Vlč. Tomislav Hačko, vicepostulator za kauze i beatifikacije Zagrebačke nadbiskupije, predvodio je svečano misno slavlje na Zavjetni dan sv. Šime u četvrtak, 8. kolovoza, u svetištu sv. Šime u Zadru.

„Zar nije zanimljiva činjenica da ljudi toliko puta bježe od smrti i od blizine neke pokojne osobe, a da pred Šimunovim sarokofagom ne osjećamo taj strah? Čak štoviše, želimo mu se približiti, dotaknuti ga, da osjetimo još jače Šimunovu blizinu u svom životu“, istaknuo je vlč. Hačko, razmatrajući u propovijedi činjenicu smrti i čovjekov odnos prema toj stvarnosti, u perspektivi vječnog života.

Naime, ljudi se ne boje samo smrti, nego neki se boje i biti u blizini čovjeka koji je umro, rekao je vlč. Hačko. „A takav strah u crkvi sv. Šime nestaje jer, kako kaže Joseph Ratzinger u svom djelu ‘Uvod u kršćanstvo’, strah iščezava kada čovjek osjeti nečiju blizinu. „U samom prevladavanju straha otkriva se i bît straha: čovjek se boji samoće. Zbiljski strah ne može se prevladati razumom, već jedino prisutnošću drugoga čovjeka, čovjeka koji nas ljubi. A samoća u koju više ne može prodrijeti ljubav jest – pakao““, citirao je Ratzingera vlč. Hačko, rekavši da u svetištu sv. Šime „na poseban način osjećamo blizinu sv. Šimuna, tu se ne bojimo njegovog tijela. U njegovom svetištu punimo svoje životne praznine, blagujemo Krista, slavimo spomen njegove muke, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave“.

U buduću slavu bili su zagledani i sveti Šimun, Petar, Donat i Dominik čiji je blagdan bio taj dan, rekao je propovjednik. Kad promatramo svetačke likove, divimo im se. No, isto tako, čovjek je u napasti reći: ‘Ali, lako je bilo svecima’. Ali, kad se dublje pogleda njihov život, vidimo da njima nije bilo baš lako postići svetost“, upozorio je vlč. Hačko, upitavši: „Nemamo li i mi danas istu darovanu priliku, baš kao što su to i oni jučer imali, kako ostvariti svetost u svakodnevnom životu?“.

Na to pitanje treba odgovoriti svatko osobno, a ono pretpostavlja odgovor čovjeka na Isusovo pitanje: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“. U tom kontekstu, vlč. Hačko podsjetio je na misli bl. Alojzija Stepinca koji je rekao: „Ako ga, dakle, priznajemo svojim kraljem i svojim gospodarom, onda neka se to odrazi i u našem praktičnom životu. Priznajmo ga ne samo onda, kada to koristi našim zemaljskim interesima, nego i onda, kad nas to stoji žrtava. Priznajmo ga ne samo onda, kada to koristi veličini naroda i domovine, nego i onda, kada se svijamo u tugama i bolima. Priznajmo ga ne samo onda, kad nas drugi ljube, nego i onda, kad nas drugi mrze. Priznajmo ga ne samo onda, kad nas uči ljubiti roditelje, nego i onda, kad nas uči ljubiti neprijatelje. Jer Krist se ne da dijeliti, nego hoće da ga se ili prizna čitavoga ili da ga se uopće ne prizna“.

„U jasnoći tog odgovora čovjek biva zagledan u buduću slavu. Čovjek postiže svetost s obzirom na odgovor kojeg ponudi Gospodinu svojim životom, ako ga nasljedujemo u svim našim životnim prilikama“, poručio je vlč. Hačko.

Čovjek se inače pita o smislu, svrsi svoga života, zašto ga je Bog uopće stvorio. U traženju odgovora na to pitanje, ljudima mogu pomoći razne znanosti, koje s različitih strana proučavaju čovjeka, rekao je propovjednik. To su psihologija, sociologija, antropologija, medicina, teologija.

„Sve što čovjek tijekom života proučava, uvijek proučava u odnosu prema sebi, odnosno u temeljnoj perspektivi je li za njega nešto dobro ili loše. Jedan od elemenata koji čuva čovjekov život, ali i jedan od pogleda na život je i osjećaj straha, čega se čovjek boji, a čega se ne boji. Bez obzira na veliki broj strahova, jedan strah zajednički je svim ljudima: strah za život. Čovjek se boji za svoj život i za život svojih bližnjih.

Bez obzira na strah za život, postoje ljudi koji su taj strah nadvladali te ih zovemo svjedocima (mučenicima), kao npr. sv. Anastaziju ili sv. Donata, ili pak herojima. Svi oni, strah pred smrću nadvladali su pronalaskom nečega još vrjednijeg od vlastitog života“, istaknuo je vlč. Hačko.

Vrjednije od vlastitog života, u susretu s Isusom pronašao je i starac Šimun koji je u liku malenog djeteta, lica Isusa Krista, prepoznao „Pomazanika, Sina Boga živoga, koji je „postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan“, kako je rekao sv. Šimun“, naglasio je vlč. Hačko, podsjetivši i na Šimunov poklik u susretu s djetetom Isusom: „Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda“.

„Našem starcu Šimunu to ne objavi „tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima“. Iako je Šimun Petar kao ribar bio snažan, a Šimun slab starac koji je „iščekivao utjehu Izraelovu“, jedan i drugi ostali su upamćeni kao heroji i stijene. Naime, prepoznali su Sina Čovječjega, odnosno dali su u životu jasan odgovor na pitanje: ‘A vi, što vi kažete tko sam ja?’“, poručio je vlč. Hačko.

Odgovor dvojice Šimuna, Petra i starca proroka iz Jeruzalema: ‘Ti si Krist, Sin Boga živoga, ti si Spasenje svih naroda, ti si Svjetlo svih maroda’ „odzvanjao je sve do trenutka njihove smrti, odnosno, do onoga trenutka dok Gospodina nisu ugledali licem u lice“, istaknuo je propovjednik, izražavajući i razumijevanje za  strah od smrti, za koju se čovjek pita kako će taj trenutak izgledati.

„Ne nalazeći odgovor na pitanje kako će izgledati naše iskustvo smrti, kako ćemo mi to uopće doživjeti, osjetiti, naravno da se čovjek onda počinje bojati. No, kao što je važnim trenucima iz Šimunovog života u reljefu sličica oslikan sarkofag sv. Šime u kojem se nalazi njegovo tijelo, tako ćemo i mi naše životne sličice donijeti pred Gospodina. I naš sarkofag jednog dana može biti urešen lijepim sličicama, na kojima se vidi gdje je čovjek pomogao, služio, pomolio se, gdje se priznao Gospodinovim. Donijet ćemo pred Gospodina sličice koje rese naš život, kao Božji zakon koji je stavljen u našu dušu i upisan u naše srce. Živeći tako, moći ćemo na kraju svoga života reći Šimunove riječi: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!“. Onda se čovjek zaista nema čega bojati, nego kao i starac Šimun reći: ‘Ta vidješe oči moje spasenje tvoje koje si pripravio pred licem naroda’“, ohrabrio je vlč. Tomislav Hačko. Potaknuo je na življenje svetosti u svakodnevnici životnih situacija, koje uvijek iznova traže naš izbor i odluku nasljedovati primjer Isusa Krista i svetaca.

Nakon mise, svećenici i puk počastili su relikviju sv. Šime prolaskom ispred sarkofaga sv. Šime. Don Damir Šehić, upravitelj svetišta sv. Šime, zahvalio je vlč. Hačku na dolasku i potaknuo vjernike da iznose prošnje za potrebe zagovoru sv. Šime te da upišu svoje nakane u knjigu hodočasnika u svetištu sv. Šime, na koje će se osobito moliti osmog u mjesecu.

Naime, svakog osmog u mjesecu, jer datum 8. listopada je blagdan sv. Šime, u zadarskom svetištu sv. Šime slavi se Zavjetni dan kada se u misi prinose nakane za zdravlje i druge potrebe.

Od početka hodočasničke sezone 2024. godine, don Damir je odredio da misu na zavjetni dan osmog u mjesecu predvodi uvijek drugi svećenik iz Hrvatske, upravitelj nekog hrvatskog svetišta ili svećenici koji imaju različite službe u hrvatskim nad/biskupijama, kako bi i svećenici iz raznih dijelova Hrvatske bili dionici milosnog hodočašća i čašćenja relikvije sv. Šime te vjernike potaknuli da se utječu zagovoru svetog Šimuna koji je na svojim rukama držao dijete Isusa za njegovog prikazanja u hramu u Jeruzalemu. Tada je u Isusu prepoznao iščekivanoga Mesiju, Spasitelja i Otkupitelja čovjeka, o čemu piše Luka u svom evanđelju (Lk 2, 25-35) .

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Jubilarna 510. godišnjica blagdana Gospe od Sniga svečano je proslavljena u ponedjeljak, 5. kolovoza, u župi Kukljica na otoku Ugljanu. Svečano misno slavlje ispred crkve Gospe od Sniga u uvali Ždrelašćica, u blizini mosta koji povezuje otoke Ugljan i Pašman, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Proslava je počela u Kukljici procesijom nadbiskupa, kukljičkog župnika don Marka Vujasina, koncelebranata i dijela domaćeg puka s crkvenim barjacima, od kukljičke župne crkve Obraćenja sv. Pavla, brodom do uvale Ždrelašćica, gdje je stigao preostali puk, a gdje je bila slavljena misa i u 8 sati. Među njima su bili i hodočasnici iz župa Ugljan i Lukoran koji su pješice hodočastili od 3 sata u noći do prve jutarnje mise u crkvi Gospe od Sniga, sa župnikom Markom Dokozom. Preostali puk stigao je brodovima ploveći za brodom u kojem je bio nadbiskup, od Kukljice do Ždrelašćice.

Nadbiskup je istaknuo značaj 510. godišnjice blagdana Gospe od Sniga (1514.-2024.) u Kukljici, u čijem temelju je pronalazak Gospine slike u uvali Ždrelašćica. Njen pronalazak potaknuo je 1514. godine  izgradnju crkve u Ždrelašćici, Gospi u čast. „Na blagdan Gospe od Sniga, 5. kolovoza 1514. g., ribari su u uvali Ždrelašćica pronašli sliku Majke Božje te su je odnijeli u župnu crkvu u Kukljicu. Prema predaji, sutradan slike više nije bilo u župnoj crkvi, nego su je ponovno pronašli na mjestu u uvali, gdje se sada nalazi crkva. Na spomen tog događaja, ribari i pobožni puk izgradili su u toj uvali crkvu Gospe od Sniga“, podsjetio je mons. Zgrablić, rekavši: „Od tada, po dugoj tradiciji od 510 godina, vjernički narod okuplja se u uvali na molitvu i u jedinstvenoj plovnoj procesiji s Marijinim kipom, uz brodove i lađe koji cijelo vrijeme procesije kruže oko broda u kojem se nalazi kip Marije okićen brojnim zlatnim zavjetnim darovima, uz poigravanje valova, uz molitvu i pjesmu, kreće prema župnoj crkvi u Kukljici“.

Osobitost ovogodišnje proslave bila je i izloženost originalne slike iz 1514. godine u crkvi Gospe od Sniga, koju su ribari pronašli u uvali. Ta vrijedna umjetnina, djelo nepoznatog autora iz 16. st., inače se čuva u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru. Slika je središnji dio veće kompozicije posvećene Gospi od Sniga, u čijem je središnjem dijelu na plavoj pozadini lik Bogorodice s Djetetom Isusom na prijestolju. S desne strane Bogorodice su likovi sv. Jeronima, sv. Pavla ili sv. Petra, a s lijeve strane sv. Ivana Krstitelja i sv. Šimuna Bogoprimca.

U propovijedi je mons. Zgrablić govorio o teološkoj kreposti nade, čijem je razmatranju i papa Franjo posvetio proslavu jubilarne 2025. godine. I Bulu povodom proslave toga Jubileja, Papa je naslovio: ‘Nada ne razočarava’. Nadu svi nosimo duboko u sebi, ali na nju nekako zaboravimo, rekao je mons. Zgrablić. „A ta nada je sve ono dobro koje očekujemo u sebi, ono dobro koje mi priželjkujemo, dobro za kojem tako duboko čeznemo u našem životu. I sve činimo u našem životu da bismo to dobro ostvarili. Ta nada je dobro koje Bog stavlja u našu dušu, u naše srce, kaže Papa. I kada s Bogom surađujemo, onda nas ta nada nikad ne razočarava i ne ostavlja praznim. Ta nada nas vodi u ispunjenje onoga čemu se najdublje nadamo u nama, u našem životu“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Nada kao želja i očekivanje dobra prisutna je u svakom čovjeku. No, „nepredvidljivost budućnosti izaziva proturječne osjećaje, od povjerenja do straha, od smirenosti do očaja, od sigurnosti do sumnje. Često susrećemo obeshrabrene ljude koji u budućnost gledaju sa skepsom i pesimizmom, kao da im ništa ne može donijeti sreću“, citirao je nadbiskup papu Franju. Papa želi da Jubilej bude prigoda za oživljavanje i njegovanje kreposti nade, čijim razlozima pomaže i Riječ Božja koja „zalijeva našu nadu da bi nas vodila i bila snaga u našem životu“, rekao je mons. Zgrablić, potaknuvši: „Neka nam okupljanje oko nebeske Majke, slušanje Božje riječi i procesija s molitvom, budu oživljavanje i promicanje velike milosti nade koju je Bog utisnuo u naše duše, a koja čovjeka koji slijedi Božji put nikada ne razočarava“.

