Misu zadušnicu za papu Franju u katedrali sv. Stošije u Zadru u subotu, 26. travnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio Bogu za život i služenje pape Franje Crkvi i cijelom svijetu. „Riječi, geste i život pape Franje pozivaju nas da budemo Crkva srca, Crkva koja se daruje“, istaknuo je mons. Zgrablić. Papa Franjo je bio „dobar pastir koji je znao slušati, otac koji je znao suosjećati, prorok koji je znao progovoriti Božju riječ u pravi čas i o aktualnim problemima. Bio je naš brat koji je hodao s nama na hodočasničkom putu vjere, ali, hodao je i ispred nas“, poručio je nadbiskup.

Kao njegovu „duhovnu baštinu i obvezu koju treba trajno prihvaćati i provoditi u život“, nadbiskup je istaknuo značajke pontifikata pape Franje: jednostavnost i poniznost, socijalna pravda i briga za siromašne, ekologija i briga za zajednički dom, dijalog i otvorenost te reforme Crkve.

Kad papa Franjo govori o poniznosti, „misli na duboku svijest o vlastitim ograničenjima, otvorenost prema Bogu i drugima te oslobođenje od oholosti i sebičnosti. Papa je isticao da poniznost nije slabost, nego snaga koja otvara srce za Boga, govoreći da ‘bez poniznosti nećemo nikada pronaći Boga, nego samo sebe’“, istaknuo je nadbiskup.

Papin „poziv na poniznost nije poziv na povlačenje, nego na autentičnost. Poniznost oslobađa, čini nas sposobnima za služenje i spašava od idololatrije ega. Poniznost je, kaže Papa, protulijek oholosti. Govorio je da osoba koja nije ponizna ne gleda prema horizontu, nego u vlastito ogledalo“, podsjetio je mons. Zgrablić, istaknuvši Papine riječi: „Jednostavnost nije stil, nego stanje srca. Vodi nas zahvalnosti i čuva od površnosti“.

„Jednostavnost za papu Franju nije bila skromnost radi siromaštva, nego razlikovanje bitnog od nebitnog – oslobođenje od viškova koji nas guše kako bismo napravili mjesta za Boga i bližnje. To je bio njegov način života, ali i njegova poruka svijetu“, istaknuo je nadbiskup. Smatra da je Papin program sadržan u njegovim riječima: „Želim Crkvu siromašnu za siromašne“.

„Crkva koju je Papa nosio u srcu nije sjedila samo uz moćne – ona je ustajala s onima koji trpe. Papa je pokazivao da vjera bez djelovanja nije vjera i da ljubav prema siromašnima, migrantima, onima ‘na periferiji’, nije ukras, nego središnji znak Kristove prisutnosti“, rekao je mons. Zgrablić.

Papa je upozoravao na ekonomiju odbacivanja i nepravde u ravnodušnom društvu, govoreći da su „siromašni naši učitelji koji nas uče jednostavnosti i otporu prema konzumerizmu“, a „zemlja, naš dom, sve više nalik golemom hramskom otpadu“. Upozoravao je da se ne možemo zadovoljiti samo davanjem pomoći, nego treba mijenjati i strukture koje proizvode nepravdu.

Crkvi i svakome govorio je da „ne gledamo na one koji trpe kao teret, nego kao poziv na obraćenje“.

Papa Franjo je prvi papa koji je ekologiju jasno stavio u središte katoličkog socijalnog nauka. „Za njega, ekološka kriza nije samo problem prirode, već kriza duhovnosti, solidarnosti i pravde. Nije odvajao zaštitu okoliša od zaštite čovjeka. Papina enciklika Laudato si’ bila je poziv na cjelovitu ekologiju – promjenu odnosa, načina života i politike“, rekao je mons. Zgrablić.

„Papa Franjo je bio istinski pontifex – mostograditelj. Ne između ideologija, nego između ljudi“, naglasio je nadbiskup. Pozivao je na „kulturu susreta“.

„U svijetu podjela i zatvorenosti, on je birao dijalog s drugim kršćanima, s drugim religijama, s onima koji ne vjeruju. Govorio je da vjera nije povlačenje u izolaciju, nego otvaranje prema drugome i da vjera vodi vjernika da vidi u drugom brata kojega treba voljeti“, poručio je mons. Zgrablić.

Papa je isticao da dijalog ne znači odustajanje od istine, nego uzajamno poštovanje, rekavši: „Dijalog ne znači popuštanje ili kompromis, nego traženje istine u uzajamnom poštovanju“.

Papa je u sinodalnom hodu vidio priliku da Crkva „koja izlazi“ bude zajednica koja sluša, rekavši: „Sinoda nije parlament, nego trenutak slušanja Duha kroz slušanje jedni drugih“.

„Papa nije govorio o reformi kao o projektu, nego kao o obraćenju. Papa je pokrenuo reforme kurije, financijskog sustava, sinodalnog procesa i crkvenog prava i one su bile duboke, usmjerene na suštinu: služenje“, poručio je nadbiskup, citirajući papu Franju: „Reforma nije kozmetička operacija, nego povratak bîti – služenju i otvorenosti Duhu“.

„Papa nije želio Crkvu moći, nego Crkvu blizine. Ukinuo je privilegije, poticao transparentnost i uvijek vraćao smisao na bitno: Krista i Crkvu – narod Božji. Jedna od ključnih riječi njegove reforme bila je sinodalnost – zajednički hod naroda Božjega“, rekao je mons. Zgrablić, citirajući Papu: „Sinoda je proces slušanja cijelog naroda Božjega, jer svi imamo nešto za reći i svi smo dionici Kristovog tijela“.

Papa je uveo mehanizme odgovornosti u borbi protiv zlostavljanja i rekao: „Crkva mora biti sigurno mjesto za sve, a posebno za najmanje“.

Nadbiskup je potaknuo na molitvu da ono što je papa Franjo „živio, neumorno naučavao i poticao, ostane u nama – da budemo Crkva poniznosti, Crkva koja sluša, grli siromašne, čuva stvoreno i hoda zajedno; da budemo, kako je i Papa želio, ‘Crkva srca, koja liječi rane i grije srca’, Crkva ‘po mjeri čovjeka’; da nastavimo hod u duhu sinodalnosti, hrabro i ustrajno s pogledom na Krista“.

I.G.

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Misno slavlje sa svečanim ‘Tebe Boga hvalimo’ na završetku Kapitula Franjevačke kustodije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri sa sjedištem u Zadru, u petak,  25. travnja, u crkvi sv. Frane u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Tom misom završen je Kapitul koji je počeo u ponedjeljak, 21. travnja u samostanu sv. Frane u Zadru, tijekom kojega je i službeno dovršen i potvrđen proces transformacije nekadašnje Franjevačke provincije sv. Jeronima u status Kustodije sv. Jeronima koja je ovisna o Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu.

Za vrijeme kapitula, franjevci su razmatrali statute i smjernice prema kojima će se ravnati djelovanje i život Kustodije sv. Jeronima. Franjevačka kustodija sv. Jeronima svečano je proglašena za vrijeme Kapitula u samostanu sv. Frane u Zadru na Uskrsni utorak, 22. travnja.

U misi na završetku Kapitula, uz nadbiskupa Zgrablića koncelebrirali su fra Milan Krišto, provincijalni ministar Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba, fra Domagoj Runje, predsjednik Kapitula, fra Tomislav Šanko, kustod Kustodije sv. Jeronima i druga braća kapitularci.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića na misi u crkvi sv. Frane u petak, 25. travnja, donosimo u cijelosti.

Draga braćo franjevci, draga braćo i sestre!

Sretan Vam i blagoslovljen Uskrs, ne samo kao jednogodišnja svetkovina, nego sudbonosni događaj u životu i vremenu.

Okupljeni danas u crkvi sv. Frane u Zadru u ozračju molitve i zajedništva, dok se opraštamo od našeg Svetog Oca pape Franje i molimo za njegovu dušu, dionici smo jednog povijesnog trenutka, osobito za Provinciju sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri sa sjedištem u Zadru.

Čestitam na odvažnosti i hrabrim koracima koji su učinjeni ovih godina u preoblikovanju ove franjevačke zajednice od Provincije u Kustodiju. Čestitam na izboru i imenovanju nove uprave Kustodije sv. Jeronima: kustodu fra Tomislavu Šanku i svim savjetnicima: fra Stipi Nosiću, fra Tomislavu Krstiću, fra Diegu Dekliću, fra Leopoldu Mičiću i fra Pavlu Iviću.

1. Ne manje, nego drugačije

U trenutku kada zadarska Provincija završava svoj povijesni hod kao samostalna zajednica i nastavlja živjeti kao Kustodija unutar Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu, Evanđelje po Ivanu nas vodi na obalu Tiberijadskog mora, gdje učenici, nakon noći bez ulova, ponovno susreću Uskrsloga.

Nakon razočaranja i umora, kada su možda mislili da je sve iza njih, Isus im dolazi ususret – ne s prijekorom, nego s pozivom: “Djeco, imate li što za jelo?”. On ih ne prekorava zbog prazne mreže. Umjesto toga, usmjerava ih, daje im novi smjer i ponovno puni njihove mreže. Taj prizor ne govori samo o ribi, nego govori i nadi.

Pozvani smo i mi ovaj povijesni trenutak gledati ne kao na gubitak, nego kao novo poglavlje, kao poziv da mreže bacite s druge strane – u poslušnosti Riječi, s povjerenjem u Gospodinovu nazočnost. Nova Kustodija nije manje, nego drugačije. Nije kraj djelovanja, nego novi poziv.

Isus ne briše prošlost učenika – nego ih ponovno okuplja, jača ih zajedništvom, i priprema im kruh i ribu. Tako i bratstvo, Kustodija, koja se sada povezuje sa zagrebačkom Provincijom, nije poništenje identiteta, nego produbljenje zajedništva. Pozvani ste jedni drugima biti dar, nadopuna, snaga i svjedočanstvo.

