Misno slavlje sa zazivom Duha Svetoga povodom početka nove akademske 2023./24. godine Sveučilišta u Zadru, na blagdan sv. Dimitrija, u četvrtak, 26. listopada, u crkvi sv. Dimitrija u Zadru predvodio je dr. don Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru.
U duhu pročitane Božje riječi, don Zdenko je rekao da „Božja mudrost vodi pravednoga čovjeka“, a sv. Pavao kaže da je „bogobojaznost iznad svih stvari“.

„Sve što čovjek ima jest i što jest, ne može ostvariti bez Boga. S druge strane, čovjek ima pravo biti bez Boga. Bog mu daje to pravo. Jer u vjeri nema nasilja, nikakve prisile, Bog nikoga ni na što ne sili“ rekao je don Zdenko, istaknuvši: „Božja riječ nadilazi sva naša razumijevanja i nekad nas stavlja u nevolju, nekad od nas iziskuje jako puno vjere; nekad nas tjera u sumnju, a nekad ostavlja zbunjenima. Jer, na mnoge životne situacije nismo kadri i ne možemo odgovoriti“ poručio je don Zdenko.
Istaknuvši da čovjeka nitko ne voli kao što ga Bog voli, don Zdenko je rekao da rastužuje kada se pred ljudima zastidimo Božjih riječi. „Kad nismo kadri braniti Boga pred svijetom. Kad se uplašimo svijeta jer mislimo da nam svijet može nauditi. Svijet nam ne može nauditi. Isus kaže: ‘Bojte se onoga koji dušu i tijelo može baciti u pakao’“ rekao je Dundović, naglasivši da je za čovjekovu osobnost poražavajuće već i kad se čovjek na ljudskoj razini srami nekoga iz okruženja, ako pritom omalovažava društveni status i dostojanstvo druge osobe.

„Navješteno evanđelje je u duhu mudrosti, bogobojaznosti i darivanja svoga života. Isus je rekao da njegov život nitko ne uzima, nego da ga on dragovoljno daje drugima. Nema osobe u povijesti čovječanstva kao što je Isus Krist, koji je, kao on, stao iza svojih riječi. Jedino je Isus Krist dao život za ideale koje je drugima darovao, koje je drugima pružio i ponudio. Iza svake svoje riječi, Isus stoji cijelim svojim bićem. U Isusu nema laži i prijevare, kao što to često kod nas biva“ rekao je don Zdenko, istaknuvši: „Isus je darovao svoj život. Isus je rekao: ‘Nitko nema veće ljubavi od ove, da netko svoj život daruje za svoje prijatelje’ i nakon toga, otišao je na križ“.

„Mnogi se pitaju zašto je Isus odabrao takav put za čovjekovo spasenje. Zašto nije mogao to učiniti na jednostavniji i lakši način, jer Bog je svemoguć, uzdržavatelj svega? I na to Evanđelje daje odgovor – učinio je to da Isus bude s nama u svemu jednak, osim u grijehu. Jer Bog daje svoga ljubljenog Sina za nas. Uzima njegov život da bismo mi mogli živjeti“ poručio je don Zdenko.
I mi smo pozvani ostvariti Gospodinov poticaj da svaki dan uzimamo svoj križ. „A mi se grčevito borimo protiv toga. Ne bismo htjeli križ, htjeli bismo da je život onakav kakvim smo ga mi zacrtali. No, život tako ne funkcionira. Štoviše, Božja logika ide čudnim tijekom. Isus kaže: ‘Tko hoće spasiti svoj život, taj će ga izgubiti. A tko izgubi svoj život poradi mene, taj će ga spasiti’.
Što znači u svijetu u kojem živimo, spasiti svoj život? Za čime ljudi čeznu? Mladi kad izlaze vani, kažu, ‘Idem u život’. Kakav život? Što u tom životu ispunjava čovjeka i da li ga uopće ispunjava“ upitao je don Zdenko, rekavši da su toliki ljudi izgubili sebe. „Možda su zadobili veliko blago ovoga svijeta, ali strašno je kad čovjek izgubi sebe. Isus kaže, ‘Što vrijedi čovjeku da cijeli svijet zadobije, a sebe izgubi?’.
Nije lijepo kada se nema hrabrosti i snage čovjeku reći istinu, nego se govori riječima koje nisu istinite i iskrene. Tada je čovjek izgubio sebe. Bog je žalostan kad naudimo sebi i Bog želi te rane zacijeliti. Isus kaže da trsku koja je napukla nije došao prelomiti, nego zacijeliti; stijenj što tinja nije došao ugasiti, nego mu dati da se raspiri“ ohrabrio je don Zdenko Isusovom riječju.
„Bog je dao svoga Sina u smrt da bismo mi mogli razumski, ali i osjetilno, shvatiti kakvom nas ljubavlju Bog ljubi. Nebeski Otac svoga jedinorođenog Sina žrtvuje za čovjekovo spasenje i otkupljenje. Zato Isus umire – da razumijemo s kakvom ljubavlju Bog pristupa nama ljudima“ istaknuo je don Zdenko, rekavši da Bog pretpostavlja naš razum. A „onaj tko ne živi po razumu, ne služi Božjoj naravi, daleko je od Božje naravi“ upozorio je dr. Dundović.
Potaknuo je da čovjek razumom prihvati svoju dušu i svoj duh, da uđe u svoju nutrinu i shvati da je ‘isplativije’ darovati sebe drugome, brinuti o drugome, a ne samo o sebi, ne gledati samo svoje sebične prohtjeve, jer čovjek se tada mijenja, zadobiva, tada se spašava.
„Bog se nalazi u poniznosti. ‘Tko hoće biti prvi, neka bude posljednji’. A mi uvijek želimo biti prvi, stajati na istaknutom mjestu. Bog koji je ljubav ne može sebe zanijekati. Zato će Gospodin razumjeti naše slabosti, podići će nas kad smo posrnuli, dat će nam snage i hrabrosti kad naše ljudske snage malakšu, kad više nemamo snage, kad se umorimo. U svemu tome, najveći Božji blagoslov je molitva“ poručio je don Zdenko.
Poželjevši da se u studentima, profesorima i ljudima koji nas okružuju vidi Božje lice i poštuje čovjeka u njegovom božanskom, stvarateljskom činu kojeg je Bog darovao ljudima, don Zdenko je potaknuo: „Otkrijte Boga jedni u drugima i s tom Božjom ljubavlju radite i živite jedni s drugima“.
U misi su koncelebrirali profesori, predavači na Teološko – katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru: dr. Elvis Ražov, dr. Damir Šehić, dr. Arkadiusz Krasicki, mr. Ante Dražina, studentski kapelan don Ivan Šibalić te kancelar don Marin Batur i don Mario Karadakić, vicenkancelar Zadarske nadbiskupije.
U misi su sudjelovali prof. dr. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru, studenti i profesori te uvaženi gosti iz Italije koji su došli u Zadar povodom obilježavanja desete obljetnice djelovanja Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, koji kao Odjel djeluje temeljem sporazuma između Sveučilišta u Zadru i Zadarske nadbiskupije. Da se to ostvari, dr. Dundović osobito je zahvalio na trudu i upornosti dr. don Elvisu Ražovu, koji se zauzimao za takav status nekadašnje Visoko teološko – katehetske škole u Zadru, koja je za vrijeme zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića zadobila status dvopredmetnog studija i Odjela u sklopu zadarskog Sveučilišta.
„Kao Odjel, želimo zahvaliti Sveučilištu u Zadru na izuzetnoj prilici da razum izazivamo vjerom i vjeru razumom. Mislim da to činimo pošteno i zauzeto. Mislim da zajedno, i to je smisao riječi universitas, možemo graditi bolji svijet, svijet u kojem ćemo se poštovati i imati ljubavi jedni za druge. Pritom ne moramo nužno isto misliti“ rekao je dr. Dundović.
Među uvaženim gostima na misi bili su f. Marek Inglot, S.J., predsjednik Papinske komisije za povijesne znanosti u Rimu, dr. Pierantonio Piatti, tajnik Papinske komisije za povijesne znanosti u Rimu, don Flavio Belluomini, ravnatelj Arhiva Dikasterija za evangelizaciju (Propaganda fide) u Rimu, prof. dr. Andrea Bartocci sa Sveučilišta Teramo, vrhunski stručnjak i poznavatelj europske pravne povijesti i prof. dr. Jadranka Neralić, mentorica dr. Dundovića kojoj je don Zdenko zahvalio na ljubavi prema povijesti koju mu je prenijela svojim stručnim radom i suradnjom.
Pjevanje na misi predvodio je Katedralni zbor sv. Stošije pod vodstvom Žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića.
Ines Grbić

O poslanju katoličke škole u odgajanju cjelovitosti ljudske osobe i savjesti izlagao je prof. dr. sc. Tonči Matulić na Akademiji povodom 275. godišnjice djelovanja Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar u ponedjeljak, 23. listopada, u dvorani te škole u Zadru.

Polazeći od osnove da „Crkva pretpostavlja cjelovitost ljudske osobe“, dr. Matulić je rekao da je glavni cilj katoličke škole odgojno – obrazovno formirati osobu u cjelovitosti, da osoba bude integrirana u sebi i s vlastitom sredinom.

„Crkva računa na odgoj cjelovite ljudske osobe, cjelovitost duše i tijela, u povezanosti s osobom Isusa Krista, jer u Isusu je objavljena punina istine o čovjeku“ rekao je dr. Matulić. Istaknuvši kristocentričnost katoličke škole, predavač je rekao da u središtu Isusovog navještaja uvijek stoji konkretni čovjek, ljudska osoba sa svojim duhovnim i materijalnim potrebama.

„Ljudsku osobu ne možemo shvatiti u temelju i u punini bez odnosa prema onome koji nam objavljuje tu cjelovitost i jedinstvo, a to je Isus Krist“ poručio je predavač. U tom kontekstu, katolička škola koja se nadahnjuje na Isusu Kristu, svom učitelju, „ne može zastupati vrijednosnu neutralnost“, upozorio je dr. Matulić.

Stoga je na etičkoj razini važno odoljeti nasrtajima raspada vrijednosti i težiti prema istinskoj hijerarhiji vrijednosti, „a ona je moguća ukoliko postoji red u kući, a to je naša savjest“, rekao je predavač. Čovjek u savjesti dolazi do svoje jezgre i najveće intime, a savjest je potrebno odgojiti. „Odgojno – obrazovni sustav je sredstvo i sadržaj pomoću kojeg se vrši formacija savjesti u vidu cjelovitog odgoja osobe“ rekao je dr. Matulić, istaknuvši važnost dostojanstva osobne savjesti i osobnog suda savjesti. Da bi ga se oblikovalo, potrebni su pouka, znanje i primjer.

„Katolička škola je privilegirano mjesto kršćanskog odgojno – obrazovnog procesa koji u bitnome pripada dijelu evanđeoskog poslanja Crkve, a ono u središtu ima Isusa Krista i navještaj Radosne vijesti o Božjem kraljevstvu u Isusu, da zahvati cjelovitu osobu“, rekao je dr. Matulić.

Istaknuvši da „treba paziti na sve dimenzije ljudske osobe, da jedna dimenzija ne dominira nauštrb druge“, predavač je upozorio da se težište u odgojno – obrazovnom procesu ne može staviti samo na jednu dimenziju, npr. intelektualnu, jer tada se ide u intelektualizam; na duhovnu, jer to vodi u spiritualizam, a naglasak na tjelesnoj dimenziji vodi u materijalizam. Velika odgovornost katoličke škole je težiti „harmoniji, cjelovitosti znanja i ispravnoj hijerarhiji vrijednosti, kako bi na temelju znanja i morala, savjesti i vrijednosti doprinosila cjelovitom odgoju osobe“ poručio je dr. Matulić.

Upozorivši na postojanje fragmentiranog i kaotičnog znanja, kaosa i krize vrijednosti, predavač je istaknuo da je cilj cjelovitog odgoja osobe „oblikovati, formirati, odgojiti, podignuti cjelovitu ljudsku osobu, jer su ljudi razdirani unutarnjim podjelama, rastrgani između različitih mišljenja, znanja, spoznaja i vanjskih utjecaja“.

„Katolička škola koja se nadahnjuje na evanđeoskom poslanju Crkve pozvana je nadvladavati svaku fragmentaciju znanja, svako veličanje ili apsolutiziranje jedne vrste znanja nad drugim i nadvladavanje raspada vrijednosti. Crkva je svjesna da je suvremena odgojno – obrazovna djelatnost izvrgnuta pogibeljima fragmentacije znanja i raspada vrijednosti. U školski sustav uvlači se svijest o nepovezanosti znanja, o supremaciji jedne vrste znanja nad drugim, npr. prirodoslovnog nad teološkim ili etičkim. Stoga je, iz perspektive cjelovitosti ljudske osobe, to je glavni motiv i pokretač, uvijek potrebno težiti integraciji znanja. Moramo integrirati znanje da stvaramo skladnu cjelinu, sintezu. Katolička škola provodi tu sintezu“ poručio je dr. Matulić. U tom kontekstu, rekao je da u Crkvi postoji sinteza vjere i razuma, teologije i svih znanosti, jer „ako jedno znanje postane sektaško, ono se nadima nad drugim i ruši se put ka sintezi“.

Dr. Matulić govorio je i o ulozi roditelja u poslanju djelovanja katoličke škole. „U viziji Katoličke Crkve, poslanje katoličke škole kreće od temeljne činjenice da obitelj ima izvorno, prvotno i neotuđivo pravo odgajati vlastitu djecu. No, Crkva po svom božanskom poslanju majke, učiteljice i zaštitnice transcedentnosti ljudske osobe, ima pravo i dužnost pružati potporu koja odgovara čovjekovom uzvišenom pozivu u Kristu, da se donese plod u ljubavi za život svijeta“ rekao je dr. Matulić. Stoga je „katolička škola pomoć, prijateljska i evanđeoska usluga roditeljima u želji da njihova djeca postanu zrele, obrazovane, odgovorne osobe, sposobne preuzeti odgovornost za vlastiti i zajednički, društveni život, da roditelji to ostvare uz pomoć katoličke škole, a škola u suradnji s roditeljima“ rekao je predavač.

Dr. Matulić je govorio i o eklezijalnosti katoličke škole, rekavši da se nameće „zadaća ponovnog otkrivanja eklezijalne dimenzije katoličke škole i njenog poslanja u sklopu sveopćeg poslanja Crkve. Katolička škola ustrojava se kao crkveni subjekt i po onome što ona znači. To vraća na pitanje autentičnosti, specifičnosti katoličke škole. Crkvenost katoličke škole nije neki vanjski dodatak, nego temelj, izvor i sadržaj njenog katoličkog identiteta kao odgojno – obrazovne ustanove koja pazi na cjelovitost i sintezu znanja, međusobno povezivanje znanja i stvaranje ispravne hijerarhije vrijednosti“ poručio je dr. Matulić.

„Zahtjev za eklezijalnim identitetom katoličke škole ne pretpostavlja nikakvo zatvaranje, getoizaciju niti da se katolička škola postavlja nad drugima. Upravo zato jer je katolička, ona je otvorena škola. Ne zatvara se pred drugim i drugačijim nego otvara se svima, jer znanje pripada svima. Savjest je univerzalna antropološka činjenica. Postoji univerzalna, općeljudska hijerarhija vrijednosti. Eklezijalna dimenzija katoličke škole izvodi se iz njene kristološke dimenzije, jer, koga je Isus isključio? Evanđelja pokazuju da su pogani često lakše i brže prihvatili Isusovu poruku, nego pobožni i religiozni“ podsjetio je dr. Matulić, istaknuvši misao sv. Ivana Pavla II.: „Katoličke škole su mjesta evangelizacije, cjelovitog odgoja, inkulturacije i učenja o životnom dijalogu između mladih, između različitih religija i različitih društvenih zbivanja“.

Ines Grbić

Svečana akademija povodom 275. godišnjice djelovanja Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar i Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru održana je u ponedjeljak, 23. listopada, u sportskoj dvorani Klasične gimnazije u Zadru.

Klasična gimnazija Ivan Pavao II. najstarija je odgojno – obrazovna ustanova u Zadarskoj županiji i jedna od najstarijih školskih ustanova u Hrvatskoj, nastala na temeljima i u okrilju sjemeništa ‘Zmajević’, u sklopu čije zgrade se škola do 2005. godine i nalazila, djelujući kao Nadbiskupska klasična gimnazija.

Visoku obljetnicu djelovanja Gimnazije učenici su opisali kao „veliku radost, ponos i čast“, a proslavljena je uz blagdan sv. Ivana Pavla II., naslovnika škole, na čiji blagdan 22. listopada Klasična gimnazija obilježava svoj Dan škole, u želji da ih prati zagovor i blagoslov toga Velikog pape.

Klasična gimnazija Zadar dobila je pravo javnosti 1991. godine. Nakon što su je od njenog osnutka pohađali samo sjemeništarci, 1997. u gimnaziju se upisuje prvi vanjski učenik. Novu školsku zgradu Klasične gimnazije, izgrađenu neposredno do zgrade sjemeništa ‘Zmajević’, s kapacitetom 200 učenika u jednoj smjeni, 18. svibnja 2005., na rođendan njenog naslovnika, Ivana Pavla II., blagoslovio je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa. U zgradu škole položen je kamen temeljac kojeg je 2003. za svog pohoda Zadru blagoslovio sv. Ivan Pavao II.

Na svečanosti su se okupili učenici, profesori i djelatnici škole te predstavnici ustanova s kojima Gimnazija i Sjemenište surađuju. Višeobljetničku notu ovogodišnjeg Dana škole i proslave velikog jubileja, u obraćanju sudionicima na početku Akademije istaknuo je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Ovogodišnji Dan Škole Klasične gimnazije obilježava se uz nekoliko važnih i lijepih obljetnica koje nas podsjećaju da je Crkva uvijek njegovala i vrednovala znanje, pismenost i kulturu, jer kršćanski duh uvijek mora rađati kulturom i razvojem.

Ove godine obilježavamo 10. godišnjicu da je Klasična gimnazija dobila pravo javnosti za vrijeme mons. Ivana Prenđe. Radujemo se 20. godišnjici posjeta sv. Ivana Pavla II. Zadru. Bogu zahvaljujemo za 275. godišnjicu djelovanja Sjemeništa ‘Zmajević’ i Klasične gimnazije. I prisjećamo se još jedne velike obljetnice koja je također vezana uz djelovanje Crkve u počecima razvoja školstva, a to je visoka 630. godišnjica početka razvoja visokog školskog obrazovanja u Zadru za vrijeme dominikanaca, kad se u Zadru razvijao Studium generale, kasnije nazvan Univeristas Iadertina, čime započinju začeci današnjeg Sveučilišta u Zadru“ poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je izrazio radost zbog susreta s učenicima i profesorima Gimnazije, nakon što je dan prije u katedrali sv. Stošije predslavio misu u molitvi za učenike i njihove obitelji te djelatnike Gimnazije. Mons. Zgrablić poželio im je blagoslovljen rad, u želji da učenici „u duhu međusobnog poštovanja i prijateljstva sazrijevaju u zrele osobe i intelektualce koji će svojim kršćanskim vrijednostima, znanjem, sposobnostima i stečenim vještinama, izgrađivati sebe i društvo u kojem živimo, čineći svijet ljepšim i boljim“.

Suosjećajući s teškim trenutkom u svijetu, nadbiskup je poželio da se umjesto mržnje koja osobito dolazi do izražaja u Isusovoj domovini na Bliskom istoku, u Ukrajini i drugim dijelovima svijeta, širi prijateljstvo, bratstvo i mir.

„Budite marljivi učenici, marljivo radite na povjerenim mjestima i zaduženjima svojom plemenitošću srca, svakodnevnom borbom s našim manama i slabostima, da svatko na svom mjestu i u svojoj sredini doprinosi da ovaj svijet i društvo budu zreliji, bolji, kršćanskiji i humaniji“ poručio je mons. Zgrablić učenicima Gimnazije.

U pozdravnoj riječi na početku Akademije, don Ante Dražina, ravnatelj Klasične gimnazije i rektor sjemeništa ‘Zmajević’, rekao je da spomen tog jubileja predstavlja i „veliku odgovornost za sve što su naši prethodnici činili kroz sve protekle godine. Zahvaljujemo našim prethodnicima za sve što su činili, da i mi osjećamo onu istu odgovornost koju su i oni posvjedočili, da nastavimo sve dobro koje je dosad učinjeno“ rekao je don Ante. Zahvalio je nastavnicima i djelatnicima na trudu kako bi učenici dobili „kvalitetan odgoj i dobro obrazovanje, da se mogu izgraditi u dobre i kvalitetne osobe koje će izgrađivati društvo u kojem žive“.

Prigodni pozdrav na početku Akademije uputio je i Božidar Longin, župan Zadarske županije, rekavši da Klasična gimnazija s ponosom nosi ime sv. Ivana Pavla II. koji je „iskonski svetac današnjice“.

Podsjetivši na izreku „Znanje je jedino bogatstvo koje nam nitko nikada ne može otuđiti“, župan je rekao da je taj jubilej i Dan škole prigoda podsjetiti koliko je važno obrazovanje. „Budite svjesni toga. Program škole je zahtjevan, budite mudri i odgovorni. Naučite gospodariti svojim vremenom i nemojte propustiti priliku usvojiti znanja i vještine koje vam  profesori s ljubavlju prenose“ poručio je župan učenicima. Zahvalio je profesorima „što ne gube entuzijazam, unatoč tome što su izloženi stalnoj kritici, što moraju pratiti vrtoglavo brzi razvoj tehnologije te se boriti i s njegovim negativnim utjecajem, nažalost, na mlade generacije“. Rekavši da profesori svojim odgojno – obrazovnim radom stvaraju budućnost naše domovine i poželjevši svima uspjeh u radu, Longin je poručio: „Budimo svi ponosni na našu školu. Budite ponosni na svoj rad i svoje znanje“.

„Biti svrha samome sebi ne izgrađuje ni pojedinca ni ljude oko nas“

„Danas, na čvrstim temeljima brojnih naziva: Seminario Florio; Seminarium archiepiscopale illyricum; Seminarium illyricum totius Dalmatiae; Seminarium theologicum latinum; Nadbiskupsko sjemenište u Zadru; Bogoslovno učilište u Centralnom sjemeništu; Institutum Theologicum Centrale Jadrense, Piccolo seminario Zmajevich, mi, suvremeni  klasičari, u školski logo upisujemo svoj program: Una meliorem mundum aedificemus – Zajedno stvarajmo bolji svijet!

Na tom tragu zajedničkog stvaranja boljeg svijeta, naš zaštitnik Papa nas uči: ‘Budućnost počinje danas, a ne sutra’.  U ljubavi koja sve objašnjava, sve rješava, naše danas ispunjeno je mnogim aktivnostima, htijenjima i težnjama. Nastavljamo nadahnuti riječima našeg sv. Ivana Pavla II.: ‘Ljubav mi je sve objasnila, ljubav sve riješila – stoga obožavam tu ljubav, ma gdje da prebiva’“ u ime učenika i djelatnika škole poručila je Ivana Miočić, voditeljica Akademije.

Sadašnje djelovanje Klasične gimnazije predstavio je don Ante Dražina, ravnatelj Klasične gimnazije. Podsjetivši na geslo škole, ‘Zajedno stvarajmo bolji svijet!’, ravnatelj Dražina istaknuo je: „Biti svrha samome sebi ne izgrađuje na dobro ni pojedinca ni ljude oko nas. Iako samo četiri riječi, one imaju itekako veliko značenje i veliku snagu. Zajedno – Svatko od nas ima svoje talente, znanje, volju i kao pojedinac može djelovati na dobro. Međutim, ukoliko se više talenata, znanja i volje udruže, već činimo čuda. Stvarajmo – U Knjizi postanka napast pokušava nagovoriti čovjeka da Bog nešto skriva od čovjeka. Upravo suprotno, Bog želi da budemo dionici njegova stvaranja. Kojeg li poslanja!? Bolji – Čovjek može stvarati dobro, ali i zlo. Manje ili više. Naše poslanje je svakoga dana sve ono što znamo i činimo činiti savršenijim, boljim. Svijet – Pitat ćemo se možda što to ja mogu promijeniti, što to mi možemo promijeniti? Promijeni sebe, promijenio si svijet. Promijeniti sebe, promijeniti svoje područje djelovanja na bolje, svjedočiti naše kršćanske vrijednosti u svom djelokrugu – i svijet je već promijenjen. To je svakodnevno poslanje naše škole, naših nastavnika, djelatnika i naših učenika“ poručio je ravnatelj Dražina.

Klasična gimnazija u školu uvela i opći gimnazijski smjer

U 2023./24. školsku godinu u Klasičnu gimnaziju upisan je 231 učenik u 10 razrednih odjeljenja, od kojih su 8 klasičnog i 2 općeg gimnazijskog programa. U školi je zaposleno 35 djelatnika. Od ove školske godine Gimnazija je veća za još jedno odjeljenje općeg gimnazijskog programa. Kroz iduće dvije godine trebala bi se popuniti sva četiri razreda Opće gimnazije, za što su u zgradi sjemeništa ‘Zmajević’ osigurane još 4 učionice i dva ureda.

Ove godine učenici su ostvarili terenske nastave Split i Solin, Lika, Šibenik i NP Krka te Zagreb. Slijede natjecanja školskih zborova u Virovitici, stručno putovanje maturanata u Rim, sportska natjecanja katoličkih srednjih škola u Požegi te Studijsko putovanje za 2. i 3. razrede u Španjolsku.

„Polaganju državne mature u ljetnom roku pristupili su svi učenici završnih razreda, njih 36 i jedan maturant od prošle godine. Uspješnost je bila 95%. Prvi izbor upisalo je 73% učenika, a kao drugi 19%. Ponosni smo na uspjeh naših učenika, što je plod vrijednog rada naših nastavnika koji tijekom školske godine organiziraju dodatni rad s maturantima kao pripremu za državnu maturu. Kroz mnogobrojne izvannastavne aktivnosti, naši učenici na poseban način razvijaju svoje talente i upijaju nova znanja“ rekao je ravnatelj Dražina.

Od mnogih projekata ostvarenih 2022. godine, don Ante je naveo: Antičku baštinu u Zadru, obilježavanje 150. obljetnice rođenja A. G. Matoša, Kvizom do znanja, Mreža čitanja, Natpisi na zadarskom Forumu, Mjerenja u fizici i obrada rezultata mjerenja, 20 godina English Cluba Gimnazije, veliki projekt Voda, Izrada melema i sapuna s ljekovitim biljem, projekt ‘Dabar’, Upravljanje financijama, Tehnologija u službi čovjeka te Kulinarski tečaj u sjemeništu ‘Zmajević’.

„Ponosni smo na projekt Sveti Nikola na velikom  odmoru u kojem profesori pripremaju darove za učenike, a slobodni prilog namijenjen je za naš školski fond Gorušičino zrno. Projekt Civilizacija ljubavi je edukativni ciklus predavanja za učenike od 1. do 4. razreda.

Učenici Gimnazije i ove godine bili su vrlo uspješni sudionici većine školskih, županijskih i državnih natjecanja u poznavanju pojedinih predmeta. Na natjecanjima je 16 učenika na županijskoj razini osvojilo jedno od prva tri mjesta, a 6 učenika predstavljalo je Klasičnu gimnaziju na državnoj razini“ rekao je don Ante.

Poticanje duhovnosti, ljudske formacije i socijalne solidarnosti među učenicima

Uz odgoj i obrazovanje, u školi se razvija i duhovna dimenzija učenika. Svaka školska godina započinje i završava misom u katedrali sv. Stošije koju predvodi zadarski nadbiskup. Tijekom školske godine, svakog petka učenici i djelatnici imaju mogućnost susreta i razgovora s duhovnicima don Ivanom Šibalićem i don Tomislavom Dubinkom.

Na početku korizme organizirano je Pokorničko bogoslužje i mogućnost za ispovijed u sportskoj dvorani. Duhovna formacija učenika organizira se kroz razne jednodnevne ili višednevne duhovno-formativne susrete.

„U duhu svoga poslanja i djelovanja, Gimnazija računa i o drugim potrebama svojih učenika. Bez obzira na različite materijalne i financijske mogućnosti naših učenika, željeli bismo da naš bogat izvannastavni program bude svima ostvariv. Voljeli bismo da naši učenici iskustveno dožive duh solidarnosti svojih kolega, ali još više Škole i njenih donatora te tako razviju osjećaj solidarnosti i u svom budućem djelovanju i radu.

Kako bismo to ostvarili i pomogli svim učenicima da u potpunosti sudjeluju u odgojno-obrazovnom programu koji uključuje ljudsku i duhovnu formaciju, kroz brojne projekte pokrenuli smo različite mogućnosti za donacije.

Donacije za projekte ljudske i duhovne formacije učenika ‘Sv. Ivan Pavao II.’ u  provedbi programa ljudske i duhovne formacije učenika. Donacije za podizanje standarda Škole – bl. Carlo Acutis za nabavu opreme, didaktičkih pomagala i sl. Donacije za fond ‘Gorušičino zrno’ čija su svrha razni oblici financijsko-materijalne potpore učenicima slabijeg imovinskog stanja Škole za vrijeme i nakon srednjoškolskog obrazovanja. Uz financijsku pomoć, Fond pomaže učenicima u nabavi i posudbi udžbenika“ opisao je solidarnost u djelovanju Gimnazije ravnatelj Dražina, potaknuvši: „Zajedno stvarajmo bolji svijet! To možemo izgovoriti i konkretnije reći svojim djelovanjem – zajedno učinimo svijet boljim, nego što smo ga našli!“.

„Ponosni na vrijednu tradiciju koja je iznjedrila brojne zaslužne hrvatske intelektualce, svećenike i biskupe, i danas pod zaštitom Velikog Pape i sveca naših dana, Ivana Pavla II., nastavljamo put započet davne 1748., kada je potporom pape Benedikta XIII. i višegodišnjim naporima zadarskog nadbiskupa Vicka Zmajevića osnovano Ilirsko dijecezansko sjemenište.

S pogledom na jučer, sa znanjem o danas, ohrabreni snažnim novo-milenijskim Papinim pozivom Duc in altum! – Izvezi na pučinu!, okrećemo se s nadom i pouzdanjem prema budućnosti. Naš završetak neka bude novi početak, uvijek novo otvaranje vrata Kristu s vjerom u njegovu trajnu prisutnost s nama“ poručila je voditeljica Miočić.

Za vrijeme Akademije, doc. dr. sc. Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, u izlaganju ‘Povijesna baština Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar’ opisao je razvoj Sjemeništa i Gimnazije kroz burna stoljeća izmjene različitih društvenih uređenja, u kojima su te ustanove opstale te podizale svećenstvo Crkve u Hrvata i mnoge intelektualce u javnom životu. Izlaganje ‘Katoličke škole i odgoj savjesti’ održao je prof. dr. sc. Tonči Matulić.

U ime Gimnazije, nadbiskup Zgrablić uručio je Zahvalnice ustanovama i pojedincima koji su svojim radom, trudom i predanošću doprinijeli boljitku škole i s kojima Gimnazija i Sjemenište surađuju. Zahvalnice su preuzeli predstavnici tih ustanova, u zahvalnosti za dugogodišnju suradnju u mnogim projektima i izvannastavnim aktivnostima, za doprinos u usvajanju znanja i vještina učenika i svekoliku potporu u djelovanju i aktivnostima škole.

Zahvalnice su primili Zadarska županija (župan Božidar Longin), Sveučilište u Zadru (rektor prof. dr. sc. Josip Faričić), Arheološki muzej Zadar (Morana Vuković, ravnateljica), Stalna izložba crkvene umjetnosti Zadar (doc. dr. sc. Ana Jordan Knežević, kustosica), mons. Joso Kokić, nekadašnji ravnatelj Klasične gimnazije i dr. don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije koji je prije obavljanja te službe bio ravnatelj Klasične gimnazije, za doprinos u djelovanju škole; s. Mirjam Gadža i s. Laudes Bosnačić za djelovanje u odgojno – obrazovnom radu škole, Marija Batur za rad u školi i don Tomislav Dubinko, duhovnik Gimnazije.

U ime sjemeništa ‘Zmajević’, Zahvalnice za dugogodišnju suradnju u odgoju i obrazovanju sjemeništaraca dobile su tri zadarske srednje škole: Strukovna škola Vice Vlatković, Poljoprivredna, prehrambena i veterinarska škola Stanka Ožanića i Škola primijenjene umjetnosti i dizajna.

Pjesmu ‘Srce predajem ti’ izvele su učenice Tončica Sović, Paula Kalcina i Lucija Marušić, uz pratnju učenice Barbare Šimunić na violini. Učenica Veronika Višnjić za glasovirom je izvela skladbu ‘Fantasiestuck’ Roberta Schumanna. Školski zbor pod vodstvom Grge Ivkovića izveo je pjesme ‘Magnifikat’ i ‘Krist jednom stade na žalu’. Nakon Akademije, na igralištu Mornarica odigrana je nogometna utakmica između profesora i učenika Gimnazije. Učenici su pobijedili profesore rezultatom 5:4 nakon izvođenja jedanaesteraca.

Ines Grbić

O povijesnom razvoju Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ i baštini Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar, u sklopu jubileja 275 godina postojanja tih ustanova, izlagao je doc. dr. sc. Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, u ponedjeljak, 23. listopada.

Crkveni povjesničar Dundović održao je izlaganje tijekom Akademije u dvorani Klasične gimnazije u kojoj se i on obrazovao kao sjemeništarac 1980.-ih godina. „Klasična gimnazija u Zadru je vrijedna i vrlo važna školska ustanova. Povijest te ustanove govori da su mnogi ljudi koji vrše visoke službe u Crkvi i u Hrvatskoj  ponikli upravo iz zadarske Klasične gimnazije, nekadašnje Nadbiskupske klasične gimnazije“ istaknuo je dr. Dundović.

Klasična gimnazija otvorena je u sklopu zadarskog sjemeništa ‘Zmajević’ te je dr. Dundović istaknuo velike zasluge nadbiskupa Vicka Zmajevića (1670.-1745.) koji je bio zadarski nadbiskup od 1713.  godine. Upravo ove godine je 310. obljetnica kako je Zmajević preuzeo službu zadarskog nadbiskupa. Dr. Dundović smatra da je ta obljetnica prigoda da Zadar nadbiskupu Zmajeviću podigne spomen obilježje, jer su Zmajevićeve zasluge velike u razvoju Zadarske nadbiskupije.

„Da nije bilo nadbiskupa Zmajevića, ne bi bilo ni Klasične gimnazije ni tolikog broja svećenika glagoljaša koji su izniknuli iz te škole i kasnije se proširili svijetom. Dokumenti iz arhiva pokazuju što su sve ti svećenici radili. Do dolaska Zmajevića, neki su bili neuki, nepoučeni u puno toga. Nakon uspostave Sjemeništa, odnosno Klasične gimnazije, ti svećenici počinju govoriti Latinski i Talijanski, bivaju župnici u Veneciji, preuzimaju službe na mletačkim galijama itd. Iz nadbiskupa Zmajevića isijavala je nevjerojatna ljubav, ali i strogoća. Kod njega nije bilo uvijanja. Kada su Evanđelje, znanje i obrazovanje bili u pitanju, Zmajević je bio vrlo odrješit i zahtijevao je da oni za koje otvara školu uče, kako bi mogli druge poučavati“ istaknuo je dr. Dundović.

Predavač smatra da je Zmajević „jedan od najvažnijih nadbiskupa u povijesti Zadarske nadbiskupije, i ne samo njene povijesti. Još dok je bio barski nadbiskup, Kongregacija za širenje vjere imenovala je nadbiskupa Zmajevića administratorom Bugarske, Srbije, Makedonije, Bosne i Hercegovine.

Bio je izvrstan diplomat, erudit, govorio je nekoliko svjetskih i klasične jezike. Imao je široko znanje, imao je veliku biblioteku, dijelio je knjige. Osim Sjemeništa kojeg je dao izgraditi, u svom Nadbiskupskom domu u kojem i sada živi zadarski nadbiskup, osobno je držao školu za mladiće iz Albanije koje je odgajao, s područja odakle potječe“ rekao je dr. Dundović.

Papa Benedikt XIII. izdao je 30. prosinca 1729. godine Bulu kojom pripaja benediktinsku opatiju sv. Krševana u Zadru i sv. Petra u Osoru i njihove zemlje kao nadarbine nadbiskupu Zmajeviću, da Zmajević otvori glagoljaško sjemenište. To je morao potvrditi zadarski Kaptol jer je katedrala sv. Stošije bila u nadležnosti Kaptola. Kad se 1748. otvorilo Sjemenište, zadarski Kaptol dopustio je da sjemeništarci hrvatskog glagoljaškog sjemeništa uđu u katedralu kako bi služili misu. Naime, u katedrali se misa dotad najčešće služila na Latinskom jeziku.

„Nadbiskup Zmajević je bio tako promućuran čovjek. Kongregaciji za širenje vjere koja je imala u njega iznimno povjerenje, što se vidi i u njihovom Arhivu koji je važan za poznavanje naše nacionalne povijesti, govorio je da u Zadar šalju biskupe Talijane, a oni ne znaju govoriti Hrvatski. Kako oni mogu ikoga poučiti vjerske istine, pitao je Zmajević, moleći od Pape da ustanovi hrvatsko sjemenište“ rekao je dr. Dundović.

Nadbiskup Zmajević izgradio je zgradu Sjemeništa 1735. godine, ali Zmajević nije mogao otvoriti Sjemenište i školu dok Papi u cijelosti nije platio porez kojeg je nalagao tadašnji crkveni porezni sustav. Zmajević je bio platio polovicu od potrebnog iznosa.

Naime, kad je Papa predao Zmajeviću opatije sv. Krševana u Zadru i sv. Petra u Osoru, Zmajeviću je time bila nametnuta i potreba plaćanja poreza. Papa je dobiveni novac ulagao u ljude i pomogao vladare diljem Europe koji su ratovali protiv Osmanlija.

Zadarski nadbiskup Mate Karaman (1745.-1771.), nasljednik nadbiskupa Zmajevića, nije izgradio zadarsko sjemenište, nego ga je svečano otvorio 1. svibnja 1748. godine, 13 godina nakon što je zgrada bila izgrađena u doba Zmajevića, jer je tada Papi u cijelosti bio isplaćen porez, pa je dopustio otvaranje škole.

Dr. Dundović istražio je 10 000 dokumenata u arhivima u Zadru i Veneciji, koje je Zmajević uputio u Rim i Rim njemu. Dijelove tih arhivskih dokumenata dr. Dundović pokazao je za vrijeme svoga izlaganja.