Razmatrajući navješteno Evanđelje, nadbiskup je govor o nadi povezao s Božjim milosrđem. Podsjetio je da proslava jubilarnih godina u Crkvi seže od 1300. godine, otkad „pape svakih 25 godina proglašavaju Jubilarnu ili Svetu godinu koja je obilježena posebnim milosnim privilegijima Božjeg milosrđa i oprosta“.

Evanđelje opisuje kako se Isus nakon smrti Ivana Krstitelja povukao lađom na samotno mjesto te je nahranio mnoštvo koje je pohrlilo za njim u pustinju. „Isusovo povlačenje na samotno mjesto nije bijeg od nemilog događaja Ivanovog ubojstva. Isus se ne povlači iz straha pred onim što se može i njemu dogoditi, niti kako bi žalovao za ‘najvećim rođenim od žene’. Ivanova okrutna i nasilna smrt prigoda je Isusu da se u intimi, u osami, približi još više svom Ocu s kojim se često družio sam na samotnom mjestu. Isusovo `povlačenje u osamu` i Isusova blizina s Ocem početak je njegovog snažnog odgovora na zlo koje se dogodilo.

Isusova osama odgovor je na nadu koja je `utrnuta` Ivanovim ubojstvom. Isusov boravak u osami, tj. u intimnoj blizini s Ocem, odjekuje kao snažan poziv i poticaj mnoštvu da pohrle za njim. Smrt proroka Ivana, nada koju je Ivan budio, u Isusovoj blizini ne može se ugasiti. Nada s Isusom, u Božjoj blizini, postaje sjeme iz kojeg brzo izrasta kruh s kojim Isus u pustinji hrani mnoštvo“, rekao je nadbiskup, istaknuvši: „To je način Božjeg djelovanja u vremenu. Čovjekova nada s Bogom ne završava razočaranjem. Bog se ne povlači pred potrebom ili nevoljom čovjeka, nego izabire učinkoviti, Božji put, kako bi na novi način ušao u ljudsku stvarnost i pretvorio je u spasonosni čin, kako bi nahranio našu nadu i napojio našu žeđ koju u nama budi nada“.

„Kada osjetimo glad za nadom, da se ona ostvari u našem životu, kada osjetimo i povjerujemo da se može ostvariti ono što je Bog duboko utkao u nas, u naše biće, da ta čežnja može biti ispunjena, Gospodin traži od nas ono što je tražio od svojih učenika koji su imali malo hrane, samo pet kruhova i dvije ribice. Isus je tražio to malo da daju njemu. On je uzeo to malo što su oni imali, blagoslovio, dao učenicima i rekao: ‘Dajte im vi jesti’. Isus je umnožio kruh. Nahranio je njihove duše, jer ih je naučio na koji način treba živjeti – da naš život trebamo dijeliti. Da ono malo što mi imamo, najprije darujemo Bogu, da shvatimo da je to Božji dar; da smo to od Gospodina primili i da taj Božji dar znamo s drugima dijeliti, da bi i drugi živjeli, da se tako ostvaruje nada u našem životu“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Evanđelist kaže i da se Isus „sažalio nad narodom“. „U svom izvornom obliku i biblijskom smislu, to `sažaliti se` ne znači da je nekome žao zbog nečega, nego to u sebi sadrži riječ `majčina utroba`. Na hebrejskom, riječ rehamim znači utroba i milosrđe; dakle, mjesto gdje se začinje, razvija i rađa novi život. Tamo gdje je naša nada ugrožena, Bog odgovara svojim `sažaljenjem`, milosrđem, stvara prigodu za novi život“, poručio je propovjednik, rekavši da se nekad „i nama može činiti da je Isus u najtežim trenucima našeg života odsutan, da šuti u trenucima nepravde i pogibli, da se povlači u `osamu` ili, u drugoj krajnosti, da nam Bog nije potreban. Materijalna dobra koja primamo iz Božje ruke, zbog naše sljepoće duha, mogu nam biti prepreka da vidimo samo dar, umjesto Darovatelja i njegovu ljubav.

Hrana koju uzimamo, postaje naše tkivo. Ako našu nadu, naš duh, hranimo samo materijom i ovozemaljskim prolaznim stvarnostima, naša nada za beskonačnim, vječnim, puninom, smislom, ljubavlju, mirom, neće se nikada ostvariti. Ako našu nadu ne hranimo Božjim duhom, ona nas vodi u razočaranje, pesimizam, apatiju. Mnogi ljudi naše civilizacije zahvaćeni su prazninom koja ne hrani njihovu nadu“, upozorio je mons. Zgrablić.

„Marija je izvanredan znak nade, poput snijega usred ljeta, da Bog suosjeća s nama, da nam Bog želi ispuniti nadu, da iza naše nade stoji Bog koji nas neće razočarati“

Da nas nada ne bi razočarala, trebamo slijediti Isusa i primjer Marije. „Potrebno je pridružiti se onom mnoštvu koje odlazi na osamu, na mjesto gdje Isus boravi u Očevoj blizini. Tu će nam Isus iskazati svoje `sažaljenje`, milosrđe, izliječit će naše rane. Tu će nam Isus progovoriti svoju spasonosnu riječ kojom će nahraniti naše živote. Tu će naša srca biti ispunjena nadom koja ne razočarava. Isus nas poziva da ono malo što imamo, samo `pet kruhova i dvije ribe`, donesemo k njemu kako bi on to uzdigao prema nebu, blagoslovio i vraćao k nama, da mi hranimo druge“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Marija je izvanredan i prepoznatljivi znak nade, kao što je znak kada padne snijeg usred ljeta, da Bog suosjeća s nama, da nam Bog želi ispuniti nadu, da iza naše nade stoji Bog koji nas nikada neće razočarati i postidjeti.

Marija nam pomaže razumjeti da se nada u našem životu ostvaruje na božanski način, ne očituje se na naš ljudski način. Marijina nada bila je puna vjere, ljubavi i sva usmjerena na služenje Isusu Kristu. Tako se nada njenog srca u punini ostvarila u njenom životu“, rekao je mons. Zgrablić, ohrabrivši da „Bog nije ravnodušan na čežnje našeg srca“.

„Bog nije ravnodušan na nadu koju nosimo, zbog koje često trpimo i patimo, zato što je ne možemo ostvariti u životu. Isus ima suosjećanja s nama, Bog vidi i zna što se događa u našem srcu. Bog prihvaća te osjećaje tvoga srca i pretvara ih u svoje milosrđe. Kada slušamo Božju riječ, kada otvorimo naše srce i dobijemo povjerenje u Gospodina, onda Gospodin nas počne hraniti. Onda ono što Isus čini, postaje istinska hrana našeg života“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da je i blagdan Gospe od Sniga nama veliki znak.

„Taj blagdan je znak kao da sad, ljeti, padne snijeg. Bilo bi to vrlo neobično, ali toliko uočljivo. Kad zimi padne snijeg, ne znači da se nešto osobito dogodilo. Ali da usred ljeta padne snijeg, bio bi to nama veliki znak, pitali bismo se… Gospa je nama veliki znak kojeg Gospodin stavlja pred nas, da prepoznamo da se nada koju Gospodin stavlja u našu dušu ostvaruje onako kako se ostvarila u Marijinom životu“ poručio je mons. Zgrablić. Potaknuo je da nam čudesni događaj od prije 510 godina, „dok pratimo Gospu molitvom, pjesmom, hodočašćem i plovidbom,  bude znak da Gospodina prepoznajemo, da on bude djelatan u našem životu, u punini naše nade i punini našeg srca“.

Na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja i 29. obljetnicu oslobodilačke akcije ‘Oluja’, nadbiskup Zgrablić potaknuo je i na molitvu za hrvatske branitelje i Hrvatsku, da se u domovini ostvaruje dobro.

Nakon mise, tradicionalno je održana procesija s brodovima od uvale Ždrelašćica do Kukljice. Za vrijeme procesije brodovima, Gospin kip u brodu prenesen je u župnu crkvu Obraćenja sv. Pavla u Kukljicu, gdje je stavljen na pokrajnji oltar i predan puku na čašćenje do blagdana Male Gospe. U pratnji Gospinog kipa, molitvom krunice i marijanskim pjesmama bile su članice KUD-a Kukljica u narodnoj nošnji. Na kraju proslave, nadbiskup Zgrablić je u kukljičkoj župnoj crkvi ispred kipa predvodio molitvu Gospi od Sniga i udijelio završni blagoslov.

Stručna analiza slike Gospe od Sniga, dr. sc. Ane Jordan Knežević, kustosice SICU-a u Zadru

Povodom iznošenja vrijedne umjetnine – slike Gospe od Sniga, iz Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru, dr. sc. Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a, stručno je opisala analizu te slike uz ovaj tekst o proslavi blagdana.

„Slika je zasigurno središnji dio veće kompozicije koja je posvećena Gospi od Sniga. Središnjim dijelom slike na plavoj pozadini dominira lik Bogorodice s Djetetom na profiliranom prijestolju. Bogorodica je odjevena u bijelu haljinu, zaogrnuta je smeđim maforionom, a oko glave joj se nalazi aureola. Pogled Bogorodice usmjeren je u malenog Isusa Krista koji joj sjedi na desnom koljenu.

Krist je odjeven u žutu haljinicu, a oko glave mu se nalazi aureola. Atribuiranje ostalih likova na slici je dosta problematično, čemu doprinose i velika oštećenja koje je ta slika imala. S desne strane Bogorodice nalazi se sv. Jeronim – odjeven je u crvenu haljinu i ima šešir na glavi (ikonografski, takav prikaz tumači se kao znak njegove svećeničke službe u Rimu). Sv. Jeronim nosi model crkve u ruci. Do njega se nalazi lik sv. Pavla ili sv. Petra. S lijeve strane prikazan je sv. Ivan Krstitelj te, jako zanimljivo – Sv. Šimun Bogoprimac koji u rukama drži malog Krista. Desnom rukom pridržava svitak.

Slika je djelo nepoznatog autora iz 16. stoljeća. Moguće da je slika rad lokalne slikarske škole, o čemu govori i zanimljiva ikonografija. Slika je važna za blagdan Gospe od Sniga koji ima dugu tradiciju, a ikonografski je vezana za dalmatinsko/zadarsko područje. Zbog toga smatram da se radi o narudžbi. Slika je bila znatno oštećena i restaurirana je u Restauratorskom odjelu u Zadru.

Slika je jako zanimljiva posjetiteljima SICU-a i često se raspituju o njoj. Nedavno je došla doktorandica koja se bavi istraživanjem marijanskih svetišta i zanimala se upravo za tu sliku“, rekla je dr. sc. Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a u Zadru, u stručnoj analizi te umjetnine.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Don Tin Vidov, mladomisnik Zadarske nadbiskupije, proslavio je mladu misu u svojoj rodnoj župi sv. Lovre u Kalima u nedjelju, 28. srpnja.

Ispred obiteljske kuće don Tina, blagoslov mladomisniku udijelili su njegovi roditelji Boris i Elza. Zatim se procesija svećenika i puka uputila u župnu crkvu sv. Lovre, gdje je don Tin predvodio svečano misno slavlje. Propovijedao je don Tomislav Končurat, rođak don Tina, župnik župa Starigrad – Paklenica, Seline i Tribanj – Krušćica.

Končurat je podsjetio kako je don Tin uvijek govorio ‘Ja ću biti pop’, ali ipak je bio krenuo drugim životnim putem. „No, Božja riječ, Božji poziv ne vraća se bez ploda. Don Tin je htio ići nekim drugim putem, no, Bog ne da mira. Bog te vraća. Vraća te da tebe napoji, kako bi ti mogao druge napajati“, rekao je don Tomislav, istaknuvši kako Bog po svećeništvu daje biti svjedokom, navjestiteljem, posvetiteljem i upraviteljem Božjeg naroda. „Svećeništvo je lijepi poziv. Nije lagan, ali ispunjava. Čovjek se raduje kad vrši službe koje mu Bog povjerava“, ohrabrio je Končurat don Tina.

Mladomisničko geslo don Tina „Pristupih Božjem žrtveniku, Bogu, radosti svojoj“ (Ps 43,4) govori što ga ispunjava, rekao je Končurat. „Don Tin pristupa Bogu koji ga poziva, vraća mu svojom ljubavlju na njegovu ljubav. Ustraj u ljubavi. Nije lako, ali isplati se. Dana ti je milost da služiš. A milost je odnos. Odnos je besplatni dar. Budi u odnosu s Isusom, da njega uprisutnjuješ za stolom Riječi i stolom Kruha, kako bi nahranio i napojio narod onim za čime žeđa“, rekao je don Tomislav u obraćanju mladomisniku Vidovu.

