Na skupštini Federacije benediktinskih koludrica u Hrvatskoj ‘Bl. Alojzije Stepinac’ održanoj u srijedu, 19. i četvrtak, 20 veljače u kapitularnoj dvorani ženskog benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru, s. Marija Zrinka Roglić, opatica benediktinskog samostana u Rabu, izabrana je za novu predsjednicu te Federacije.

Na dvodnevnom zasjedanju Skupštine koja se održava svakih šest godina sudjelovale su opatice osam ženskih benediktinskih samostana u Hrvatskoj i po jedna sestra zastupnica iz svakog toga samostana.

Sudionice Skupštine razmatrale su djelovanje svojih zajednica u proteklom razdoblju, promišljale su smjernice za budućnost i poticaje za dodatnu povezanost i suradnju. „Služba predsjednice Federacije je održavati zajedništvo među samostanima koji slijede Pravilo sv. Benedikta. Svaki samostan ima svoj način monaškog života, a to se treba događati i na razini zajedništva, da se sve više promiče benediktinska duhovnost, Pravilo sv. Benedikta i monaška tradicija“, rekla je s. M. Zrinka. Prihvatila je službu predsjednice Federacije jer vjeruje da je „Bog glavni, početak i svršetak svega i neprestano je prisutan u nama“. „Ako su me sestre izabrale, prihvatila sam to jer se bojim Boga, odnosno, vjerujem da će on dati snagu za sve što je u meni slabo i nesposobno, da će on dati ono što trebam. Jer, kad sam slaba, onda sam jaka u njemu, u Bogu“, poručila je s. M. Zrinka, nova predsjednica Federacije na šestogodišnji mandat.

Na Skupštini su razgovarali o izazovima, teškoćama i potrebi formacije mladih sestara i učiteljica novakinja, što predstoji detaljnije odrediti. „Gotovo svaki samostan ima podmlatka. Vjerujemo da će samostani još više oživjeti u novim zvanjima. Ljudi prepoznaju da se isplati okrenuti prema traženju Boga i neprolaznim vrijednostima, a to živimo u samostanu: molitva, liturgija, zajedništvo, utemeljeno na euharistiji, na onome što nam je ostavio Isus Krist u Crkvi. Ne udaljavamo se od Crkve nego se želimo vratiti na izvore, a treba početi od onoga tko je centar svega, a to je Isus Krist, misa, euharistija, liturgija, molitva Časoslova“, poručila je s. M. Zrinka.

Na skupštini su sudjelovali i o. Jeronim Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu i opat Slavenske benediktinske kongregacije i o. Jozo Milanović, duhovni asistent Federacije. O. Jozo je pojasnio konstitucije i statute koje je odobrila Sveta Stolica i pomažu usmjeravati prema čemu treba ići u monaškom djelovanju. O. Jeronim je predstavnik braće benediktinaca koji su prisutni duhovno u podršci i suradnji sa ženskim benediktinskim zajednicama. Braća benediktinci predaju sestrama povijest monaštva, pouku iz Svetog Pisma, duhovnih spisa te ostalih sadržaja i duhovno – formativnih poticaja koje su koludrice pozvane produbljivati i rasti u monaštvu.

S. M. Zrinka Roglić rodom je iz Raba i u samostanu u Rabu djeluje 28 godina. Službu rapske opatice obavlja tri godine. U samostanu u Rabu je deset koludrica. „Benediktinkama me privukla osoba Isusa Krista, njihova molitva, pogotovo liturgijska i dotaknuo me Gospodin upravo preko Riječi Božje. Bila sam privučena Evanđeljem da je Marija odabrala bolji dio koji joj se neće oduzeti. Moje poslanje i ono s čime želim doći u Vječnost je da uvijek budem do Kristovih nogu. Ne samo kao Marija do Kristovih nogu koja je slušala njegovu riječ, nego i podno križa, gdje treba dočekati zoru uskrsnuća, odnosno svanuće. Jer, idemo prema svanuću“, rekla je s. M. Zrinka.

Geslo njenog monaškog posvećenja je ‘Daj mi piti’. „To je Isus rekao Samarijanki. Ta žeđ koja me i dovela u samostan, žeđ za konkretnom ljubavlju, a to je osoba Isusa Krista i žeđ za onim što je nepropadljivo me dovela u samostan – ta žeđ je u određenom trenutku postala i onaj ‘Žedan sam’ Isusa na križu. U ovom životu ne možemo doći k Isusu nego preko križa. Odnosno, svi smo blagoslovljeni križem i ne treba se toga bojati. Sve patnje i sva trpljenja samo nam mogu poslužiti da još više dođemo u Božji zagrljaj“, poručila je s. Marija Zrinka Roglić.

Federaciju benediktinskih koludrica ‘Bl. Alojzije Stepinac’ u Hrvatskoj, dekretom od 20. srpnja 1996. g., osnovali su Kongregacija za ustanove posvećenog života i Družba apostolskog života. Prva predsjednica Federacije je bila č. m. Anastazija Čizmin, opatica zadarskog samostana sv. Marije, a druga, dosadašnja prethodnica s. M. Zrinke je bila s. Benedikta Halilović, opatica paškog samostana sv. Margarite.

U Hrvatskoj djeluju 54 koludrice, vječno zavjetovane, a još deset sestara je u statusu kandidatice ili s privremenim zavjetima. Ženski benediktinski samostani u Hrvatskoj su: Cres, Krk, Rab, Pag, Zadar, Šibenik, Trogir i Hvar. Kroz povijest je bilo situacija da je nekad u benediktinskom samostanu bila i jedna koludrica, no  samostani su se obnavljali i opstali. I sada ima naznaka buđenja zvanja za život u monaškom posvećenju u ženskim benediktinskim samostanima u Hrvatskoj.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Don Zvonimir Ćorić, svećenik Zadarske nadbiskupije, pokopan je u srijedu, 19. veljače, u grobnici svećenika Zadarske nadbiskupije na Gradskom groblju u Zadru. Misu zadušnicu i sprovodni obred na groblju predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U misi su suslavili porečki i pulski biskup Ivan Štironja koji je predvodio obred posljednje preporuke i oproštaja, don Velimir Tomić, hrvatski misionar u Tanzaniji kojega je don Zvonimir i išao pohoditi u misiju i s kojim je bratski surađivao u podršci misiji te brojni svećenici iz Zadarske nadbiskupije, iz drugih dijelova Hrvatske i iz BiH.

Nadbiskup Zgrablić zahvalio je misionaru don Velimiru „za blizinu don Zvonimiru u trenucima bolesti i smrtne agonije i don Anti Soriću, generalnom vikaru Zadarske nadbiskupije, na zauzetosti oko vraćanja tijela don Zvonimira iz Afrike u Hrvatsku“.

Poželjevši da počiva u miru Božjem, nadbiskup je zahvalio don Zvonimiru „što je bio dobar suradnik mnogih milosti koje mu je Gospodin udijelio, osobito tijekom njegove svećeničke službe“. S ponosom na Ćorićevo svećeničko služenje u Zadarskoj nadbiskupiji, „možemo reći kako milost koju mu je Gospodin darovao nije bila uzaludna, a darove Duha koji su ga krijepili nije uzalud proživljavao“, rekao je mons. Zgrablić.

„S pouzdanjem u kršćansku nadu koja ne poznaje razočarenja i ne postiđuje, vjerujemo kako mu je po Božjem milosrđu pripravljen vijenac života koji je Gospodin obećao onima koji ga ljube, kako će primiti neuveli vijenac slave kad se pojavi pred Nadpastirom naših duša kojeg je ljubio, kojem je služio i u čijoj je pastirskoj službi imao udjela“, rekao je nadbiskup Zgrablić u mislima na don Zvonimira. Nadbiskup je zahvalio Bogu za brojne milosti koje je udijelio don Zvonimiru tijekom njegovog školovanja, vršenja katehetske i svećeničke službe te je podsjetio na službe koje je Ćorić obavljao.

Don Zvonimir je rođen 3. siječnja 1960. u mjestu Ruda, župi Pećine pokraj Novog Travnika, u Bosni i Hercegovini, u obitelji sa sedmero djece, od roditelja Ive i Mare rođ. Adžaga. Don Zvonimir je završio osnovnu školu u Novom Travniku. Od 1975. g. pohađao je Klasičnu gimnaziju u Dubrovniku. Godine 1999. diplomirao je na studiju Teologije u Rijeci. Nakon toga radio je kao vjeroučitelj sedam godina u Rijeci. Kao kandidat za svete redove Zadarske nadbiskupije, od rujna 2002. predavao je vjeronauk u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zadru i bio je pastoralni suradnik u župi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru. Za đakona je zaređen 26. prosinca 2002. u crkvi sv. Šime u Zadru, a za svećenika 28. lipnja 2003., u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Nakon svećeničkog ređenja, don Zvonimir je bio župnik Dobropoljane, Ždrelca i Banja na otoku Pašmanu od 2003. do 2005. godine. Nakon toga imenovan je župnikom župa Ugljan i Lukoran na otoku Ugljanu. Od 2007. do 2013. godine bio je župnik župa Poličnik i Suhovare; uz te dvije župe, od 2012., godinu dana bio je još i župnik u Visočanima. Don Zvonimir je 2012. g. imenovan duhovnikom Kurije Marijine legije, ‘Bezgrešno srce Marijino’ Zadar – Zapad, u Zadarskoj nadbiskupiji.  Župnik u Preku bio je od 2013. do 2016. godine. Nakon toga, pet godina otišao je pastoralno djelovati u Hrvatsku katoličku Župu sv. Ante u Los Angeles u SAD-u. Od 2021. g. bio je godinu dana župnik u župama Zadar – Ploče i Dračevac Zadarski, a od 2022. do svoje smrti bio je župnik u župama Murvica i Briševo. Don Zvonimir je bio član Povjerenstva za misije, ekumenizam i međureligijski dijalog Zadarske nadbiskupije.

Nadbiskup je podsjetio na primitak vijesti kad je don Zvonimiru pozlilo u Africi. „Na blagdan Prikazanja Isusova u Hramu, Svijećnicu, u nedjelju, 2. veljače, dok smo se u ranim jutarnjim satima pripremali proslaviti spomen Isusova prikazanja u Hramu, Dan posvećenog života i tjedni spomendan Isusova uskrsnuća, primili smo zabrinjavajuću obavijest o iznenadnom teškom zdravstvenom stanju našega subrata don Zvonimira koji se nalazio u bratskom misijskom posjetu don Velimiru Tomiću u dalekoj afričkoj zemlji Tanzaniji. Samo nekoliko sati kasnije, primili smo tužnu vijest o njegovom napuštanju zemaljskog života i povratku u Očevu kuću u vječnosti“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da „u svetom molitvenom trenutku pratimo prelazak don Zvonimira u Očev dom u vječnosti i s poštovanjem ispraćamo na posljednje počivalište njegovo tijelo“.

„Na slavlju Posljednje večere, u završnom govoru o pobjedi nad svijetom, Isus kaže svojim učenicima: „Izišao sam od Oca i došao na svijet. Opet ostavljam svijet i odlazim Ocu“ (Iv 16, 28). S vjerom i nadom koju smo dijelili s don Zvonimirom, našim bratom po vjeri i svetom redu, s povjerenjem u riječi Isusa Krista, Sina Božjega, na kojima počiva naša nada; sa sviješću o velikoj milosti našeg sudioništva u životu i svećeništvu Isusa Krista, i mi možemo, puni nade koja ne razočarava, Isusove riječi upućene učenicima na Posljednjoj večeri primijeniti i na našeg subrata don Zvonimira. Njegov početak života je dar Očeve ljubavi ostvaren preko njegovih roditelja, a smrt povratak u kuću Očevu u vječnosti, zahvaljujući milosnom djelu Isusovog otkupljenja i spasenja koje je don Zvonimir rado primio u svoj život, taj dar svjedočio svojim životom, naviještao i posredovao svojim svećeničkim služenjem“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio Bogu za dar života don Zvonimira i njegov životni put, „za tihi glas koji je nježno šaptao u duši i srcu mladog Zvonimira, pozivajući ga da bude Isusov prijatelj, učenik, suradnik u djelu milosti, poslužitelj otajstva spasenja koje je povjerio svojim apostolima, svećenicima. Našom molitvom obraćamo se Gospodinu koji je jedini Spasitelj, jedini u kojega se možemo svagda pouzdati, njemu koji je nježnost i ljubav dovijeka, da se ne spominje grijeha ni prijestupa  službenika svoga Zvonimira, nego mu po svom milosrđu i zaslugama Isusa Krista oprosti svaki grijeh, kako je i don Zvonimir za sebe molio u svakoj svetoj Misi“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je izrazio kršćansku sućut subraći svećenicima, obitelji pokojnog don Zvonimira: braći Niki i Teofilu, sestrama Ljubici, Anki i Mariji te ostalim članovima obitelji, rodbine, prijateljima i poznanicima.

I.G.

Ostale slike pogledajte u Foto-galeriji klikom na sliku (Foto: I. Grbić)

Susret ministranata Zadarske nadbiskupije održan je u subotu, 15. veljače u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru, u organizaciji Povjerenstva za ministrante i duhovna zvanja Zadarske nadbiskupije.

Susret je okupio 111 ministranata starijeg i mlađeg uzrasta iz župa: Belafuža – Zadar, Smiljevac – Zadar, Biograd, Bibinje, Sukošan, Galovac, Starigrad – Paklenica, Zemunik i Islam Latinski.

Ministrante je pohodio i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Nadbiskup je zahvalio ministrantima za ministriranje i ohrabrio ih u daljnjem pomaganju svećeniku u služenju za oltarom. Vidjevši pehare i odličja za pobjednike u kvizu i sportskom natjecanju, mons. Zgrablić je rekao da su svi oni pobjednici bez obzira na prvoplasirane u natjecanjima, a to su zbog svoga primjerenog ponašanja, međusobne podrške, pomaganja i zajedništva koje svjedoče i na svojim ministrantskim susretima i služenjem za vrijeme mise.

Don Ante Dražina, nadbiskupijski povjerenik za ministrante, zahvalio je ministrantima na velikom odazivu na taj susret, koji je zadnjih godina najveći odaziv ministranata na tom godišnjem susretu koji se održi u sjemeništu. Don Ante je rekao kako je lijepo da ministranti u toj službi pokazuju poznavanje liturgijskih propisa, a raduje kako ministriranje djeluje i na njihovu životnu formaciju i odgoj za dobro i kreposno ponašanje, jer ministriranje sa sobom nosi i odgovornost biti uzorom drugima u ponašanju. Dražina je zahvalio i župnicima na podršci u održavanju toga susreta i na njihovom radu s ministrantima. Ministranti su imali i mogućnost za ispovijed.

Misno slavlje za ministrante u sjemenišnoj kapeli predvodio je don Tomislav Dubinko, član nadbiskupijskog Povjerenstva za ministrante i duhovna zvanja i župnik zadarske župe sv. Ante Padovanskog. U propovijedi je govorio o vrijednosti i značenju kruha u životu i o euharistiji, istaknuvši da je važno biti svjestan i znati kako se u posvećenoj hostiji nalazi sâm Isus Krist. Kruh je u svakodnevnom životu važan ljudima i simbol osnovne životne namirnice koja taži glad, siti čovjeka, a kolika je tek vrijednost kruha koji u posvećenoj hostiji biva tijelo Isusa Krista i naša hrana za vječni život. Potaknuo je ministrante da s poštovanjem pristupaju oltaru i ophođenju sa svetim u liturgiji, kad pomažući svećeniku služe sâmom Bogu. Dubinko je zahvalio ministrantima na njihovom angažmanu u župi, darivanju njihovog vremena, na dolascima na ministrantske susrete i na primjeru kojeg pružaju drugoj djeci u župi i školi.

Na susretu su bili i voditelji ministrantskih skupina, među kojima i Duje Bobić, vjeroučitelj i ministrant u zadarskoj župi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu. „Ministranti pomaganjem na misi na osobiti način slave Krista. Oni žrtvuju i svoje vrijeme dolaskom na ministrantske susrete, oni su i ‘mali čuvari’ crkve. Kao voditelj njihovih susreta, lijepo je da ih mogu pozivati na zajedništvo, na ljubav koju nas je Krist potaknuo nasljedovati. Prvopričesnici i krizmanici koje vodim su se također pridružili ministrantskim susretima, pa se i na taj način, kroz dimenziju euharistije i mise, dodatno pripremaju za sakramente koje će primiti“, rekao je vjeroučitelj Bobić. Ministranti su rekli da im se sviđa što služe Bogu, što se mogu družiti s prijateljima i biti u zajedništvu s Kristom. Pozivaju i druge da dođu ministrirati jer ih to zbližava s Bogom, upoznaju ga sve više, kao i Božju riječ i evanđelje.

Ministranti su na susretu sudjelovali u društvenim igrama i u nogometnom natjecanju. Među starijim ministrantima prvo mjesto osvojio je Galovac, drugo Biograd, a treće Belafuža – Zadar. U nogometnom natjecanju mlađih ministranata, prvo mjesto osvojio je Biograd, drugo Bibinje, a treće Sukošan. U kvizu su pobijedili ministranti iz Bibinja, drugo mjesto osvojili su ministranti iz Biograda, a treće iz Sukošana.

Ministranti su tijekom cjelodnevnog susreta obišli i prostore Sjemeništa i Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku (Foto: I. Grbić)

Dr. sc. don Ivan Bodrožić sa splitskog KBF-a predvodio je svečano večernje misno slavlje na blagdan Gospe Lurdske u crkvi sv. Mihovila u Zadru u utorak, 11. veljače, gdje se puk utječe zagovoru Gospe Lurdske čiji se kip nalazi u toj crkvi.

Blagdan Gospe Lurdske poziva nas da težimo skrovitom životu, odricanju i samozatajnosti te obraćenju pred Bogom, rekao je don Ivan. Razmatrao je poruku Gospinog ukazanja u Masabjelskoj špilji u Lurdu. Sveukupno je bilo 18 ukazanja. Prvo ukazanje je bilo 11. veljače 1858., a zadnje 16. srpnja te godine. Gospa je ostavila nekoliko vidljivih znakova, rekao je Bodrožić. To su: špilja kao mjesto ukazanja, izvor vode i Marijino predstavljanje: ‘Ja sam Bezgrešno začeće’, kako je Marija rekla za sebe lurdskoj vidjelici sv. Bernardici, 25. ožujka 1858. godine.

„Jedan od najznačajnijih znakova bila je voda koja je provrla nakon jednog ukazanja, a bila je ljekovita i mnogima spasonosna i čudotvorna, da ljude liječi od zla i grijeha, tjelesno i duhovno. Svima je potrebno zdravlje duše“, rekao je don Ivan.

Ukazanje se zbilo u šilji, u osami, a špilja predstavlja prostor intime, rekao je Bodrožić. „Marija je inače živjela skromno, u kućici u Nazaretu koja je naslonjena na hridi poput male špilje. Špilja predstavlja samoću, udaljenost od svijeta, od buke i žamora. Marija je tako živjela, udaljena od svijeta, da može slušati Božju riječ, primati njegove poticaje, da može od Boga živjeti i da mu se može potpuno predati“, rekao je don Ivan. Istaknuo je da je i kod lurdskih ukazanja Gospa došla na samotno mjesto „gdje se može ostvariti prisnost koju je ona uvijek željela sa živim Bogom, prisnost koja je vrlo važna ljudima da mogu ostvariti kontakt s Marijom, a preko nje s Bogom koji je nju poslao da bude među nama koja je naša majka, zagovornica i posrednica“.

Špilja predstavlja prostor samozatajnosti, skrovitosti, tišine, razmatranja, što se  inače događalo u Marijinom životu, na mjestima tišine i osame, rekao je Bodrožić. „Marija je donijela svoga Sina na svijet u špilji u Betlehemu, u tišini, osami, daleko od pogleda ljudi. I u lurdskom ukazanju dogodila se atmosfera koja se dogodila Mariji za njenog života“, rekao je don Ivan.

Govoreći o znaku vode po kojoj su se dogodila mnoga izlječenja, Bodrožić je naglasio da ta voda „predstavlja i Mariju koja je nama ljudima nebeski izvor. Marija je živoga Boga doživljavala kao svoj izvor. Marija je uvijek u Bogu pronalazila životni izvor, živu vodu od koje je ona živjela. Marija ostavlja nama ono što je i sama baštinila. Imala je živog Boga i ostavila je znak žive vode, ne samo da izliječimo tjelesnu bolest, nego da se uvijek prisjetimo da je Bog izvor žive vode od koje je i Marija živjela svojom vjerom i snagom svoga duha“, rekao je don Ivan.

„Marija nam je dala Gospodina, istinski izvor milosti, da po njenom biću, u njenom krilu, on uzme tijelo i da se rodi od nje. On je rijeka Božje milosti koja ispire grijehe cijelog čovječanstva i koja po krštenju dolazi u život svakog od nas“, rekao je don Ivan, istaknuvši da nas treba krijepiti ta voda krsne milosti. Bog se utjelovio u Mariji i postao životom za nas. „Marija je bila izvor životni po kojem je Božji Sin došao izliječiti bolesnike, da svakog čovjeka dotakne, oslobodi grijeha, podari mu novi život i potakne da živi kao dijete Božje. Da svatko od nas svojim životom bude ljekovit drugima, kao što je Marija bila ljekovita nama“, poručio je don Ivan.

„Marija nas potiče da sebe čistimo živom vodom, da sebe ispiremo da možemo bolje služiti, kao što je služila Marija. To je naše poslanje. I da ono što primamo dajemo drugima, da budemo nositelji Božjih darova i Božje milosti. Kao što je Marija služila Bogu, moramo i mi služiti i na taj način ostvariti svoje poslanje, da nam Bog izliječi našu dušu i da učini da budemo drugima životvorni. Da druge podržavamo i nosimo svojim životom, da budemo pokraj opterećenih, umornih, bolesnih, poput Marije koja je s nama i pokraj nas, da drugima jamčimo boljitak, pomoć i uslugu koju nam Bog daje činiti“, potaknuo je don Ivan.

Govoreći o znaku da je Marija Bezgrešno začeće, Bodrožić je istaknuo da je Marija time naznačila čudo svoga života, kako bi mogla biti majka Sina Božjega. „Marija je mogla biti djevica i majka jer ju je Bog očistio da bude potpuno sveta, savršena i čista, da po Božjoj milosti bude zaštićena od svoga začeća od svakoga grijeha. To što je primila od Boga kao dar, Marija nije primila samo za sebe, primila je za svakog od nas. Istinska majka ništa u životu ne prima samo za sebe, nego za svoju djecu. Marija je primila da bi nama posredovala to što je ona njegovala kao najuzvišeniji dar, da bude Bogu potpuno posvećena“, rekao je don Ivan, istaknuvši da je Marija posvećena Bogom, njegovom milošću, da mu bude službenica, potpuno na raspolaganju.

„Po daru je bila sačuvana od svakog grijeha, pa i iskonskoga. To je ključ njene snage i mogućnosti, da bude izvor koji nam je donio živu vodu, našeg Gospodina. Živimo i mi, poput Marije, zajedništvo s Bogom, prisnost tišine koju predstavlja špilja, što označuje život skrovitosti, poniznosti, pokore i obraćenja. Trebamo znati ući u Božju skrovitost, u špilju svoga života, u svoje srce i Bogu se istinski klanjati, da druge dotičemo milošću koju nam Gospodin povjerava“, potaknuo je don Ivan, rekavši da i mi trebamo težiti prema stanju bezgrešnosti kako bismo Krista dostojno blagovali. „Isus je postao otajstvo kruha za nas, od kojega živimo. On nam se daruje kao čisti Božji kruh. Svaki put kad blagujemo Krista, u kontaktu smo i s Marijom, čistom Djevicom koja je Kristu dala tijelo. A on je u otajstvu euharistije učinio čudo za nas, da i mi možemo blagovati čisti kruh“, naglasio je don Ivan.

„Marija je bezgrešna da bi Isusu mogla dati čisto tijelo, Boga dostojno, koje je nama hrana i izvor spasenja. Njime se hranimo i po Marijinom daru jer je bila spremna dati nam Isusa, da po Kristu primamo oproštenje i euharistijski dar. Po krštenju smo očišćeni od grijeha te svojim bićem trebamo druge čistiti, doticati, ispirati njihove slabosti i grešnosti“, poručio je don Ivan.

Potaknuo je da se približimo Mariji, da se oslobodimo svojih strahova od života, bolesti, smrti, neizvjesnosti za budućnost, kao što je anđeo rekao Mariji i Josipu, ‘Ne boj se!’. „Marijina prisutnost nas oslobađa toga. Kad nasljedujemo Mariju, ne trebamo se bojati, nego se nje vjerno držati. Neka nas dotakne ljekovita Marijina blizina, preobrazi u nove ljude sukladno našem kršćanskom pozivu, krštenju i euharistiji. Marija će nas voditi Kristu i njegovoj božanskoj snazi. Ona će nam dati milosti koje je i sama primila, da s Marijom proživljavamo blaženstvo duhovnog života, zajedništva s Kristom, da dođemo u nebesku slavu i zauvijek hvalimo i slavimo Boga“, poručio je don Ivan Bodrožić.

Na kraju mise, fra Niko Barun, gvardijan samostana sv. Mihovila, istaknuo je da je u Godini jubileja 2025. primjetno povećan dolazak vjernika u crkvu sv. Mihovila na ispovijed i misna slavlja; bude dvostruko, pa i trostruko više ljudi nego prije. Naime, crkva sv. Mihovila je određena biti jubilejskom crkvom u Zadarskoj nadbiskupiji u Jubilejskoj godini u kojoj vjernici mogu dobiti potpuni oprost.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na 32. godišnjicu razaranja Franjevačkog samostana Svete Marije Bezgrešne i samostanske crkve Bezgrešnog začeća BDM u Karinu u Domovinskom ratu, u samostanskoj crkvi u Karinu u četvrtak, 13. veljače, misno slavlje za domovinu predvodio je don Slavko Rajić, biskupski vikar za pastoral MORH-a i OSRH iz Vojnog ordinarijata u RH.

Tim je spomenom obilježena i 32. godišnjica vojno-redarstvene akcije ‘Maslenica’, jer je samostan u Karinu srbijanski agresor srušio u odmazdi za poraz koji je doživio u hrvatskoj oslobodilačkoj akciji ‘Maslenica’ koja je bila 22. siječnja 1993. godine. Karinski samostan iz 1429. godine hrvatski je spomenik kulture nulte kategorije, jedan od 122 sakralna objekta Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu koji je bio srušen u agresiji na Hrvatsku. Razaranje samostana i crkve 13. veljače 1993. bilo je najveće razaranje u šest stoljeća dugoj povijesti toga samostana, koji je najstariji od njih petnaest u sastavu te Provincije.

„Katolička Crkva ima dvije tisuće godina dugu tradiciju obilježavanja značajnih događaja iz povijesti spasenja čovjeka kroz svetkovine, blagdane i spomendane. U Karinu obilježavamo povijesni događaj razaranja franjevačkog samostana. Taj događaj je neprijateljski zločin koji je učinjen iz očaja, osvete i mržnje. Oružane snage tzv. JNA i tzv. Srpske krajine, kao odgovor na izgubljene bitke na masleničkom i novigradskom području, razorile su franjevački samostan koji je višestoljetni svjedok vjerskog, duhovnog, društvenog i kulturnog života hrvatskog katoličkog naroda na karinskom području“, rekao je don Slavko, dodavši da se spomen uništenja franjevačkog samostana pridružuje spomen – činu muke, smrti i uskrsnuća našeg Spasitelja, Isusa Krista.

Povijesnih događaja iz Domovinskog rata sjećamo se s ponosom, jer 1990.-te godine su bile „ratne, teške, odlučujuće, ali slavne i nezaboravne godine“, rekao je don Slavko. Podsjetio je i na svoje znakovite susrete iz 1990.-ih godina s nekim pojedincima. Kad je 1993. posjetio don Josu Keru u Povljani na Pagu, don Joso se radovao zbog pobjede nad zlom i neprijateljem, kad je na radiju čuo kako srbijanski agresor napušta područje koje je prethodno bio okupirao, a Hrvatska vojska ga je oslobodila. Zatim, jedna prognanica iz Vukovara, pobožna žena, 1998. don Slavku je rekla: „Javili su mi da mi je stan obnovljen i da se mogu vratiti u Vukovar. Zahvatio me neki nemir. O, Bože, kako ću na vukovarskim ulicama gledati one koji su mi ubili muža, kako ću susretati one koji su činili stravična zla ljudima koji su mi bili dragi i mili. Uvukao se u mene nemir, strah, bijes i nemoć. Bože, pomozi mi!“. Ta prognanica slika je teško ranjenog ljudskog srca te je potrebna sila odozgor da se može nositi sa zlom koje ju je pogodilo, rekao je don Slavko. Istaknuo je i da su ljudi molili da ne mrze, unatoč zlu koje su doživjeli; ljudi su se hrvali sa sobom, razapeti između vjere u Boga i sotonskih nasrtaja, želeći živjeti po vjeri u Boga, rekao je Rajić.

„U našim sjećanjima su prognaničke i izbjegličke kolone nezaštićenih ljudi koji bježe da bi se spasili, spaljena sela i gradovi, tisuće ubijenih hrvatskih branitelja, ratnika, heroja, ubijeni civili, stari, žene i djeca, bolesni i nemoćni. U našim sjećanjima su četiri godine agresije s kojom se htjelo uništiti sve što je hrvatsko i katoličko. Ali, u našim sjećanjima su hrabri i neustrašivi hrvatski branitelji koji su branili i obranili hrvatski narod i hrvatsku državu“, rekao je don Slavko.

Istaknuvši da je „Bog gospodar povijesti koji je sve stvorio, sve uzdržava i svime upravlja“, don Slavko je potaknuo da se zagledamo u lice Božje. „Samo svemogući Bog može iscijeliti naše rane i unijeti mir u naša srca. Samo nam Bog može pomoći oduprijeti se nasrtajima Zloga, osloboditi nas grijeha i uvesti nas u zajedništvo spašenih i svetih. Pobjednici su oni koji s Bogom grade život, koji s Bogom izgrađuju ovaj svijet. Koliko god se trudili, neprijatelji Božji ostaju bez pobjede i uspjeha. Samo oni koji su oboružani ljubavlju, mogu se i smiju zvati pobjednicima. Oni koji u skromnosti i jednostavnosti srca izgrađuju ovaj svijet, mogu se zvati suradnici Boga Stvoritelja“, poručio je don Slavko.

Rajić je zahvalio hrvatskim braniteljima, rekavši da su „puni ljubavi, skromnosti i jednostavnosti, s krunicom oko vrata branili i obranili hrvatski narod i državu. Zahvaljujemo dragim braniteljima, jer su svojim pobjedničkim duhom oplemenili hrvatski narod koji je prionuo obnovi svega što je uništio neprijatelj, ispunjen mržnjom i zlobom. Svjedok je i franjevački samostan u Karinu koji je s ljubavlju obnovljen i ponovno čvrsto stoji kao svjetionik koji nas upućuje u novu svijetlu budućnost karinskog kraja, predvođenu dobrim i mudrim sinovima svetog Franje“, poručio je don Slavko.

Na početku mise, fra Petar Klarić, gvardijan karinskog samostana i župnik Karina, rekao je da su „pobunjeni Srbi i tzv. JNA u pobuni protiv države Hrvatske opljačkali časni, dični, šestostoljetni samostan u Karinu i njegovo neprocjenjivo sakralno i kulturno  blago. Razorili su ga i obeščastili franjevačku grobnicu, kako bi zatrli duhovni i hrvatski nacionalni identitet u Karinu. Svake godine sjećamo se tih velikih rana, kao što se sjećamo na Veliki petak Krista i njegovih rana i njegove žrtve na križu. I Isus je padao pod teškim križem, ali je pobijedio i uskrsnuo“, poručio je fra Petar, rekavši da se s pravom i s poštovanjem sjećamo žrtve i razaranja samostana, slaveći misu za Domovinu i moleći za poginule hrvatske branitelje od stoljeća sedmog do naših dana.

„I mi smo padali, ali smo pobijedili. Uvijek smo se dizali iz pepela i obnavljali, zahvaljujući Bogu. Pobijedili smo s Gospodinom i Marijom, s krunicom oko vrata naših hrvatskih branitelja, na čelu s prvim predsjednikom Republike Hrvatske, dr. Franjom Tuđmanom. Tu smo, slobodni“, poručio je fra Petar, podsjetivši na stihove iz Psalma 124: „Da nije Gospodin za nas bio: kad se ljudi digoše proti nama, žive bi nas progutali. Kad je uskipio bijes njihov na nas, voda bi nas prekrila, bujica bi nas odnijela i vode pobješnjele sve nas potopile“.

„Iz opljačkanog, razorenog i obnovljenog samostana u Karinu šaljemo poruku mira i ljubavi domovini Hrvatskoj i cijelom svijetu; da utihnu oružje i ratovi. Neka mir zavlada. Neka nam u tome pomogne zagovor Gospe od Anđela, kraljice Hrvata“, potaknuo je fra Petar.

U događaju su sudjelovali Darko Nekić, državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja i izaslanik ministra Tome Medveda, Ivica Ušljebrka, savjetnik ministra obrane i izaslanik ministra Ivana Anušića, predstavnici lokalnih vlasti, Hrvatske vojske i policije, postrojbi iz Domovinskog rata i udruga hrvatskih branitelja, hrvatski branitelji i obitelji poginulih hrvatskih branitelja.

Uz gvardijana Klarića, u misi su suslavili samostanski vikar fra Ivan Nimac, fra Ivan Marija Đuzel, o. Ivo Topalović, vojni kapelan u Zadarskoj nadbiskupiji, fra  Žarko Maretić, župnik Crnice, fra Nikola Ćurčija i fra Duje Boban iz Šibenika, don Tihomir Vulin, župnik Posedarja, don Rudi Juras, župni upravitelj iz Obrovca i fra Ivan Šimunac, župnik Gračaca, Lovinca i sv. Roka. Pjevanje na misi predvodila je klapa ‘Sv. Juraj’ HRM-a.

Obilježavanje Dana sjećanja počelo je hodnjom hrvatskih branitelja od državne ceste iznad Karina do samostana u Karinu. Prije mise, vijence kod samostanske grobnice položili su predstavnici postrojbi iz Domovinskog rata, braniteljskih udruga, Ministarstava hrvatskih branitelja, obrane, unutarnjih poslova, predstavnici Zadarske županije te načelnici susjednih općina i gradova.

Gvardijan Klarić izmolio je molitvu odrješenja za pokojne franjevce i poginule hrvatske branitelje. Iz Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, u razdoblju dod 1942. do 1948. ubijena su 44 franjevca mlađe dobi, a u Domovinskom ratu ubijen je jedan mlađi franjevac.

Obnovljeni Franjevački samostan u Karinu je blagoslovljen i crkva posvećena na Gospu od Anđela, 2. kolovoza 2006. godine.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku: Foto: I. Grbić (Polaganje vijenaca: M. Ledenko)

Povodom proslave Svjetskog dana bolesnika i blagdana Gospe Lurdske, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić pohodio je Psihijatrijsku bolnicu Ugljan na otoku Ugljanu, u petak, 14. veljače, kad je predvodio misno slavlje u središnjoj dvorani te bolnice, na kojem su sudjelovali štićenici i djelatnici te ustanove.

Pohod nadbiskupa toj bolnici u Godini Jubileja bio je duhu ohrabrenja štićenika te ustanove i zahvale djelatnicima na njihovom požrtvovnom radu, u kojem na osobito plemeniti način bivaju suradnici Boga u pomoći čovjeku u teškim stanjima bolesti i trpljenja.

Razmatrajući ulomak navještenog evanđelja po Marku, u kojem je opisan susret Isusa i „gluhog mucavca“, nadbiskup je rekao da smo svi mi „Isusovi bolesnici i gluhi mucavi“, u tom kontekstu, istaknuvši, da se to ne odnosi na fizičku bolest ljudi, nego na „problem našega duha, naše duše“ u odnosu s Bogom.

„Mi smo pred Bogom gluhi, ne znamo kako komunicirati s Bogom, ne znamo se izraziti pred Bogom, iako nam Bog govori na sve moguće načine u našem životu. Ali, mi kao da ne čujemo što nam Bog govori. Bog nam govori kroz savjest, nadu, kroz čežnje našeg srca za dobrim, lijepim, mirom, zdravljem, ljepotom, ljubavlju. Naše srce je puno čežnje za tim i to je već prisutnost Boga koji komunicira s nama. A mi kao da smo gluhi i to ne prepoznajemo“, upozorio je mons. Zgrablić. Naglasio je kako bolestan čovjek  čezne za zdravljem, što je također Božji govor u nama, „Boga koji nas potiče, koji nam daje život i od čije milosti živimo“.

Bog čovjeku govori na puna načina, i kroz čitanje Svetog Pisma, slavlje sakramenata, kroz promatranje prirode i svega što nas okružuje, a čovjek kao da ne zna izreći Bogu hvalu za toliko toga što je za nas učinio i čini, upozorio je mons. Zgrablić, istaknuvši da je Bog postao jedan od nas.

„Bog je uzeo na sebe naše grijehe i naše slabosti, prihvatio je trpljenje, ljudsku zlobu, razapinjanje na križu i time nam je dodatno rekao Gledaj, koliko te ljubim. A kako mi na to odgovaramo? Jesmo li gluhi na tu ljubav? A Gospodin nas toliko ljubi, poštuje! Toliko ulaže u nas, ulaže i daje samoga sebe, svoga duha, a mi smo nesigurni i nemirni. To je znak da smo gluhi na tu ljubav“, rekao je nadbiskup.

Istaknuo je da Isus izdvaja gluhog mucavca nasamo iz mnoštva i čini ono što Bog čini sa svima nama ljudima. „Bog postupa s nama kao da nema nikoga na ovom svijetu, osim tebe. Bog liječi i spašava nas kao da smo mi jedini na svijetu. Nisi dio mase, mnoštva. Nisi broj. Jesmo dio zajednice i mnoštva, ali Bog s tobom postupa kao da samo ti postojiš na svijetu, kao da je samo za tebe umro, kao da se samo tebi daruje, kao da si ti jedini izabrani u svijetu. Isus uzima bolesnika iz mnoštva i utisnuo mu je prst u njegove uši. Isus dodiruje njegove rane, njegovu bolest. Isus dodiruje naše rane, našu gluhoću, na drugom mjestu nijemome jezik i govori ‘Effata’ – Otvori se! Dodir i blizina Krista ozdravlja. Bog svojom intimom najveće blizine i milinom postupa sa svakim od nas“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo kako mu je jedan štićenik bolnice, kad ga je susreo prije mise, rekao: ‘Isus je istina’. „Ako to srcem prihvatimo, jer Bog nam ne daje teoriju, ta istina postaje duhovna, psihička i fizička snaga našeg života. Nosimo taj duh kao kršćani, kao što i liječnici u pacijentu gledaju onoga kojem je Krist potreban, upravo u liječnicima Bog tim ljudima dolazi ususret“, rekao je mons. Zgrablić. Podsjetio je da mu je jedna liječnica rekla: „Kad meni dolazi pacijent, primam ga kao da mi je Krist pokucao na vrata. Želim učiniti najviše u službi za ljude, kao da mi je u njima došao sâm Isus. I tako živim svoju vjeru“.

„Blago pacijentima koji od liječnika doživljavaju tu ljubav koju oni duboko žive. Nemoguće je biti liječnik ako nemaš ljubavi prema čovjeku, prema bolesniku. Tamo gdje je ljubav, Bog je prisutan“, rekao je mons. Zgrablić.

Naglasio je i kako mu je štićenik te bolnice u osobnom susretu rekao veliku vrijednost za život: „Pa i iz bolesti čovjek može puno dobroga naučiti“. „Bog nas ne ostavlja ni kad trebamo pomoć drugih, kad smo bolesni i imamo poteškoće. Bog nije udaljio sve ljudske bolesti i poteškoće, ali je učinio nešto puno veće i važnije. Čovjek nije stvoren samo za ovaj svijet u kojem smo putnici, prolaznici. Bog nam je odredio mjesto u svom Kraljevstvu, u vječnosti, u zajedništvu punine života i ljubavi s njim. Onima koji ga ljube, Bog je pripravio ono što oko nije vidjelo i što uho nije čulo. Isus je sebe uprisutnio među ljudima i izjednačio sebe sa svakim tko je bolestan, kome je teško. Isus se sakrio u nas, čovjeka. On je uzeo sudbinu našeg života i želi promijeniti naše srce, naš pogled na život, stvoriti pogled na život kako ga je Bog zamislio. Ako se Bog sakrio u Isusu Kristu i u svakom čovjeku, pa i u onome koji trpi i pati, ako gledamo odraz Božjeg Sina, Isusa, onda je naš pogled na život, pa i na stanje bolesti, drugačije. Onda je Bog učinio nešto veliko za nas“, poručio je mons. Zgrablić, u kontekstu poticaja da sve što nam se događa promatramo kao priliku za još jači susret s Isusom i predanje njemu. Naglasio je da se naša ljubav prema Bogu i da Bogu činimo dobro očituje u ljubavi prema čovjeku, osobito kad činimo dobro onome tko je potreban naše pomoći.

„A najviše smo potrebni drugoga kad smo bolesni. Kad je čovjek bolestan, tada osobito misli na Boga i najviše moli. Bog nas ne napušta ni u bolesti i kad je naš život ugrožen, nego nam se i tu približava. Dolazi nam kao Spasitelj koji budi našu nadu i želi nam reći: Ne boj se, ja sam s tobom! Ja sam pobijedio grijeh, čak i smrt. Moja ljubav počiva na tebi. Ja sam uskrsnuće i život“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da Bog želi u ljudima probuditi nadu za dobrim, za puninom života i ljubavi. „U iskustvu bolesti možemo drugačije gledati na naš život. To se može promatrati i kao dar u kojem možemo pogledati bît i koja je svrha našeg života, da se ne izgubimo u ovom svijetu“, potaknuo je nadbiskup, rekavši kako postoje situacije u životu, među kojima je i bolest, trpljenje, koje čine da se čovjek ne uzoholi, da mijenja svoje srce, da intenzivnije misli na Boga, na ljubav, vječnost.

„Bog nije udaljio probleme od nas, ali ih je prihvatio na sebe. Bog se utjelovio u čovjeku, prisutan je u nama. Mi smo dio njegovog mističnog tijela, duboko intimno smo povezani s Bogom. Zahvalimo Bogu na milosti nade koju smo pozvani otkriti“, potaknuo je nadbiskup, poželjevši da i taj susret, euharistija i molitva, budu osnaženje i okrepa duše štićenicima i djelatnicima.

Bog i po liječnicima pokazuje koliko je blizu čovjeku. „Kada liječnici žive ljubav, trud i strpljenje prema bolesnima, oni tada služe Gospodinu koji ih je izabrao da budu njegovi suradnici, njegova ruka, njegovo srce, da mogu služiti potrebnima. Kad smo bolesni, trebamo liječnika i tako spoznamo njihovu dobrotu, kao i Boga koji nam se približava. Bog nas nije napustio. Bog nam pristupa i u liječniku, Bog dolazi i u bolesti, da mislimo na njega, na prolaznost ovog svijeta, na vječni život, na najvažnije – biti u Božjoj blizini, da nas Božja snaga, ljubav i Božja vjera u tim trenucima života dovedu do bitnoga. Sve ćemo napustiti na ovom svijetu, ostaje nam jedino Bog“, poručio je nadbiskup. Potaknuo je da znamo ići prema bitnome, i u bolesti koja je prigoda da se Bogu još više približimo, da se Bogu radujemo, predamo mu se u potpunosti i time postignemo glavni cilj života – susret s Bogom u vječnosti.

Nadbiskup je poželio blagoslovljen život štićenicima, liječnicima, medicinskom osoblju i svim djelatnicima koji rade u bolnici, kao i svima koji ih posjećuju i vode brigu o bolesnima. „Neka to svima nama bude poticaj da se Božja ljubav razvije u našem srcu i tako živimo u radosti Božje blizine, Božje dobrote i spasenja“, poručio je mons. Zgrablić

Nadbiskup je pohodio bolnicu u Ugljanu na poziv don Marka Dokoze, bolničkog kapelana Psihijatrijske bolnice koji je bio i među suslaviteljima u misi. Suslavili su još don Filip Kucelin, dekan Ugljansko – Pašmanskog dekanata i svećenici iz tog dekanata, Mario Mršić i Ivan Babjak te don Tin Vidov, tajnik nadbiskupa.

Na početku mise, nadbiskupu je za dolazak i podršku zahvalio dr. sc. Mladen Mavar, ravnatelj bolnice, a na kraju mise i don Marko koji redovito pastoralno brine o štićenicima te ustanove i u toj bolnici svake subote služi misu.

Župljani Ugljana i Lukorana priredili su slastice za štićenike i u dobrodošlici nadbiskupu. Na poziv bolničkog kapelana Dokoze, to je drugi pohod mons. Zgrablića toj bolnici. Štićenicima i djelatnicima te ustanove znači dolazak nadbiskupa kao izraz njegove duhovne blizine i poštovanja njihovom radu. Nadbiskup je osobno pozdravio pojedine štićenike bolnice i zadržao se u srdačnim razgovorima s njima, uputivši im riječi ohrabrenja.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić pohodio je i Odjel za demenciju i palijativnu skrb u bolnici gdje je osobno prilazio tim bolesnima, blagoslovio ih je svakog osobno, molio za njih i udijelio utjehu. Pohodio je i oboljele u najtežem palijativnom stadiju za koje je molio, a kojima je pred kraj ovozemaljskog života potrebna  intenzivna skrb i njega.

Mons. Zgrablić pohodio je i štićenike Doma za stare i nemoćne koji se nalazi na prostoru Psihijatrijske bolnice i čiji je osnivač ta bolnica, a u njemu borave štićenici s otoka Ugljana, ali i iz drugih dijelova Zadarske nadbiskupije, jer je velika potražnja za pružanjem socijalne skrbi starima. S njima se također zadržao u razgovoru i zajedničkoj molitvi.

Nakon obilaska štićenika, nadbiskup Zgrablić i svećenici zadržali su se u susretu i na zajedničkom ručku s ravnateljem Mavarom i osobljem bolnice koja brine da se njihovim štićenicima osigura redovita duhovna i sakramentalna pomoć. Pohvalno je i da liječnici iz te bolnice svojim izlaganjima sudjeluju i na stručnim skupovima u organizaciji Zadarske nadbiskupije iz područja pastorala bolesnih, starijih i nemoćnih osoba, doprinoseći i na taj način senzibiliziranju javnosti za potrebe tjelesno najugroženijih među nama.

Ines Grbić

Foto: Psihijatrijska bolnica, Ugljan

Susret zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića i don Milana Ivančevića, provincijala Hrvatske salezijanske provincije, održan je u četvrtak, 13. veljače u Salonu Nadbiskupskog doma u Zadru.

Don Milan Ivančević u redovitoj je kanonskoj vizitaciji članova salezijanske zajednice u Arbanasima. Ivančević je početkom 2024. godine imenovan novim provincijalom salezijanaca te se u sklopu obavljanja svoje nove službe želio susresti s nadbiskupom Zgrablićem jer u Zadarskoj nadbiskupiji djeluju salezijanci u zadarskoj župi Gospe Loretske u Arbanasima, a tradicionalno im je povjerena i služba kapelana u Općoj bolnici Zadar, jer se sjedište njihove župe nalazi u blizini bolnice.

Don Ivan Šibalić, župnik župe Gospe Loretske, ujedno je i studentski kapelan u Zadru i povjerenik za pastoral mladih Zadarske nadbiskupije. U župi Gospe Loretske djeluju još četiri salezijanca. Don Šime Zubović je bolnički kapelan u Općoj bolnici Zadar, don Marko Majić Mazul je župni kapelan i voditelj oratorija u župi koji su jako posjećeni i intenzivno rade s mladima; don Mirko Barbarić je župni vikar u Arbanasima, a u župi pomaže i don Marijan Rodić.

Uz don Ivana Šibalića, u pratnji provincijala Ivančevića bio je i don Damir Stojić, ekonom Provincije kojemu je to također nova služba u novoimenovanom Vijeću Provincije. Na susretu s nadbiskupom, salezijanci su izložili svoj osvrt na njihov pastoral u Nadbiskupiji. Nadbiskup Zgrablić izrazio je zahvalnost, poštovanje i zadovoljstvo s djelovanjem salezijanaca kojima je osobito važan rad s mladima, što zadarski salezijanci uspješno provode u različitim inicijativama rada s mladima. Salezijanci u Zadru djeluju od 1947. godine te će u nadolazećem razdoblju obilježiti 80 godina svoga djelovanja u Zadru.

Ines Grbić

Rekolekcija za redovnice djelatne u Zadarskoj nadbiskupiji održana je u srijedu, 12. veljače  u crkvi sv. Marije u Zadru pri ženskom benediktinskom samostanu sv. Marije. Predavanje o temi „Usamljenost i umor u redovničkom životu“ održao je prof. dr. sc. Mijo Nikić, SJ.

P. Mijo je razmatrao izazove s kojima se redovnici i redovnice suočavaju u svom svakodnevnom radu i poslanju. Naglasio je koliko je važno prepoznati vlastiti identitet i sjetiti se da, iako živimo u svijetu, nismo od ovoga svijeta. Podsjetio je na veličinu Božje ljubavi i pozvao redovnice da iznova osvijeste svoj identitet kao ljubljena djeca Božja.

P. Mijo je govorio i o uzrocima umora u redovničkom životu, među kojima su pastoralne obveze, emocionalna iscrpljenost i nedostatak vremena za osobnu duhovnu obnovu, a nekad i nedostatak podrške u sredini u kojoj djeluju, s različitih razina. Istaknuo je kako se s usamljenošću i umorom najbolje nositi kroz duhovnu dimenziju, naglasivši važnost sakramenata, osobne molitve i duhovnog vodstva kao ključnih izvora unutarnje snage i obnove.

Među važnim temama predavanja bio je i sindrom sagorijevanja (burnout) te je p. Mijo pojasnio njegove uzroke i posljedice. Predstavio je konkretne smjernice kako ga spriječiti, naglašavajući važnost prepoznavanja vlastitih granica, brigu o zdravlju te pronalaženje ravnoteže između služenja drugima i osobnog vremena za odmor i duhovnu obnovu.

P. Mijo je redovnicama uputio korisne i praktične savjete za duhovno zdrav i osmišljen život, ističući pritom i važnost zajedništva, međusobne podrške u zajednici te trajnog rada na osobnom i duhovnom rastu.

s. Rita Maržić

Foto: s. Rita Maržić

Na blagdan Gospe Lurdske i Svjetski dan bolesnika, u utorak, 11. veljače, umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvodio je misno slavlje u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Salima na Dugom otoku, procesiju i pohodio štićenike saljskog Doma za starije i nemoćne osobe.

U misi su koncelebrirali saljski župnik don Frane Šindija, domaći sin don Zdenko Milić, župnik Ista i fra Jakov Teklić, župnik Zaglava. U župi Sali djeluje skula, bratovština Gospe Lurdske.

Papa Franjo je u svojoj poruci za 33. Svjetski dan bolesnika potaknuo da taj dan „bude trenutak molitve, zajedništva i prinošenja patnje za dobro Crkve i svijeta“, ali i „obilježen osobitim susretom utjehe i nade za one koji trpe i pate“, rekao je mons. Puljić, naglasivši: „Krist je trpljenjem, smrću i uskrsnućem spasio čovječanstvo. Papa nas poziva „da onima koji su u nevolji budemo anđeli nade i Božji glasnici ufanja“.

Svjetski dan bolesnika je 13. svibnja 1992. godine utemeljio sv. Ivan Pavao II., „kako bi potaknuo ljude da više vode brigu o oboljelima. Namjera mu je bila tim danom ujedno zahvaliti svima koji skrbe o bolesnicima, zdravstvenim, socijalnim, vjerskim i drugim djelatnicima i volonterima“, rekao je mons. Puljić, podsjetivši da je Papa u apostolskom pismu „Salvifici doloris” 1984. napisao da je „ljudsko trpljenje dostiglo svoj vrhunac u Kristovoj muci, a njegov križ postao je izvor iz kojeg nam dolaze rijeke žive vode”.

„Drugi vatikanski sabor podsjetio je na važnu zadaću Crkve: skrbiti oko onih koji su u nevolji jer pate i trpe. Štoviše, Sabor je objasnio kako „u siromasima i patnicima treba prepoznavati sliku patničkog Utemeljitelja i trsiti se pomagati im uklanjati njihove boli i nevolje”, rekao je mons. Puljić, naglasivši da „proslavom Dana bolesnika Crkva želi probuditi svijest o važnosti pastoralne službe zdravlja koja je na tragu Kristovog spasenjskog poslanja. Isus je kao božanski liječnik „prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao” (Dj 10, 38)“.

Nadbiskup je podsjetio na prispodobu o dobrom Samaritancu „kojom nam Isus pomaže shvatiti Božju ljubav prema svakom ljudskom biću, osobito prema onima koji su pogođeni bolešću i patnjom. Završne riječi prispodobe: ‘Idi, pa i ti čini tako’, pokazuju kakav stav mora zauzeti svaki Kristov učenik prema onima koji su u potrebi. I nama je, dakle, snagom vjere i molitve, poput dobrog Samaritanca, voditi brigu o onima koji su tjelesno ili duhovno ranjeni, pa očekuju našu ljubav i traže pomoć“, potaknuo je mons. Puljić, rekavši da su crkveni oci Augustin, Origen i Ambrozije u  liku dobrog Samaritanca prepoznali „sâmoga Krista, a u čovjeku koga su napali i ranili razbojnici gledaju čitav ljudski rod koji je izgubljen zbog vlastitih grijeha“.

„Jubilarna godina povlaštena je prigoda jačati službu ljubavi i biti dobri Samaritanci prema svima, poput sv. Majke Terezije iz Kalkute koja je započinjala svoj radni dan susretom s Isusom u euharistiji. A onda je izlazila na ulice s krunicom u ruci da susretne i služi Gospodinu u onima koji trpe, osobito u onima koji su bili neželjeni, nevoljeni i zanemareni”, rekao je mons. Puljić. Istaknuo je da smo i mi pozvani činiti djela milosrđa, poput Samaritanca koji kad je „vidio polumrtva čovjeka, pun sažaljenja mu pristupi, uljem čisti i zavija rane, pa ga vodi gostioničaru s molbom neka vodi brigu o njemu dok se on ne vrati, a onda će mu podmiriti sve troškove“.

„Židovi su prezirali Samaritance i na njih su gledali s visoka. Gesta jednog Samaritanca budi osjećaje plemenitosti i divljenja. Utemeljenjem Svjetskog dana bolesnika Ivan Pavao II. dao je poticaj svima neka imaju srca, ljubavi i razumijevanja prema onima koji osjećaju teret patnje i boli“, rekao je nadbiskup. Podsjetio je da je sv. Ivan Pavao II. govorio da su ljudi u boli i trpljenju „miljenici Božjeg kraljevstva i braća trpećeg Krista“.

„U tom vidu, godišnji spomendan bolesnika dobra je prigoda biti osjetljiv i dosjetljiv prema bolesnoj braći i sestrama. Jer, „mjera čovječnosti određuje se temeljem toga kako se društvo i pojedinac odnose prema onima koji trpe“, govorio je sv. Ivan Pavao II.“, podsjetio je mons. Puljić. Crkva u bolesnicima prepoznaje Krista koji trpi, pa „sasvim nježno pristupa svima koji su bolesni i potrebni pažnje i ljubavi. Takvim stilom i načinom ona unosi nadu i Božji osmijeh u svijet koji je prepun proturječnih problema“, citirao je mons. Puljić papu Franju.

Dan bolesnika slavi se uz blagdan Gospe Lurdske. „Marija kao brižna mati izlazi ususret potrebama i očekivanjima svoje djece. Ona u svojim svetištima liječi patnje i vraća svojoj djeci potrebno zdravlje duše i tijela“, rekao je predvoditelj slavlja, poželjevši da „Marija, koja je pratila svoga Sina do Kalvarije, pomogne svima hrabro podnositi bol i trpljenje te kod trpećeg i uskrsnulog Gospodina nalaziti izvor vedrine, strpljivosti i pouzdanja“.

Potaknuo je na molitvu Mariji „koju nam je Krist po ljubljenom učeniku Ivanu, na Kalvariji darovao za majku. Neka ona primi, posluša i usliša molitvene vapaje svih bolesnika koji se dižu prema njoj iz ove suzne doline, naroda i svijeta. Neka svima bude na pomoć, osobito kad nam je poći s ovoga svijeta. Dok briše suze onima koji boluju i trpe, neka onima koji rade u zdravstvenim, socijalnim, humanitarnim i vjerskim institucijama udijeli potrebnu milost i snagu“, poručio je mons. Puljić, potaknuvši da nam „nikad ne dojadi činiti dobro svima koji očekuju i traže našu pomoć, ljubav i pažnju“.

U saljskom Domu za starije mons. Puljić je razgovarao sa štićenicima u dnevnom boravku te je i osobno pohodio nepokretne štićenike doma. Svima je dao sličicu s molitvom i prikazom Milosrdnog Isusa i ohrabrio ih da težine toga životnog stanja nose u predanju Isusu.

I. G.

Foto: F. Šindija

Posljedice jakog potresa magnitude 4,8 po Richteru koji je u utorak, 11. veljače pogodio zadarsko područje su oštećenja u župnim crkvama sv. Kuzme i Damjana u Slivnici i Rođenja BDM u Selinama.

Seline se nalaze na području Općine Starigrad – Paklenica u neposrednoj blizini epicentra potresa, a Slivnica je udaljena četiri kilometra zračne linije od epicentra potresa u Nacionalnom parku Paklenici.

Slivnički župnik don Luka Šustić kaže da su vidljiva sljedeća oštećenja na crkvi sv. Kuzme i Damjana: nastale su pukotine po sredini crkve, na krovu i na bočnim zidovima u unutrašnjosti crkve. Pukotine su nastale i u uglovima crkve, na svodu iznad glavnog oltara, s vanjske strane zida crkve i na zvoniku crkve. U srijedu, 12. veljače, crkvu su obišli  djelatnici Općine Posedarje, uslikali su i prijavili oštećenja nadležnim tijelima. Čeka se dolazak i procjena stručnjaka kolika je dubina oštećenja i je li narušena statika crkve u kojoj je dan poslije potresa još više pala žbuka s mjesta nastalih pukotina.

Župna crkva u Slivnici datira iz 13. st., a izgrađena je 1845. godine te će ove 2025. godine Slivničani proslaviti 180 godina od izgradnje crkve u sadašnjem obliku i uspostavu župe.

Selinski župnik don Tomislav Končurat rekao je da su nastale pukotine i vidljiva oštećenja na luku između prezbiterija i lađe te u gornjem uglu prezbiterija župne crkve u Selinama, kao i s unutrašnje i vanjske strane iznad rozete na pročelju župne crkve. Također se čeka dolazak stručnjaka koji će utvrditi razmjere oštećenja župne crkve u Selinama.

Informacija koju su objavili neki mediji da je oštećen, štoviše “pomaknut zvonik crkve u Pagu“ je netočna. Nije riječ o zvoniku crkve u Pagu, nego je došlo do oštećenja preslice na zgradi Turističke zajednice u Pagu.

Ines Grbić

Foto: L. Šustić / T. Končurat