U središtu svega stoji kršćanska nada – ne kao osjećaj, nego kao temeljna sigurnost da Gospodin i dalje stoji na obali našega puta i poziva nas na povjerenje. On vidi više nego što mi vidimo. On zna kada i gdje baciti mreže. On priprema kruh i vatru kad mi dođemo iscrpljeni.

Ova nova faza nije noć bez ulova, nego početak novog jutra. Uvijek moramo biti spremni čuti Njegov glas, prepoznati ga u jednostavnim znakovima svakodnevice i imati hrabrosti odgovoriti.

Dođite i doručkujte! – kaže On i nama danas. Pridružimo se Njegovom stolu, u zajedništvu, u povjerenju, u nadi.

2. Znak vremena u mnogim dobrim stvarima

Nalazimo se u Jubilejskoj godini, vremenu posebne milosti u kojem nas, sada pokojni papa Franjo, u Buli Spes non confundit poziva da u duhu Drugog vatikanskog sabora čitamo znakove vremena koji odgovaraju svakom pojedinom naraštaju (usp. GS 4). Sveti Otac naglašava kako moramo obratiti pozornost na mnoge dobre stvari u svijetu, kako ne bismo upali u napast da se smatramo ophrvani zlom i nasiljem (usp. Br. 7). Uz ovaj snažni poziv, Papa je rekao „Moramo“ – promatranje znakova vremena i „mnogih dobrih stvari“ osobito je važno u ovom trenutku promjene i prijelaza, kako bismo s vjerom i nadom gledali u budućnost.

3. Franjevačka baština

„Mnoge dobre stvari“, kako kaže papa Franjo, gledamo u povijesnom tijeku ove Provincije sv. Jeronima, a od sada Kustodije.

Duhovna, društvena i kulturna baština franjevaca Male braće u Istri i Dalmaciji iznimno je važna, kako za hrvatsku povijest i identitet, tako i za očuvanje bogatstva kulturnih, vjerskih i društvenih tradicija ovih područja. Ova bogata duhovna, kulturna  i društvena baština svjetlo je za sadašnjost i budućnost ove zajednice.

3. 1. Duhovna važnost

Franjevci su, dolazeći u Istru i Dalmaciju već početkom 13. stoljeća, snažno pridonijeli očuvanju i širenju evanđelja, posebno u razdobljima kada su ta područja bila pod utjecajem različitih političkih i kulturnih snaga (Mletačke Republike, Osmanskog Carstva, Austro-Ugarske, Jugoslavenske diktature,  itd.).

Franjevci su slijedili ideale sv. Franje Asiškog, naglašavajući jednostavnost, skromnost, poniznost i blizinu narodu. Ovaj pristup bitno je oblikovao duhovni život lokalnog stanovništva.

Kroz škole, samostane i biblioteke, franjevci su bili središta pismenosti i obrazovanja. Mnogi franjevački samostani djelovali su kao važni obrazovni centri, odgojivši mnoge uglednike hrvatske povijesti.

Prisjetimo se bl. Jakova Zadranina (umro 27. travnja 1496. godine) koji je ušao u franjevački red u Zadru, a predstavlja uzor poniznog i predanog redovničkog života. Njegova nesebična služba braći redovnicima, bolesnima i siromašnima, kao i duboka duhovnost, inspiracija su vjernicima. Njegovo neraspadnuto tijelo koje se čuva u Bitettu, mjesto je hodočašća i molitve, a on je zaštitnik toga grada. Njegov spomendan slavimo sutra, 26. travnja.

3. 2. Kulturna važnost

Mnogi franjevački samostani i crkve u Istri i Dalmaciji bogate su umjetničkim djelima – slikama, kipovima, freskama i dragocjenim rukopisima. Primjeri su franjevački samostani u Zadru, Dubrovniku, Splitu, Rovinju, Puli, na Košljunu… koji predstavljaju neprocjenjivu kulturnu vrijednost. Umjetnost je uvijek znak bogatstva duha.

Ostavili ste značajan trag u arhitekturi izgradnjom mnogobrojnih samostana, crkvi i hospicija, često u jedinstvenim stilskim kombinacijama romaničkih, gotičkih, renesansnih i baroknih elemenata.

Franjevci su među prvima počeli sustavno koristiti i njegovati hrvatski jezik, tiskajući važne rukopise, molitvenike, pjesmarice i vjerske tekstove. Posebno su važni u očuvanju čakavske, štokavske i ikavske jezične tradicije, glagoljskog pisma.

Franjevački samostani sačuvali su neprocjenjive arhive i biblioteke koje omogućavaju proučavanje povijesti, jezika, običaja i društvenog života u prošlosti, čime predstavljaju ključno izvorište povijesnog znanja.

3. 3. Društveni značaj

Franjevci su često bili aktivni u karitativnom radu, brinući za bolesne, siromašne, prognanike i marginalizirane. Time su izgradili čvrstu povezanost s narodom, koja traje stoljećima.

Kao redovnička zajednica koja inzistira na miru i pomirenju, franjevci su imali ključnu ulogu u smirivanju tenzija među različitim etničkim i religijskim skupinama na ovim područjima kroz povijest.

Sjetimo se Zadarskog mira koji je sklopljen 18. veljače 1358. godine u sakristiji ovoga samostana. Sporazum je to između Mletačke Republike i hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca.

4. Prošlost kao svjetlo za sadašnjost

Franjevačka baština, očito, na ovim prostorima od Istre do Crne Gore, stoljećima je bila neizostavan dio vjerskog, kulturnog i društvenog života.

Red Male braće svojim je prisustvom oblikovao duh naroda, čuvajući vjeru u teškim vremenima, pružajući obrazovanje i njegujući umjetnost i književnost. Franjevci su bili stupovi duhovnosti i znanja, most između vjernika i Crkve, između Evanđelja i svakodnevnog života.

Vaša uloga nije se ograničavala samo na propovijedanje i sakramentalni život, već ste postali učitelji, pisci, prepisivači, kroničari i diplomati.

Samostani nisu bili samo mjesta molitve, već i središta kulturnog i obrazovnog djelovanja, rasadišta misli i identiteta hrvatskog naroda. Franjevci su prenosili evanđeoske vrijednosti kroz pučke misije, duhovne vježbe i pastirsko djelovanje, ostavljajući neizbrisiv trag u svijesti ljudi.

Vaš doprinos, braćo franjevci, kroz 800 godina, ne može se mjeriti samo u zgradama samostana i crkava, već u dušama vjernika, u plemenitosti naroda koji je kroz stoljeća nalazio oslonac u vašem služenju. I danas, kada se Crkva suočava s novim izazovima, franjevački duh ostaje nadahnuće i svjetlo koje pokazuje put jednostavnog, ali dubokog nasljedovanja Krista.

5. Nada kao zalog za budućnost

Bogata franjevačka baština drži i otvara vrata nade za budućnost. Nada je poput svjetlosti, jer nam omogućuje vidjeti ono što tek dolazi, ono dobro koje očekujemo i za kojim težimo. No, nada nije samo želja za nečim boljim u budućnosti – i to po našim željama i planovima, već sadašnje djelovanje Duha Svetoga u našem životu. I to je najvažnije: pustiti da Duh Božji u nama djeluje, ovdje i sada.

Sveti Pavao  – piše: “A nada ne postiđuje, jer je ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetome koji nam je dan” (Rim 5, 5). Nada nas povezuje s Božjom ljubavlju i daje nam snagu da nastavimo koračati i u vremenima kao što je ovaj, za ovu franjevačku zajednicu. Nada je nutarnje svjetlo koje ne gasne, jer je utemeljena na Božjem obećanju vječnog zajedništva s Njime.

6. Uskrsna radost i smisao sadašnjeg trenutka

Ova povijesna promjena uprave od Provincije u Kustodiju događa se u uskrsnom vremenu, najvećem kršćanskom blagdanu, koji daje smisao prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U svojoj uskrsnoj poruci 2009. godine, papa Benedikt XVI. je rekao: “Uskrs nas uči da povijest nije zatvoreni krug, nego putovanje prema konačnom ispunjenju”. Ove riječi su izuzetno značajne, rekao bih, za ovaj trenutak danas.

Franjevačka duhovnost, utemeljena na evanđeoskoj jednostavnosti, ljubavi prema siromašnima i potpunom pouzdanju u Božju providnost, iznimno je aktualna i danas.

Današnji svijet, opterećen individualizmom i otuđenošću, posebno treba franjevački duh bratstva, solidarnosti i služenja. Sveti Franjo nas uči da prava radost dolazi iz potpunog predanja Božjoj volji i iz nesebičnog služenja drugima. Njegova duhovnost nije ostala u prošlosti, već i danas nadahnjuje mnoge koji tragaju za smislom i unutarnjim mirom.

7. Zahvala, blagoslov i bratstvo u suradnji

Hvala svima vama, braćo franjevci, što ste kroz stoljeća utkali duhovno bogatstvo, kulturu i znanje u tkivo, srce i dušu hrvatskog naroda. Također, iskreno zahvaljujemo na plodnoj i sveobuhvatnoj suradnji sa Zadarskom nadbiskupijom te se nadam da će i nadalje braća franjevci biti važan oslonac u našem duhovnom i pastoralnom djelovanju. Neka i dalje zajedništvo i bratstvo između franjevaca i mjesne Crkve donosi obilne plodove u životu vjernika.

Neka vas u ovom novom vremenu, u kojem ulazite u dublju povezanost s braćom franjevcima iz Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu, vodi duh franjevačkog bratstva i evanđeoske ljubavi. Blagoslovljena bila vaša suradnja u duhu svetog Franje, u vjernosti Crkvi i u službi Božjem narodu.