Podsjetivši na poticaj apostola Pavla „Raspiruj taj milosni dar“, Končurat je potaknuo don Tina da ne zapusti odnos s Isusom i da živi od onoga koji ga je pozvao i izabrao. Jer Isus je živi kruh koji silazi s neba, a nema živoga kruha bez svećenika, rekao je propovjednik.

Končurat je podsjetio da ove, 2024. godine župa sv. Lovre u Kalima slavi 400 godina svoje župne samostalnosti i baš u toj godini iz te su župe zaređena dva svećenika, potekla su dvojica mladomisnika. „U povijesti župe to se nikad nije dogodilo. Zato je ova godina osobito blagoslovljena“, poručio je don Tomislav, potaknuvši sve da budu istinski svjedoci. Ohrabrio je roditelje mladomisnika u zahvalnosti što su dali sina na raspolaganje Crkvi, rekavši da je to i za njih ispunjavajuće. Istaknuvši da je svećenik drugi Krist na zemlji, don Tomislav je potaknuo Vidova da bude svjestan dara kojeg čini, kada kruh i vino pretvara u Isusovo tijelo i krv.

Prisutne je pozdravio i don Marko Vujasin, župnik Kali i Kukljice. Na kraju mise, don Tin je zahvalio Bogu na njegovim darovima. „Bog mi je darovao život, pozvao me u svoju službu, u mene, grešnog čovjeka stavio je svoje neizmjerno blago, pospremio u moju glinenu posudu. Vjerujem da će me Bog koji mi je  darovao poziv nastaviti voditi i upravljati, da uistinu budem svećenik i čovjek po njegovom srcu“, rekao je don Tin.

Zahvalio je svojim roditeljima na otvorenosti životu, odgajanju u vjeri i što su ga vjerno pratili na njegovom svećenikom putu. „Hvala mojim roditeljima što su prihvatili moju odluku, nisu se suprotstavljali, nego su mi pomagali i bodrili na svakom koraku. Hvala sestrama, baki i djedu, obitelji i rodbini što su me pratili i pomagali na mom putu i u poslanju za svećenika“, rekao je don Tin. Zahvalio je kaljskom župniku Vujasinu na zauzetosti u organizaciji proslave mlade mise i na njegovom angažmanu za novo zvono, novu fasadu i klimatizaciju župne crkve. Vidov je zahvalio i ceremonijaru don Marku Dokozi, profesorima i odgajateljima na  bogosloviji, don Anti Dražini, rektoru zadarskog sjemeništa ‘Zmajević’ koji je bio don Tinov ovogodišnji mentor i don Zvonimiru Mikuliću koji je Vidovu bio mentor u župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru.

Vidov je zahvalio i svom rođaku don Tomislavu Končuratu, rekavši da ga je on „najviše bodrio, pomagao, usmjeravao, ispravljao i tješio“ tijekom pripreme za svećeništvo. Zahvalio je svima koji su uređivali župnu crkvu i župljanima koji su sudjelovali u pripremi za njegovu mladu misu. Na misi su pjevali kaljski župni zbor i zbor mladih te Katedralni zbor sv. Stošije s orguljašem Draganom Pejićem.

Proslavi mlade mise prethodila je trodnevna duhovna obnova koju su predvodili don Ante Dražina, don Marko Dokoza i don Slavko Ivoš, kaljski sin, župnik otoka Olib, Silba i Premuda.

Župa Kali kroz povijest je dala oko 80 svećenika, a u zadnjih 16 godina, iz Kali potječu šestorica svećenika. Uz ovogodišnje mladomisnike Vidova i Rudija Jurasa, svećenici rodom iz Kali su Tomislav Končurat, Slavko Ivoš te dvojica iz Neokatekumenske zajednice: Jakov Vidov i Josip Kolega.

Ines Grbić

Foto: Župa sv. Lovre, Kali

Fra Ante Vučković predvodio je duhovnu obnovu u svetištu sv. Šime u Zadru u subotu, 27. srpnja. Na početku susreta održao je nagovor, potom je predvodio misno slavlje, a nakon mise euharistijsko klanjanje pred Presvetim.

U duhu priprave za proslavu Jubileja 2025. godine, kojim povodom je papa Franjo proglasio i Godinu molitve, fra Ante je u nagovoru govorio o značenju molitve koja je „najvažniji i najintimniji odnos kojeg možemo uspostaviti s Bogom“.

„Molitva je odnos koji može biti dalek ili blizak. Neki ljudi samo ponavljaju molitvene formule koje su naučili. Molitva je duboki, važni, osobni odnos s Bogom“, istaknuo je fra Ante. Naglasivši da molitvu treba živjeti kao odnos, a ne kao puko izricanje rečenica, Vučković je rekao da odnos s nekim mijenja stvarnost, a ne rečenice kao automatski izrečene formule. K tome još, netko od Boga želi nešto isprositi molitvom na brzinu, da brzo dobije uslišanje, misleći da to može ostvariti izricanjem nekih točno određenih riječi, upozorio je fra Ante.

Kako bi molitva trebala izgledati, fra Ante je razmatrao temeljem ulomka iz Markovog evanđelja, u kojem je opisano kako slijepac Bartimej iz Jerihona traži od Isusa da progleda. To je „primjer škole molitve“, poručio je Vučković.

Fra Ante je pojasnio povijesno i simbolično značenje grada Jerihona koji je jedan od najstarijih naseljenih gradova na svijetu, 10 000 godina, a nalazi se na putu za Jeruzalem. „Jerihon je bio važno mjesto koje su Židovi trebali zauzeti, kad su prvi put došli u Obećanu zemlju. U Knjizi o Jošui opisuje se kako je osvojen Jerihon. Židovi nisu osvojili Jerihon mačem, svojom snagom, nego su ga osvojili liturgijom, molitvom, procesijom. Bog im je rekao neka sedam dana idu u procesiju oko grada. Sedmi dan neka rade procesiju sedam puta i tek tada trebali su vikati vojnim poklikom. I zidine Jerihona tada su se srušile. To je jako važan izvještaj koji nam kazuje kako je Bog dao Židovima Jerihon. Židovi nisu bili kao vojska u tom osvajanju, nego su Jerihon dobili molitvom. To je osvajanje liturgijom“, istaknuo je fra Ante.

Primjenjujući tu stvarnost na duhovni život osobe, Vučković je rekao: „Kad Bog dođe, mora pasti ono što smo mi izgradili u našem životu. Mi često gradimo zidine oko sebe, uslijed ranjavanja i povreda koje smo doživjeli od drugih. Bili smo ranjeni, pa se tako štitimo i ne dopuštamo drugome da nam se približi svojom emocijom. Slijepac Bartimej je škola za one koji su stvorili zidove oko sebe, koji misle da im ne trebaju ljudi. Prvo što Isus kaže u tom tekstu je Dođi, probij zid, baci to. To je važno, jer s Bogom se možemo susresti ako smo otvorenog srca, ako smo spremni za susret, ako riskiramo. Ako riskiramo da nas otvorenost zaboli, da nas ljubav rani. Tada je moguće susresti se s njim. Isus je došao k nama ljudima riskirajući svoju ljubav. Ljudi su ga razapeli, ubili, ali on se toga nije odrekao. Isus nije stvorio zid oko sebe, nego je ostao otvoren. Moramo riskirati otvorenost, ranjenost, ako hoćemo iskusiti ljubav ili blizinu“, poručio je fra Ante.

Propovjednik je istaknuo i važnost činjenice da se slijepac Isusu obratio riječima  ‘Sine Davidov’. „Isus je od Bartimeja čuo da ga zove po imenu, Sine Davidov, to znači da ga prepoznaje, njegovo zemaljsko porijeklo. Bog je obećao da će Mesija doći iz Davidove loze“, istaknuo je Vučković. Razmatrao je kako Isus ljudima postavlja pitanje što žele da im on učini, a ljudi na to Isusovo pitanje različito odgovaraju.

Isto pitanje, ‘Što hoćete da vam učinim, Što hoćeš da ti učinim’, Isus je postavio dvojici učenika i slijepcu. A njihovi odgovori su sasvim različiti.

Kad su Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, na to Isusovo pitanje tražili od Isusa da sjednu pokraj njega, s desna i s lijeva, u nebeskoj slavi, Isus im je rekao da ne znaju što traže. Štoviše, to su učenici tražili od Isusa nakon što im je on rekao najteže stvari o svom životu koje će mu se dogoditi, po treći put im je govorio da će ga nepravedno osuditi i ubiti, ali učenici to nisu razumjeli.

„Neke molitve tiču se nečijeg uspona u društvu, položaja, mjesta iznad drugih. Tim učenicima nije bila uslišana molitva. Bog kaže, Govorite, a ne znate što govorite. Postoje molitve na koje Bog kaže, Ne znam što tražite. Kad slijepac na Isusovo pitanje što hoće da mu učini kaže ‘Da progledam’, Isus mu kaže Idi. Uslišana ti je molitva“, istaknuo je fra Ante, naglasivši: „Čujemo li mi Isusovo pitanje: ‘Što ti hoćeš?’. To je srž molitve. Nemojmo reći, Bože, što ti hoćeš i meni je dobro. Ti moraš znati što ti hoćeš“.

Upozorio je kako je najteže kad čovjek ne zna što hoće. Ljudi imaju velike dileme i kažu da ne znaju što žele glede braka, duhovnog poziva. „Možemo svoju volju uskladiti s Božjom voljom. To je iznimno važno. Ali, prvo što moramo znati u sebi je – što ja hoću? Isus je razumio dubinu molitve Bartimeja i dubinu njegovog nedostatka – on ne vidi. Bartimej hoće ono što svi drugi imaju – da progleda, da vidi. Ona dvojica učenika hoće biti iznad drugih“, istaknuo je fra Ante, govoreći o razlici onoga što od Isusa traže slijepac i učenici.

Isus je Bartimeju rekao ‘Uslišana ti je molitva’ i njemu se otvaraju oči. „To je za nas prva važna lekcija – koliki je i koji je to dar da čovjek uopće vidi!? Oko je čudesni dio ljudskog tijela, osjetilo kojim dotičemo čudesnost stvorenoga koje nam je Bog dao. Slijepac je lekcija da otkrijemo koje čudo imamo u našim očima“, poručio je fra Ante.

Vučković je naglasio da su u tradiciji Crkve upravo riječi slijepca Bartimeja, ‘Gospodine Isuse, smiluj mi se’, uzete kao česti molitveni obrazac u odnosu s Bogom. „Ta molitva povezuje nas s našim umom, tijelom i sa svime što tvori naš život. Ta molitva hoće povezati elementarni ritam našeg tijela s našim mislima, sa srcem, Bogom i s našom sviješću. Kad kažemo Isus, u nas ulazi svjetlo, a kad kažemo ‘Smiluj mi se’, iz nas izlazi zlo, nečistoća naših misli i srca. To bude proces u kojem Bog ulazi i čisti našu nutrinu. Bog nas rasterećuje, on je svjetlo, a u nama je mrak. Udahnemo svjetlo, izdahnemo mrak. Udahnemo njegovu dobrotu, izdahnemo našu nervozu. Ta molitva će učiniti da progledamo, da vidimo što nismo vidjeli, gdje smo bili slijepi, da otvorimo oči i da moleći idemo za njim“, poručio je fra Ante, rekavši da je srce molitve doći što bliže Bogu, pustiti mu da dođe u naše srce i onda ići za njim. Tako i završava taj ulomak iz Markovog evanđelja o slijepcu Bartimeju koji je progledao.

O spektaklima svijeta u kojima čovjek više nije siguran je li netko muško ili žensko

U propovijedi misnog slavlja, fra Ante je razmatrao prispodobu o pšenici i kukolju, iz navještenog Evanđelja. „Bog je stvorio svijet na dobar način i očekuje od nas da svijet uvijek iznova činimo boljim. Isus za sebe kaže ‘Ja sam put, istina i život’ i svaka ta slika je važna. Isus nas je poučio razlici života i smrti – ne tako da je onima koji su činili nasilje suprotstavio veće nasilje, nego je čak dopustio da se na njemu pokaže što nasilje čini. Nije uzvratio nasiljem. Pokazao je da je život dublji od smrti“, poručio je fra Ante, rekavši kako i u naše vrijeme ljudi misle da se nasilje može riješiti samo većim nasiljem.

„Klas žita nosi na sebi zrna koja se mogu samljeti, od kojih se rade brašno i kruh. Netko treći, tko nije sijao, tim plodovima može utažiti svoju glad. Od kukolja se ne može ništa učiniti, kukolj ne može nahraniti, nego samo spaliti.

Isus kaže Ja sam put. Dakle, Ako hoćete ići za mnom, morate biti kao pšenica. Samljet će nas se, ali od toga će se hraniti drugi. Za to smo stvoreni. Nemojmo da nas zavede kukolj. Slika pšenice kaže da postoje ljudi koji su spremni dati svoj život, svoje snage, svoje plodove, za život drugoga. Dati sebe za dobro drugoga je Isusov poticaj. Kukolj znači – ja sam glavni sam sebi. Ne zanimaju me drugi. Najvažnija je moja sreća, moj život i moj užitak“, upozorio je fra Ante, istaknuvši da netko u sebi ima darove dobrote kao što pšenica ima zrna koja se mogu samljeti, od kojih se mogu napraviti kruh i hrana.