Zbog velikih i požrtvovnih ulaganja u Sjemenište, nadbiskup Zmajević imao je problema. „Nadbiskup Zmajević ulagao je i svoj osobni novac u izgradnju Sjemeništa, toliko mu je bilo na srcu izgraditi tu školu i ustanovu da je davao svoj novac, što ga je znatno osiromašilo. Usporedno s time, Zmajević je financijski pomagao više od 40 mladića iz Albanije, Bosne, Bugarske koje je školovao u Rimu, kako bi se oni vratili u ta područja kao evangelizatori. Zmajević 1731. godine piše: ‘Moje gospodarstvo je znatno poremećeno zbog mog zalaganja i izgradnje moga hrvatskog sjemeništa’“ istaknuo je dr. Dundović.

Nadbiskup Zmajević želio je otvoriti hrvatsko, a ne ilirsko sjemenište te je 1725. pisao Mletačkoj vladi da uputi papi Benediktu XIII. pismo u kojem Zmajević kaže: „Ja želim ustanoviti hrvatsko glagoljaško sjemenište“. Zato moli nadarbine opatije sv. Krševana benediktinskog samostana u Zadru i benediktinske opatije sv. Petra u Osoru, „da bi potpomogao siromaštvo hrvatskog klera u svojoj Nadbiskupiji, kako bi se oni mogli odgajati, poučavati i njegovati Hrvatski jezik u svetoj službi“.

Koliku je ljubav imao za otvorenje sjemenišne škole, dr. Dundović potvrdio je i Zmajevićevim riječima u Pismu Kongregaciji za širenje vjere 1726. godine, da „ide graditi svoje hrvatsko sjemenište, koje će u svoje vrijeme biti sveta oružarnica za proviđanje ove biskupije prikladnim oruđem u velikoj potrebi“.

Poteškoće zbog nemogućnosti prikupljanja sredstava od darovanih nadarbina, Zmajević 29. lipnja 1735. opisuje ovako: „Ova oružarnica je moje hrvatsko sjemenište koje je golema podignuta građevina, a još nije otvorena za studij jer prvo treba osigurati u tim brdskim krajevima 15-godišnju nadarbinu koji se isplaćuju od plodova dviju nadarbina što mi ih je dodijelila milost našeg gospodina Benedikta XIII. Treba proći barem deset godina da bi se završilo isplaćivanje. Odgađanje je moja najveća muka u trenutnoj nuždi“.

Zmajević je bio odredio da se samo šestorica učenika mogu besplatno školovati i nisu smjeli biti iz grada Zadra, nego iz zaleđa i s otoka. U sjemeništu su se u manjem broju školovali i laici kojima su roditelji ili mecene plaćali školovanje.

Sjemeništu ‘Zmajević’ prethodilo je postojanje Latinskog sjemeništa kojeg je osnovao nadbiskup Bernardo Florio (1642.-1656.), a bilo je otvoreno u prostorima građanske bratovštine sv. Jakova nasuprot zadarske katedrale, uz crkvu sv. Filipa i Jakova, akademske godine 1669./1670. godine. Tu se sjemenište nalazilo do 19. st., to je na uglu današnjeg sjemeništa Zmajević.

Florio je 1656. ostavio veliki iznos novaca za ustanovu gimnazije, ali samo za djecu zadarskih građana i plemića. Među šestoricom mladića koji su je pohađali trojica su bila iz građanstva, a trojica iz plemstva. Nadbiskup Florio napravio je zadužbinu, a ne sjemenište, kako je nalagao crkveni zakon Tridentskog sabora. Florijevim sjemeništem upravljalo se iz Venecije i ono djeluje usporedno s Katedralnom kaptolskom školom koja je u Zadru djelovala već u 9. st. i u srednjovjekovlju. Ta škola za pripremanje klerika koji su tu učili osnove teologije kako bi mogli slaviti misu bila je smještena uz zvonik katedrale, gdje je nekad bila kaptolska knjižnica.

Zmajevićevo sjemenište ukida se 1821., a sjemeništarci su u gradu pohađali privatne gimnazije. Po ukidanju Sjemeništa osnovana je Zmajevićeva zaklada za stipendiranje siromašnih mladića koji su željeli biti svećenici. Sjemenište je ponovno otvoreno 1839., ali ono još uvijek nema svoju školu, nego su učenici išli u privatne gimnazije, pod okriljem Zaklade Zmajević.

Od 1821. do 1839., kandidati za svećeništvo školovali su se privatno, a stipendirani su iz Zaklade Zmajević. Kad su se Sjemenište i Gimnazija opet otvorili 1839., prihodi Zaklade stipendirali su i gradsku djecu, ne više samo siromašne iz ruralnih područja kao prije. Nadbiskup Franjo Nowak (1823.-1843.) otvorio je kasnije sjemenište uz crkvu sv. Krševana u Zadru, a sjemeništarci su pohađali gradsku gimnaziju.

Zmajevićevo sjemenište prestalo je s radom 1918. uslijed talijanske okupacije. Malo sjemenište ‘Zmajević’ s Nadbiskupskom klasičnom gimnazijom otvoreno je 1948./49. šk. godine. Sve vjerske škole u Hrvatskoj ukinute su 1956. godine, pa se umjesto Nadbiskupske klasične gimnazije koja je djelovala do 1957./58., otvorila Nadbiskupska srednja škola za pripremanje svećenika, opisao je dr. Dundović povijesni razvoj sjemeništa ‘Zmajević’ i najstarije zadarske škole čiju baštinu nasljeđuje sadašnja Klasična gimnazija Ivan Pavao II. Zadar.

Ines Grbić

Povodom 275. godišnjice djelovanja Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar i Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, koncelebrirano misno slavlje na blagdan sv. Ivana Pavla II., u nedjelju 22. listopada, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.
Mons. Zgrablić podsjetio je u propovijedi na povijesni razvoj nastanka sjemeništa ‘Zmajević’ u sklopu kojega je gotovo tri stoljeća djelovala najstarija zadarska odgojno – obrazovna ustanova, Nadbiskupska klasična gimnazija, preteča Klasične gimnazije Ivan Pavao II. koja na blagdan svoga naslovnika i zaštitnika slavi ujedno svoj Dan škole.
„Gimnazija je sazrjela i izrasla u samostalnu ustanovu na tradicijskim i čvrstim temeljima predaka koji su, u prečesto teškim uvjetima, odredili smjernice njenog rasta i razvoja“ istaknuo je mons. Zgrablić. Poručio je da smo na uz spomen toga visokog jubileja, potaknuti ljubavlju prema Bogu i bližnjemu, pozvani zahvaliti Bogu za te visoke obljetnice ustanova koje su generacijama brinule „kako bi mladi izrasli u zrele ljude i intelektualce koji će sa svojim kršćanskim vrijednostima, znanjem, sposobnostima i stečenim vještinama izgrađivati sebe i svijet u kojem žive i činiti ga boljim“. Naime, geslo djelovanja zadarske Klasične gimnazije je ‘Zajedno stvarajmo bolji svijet’.
„Nadbiskup Vicko Zmajević osnovao je, a njegov nasljednik Mate Karaman 1748. otvorio novo nadbiskupijsko Sjemenište s nakanom da odgaja svećenike koji će biti misionari koji će prenositi Božju poruku hrvatskim narodnim jezikom preko staroslavenskog glagoljaškog bogoslužja te slaviti spasonosna otajstva naše vjere.
Austrijska vlast je Zmajevićevo sjemenište vrlo brzo pretvorila u središnje Bogoslovno sjemenište za područje čitave Dalmacije, a nasuprot katedrale sv. Stošije podigla Bogoslovno sjemenište, odnosno današnju zgradu Sjemeništa. Nakon Drugog svjetskog rata i velikih političkih previranja nad Zadrom, 1949. godine, u stogodišnjoj zgradi bivšeg Bogoslovnog sjemeništa, osnovano je Nadbiskupsko sjemenište ‘Zmajević’ s klasičnom gimnazijom.
Nakon desetljeća državnog nepriznavanja škole, 1991. godine Klasičnu gimnaziju priznale su civilne vlasti, a 1993. dobila je pravo javnosti.

Nadbiskupska klasična gimnazija pod vodstvom mons. Ivana Prenđe, preselila se 2005. u novoizgrađenu zgradu i promijenila naziv u ‘Klasična gimnazija Ivana Pavla II.’, nakon gotovo trostoljetnog boravka u okrilju Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’“ opisao je mons. Zgrablić osnovne prijelazne faze u razvoju zadarskog Sjemeništa i Klasične gimnazije.
Misa je slavljena na blagdan sv. Ivana Pavla II., naslovnika Gimnazije te je nadbiskup Zgrablić istaknuo da je Ivan Pavao II. pokazao veliku ljubav prema hrvatskom narodu: posjetio je Hrvatsku tri puta, boravio je u Zadru prije 20 godina, 2003., za svog trećeg apostolskog pohoda Hrvatskoj, ali i „osobito zato što je aktivno bio uz nas u najtežim trenucima u novijoj povijesti naše Domovine, za vrijeme Domovinskog rata. S ponosom naša gimnazija nosi ime Klasična gimnazija Ivan Pavao II. čiji Dan škole obilježavamo misom i prigodnim programom u školi. U zagovor sv. Ivana Pavla II. stavljamo sve učenike i djelatnike Gimnazije, sve mlade koje je Papa volio i iskazivao im posebnu pažnju“ poručio je mons. Zgrablić.
U Klasičnoj gimnaziji zaposleno je 36 nastavnika i djelatnika, a školu pohađa 228 učenika. „Sve učenike i djelatnike, roditelje i obitelji učenika Klasične gimnazije uključujemo u molitvu kako bi njihov život, učenje i djelovanje bio nastavak plodne misijske djelatnosti Zadarske Crkve“ poručio je nadbiskup Zgrablić.
Ta je nedjelja ujedno bila Misijska nedjelja te je nadbiskup izrazio i osobitu zahvalnost Bogu za misijsku svijest i misijsko djelovanje Crkve, potaknuvši da „molimo i promišljamo kako svatko od nas danas može doprinijeti misijskom gibanju u Crkvi“.
Nadbiskup je podsjetio da se već 97 godina obilježava Svjetski dan misija. Predstavio je naglaske iz poruke pape Franje za ovogodišnji Svjetski misijski dan, u kojoj papa Franjo podsjeća na riječi Benedikta XVI.: „Ljubav koju slavimo u sakramentu (euharistije), ne možemo zadržati za sebe. Ona po svojoj naravi zahtijeva da je priopćimo svima. Svijet je potrebit Božje ljubavi, susreta s Isusom Kristom i vjere u njega. Zbog toga euharistija nije samo izvor i vrhunac života Crkve, nego i njezino poslanje: `Autentično euharistijska Crkva jest misionarska Crkva`“.

„Papa želi u nama obnoviti žar prema evangelizaciji, naviještanju Radosne vijesti, Isusa Krista, u svakoj našoj sredini. Dvojica Isusovih učenika na uskrsno jutro, putujući iz Jeruzalema u Emaus bila su snuždena, obuzeta žalošću, zbog Isusove smrti. Bili su razočarani zbog svojih neostvarenih očekivanja. U času te njihove izgubljenosti, Gospodin se njima pridružuje na putu i preuzima inicijativu. Kako nekad tako i danas.

„U svom velikom milosrđu“, kaže Papa, „Gospodin se nikad ne umara biti s nama, usprkos našim pogreškama, sumnjama, slabostima, usprkos žalostima i pesimizmu koji nas dovodi do toga da postajemo `bezumni i srca spora´, malovjerni“ rekao je nadbiskup, istaknuvši da nam je Gospodin i danas blizu i hoda uz nas, „posebno kad se osjećamo izgubljeno, obeshrabreno, prestrašenima pred otajstvom bezakonja koje nas okružuje i želi ugušiti. Papa nas ponovno poziva da nam nitko ne ukrade nadu, jer Gospodin je veći od naših problema“.
Gospodin je slušao učenike, a potom im je tumačio Sveto Pismo i time u njihovim srcima izazvao promjenu, u njima je ražario plamen, rekao je nadbiskup, naglasivši da „Isus i za nas ostaje živa Riječ koja jedina može zapaliti, prosvijetliti i preobraziti naše srce“.
Srce ražareno Božjom riječju otvorilo je učenike za molitvu „Ostani s nama“ koju su uputili Gospodinu. „Molitva i želja učenika dovela je Isusa u njihov dom i za njihov stol. Isus je za stolom uzeo kruh, blagoslovio ga, razlomio i dao njima. Ta Gospodinova gesta učenicima je otvorila oči da ga mogu prepoznati. U tom trenutku Isus im „iščezne s očiju“, kaže evanđelist Luka“ rekao je nadbiskup, naglasivši misao pape Franje: „Isus je postao nevidljiv zato što je ušao u srca učenika, kako bi njihova srca usplamtjela još većim žarom, potaknuvši ih da bez oklijevanja ponovno krenu na put, kako bi sa svima podijelili jedinstveno iskustvo susreta s Uskrslim!“.
„Uskrsli Isus u euharistiji ulazi u kuću našeg života, ulazi u naša srca, kako bismo i mi u istoj snazi Duha postali kruh koji se lomi za svijet. Nakon što su učenici prepoznali Isusa, a on im iščeznuo pred očima, u isti čas krenu prema Jeruzalemu. ‘Ta hitnja da se ide s drugima podijeliti radost susreta s Gospodinom pokazuje da radost evanđelja ispunja srca i čitav život svakog koji susretne Isusa’, kaže Papa, a u apostolskoj pobudnici Radost Evanđelja poručuje: ‘S Isusom Kristom radost se uvijek iznova rađa’“ podsjetio je mons. Zgrablić.
Zaključno, nadbiskup je potaknuo vjernike da se odazovu poticaju pape Franje kojeg je uputio na blagdan sv. Terezije, 15.listopada, kada je pozvao na molitvu za mir u Ukrajini i Bliskom istoku. Papa je tada rekao: „Molitva je krotka i sveta snaga koju valja suprotstaviti đavolskoj snazi mržnje, terorizma i rata“.

Zadarska nadbiskupija odazvala se tom pozivu dvodnevnim cjelonoćnim klanjanjem i molitvom red Presvetim i relikvijama sv. Šimuna, zaštitnika Zadra, u svetištu sv. Šime u Zadru, moleći za mir u Šimunovoj domovini, u Ukrajini i drugim dijelovima svijeta.
„Mi znamo što je rat, što je mržnja, što su razaranja. Nastavimo našu molitvu za tako potreban mir i prestanak đavolske snage mržnje i ubijanja. Neka nam zajedništvo oko stola Isusove riječi i Tijela, zajedništvo našeg sudjelovanja u preobrazbi života koju Duh Sveti u nama izvodi, bude poticaj za naše poslanje, da budemo, svatko u svojim okolnostima i prilikama života, misionari Radosne vijesti i spasenja koje Krist želi darovati svakom čovjeku.

Neka nam Riječ Božja ‘ražari srca’, naša molitva da Gospodin ostane s nama ‘otvori oči’, kako bi radost susreta s Uskrslim pokrenula naše noge na put, da naši ljupki koraci donose svima blagovijest dobra“ potaknuo je nadbiskup Zgrablić.
Na kraju mise, don Ante Dražina, ravnatelj Klasične gimnazije i rektor sjemeništa ‘Zmajević’, rekao je da je ta misa molitva i zahvala Bogu za sve ljude koji su doprinijeli radu Sjemeništa i Gimnazije, počevši od nadbiskupa Zmajevića i Karamana koji su ih osnovali i koji su o njima brinuli, do zadarskih nadbiskupa u suvremenosti koji se brinu i skrbe za te ustanove. U molitvi za sve svećenike i djelatnike koji rade u te dvije institucije Zadarske nadbiskupije, ravnatelj Dražina poželio je da da Bog nagradi za svako dobro djelo sve osobe koje su dale svoj doprinos u životu i radu sjemeništa ‘Zmajević’ i Klasične gimnazije.
U misi su sudjelovali i profesori i učenici Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar.
Ines Grbić

Cjelonoćno euharistijsko klanjanje za misije i misionare uoči proslave Misijske nedjelje održano je u četvrtak, 19. listopada u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru.
Klanjanju je prethodila večernja misa koju je predvodio don Jerko Vuleta, povjerenik Povjerenstva za misije, ekumenizam i međureligijski dijalog Zadarske nadbiskupije.
Župa Smiljevac izabrana je za održavanje tog događaja jer je ta župa u Zadarskoj nadbiskupiji s najintenzivnijim redovitim radom za misije i kontinuiranom sviješću župljana u pomoći misionarima. Tome je doprinio nekadašnji dugogodišnji smiljevački župnik don Mladen Kačan, koji je svojevremeno bio povjerenik za misije Zadarske nadbiskupije. U misi i klanjanju sudjelovao je i smiljevački župnik don Tomislav Dubinko.
Na početku klanjanja, don Jerko Vuleta pročitao je ulomak iz Evanđelja po Mateju, koji govori o Isusovom poslanju učenika koje je povjerio svojoj Crkvi. „Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite, dakle, i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,16-20).

Don Jerko je potaknuo na razmišljanje o „čudesnoj ujedinjenosti, povezanosti po milosti i po daru vjere sa svim misionarima svijeta koji svoje živote stavljaju na raspolaganje Isusu, kako bi se navješćivala i svjedočila Isusova istina i njegova ljubav“.
„Ujedinjeni smo u molitvi za misije i potrebe svih misionara diljem svijeta, koji često rade u teškim uvjetima i izazovnim okolnostima. Misionari su u svojim srcima u svojoj matičnoj domovini osjetili porast Isusove ljubavi te su, vođeni Isusovim duhom, spremno krenuli iz ljubavi prema Isusu u tako veliki izazov – biti njegovi misionari, biti njegovi svjedoci, navjestitelji njegove ljubavi u najudaljenijim krajevima svijeta“ rekao je don Jerko, smatrajući da su vjernici snažni onoliko koliko su ispunjeni Isusom i koliko je u njima velika misijska svijest da nas Isus treba u svakom trenutku našeg života.

„Trebaju nas naša braća i sestre koji su fizički i zemljopisno daleko od nas, ali s kojima nas ujedinjuje ista vjera. Dok u svojim mislima pred sobom imamo cijeli svijet, neka iz dana u dan u nama raste i naša misijska svijest kako nas Isus treba. Isus želi s nama surađivati i želi se još dublje s nama povezati, sjediniti, kako bi po žaru naše molitve i žrtve, naša braća i sestre kojima misionari služe u svim dimenzijama njihovog života, osjetili Isusovu ljubav i blizinu“ rekao je povjerenik Vuleta.
Za vrijeme klanjanja, članovi smiljevačke Misijske zajednice u prigodnim razmatranjima molili su da Crkva ostane vjerna svojoj misionarskoj ulozi, jer po djelovanju misionara rađaju se nova djeca za Božje kraljevstvo.
„Neka Crkva i dalje bude vjerna zaručnica koja će vršiti volju svoga Zaručnika, navješćujući Radosnu vijest svugdje i u svako doba, bilo zgodno ili nezgodno vrijeme. Neka Crkva ne zapostavi svoju misijsku zadaću i neka se u njoj ne ugasi misijski žar koji je stoljećima održavan snagom Isusove prisutnosti, po Duhu Svetom“ molilo se pred Presvetim oltarskim sakramentom.
Istaknuvši da je Isus dao veliko i važno poslanje, učiniti njegovim učenicima sve narode, u razmatranju je rečeno kako „Isus poznaje naše napore i nastojanja da vršimo njegovu Riječ, a poznate su mu i naše sumnje i slabosti“, kao što su posumnjali i učenici u susretu s Isusom u Galileji.

„No, Isus nas ne napušta ni u našim slabostima. Naprotiv, pristupa svakome te unatoč našoj slabosti i krhkosti daje nam veliko i važno poslanje – širiti njegovu Riječ i svjedočiti Radosnu vijest svima kojima nas šalje. Čini to da bi se u našoj slabosti očitovala njegova jakost i da bi se Isus proslavio po nama. Zato nam obećava da će ostati s nama u sve dane do svršetka svijeta“ istaknuto je u razmatranju, s molitvom Isusu neka učvrsti naše pouzdanje da će uvijek biti s nama i osnažiti nas svojim svetim Duhom za vršenje njegovih zapovijedi, da budemo njegovi vjerni svjedoci i misionari gdje god Isus hoće.
Don Jerko je molio da Isus podari puninu svoga života svim misionarima u svijetu i domovini, koji su se darovali za dobro drugih u Crkvi, na bilo kojem kontinentu. Puk i svećenici zajedno su molili za misionare neka „budu uvijek radosni u svom darivanju, neumorni u svom služenju, velikodušni u svojoj žrtvi, prepoznatljivi u svojoj poniznosti. Njihov primjer neka potakne i druga srca da poslušaju i slijede Isusov poziv“.
Cijelog tjedna, od utorka, 17. listopada do subote, 21. listopada, u župnoj crkvi sv. Ante na Smiljevcu svako jutro bilo je klanjanje u molitvi za misije od 6,15 do 7 sati.
Koliko smiljevački župljani imaju razvijen osjećaj za misije potvrđuje i djelovanje dviju misijskih skupina u župi sv. Ante: skupina malih misionara okuplja djecu na župnim susretima subotom kada djecu izrađuju razne kreativne artikle čijom prodajom župljani daruju priloge za misije. U župi djeluje i Misijska zajednica odraslih koja se okuplja na svom mjesečnom susretu. Također, u župi Smiljevac trećeg četvrtka u mjesecu održava se klanjanje s nakanom za misije i misionare. Župljani Smiljevca sudjeluju u pobožnosti klanjanja pred Presvetim oltarskim sakramentom svakog četvrtka; jedanput mjesečno u župi se održava cjelonoćno klanjanje, a prvog petka u mjesecu održava se cjelodnevno klanjanje na čast Presvetog Srca Isusova.
Ines Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić krstio je Ivanu Čolakić, osmo dijete u obitelji i Moniku Jozić, četvrto dijete u obitelji, za vrijeme misnog slavlja koje je u nedjelju, 15. listopada, predvodio u župnoj crkvi sv. Nikole biskupa u Kistanjama.

Renata i Mihael Čolakić u braku su 17 godina. Najstariji sin Sebastijan ima 16 godina, slijede Katarina, Emanuel, Antonio, Rita, Francesco Pio, Marija, Nikolina i Ivana. „Biti majka brojne djece najprije je čast. Imati toliko djece je dar od Boga i hvala dragom Bogu što me za to izabrao. Nije to mala stvar. Malo je naporno, ali moguće je uz Božju pomoć“ rekla je Renata Čolakić.

Nikolina i Filip Jozić u braku su 10 godina. Njihova djeca su Sebastijan, Ana Marija, Paola i Monika. „Emotivno doživljavamo krštenje, tim više što je nadbiskup krstio naše dijete, pa smo dodatno, s još većom motivacijom ga čekali. Supruga i ja potječemo iz obitelji s osmero djece. To nas je obilježilo, život u brojnoj obitelji, a i Crkva nalaže otvorenost životu“ rekao je Filip Jozić.

„Drago mi je biti s vama kada slavimo život. Biti s vama u Kistanjama uvijek je lijepo. Drago mi je da je krštenje na 40. godišnjicu proglašenja svetim Leopolda Bogdana Mandića čija se slika nalazi u vašoj župnoj crkvi i čijem se zagovoru utječete“ rekao je mons. Zgrablić u obraćanju kistanjskim vjernicima.

„U sakramentu krštenja Bog čini nešto veliko i veličanstveno, čini nas dionicima svoga života. Čini da se mi zovemo i jesmo istinska djeca Božja. Po sakramentu krštenja nakalamljeni smo na Isusa“ rekao je nadbiskup. Istaknuvši da je  Gospodin naš pastir koji nam daruje puno svojih milosti, da naša duša može biti ispunjena mirom, radošću i bogatstvom, poželio je da Gospodin zahvati svaku dušu u spoznaji blizine, dobrote i ljubavi koju nam Bog trajno iskazuje.

Podsjetivši na misao sv. Terezije Avilske čiji je blagdan bio te nedjelje: „Svaki čovjek ima veliki kapacitet koji je njegova duša, ali ne znamo koje se veliko blago i bogatstvo krije u našoj duši“, nadbiskup je rekao da je duša toliko veliko bogatstvo da sâm Bog boravi u njoj. Tu najveću vrijednost pozvani smo spoznavati i otkrivati, jer u Bogu uvijek moramo rasti. „Ne napredovati u ljubavi jako je loš znak, rekla je sv. Terezija. U vjeri i ljubavi moramo trajno napredovati jer onda idemo sve više Bogu i sve više dobra se nastanjuje u našem srcu“ istaknuo je mons. Zgrablić.

U duhu blizine, pažnje i brige koju Bog daruje čovjeku, nadbiskup je razmatrao i pročitani Psalam 23, ‘Gospodin je pastir moj’ kojeg pripisuju kralju Davidu. David je živio prije 2500 godina i sâm je bio pastir.

„Sadašnjem našem mentalitetu strana je i nije bliska slika pastira. Sada se stada uzgajaju u nekim posebnim uvjetima, gledajući što bi se izvuklo od stada, koja bi bila korist. Danas nekome reći da je ovca je uvreda. A mi u Crkvi pjevamo: ‘Ja hoću biti ovca tvoja’. Ta je slika strana našem mentalitetu, ali je izuzetno bogata“ rekao je nadbiskup, istaknuvši da David ima potpuno drugu sliku o pastiru i stadu.

„Jer David zna da pastir svoj život polaže za svoje stado, da život stada ovisi o pastiru. Pastir se brine za svoje stado. On hoda po pustim krajevima gdje ima puno životinja, neprijatelja koji žele uništiti to stado. Gospodin je i tu njihova sigurnost. Oni ga čuju. Pastir živi za svoje stado i živi sa svojim stadom. U šatoru, zajedno spavaju, zajedno dijele cijeli dan. Dakle, pastir ovisi o stadu, stado o pastiru. Pastir se hrani tim stadom i toliko se brine za stado da u ničem ne oskudijeva. To je slika Boga koji toliko misli na nas. Nama ništa ne nedostaje kad smo u Božjoj blizini, kad smo zajedno s Bogom. U Bogu imamo sve“ rekao je nadbiskup, podsjetivši na biblijsku riječ: „Bog će ispuniti svaku našu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu“. „Bog ispunja svaku našu potrebu. Takav je pastir. Gospodin daje toliko milosti da možemo odmarati u milostima koje nam Gospodin daruje“ rekao je nadbiskup.

Tragom navještenog evanđelja koje govori o kraljevskoj gozbi, mons. Zgrablić je rekao da je i slika kralja strana današnjem mentalitetu. Kralju se treba klanjati, poima se da je visoko, a drugi da su podložnici kralja. „Ali, slika kralja koju nam donosi Krist je slika kralja koji živi u ljubavi i koji na gozbu poziva sve da sudjeluju u toj radosti i ljubavi. Gospodin svakog od nas poziva na svoju gozbu ljubavi, on svakog od nas želi sjesti za stol. Gospodin nam daje obilno svoje hrane, daje nam obilno svoga života, da bismo ušli u ljubav s njim. Da bismo bili na vječnoj gozbi u ljubavi s njime. Isus je put kojim treba ići i nema boljeg pastira i puta kojim treba ići i koji nas vodi u obilje i u puninu života“ rekao je mons. Zgrablić.

Župljani su darovali nadbiskupu kip sv. Mihaela s relikvijom iz špilje brda Gargana gdje se, prema predaji, ukazao sv. Mihael. Misa je završila molitvom zadnjeg dana devetnice sv. Mariji Goretti koju je predvodio kistanjski župnik Ivan Perković, čiji su blagdan župljani proslavili misnim slavljem u ponedjeljak, 16. listopada.

Ines Grbić

Za vrijeme Nadbiskupijskog hodočašća vjernika Zadarske nadbiskupije u Istru, Padovu i Trsat, svečano koncelebrirano slavlje u svetištu Majke Božje Trsatske u Rijeci u subotu, 14. listopada, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Fra Krunoslav Kocijan, trsatski gvardijan i čuvar svetišta, u „hrvatskom Nazaretu“, kako se Trsat naziva, izrazio je dobrodošlicu hodočasnicima na zadnjoj postaji njihovog trodnevnog hodočašća u pohodu putovima bl. Miroslava Bulešića, sv. Ante Padovanskog, sv. Leopolda Bogdana Mandića i Majke Milosti od časne Nazaretske kućice.

Fra Krunoslav je i propovijedao. „S povjerenjem i pouzdanjem, s poniznošću i iskrenošću, dobro došli ste i na pravom ste mjestu. Marija je ozbiljno i svjesno prihvatila kad joj je Isus na križu povjerio ljubljenog učenika, a time i sve nas, za sva vremena i za sve prilike. Svi smo mi njena djeca, ona nas sve dočekuje, prima i prihvaća“ rekao je fra Krunoslav. Potaknuo je vjernike da imaju povjerenja prema Mariji „koja je primila Riječ te je ona u njenom krilu postala tijelom te će i nama pomoći primati Božju riječ i živjeti po njoj. Uzmite je za svoju dragu majku i pomoćnicu, utječite joj se u svim prilikama i neprilikama života s poniznošću i povjerenjem“ potaknuo je fra Krunoslav hodočasnike.

Fra Krunoslav je razmatrao poruku žene iz mnoštva koja je Isusu rekla: „Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!“, a Isus joj je odgovorio: „Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je“.

To navješteno evanđelje govori kako su jednostavni i obični ljudi prepoznavali Isusa. „Nisu bili opterećeni predrasudama koje bi im priječile zamijetiti njegovu dobrotu. Nisu bili ukalupljeni u svoja razmišljanja koja bi isključivala sve drugo što ne pripada njihovoj logici. Te osobe su otvorene prema svemu što je plemenito, dobro i lijepo, upravo zato što su jednostavne.

Takva je bila i žena iz Evanđelja koja Isusu izriče pohvalu. Ta skromna žena izriče zapravo pohvalu Isusovoj majci, ali izriče je Isusu. Kad se u Starom zavjetu, još i u Isusovo doba, želi nekoga pohvaliti, često se hvale roditelji te osobe. I u nekim našim krajevima još je ostalo sačuvano reći, ‘Blago majci koja te rodila’“ rekao je fra Krunoslav.

Pohvalivši da je ta žena time pokazala kvalitete koje su krasile Isusa i Mariju, a bile su skrivene pred očima drugih, fra Krunoslav je naglasio: „Ta žena je odvažna jer hvali Isusa nakon što su ga, kako izvješćuje evanđelist Luka, neki čak optužili da surađuje s đavlom. To je bila strašna optužba, jer oni koji tako govore, Isusa proglašavaju za čovjekova protivnika i neprijatelja.

No, ta žena nije se dala smesti ni zavesti osudama Isusovih protivnika. Ona se ne boji javno pokazati i posvjedočiti sve što je duboko osjećala u svojoj nutrini. Sigurno su i drugi u sebi slično doživljavali, ali nisu imali hrabrosti to javno posvjedočiti. Tako je ta žena, u nekom smislu, njihova glasnogovornica“ rekao je fra Krunoslav.

Upozorio je da smo i mi skloni postupati kalkulirajući. „Mnogi zbog straha i ljudskog obzira ostaju u osrednjosti. Zbog mišljenja drugih boje se izdići u kreposti i istinskom svjedočenju vjere. Što će drugi, što će moji najbliži reći? Nažalost, ljudi se najviše boje mišljenja i kritike osrednjih, sebi sličnih. Ne boje se toliko kritike onih koji su u kreposti ispred njih. Takvi, doduše i ne kritiziraju. Njihov primjer dovoljna je kritika onima koji glavinjaju u osrednjosti“ rekao je fra Krunoslav.

„Isusova reakcija na ženine riječi je čudesna. On pohvalu te žene stavlja na uzvišeniju i širu razinu. Isusova majka je blažena i posebna među ljudskim stvorenjima. Bog ju je izabrao za tako važnu zadaću – rodila je Spasitelja svijeta. Marija je Bogorodica, bez grijeha začeta, slavno dušom i tijelom na nebo uznesena. Isus prihvaća pohvalu te žene, ali širi domet njenih riječi.

Isus u svom odgovoru ističe da je veće blaženstvo čuti Božju riječ i vršiti je, nego što je Marija učinila za Isusa, kad ga je nosila pod svojim srcem i dojila. Žena hvali Mariju zbog njenih majčinskih kvaliteta, a Isus sve to želi staviti na višu razinu. Za Isusa je najvažnije slušati Božju riječ i čuvati je“ poručio je fra Krunoslav, naglasivši: „Tko je, ako ne Marija, u tome uzor i primjer!? Tko je bolje od Marije slušao Riječ Božju i vršio je? Po Mariji je ta Riječ postala tijelom i nastanila se među nama.

Marija je blaženija više zbog toga što je vjerovala u Božju riječ i po njoj živjela, nego što je pod svojim srcem nosila tijelo Sina Božjega. Kao takvu, prepoznala ju je i njena rođakinja Elizabeta i prva izrekla blaženstvo: ‘Blažena ti što povjerova, da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina’. U tome je Marijina veličina i njeno blaženstvo – od početka je slušala Božju riječ i po njoj živjela.

Pritom nije znala kako će je voditi i kamo dovesti to slušanje Božje riječi. Ona je imala potpuno povjerenje u Boga i iz dana u dan bila je otvorena za suradnju s njim. Sve što je čula i vidjela, sve riječi i događaje, Marija je čuvala u svom srcu i o njima razmišljala. Zato je Marija savršeni primjer kako se sluša i čuva Božja riječ i kako se živi po Božjoj riječi“ istaknuo je fra Krunoslav.

Načinom na koji je Isus uzvratio toj ženi iz mnoštva, Isus njoj i svima nama koji se divimo njegovoj majci „daje do znanja da je duhovno majčinstvo puno uzvišenije od tjelesnog. Prihvativši i ispunivši Božju volju, Marija je najprije postala duhovnom majkom. Njeno duhovno majčinstvo bilo je preduvjet tjelesnog. Naše divljenje Isusovoj majci, a ne nekoj nepoznatoj ženi, ima svoje opravdanje samo ako smo svjesni te činjenice“ rekao je fra Krunoslav.

Propovjednik je zamolio Gospodina da hrabro svjedočimo za prave vrijednosti kao što je posvjedočila žena iz mnoštva, da uočimo i priznamo pred drugima one koji su istinski svjedoci te da se ne bojimo kritike onih kojima nije stalo do istine i kreposnog života; da otvorimo svoje uši i srca te Isusovu riječ čujemo, prihvatimo, čuvamo i ostvarimo.

„Isus Krist je liječnik koji liječi slomljena srca i može nas ozdraviti čak i ako se to ne dogodi odmah i na način kako bismo mi to željeli. Na svetim mjestima koja pohodimo na hodočašćima, osjećamo da smo dodirnuli Božju prisutnost jer nam ona govore tolikim znakovima da nas je poljubilo Božje srce. Doživljavamo da su Isus i Marija sada, trenutno u našoj povijesnoj situaciji, usred naših života, kao  svjetlo, da su naše jamstvo kako ćemo biti slobodni i vječno živjeti“ poručio je fra Krunoslav.

Nadbiskup Zgrablić rekao je da je pohod Trsatu kruna hodočasničkog putovanja, okupljanjem oko nebeske Majke Marije. „Ona nas rado prima i rado je s nama da s njom slavimo njenog Sina, našeg Spasitelja. I nama Isus kaže riječi koje je rekao kad su se njegovi najbliži htjeli sresti s njim: ‘Tko su majka moja, braća moja? Oni koji riječ Božju slušaju i vrše’.

Ta najintimnija blizina, kao što je uska veza u našoj obitelji gdje smo međusobno duboko povezani, ostvaruje se s Kristom, našim Spasiteljem i s Majkom nebeskom u euharistijskom otajstvu“ rekao je mons. Zgrablić, potaknuvši vjernike da uđu u milinu Božje dobrote i milinu našeg života u iskrenosti i poniznosti svoga srca.

Gvardijan Kocijan predstavio je hodočasnicima ukratko i povijest trsatskog svetišta koje je jedno od najstarijih svetišta u hrvatskom narodu. Kroz više od sedam stoljeća duge povijesti nekoliko je važnih godina. To su čudesan dolazak nazaretskog doma Isusa, Marije i Josipa na trsatski brežuljak 10. svibnja 1291., dolazak ikone Majke Milosti koju je 1367. poslao papa Urban V., dirnut mjestom i pobožnošću hodočasnika koji su s hrvatske strane Jadrana stigli u Loreto, kamo se u međuvremenu bila preselila kućica. Važan je i dolazak franjevaca koje su knezovi Frankopani, vjekovni gospodari toga kraja, pozvali iz Bosne 1453. kako bi preuzeli pastoralnu skrb za hodočasnike.

Gvardijan Kocijan istaknuo je i osobitu povezanost i ljubav velikog borca za vjeru Petra Kružića sa svetištem te svečanost krunjenja ikone 1715. kao prvoga lika BDM koji je okrunjen izvan Italije.

Prolazeći kroz naše krajeve, 1978. sv. Majka Terezija i Sluga Božji Ante Gabrić  zaustavili su se u trsatskom svetištu. U svetištu je 5. lipnja 2003. molio i sv. Ivan Pavao II. koji je u Rijeci slavio misu za svog trećeg pastirskog pohoda Hrvatskoj.

„Pridružujete se stotinama tisuća pobožnika i nastavljate taj niz, povjeriti Isusovoj i našoj Majci svoje boli i nadanja, svoje patnje i radosti, iznijeti joj svoje muke i zahvaliti za pomoć koju vam je Marija iskazala“ poručio je fra Krunoslav Kocijan zadarskim hodočasnicima.

Ines Grbić

Vjernici Zadarske nadbiskupije na svom Nadbiskupijskom hodočašću u Istru, Padovu i Trsat, u petak, 13. listopada sudjelovali su na koncelebriranom misnom slavlju u bazilici sv. Ante Padovanskog u Padovi koje je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup Zgrablić predvodio je to Nadbiskupijsko hodočašće koje je okupilo 500 vjernika iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije. Bazilika sv. Ante bila je treća postaja Hodočašća, nakon pohoda bl. Miroslavu Bulešiću u Svetvinčentu i Eufrazijevoj bazilici u Poreču.

Istaknuvši da se u relikvijaru u padovanskom svetištu nalazi neraspadnuto srce sv. Ante, nadbiskup je rekao da je „euharistija Božje srce za nas. U euharistiji Gospodin nam daruje sebe samoga, svoje srce. Tu on za nas umire i uskrsava da nam da svoga duh, svoj život, da bismo primili dostojanstvo njegovog sinovstva, da bismo ušli u njegovu ljubav, njegov život. Nitko od nas nije dostojan te milosti, toga dara i toga izabranja“ rekao je mons. Zgrbalić, potaknuvši vjernike da stanu pred Gospodina u poniznosti, u svojoj grešnosti i istini svoga srca te se pokaju za svoje grijehe, slabosti i propuste.

Propovijedao je don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Svetište sv. Ante Padovanskog naziva se i ‘zapadnim Jeruzalemom’ jer se u tom svetištu, nakon Jeruzalema, Lurda i Fatime, tijekom stoljeća okupljalo najviše ljudi oko sv. Ante kojega je glas naroda prepoznao kao svog zaštitnika i zagovornika, rekao je don Ante. Brojni daju imena djeci Ante baš po tom svecu, posvećeni su mu nazivi institucija, „jer narod vjeruje da sv. Ante najbolje prenosi molitve Bogu. Nema stupnjevanja među svecima. Ali, znamo da mentalitet naroda uvijek vuče prema sv. Anti Padovanskom“ rekao je don Ante. Mnogi pohode svetište sv. Ante jer „ljudi vjeruju da ih tu Bog bolje čuje, jer je narodu drag i blizak taj svetac koji je svojim srcem i jezikom propovijedao Radosnu vijest Isusa Krista, evanđelje“.

„Lijepo je diviti se svecima, lijepo je moliti im se, tražiti njihov zagovor i zaštitu. Lijepo je preko svetaca, kao preko veze, dolaziti k Bogu. To je važno i mi to činimo. Zato smo i došli, da preko jedne velike veze Bogu kažemo nakanu za obitelji u Zadarskoj nadbiskupiji. Došli smo preko veze velikog lisabonskog moćnika i sveca Bogu prinijeti svoje privatne nakane, svoje križeve, slabosti, potrebe koje očekujemo ostvariti dok hodamo ovom suznom dolinom. A u toj suznoj dolini pomažu nam moćni zagovori naših svetaca i zagovornika.

Ipak, nismo došli samo moliti i tražiti zaštitu, da nas Bog čuje i usliša naše molitve. Jer sveci ne postoje samo zbog te stvarnosti. Uloga svetaca je i u tome da oni nama svojim životom pokazuju put, hodočašćenje do Boga. Sveci nam pokazuju kojom cestom ići, koje znakove pratiti. Kako su oni uspjeli zadobiti vijenac slave na nebu, da i mi krenemo tim putem“ potaknuo je don Ante.

Sv. Ante je vrsno propovijedao i ostvario Isusov poticaj zapisan u Markovom evanđelju, kad se Isus prije svoga Uzašašća pojavio pred jedanaestoricom apostola i rekao im: „Pođite po svem svijetu i propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se. Tko ne uzvjeruje, osudit će se“.

Istaknuvši da je jezik sv. Antuna sačuvan, vikar Sorić je potaknuo prisutne da promisle za koju svrhu i kako koriste svoj jezik i govor. „Svi smo mi Kristovi apostoli kad je u pitanju zadaća sv. Ante Padovanskog, poslanje da svoj jezik koristimo za prenošenje Radosne vijesti drugom čovjeku. Kad bismo sa svetog mjesta bazilike ponijeli poticaj da koristimo jezik za prenošenje Radosne vijesti najbližima, obitelji, susjedima, mještanima, ljudima s kojima radimo. Kad bismo ponijeli iz bazilike sv. Ante da je naš zadatak navješćivati radost, ne klevetu, mrak, pesimizam, tugu, kojih već ima u tolikim drugim medijima koji to prenose. A ja, Kristov apostol, po uzoru na velikana sv. Antu, imam samo jedan zadatak – prenositi svojim jezikom Radosnu vijest Isusa Krista“ poručio je don Ante.

„Za što nama svakodnevno služi naš jezik? Može služiti za blagoslivljanje, a može služiti i za proklinjanje. Može služiti za lijepu riječ koju upućujemo braći i sestrama, a može i za suprotno. Za što moj jezik služi? Jezik je povezan sa srcem. Jer ono što je čovjeku na srcu, to mu je i na jeziku. I obrnuto, ono što je na jeziku, to je i u srcu osobe.

Imamo samo jedan zadatak od Boga – propovijedati Radosnu vijest svijetu koji živi u iluzijama, koji se, nažalost, natječe u eksplozivu, propovijedati u svijetu koji smatra da će eksplozivom postati sila. Da će eksplozivom ostvariti raj na zemlji, u svijetu gdje su svaki dan stradanja, ratovi, masakri, gdje svaki dan do nas dopiru ružne scene s Istoka i sa Zapada. S druge strane, postoji snaga dva instrumenta: to su naš jezik i molitva. Molitva je snaga“ istaknuo je don Ante, rekavši da je svetište sv. Ante nastalo kao brdo molitve, kao prostor gdje je narod osjetio da Bogu može brže i lakše prinijeti svoje nakane i molitve preko svoga zaštitnika“ rekao je don Ante, potaknuvši: kolika bismo čuda činili kad bismo polovicu svoga vremena u danu posvetili tijelu, a polovicu duhovnome.

„Od oružja su jači i moćniji instrumenti molitva i jezik, ono čime se hrani istina života. Nije slučajno da čovjek koristi jezik baš i pri hranjenju, jer hraniti se predstavlja prvi nagon u čovjeku, ne možemo živjeti bez hrane. Ali, neka naš jezik koristi da drugome, čovjeku u nevolji, u teškoj situaciji, kojem treba lijepa riječ, navijestimo Radosnu vijest“ potaknuo je don Ante.

O snazi molitve don Ante je govorio i u kontekstu činjenice da je u listopadu rođen izumitelj Alfred Nobel, kemičar i inženjer koji je sebe volio nazivati dobročiniteljem čovječanstva.

„Nobel je cijeli svoj život posvetio tome da pomogne čovječanstvu, građevinarima. Patentirao je izume poznate pod nazivom eksploziv, dinamit. Nobel je imao dobru nakanu, pomoći čovjeku. Ali, razočarao se jer je shvatio da uz svu svoju dobru volju, dobru namjeru, svijetu, nažalost, nije donio dobroga“ rekao je don Ante. Primjena Nobelovih izuma koji su korišteni za razaranje osobito je došla do izražaja na početku 20. st., u Prvom i Drugom svjetskom ratu, a to pokazuju i sadašnje prilike u kojima živimo. „Eksploziv kojeg je Nobel izumio postalo je razarajuće oružje kojim je čovjek ubijao čovjeka, kojim je jedan narod napadao drugi narod. Njegov, kako je sam tvrdio, napredak od izuma je zloupotrijebljen i nažalost, na najgori mogući način prikazuje lošu ljestvicu kvaliteta ovoga svijeta.

Danas se najjačom silom svijeta smatra zemlja koja ima najjače oružje, koja ima nuklearno oružje. A Nobel je u svojoj oporuci napisao: ‘Moja jedina želja bila je svijetu donijeti blagostanje, znanjem donijeti napredak. Ja sam samo radio za dobrobit čovječanstva. Jedni cilj mog života bio je širiti znanje, uvjeren da širiti znanje prije svega znači širiti blagostanje’“ podsjetio je don Ante, naglasivši: „Postoji nešto puno jače od eksploziva što mijenja ljudsku povijest, sile i stvarnost cijelog kozmosa u kojem živimo – a to je molitva!  Nema jače sile i oružja od molitve. Molitva nije oružje, nego instrument kojim se može mijenjati ljudska stvarnost sadašnjosti i budućnosti“ poručio je vikar Sorić.

Nakon mise u bazilici sv. Ante Padovanskog, hodočasnici su pohodili svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića čija je 40. godišnjica kanonizacije (1983.-2023.). Ivan Pavao II. proglasio je Leopolda Mandića svetim 16. listopada 1983. godine.

Ines Grbić

Posjet Svetvinčentu – rodnoj župi bl. Miroslava Bulešića, bila je prva postaja prvoga dana trodnevnog nadbiskupijskog hodočašća Zadarske nadbiskupije u četvrtak, 12. listopada, tijekom kojeg 500 vjernika, predvođeni zadarskim nadbiskupom Milanom Zgrablićem, pohode Istru, Padovu i na povratku Trsat.

U Svetvinčentu ih je dočekao župnik, vlč. Darko Zgrablić, rođak i kumče nadbiskupa Zgrablića. Misno slavlje na oltaru u kojem se čuvaju zemni ostaci bl. Bulešića predvodio je nadbiskup, a vlč. Zgrablić je izrekao prigodnu homiliju.

„Povijest Crkve poznaje neizmjerno mnoštvo znanih i neznanih, iz svih krajeva, svih društvenih staleža, svake dobi. Bili su drugačiji od ovog svijeta, nažalost, počesto i drugačiji od nas. Sveci mučenici su ljudi koji nisu prezirali život, nego su ljudi koji su više ljubili Boga i Božji život od svoga života;  od svete Stošije i svetog Krševana do svetog Mavra i svete Eufemije pa do mučenika današnjih dana, bl. Miroslava i tolikih drugih“, rekao je vlč. Zgrablić uvodno u homiliji.

„Živio je u teškim vremenima, ali koja vremena nisu teška. Svako vrijeme je teško na svoj način. Rodio se na području ove župe u selu Čabrunići 13. svibnja 1920. godine, na sam blagdan Gospe Fatimske i baš će Blažena Djevica Marija bitno obilježiti i obilježavati njegov život. Miroslav je nerazdvojan od Marije. U svom dnevniku svaki zapis, ako nije direktno upućen njoj, onda na koncu svakog zapisa zaziva Mariju da mu pomogne živjeti to i tako kako je odlučio živjeti, biti Božji.“

„Biti kršćanin nije neka velika filozofija. Biti kršćanin znači biti Božji“, nastavio je propovjednik. „To nije lako jer traži potpunost.  I Miroslav se borio sam sa sobom, kao i mi. Sveci nisu, niti jedan od njih, izuzev Blažene Djevice Marije, bezgrešni. Blaženi Miroslav je redovito pristupao svetoj ispovijedi, redovito je preispitivao svoj život, ali svjestan da bez Božje pomoći, da bez zagovora Blažene Djevice Marije neće u tome uspjeti. Rođen je u teško vrijeme nakon Prvog svjetskog rata, u vrijeme siromaštva. Nije u ovoj crkvi ni kršten ni pričešćen, ni krizman, niti je ovamo išao u školu, puno je bliže njegovoj rodnoj kući druga jedna naša župa, svetog Franje u Juršićima. Tamo je i kršten, i pričešćen i krizman, ali je u ovoj crkvi zaređen za đakona, u ovoj je crkvi zaređen za svećenika, u ovoj je crkvi slavio mladu misu, u ovoj crkvi je njegov i treći i četvrti grob.“

„Mladi čovjek, dvadeset i sedam godina života“, rekao je propovjednik govoreći o bl. Miroslavu, te je podsjetio da su isto tako mladi, ili svakako mlađe dobi, bili i sv. Eufemija, i sv. Mauro i sv. Stošija i sv. Krševan.

„Mlad čovjek je daleko spremniji oduševljeno živjeti. Mi nekako kako starimo, tako kao da se umaramo. Kao da se bojimo i živjeti, a i umrijeti. I zato valja danas promatrati ovaj mladi život koji je živio oduševljeno. Ne znamo kakav bi njegov život bio da nije završen u 27. godini.“

Propovjednik je nastavio s malom osobnom usporedbom. „Dok ja nisam došao u 27. godinu, nekako sam se tješio, uspoređujući se s njim, ‘Imam ja još vremena, on je procvao do kraja i dao život za Krista u dvadeset i sedmoj godini.’ A onda je došla moja 27. Onda sam našao novi izgovor. Ja sam u dvadeset sedmoj godini postao svećenik, a on je to te dobi već četiri godine bio svećenik, ‘pa za četiri godine budem’, budem, imam još vremena’. Bojim se da to nije samo sa mnom tako, nego sa svima nama. Mi stalno nekakvu odgodu sebi dajemo da živimo potpuno za Krista. Njegova česta rečenica je bila „Moj Bože, ja ti se sasvim predajem. Što znači sasvim? Mi volimo nabrajati kad kažemo što sve predajemo. Ne treba ako je sasvim – sve“, naglasio je vlč. Zgrablić.

Propovjednik je podsjetio na riječi sv. Pavla koji nas poziva da „ljubimo jedni druge, onako kao što Krist ljubi Crkvu“, te je pozvao  „da takva ljubav bude i u nama ljubav prema Bogu. Taj mladi čovjek, ne tek u dvadeset sedmoj godini, nego kroz cijelu svoju mladost trudio se živjeti to predanje.“

Vlč. Zgrablić je podsjetio na posljednje riječi bl. Bulešića, „Isuse primi dušu moju.“, riječi predanja u Božje ruke, no to je moguće samo onome tko svaki dan živi u potpunom predanju Bogu.  „Treba tako živjeti, u Božjim rukama. Vjerujem da smo svi započeli. Već sam vaš dolazak na ovo hodočašće je znak dobrog početka. Danas živimo i ovo hodočašće i životno hodočašće u Božjim rukama.“

Nastavio je govoreći o bl. Miroslavu. „Postao je svećenik za vrijeme Drugog svjetskog rata. Otprilike iste prilike bile su ovdje u Istri i u onom obalnom dijelu Zadra, bila je Italija na vlasti. Miroslav, iako je studirao u Rimu, nije se mogao vratiti onamo. Italija je kapitulirala. On postaje župnik u župi Baderna.“

„Prolazile su tu njemačka vojska, talijanska fašistička vojska i partizanska vojska i bilo je među svima onih koji su tražili sakramente. Bilo je. Znali su da on dijeli sakramente Nijemcima i Talijanima i partizanima. I zbog toga su mu zamjerali svi, jedni zato što dijeli sakramente drugima. Ali on je jasno govorio, „Ja sam najprije katolički svećenik i svete ću sakramente dijeliti svakome. Iako je za mladu misu za vrijeme Italije ovdje u ovoj crkvi, kad su mu nudili da se mjesto okiti talijanskim zastavicama rekao, ‘Mene je hrvatska majka rodila.’ Ali, kao svećenik prepoznaje još jednu veću vrijednost. Prepoznaje u svakom čovjeku, u svakom čovjeku čovjeka koji je gladan koji je gladan, potreban Boga“, naglasio je vlč. Darko Bulešićevu univerzalnost.

„Kršćanin mora biti čovjek koji ima otvoreno srce za svakog čovjek. Evanđelje nas, uostalom, poziva i na ljubav prema neprijateljima. Nije li sâm Isus na križu molio oproštenje? Oče, oprosti im jer ne znaju što čine. Molio je za svoje krvnike, za svoje progonitelje.“

„Dvije godine nakon toga on dolazi u Kanfanar“, nastavio je propovjednik govor o bl. Miroslavu. „Nakon pada Italije, počelo se po čitavoj Istri moliti i pjevati hrvatski, narod se probudio. Liturgija se slavila na hrvatskom jeziku. Propovijedalo se na hrvatskom jeziku. O Bl. Bulešiću u komunističkim se krugovima počelo govoriti ‘Dok je ovaj živ mi ovdje nećemo imati uspjeha.’

Njegovo svjedočanstvo je bilo toliko snažno da svi sistemi koji su se nakon rata digli nisu mogli biti toliko jaki. Od Boga, nitko i ništa nije jači, ako smo potpuno njegovi“, istaknuo je propovjednik.

„Počinju mu raditi o glavi, to se na koncu i dogodilo, u Lanišću 1947. godine, u dvadeset i sedmoj godini njegovog života, kada su se dijelile svete krizme, zaklan je ko janje u župnom stanu.“

„Mons. Ukmar, koji je dijelio sakramente, pretučen je“, nastavio je vlč. Zgrablić s prikazom događaja „ostao je živ samo zato što su mislili da je umro.“, „Župnika je njegova majka uspjela sakriti. I dogodilo se što se već najavljivalo, jer su se krizme već prekidale. Bio je plan, budući da cijeli rat nije bilo krizme u tom sjevernom dijelu Istre, da kroz četiri tjedna bude u nekom mjestu krizma svaki dan. Bilo je puno djece, puno godina nije bilo krizme i župnici su se bojali ‘ko zna što dolazi’, pa su i mlađu djecu prepuštali krizmi, tako da je bilo 200, 300, 500 djece, u jednoj župi čak 888 krizmanika.“

„Vjera se budi, a oni koji to ne žele i ne vole žele to ugušiti“, pojasnio je vlč. Darko. „I sad se postavlja pitanje, zašto? Diže se sistem za koji je vjera smijurija. Zašto spriječiti krizme? Pa neka vrše svoj folklor. Ja ne vidim nikakvo drugo znanje osim đavolska znanja. Jedino đavao može od svih neprijatelja Crkve znati tako dobro što se u tom sakramentu prima. Duh Sveti, svjedočanska snaga. I zato zlo ne želi da ti mladi ljudi prime sakrament svete potvrde. Upadali su u crkve plesali po crkvi, rastjerivali krizmanike i kumove i najavili da će ‘u Lanišću padati krvavo kamenje’.“

„Uhvatili su ga odmah prvoga, pretukli i zaklali“, nastavlja župnik prikaz mučeništva. „Nije se čulo ni zapomaganje, ni proklinje, ni jaukanje. Samo ona rečenica prije spomenuta: ‘Isuse primi dušu moju.’ Tu Miroslav umire. Krv se slijeva po podu, niz zid. Krvnik izlazi van, sav u nemiru, ironično govoreći, ponavljajući te riječi ‘Isuse primi dušu moju.’,  ‘Sad sam ti je ja primio.’ I gle ljepote, da ljepote – mučeništva. Mučenici umiru u miru. Krvnik ostaje u nemiru. Zapravo i umrijeti, naša riječ umrijeti u sebi nosi mir. Umiranje za nas kršćane nosi mir. Sveti Pavao je lijepo rekao ‘Meni je živjeti Krist, a smrt mi je dobitak.’ I što netko može nama kršćanima? Nama je i smrt dobitak, ako se ne bojimo umrijeti. Miroslav je govorio, ‘Ja sam spreman umrijeti, ne za bilo što, ‘Za slavu, tvoju, za spas svoje duše i spas mojih vjernika. Za to sam spreman umrijeti. Imamo samo jedan život. Nemamo dva života, jedan je život. Bog nam je darovao život. Valja dobro razmisliti u što ćemo ga uložiti. Kako ćemo ga živjeti? Za koga živjeti? Piše Miroslav jednom svom kolegi svećeniku da ‘valja paziti da ne izgubimo glavu za kakve gluposti zemaljske. Ako već treba izgubiti glavu, da je izgubimo za ono što vrijedi.’ I mučenici nisu bili ljudi koji su prezirali život, koji su mrzili život, koji nisu voljeli ovaj zemaljski život, voljeli su ga, jer je Božji dar, ali kad su bili stavljeni pred zid, birati – Bog ili život, oni su birali Boga.“

„Vi radite što hoćete, ali ja se Boga ne odričem. Ja Bog ostajem vjeran, ja ću Boga i svjedočiti i propovijedati njegovu Riječ“, nastavio je propovjednik citiravši Blaženika. „Kako kaže, opet Sveto Pismo ‘u zgodno i nezgodno vrijeme’ i ‘istinu Evanđelja naviještati i svjedočiti kome god bilo drago i kome god krivo’. Ali takvi padaju, takvi gube glavu.“

„Na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine za vrijeme rata, samo svećenika ubijeno je, najmanja brojka koja se spominje, 434. Ima i većih brojki. Gotovo svaki peti, 18 posto. I to su padali oni koji su najviše smetali. Pa i prorok Izaija nagoviješta Isusovu smrt. ‘Maknimo ga jer nam smeta’, glas istine uvijek smeta. I ako ćemo biti na tragu blaženog Miroslava, onda ćemo ovom svijetu smetati, onda ovom svijetu nećemo biti dragi.“

„Ovom svijetu je svejedno ako mi svoju vjeru živimo onako, tradicionalno, u redu je, to nije problem. Ali ako krenemo živjeti svoju vjeru, autentično, potpuno iskreno, onda će se svijet diže na zadnje noge. ‘Što sad izmišljate? Što se sad pravite? Jeste nešto bolji? Što nije bilo u redu prije? Živi vjeru na površini. Kakva dubina? Dubinu ću ispuniti ja, govori svijet.“

„Miroslav nas poziva na dubinu. Pa i ovo vaše hodočašće, neka bude hodočašće dubine, ne samo razgledavanje prirode, ne samo razgledavanje građevina, puta, ne samo druženje. Sve to, ali hodočašće dubine, na dubini susrećemo Miroslava. Na dubini susrećemo Mariju. Na dubini susrećemo Krista“, naglasio je propovjednik.

Propovjednik je u nastavku, govorom o oporuci potaknuo okupljene da nastoje u svojoj ostavštini razmišljati ne samo o materijalnom već nadasve o duhovnom, koje bi za kršćane trebalo biti najveće bogatstvo. „Vjerujem da da vam je to jasno i po našim pokojnima. To biva jasno tek kad umru. Njihove riječi nam polako dolaze. ‘Moja pokojna majka mi je govorila.’, ‘Moj pokojni otac je znao reći.’ ‘Dobro su mi govorili.’ I vas će čuti najbolje kad vas ne bude. Recite im ono bitno. ‘Meni je Bog bio najveće bogatstvo, zajedništvo s njim. To vam ostavljam kao najveći u bogatstvu. Obitelj mi je bila bogatstvo. To vam ostavljam, to. čuvajte to, njegujte.’ I Miroslav u toj svojoj duhovnoj oporuci, između ostalog piše i o opraštanju. Svi ste dovoljno stari da biste mogli, da imate problema s tim. I nažalost, što čovjek ide stariji teže prašta.“

Potaknuo je okupljene da otpuste, po uzoru na bl. Miroslava, svojim dužnicima.

Najpoznatije rečenica iz Bulešićeve oporuke je ‘Moja osveta je oprost.’ „Osvećujem se tako što praštam. Opraštam zbog svoga dobra. ‘Ja sam slobodan kad opraštam. Ovaj mladi svećenik, ne ljudima koji su mu učinili nešto nažao, nego i svojim krvnicima – oprašta. Otpušta i zato umire u miru.“

Govoreći nadalje o Blaženiku vlč. Zgrablić je nastavio: „Pokopan je najprije u Lanišću nakon mučeničke smrti. Vlasti nisu dopustile da bude preneseno u rodnu župu. Dopustili su to tek 1958. godine. Bilo je to jedno malo čudo. Baš na njegov rođendan, tadašnje komunističke vlasti potpisuju dopuštenje da bude prenesen na groblje. Njegov drugi  grob je na našem groblju, u Svetvinčentu. Njegovo tijelo je bilo tamo na groblju do 2003., kad je preneseno dolje na dno naše crkve. Nakon beatifikacije, na obljetnicu njegovog đakonskog ređenja, posvećen je ovaj novi oltar na kojem slavimo svetu misu i tu se nalaze njegove relikvije.“

„Relikvije svetaca, od blaženog Miroslava pa do Sv. Stošije i svih mučenika redom ne vraćaju nas u prošlost i sve ovo što sam ja govorio iz prošlosti, nije zato da se mi sad vratimo unatrag, nego da iz te prošlosti učimo od tih svjedoka. Ne možemo reći ‘lako je bilo njima, to su bila lakša vremena’, svako je vrijeme teško. Kad god želim živjeti evanđelje, bit će teško i to Isus obećava. Isus ne obećava med i mlijeko, on obećava križ. Ako želiš živjeti čitavim životom s Bogom, onda će sve živo dignut se protiv tebe, i svijet i pakao. Ali je Miroslav vidio da je Bog jači od svega i odabrao Boga. Neću ovaj svijet. Hoću ga, ali s Bogom. Bez Boga neću. Ako se moram odreći Boga za svijet, onda ja biram Boga.

To je ona zlatna ili crvena nit koja povezuje sve mučenike. Za istog Boga je život dala Stošija, Krševan za istog Boga i život dao Miroslav i toliki drugi mučenici. Pitanje je danas tebi ‘Za koga ćeš živjeti?’

To odlučuje svatko za sebe. ‘Želim li živjeti na tragu života blaženog Miroslava ili nekog drugog puta?’ Miroslav nas poziva. Isplati se, jer nije važno koliko smo godina živjeli, nego je važno kako smo živjeli. Da je Miroslav odabrao svijet vi danas ne biste bili ovdje. Mi danas ne bismo gledali njegov primjer, mi danas ne bi zastajali kraj njegovog groba u ovoj crkvi Navještenja Marijina.

Podsjetivši nadalje da je u džepu bl. Bulešića nakon mučeništva pronađena samo maramica i izlizana krunica, želio je naglasiti okupljenima da se na njegovu primjeru treba i u tome nadahnuti te nabožne predmete ne samo posjedovati već koristiti, napose krunicu.

„Ne samo da ga molimo za zagovor, nego da i mi živimo tako“, rekao je propovjednik te je podsjetio da nam Crkva daje svece kao primjer.

„Lijepo je ići na hodočašća, ići u svetišta, ali ono najvažnije što se nalazi u svakoj župnoj crkvi je oltar, svetohranište i sveta misa“, podsjetio je propovjednik. „Ovo hodočašće neka vas poveže s tim primjerima, pa kad budete slavili svaku svetu misu, sjetite se svih naših mučenika, svih onih koji su se tim istim Bogom hranili i s tim Bogom u zajedništvu živjeli. Molite u ovoj svetoj misi da te nakane, molite na sve nakane koje nosite sa sobom. Blaženi Miroslav je bio svećenik, pomoliti se za sve naše svećenike, posebno vašeg nadbiskupa, posebno vašeg župnika, bez obzira da li on ovdje ili nije. Dužni ste svake nedjelje, moliti se za nas svećenike. I ja bih se usudio reći i ako ne molite za svećenike, ispovijedajte to. To je ozbiljan grijeh propusta. Ako ne molite za svećenike. I nemojte dragom Bogu govoriti kakvi bismo mi trebali biti, zna on bolje nego vi i bolje nego mi. Molite da budemo po srcu Isusovu. Molite za sve svećenike. Molite za čitav naš narod, on je sin našega naroda i na koncu molite za dar opraštanja. Miroslav je veliki zagovornik u praštanju. Neka nam pomogne da živimo slobodni radosni s Bogom i u Bogu, kao što je on živio“, zaključio je vlč. Zgrablić.

Hodočasnici su dan nastavili posjetom Poreču, gdje nadbiskup Zgrablić održao katehezu, a hodočasnike je pozdravio i porečki i pulski biskup mons. Ivan Štironja.

Gordana Krizman