Molimo Gospodina da nas sve održi u radosti i vjernosti, da budemo svjedoci nade koja ne razočarava. Po zagovoru sv. Jeronima, sv. Frane, blaženog Jakova Zadranina, svih svetih franjevaca, kao i svih zaštitnika Zadarske nadbiskupije neka nas sve zajedno Gospodin blagoslovi i vodi. Amen.

+ Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ines Grbić

Blagdan sv. Jurja proslavljen je u župi sv. Jurja mučenika u Viru u srijedu, 23. travnja. Svečano misno slavlje u virskoj župnoj crkvi sv. Jurja predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, a propovijedao je mons. Juraj Batelja, postulator Stepinčeve kauze.

U duhu Isusovog poticaja: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i ide za mnom“, mons. Batelja je rekao: „Nema Isusovog učenika bez prihvaćanja križa, toga simbola trpljenja, ali i pobjede, slavnog uskrsnuća. Neki ljudi se hvale da su katolici, vjernici, a kad naiđe  poteškoća ili neočekivani izazov, mnogi se promeću u optužitelje križa, mrmljaju na Boga, vladaju se kao nevjernici, čak i kao pogani. Doista, evanđeoski nauk i život s Kristovim križem nije za mekušce, za slabiće, profitere, koruptere, kompromitere. Evanđelje je za junake, za hrabre učenike, koji su sa svojim Učiteljem Kristom spremni radije poći u smrt da bi zadobili vječni život, nego se okaljati grijehom, odreći se vjere i šurovati s đavlom“, istaknuo je Batelja.

Takav junak i uzor vjere bio je i sv. Juraj. „Sv. Juraj sačuvao je čistu savjest u neustrašivom ispovijedanju kršćanskog imena i odbio je poslušnost ljudskim zakonima, bezbožnima i protivnima vjeri. Javno je navijestio istinu i umirući nadvladao smrt koje se nevjernici boje, postigavši besmrtnost“, rekao je Batelja, naglasivši da su „mučenici umrli za istinu. Nisu umrli za šolde ni škude, već za svjedočanstvo istini“.

Isus je u tami ljudske zloće za sebe rekao: „Tko ide za mnom, imat će svjetlo života“. „Za to svjetlo mučenici su umirali. Nisu polazili u smrt zbog ljudske izmišljotine, ideoloških zabluda, već zbog istine da je Bog jedini spasitelj čovjeka“, naglasio je Batelja, istaknuvši da sv. Juraj poručuje: „Postoje tame, ali vi ste svjetlo; postoje lanci, ali Bog vas ih je oslobodio; postoji zaudaranje, ali vi ste miris slatkoće; sude vas suci kojima ćete jednog dana, oslobođeni raspadljivosti, vi suditi“, rekao je mons. Batelja.

Spomen sv. Jurja sačuvan je više od 17 stoljeća. „Poput mnogih ranokršćanskih mučenika i on je odbio zapaliti tamjan lažnim bogovima. Zato ga je car dao uhititi, jer se nije htio odreći vjere u pravog Boga. Skončao je na mučilu kola, stavljali su ga na vatru, udarali, rugali mu se. On se nije tužio. Peklo ga je, boljelo, ali Juraj nije mrmljao. Ni nazubljeni kotači kola nisu mu mogli smrviti tijelo. Kola su se raspala, a Juraj je predao svoj hrabri duh Bogu i stoluje s Bogom i s narodom Božjim“, poručio je Batelja.

Sv. Juraj životom je pokazao da je bio „vjernik Kristov, ali nadasve vojnik Kristov, protiv zmaja, znajući da Sotona pred ljude stavlja zamku i podvalu da im ne treba Kraljevstvo Božje, da im je dosta bogatstvo zemaljsko“, rekao je propovjednik, upozorivši da i danas „mnogi pred tom ponudom slabe u vjeri, postaju malodušni i mlitavi“.

Župljani Vira hodočastili su s virskim župnikom Krešom Ćirkom bl. Alojziju Stepincu u Krašić za njegov ovogodišnji blagdan te je mons. Batelja istaknuo i veličinu Stepinca koji je, poput sv. Jurja, bio svjedok jake i postojane vjere u Boga živoga „koji će biti sudac živima i mrtvima, žrtvama i ubojicama. Oni poručuju da se ne bojimo onih koji ubijaju tijelo, već da se čuvamo onih koji nam dušu žele strovaliti u pakao“, upozorio je Batelja. Podsjetio je da je u stravičnom Drugom svjetskom ratu Stepinac grmio: „Tko  progoni i ubije čovjeka, dira zjenicu Božjeg oka“.

Batelja je istaknuo i primjer sv. Thomasa Morea (1477.-1535.), koji je bio jedan od najuglednijih ljudi Engleske, veliki kancelar kralja Henrika VIII. U zatvoru u Londonu posjetila ga je i njegova supruga s troje djece, od kojih je najstarije imalo 7 godina. „Bio je zatvoren jer nije htio ostaviti svoju vjeru, prihvatiti anglikansko krivovjerje i odobriti nezakonitu drugu kraljevu ženidbu. Njegova žena htjela ga je nagovoriti da se pokori kralju i rekla mu: „Dragi Tomo, poštedi sebi život, spasi sebe, svoju obitelj, djecu. Učini po volji kraljevoj. Već je pripravljeno stratište. Dovoljna je samo jedna riječ ili barem pristani prividno. Ako ne radi sebe, a ono za ljubav meni, za ljubav ovoj nevinoj djeci koja bude samilost“.

Njen muž, otac troje djece i Božji čovjek odgovorio joj je: „Draga ženo, što misliš, koliko bih još godina mogao živjeti ako učinim po kraljevoj volji?“ – „Ti bi, odgovori ona, mogao živjeti još barem dvadeset godina“. – „Dvadeset godina? I ti hoćeš da se za tih 20 godina odreknem svoje vjere? Oh, dobar si trgovac! Idi! Znaj da će 20 godina brzo proći, a vječnost nikada. Zaista nikada!““, podsjetio je Batelja na susret Morea i njegove supruge.

Nekoliko dana kasnije, Moreu je na stratište bila odsječena glava od trupa i krvava je kotrljala. „Toma je radije dao svoj život, samo da ne pogazi svoju vjeru i savjest. Kakvo nadahnuće vjere i vjernosti Bogu dolazi iz zemlje kojoj je sv. Juraj nebeski zaštitnik, za svakog štovatelja sv. Jurja na Viru, u zemlji i narodu Hrvata“, poručio je Batelja.

Batelja je spomenuo i Ivu Mašinu (1927.-1961.), vjernika laika rodom iz Preka, ubijenog u Novoj Gradiški zbog katoličkih i hrvatskih ideala. „Nije ga sudio Dioklecijan, ali jest politička vlast koja je umislila da može Boga nadomjestiti, da se ljudi samo njoj moraju pokoravati. Poput sv. Jurja, bio je Bogu vjeran i zato ga progon totalitarnog komunističkog sustava nije mogao zavesti, slomiti prijetnjama, zastrašivanjem, ucjenama ni nepravednom osudom. Za njega, kao ni za Stepinca, vjera „nije kabanica koja se može preoblačiti prema prigodama“, podsjetio je Batelja, citirajući Stepinca: Vjera ispovijeda da je „Krist naš jedini i sigurni vođa kroz vjekove, jer ako Ga ljudi zaborave, uzalud su im svi ostali vođe. Molim se bez prestanka za narod naš i domovinu da ostanu Kristovi, Božji. Bez toga, sve drugo ne znači ništa“.

U tom kontekstu, Batelja je rekao da se mučenici „nisu protivili Bogu Duhu Svetomu koji je s njima ušao u zatvor. Baš zato, jer je Duh Sveti u zatvor ušao s mučenikom, mogao je opstati kao kršćanin. Uostalom, Isus je rekao da Duh Sveti uvodi u puninu Kristove istine“, rekao je Batelja.

Podsjetio je da je hrvatski kralj Petar Krešimir IV. u svojoj darovnici 1069. spomenuo otok Vir na kojem je bila crkvica sv. Martina u Smratinama (dvije crkvice u jednoj – kasnoantičkoj iz 6. st. i srednjevjekovnoj iz 12. st.), sv. Nikole (13./14. st.) te sv. Jurja (12./13. st.), na čijem je temeljima sadašnja župna crkva.

„To svjedoči da su naši preci prigrlili kršćanstvo. Od malog broja pridošlih Hrvata, Božjom pomoći oni su postali velik narod koji je bio osposobljen urediti i voditi vlastitu državu, narod koji je znao da život nastaje, rađa se i odgaja se u bračnom zajedništvu, u obitelji. Što je to s današnjim narodom u zemlji hrvatskoj da se mladi boje bračnog zajedništva, obiteljske radosti. Tko im je to otrovao dušu, tko im je oteo smisao za život? Onaj, kojega mačem ušutkava sv. Juraj, Đavao, napasnik, čovjekoubojica od početka (Iv 8, 44). On proganja Boga iz srca, iz savjesti, iz obitelji, iz života. On pustoši čitav narod, on demoralizira Kristove vjernike, on ruši kršćansku kulturu u hrvatskoj državi krvlju stvorenoj i krvlju zalivenoj“, upozorio je Batelja, poželjevši vjernicima u hrvanju sa zmajem pobjedu utemeljenu na nepotkupljivoj vjeri.

Na kamenoj ploči na pročelju ulaznih vrata virske župne crkve, na latinskom piše: „Ovo je hram Boga živoga u kom se slavi Stvoritelj svijeta. Godine Gospodnje 1845.“. „Kako su prosvijetljeni i odvažni bili žitelji Vira, zaseoka Lozica, Torova i Sela, kad su svoju vjeru i u kamen zapisali, gradeći crkvu sv. Jurja. To kamenje govori o vjeri predaka Vira“, rekao je Batelja, potaknuvši vjernike da ih primjer junačke vjernosti sv. Jurja Kristu „potakne da u procjepima života očvrsnu u dobru i poštenju“.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić predvodio je procesiju s kipom sv. Jurja kroz mjesto.

I. G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ivan Kapović

Na Nedjelju Božjeg milosrđa, 27. travnja, na Forumu u središtu Zadra održava se središnja proslava Godine jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji.

U danima posljednjeg ispraćaja i sprovoda pape Franje, na Forumu će se Zadarska Crkva u velikom zajedništvu dodatno ujediniti, spomenuti i moliti za pokoj duše pape Franje, koji je i proglasio Godinu jubileja i u nasljeđe Crkvi, između ostaloga, ostavio poruku gesla Jubileja ‘Hodočasnici nade’ i svoju Bulu ‘Nada ne razočarava’.

Na Forumu se očekuje sudjelovanje više tisuća vjernika iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije u organiziranim i individualnim dolascima na razini župa, zajednica, udruga, društava, institucija i ustanova.

Po sadržaju i načinu svoga održavanja to će biti najveći crkveni događaj u Zadarskoj nadbiskupiji u Jubilejskoj 2025. godini.

Prema Zakonu o sigurnosti prometa na cestama, uz odobrenje Ministarstva unutarnjih poslova RH i nadležne Policijske uprave Zadarske te u suglasnosti Hrvatskih cesta, Zadarska nadbiskupija kao organizator događaja na Forumu dužna je obavijestiti javnost o privremenoj regulaciji prometa u Zadru, redu plovidbe i drugim tehničkim informacijama.

Zbog održavanja procesije ulicama Poluotoka, u nedjelju, 27. travnja, u Zadru će se privremeno za prijevoz zatvoriti prometnice koje navodimo i kojima se taj dan ne smiju odvijati bilo kakve radnje i aktivnosti na kolniku cesta kojima upravlja Grad Zadar.

Privremena regulacija prometa u Zadru

Posebna regulacija prometa će se odvijati ulicama zadarskog Poluotoka od 18 do 20 sati, trasom kuda će prolaziti procesija. To znači zatvorenost za promet sljedećim ulicama: Šimuna Kožičića Benje, Zadarskog mira 1358. (dio – ispod Poljane Ivana Pavla II.), Obala kralja Petra Krešimira IV., ulica Ivana Brčića, Božidara Petranovića (dio – kod postaje Carine), Bedemi zadarskih pobuna, ulica Stratico, Bartula Kašića (dio), Krešimira Ćosića, Foša, Kopnena vrata, Ante Kuzmanića, Ruđera Boškovića i Mihovila Pavlinovića (dio), gdje procesija silazi na istočni dio zadarske rive – Obale kralja Petra Krešimira IV., uz zgradu Sveučilišta u Zadru i nastavlja se rivom do Foruma i Trga ispred crkve sv. Marije, gdje će prije procesije biti održana misa, a završno će nadbiskup uputiti blagoslov.

Obavijest o regulaciji prometa važna je zbog domaćih stanovnika, građana Zadra i Zadarske županije, ali i zbog brojnih domaćih i stranih gostiju i turista koji već borave u Zadru i u svom dolasku i posjetu osobito su usmjereni na pohod središta Zadra na Poluotok i Forum, gdje se održava središnja proslava Godine jubileja.

Zadarska nadbiskupija moli sve stanovnike grada Zadra i Zadarske županije, goste i sve koji će se u tom razdoblju zateći na spomenutoj lokaciji, za strpljivost zbog privremene regulacije prometa i unaprijed zahvaljuje svima na razumijevanju.

Obavijest o parkiranju na Poluotoku

U nedjelju, 27. travnja, molimo sve koji će doći na proslavu na Forum da parkiraju automobile na lokaciji Višnjik i drugim parkiralištima izvan gradskog Poluotoka.

Župnici iz župa Grada Zadra i prigradskih župa koje su blizu središta Zadra pozvani su doći pješice na događaj s vjernicima iz svojih župa.

I taj hod pješice je dodatni vid hodočašća koje je bitan element jubilejskog događaja. „Polazak na put karakterističan je za one koji traže smisao života. Pješačko hodočašće prikladno je za ponovno otkrivanje vrijednosti tišine, truda i usredotočenosti na bitno. U Godini jubileja vjernici prolaze drevnim i novim stazama kako bi intenzivno proživjeli jubilejsko iskustvo“, poručuje zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Autobusi koji dolaze organizirano iz župa izvan grada Zadra prevozeći vjernike, hodočasnike će dovesti do lokacije gdje je nekad bio stari autobusni kolodvor u središtu Zadra na Poluotoku; tu će iskrcati hodočasnike, a policija će onda autobuse usmjeriti na daljnje parkirališne lokacije izvan Poluotoka.

Obavijest o redu plovidbe u dolasku na proslavu Godine jubileja

U nedjelju, 27. travnja, osiguran je i prilagođeni, izmijenjeni red plovidbe brodovima kako bi vjernici s otoka pravovremeno stigli u Zadar.

Jadrolinija i Općina Preko osigurali su da trajekt krene iz Preka u 15 sati za Zadar, a iskrcaj putnika će biti ispred postaje Carine, da ljudi dođu što bliže Forumu. Povratak na Preko je predviđen u 20,45 sati, također ispred Carine; ako se produži trajanje proslave, vjernici će biti na licu mjesta obavješteni o kasnijem povratku brodom koji će im biti osiguran.

Izmijenjeni red plovidbe na brzobrodskoj liniji Zadar – Sali – Zaglav – Mali Iž / Bršanj

Na toj liniji, u nedjelju, 27. travnja, brzi brod će u drugom putovanju iz luke Zadar za luku Sali isploviti u 14,30 sati (umjesto u 17 sati), iz luke Sali za luku Zadar će isploviti u 15,30 sati, umjesto u 18 sati.

Brzi brod će u trećem putovanju iz luke Zadar za luku Sali isploviti u 20 sati (umjesto u 18,50 sati), iz luke Sali za luku Zadar će isploviti u 21 sat, umjesto u 19,50 sati.

Preporuke o vremenu dolaska i četiri glavna ulaza na Forumu

Na Forumu, na Trgu ispred crkve sv. Marije, u 16 sati počinje prigodni duhovni program, a u 17 sati svečano misno slavlje koje predvodi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Potiču se vjernici da već od 15 sati počnu dolaziti na Forum, da se na vrijeme smjeste u predviđena polja i tako spriječi duže čekanje na ulaz kroz prolaze te izbjegne gužva zbog istovremenog dolaska brojnih hodočasnika.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić predvodi i procesiju s relikvijama oko cijelog zadarskog Poluotoka, u ovom dopisu spomenutim ulicama.

U nedjelju, 27. travnja, prostor na cijelom Forumu gdje će se održati slavlje će biti ograđen od 14 sati i na njega će, po sektorima kamo će vjernike usmjeravati volonteri, moći ući samo vjernici koji sudjeluju na proslavi.

Vjernici će na Forum ulaziti kroz četiri glavna prolaza: 1. ulaz između Arheološkog muzeja Zadar i crkve sv. Donata. Drugi ulaz je na lokaciji zapadnog Foruma, gdje se nalazi tzv. Stup srama. Treći ulaz je na južno-zapadnoj strani Foruma, u ulici Zadarskog mira 1358., iznad zadarske rive. Četvrti ulaz je na južno – istočnoj strani Foruma, kod početka, odnosno završetka forumske šetnice, u sjecištu ulice Šimuna Kožičića Benje i ul. Zadarskog mira 1358., u dnu parkirališta ispod crkve sv. Marije.

Zadarska nadbiskupija zahvaljuje svim nadležnim državnim, gradskim i županijskim službama na suradnji, stanovnicima i gostima za razumijevanje i svim sudionicima proslave za sudjelovanje.

Zadarska nadbiskupija

Povodom smrti pape Franje, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je svećenicima i redovnicima, odnosno župnim uredima i samostanima u Zadarskoj nadbiskupiji dopis kojega prenosimo u cijelosti.

Braćo svećenici, redovnici i redovnice,

s dubokom tugom, ali i čvrstom nadom u uskrsnuće, obavještavam vas da je u ponedjeljak, 21. travnja 2025., preminuo Papa Franjo, 266. nasljednik svetoga Petra i Pastir opće Crkve.

U ovome svetom vremenu žalosti i molitve, molim vas da se u svim župama, crkvama i samostanima Zadarske nadbiskupije postupi prema sljedećim uputama:

1. U euharistijskim molitvama više se ne spominje ime Svetoga Oca Franje.
2. U molitvu vjernika neka se do dana ukopa uključe zazivi za pokojnog Papu Franju. Prijedlozi molitava koje možete koristiti ili prilagoditi:

– Bože, Oče milosrđa, primi svoga slugu i našega Papu Franju u nebeski Jeruzalem: daj mu da zauvijek razmatra otajstvo kojemu je vjerno služio na zemlji.

– Vječni Pastiru, daj Papi Franji vječnu radost promatranja tvoga lica i daj mu nagradu obećanu tvojim vjernim slugama.

– Zahvaljujemo ti, Gospodine, za službu Pape Franje i za dar koji je bio za Crkvu i za čovječanstvo: neka sada u potpunosti sudjeluje u radosti nebeskog Jeruzalema.

– Za Papu Franju: neka ga Uskrsli Gospodin primi u prebivalište svjetla i mira.

3. U svim župama neka se, po mogućnosti, slavi sveta misa zadušnica za pokoj duše Pape Franje. U Katedrali će misa zadušnica biti na dan ukopa, u subotu, 26. travnja 2025., u 19,00 sati.
4. Svi svećenici obvezni su slaviti svetu misu za dušu preminulog Svetog Oca Franju.
5. Na početku obreda sprovoda Svetoga Oca, u subotu, 26. travnja 2025., u 10,00 sati neka sva crkvena zvona u Nadbiskupiji zazvone prema mjesnim običajima za sprovod.
6. Nakon papinog ukopa, u molitvama vjernika moli se za izbor novog Petrovog nasljednika, da Gospodin vodi kardinale u mudrosti i ljubavi.

Ujedinimo se u molitvi zahvalnosti za život i služenje Pape Franje te preporučimo njegovu dušu Božjoj milosrdnoj ljubavi. Neka nam njegova vjera i blagost ostanu trajna inspiracija.

U Kristu, Dobrom Pastiru,

mons. Milan Zgrablić,

nadbiskup

Na Uskrsni ponedjeljak, 21. travnja, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje u crkvi sv. Marije kod benediktinki u Zadru.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Matej 28, 8–15

Dragi dijamantni jubilarče, mons. Šime!

Drage sestre benediktinke!

Draga braćo i sestre!

1. Uskrsna čestitka

Od srca vam čestitam svetkovinu Uskrsa! Neka vam uskrsli Krist bude neprestani izvor radosti, snage i svjetla u vašem monaškom životu. Blagoslovljen Vam Uskrsni ponedjeljak.

2. Strah i radost prve zore

Današnje Evanđelje otvara se prizorom žena koje su prve došle na Isusov grob nakon njegove muke i smrti. One koje su stajale uz Isusov križ, koje nisu pobjegle, koje su ostale vjerne.

Evanđelist piše: „Žene otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima“ (Mt 28, 8).

To je snažna i višeslojna rečenica. U tom opisu, Evanđelist ne prikazuje žene kao pasivne promatračice. Naprotiv, one su u pokretu, u dinamici. “Žurno su otišle” – jer srce koje je dotaknuto Božjom stvarnošću ne može ostati na mjestu. “Sa strahom i velikom radošću” – jer susret s uskrsnim otajstvom budi i sveto strahopoštovanje i duboku radost. Ova dva osjećaja ne isključuju jedan drugog – oni su znak duhovne budnosti, svjesnosti da se dogodilo nešto božansko, nešto što se ne može objasniti, ali se ne može ni prešutjeti. One “otrčaše javiti” – postaju prve navjestiteljice Evanđelja. Njihova je vjera aktivna, plodonosna, odvažna.

Strah i radost – u isto vrijeme. Strah jer su stale pred stvarnost koja nadilazi svako ljudsko razumijevanje. Radost jer ono što su smatrale izgubljenim, sada živi. U tom trenu one nisu samo svjedokinje – one postaju nositeljice i prenositeljice radosne vijesti.

3. Susret sa Živim: „Zdravo!“ i poslanje

Isus ih susreće na putu, pozdravlja ih riječju „Zdravo“, a zatim ih šalje: „Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći…“ (Mt 28, 9).

Ova kratka scena susreta nosi u sebi duboku teološku i duhovnu poruku. Prvo što Isus čini – On im ide u susret. Ne čeka da ga one nađu, da ga dalje traže, nego On prvi dolazi k njima. Dovoljno je da su povjerovale anđelu, da je on živ, da je uskrsnuo. U tome se očituje milosna inicijativa Božje ljubavi: Krist se objavljuje onima koji ga traže iskrena srca, oni koji srcem prihvaćaju navještaj Božje riječi, navještaj anđela.

Pozdrav “Zdravo” (grč. chairein) nije samo svakodnevna riječ pozdrava, nego i poziv na radost – to je ona ista radost koju anđeo naviješta Mariji: “Raduj se, milosti puna!”. Isus, dakle, dolazi kao izvor radosti, utjehe i novog početka.

U korijenu riječi chairein nalazi se ista osnova kao i u riječi charis, što znači milost – nezasluženi dar Božje ljubavi. Ta milost nije plod našeg truda ni naše pravednosti, nego slobodna, izvorna i čista Božja naklonost prema čovjeku. To je dar koji ne možemo kupiti, zaraditi ni zamijeniti ni za što drugo. Kristov pozdrav stoga nije samo prijateljska riječ – on nosi sa sobom samu Božju blizinu i milost koja preobražava srce i otvara novi život. U tom jednom “Zdravo”, Isus zapravo daruje ženama – i nama – svoju milost, svoje uskrslo srce, svoju puninu života.

A zatim slijede riječi: „Ne bojte se!“ – te riječi odzvanjaju Biblijom svaki put kada Bog zahvati u ljudsku povijest. To nije površna utjeha, nego duboka sigurnost: ne bojte se jer je smrt pobijeđena, jer je Onaj koji vas voli živ. U ovom trenutku, žene ne primaju samo utjehu, nego i poslanje: „Idite, javite mojoj braći…“ (Mt 28, 10). Krist ih uključuje u dinamiku evangelizacije.

One, koje su donedavno plakale kod groba, postaju suradnice Božjeg plana, Nisu samo primile utjehu – one primaju poslanje. Isus ih šalje. Nisu samo svjedokinje – one su djelatnice uskrsne zore.

4. Redovnički hod s Uskrslim

I upravo ovdje vaša redovnička stvarnost dolazi do punog izražaja. Jer i vaš život, sestre, jest stalni hod sa Živim Kristom. On vas i danas susreće na vašim putovima – u hodniku samostana, u tišini kora, u jednostavnom poslu, u sabranoj molitvi – i govori: “Zdravo!” Donosi vam radost svoje prisutnosti. I ne prestaje vam govoriti: “Ne bojte se” – jer zna vaše slabosti, vaše umore, vaše tihe borbe. Ali vas i dalje šalje: “Idite, javite mojoj braći” – iako možda ne napuštate samostanske zidine, vaša vjernost, molitva, žrtva, vaše prihvaćanje svakodnevice – sve to postaje snažno naviještanje Evanđelja koje mijenja svijet.

5. Ora et labora – uskrsni način života

„Moli i radi“ – Ora et labora – nije samo geslo benediktinskog života. To je uskrsni hod. To je dinamika žena iz Evanđelja. One su došle s uljima — znakom molitve, pobožnosti, vjernosti — i odmah zatim, kad su vidjele prazni grob, počele su djelovati. Trčale su navijestiti učenicima radosnu vijest. Nisu se zatvorile u privatnu vjeru. Vjera ih je pokrenula.

I vaš život, drage sestre, duboko je ukorijenjen u toj istoj logici. Pravilo sv. Benedikta ne dijeli molitvu i rad, nego ih sjedinjuje u jedan ritam života u kojem se Bog slavi u svemu (RB 57,9).

U Prologu Regule, sveti Benedikt piše:

„Ustani, ti koji spavaš, i ustani od mrtvih, i Krist će ti svijetliti!“. To nije tek poziv na osobno obraćenje, nego poziv na budnost cijelog života. Redovnica benediktinka je ona koja bdije – koja u svakodnevici otkriva Božje lice, koja u šutnji sluša Riječ i u radu služi Kristu.

Sveti Benedikt dalje u Reguli kaže: „Ništa neka ti ne bude preče od Krista.“ (RB 72,11).

Žene s groba nisu mogle čekati. One nisu stale razmišljati je li to prikladno, sigurno, razborito. Njima je Krist bio preči od svega. Zato su trčale.

6. Vaša tiha postojanost mijenja svijet

I vi, drage sestre, svaki dan svjedočite to isto. U jednostavnosti – u molitvenom času, u poniznom poslu, u međusobnom služenju – vaša vjera ima isti ritam: sabranost i akcija, molitva i poslanje, kontemplacija i rad.

U svijetu koji često nudi glasove slične onima iz današnjeg evanđelja – glasove koji šire laž, koji iskrivljuju istinu, koji žele zataškati Božje djelovanje – vi ste tiha, ali postojana opreka. Vi ne govorite protiv laži, vi jednostavno živite mimo nje. Vaš život u istini i vjernosti pokazuje snagu Kristove pobjede.

U poglavlju 4. Regule, koje nosi naziv Oruđa duhovnoga života, Benedikt navodi: „Ništa ne pretpostavljati ljubavi Kristovoj.“ (RB 4,21).

Upravo to su žene s groba učinile. I upravo to vi činite. Svaki put kad ustanete ujutro i krenete na molitvu. Kad prihvatite svoje obveze s poniznošću. Kad u šutnji pred Presvetim prinesete muke svijeta. Kad jedne drugima budete znak milosrđa.

7. Zaključak: budne i blagoslovljene

Vaš život je Evanđelje – ne propovijedano riječima, nego životom.
Vaš život je navještaj – ne s ambona, nego s kora, kuhinje, vrta, radionice, SICU, maslinika, vinograda, Smilčića.
Vaš život je trčanje s groba – iz tame u svjetlo, iz tišine u slavljenje.

I zato danas, u ovom svetom uskrsnom vremenu, Krist ponovno dolazi pred vas i kaže vam ono isto što je rekao ženama tog prvog jutra:
„Zdravo! Ne bojte se!“.
Jer vi ste Njegove glasnice.
Vi ste njegovo svjetlo u svijetu koji često spava.
Vi ste budne, vi ste one koje mole i rade — i time mijenjaju svijet.

Drage sestre, neka vaša vjernost i dalje bude živi odgovor na poziv:
„Idite, javite mojoj braći…“
Jer vaše Ora et labora je upravo to: Evanđelje na djelu.

Na kraju, koristim ovu prigodu iskreno vam zahvaliti za sve što činite u tišini – za molitvenu potporu koju svakodnevno pružate našoj Nadbiskupiji, Crkvi i cijelom svijetu. Vaša postojana molitva tiha je snaga koja nosi mnoge, a vaša vjernost je znak nade.

Neka vas sve Uskrsli Gospodin, po zagovoru sv. Benedikta, sv. Skolastike, sv. Stošije i drugih svetaca i ugodnika Božjih Zadarske nadbiskupije, blagoslovi i čuva.

Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Dragi Božji narode Zadarske nadbiskupije!

S dubokom tugom, ali i čvrstom nadom koju crpimo iz Uskrsloga Krista, prenosimo obavijest da je na Uskrsni ponedjeljak, 21. travnja 2025., Gospodin pozvao k sebi Svetog Oca, papu Franju.

U 9:45 sati, kardinal Kevin Farrell, komornik Apostolske komore, objavio je njegovu smrt iz Doma svete Marte sljedećim riječima:

„Predraga braćo i sestre, s dubokom žalošću moram objaviti smrt našega Svetog Oca Franje. U 7:35 ovog jutra, rimski biskup Franjo vratio se u kuću Očevu. Cijeli je svoj život posvetio služenju Gospodinu i Njegovoj Crkvi. Učio nas je kako vjerno, hrabro i univerzalnom ljubavlju živjeti evanđeoske vrijednosti, osobito u korist najsiromašnijih i najisključenijih. S neizmjernom zahvalnošću za njegov primjer pravog učenika Gospodina Isusa, povjeravamo dušu pape Franje beskrajnoj milosrdnoj ljubavi Boga Jedinoga i Trojedinoga.”

Papa Franjo, rođen kao Jorge Mario Bergoglio, 17. prosinca 1936., u Buenos Airesu, bio je prvi papa iz Latinske Amerike i prvi isusovac na Petrovoj stolici. Izabran je za papu 13. ožujka 2013. godine i ostat će upamćen po jednostavnosti, suosjećanju i hrabrom navještaju Evanđelja.

Njegovo geslo „Miserando atque eligendo” – „Pogledom milosrđa ga izabra” – bilo je temelj njegova djelovanja. Govorio je životom, a svojim odlaskom upravo na dan kad Crkva slavi Kristovu pobjedu nad smrću, ostavio nam je još jednu snažnu poruku: smrt nije kraj, nego prijelaz k punini života u Bogu.

Zahvalimo Gospodinu za dar njegova života i neumornog služenja Crkvi i svijetu. Pozivam sve vjernike naše Zadarske nadbiskupije da se ujedine u molitvi za pokoj njegove duše. Neka ga milosrdni Gospodin primi u svoje vječno kraljevstvo, a nama udijeli srce budno za evanđelje koje je papa Franjo cijelim srcem živio, svjedočio i naviještao.

+ Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Na svetkovinu Uskrsa, u nedjelju, 20. travnja, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Na početku mise, mons. Zgrablić poškropio je puk blagoslovljenom vodom u znak obnove krsnih obećanja, a na kraju mise udijelio je papinski blagoslov s potpunim oprostom.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

1. Uskrsnuće – temelj nove stvarnosti

Braćo i sestre,

od srca vam svima želim blagoslovljen i radostan Uskrs! Neka uskrsli Krist unese mir u vaša srca, svjetlo u vaše domove i novu nadu u vaše živote. U ovoj velikoj svetkovini pobjede života nad smrću, neka nas ispuni vjera da ništa više nije izgubljeno – jer On živi! Krist je uskrsnuo!

Uskrsnuće Isusa Krista temelj je naše vjere. Ali lako se dogodi da Uskrs svedemo na nešto što se tiče samo našeg osobnog spasenja: “Isus je uskrsnuo, i zato ću i ja jednog dana uskrsnuti.” To nije pogrešno, ali je – premalo. Jer Uskrs nije samo događaj koji mijenja našu osobnu sudbinu, to je događaj koji mijenja cijeli svijet.

Uskrsnuće je prvi čin nove stvarnosti, novog stvaranja. Sv. Augustin je rekao: “Kristovo uskrsnuće je naša nada; njegova slava je naša budućnost” (Sermo 229P). U toj jednoj rečenici sadržana je istina Uskrsa: ono što se dogodilo Kristu, događa se i nama koji Mu pripadamo. Njegovo uskrsnuće je zalog naše preobrazbe, ne samo jednom u budućnosti, nego već sada u životu koji živimo po vjeri. Uskrs nije samo povratak u život, nego preobrazba života. Krist ne ustaje iz groba onakav kakav je bio prije smrti. On dolazi preobražen, proslavljen. I to je ključno: Uskrs nije povratak u život prije smrti, nego početak novog života. Početak nečeg sasvim novog.

To novo ne zahvaća samo Krista. U Njemu, Bog najavljuje što želi učiniti s cijelim stvorenjem. Papa Franjo je u homiliji na Uskrs 2020. godine rekao: “Uskrs znači da Krist živi. Ne samo da je jednom uskrsnuo, nego živi sada, i korača s nama. U smrti nije nestalo sve, počelo je nešto novo” (Trg sv. Petra, 12. travnja 2020.).

Upravo to: uskrsnuće nije kraj priče, nego početak preobrazbe svega stvorenoga. Kristovo uskrsnuće je kao sjeme novog svijeta, novog života, posađeno u ovaj svijet. U Njemu, u Kristu Uskrslom, Bog najavljuje što želi učiniti s cijelim stvorenjem. Sveti Pavao govori da “sva stvorenja uzdišu i muče se u porođajnim bolima” (Rim 8,22), čekajući otkupljenje. A otkupljenje počinje s Kristovim uskrsnućem. To također znači da se Božji plan ne odnosi samo na našu dušu, nego i na tijelo, na povijest, na zemlju, na sva stvorenja, na svemir. Uskrsnuće Kristovo je kao sjeme novog svijeta zasijanog u ovaj svijet.

2. Suuskrsnuće s Kristom

Zato nas danas sveti Pavao u Poslanici Kološanima, čije smo riječi slušali u drugom čitanju, poziva: “Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu. Za onim gore težite, ne za zemaljskim!” (Kol 3,1-2).

Ove Pavlove riječi osobito odjekuju u kontekstu Jubilejske godine u kojoj se nalazimo, a koja nas podsjeća da smo pozvani biti “hodočasnici nade”. Težiti za onim gore ne znači bježati od svijeta, nego živjeti u svijetu s pogledom usmjerenim prema Bogu, prema dobru, prema onome što Duh Sveti nadahnjuje u našim srcima. Hodati kao hodočasnici nade znači slijediti put koji nije uvijek lak, ali je ispunjen smislom, jer nas vodi k punini života. To je svakodnevno usmjerenje prema onome što oplemenjuje, što gradi zajedništvo, što donosi mir i radost, i što nas sve više suobličuje Kristu. Drugim riječima, ako smo uistinu zahvaćeni Uskrsom, onda i naši pogledi, naši prioriteti, naši životi moraju biti drugačiji. Ne bježimo iz ovoga svijeta, ne skrivamo se u njemu i zatvaramo u sakristije, ali u njemu više ne živimo po starim zakonima tame i sebičnosti, samo tjelesnosti i propadljivosti. U nama se već vidi trag novoga.

A što znači „suuskrsnuti s Kristom“? To znači da je naše srce, naša volja i naš cijeli život već sada zahvaćen Njegovim uskrsnućem, da participiramo u njegovom novom životu. To nije samo obećanje za budućnost – to je stanje sadašnjosti. Sv. Pavao će u Poslanici Galaćanima za sebe reći: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene” (Gal 2, 20). To nije neko  mistično Pavlovo iskustvo, nego živa vjera u Krista Uskrsloga, njegovu ljubav u nama i naše otkupljenje. To je nova stvarnost koju je Bog po Kristu, svome ljubljenom Sinu, učinio za svu svoju djecu.

Po krštenju participiramo u smrti i uskrsnuću Kristovu, i mi smo prešli iz smrti u život. U duhovnom smislu, mi smo već prošli kroz Uskrs – sada nam preostaje naučiti živjeti iz te stvarnosti. Suuskrsnuti s Kristom znači imati novo mjerilo, novi pogled, novu osjetljivost, novi život. Gdje svijet vidi gubitak, od sada, u svjetlu Kristovog uskrsnuća, vjernik vidi priliku za vjernost. Gdje svijet vidi smrt, kršćanin zna da Bog tu može donijeti život.

Sv. Pavao tvrdi: “Ta umrijeste…” – što to znači? O kakvoj je tu smrti riječ, kad smo još živi? Ne govori o fizičkoj smrti, nego o duhovnom umiranju: umiranju starome čovjeku, sebičnosti, grijehu, navezanosti na ono prolazno, umiranju ispraznim zabavama ovoga svijeta. Umrijeti u tom smislu znači raskinuti s logikom svijeta koji se vrti oko samo vlastitog „ja“. To znači da smo se po krštenju i vjeri već odrekli onog života koji je živio bez Boga ili protiv Boga.

Umrli smo načinu postojanja koji je bio zatvoren u sebe – da bismo mogli primiti novi život u Kristu (usp. Gal 2,20). Zato više ne živimo mi, nego Krist živi u nama. Ova smrt staroga čovjeka u nama nije tragedija, nego, dapače, oslobođenje. Ona je uvjet da uskrsnuće zaista postane naše.

Priča mi ovih dana jedan student, iz male naše župe, da je jednom upitao svoju babu kako je ona uspjela u tako teškim okolnostima života. Kaže ona njemu: „Sinko moj, ti znaš kako mi je bilo teško. Dida ti je rano umra, a ja ostala s troje dice, sama. Tvoj ćaća najstariji. Tribalo je dicu prehranit, obuć, školovat. A plaća mala, zemlja škrta, a ja sama… Ja san ti se svaki dan Bogu molila. Nekad više, nekad manje, ali san svakog jutra najprije Isusu rekla: ‘Isuse, nemoj me ni danas ostaviti samu’. I nije, sinko moj. Nikad me nije napustija, niti me razočara. I tako san ti ja s Božjom pomoći dicu svoju na noge podigla, školovala i starost dočekala.“

U ovoj jednostavnoj vjernosti svakodnevici vidi se snaga uskrsloga Krista. Ne radi se o velikim riječima, nego o malim koracima vjere, u kojima smrt sebi otvara prostor životu u Bogu i s Bogom.

3. Skriveni život u Kristu

Braćo i sestre!

Sv. Pavao nam, nadalje, govori o ovoj Poslanici i kratkom ulomku iz današnje liturgije, da je naš život skriven s Kristom u Bogu (usp. Kol 3, 3). To nas podsjeća da kršćanska nada nije bijeg iz svijeta, nego duboko ukorijenjena vjera da Bog neće napustiti ono što je stvorio, nego da će sve stvoreno preobraziti. To znači da smo već sada primili novi život, da smo suuskrsli s Kristom, da je On, koji je Glava našeg mističnog Tijela, već u Bogu. Ovdje, u ovoj stvarnosti, već počinje novo stvaranje.

Zato Crkva nije samo zajednica koja čeka nebo, vječnost, život poslije smrti. Crkva je zajednica koja živi iz budućnosti – ali sada. Narod Božji – Crkva, u svom životu već nosi znakove tog uskrslog svijeta: u Euharistiji, sakramentima, u oproštenju, u ljubavi koja ne traži svoje, u solidarnosti sa siromašnima i potrebitima, u brizi za stvoreni svijet. Svaki čin dobrote, svaki čin milosrđa, svako zauzimanje za pravdu, za mir, za život – sve to ima smisla, jer Krist je uskrsnuo. Jer tama je već poražena, iako to još nije u potpunosti vidljivo.

Kršćanin ne zatvara oči pred patnjom, zlom i smrću. Ali mi gledamo sve to očima Uskrsa – znamo da to nije kraj, da to nema zadnju riječ. Zato naša nada nije naivna. Nije to prazna utjeha: „Bit će dobro“, “Sve će biti u redu”. Naša nada je ukorijenjena u stvarnom događaju: Krist, koji je ubijen, sada živi. I to nije samo Njegova pobjeda – to je početak pobjede koja zahvaća sve.

Pavao nas podsjeća: “Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu. Kada se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi” (Kol 3, 3-4). Ovo je srce naše nade: naš pravi život nije više ovdje podložan propadljivosti, nego skriven s Kristom – i tek će se u potpunosti očitovati kad On ponovno dođe, u susretu s Njime.

Da je naš život skriven s Kristom u Bogu znači da naše pravo postojanje, naš identitet, naša punina – više nisu određeni samo onim što se vidi, samo ovozemaljskim. Naš život nije sveden na uspjeh, status, zdravlje, ni na bol i neuspjehe. Naš život sada ima svoje uporište u Bogu, u Kristu, u uskrsnuću, u najjačoj snazi života. I to je istina koju svijet ne vidi, ali vjera prepoznaje i koja daje bogatstvo i smisao našem životu. To znači da već sada pripadamo budućnosti, iako nam svakodnevica još uvijek nosi križ. To je sigurnost koju nitko, ni grijeh, ni nevolja, ni tjeskoba, ni golotinja, ni glad, ni pogibao, ni mač, ni smrt… (usp. Rim 8, 35) ne može uzeti, oteti i uništiti – jer je skrivena u Bogu.

Život skriven s Kristom nije skrivanje od stvarnosti, nego duboka ukorijenjenost u Božju prisutnost. To je život koji ne traži slavu ovoga svijeta, nego vjernost Onome koji nas poznaje po imenu. To je život koji se ne temelji na prividima, nego na istini Uskrsa.

4. Poteškoće uskrsnog života i hrabrost vjere

Ali znamo, braćo i sestre, da nije lako uskladiti svoj život s tom novom snagom uskrsnuća. Suvremeni čovjek suočen je s brojnim zaprekama: duhovna površnost, ubrzani ritam života, stalna izloženost medijima koji promiču vrijednosti daleke Evanđelju, svijet koji nameće hedonizam kao ideal života, borba za uspjeh i samodostatnost koja ostavlja malo prostora za Boga. Osjećaj izgubljenosti, tjeskobe, pa i besmisla, često paralizira našu volju da živimo kao djeca svjetla, djeca uskrsnuća.

Tu su i dublje unutarnje zapreke: nepovjerenje prema Bogu, rana nevjere da nas On stvarno može promijeniti, pa i navika na vlastite grijehe. Uskrsna vjera traži hrabrost – da ostavimo ono staro i krenemo putem koji vodi prema gőre, prema Onome koji sjedi zdesna Bogu.

Kako to nadvladati? Kako Uskrs učiniti našom svakodnevnom stvarnosti? Kako uskrsnom snagom prožeti našu svakodnevicu? Prije svega – redovitom molitvom i življenjem sakramenata. Nije dovoljno samo za Božić i Uskrs ići na Misu. U sakramentima nas Krist dotiče i mijenja iznutra. A to je proces našeg duhovnog života koji ne smijemo zaustaviti i koji traje cijeli život.

Zatim, uskrsnom stvarnošću prožimamo život razmatranjem Božjih otajstava o Kristovom životu i njihovog značenja za nas.  Sv. Luka nam kaže za Blaženu Djevicu Mariju: „Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu“ ( Lk 2, 19). Potrebno je, dakle, događaje iz Isusovog života, uvijek iznova pohranjivati u srce i tu o njima prebirati – razmatrati.

Uvijek pijemo istu vodu, ali svaki put ona ima u nama drugi, novi učinak. I bez nje nam nema života. Tako je i s Božjom riječju. Potom, konkretnim odlukama koje vode k jednostavnijem, iskrenijem i nesebičnijem životu. Našem uskrsnom životu doprinosi traženje zajedništva s onima koji vjeruju – jer vjera se ne živi u osami. Ta udovi smo jednog Mističnog Tijela Kristova. I konačno – ustrajnošću. Nema uskrsnuća bez križa, ali svaka ustrajna vjernost Bogu već je sudjelovanje u novom životu.

Zato, braćo i sestre, slavimo Uskrs ne samo s pjesmom, boljim ručkom, slobodnim danom, zabavom, opuštanjem, putovanjem… nego sa životom. Ne samo s osjećajima, nego s djelima. Jer ako vjerujemo da je Krist uskrsnuo, onda ne možemo više živjeti kao da nije uskrsnuo. Ne možemo se miriti s nepravdom, s mržnjom, s laži, s očajem. Pozvani smo živjeti kao djeca Uskrsa, kao ljudi nove stvarnosti, ljudi novog života.

Braćo i sestre,

Uskrs je više od proslave jednog čuda. To je proglašenje početka obnove svega. To je Božji “Da” ovom svijetu – ali ne svijetu kakav jest, nego kakav može postati po Njegovoj milosti. I mi smo pozvani biti dio toga. Pozvani smo biti „radnici uskrsnuća“. Jer Krist nije samo uskrsnuo za nas. On je uskrsnuo s nama i za svijet.

5. Molitva za uskrsni dar

Neka uskrsli Krist, Gospodar života, pošalje svima nama snagu da ostanemo vjerni, hrabri i radosni u svjedočenju novoga života. Neka u našim srcima uskrsne mir, u našim domovima ljubav, a u našoj svakodnevici hrabrost za dobro. Molimo Gospodina da u svima nama živi svjetlo njegova Uskrsa – i da nikad ne klonemo – jer On je s nama, živ i prisutan, sada i u vijeke vjekova.

Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Na Veliki petak, 18. travnja, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je Službu Muke Gospodnje u katedrali sv. Stošije u Zadru. Za vrijeme Službe, pjevana je Muka našeg Gospodina Isusa Krista po Ivanu.

Nakon mise, nadbiskup je predvodio procesiju noseći križ od katedrale, u pratnji četiri ferala, Kalelargom, središtem Zadra, do crkve sv. Šime, gdje je puku udijelio blagoslov s križem. Za vrijeme procesije, puk je pjevao prijekore ‘Puče moj’, pod vodstvom Katedralnog zbora sv. Stošije.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Braćo i sestre!

Danas je dan šutnje. Dan u kojem Crkva ne slavi euharistiju. Dan kad ne čujemo zvuk zvona, nema pjesme „Slava Bogu na visini“. Danas slavimo Obred Muke Gospodnje. Ali, slavlje ovdje ne znači veselje, nego duboko razmatranje – suočavanje s istinom o Bogu koji se daje do kraja i o čovjeku koji odbacuje vlastitog Spasitelja.

I dok stojimo pred križem, dok slušamo izvještaj muke, Bog nam progovara na način koji nije agresivan, niti nametljiv. On nam govori iz šutnje križa. A u toj šutnji čuju se poruke koje odjekuju kroz stoljeća, i danas – možda više nego ikada – moramo ih čuti.

Danas bih htio izdvojiti tri poruke koje proizlaze iz liturgije Velikog petka, a koje govore upravo današnjem čovjeku – čovjeku zbunjenom, umornom, gladnom smisla.

Prva poruka:

1. Isusova patnja otkriva tvoju vrijednost

„Prezren bijaše, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama…“ (Iz 53, 3), piše prorok Izaija.

Na križu visi ne samo čovjek, nego Bog koji trpi s nama. I to je prva i možda najpotresnija poruka križa: Nisi sam u svojoj patnji.

Danas živimo u kulturi koja patnju skriva, ignorira ili maskira. Mnogi umiru daleko od obitelji, najbližih i najdražih: u bolnicama i domovima. Društvo i mediji nas potiču da budemo sretni, uspješni, mladi, lijepi, produktivni – a sve drugo se potiskuje. Bol, depresija, osamljenost, starost, nemoć, postaju nešto čega se sramimo. A Krist – Bog sam – uzima baš to na sebe. Ne zato što to mora, nego zato što želi biti blizu svakome tko trpi.