„Od kukolja se ne može ništa učiniti, od njega nema nikakve koristi, on će planuti u vatri. Nemoj se vezati samo uz sebe. Ljudi nisu stvoreni da misle samo na sebe, a sve drugo iskorištavaju“, poručio je fra Ante.

Tekst o pšenici i kukolju je i „poticaj da u sebi gajimo strpljivost, da budemo oštroumni, da znamo razlikovati pšenicu od kukolja u životu; da razlikujemo one koji misle samo na sebe i koji sebe daju za drugoga“, rekao je propovjednik.

Ta je prispodoba i poticaj da otvorimo oči srca. „Možda u kukolju ima dobrote koja može uzrasti, ako joj posvetimo pozornost. Isus kaže i da pričekamo, jer nismo odmah u stanju dobro razlikovati kukolj od pšenice pa ćemo iščupati i dobre stvari, raniti i dobre ljude. Strpite se. Doći će vrijeme kad će onaj tko dobro razlikuje pšenicu od kukolja, napraviti razliku. Neće biti svejedno kako ste živjeli“, upozorio je Vučković, potaknuvši neka pazimo da ne iščupamo dobre stvari. „Isusu je to bilo važnije od toga da ne iščupamo zlo, od toga da njivu učinimo čistom. Važnije je da ne povrijedimo pšenicu, ono što može biti dobro. Nasilno čupajući, možemo uništiti i dobre stvari“, rekao je fra Ante.

Taj evanđeoski tekst i prispodoba „pomažu nam da se možemo snaći u svijetu, da se odvažimo živjeti poput pšenice. Da molimo Boga neka nam da hrabrosti da živimo kao što živi pšenica, da donosimo plodove, makar to bilo i teško. Ali, pustiti neka nas samelju, da drugi od toga mogu živjeti“, poručio je fra Ante, upitavši: „Od čega mi živimo? Živimo li mi od spektakla u kojima čovjek više nije siguran je li netko muško ili žensko? Ili živimo od odnosa s nekim kome znam ime, tko je spreman dati sebe, svoju krv, svoje vrijeme, svoje snage da ja živim?

Pogledajte spektakle, poput Eurovizije i otvaranja Olimpijskih igara – i kako smo nahranili ljudsku dušu tim spektaklima? Je li to pšenica ili kukolj? Koji su rezultati? Imamo li nahranjene ljude koji su otkrili što je istinito, dobro, lijepo ili imamo ljude koji se ne snalaze?

Kad uklonimo Boga, nema mjere tko smo mi ljudi. Mislimo da možemo biti što hoćemo. To je iluzija. Kad uklonimo Boga, ja sam kažem tko sam ja. I to se najviše ravna seksualnim, tjelesnim užitkom. Kad uklonimo Boga, što je ateizam učinio, tko sam ja? Mi smo tada u kaosu, ne snalazimo se. Ako nema Boga, ne možeš reći tko sam ja. Bog kaže Ti si čovjek, muško, žensko“, poručio je fra Ante.

Upozorio je da se u našem suvremenom vremenu pojedinci, zajednice i neki događaji, manifestacije, ne bore više agresivno protiv vjernika, nego se izruguju kršćanstvu. „Ta nova religija hoće doći na mjesto gdje je bilo kršćanstvo. A imate i hramove za to. Na Euroviziji i otvaranju Olimpijskih igara u Parizu vidjeli smo promicatelje te nove religije“, upozorio je Vučković, poručivši: „Isus nas uči – isplati se biti pšenica, donijeti plod. Isplati se da nas se samelje, isplati se da naš život bude hrana nekome. To je najdublje što možeš dati“.

Ines Grbić

Foto: Jasenka Jurčić Jakovćev

Tradicionalno hodočašće vjernika Majci Božjoj u uvalu Piškera otoka Jadro u kornatskom otočju, održano je u subotu, 27. srpnja. Svečano misno slavlje u crkvi Rođenja BDM na Piškeri predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić.

Suslavila su sedmorica svećenika: don Frane Šindija, župnik saljske župe Uznesenja BDM, don Dario Tičić, župnik župe sv. Stošije u Biogradu n/m i nekadašnji saljski župnik, saljski sin don Zdenko Milić, ravnatelj Svećeničkog doma u Zadru, don Ivan Katić, župnik Murtera, tajnik biskupa Rogića te svećenici iz Požege i Kopra.

Hodočašće na Piškeru održava se svake godine zadnje subote u srpnju, a u njemu najviše sudjeluju vjernici Dugootočkog dekanata iz župa Sali, Luke, Žmana i Zaglava. Ta je crkva povjerena brizi saljskog župnika i administrativno pripada župi Sali. Piškera, u prijevodu ribnjak, nekadašnje je ribarsko naselje još iz rimskog doba na otoku Jadro, nastala kao ribarska baza usred bogatih kornatskih lovišta ribe.

U hodočašću u ribarsku katedralu, kako Dugootočani zovu crkvu na Piškeri, sudjelovala je i skupina križara iz Požege sa svojim duhovnikom te vjernici iz Murtera. Ove godine prvi put misu je predvodio šibenski biskup; inače je tradicija i prethodnih godina misu je predvodio zadarski nadbiskup, generalni vikar ili svećenik iz Zadarske nadbiskupije.

Biskup Rogić je u svom prethodnom mandatu službe nekog odbora pri HBK bio upravo predsjednik Odbora HBK za pastoral pomoraca te se u svojim porukama obraćao i ribarima. Zahvalio je na pozivu da pohodi tu crkvu i predvodi misu, moleći za blagoslov života i rada ribara, u službi čije duhovne skrbi je ta crkva i izgrađena 1560. godine, doprinosom saljskih i zadarskih ribara.

Isus je za svoje apostole među prvima izabrao upravo ribare. Ribarski posao je osobita simbolika i duhovnog poziva. U tom kontekstu, biskup Rogić poželio je ribarima da budu odraz Božje dobrote i ljubavi, rekavši da se ribari često nalaze u raznim okolnostima, pa i neprilikama na moru, kada osobito zazivaju Božju i pomoć s Neba. Ta je crkva i hodočašće spomen na brojne naraštaje saljskih i drugih ribara koji su u toj crkvi tražili utjehu i okrepu u Božjoj riječi i snagu u euharistiji, Isusu kao kruhu života za život vječni, istaknuo je šibenski biskup.

„Izgradnja Gospine crkve na Piškeri znak je vjere naših predaka ribara, svjedočanstvo povijesti i utjecanja Marijinom zagovoru koja kao majka Crkve, a nazivamo je i Gospom ribara i težaka, bdije nad svima koji od nje zatraže pomoć“, rekao je mons. Rogić, dodavši da „život ljudi od mora, ribara i pomoraca, opisuje narodna izreka da je to ‘kruh sa sedam kora’“.

„U raznim neverama, u sjećanja naviru toliki zavjeti ribara Majci Božjoj, što potvrđuje i izgradnja crkve na Piškeri. Marija je uzor Kristovog učenika, jer je svoje srce sasvim otvorila Bogu i predala se u službu ostvarenja Božjeg plana“, istaknuo je mons. Rogić. Podsjetio je da su brojne svijeće zapaljene i zavjetni darovi ostavljeni pred slikom Majke Božje u mnogim crkvama i kapelama, podignutima i po morskim grebenima i u lukama.

„Izbavljenje u nevolji je Božji dar ribaru koji se utječe zagovoru Majke Božje i svetaca. Neka na usnama i u srcu ribara uvijek budu iskrene molitve Bogu, da ih izbavlja iz nevera na morima i iz drugih nevera života. Kušnje neka nam učvrste vjeru i pouzdanje u Božju dobrotu, svijest da je naš život u Božjoj ruci i da nas Providnost vodi Božjim putovima spasenja“, poručio je biskup Rogić. Poželio je ribarima blagoslovljene ulove, plovidbe i povratke njihovim obiteljima.

„U svetištima, poput ovog ribarskog, molimo za pomoć da ustrajemo u dobru i budemo kršćani koji se u svakoj situaciji oslanjaju na Boga“, potaknuo je biskup Rogić.

Saljski župnik Šindija zahvalio je biskupu Rogiću na dolasku i podršci tom hodočašću. Župnik je darovao biskupu Rogiću umjetničku sliku s motivom crkve u Piškeri i ribarskom lađom, plodove mora iz saljske tvornice ribljih proizvoda ‘Mardešić’ i saljsko vino.

Don Frane je zahvalio saljskom sakristanu Mišelu Basioliju i osobito mladim Saljanima koji su se potrudili urediti crkvu za slavlje, kao i saljskom župnom zboru koji njeguju glagoljaško pjevanje. Uz približno 400 vjernika, u misi su sudjelovali i Zoran Morović, načelnik Općine Sali i Šime Ježina, ravnatelj Nacionalnog parka ‘Kornati’.

O crkvi Rođenja BDM na Piškeri

Crkva Rođenja BDM u Piškeri bila je izgrađena za vjerske potrebe velikog broja trgovaca i ribara. Stoljećima je imala kapelana koji je bio ribar i uzdržavao se ribolovom. Službu u toj crkvi vršio je pop glagoljaš iz Saljskog dekanata, o čemu svjedoči i ploča na zidu te crkve s popisom svih “popova glagoljaša – kornatskih ribara” koji su u njoj služili kroz stoljeća.

Od 19. st., brigu o toj crkvi vodi saljski župnik. Nakon pet stoljeća redovnog bogoslužja u toj crkvi, 1939. godine u njoj je zadnji put bila slavljena misa, odnosno održano hodočašće. U Drugom svjetskom ratu crkva je bila bolnica za ranjenike, a nakon rata crkva je zaštićena kao spomenik kulture. Hodočašća u Piškeru opet su obnovljena 1992. godine.

Crkvu je povodom proslave 1000. obljetnice prvog pisanog spomena ribarstva u Hrvata, 1993. blagoslovio tadašnji zadarski nadbiskup Marijan Oblak. Crkva je obnovljena i uređena velikim zalaganjem tadašnjeg saljskog župnika, blagopokojnog don Tita Šarina, koji je i pokrenuo srpanjsko hodočašće na Piškeru.

Zvono za crkvu u Piškeri, prvo zvono u povijesti te crkve koje pozdravlja hodočasnike i označava slavlje, 2003. godine blagoslovio je blagopokojni zadarski nadbiskup Ivan Prenđa. Zvono su darovali zaručnici Eva Marinković i Miroslav Horvat. Na zvonu se nalazi lik Bezgrešnog začeća BDM i upisan je stih ‘Slava Višnji Bogu i mir na zemlji ljudima dobre volje’. Promjer zvona je 390 mm, težina 35 kg, ton ‘ha’.

U crkvi Rođenja BDM u Piškeri 2004. godine postavljena je spomen ploča don Srećku Lovretiću, podrijetlom s Molata, nekadašnjem župniku Luke, kojeg su u srpnju 1942. g., u njegovoj 31. godini života, komunisti vezanog za jarbol potopili kod otoka Borovnika. I ove godine, kao i prethodnih, vjernici su se zaustavili na moru, na tom mjestu don Srećkove pogibije kod otoka Borovnika. U znak sjećanja bacili su vijenac u more, a don Zdenko Milić predmolio je molitvu za dušu ubijenog svećenika. Vjernici su se zaustavili i kod spomen obilježja križeva u sjećanju na stradale vatrogasce na Kornatima, gdje su se također pomolili za njihove duše i zazvali Božju pomoć svim vatrogascima u njihovoj službi.

Da je ta crkva u mislima i pohodu vjernika i izvan Zadarske nadbiskupije, uz dar zvona,  potvrđuje i darovani kalež kojeg su 2004. godine darovali zaručnici Tatjana Rusmir i Marko Mikulčić iz Varaždina. Te su godine na zidovima pokraj glavnog oltara Saljani postavili uljanicu i ‘svitlo’, stalak za luč, koja je „svojim plamenim svjetlom s broda u noćnom ribolovu omogućila veći ulov sitne plave ribe”, piše na fotografiji ispod stalka. Na zidu crkve nalazi se i višemetarska reprodukcija crno-bijele fotografije iz 1930.-ih godina, koja prikazuje saljske ribare kako love ribu i suše ribarske mreže.

Ines Grbić

Foto: Župa Sali

Nova četiri vitraja u kapelici Bezgrešnog začeća u Nadbiskupskom sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru blagoslovio je don Zvonko Blaško, župnik Hrvatske katoličke župe sv. Pavla u Clevelandu u SAD-u, u ponedjeljak, 29. srpnja, na spomendan sv. Marte, za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio u sjemenišnoj kapeli.

U misi su suslavili don Ante Dražina, rektor sjemeništa ‘Zmajević, don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, don Zdenko Milić, ravnatelj Svećeničkog doma u Zadru, don Mario Karadakić, vicekancelar Zadarske nadbiskupije, don Ante Vrhovac, ravnatelj KŠC-a u Tuzli i don Andrija Živković, kapelan u Malom Lošinju. Uz autora Mamušu, u misi su sudjelovali bogoslovi i sjemeništarci Zadarske nadbiskupije.

Autor vitraja je akademski umjetnik Anto Mamuša, istaknuti hrvatski slikar rodom iz Novog Travnika. Na vitrajima su oslikani motivi: Rođenje Isusa u Betlehemu, Krist na križu s Marijom i Ivanom podno križa, Isusovo uskrsnuće i Kristova prisutnost u euharistiji.

„Svaka slika i svaki prikaz Isusa Krista može se promatrati i kao spomenik. Te četiri slike, vitraji su događaj, sjećanje i spomenik. Tko dođe u kapelu, pokloni se pred svetohraništem, ali je pozvan i odgovoriti na izazov i poticaj koji ti vitraji predstavljaju”, rekao je don Zvonko.

Vitraji su dar slikara Mamuše zadarskom Sjemeništu čiji je veliki prijatelj, a izrađeni su i postavljeni sredstvima koje su darovali župljani Hrvatske katoličke župe sv. Pavla u Clevelandu u SAD-u. Mamuša je inače sudionik likovnih kolonija u sjemeništu ‘Zmajević’ za vrijeme kojih je naslikao mnoge vrijedne slike koje se nalaze u prostoru sjemeništa. Izuzetna umjetnička djela Mamuše krase mnoga sakralna zdanja i crkvene prostore u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugdje. Mamuša je, između ostalog, autor mozaika ‘Otajstva svjetla’ u Međugorju.

Rektor Dražina istaknuo je da vitraji oduševljavaju svojom ljepotom i simbolikom. Zahvalio je dobročiniteljima župe Cleveland, autoru Mamuši te župniku Blašku i Jozefini Yelich, tajnici župe u Clevelandu, koji su se kao velikodušni dobročinitelji potrudili u organizaciji i posredovanju prikupljanja sredstava među američkim Hrvatima za postavljanje vitraja za sjemenišnu kapelu u Zadru.

I.G.

Foto: Sjemenište ‘Zmajević’, Zadar

Poruka pape Franje za 4. svjetski dan djedova, baka i starijih osoba koji se slavi četvrte nedjelje u srpnju; ove godine to je 28. srpnja, naslovljena: ‘Ne napusti me u starosti’ (usp. Ps 71, 9)

Draga braćo i sestre!

Bog ne napušta svoje djece, nikada. Ni u poodmaklim godinama i kad tjelesne sile slabe, kad kosa posijedi i društvena se uloga smanjuje, kad život postaje manje produktivan i prijeti da se čini beskorisnim. On ne gleda na vanjštinu (usp. 1 Sam 16, 7) i ne oklijeva odabrati one koji se mnogima čine beznačajnima. On ne baca nijedan kamen; naprotiv, „stariji“ je kamen siguran temelj na koje se „novi“ može staviti kako bi zajedno tvorili duhovnu kuću (usp. 1 Pt 2, 5).

Cijelo je Sveto pismo priča o Gospodinovoj vjernoj ljubavi, iz koje proizlazi utješna sigurnost: Bog nam nastavlja iskazivati svoje milosrđe, uvijek, u svakoj životnoj dobi i u svakoj situaciji u kojoj se nalazimo, pa i u našim izdajama. Psalmi su puni divljenja ljudskog srca pred Bogom koji brine za nas unatoč našoj malenosti (usp. Ps 144, 3-4); uvjeravaju nas da je Bog svakog od nas sazdao već u majčinoj utrobi (usp. Ps 139, 13) i da neće napustiti naš život ni u podzemlju (usp. Ps 16, 10). Možemo, dakle, biti sigurni da će nam biti blizu i u starosti, tim više što je u Bibliji starenje znak blagoslova.

No, u psalmima nalazimo također ovaj gorljivi zaziv Gospodinu: „Ne zabaci me u starosti“ (Ps 71, 9). Snažne su to pa čak i vrlo oštre riječi. Podsjećaju na najveću Isusovu patnju, koji je na križu zavapio: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mt 27,46).

U Bibliji, dakle, nalazimo sigurnost Božje blizine u svakoj životnoj dobi i, istodobno, strah od napuštenosti, osobito u starosti i u trenucima patnje. Nije posrijedi proturječje. Pogledamo li oko sebe, lako možemo vidjeti da takve izjave odražavaju više nego očitu stvarnost. Samoća je prečesto gorak suputnik u životima nas starijih osoba i baka i djedova. Mnogo sam puta, dok sam bio biskup Buenos Airesa, posjećivao staračke domove i primijetio kako se te ljude rijetko posjećuje: neki mjesecima nisu vidjeli svoje najmilije.

Mnogo je razloga za tu usamljenost: u mnogim zemljama, posebno onim najsiromašnijima, stariji su sami jer su njihova djeca bila prisiljena emigrirati. Mislim i na mnoga krizna područja: koliko je starijih ljudi prepušteno samima sebi jer muškarci – mlađi i stariji – moraju uzeti pušku u ruke, a žene, posebno majke s malom djecom, napuštaju zemlju kako bi pružile sigurnost djeci. U ratom razorenim gradovima i selima tavore u samoći mnoge starije osobe, jedini znak života u krajevima u kojima kao da vladaju napuštenost i smrt. U drugim dijelovima svijeta, nadalje, u nekim se lokalnim kulturama duboko ukorijenilo pogrešno shvaćanje koje rađa neprijateljstvo prema starijim ljudima. Sumnjiči ih se da se služe vradžbinama kako bi iscrpili životnu snagu mladima, pa se u slučaju prerane smrti, bolesti ili zle kobi mlade osobe, krivnja svaljuje na neku stariju osobu. Protiv tog se mentaliteta valja boriti i iskorijeniti ga. To je jedna od neutemeljenih predrasuda kojih nas je kršćanska vjera oslobodila i koja raspiruje trajni generacijski sukob između mladih i starih.

Ako malo bolje razmislimo, ta optužba na račun starijih da „kradu budućnost mladima“ danas se može čuti posvuda. Susreće se, u drugačijim oblicima, i u najsuvremenijim i najnaprednijim društvima. Već sada je, primjerice, rašireno mišljenje da starije osobe opterećuju mlade troškovima skrbi koja im je potrebna, čime se uskraćuje sredstva za razvoj zemlje te, dakle, i mladima. To je iskrivljena percepcija stvarnosti. Kao da bi opstanak starijih osoba ugrožavao opstanak mladih. Kao da bi za promicanje mladih trebalo zanemariti ili čak ukloniti starije. Suprotstavljenost među generacijama je čista obmana i otrovni plod kulture sukoba. Okretati mlade protiv starih neprihvatljiva je manipulacija: „u igri je jedinstvo životnih dobi: odnosno, to je prava uporišna točka za razumijevanje i vrednovanje ljudskog života u cjelini“ (Kateheza, 23. veljače 2022.).

Gore citirani psalam – gdje se moli da ne budemo napušteni u starosti – govori o zavjeri uperenoj protiv života starijih osoba. Te se riječi čine pretjeranima, ali su razumljive kad se uzme u obzir da usamljenost i napuštenost starijih ljudi nije ni slučajna ni neizbježna, nego rezultat odluka – političkih, ekonomskih, društvenih i osobnih – koje ne priznaju beskrajno dostojanstvo svakog čovjeka „bez obzira u kakvom se stanju ili situaciji osoba nalazi“ (Deklaracija Dignitas infinita, 1). To se događa kad se izgubi vrijednost svakog pojedinca i kad se na ljude gleda samo kao na trošak koji je u nekim slučajevima previsok za platiti. Još gore je to što i sami stariji često podlegnu tom mentalitetu i sebe doživljavaju kao teret te i sami žele biti gurnuti u stranu.

S druge strane, danas ima mnogo žena i muškaraca koji traže svoje osobno ostvarenje u životu što je moguće autonomnijim i neovisnijim o drugima. Zajedničke pripadnosti su u krizi, a individualnost jača. Prijelaz s „mi“ na „ja“ kao da je nekako jedan od najjasnijih znakova našeg vremena. Obitelj, koja je prvo i najradikalnije pobijanje ideje da se sami možemo spasiti, jedna je od žrtava te individualističke kulture. Ali kako starimo i snage nas napuštaju, opsjena individualizma, iluzija da nikoga ne trebamo i da možemo živjeti bez veza pokazuju se onim što zapravo jesu; trebaš tuđu pomoć u svemu, ali sada si sam, bez pomoći, bez ikoga na koga se možeš osloniti. To je tužno otkriće do kojeg mnogi dođu kad već bude prekasno.

Usamljenost i odbačenost danas su uobičajene pojave u našemu svijetu. Njihovi su uzroci mnogostruki: u nekim su slučajevima posljedica planiranog isključivanja, svojevrsne žalosne „društvene zavjere“. U drugim je pak slučajevima, nažalost, riječ je o vlastitoj odluci. U drugim im se, opet, slučajevima starije osobe podlažu, pretvarajući se da je riječ o samostalnoj odluci. Sve više „izgubili smo užitak i okus stvarnosti“ (enc. Fratelli tutti, 33) i teško nam je bilo što drugo uopće i zamisliti.

Kod mnogih starijih ljudi možemo primijetiti onaj osjećaj rezignacije o kojem se govori u Knjizi o Ruti u dijelu u kojem se pripovijeda o starici Noemi, koja nakon smrti muža i djece hrabri svoje dvije snahe, Orpu i Rutu, da se vrate u svoj zavičaj i svome domu (usp. Rut 1, 8). Noemi se, baš kao i mnogi stariji ljudi danas, boji ostati sama, ali ne može zamisliti ništa drugo. Kao udovica, svjesna je da nema veliku vrijednost u očima društva i uvjerena je da je teret dvjema mladim ženama pred kojima je, za razliku od nje, cijeli život. Zato smatra da je bolje za nju povući se u stranu te ona sama poziva svoje mlade snahe da je ostave i grade sebi budućnost negdje drugdje (usp. Rut 1, 11-13). Njezine su riječi sažetak društvenih i vjerskih konvencija koje se čine nepromjenjivima i koje određuju njezinu sudbinu.

Ta nam biblijska priča ovdje predstavlja dvije različite mogućnosti u pogledu Noeminog poziva te, dakle, u susretu sa starošću. Jedna od dviju snaha, Orpa, koja također voli Noemi, nježno je poljubi, ali prihvaća ono što se i njoj čini kao jedino moguće rješenje i odlazi svojim putem. Ruta se pak ne odvaja od Naomi i upućuje joj iznenađujuće riječi: „Nemoj me tjerati da te ostavim i da odem od tebe“ (Rut 1, 16). Ne boji se prkositi običajima i opće raširenom mišljenju, osjeća da je ta starica treba i hrabro ostaje uz nju na onom što će za obje biti početak novog putovanja. Ruta uči sve nas – naviknute na ideju da je samoća neizbježna sudbina – da se na molbu: „nemoj me ostaviti!“, može odgovoriti s: „Neću te ostaviti!“ Ne oklijeva stubokom promijeniti nešto naizgled nepromjenjivo: živjeti sami ne mora biti jedina alternativa! Nije slučajno da je Ruta – ona koja ostaje bliska starici Noemi – predak Mesije (usp. Mt 1, 5), Isusa, Emanuela, „Boga s nama“, Božje blizine i prisutnosti svim ljudima neovisno o njihovu stanju i dobi.

Rutina sloboda i hrabrost pozivaju nas da idemo novim putem: slijedimo njezine stope, krenimo na put s tom mladom strankinjom i staricom Noemi, ne bojmo se promijeniti svoje navike i zamislimo različitu budućnost za naše starije osobe. Zahvaljujemo svima onima koji su, također uz brojne žrtve i odricanja, slijedili Rutin primjer i brinuli o starijoj osobi ili jednostavno svakodnevno iskazivali svoju blizinu rođacima ili znancima koji više nemaju nikoga. Ruta je odlučila ostati s Naomi i dobila je blagoslove: sretan brak, potomstvo, zemlju. To vrijedi uvijek i za sve: ako ostanemo uz starije osobe i priznajemo njihovu neizostavnu ulogu u obitelji, društvu i Crkvi, i mi ćemo dobiti mnoge darove, mnoge milosti i mnoge blagoslove!

Na ovaj Četvrti svjetski dan posvećen njima, ne propustimo pokazati nježnost djedovima, bakama i starijim osobama u našim obiteljima, posjećujmo one koji su klonuli duhom i više se ne nadaju da je drugačija budućnost moguća. Sebičnom stavu koji vodi u odbacivanje i usamljenost suprotstavimo otvoreno srce i radosno lice onoga koji ima hrabrosti reći: „Neću te ostaviti!“ i izabrati drugačiji put.

Neka moj blagoslov, praćen molitvama, stigne do svih vas, dragi djedovi, bake i starije osobe, i do onih koji su vam blizu. Ne zaboravite, molim vas, moliti za mene.

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 25. travnja 2024.

FRANJO

Deseta godišnjica smrti don Živka Kustića (2014.-2024.), pokretača Informativne katoličke agencije i dugogodišnjeg urednika Glasa Koncila, obilježena je u njegovom rodnom Pagu u četvrtak, 18. srpnja, tribinom u atriju Kneževog dvora na kojoj je predstavljena knjiga „Živko Kustić – Neustrašivi glas Crkve u Hrvata“, autora Marina Ercega, novinara Glasa Koncila.

Prigodni govor na početku tribine održao je Branimir Stanić, glavni urednik i v.d. direktora Glasa Koncila, u čijoj je nakladi knjiga tiskana 2023. godine. Stanić je istaknuo oštroumnost i ljubav kao osobito izražajne osobine don Živkove osobnosti. „Jer, mnogi su oštroumni, ali nemaju ljubavi. Neki imaju ljubavi, a nisu oštroumni. Don Živko je bio oštrouman i bio je čovjek koji je volio“, istaknuo je Stanić, rekavši da je „poznavati don Živka značilo dobiti lekcije za cijeli život, novinarske i životne“.

Mons. Ivan Miklenić naslijedio je Kustića kao glavni urednik Glasa Koncila. „Ali, Živko Kustić nikad nije otišao iz Glasa Koncila. Uvijek je dopuštao da mu prilazimo, da s njim provodimo vrijeme. Bio nam je potpora u profesionalnom radu, a znao nas je poduprijeti i u obiteljskom životu. Don Živko Kustić bio je potpuni svećenik, potpuni obiteljski čovjek, koji je u potpunosti volio Crkvu, obitelj i domovinu. I sve te ljubavi bile su nepodijeljene s crkvenom ljubavlju“, poručio je Stanić.

Istaknuvši Kustićevu osobinu neustrašivosti, koja je i u naslovu Ercegove knjige, Stanić je rekao da se don Živkova neustrašivost uvijek sastojala od četiri dimenzije. „Don Živko Kustić je govoreći, pišući, razmišljajući, dišući, sa sobom uvijek u isto vrijeme nosio prošlost, sadašnjost i budućnost našeg naroda. I četvrta dimenzija, nosio je nepresušnu vjeru. Zato je mogao biti neustrašiv.

Svi Udbaši u razgovorima, polemičari koji su ga prisluškivali, oni koji su ga htjeli micati, nisu ga mogli pobijediti u ta četiri polja. Ako je netko ugrožavao njegovu budućnost, on se ukorijenio u prošlosti. Ako je netko rušio budućnost naroda, on je tražio spas u prošlosti. Ako je sve to troje napadao, Živko Kustić je umio preko vjere i preostale tri dimenzije doći do te neustrašivosti od koje Glas Koncila i danas živi, opstaje i djeluje“, istaknuo je Stanić.

Deset godina nakon Kustićeve smrti, „u ozračju grada Paga, gdje njegov lik korača među nama, gdje osjećamo bremenitost prošlosti, sadašnjosti, budućnosti i vjere, preko nas koji smo ga poznavali, ali na poseban način i preko članova njegove obitelji koja je s nama i koja je zdušno podupirala projekt izdavanja knjige, ovaj zahvalni susret nije komemoracija Živka Kustića, nego događaj koji uprisutnjuje prošlost, sadašnjost i budućnost u ozračju vjere toga neustrašivog velikana Crkve i naroda u Hrvatskoj“, poručio je Stanić.

Podsjetio je na svoj susret s don Živkom prije 13 godina, kad je Stanić bio na predstavljanju knjige ‘Pisma seoskog župnika’, izabranih glasovitih kolumni Kustića objavljivanih u Glasu Koncila pod pseudonimom don Jure. Nakon predstavljanja, don Živko je u knjigu za Stanića i njegovu suprugu Matildu napisao nešto osobito. „Uzme don Živko knjigu i kaže: ‘A, tebi ću nešto posebno’. Malo je razmišljao, zapiše, zatvori knjigu i kaže: ‘Čitaj doma’. U knjigu je napisao: ‘Dragoj Matildi i Branimiru, koji će graditi budućnost Glasa Koncila’. Premda je lijep, taj zapis smatrao sam pomalo neuvjerljivim za don Živka. Nije se olako služio velikim riječima, poput budućnost, graditelji i da bi tako govorio nekome koga sasvim ne poznaje“, rekao je Stanić. Sa suprugom je prokomentirao da te don Živkove riječi „znače nešto više“, što će s vremenom saznati.

Nekoliko godina poslije tog događaja, supruga Matilda rekla je Staniću da je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu vidjela jednog svog studenta kako istražuje karikature bl. Alojzija Stepinca u režimskim medijima iz 1946. godine i kako misli da bi to bio „izvrstan zaposlenik Glasa Koncila“.

„Spletom različitih okolnosti, taj mladić se zaposlio u Glasu Koncila. Taj mladić je Marino Erceg. Kad je don Živko napisao da ćemo mi graditi budućnost Glasa Koncila, nije mislio samo na suprugu i mene. Nego, mislio je i na one koji će doprinijeti da se ta budućnost gradi. A to je učinio mladić kojeg Živko Kustić nikad nije vidio i koji Živka Kustića nikad nije vidio“, poručio je Branimir Stanić.

Marino Erceg, autor knjige, rekao je da je don Živko „neustrašivi, jasni i autentični glas Crkve u Hrvata. Bio je izuzetno hrabar, izuzetno inteligentan, izuzetno temperamentan. Imao je veliko poštovanje prema crkvenim strukturama, a u isto vrijeme bio je spreman i mijenjati ih na bolji način, kad se za to pokazala potreba“, istaknuo je Erceg, kojem je najsnažnija don Živkova misao: „Za mene je Crkva živi Isus Krist u mom hrvatskom narodu – patnja i pobjeda“, koju je izrekao kad su Kustića pitali što je Crkva, što njemu predstavlja Crkva.

„U knjizi govorim o don Živku kao o trećem najpoznatijem čovjeku Crkve u našoj kolektivnoj svijesti, uz bl. Alojzija Stepinca i kardinala Franju Kuharića. Zaista sam uvjeren da je don Živko Kustić ta treća osoba oko koje nema spora“, istaknuo je Erceg. Tome i osobno svjedoči kad kao novinar putuje po Hrvatskoj. Kad dođe u gradsku ili u seosku župu, stariji župljani kažu: ‘Glas Koncila… Pa mi smo čitali don Juru, Pisma seoskog župnika. Da vi znate što je nama značio taj njegov komentar u to vrijeme?’. Zaista mislim da je don Živko brend koji ne može izblijediti“, poručio je Erceg.

„Don Živko Kustić je jedan od velikana povijesti Crkve u Hrvatskoj i velikana hrvatskog naroda. Velikane karakterizira to da integriraju, povezuju i grade. Društvo svoje velikane nagrađuje tako što oni ulaze i u geografije svojih naroda i zajednica, ne samo u povijesne udžbenike. To znači da im njihove zajednice daju priznanje tako što svoje ulice, parkove, trgove, nazovu po njihovim imenima, podižu njihove biste i sl.“, naglasio je Erceg. Upozorio je da je u Hrvatskoj ta svijest dijelom iskrivljena, jer se po nekim diktatorima iz naše prošlosti i dalje zovu neki naši trgovi, parkovi i ulice, a imena nekih svećenika se žele izbrisati.

„Pokojni gospićko – senjski biskup Mile Bogović često je govorio svojim suradnicima da nije teško ući u povijest. Dovoljno je činiti dovoljno zla bližnjima, svojim suvremenicima i ta će osoba po sili inercije ući u školske udžbenike, kao fenomen“, rekao je Erceg. Poželio je da događaj spomena na don Živka bude poticaj da se „iz njegovog rodnog Paga krene u pročišćenje te naše društvene svijesti, jer don Živko zaslužuje biti smatran velikanom. Istinski velikani u povijesti su osobe koje integriraju, povezuju i grade. Danas je previše dekonstrukcija. Zato nam je također potreban don Živko Kustić“, poručio je Erceg, rekavši da se osjeća privilegiranim biti s Pažanima koji su s don Živkom dijelili hodali zajedno paškim ulicama i trgovima. U godinama pred svoju starost, don Živko je svjedočio o svojim vjeroučiteljima, paškim svećenicima Josi Felicinoviću, Ivanu Tičiću, Juri Palčiću.

„Don Živko je svoje odrastanje u Pagu opisao kao razdoblje u kojem je naučio sve bitno što je trebao naučiti za svoj život. Kasnije, kad je postao svećenik, to što je naučio, počeo je primjenjivati u praksi. Dolaskom u Glas Koncila to je dignuo na najvišu moguću razinu i zaista je zaslužio biti nazvan velikanom“, poručio je Erceg.

Knjigu su predstavili i o don Živku govorili i umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, hrvatski povjesničar, prof. dr. sc. Zlatko Begonja sa Sveučilišta u Zadru i paški sin don Dario Tičić.

Sudionici tribine istaknuli su da don Živko Kustić zaslužuje veliku pozornost kao osoba u hrvatskoj i crkvenoj javnosti. Prošao je brojne nevolje i poteškoće, praćenja i osude u totalitarnom komunističkom režimu. Kroz njegov život kao pojedinca moguće je pratiti cjelokupna nacionalna društvena i politička zbivanja tijekom komunističkog režima, koja su se vrlo konkretno i otegotno odražavala i na njegovo djelovanje. No, Kustić je bio nepokolebljiv i nije bio obeshrabren u svom svećeničkom i novinarskom radu i djelovanju u domovini i među Hrvatima u svijetu.

„Don Živko Kustić je svjedok – osoba koja je na sjajan način znala postavljati stvari na pijedestal vrijednosti. Pri tome je nailazio na suprotstavljanja s druge strane, jer je druga strana Crkvu promatrala kao nešto neprijateljsko po sebi.

Don Živko je preko svega toga prelazio vrlo uspješno. Uspio je sve svoje ideje i promišljanja plasirati u javnost brojnim pojedincima i skupinama osoba. Smatram da je ipak mnogima otvorio oči. Pored svih poteškoća, ljudi su mogli pogledati, sagledati, vidjeti u čemu, kakvim okolnostima i stanju se zaista nalaze“, poručio je dr. Zlatko Begonja. Don Živko Kustić svojim djelovanjem, poučavanjem i informiranjem, govorom i pisanjem, pomagao je ljudima u teškom i mračnom vremenu totalitarizma, kad je dokidana sloboda govora i osuđivani brojni verbalni delikti, da suvereno donose vlastita promišljanja koja nisu podlegla propagandi i manipulaciji komunističke vlasti.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Povodom desete godišnjice smrti don Živka Kustića (2014.-2024.), zaslužnog  svećenika i novinara, pokretača Informativne katoličke agencije i dugogodišnjeg urednika Glasa Koncila, u njegovom rodnom Pagu u četvrtak, 18. srpnja, održana je tribina na kojoj je predstavljena knjiga „Živko Kustić – Neustrašivi glas Crkve u Hrvata“, autora Marina Ercega, novinara Glasa Koncila.

O don Živkovom djelovanju i ulozi u Crkvi i društvu govorili su umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, hrvatski povjesničar, prof. dr. sc. Zlatko Begonja sa Sveučilišta u Zadru, paški sin don Dario Tičić i autor knjige Marino Erceg. Na početku tribine, prigodni govor održao je i Branimir Stanić, glavni urednik i v.d. direktora Glasa Koncila, u čijoj je nakladi knjiga tiskana 2023. godine.

U kontekstu održavanja tribine u atriju Kneževog dvora, nadbiskup je rekao da je „don Živko od malih nogu shvaćao svijet kao atrij; prostor susreta i ugodnih razgovora, ali i prostor prijepora i nužne životne borbe – na dalmatinski način. Atrij je u starim rimskim vremenima bio središnja nenatkrivena prostorija gdje je bilo smješteno ognjište i kućni žrtvenik s likovima predaka“.

Mons. Puljić je rekao da je o temi ognjišta „don Živko zanosno govorio i pisao, a Erceg je to uklopio u četvrto i peto poglavlje knjige“, naslovljenima ‘Na braniku Domovine i vjere’ i ‘U epohi velikih promjena’.

Nadbiskup je govorio o knjizi i ulozi don Živka u kontekstu tri povijesna događaja kojih je Kustić bio suvremenik i s kojima je svojim radom bio snažno povezan. To su Drugi Vatikanski sabor (1962.-1965.), „događaj stoljeća“ svjetskih razmjera s čijim održavanjem je pokrenut najprije bilten Glas s Koncila (4. listopada 1962.) koji je o Koncilu izvještavao te dva događaja u Hrvatskoj: nastanak i brzo gašenje ‘Hrvatskog proljeća’ (1970.) i proslava „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ (1976.-1984.) koja je počela ‘Marijanskom godinom’ 1975./1976. u Solinu, a završila je euharistijskim kongresom u Mariji Bistrici 1984. godine. Stoga, „prasvetište u Solinu i nacionalno svetište u Mariji Bistrici imaju za Hrvate znakovitost i veliku poruku za sva vremena“, istaknuo je mons. Puljić.

„Nije pretjerano reći kako sadašnju nacionalnu suverenost i samostalnost dugujemo tim i u knjizi opisanim događajima i njenim zauzetim pojedincima, među kojima se čuo i slušao i ‘neustrašivi glas’ don Živka Kustića“, poručio je mons. Puljić.

Koncilske konstitucije i dekreti uzrokovali su velike promjene u Crkvi, a jedan sudionik usporedio ih je s „potresom uskrsne zore, kad je ispod odvaljenog kamena Gospodin uskrsnuo“, rekao je mons. Puljić.

Hrvatsko proljeće, reformsko razdoblje u politici, društvu i kulturi, obilježeno je legitimnim traženjem zaštite nacionalnog identiteta. Prve naznake toga traženja bile su već 1966., nakon Brijunskog plenuma i potpisivanja Protokola između Jugoslavije i Svete Stolice 1966. godine, rekao je nadbiskup. Iz toga vremena datiraju i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967.) i pojava nekoliko hrvatskih novina. „Represija nad Hrvatskom, gušenje pokreta ‘Hrvatsko proljeće’ i podnošenje ostavki hrvatskog vodstva imalo je višestruke učinke. Uhićenje studentskih lidera i prvaka Matice hrvatske, stotine osuda za političke prekršaje i čistke više tisuća članova SKH traumatizirali su stanje u hrvatskom narodu koje je potrajalo cijelo desetljeće (1970.-1980.)“, rekao je mons. Puljić.

Nakon gušenja ‘Hrvatskog proljeća’ zašutjela je slobodna riječ, a „Crkva je počela govoriti svojim provjerenim načinom, kako bi se narod vjerski osvijestio, bolje upoznao svoju povijest i prepoznao vjerničke korijene svoga identiteta. U tom hodu i procesu veliku ulogu imale su crkvene tiskovine, osobito Glas Koncila i glavni urednik don Živko Kustić, kao i svećenici, katehete i župnici koji su bili glavni animatori i pokretači narodnog gibanja“, rekao je nadbiskup. Tim povodom, Kustić je bio objavio knjižicu za svećenike, vjeroučitelje i vjeroučenike, ‘Mali ključ povijesti Crkve u Hrvata’, za koju je Partija rekla da je „vrlo opasna jer komentira neke historijske događaje i šalje poruku s aluzijom na današnjicu. Uvelike se klerikalno manipulira s hrvatskim imenom, državno­šću, samostalnošću, nezavisnošću i slobodom“.

„Božjom providnošću, u to vrijeme na čelu hrvatskog episkopata bio je Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, zagrebački nadbiskup. On je bio veliki poklonik bl. Alojzija Stepinca, koji je davne 1941. planirao obilježiti godišnjicu trinaeststoljetnih prvih veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641.) iz vremena pape Ivana IV., rodom iz Dalmacije. Stepinčeva zamisao prekinuta je zbog rata, ali nije bila zaustavljena. Njegov nasljednik Kuharić tridesetak godina kasnije, u vrlo nepovoljnom društveno-političkom sustavu komunističko-ateističke države, razborito i smireno pripremao je narod i Crkvu u Hrvatskoj na velika vjerska okupljanja koja će imati osobiti doprinos za poznavanje vjerske i nacionalne prošlosti te prepoznavanje korijena vjerničkog i narodnog identiteta“, rekao je mons. Puljić, smatrajući providonosnom odluku hrvatskih biskupa da se kroz devet godina (1975.-1984.) zahvali Bogu za dar krštenja, vjere i pripadnosti Katoličkoj Crkvi.

„Nakon višegodišnjeg zatiranja katoličkog i hrvatskog imena u komunizmu, trebalo je učiniti sve da ljudi prepoznaju korijene svoje kršćanske baštine i narodnog stabla. Tako su započela narodna okupljanja: u Solinu (1976.) se razmišljalo o daru krštenja na rijeci Jadru kod Gospe od Otoka, u Biskupiji kod Knina (1978.) je pronađen Gospin Pralik, u Ninu (1979.) se spominjalo veze hrvatskih vladara sa Svetom Stolicom, osobito s papom Ivanom VIII. koji je na Uzašašće 879. blagoslovio kneza Branimira, sav hrvatski narod i hrvatsku zemlju. Vrhunac Devetnice bio je euharistijski kongres u Mariji Bistrici 1984. kada se okupilo više od pola milijuna ljudi. Bilo je to mirotvorno događanje naroda koji nije tražio oružje, već molio i prebirao zrnca krunice. S vjernom odvjetnicom Marijom u znaku krunice i s krunicom, naši ljudi prepoznali su pravu snagu i osvojili slobodu“, poručio je mons. Puljić, naglasivši: „Plan i program Velike devetnice bio je hrabar čin tadašnjih hrvatskih biskupa čije plodove još uvijek žanjemo. A sve se odvijalo u vrlo složenim okolnostima ondašnjeg komunističkog jednopartijskog sustava“.

Don Živko je predvodio trodnevnicu za biskupsko ređenje mons. Puljića u Dubrovniku. Nadbiskup je istaknuo tri dana Kustićevih propovijedi u dubrovačkoj katedrali i prvi intervju kojeg je kao dubrovački biskup imao s Kustićem.

„U knjizi moramo osjetiti simfoniju naroda Božjeg koji je prihvatio prijedlog biskupa da devet godina hodočaste od Solina do Marije Bistrice. Tijekom devetogodišnjeg hodočašća u različitim marijanskim svetištima, don Živko je bio svirala, violina, on je bio inspiracija. On je bio glasan glas. Sve je nadahnjivao svojim poticajima i tekstovima, animacijom za sudjelovanjem u tim događajima. Njegova uloga je zaista bila nezamjenjiva u tom gibanju hrvatskog naroda koji je u vremenu nakon gašenja ‘Hrvatskog proljeća’ upotrijebio vlastitu metodu okupljanja, molitve, pjesme i zajedništva, što nam je dalo ponovno snagu da smo konačno ishodili i slobodu“, poručio je mons. Puljić.

Nadbiskup je čestitao autoru, rekavši da je Erceg napisao „monumentalnu knjigu s puno ljubavi i poštovanja, držeći se pravila arhivske i povijesne struke“. Na kraju poglavlja su bilješke brojnih izvora, preslikanih originala dokumenata i fotografija. U knjizi je sveukupno 1196 fusnota koje su „izvrstan znanstveni izazov i mamac“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da Ercegova knjiga s brojnim materijalom postaje kao „arhiv za buduća istraživanja o tako zauzetom medijskom čovjeku kakav je bio Živko Kustić“.

Stil pisanja knjige „s brojnim detaljima i podacima o junaku prikazanog epa pruža i aromu proze i poezije, podsjećajući na ‘Pisma seoskog župnika’, povijesne reportaže koje su budile ponos na baštinu i naše korijene, kao i vrlo umješnu obranu ljudskih, vjerničkih i narodnih prava koje smo tamo nalazili i njima se hranili“, rekao je mons. Puljić.

Nadbiskup je podsjetio na zahvalu umirovljenog križevačkog biskupa Nikole Kekića koji je na sprovodu Kustiću zahvalio Bogu „što smo imali priliku sa Živkom živjeti, slušati ga i s njim razgovarati te čitati plodove njegovog srca i uma“. Mons. Kekić je tada bio zahvalio i Kustićevoj baki Ani, majci Josipi, paškom župniku Josi Felicinoviću, učiteljima, profesorima i odgojiteljima koji su mladoga Živka pravilno usmjeravali“ te njegovoj supruzi Marici i obitelji.

Zaključno, mons. Puljić je citirao don Živka koji je u crkvi sv. Jeronima u Rimu 1979. rekao: „Povijest nam je bila teška. Božja providnost postavila nas je na vjetrometinu, gdje su krvavi vjetrovi puhali i ognjevi gorjeli, pa papiri često izgorjeli. Nemamo vele sa­čuvanih biblioteka, papira i pergamena, kao neki drugi narod. Ostalo je kamenje kneza Branimira i kralja Tomislava i Zvoni­mira, kamenje smrvljeno koje treba kupiti ispod pepela i ruševina. No, ovdje u Rimu je majka naša, Crkva Katolička koja je sačuvala uspomene naše. Uspomene su sačuvane kako bismo ostali vjerni i ponosni na Branimira, Krešimira i Zvonimira, na Zrinske i Frankopane, do kardinala Stepinca, do nas danas ovdje; kako bismo bili i ostali jedno srce i jedna duša! Zato nije uzalud slaviti. Majka Crkva nas vodi. Premda smo odrasla djeca, nije sramota i proplakati na krilu majčinom od boli, sreće i nade“.

Dr. Zlatko Begonja: „U teškim društveno-političkim okolnostima, don Živko Kustić posjedovao je intelektualnu snagu i uspješno je predočavao“

Kustić je tijekom života (1930.–2014.) stekao iskustvo različitih društvenih poredaka u kojima je živio. To su monarhistička Jugoslavija, kratkotrajno talijanska fašistička okupacijska vlast, NDH, komunistička Jugoslavija i suvremena Republika Hrvatska, rekao je dr. Zlatko Begonja.

U poglavlju „Na ramenima velikana duha“ autor naglašava važnost utjecaja don Jose Felicinovića na razvoj mladog Kustića, na njegova duhovna, općeljudska i domovinska stajališta, kao i utjecaj paškog svećenika Ivana Tičića kojeg su partizani likvidirali  u Lici. Erceg spominje i Kustićevo razočarenje razvojem prilika u NDH. U poglavlju „Don Jure protiv crvenog zmaja“, u formi ‘Pisama seoskog župnika’, Kustić je kroz svoje komentare polemizirao s predstavnicima komunističkih vlasti i njihovih poslušnika. Kustić je progovorio i o pitanju nataliteta. Upitavši „Zašto je lakše za domovinu umirati, nego za tu istu domovinu rađati djecu?“, rekao je kako je u tom smislu potrebno pokrenuti srce, istaknuo je dr. Begonja.

Erceg je u knjizi opisao „Kustićevu polemiku s Milošom Žankom, jugoslavenskim komunistom hrvatskog podrijetla, zagovornikom krute partijske linije koji je bio protivnik reformskih strujanja tijekom ‘Hrvatskog proljeća’. Polemizirajući i o broju stradalih u logoru Jasenovac, Kustić racionalno kaže da to treba „predati Božjem sudu i mirnim povijesnim istraživanjima““, rekao je dr. Begonja.

Kustiću je prijetio sudski progon kad je 1987. pisao da je jedan guslar u javnom prostoru nosio čarape isprepletene bojama crven–bijeli–plavi, bez socijalističkih obilježja. U poglavlju „Pred komunističkim Pilatom“, Erceg navodi da je Kustić od 1972. do 1975. bio pod pravosudnim pritiskom. Kad je u svom članku u GK-u 1972. napisao da se katolici u srbijanskim mjestima nalaze u inozemstvu, režim je to shvatio kao Kustićev poziv na separatizam, rekao je dr. Begonja.

Postupak Kustićevog progona pokrenula je Vjerska komisija, premda je to bilo izvan njene nadležnosti. „Tužiteljstvo ga je najprije optužilo za prenošenje lažnih vijesti u funkciji uznemiravanja građana, a onda ga teže, krivično kvalificiralo za poticanje na nasilnu ili protuustavnu promjenu društvenog poretka, svrgavanje predstavničkih tijela te razbijanje bratstva i jedinstva u Jugoslaviji. Postupak je zašao u 1975. godinu koja je bila u ozračju poboljšanja diplomatskih odnosa s Vatikanom, pa osuda istaknutog novinara, svećenika nije odgovarala političkoj poziciji Jugoslavije“, podsjetio je dr. Begonja, naglasivši kako je Kustić rekao da je nakon 1945. hrvatski narod bio u stanju „spriječene državnosti“.

U poglavlju „Građanin svijeta – među razasutim hrvatskim iseljenicima“, Erceg ističe osobitu pastoralnu skrb Kustića prema hrvatskim iseljenicima. Na tim brojnim putovanjima u svijetu, kardinala Kuharića pratio je Kustić, što je on i opisivao u Glasu Koncila. Posjeti predstavnika Crkve iseljenicima na Zapad, u Australiju, Novi Zeland, SAD nisu uvijek bili jednostavni u političkom smislu, rekao je predavač.

U poglavlju „Državni neprijatelj u razdoblju posttitoizma“, Erceg naglašava Kustićev razgovor iz 1976. s predstavnikom Vjerske komisije te kako Kustić komunistima iz Hrvatske skreće pozornost na moguće događaje nakon Titove smrti, velikosrpsku prijetnju iz Beograda.

„SDS/UDB-a otvorila je dosje Kustić 1972., premda postoje naznake o 1962. godini. Dosje ima više od 2700 stranica, uz naznaku da je pročišćen. Erceg ukazuje i na Kustićeve kontakte s hrvatskim disidentima Markom Veselicom, Vladom Gotovcem, Franjom Tuđmanom, Hrvojem Šošićem, Zlatko Tomičićem. Autor ističe Kustićev članak u Glasu Koncila iz 1983. u kojem prokazuje Komitet za društvene djelatnosti zagrebačke općine Maksimir koji navodi kako bi škole, a ne crkve, trebale okupljati mlade“, rekao je dr. Begonja. Istaknuo je da je zadnja Udbina mjera praćenja Živka Kustića zavedena u lipnju i srpnju 1990. godine, sa zahtjevom za tajni nadzor nad Kustićem, putem telefona i pošte, zbog prikupljanja podataka o njegovim pokušajima rušenja ustavnog poretka.

Rekavši da knjiga omogućuje uvid u važan dio suvremene hrvatske prošlosti, dr. Begonja je istaknuo da je Erceg bez samocenzure naveo brojne primjere i događaje izravno vezane uz Kustića, čije je pisanje rezultiralo Kustićevom polemikom s predstavnicima represivnih i pravosudnih tijela komunističkog totalitarnog režima.

„Kustićevo djelovanje obilježilo je razdoblje jugoslavenskog komunističkog totalitarnog režima. U nametnutim društveno-političkim okolnostima, don Živko Kustić posjedovao je intelektualnu snagu i uspijevao je vješto predočavati kroz Glas Koncila, afirmirajući svoja vjerska i društvena stajališta.

Don Živko Kustić apsolutno zaslužuje pozornost kao osoba. Prošao je brojne nedaće, da se zadržimo samo na komunističkom, totalitarnom režimu. Kroz njegov život možemo prepoznati društvena zbivanja i događaje koji su se odvijali tijekom komunističkog režima. Don Živko Kustić je svjedok – osoba koja je na sjajan način znala postavljati stvari na pijedestal vrijednosti. Pri tome je nailazio na suprotstavljanja s druge strane, jer je druga strana Crkvu promatrala kao nešto neprijateljsko po sebi.

Don Živko je preko svega toga prelazio vrlo uspješno. Uspio je sve svoje ideje i promišljanja plasirati u javnost brojnim pojedincima i skupinama osoba. Smatram da je ipak otvorio oči, da su, pored svih poteškoća, ljudi mogli pogledati, sagledati, vidjeti u čemu se zaista nalaze“, rekao je dr. Zlatko Begonja.

Organizatori tribine su Glas Koncila, paška župa Uznesenja BDM sa župnikom Božom Barišićem i Turistička zajednica Grada Paga s direktoricom Vesnom Karavanić. Tribinu je izvođenjem tri pjesme obogatila i paška ženska klapa ‘Peružini’.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Povodom desete godišnjice smrti don Živka Kustića, misu zadušnicu u zbornoj crkvi Uznesenja BDM u don Živkovom rodnom Pagu u četvrtak, 18. srpnja,  predvodio je don Božo Barišić, paški župnik i dekan. Na misi je propovijedao don Dario Tičić, paški sin, župnik Biograda n/m koji je i osobno poznavao don Živka.

Kustić je značajni i zaslužni grkokatolički svećenik koji je inicijator i suosnivač mnogih inicijativa Crkve u Hrvatskoj koje je, unatoč oskudnim materijalnim uvjetima, praćen od strane režima i pod prismotrom vlasti protivne Crkvi, pokrenuo u teško vrijeme komunizma.

Na poziv Hrvatske biskupske konferencije, Kustić je sudjelovao u osnivanju Informativne katoličke agencije (IKA) koju je pokrenuo 1993. i do 1999. bio je njen prvi, glavni urednik. Tijekom boravka u Njemačkoj, s mons. Vladimirom Stankovićem, Kustić je uspio dobiti donaciju za osnivanje IKA-e. Sudjelovao je i u pokretanju izdavačke kuće ‘Kršćanska sadašnjost’, Vjeronaučne olimpijade,  Malog Koncila i drugih inicijativa.

Kustić je bio dugogodišnji urednik Glasa Koncila u kojem je 30 godina pisao  redakcijske komentare, promišljajući aktualne teme iz života Katoličke Crkve i društva. Te komentare 1970.-ih i 1980.-ih godina pratila je i komunistička vlast te je izdanje tri broja Glasa Koncila 1972. i 1973. bilo zabranjeno. Potpisivan pod pseudonimom don Jure, don Živko je u Glasu Koncila pisao jako čitanu i zapaženu kolumnu ‘Pisma seoskog župnika’, čiji su sadržaji i poruke do danas u sjećanju brojnih vjernika.

„Don Živko je veliki sin Grada Paga i domovinske Crkve. Teško da će ga itko više u tome nadmašiti. Bog nam je uvijek podizao prave ljude u pravi čas. Da je danas jedan takav don Živko… Bog mu je dao talente, darove govora i čvrstine. Bog mu je dao poseban smisao za reći pravu riječ u pravo vrijeme. I kao takav, postao je uzor i učitelj“, istaknuo je don Dario, rekavši da je don Živko živio otajstvo Crkve snagom svoje riječi i svoga djelovanja, svoje svećeničke službe i kao novinar, u teškom vremenu hrvatske povijesti.

„Don Živko je govorio ono što su se neki bojali i pomisliti. Ali, bio je hrabar, jedinstven. To nije mogao činiti samo svojom ljudskom snagom, nego iz snage i u velikoj ljubavi prema Božjoj Crkvi za koju je vjerovao da je ona ‘Isus Krist u hrvatskom narodu’. To je često isticao. Za to je živio i za to je  bio spreman i umrijeti! Znao je da govori istinu, da je na liniji Alojzija Stepinca, na liniji čvrstoće, u suradnji s kardinalom Franjom Kuharićem. Svećenici su po župama upijali njihov primjer čvrstoće i nepobjedivosti.

Zahvalni smo Bogu za dar don Živkovog života, za darove njegove crkvenosti i njegove otvorenosti. Sve to  ponio je kao kapital za život iz rodnoga Paga. Iz paške crkve ponio je ulje za svjetiljku svoje vječnosti. U Pagu je upijao prve spoznaje o Bogu, uz župnike Antu Banića, Josu Felicinovića, Ivana Tičića, Juru Pavičića. Don Živko je rastao uz te svećenike koji su služili u Pagu“, rekao je don Dario.

Svoju prvu propovijed u životu, Tičić je održao za vrijeme mise koju je slavio don Živko. Don Dario je zaređen za đakona 29. kolovoza 1999. godine. Sutradan, 30 kolovoza, don Živko mu je u sakristiji rekao: ‘Mali, propovijedaj!’. „Ajme, don Živko, di ću ja govoriti? A evanđelje toga dana je bilo: ‘Nije prorok bez časti, doli u svom zavičaju’“, rekao je don Dario. „Muči, moraš poći na put“, odgovorio mu je don Živko, rekavši da je dobro ako ima tremu, jer će onda paziti što će reći.

„Uz don Živka nije bilo teško učiti i rasti. Bog nam je dao don Živka u teška, olovna vremena. U svojim prvim svećeničkim danima koračao je prostorima i djelovao gdje je bio kardinal Kuharić, gdje se kretao bl. Alojzije Stepinac. Ti tragovi bili su nadogradnja na sve što je ponio iz Paga i paške crkve u kojoj je od malih nogu upijao ljubav prema Bogu i čovjeku“, rekao je don Dario.

Tičić je istaknuo da mu don Živko predstavlja poveznicu između prošlosti i sadašnjosti, između onoga što je bilo i onoga što je sada, po svojoj vjeri i svjedočenju. „Kao svećenik, svjedočio je i za ono što će doći, za vječnost. Vjerovao je u Crkvu, bio je čovjek Crkve, crkvenosti. Na poseban način iskazivao je osobitu ljubav prema svojoj domovini Hrvatskoj. Od malih nogu, to je na mene ostavilo veliki trag. On je uvijek za nas Pažane bio pojam. Zvali smo ga ‘Naš don Živko’“, rekao je don Dario, potaknuvši: „Vjerujući u otajstvo i jedinstvo svetih, u uskrsnuće mrtvih, molimo za don Živka. Preporučujemo njegovu svećeničku dušu, da ga Krist pridruži svojoj velikosvećeničkoj službi na Nebu. Da trajno slavi Boga i zauvijek se pridruži u božanskoj liturgiji, koju je slavio na zemlji“. U misi su sudjelovala Kustićeva djeca i obitelj.

Tičićevo sjećanje na susrete s don Živkom u Pagu 

Nakon mise, u atriju Kneževog dvora u Pagu održana je tribina o Kustićevom djelovanju, uz predstavljanje knjige ‘Živko Kustić – Neustrašivi glas Crkve u Hrvata’, autora Marina Ercega. Među izlagačima na tribini bio je i don Dario Tičić, koji je ispričao i neke smiješne situacije iz susreta s don Živkom i njegovom suprugom Maricom. Don Živko je dolazio u Pag oko svetkovine Velike Gospe, koja je naslovnica paške župne crkve.

Kao akolet, kako se u Pagu naziva ministrant, don Dario je rado posluživao kod oltara kad je don Živko slavio misu. Don Darijev pradjed je Jure Tičić, „prvi kantadur u Veloj crikvi’, kojega don Živko u svojoj knjizi ‘Denis dječak u prozoru’ opisuje kao starog pjevača Ivana. Don Živko je u dječačkom nestašluku, kao maleni ministrant, tom Juri preokrenuo knjigu psalama, misleći da će to omesti starog pjevača u pjevanju. No, ni to nije omelo Juru da pjeva nedjeljnu Večernju, „Reče Gospod Gospodinu mojemu, sjedi ob desnu moju…“, na čuđenje malenog Živka i drugih ministranata, što se u Pagu prepričavalo kao šala.

Don Živko i don Dario živjeli su u istoj ulici u Pagu, don Petra Rumore, zove se tako po svećeniku rodom Pažaninu. Kad je don Živko ljeti bio u Pagu, običavali su dugo razgovarati, o svećeništvu i svim stvarnostima Crkve. Pridružio bi im se i nekadašnji paški župnik Srećko Frka Petešić. Don Živko je spominjao Tičiću don Josu Crljenka, kojega je zvao don Pipe, don Blaža Karavanića (don Blašo), don Ivana Tičića, don Juru Palčića.

„Don Živko je stasao u sjeni tih paških svećenika, uz nezaboravnog don Josu Felicinovića od kojeg je naučio kako se vole Crkve i narod. Rado je govorio i o velikoj paškoj opatici M. Gertrudi Magaš, benediktinki prema kojoj su i komunisti imali strahopoštovanja. Doživljavao sam don Živka kao osobu koja je u sebi nosila bremenitost minulih vremena, požrtvovnost i spremnost u novim okolnostima Crkve i naroda. On je za mene bio spona s onim što je bilo, s likovima tih dragih svećenika, dragih lica s paških ulica. Kad god bih ga slušao, on je bio kao spomenar i živa povijest Paga, Crkve i domovine“, naglasio je don Dario.

Don Živko je pričao Tičiću o proslavama velikih hrvatskih katoličkih obljetnica 1970.-ih i 1980.-ih godina. Rekao mu je i da „u Crkvi nemaju svi dobre i časne namjere, a Crkva kao božanska i ljudska institucija tim pojedincima je sve dala“.

Ljeti je jutrima don Živko pisao kolumnu ‘Jutarnja propovijed’ za dnevnu novinu ‘Jutarnji list’, na stolu maloga dvora kuće u Pagu. Don Dario je te don Živkove tekstove nosio u poštu da se faksom pošalju u redakciju u Zagreb, za objavu sutradan. Nakon smrti sina Josipa i supruge Marice, don Živko više nije često dolazio u Pag. Don Dario je kao bogoslov i svećenik posjećivao Kustića u Zagrebu.

U sakristiji zborne crkve u Pagu, jedne nedjeljne večeri, „don Živko je proplakao kao malo dijete kad je shvatio da onaj mali Dario, praunuk od barba Jure Dode, staroga plemena Ganjaše, ide prema đakonatu i svećeništvu, jer će doživjeti moje đakonsko ređenje u zbornoj crkvi u Pagu“, rekao je Tičić. Don Dario je zaređen za đakona 29. kolovoza 1999. u zbornoj crkvi u Pagu.

Don Živko je emotivno doživio i svećeničko ređenje don Darija u zadarskoj katedrali sv. Stošije, 29. lipnja 2000. godine.

Svoje osjećaje i doživljaje, svojim osobnim pečatom, don Živko je sabrao u prigodnom recitalu kojeg je napisao, a izveden je na svečanoj Akademiji uoči Tičićeve  mlade mise, 8. srpnja 2000. godine.

Na mladoj misi don Darija, 9. srpnja, ponosan i radostan, don Živko je stajao s desne strane Tičića koji je bio prvi mladomisnik u Pagu nakon 65 godina. Prije don Darija, zadnju mladu misu u Pagu slavio je Frane Paro, Bošanar. Spletom okolnosti, don Živko svoju mladu misu nije slavio u Pagu. „Kada je na dan moje mlade mise, kao iskusni sacerdos, otac duhovni i zemaljski, don Živko kleknuo preda mnom da mu udijelim svoj mladomisnički blagoslov, obojica smo plakali“, prisjetio se don Dario.

Don Živko je umro 18. srpnja 2014., kada su se oglasila i zvona paške zborne crkve. Te godine, mjesec dana kasnije, 15. kolovoza, na župnu svetkovinu Velike Gospe, don Živkova kćer Mirjam, u paškoj narodnoj nošnji, „sa suzom za tatu i mamu, dočekala je kip Gospe od Staroga Grada na početku Vele ulice. Tako smo u ljubavi prema Majci Božjoj sve stavili u Božji zagrljaj“, rekao je don Dario Tičić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić