je predstavio i proglasio zaštitnikom radnika. Njegova veličina je u tome što je kao skrbnik Svete obitelji bio vrlo požrtvovan u služenju Isusu i njegovom otkupiteljskom poslanju“, poručio je mons. Puljić, istaknuvši: „Sv. Josip kao običan čovjek, kao i Abraham, nije shvaćao to otajstvo. Ali je prihvatio, vjerovao. Vjerovao je da Bog preko njega služi nekom Otajstvu, nekoj Milosti. I učinio je to na najbolji način“.

Sv. Josip je imao „osobitu milost i dar svojim očima gledati kako Isus raste „u mudrosti, dobi i milosti pred Bogom i ljudima“ (Lk 2, 52). U duhu izreke iz Biblije „držao je Isusa za ruke i bio poput oca koji dijete podiže i hrani“ (Hoš 11, 3-4).

Bog mu je otkrivao svoje planove u snovima. Prvi put anđeo mu je pomogao „riješiti dvojbu da uzme k sebi Mariju, kao ženu svoju. Jer, što je u njoj bilo začeto, doista je od Duha Svetoga. Ona će roditi sina koji će spasiti narod svoj od grijeha njegovih“ (Mt 1, 20-21). Kad se Josip probudio od sna, „učinio je kako mu je naredio anđeo“ (Mt 1,24)“, rekao je nadbiskup, naglasivši: „Poslušnošću Duhu Božjem prevladao je sve teškoće i spasio Mariju, učinio je sve da ona bude to što jest, Majka Božja i tako omogućio dolazak Sina Božjega na ovu zemlju, upravo preko Marije. U drugom snu sluša anđela, „uzima dijete i majku njegovu pa „bježi u Egipat gdje ostaje do Herodova skončanja“ (Mt 2, 14-15). Čim ga je božanski glasnik u trećem snu obavijestio da su umrli oni koji su pokušavali ubiti dijete, bez oklijevanja  uzima dijete i njegovu majku, te se vraća u zemlju izraelsku“ (Mt 2, 21), u grad Nazaret.

Marija, Josip i Isus – svi troje Bogu su rekli svoj Fiat: ‘Neka bude volja Tvoja’

„U svim tim okolnostima, Josip zapravo izvršava svoj Fiat – Neka mi bude. Upravo kako je i Marija prigodom Anđelova navještenja da će biti Majka Božja, izrekla svoj „Neka mi bude po tvojo riječi“. Tako i Josip“, naglasio je mons. Puljić.

„Isus je rastao u okruženju Marije i Josipa koji su svojim ‘Neka mi bude’ dopustili Bogu da se vrši njegova sveta volja i nije mogao ni on drugačije raditi i razmišljati, postupati, nego tako.

I u najtežim trenucima, kad se u Getsemanskom vrtu znojio krvavim znojem i molio Oče, neka me mimoiđe ovaj kalež, jer, ljudski gledano, nije mogao drugačije reagirati kad je vidio što ga sve čeka; tko će izdržati to razapinjanje, krunjenje, batinjanje – sjetio se toga Neka mi bude. Ne moja, nego tvoja volja. Ta, poslan je za to da izvrši volju Očevu.

„Neka ne bude kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“ (Mt 26, 39). To je bio zadnji Isusov otklon napasti“, poručio je mons. Puljić.

Zahvalio je Isusu za takvu njegovu hrabrost i radikalnost, za majku Mariju i sv. Josipa „kod kojih je otkrio divne uzore kako s Bogom surađivati“.

Uz veliku svetkovinu sv. Josipa otkrivamo veličinu sv. Josipa koji „prihvaća Božji poziv bez prigovora i onda kad ljudskim umom neke stvari i ne shvaća. Ali, spremno i velikodušno sluša i izvršava volju Božju, pa tako neizravno služi velikoj tajni našega otkupljenja i spasenja“, istaknuo je mons. Puljić.

Zamolio je zagovor „toga velikog Božjeg čovjeka, uzornog radnika i izvrsnog Božjeg suradnika koji je bio zemaljski čuvar Isusa i njegove Majke Marije kojem je Bog povjerio svoga Sina, a Marija je kod njega našla mir i povjerenje, pa je Krist, naš Spasitelj i Otkupitelj, postao čovjekom.

Kao svom zaštitniku, kroz stoljeća mu se utjecala i Crkva u Hrvata i njegovom moćnom zagovoru preporučivala svoje obitelji, društvo, Parlament i cijeli narod“, rekao je nadbiskup. Povjerio je zagovoru sv. Josipa obitelji da „molitvom, euharistijom i poslušnošću volji Božjoj u ljubavi, slozi i miru ispune svoje poslanje. Svakome je Bog upisao u naše gene što želi od nas. Samo treba osluškivati onoga koji nas vodi, koji nas je stvorio, iz ništa pozvao u život i želi da se spasimo“, poručio je mons. Puljić.

Moćnoj zaštiti sv. Josipa preporučio je i „duhovne i svjetovne poglavare, našu Domovinu, Europu i cijeli svijet u izazovnim vremenima raznih kušnji i nereda. Neka njegovim  zagovorom zavlada mir i neka kršćanima ne dojadi činiti dobro, kako bi do kraja ostali vjerni Isusu i Katoličkoj Crkvi“ potaknuo je mons. Puljić.

O nastanku župe i crkve sv. Josipa u Zadru

Na kraju mise, don Martin Jadreško, župnik Plovanije, podsjetio je da je župa sv. Josipa nastala u izazovnim društvenim okolnostima. Zadarski nadbiskup Marijan Oblak utemeljio je župu sv. Josipa 5. lipnja 1968., odvajanjem od župe Presvetog Srca Isusova na Voštarnici. No, župa nije bila imala nikakvog prostora za okupljanje naroda, nalazila se na ledini.

No, mons. Oblak uvidio je da na prostor Plovanije dolazi živjeti narod, uglavnom radnici koji su radili u tvornicama koje su se tih godina otvarale u Zadru te je osnovao župu posvećenu Josipu radniku, u nadi da će uspjeti izgraditi crkvu.

„Crkva sv. Josipa bila je prva crkva u Zadarskoj nadbiskupiji koja je izgrađena nakon Drugog svjetskog rata. Dobiti dozvolu da se gradi sakralni objekt tih godina bilo je čudo. Možemo reći da je ta dozvola za gradnju crkve bilo prvo čudo sv. Josipa koje se dogodilo. Crkva sv. Josipa je posvećena na svetkovinu sv. Josipa, 19. ožujka 1975. godine, prostor crkve je otvoren, blagoslovljen i dan Božjem narodu na upotrebu. Tada je to bila rijetkost“, istaknuo je don Martin, rekavši da je vjerojatno i duh Hrvatskog proljeća doprinio da su se dobile potrebne dozvole.

„Svećenici koji su bili prisutni na posveti crkve na Plovaniji kažu da crkva tada još nije bila u cijelosti dovršena. Nije bilo prozora, puhao je vjetar, ali ipak je taj prostor blagoslovljen i već 50 godina na tom mjestu izlijeva se milost na Božji narod“, rekao je don Martin.

Uz nadbiskupa Oblaka, veliku zaslugu u gradnji crkve sv. Josipa ima i tadašnji župnik Plovanije don Šime Sturnela, koji se zauzeo i za gradnju crkve Kraljice Mira u susjednom predjelu Stanovi. Nakon drevne župne crkve sv. Josipa u Obrovcu, na Plovaniji je bila druga crkva u Zadarskoj nadbiskupiji posvećena sv. Josipu. Nakon Domovinskog rata, izgrađena je i crkva sv. Josipa u Zemuniku Gornjem, kao treća crkva u Nadbiskupiji posvećena sv. Josipu.

„Crkva sv. Josipa u Zadru je jedina crkva njemu posvećena pa na svetkovinu cijelog dana hodočasti puno vjernika, obavlja zavjete, prima sakramente i prepoznaje tu crkvu kao milosno mjesto: skromno, jednostavno, baš kao što je bio i sv. Josip“, rekao je župnik Jadreško. Potaknuo je vjernike da čestitaju Dan očeva, „da očevi budu hranitelji i odgojitelji i djecu odgajaju u školi Evanđelja“.

U župi djeluje i zajednica Vjenčić sv. Josipa te se svake srijede u župi misom i molitvom osobito časti sv. Josip. Među koncelebrantima je bio i mons. Šime Perić, dugogodišnji župnik župe sv. Josipa.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na svetkovinu sv. Josipa, u srijedu, 19. ožujka, svečano prijepodnevno misno slavlje u župnoj crkvi sv. Josipa na Plovaniji u Zadru predvodio je don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Propovijed vikara Sorića donosimo u cijelosti.

Kada molimo Nicejsko-carigradsko vjerovanje, onda svoju vjeroispovijest započinjemo riječima: „Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga“. U Bibliji se pod pojmovima neba i zemlje podrazumijeva „sve što postoji, cjelokupno stvorenje“, nebeska i zemaljska stvarnost (KKC 326). Ono što izgovaramo u vjerovanju svakog dana možemo i očima gledati te se diviti ljepoti djela Svemogućeg Boga koji je stvorio makrokozmos: čitavu prirodu; svemir, univerzum te mikrokozmos: svijet molekula, atoma i čestica, nevidljivih ljudskom oku, pa i mikroskopima.

I koliko god čovjek mislio da je u životu ili povijesti čovječanstva uspio učiniti nešto veliko, to sve ostaje neznatno i maleno prema djelima svemoćnosti Boga. Kada smo kod čovjeka, upravo je on jedino biće koje je sposobno „upoznati i ljubiti svog Stvoritelja“ (KKC 356). Čovjek je jedini stvoren na sliku Božju, „ima dostojanstvo osobe, on nije tek nešto, nego netko“ (KKC, 357).

Zanimljivo da je Svemogući Bog sve stvorio za čovjeka (GS, 12, 243). Sve što je učinio, nebo i zemlju, sve vidljivo i nevidljivo, dao je na upravljanje čovjeku. Zna se čuti iz usta propovjednika da je Bog svemoguć, ali „slab“ u ljubavi prema čovjeku. On je njegovo vrhunsko djelo stvaranja, zbog njega je postao čovjekom, zbog njega je i umro na križu i trećeg dana slavno uskrsnuo, zbog naših grijeha on je preuzeo kaznu koju smo mi zaslužili i tako nas spasio!

Što onda taj svemogući Bog koji je sve stvorio traži od čovjeka? Ljubav svemogućeg Boga, stvoritelja neba i zemlje, sve čini, kako nam Biblija ukazuje, da bi čovjeka pozvala na savez, prijateljstvo i suradnju. Svemogući Bog sve može učiniti sam, ali ipak ne želi sam djelovati – traži u čovjeku suradnika, stvaratelja, pomoćnika u izgradnji svijeta i spasenja ljudskih duša za vječnost.

Od početka povijesti traži suradnju čovjeka, o čemu nam najbolje svjedoči Objava. Ne tjera „na silu“ čak niti spasenje čovjeka ukoliko sam čovjek to ne želi, jer svaki čovjek ima slobodnu volju izbora i može se odlučiti za vječnost života. Cijela povijest spasenja obilježena je Božjom potragom za suradnicima te su se brojni starozavjetni i novozavjetni biblijski likovi – ljudi, odazvali tom časnom i odgovornom pozivu.

Među silnom plejadom svetaca koji nisu dvojili postati Božjim suradnicima nalazi se skroman, ponizan, pobožan i vjeran službenik sv. Josip, muž Marijin, muž pravedan. Vrijedno je primijetiti da se potomak Davidove loze, iz koje se očekivao Mesija, Josip – odazvao Božjem pozivu.

Premda je bio iz kraljevskog roda, to nije bilo presudno u Božjem izabranju Josipa. Presudno je to da je on, kako navode tekstovi, bio pravedan (Mt 1,19). U odnosu prema Bogu ne određuje nas naša obiteljska loza, podrijetlo, slavna prošlost predaka, nego vlastiti, slobodni izbor života i krepost vlastite pravednosti.

Pravednost je moralna krepost koja se sastoji od postojane i čvrste volje dati Bogu i bližnjemu ono što im pripada. Dati Bogu i drugome po pravednosti – čini se, neki put, da je to najteže upravo današnjem čovjeku, osobito onima koji žele prvo sebe namiriti. Pravednost je suprotna sebičnosti, jer na prvo mjesto stavlja Boga i drugoga.

Osim samoga Boga, vrlo brzo su i vjernici prepoznali ideal Božjeg suradnika u liku sv. Josipa. Stoga ne čudi da ga je Hrvatski sabor u lipnju 1687. godine izabrao za zaštitnika Hrvatskog kraljevstva, a papa Pio IX. 1870. g. zaštitnikom sveopće Katoličke Crkve. Hrvatska biskupska konferencija, za vrijeme zasjedanja u Šibeniku 2008. g., proglasila ga je glavnim zaštitnikom Hrvatske.

Prije pedeset godina, 1975. godine,  ova župna zajednica na Plovaniji sagradila je crkvu koja je blagoslovljena upravo na blagdan sv. Josipa.

Draga braćo i sestre!

I danas svemogući Bog traži suradnike u stvaranju svijeta, života, poslanju i širenju Evanđelja! I danas Bog traži Josipa i Josipe i sve nas po našem krsnom imenu, samo za suradnju i krepost pravednosti.

Sv. Josip, naš pravedni i pobožni zaštitnik, bio je Božji suradnik. Sve može svemogući Bog sam, ali neće bez čovjeka – suradnika! Poput nemoćnog i krhkog djeteta Isusa u Betlehemu, traži pomoć i suradnju ljudi ovog našeg vremena.

Izmučen, izbičevan i u padu tri postaje Križnoga puta, traži svemogući Bog ruku novog Josipa, čovjeka današnjice, mene i tebe. Kojeg li samo dara, nezasluženog i besplatnog, biti u službi svemogućeg Otkupitelja? Upravo onako kako nas i pozivaju na djelovanje i vjeru poznati stihovi pjesme Krist na žalu, riječima: „Ti trebaš dlanove moje, moga srca ražaren plamen i kaplje znoja, samoću moju“. Riječi pjesme koje donekle opisuju život i djelo sv. Josipa: dlanovi, srce ražareno, kaplje znoja i samoća tišine.

Što mogu ja učiniti u suradnji s Bogom? Dlanovi Josipa radnika su Božja produžena ruka stvaranja svijeta koji je povjeren od svemogućeg Boga čovjeku, meni i tebi. Dlanovi kojima se stvaraju ljudski odnosi, donose pomirenje među zaraćenima, kojima se pomaže svima koji su u opasnosti, dlanovi kojima se moli Svemogućeg u svim nevoljama života.

Radom dlanova svjedočimo vjeru, ali i ispunjavamo vlastiti smisao života. Ražarenim srcem slavimo Boga i pomažemo drugima, „lovimo srca u mrežu života“. Poput sv. Josipa, srcem širimo Radosnu vijest u svijetu koji više puta zapinje samo prema mraku i tami.

Kapljama znoja slijedimo jedini put našeg vjerničkog života – križ našeg spasenja. Jedino su kaplje znoja dokaz prave suradnje sa Svemogućim. Oni su znakovi i našim mladima kako se postaje uspješan čovjek, naspram brzih rješenja koja najčešće vode u propast.

U svijetu gdje riječi dominiraju nad djelima, u svijetu gdje je u buci riječi nestalo tišine djelovanja, u svijetu gdje riječ postaje formalno sredstvo, obični instrument, čak i oružje – eto nam šutljivog sv. Josipa koji sluša Božju riječ i djeluje. Ne govori Josip, on sluša što Bog govori.

Josip djeluje na Božju riječ, makar mu po ljudskim mjerilima ta riječ bila teška i nelogična. Njegovo djelovanje je najbolji primjer suradnje s Bogom i braćom ljudima. Vlastita bujica riječi, nepotrebnih i brzopletih, izaziva svađu, umanjuje našu sposobnost za davanjem, širi mržnju i prekriva potrebno djelovanje. Riječi su najzvučnije i najljepše kada dolaze za primjerom, svjedočanstvom života i snagom učinjenoga, upravo onako kako je to Josip činio.

Dragi vjernici Plovanije i dragi hodočasnici!

Danas na blagdan sv. Josipa, muža pravednog Majke Božje, sjećamo se svih onih koji su s dlanovima, žarom, znojem i tišinom gradili ovu crkvu. Možda ih ima ovdje danas i među vama.

No, osim zahvalnosti, ovo njihovo, vaše i naše sakralno zdanje nas obvezuje da nastavimo kao Božji suradnici nadalje izgrađivati ne samo građevinu, nego živu zajednicu.

Svatko od nas može na području ove župe, grada i Nadbiskupije biti Božjim suradnikom! Toliko je potreba i potrebitih u našim obiteljima i susjedstvima, toliko je „gladnih Boga“ u svijetu u kojem živimo, da je hitno odazvati se pozivu Božjeg suradništva. Po krštenju i potvrdi imamo svi taj zadatak pred svemogućim Otkupiteljem!

Sv. Josipe, pomozi nam imati čiste dlanove rada i prihvaćanja ljudi i učini nam srce ražareno za vječnost. Pomozi nam u znoju i trudu u izgradnji pravednijeg svijeta i spasenja ljudskih duša, nauči nas biti glasnima tišinom. Sv. Josipe, moli za nas!

don Ante Sorić

generalni vikar Zadarske nadbiskupije