Papa Benedikt XVI. piše: „Križ nas uči da patnja nije besmislena. Ona može postati mjesto susreta – gdje Bog ne stoji iznad čovjeka, nego pokraj njega.“ (Križni put, 2005.).

U vrijeme kad mnogi osjećaju da ne vrijede ako nisu savršeni, ako nemaju uspješan posao, skladnu obitelj, ‘idealno’ tijelo – križ im poručuje: Vrijedan si jer te Bog voli. Toliko da je za tebe pretrpio križ. Tvoja rana, bol, samoća nije sramota – ona je mjesto gdje Bog želi ući. Čak i tvoj grijeh je mjesto gdje Bog želi ući i djelovati kao liječnik, spasitelj.

Papa Franjo je rekao: „Isus nije spasio svijet prekrasnim riječima, nego svojim trpljenjem. Svojim ranama. Odatle dolazi nada.“ (Homilija, Cvjetnica 2016.).

Druga poruka:

2. Istina traži hrabrost – ne peri ruke kao Pilat

„Što je istina?“ – pita Pilat, i ne čeka odgovor (Iv 18, 38). To nije samo povijesno pitanje. To je pitanje koje odzvanja kroz stoljeća, sve do nas danas. Pilat nije pitao zato što je tražio istinu. Pitao je da bi pokazao distancu, ironiju, ravnodušnost. Bio je dovoljno pametan da zna da je Isus nevin – ali nije bio dovoljno hrabar da ga spasi. I zato pere ruke.

A kad bolje pogledamo – koliko smo puta i mi Pilat? Koliko puta znamo što je ispravno, ali biramo šutjeti? Koliko puta prepoznamo laž, nepravdu, zlo – ali kažemo: “To nije moj problem.” Koliko puta želimo biti „neutralni“ da se slučajno nekome ne zamjerimo? Da zadržimo mir, ugled, komfor.

I tako peremo ruke. I kažemo: „Nisam ja kriv.“ Ali u dubini znamo da jesmo. Jer znamo istinu – ali nismo stali uz nju.

Živimo u vremenu koje sve relativizira. Danas se riječ “tolerancija” često koristi kao poziv na šutnju. Ne izlaži se. Nemoj reći što misliš. Nemoj isticati svoju vjeru. Budi „otvoren“, ali samo ako to znači da nećeš nikoga „uznemiriti“ istinom.

Ali križ nije neutralan. Križ je jasan i oštar. Križ ne ostavlja prostor za kalkulaciju.
Na križu nije visjela ideja. Nije visjela ideologija. Na križu je visio Sin Božji koji je Istina i tko je govorio Istinu, živio Istinu – i ljubio do kraja.

Zato nam papa Franjo snažno kaže: „Na Veliki petak u svakom vremenu dolazi trenutak odluke: ili s Kristom ili protiv Njega. Nema neutralnosti.“ (usp. homilija na Veliki petak 2018.).

To je i naš trenutak. Naš Veliki petak. Jer istina i danas ima cijenu. Ako kažeš da je ljudski život svet i nepovrediv u svom dostojanstvu od začeća do prirodne smrti – nećeš dobro proći. Ako kažeš da je abortus ubojstvo – nećeš moći ostati miran, doživjet ćeš agresivnu osudu. Ako se zauzmeš za čistoću – bit ćeš ismijan. Ako se zauzmeš za poštenje, brak, obitelj, vjeru – možda ćeš biti proglašen „konzervativcem“ i „zaostalim“. Ako kažeš da ne može sve biti relativno – reći će ti da si netolerantan. Ako kažeš da je spol prirodna, Božja datost, može te netko optužiti za diskriminaciju.

Ali, istina ne ovisi o tome koliko je popularna ili o tome što većina misli. Istina ne traži aplauz. Istina traži čovjeka. Traži tvoje srce i tvoj „Da“.

I zato nas današnje Evanđelje ne pušta na miru. Postavlja pitanje: Jesam li spreman stati uz istinu kad je nepopularna? Jesam li spreman reći istinu kad će me to koštati? Jesam li spreman biti s Kristom – i onda kad Njega razapinju?

Pilat je imao izbor. I mi ga imamo. On ga je prodao za mir u karijeri, za ugodan život, za jedan dan bez pobune.

A mi? Zašto mi prodajemo svoj „da“ Kristu? Za mir u društvu?, za “sviđaš mi se” na društvenim mrežama?, za komfor?, za šutnju koja nas ostavlja ravnodušnima?

Braćo i sestre, danas nije dan za kompromise. Danas gledamo Istinu koja visi na križu. Istinu koja ne optužuje, nego spašava. Istinu koja ne manipulira, nego ljubi. Istinu koja ne šuti – ni kad zna da će zbog toga biti ubijena. Isus je beskompromisna Istina.

I zato na Veliki petak nije dovoljno samo „biti dobar“, jesti ribu, a ne meso, malo postiti i ići u crkvu. Veliki petak traži odluku: s Kristom – ili protiv Njega. Nema sredine. Nema neutralnosti. Nema pranja ruku.

I treća poruka koju želim izdvojiti ovog Velikog petka:

3. Oprost oslobađa – a ne praštati je nova zarobljenost

„Oče, oprosti im, ne znaju što čine“ (Lk 23,34). To su prve riječi Isusa s križa. Prve! U trenutku neizdržive boli, izdaje, napuštenosti – On ne viče, ne optužuje, ne traži osvetu. Ne pita: „Zašto baš ja?“, ne zaziva osvetu. Umjesto toga – moli. I to ne za sebe, nego za one koji ga ubijaju.

Zastanimo na trenutak i razmislimo: tko bi od nas, prikovan za križ, uz neopisive boli, pod izrugivanjem i mržnjom, imao snage izgovoriti – Oprosti?

Oproštenje nije slabost. To je najdublja snaga. Oproštenje je pobjeda ljubavi nad mržnjom, odgovor Boga koji ne gubi dostojanstvo, čak ni kad ga ljudi gaze.

Danas često govorimo o pravima, o pravdi. I to je važno. Ali ako se zaustavimo samo na pravdi, bez milosrđa, pretvaramo se u hladne sudce. Pravda bez srca lako sklizne u osvetu. U mjeru: „Koliko si ti meni, toliko ću ja tebi“. Ali Bog nije takav.

Oproštenje je središte Evanđelja. Ne radi se o zaboravu. Oproštenje ne zacjeljuje rane. Oprostiti ne znači praviti se da se ništa nije dogodilo. Oproštenje znači odlučiti da neću hraniti zlo. Da neću dopustiti da me rana pretvori u nekoga tko ranjava druge.

Oproštenje je čin slobode. To je prekid lanca nasilja. To može učiniti samo jak čovjek – onaj koji ne dopušta da mržnja uđe u njegovo srce. Slabi se osvećuju. Snažni opraštaju.

Papa Franjo nas neprestano poziva na milosrđe. On kaže: „Opraštati ne znači praviti se da se ništa nije dogodilo. Opraštati znači pustiti da ljubav bude jača od zla.“ (Misericordiae Vultus, 2015.).

Krist oprašta ne zato što su ga ljudi zamolili. Oni ga i dalje vrijeđaju. I dalje ga ponižavaju. Ali On oprašta – jer to je Njegovo srce. Jer Božja ljubav ne ovisi o ljudskom ponašanju. On oprašta jer je Ljubav sama. I to oproštenje ima snagu mijenjati svijet, jer je Krist našu krivnju preuzeo na sebe i oproštenjem prekinuo lanac zla za nas.

To je poruka i poziv nama danas. Jer svi mi imamo svoje križeve. Imamo ljude koji su nas ranili: u obitelji, u Crkvi, u društvu. Nije moguće živjeti a da nekoga ne povrijedimo ili da netko ne povrijedi nas. Svi nosimo iskustvo razočaranja, prevare, povrede. I imamo dvije mogućnosti: zatvoriti se u ljutnju – ili otvoriti se oproštenju.

Ne kažemo da je lako oprostiti. Ali kažemo da je moguće – jer nas je Krist prvi učio kako, jer je On prvi nama oprostio. Oproštenje ne mijenja prošlost. Rane ostaju, ali oproštenje mijenja budućnost. Oslobađa nas. Daje nam snagu da ne budemo robovi vlastitih rana. Daje nam srce koje je slobodno voljeti, unatoč svemu.

Braćo i sestre, Krist nas s križa ne optužuje – nego oprašta i zove nas da činimo isto: da u obitelji, u župnoj zajednici, u društvu – budemo nositelji oproštenja, a ne optužbi i osvete;  da budemo ljudi koji prekidaju lanac zla; da ljubav bude jača od boli.

Zato se večeras pitajmo: Kome ja još nisam oprostio? Koji teret nosim u srcu koji me veže uz prošlost? Jesam li spreman pustiti, oprostiti – i biti slobodan?

Krist s križa moli za mene i za tebe: „Oče, oprosti im…“ Jesmo li spremni učiniti isto?

Zaključak

Braćo i sestre!

Veliki petak nije samo povijesni događaj. To je stvarnost. To je ogledalo. Gledajući Isusa na križu, gledamo sebe. U njegovim ranama vidimo svoje. U njegovoj molitvi za oproštenje čujemo snažan poziv na novi početak.

I zato, neka nas ove tri poruke ponesu: Bog ulazi u tvoju bol, grijeh – nisi sam. Istina te čini slobodnim – ali traži tvoju hrabrost. Oprost nije gubitak – oprost je uskrsnuće iznutra.

Nemojmo samo slušati Isusovu Muku, nego živimo odgovor. Neka naš odgovor na križ ne bude ravnodušnost, nego vjera. Ne bježanje, nego predanje. Ne šutnja kao kod Pilata, nego molitva i ljubav kao kod Krista.

I ne zaboravimo: Križ ne govori: „Kraj“. Križ šapuće: „Uskoro.“

Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić