Svečano misno slavlje na svetkovinu Uznesenja BDM u četvrtak, 15. kolovoza, ispred crkve Gospe od Rujna na Velikom Rujnu na Velebitu, predvodio je opat Jeronim Marin, OSB, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu i predsjednik Slavenske benediktinske kongregacije.

Suslavili su don Tomislav Končurat, župnik župe sv. Jurja u Starigrad – Paklenici kojoj je povjerena briga o toj crkvi na 1000 m nadmorske visine i dr. don Anđelo Maly, pročelnik Katedre Svetog Pisma Starog Zavjeta sa zagrebačkog KBF-a. U slavlju je sudjelovalo više od dvije tisuće vjernika iz Podgorja, gostiju iz domovine i inozemstva i planinara iz cijele Hrvatske, jer je to područje na kojem oni inače borave tijekom godine.

O. Jeronim potaknuo je vjernike da hvalospjevom Veliča zahvale za velika djela koja je Bog učinio Mariji, ali i za djela koja Bog čini u našem životu. Hodočasnici su uložili „dodatni tjelesni napor da se popnu na veličanstvene obronke Velebita na Velikom Rujnu, da počaste Gospu, ali i jer su u velikoj potrebi“, rekao je opat Marin, poručivši: „Marija je za života htjela biti jedino malom, neznatnom službenicom Gospodnjom. Ona nam može pokazati put u slavu, nama neznatnima, slabima i grešnima, a ipak željnima Neba“.

„Marija je uznesena, ona nije svojom snagom uzašla na Nebo!“, istaknuo je o. Jeronim, podsjetivši da u predslovlju svetkovine Uznesenja BDM, liturgija predstavlja Mariju kao „početak i sliku konačnog savršenstva Crkve i putokaz nade i utjehe putničkom narodu“.

„Na kraju njenih zemaljskih dana, Marija, neznatna službenica, dušom i tijelom uznesena je na nebo, u slavu svoga Sina. Marija je početak Crkve, a taj početak je sadržan u njenom ‘Neka mi bude!’. Papa Benedikt XVI. rekao je kako „sve u Crkvi vodi natrag do toga otajstva Marijinog prihvaćanja božanske Riječi po kojem je, djelovanjem Duha Svetoga, Savez između Boga i čovječanstva savršeno zapečaćen““, rekao je o. Jeronim, razmatrajući: „Kako danas živjeti kao Marija, da bismo i mi bili jednom s Isusom u njegovoj slavi“.

„Sva je stvarnost trudna Bogom, ali samo budni je otkrivaju. I znakovita je onima koji na početku dana kažu ‘Neka mi bude’, svemu što on nosi. Putokaz je onima koji budno slušaju svoju nutrinu, kojima ne promiču trenuci kada milost zaigra u srcu: kada čitamo Riječ Božju, dok smo u molitvi, u razgovorima i događajima dana. Jedan dan s Marijom. Jedan marijanski dan započinje velikodušnošću odvažnog i poniznog ‘Neka mi bude’; ide putem kamo ga vode znakovi Božje utjehe i nade i mirno utječe u veliko ‘Bogu hvala’, u ‘Veliča duša moja Gospodina’“, poručio je o. Jeronim.

„Crkveni oci s divljenjem su promatrali taj trenutak u kojem svima na Nebu i na zemlji zastaje dah dok iščekuju Marijino ‘Da’ Bogu koji kuca na vrata njenog srca. U jednoj svojoj homiliji sv. Bernard požuruje: ‘Djevice, brzo odgovori! Gospodarice, odgovori riječ koju očekuje zemlja, koju očekuju podzemlje i nebesa’. Sve u životu Crkve, tj. sve u našim životima, vraća se tom Marijinom ‘Neka mi bude’ kojeg nam je skupa s njom izgovoriti. Neka, stoga, i naši uvijek novi i potrebni počeci budu sve više nalik njenom. Bez okretanja glave od onoga što je pred nama, s povjerenjem nam je reći: ‘Neka mi bude!’.

Postoji li bolji način da započnemo dan, postoji li ljepša jutarnja molitva od te – jednostavno povjeriti sebe Gospodinu i reći: ‘Neka mi bude ovaj dan i sve što je u njemu. Ako mi donosi sunce, neka mi bude vedrina. Ako mi donosi oblake i kišu, neka mi bude sivilo! Ako me razveseli radosnim i nasmijanim licima, neka mi bude radost. Ako mi na put stavi tužna ili srdita srca, neću se skrivati’“, potaknuo je opat Marin, naglasivši da jedino Bogu dolikuje reći ‘Neka bude…’.

„Nama, stvorenim ljudima, dolikuje reći jedino ‘Neka mi bude’. Bog je Stvoritelj, mi smo samo njegovi suradnici. Zašto je preuzetno misliti da možemo biti što god poželimo?“, upitao je predvoditelj slavlja.

Predslovlje na svetkovinu Velike Gospe poručuje i da je Marija slika konačnog savršenstva Crkve. „Marijin kraj je sav obasjan Božjom slavom u koju ona ulazi pjevajući svoj Veliča. Taj Hvalospjev kojeg evanđelist Luka stavlja Mariji na usne u trenucima njenog susreta s Elizabetom, savršeno pristaje i posljednjim trenucima njenog života. Crkva ga moli svaki dan u molitvi Večernje! Nije li to i najprikladnija molitva za kraj našeg dana?

Ako smo umorni legli i nemamo snage za cijeli Veliča, bilo bi dosta i jedno iskreno Hvala Bogu za sve što je dan donio. I mirno utonuti u san, ne držeći se grčevito za ništa od onoga što je bilo. Otpustiti što je bilo bolno, oprostiti što treba oprostiti. Zamoliti za oprost i ostaviti promašaje iza sebe. Čak i ono lijepo predati natrag Gospodinu, jer to lijepo je uvijek dar ljubavi koje se živi jedino u slobodi, ne u ‘Mora mi biti’. Nismo li tada poput Marije koja se posve prepušta Gospodinu“, poručio je opat Marin.

O. Jeronim je potaknuo vjernike da prebiru po zrncima krunice zajedno s Marijom, „po sjećanjima na dan koji je za nama, sve predajući Bogu. Marija nam je i putokaz nade i utjehe na našem životnom putovanju prema slavi njenog Sina. Postala je to i sama tražeći znakove, razmišljajući stalno u svom srcu o riječima i događajima na njenom putu. Zato nam i može biti učiteljicom, poučiti nas kako se ‘čita’ knjiga života“, poručio je propovjednik.

„Marija ide ususret Elizabeti, ali ne samo zato jer je njena rođakinja u svojoj poodmakloj dobi potrebna pomoći. Ide joj ususret jer je i ona i ‘znak’ za njen životni put. Anđeo Gospodnji sâm je upućuje na nju tumačeći: ‘Pogledaj Elizabetu… Bogu je sve moguće!’. Marija ide ususret tom znaku, da se utješi i osnaži.

Kako je moralo biti ohrabrujuće za Mariju, kad je shvatila da nije Elizabeta ta koja prva prepoznaje otajstvo njihovog susreta, već Ivan, tj. ‘milost Božja’ – što znači njegovo ime – skrivena milost, ali prisutna u Elizabetinoj utrobi. Ta milost očituje prisutnost Onoga koji je izvor svake milosti i tako stavlja pečat na riječi upućene onoj koja je ‘Milosti puna’. Tako svakodnevni, obični susreti, ipak ispunjeni milošću, postaju putokazi za naše hodočašće“, rekao je o. Jeronim, potaknuvši neka živimo „da i mi na kraju naših dana budemo spremni za Božju slavu; da nas ‘smrt zatekne žive’, sa srcem punim žive vjere i zahvalnosti“.

Na kraju mise, starigradski župnik Končurat predvodio je molitvu za mir u Svetoj Zemlji i cijelom svijetu, na koju je potaknuo kustos iz Svete Zemlje, da se moli na svetkovinu Uznesenja Marijina. Nakon mise, velebitskim proplankom ispred crkve tradicionalno je održana procesija sa slikom Gospe od Rujna.

Na uočnicu svetkovine, u srijedu, 14. kolovoza, misu Bdjenja na Velikom Rujnu predvodio je mladomisnik don Tin Vidov. Nakon mise održana je procesija puka sa svijećama i slikom Gospe od Rujna.

Crkvicu na Rujnu je 1930. g. izgradio uzorni starigradski župnik don Ante Adžija, koji je ubijen iz mržnje prema vjeri u poraću Drugog svjetskog rata te se nalazi među 12 Slugu Božjih za koje je u Zadarskoj nadbiskupiji pokrenut proces kauze. Don Ante je izgradio novu crkvicu vlastitim rukama s podgorskim župljanima u svega tjedan dana, pokraj nekadašnje stare kapele, „s pomoću Boga i Starigradaca i na čast velike Gospe“.

Građevinski materijal ljudi su vlastitim rukama nosili iz nizine Starigrada uzbrdo na Velebit, na Veliko Rujno gdje su prije nepunog stoljeća živjeli podgorci koji su se na tom području bavili stočarstvom i tu živjeli, a ta im je crkva bila duhovno središte i Božji hram za slaviti bogoslužja, u predanju zagovoru Majke Božje.

O gradnji crkve Velike Gospe na velikom Rujnu pisano je i u Hrvatskom planinaru, broj. 9 iz 1930. g.: “Narod gradi crkvicu s planinarskim skloništem u planini. Don Ante Adžija, župnik u Starigradu pod Velebitom, sagradio je u mjesecu srpnju u osam dana s pomoću svojih župljana novu crkvicu u čast Velike Gospe na Velikom Rujnu na primorskoj strani u Južnom Velebitu, i to na jednom krasnom i otvorenom brežuljku, nedaleko od stare i trošne kapelice, kod koje su se do sad držala proštenja na Veliku Gospu. Odaziv naroda bio je izvanredan: bilo je gotovine za vagon cementa i za potrebito željezo. Na dan 6. srpnja krenulo je 50 konja kroz Veliku Paklenicu i Aptovac s cementom. Na 7. dan istoga mjeseca jedni kopaju i zidaju, drugi nose kamen, dok žene i djevojke na leđima prenose pržinu i vodu, i to dnevno po 100 radnika, a svi besplatno, a u ime crkve dobili su objed i večeru.  Peti dan već je bio zvonik gotov i zidovi poravnani. Na to se tri dana radilo živio i spremao se krov te je osmog dana bila crkvica pokrivena”.

Ines Grbić

Foto: Župa Starigrad – Paklenica

Umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvodio je svečano misno slavlje u crkvi sv. Jurja u Rašteviću u subotu, 17. kolovoza, za vrijeme kojeg je blagoslovio novi Gospin kip kojega su kupili župljani Raštevića. Suslavili su raštevićki župnik don Šime Žilić i don Darijo Matak, župnik župe sv. Filipa i Jakova.

Vjernici u Rašteviću iskazuju pobožnost Blaženoj Djevici Mariji i htjeli su da se u njihovoj župnoj crkvi nalazi i Gospin kip, kojega je raštevićki župnik Žilić nazvao Gospa od Raštevića. Župljani su samoinicijativno izdvojili vlastita novčana sredstva za kupnju tog kipa, u želji da pred njim iskazuju pobožnost Gospi. Vrijedni Gospin kip s Djetetom Isusom u rukama, vrhunske kvalitete, izgleda osmišljenog prema zamisli raštevićkih župljana, izrađen je u poznatoj majstorskoj radionici Ortisei u Tirolu. Župnik Žilić zahvalio je vjernicima na angažmanu i želji da nabave taj kip.

„Marija je majka Crkve i zaštitnica života i obitelji“, istaknuo je mons. Puljić, rekavši da je „Zdravo Marijo milosti puna, Gospodin s tobom“, „pozdrav prognanih Evinih sinova, ali i jednostavna molitvena simfonija Gospi u čast. Mariju se štuje i doživljava kao majku koja njeguje, pazi i štiti. Otuda i brojni naslovi u Lauretanskim litanijama: Majko dobroga savjeta, Djevice vjerna, Pomoćnice kršćana, Zdravlje bolesnih, Utočište grešnika, Majko Crkve, Majko obitelji, moli za nas“, rekao je mons. Puljić.

„Marija nas nije napustila i ostavila same na zemlji. Svetišta diljem Domovine su škole marijanske duhovnosti, lječilište duša, mjesta vjerničkih nadahnuća i duhovnog ozračja, ‘duša duše hrvatske’. Bez Marije, zvijezde mora i nade čovječanstva, zore naše svagdanje koja je ‘početak boljega svijeta’, tonuli bismo još više u gluhoj noći beznađa“, upozorio je nadbiskup Puljić.

Rekavši da se „dom ne može zamisliti bez majke i Crkva bez Marije“, nadbiskup je naglasio da je Marija „stvarno darovana nada u koju su položena nebeska obećanja. Ona je očuvala brojne obitelji od raspadanja i propasti i utješila tolike nemoćne i bolesne. Ona je bdjela i čuvala naš narod, očuvala ga od krivovjerja, zaustavila turska osvajanja pred Korčulom i Tivtom, pred Sinjom i Petrovaradinom. Zbog toga je naša prošlost prožeta marijanskim duhom i njenom pobožnošću“, poručio je mons. Puljić.

Istaknuvši da su „našem vremenu i društvu potrebni hrabri promicatelji kulture života, kreposne i duhovne žene i majke koje imaju veliko srce, snažnu i stabilnu vjeru.“, nadbiskup je rekao da se „uzorne kršćanke i majke, koje su potrebne društvu i Crkvi, nadahnjuju Gospinim primjerom, kleče pred njom, najvećom i najsvetijom ženom i Majkom i mole njenu pomoć i blagoslov“.

„Zahvalni smo Bogu za svjetlo dobrote koje nam je preko Marije zasjalo i očitovalo se u divnim likovima tolikih žena i majki kroz našu burnu povijest. S Marijom želimo graditi novo društvo i zahvaliti za tolike vrijedne žene i majke iz našeg obiteljskog stabla.

Svjesni nezamjenjive uloge Majke Božje u povijesti spasenja, kao i svih vrijednih žena i majki iz hrvatskog roda koje nam očuvaše našu lozu, osjećamo potrebu trajno se vraćati tim korijenima. Molimo Gospu, na nebo uznesenu, neka pomogne nama i našim obiteljima ostvariti visoke i časne ciljeve i ideale dnevne molitve i slavlja nedjeljne svete mise na kojoj sudjeluje cijela obitelj, kako bismo učinili životnim zavjet iz 1979. godine s proslave Branimirove godine u Ninu“, poručio je mons. Puljić.

I.G.

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je na svetkovinu Uznesenja BDM u Pagu u četvrtak 15. kolovoza, svečano koncelebrirano misno slavlje u zbornoj crkvi Uznesenja Marijina u Pagu.

Proslava je počela velikom procesijom od svetišta Gospe od Staroga Grada, koju je također predvodio nadbiskup Zgrablić. Odatle se Gospin kip nosio putem dugim 2 km do zborne crkve u Pagu. Procesija se zaustavila na četiri mjesta kad je navješteno Evanđelje. Tijekom procesije molila se krunica i pjevale su se marijanske pjesme.

„Sveta misa, vrhunac molitvenog čina, čini nas dionicima veličanstvenog i čudesnog djela koji je Bog po Kristu dovršio u životu Marije, Isusove i naše nebeske Majke. Bog nam tim činom predstavlja konačno odredište Marijinog života, ali i života svakoga od nas. Marija je prvina, prvi plod Kristovog djela spasenja, koje Bog u Kristu i nama želi darovati. Marija je prva čiji se život ulio u more Božje vječnosti“, rekao je mons. Zgrablić, potaknuvši vjernike da uzdignu svoje molitve, misli i želje, srce i duh, k Bogu koji svoju slavu i blagoslov očituje u Marijinom životu i daruje se svakome tko ga s ljubavlju prima. „To je najveći blagoslov života koji primamo, najveći dar koji u životu možemo primiti i od kojega možemo sretno živjeti. To je milost u kojoj možemo pronaći snagu za svako trpljenje, nerazumijevanje i križ našega života“, rekao je nadbiskup.

„Štujući Mariju, koja je postala Isusov dom na zemlji, mi iskazujemo najprije naše štovanje Bogu, to jest, izražavamo našu ljubav prema Bogu. A štovanje Boga pripravlja naša srca da se sam Bog u nama utjelovi, u nama nastani, kao što se utjelovio u Marijinom životu“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Prema Katekizmu Katoličke Crkve, u govoru o `općinstvu svetih`, „Djevica Marija priznaje se i časti kao prava Majka Boga i Spasitelja. Ona  je Majka udova Kristovih jer je s ljubavlju sudjelovala da se u Crkvi rode vjernici, koji su udovi (Krista) Glave. Uznesenje Blažene Djevice Marije posebno je sudioništvo u uskrsnuću njenog Sina i anticipacija uskrsnuća drugih kršćana“, podsjetio je predvoditelj slavlja.

Marija, Majka Kristova je Majka Crkve, rekao je mons. Zgrablić. Katekizam tumači da se „Marijin odnos s Crkvom ne može odvojiti od njenog jedinstva s Kristom; izravno iz njega proistječe. To sjedinjenje Majke sa Sinom u djelu spasenja očituje se od časa Kristovog djevičanskog začeća, pa sve do njegove smrti. Poslije uzašašća svoga Sina, Marija je svojim molitvama pomagala Crkvu u početku. Zajedno s apostolima i nekim ženama, svojim molitvama moli dar Duha koji ju je već pri navještenju osjenio“.

„Bezgrešna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskog života, bila je dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina uzvišena kao kraljica svemira, da bude što sličnija svome Sinu, gospodaru i pobjedniku nad grijehom i smrću“, citirao je nadbiskup KKC, istaknuvši: „Po krstu smo postali udovi mističnog Tijela Krista uskrsloga, a njegova Majka Marija, koja je Isusa rodila, postala je i naša Majka, jer smo postali udovi Kristovi“.

„Mnogostruko Božje svjetlo čije zrake dodiruju i obasjavaju svakoga od nas, našu nutrinu, a to su dobrota, milina, radost, toplina koje osjetimo u srcu, ukazuje nam se u svojoj raznolikosti i bogatstvu u životima svetaca, a osobito jasno u Marijinom životu. Sveci su odraz Božjeg svjetla koje obasjava put života. Marija je, kaže nam Knjiga Otkrivenja, znamenje veliko koje se pokazuje na nebu; „Žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda“ (Otk 12,1). Marija, Isusova Majka, u potpunosti zaodjenuta suncem, i nas obasjava svojim zrakama, kako se ne bismo izgubili na životnom putu. Svijetli nam svojim primjerom i zagovorom, kako bismo jasno vidjeli naše korake putem koji nas vodi u puninu života s Bogom u sadašnjosti i vječnosti. Marijina vjera i zagovor raspiruju svjetlo koje tinja u našim srcima, kako bismo živjeli u svjetlu Božje ljubavi, a ne u mraku grijeha“, poručio je nadbiskup Zgrablić, rekavši: „Marija nije samo svjetlo na putu života, nego i naša nebeska Majka koja nas ljubi, koja se zauzima za nas, prethodi nas u ljubavi, pokazuje svoga Sina i poziva: „Što god vam rekne, učinite“ (Iv 2, 5), kako bismo bili dionici njegove pobjede nad grijehom i smrću“.

Marijino uznesenje na nebo je važna stvarnost koja se odnosi na našu egzistenciju, naglasio je nadbiskup, poručivši: „Kakve li radosti za nas! U nebu imamo našu Majku odakle nas majčinski ljubi i prati na putu života. U nebu nam je Bog pripravio mjesto u svojoj vječnoj radosti“. Navodeći molitvu iz bizantske liturgije o Mariji: „U porodu si, Bogorodice, sačuvala slavu djevičanstva, a po smrti nisi ostavila svijet. Preselila si se Životu, jer si Majka Života, i svojim molitvama izbavljaš od smrti naše duše“, nadbiskup Zgrablić je poželio da nas zagovor Marije koja se majčinski brine za spasenje duša, prati na putu života.

Na kraju mise, nadbiskup Zgrablić predvodio je molitvu za mir u svijetu, preporučivši Gospinom zagovoru potrebe svijeta za mirom. Paški župnik Božo Barišić zahvalio je nadbiskupu na predvođenju procesije i mise koji u Pagu tradicionalno okupljaju tisuće vjernika iz domovine i svijeta.

Gospin kip u zbornoj crkvi u Pagu nalazi se od svetkovine Velike Gospe do blagdana Male Gospe. U tom razdoblju puk svaki dan u paškoj zbornoj crkvi moli sva četiri otajstva krunice. Na blagdan Male Gospe, Gospin kip u procesiji se vraća natrag u svetište Gospe od Staroga Grada, gdje ostaje do sljedeće svetkovine Velike Gospe.

I.G.

Foto: I. Grbić

Svetkovina Uznesenja BDM na nebo, u četvrtak, 15. kolovoza, svečano je proslavljena u Velom Ižu na otoku Ižu misom, procesijom s Gospinim kipom uz obalu i koncertom duhovne glazbe.

U mnoštvom ispunjenoj crkvi, svečano misno slavlje predvodio je župnik don Jaroslav Blažinsky koji je pozvao na nasljedovanje Marijine samozatajne vjere u svakodnevnom životu. Zahvalio je svima na sudjelovanju u lijepom blagdanskom slavlju.

Pjevanje je predvodio đakon Livio Marijan, rodom iz Velog Iža. Na misnom slavlju, ove godine je prvi put za harmonijem, pjevane dijelove mise i marijanske pjesme pratio mladi Veloižanin Luka Korolija, polaznik glazbene škole, koji je naučio svirati drevne glagoljaške napjeve svoje župe.

Na misi je Schubertovu Ave Mariu pjevala operna pjevačica Marta Babić, mezzonsporanistica opere u Antwerpenu, uz violinsku pratnju nekoliko svirača filharmonije iz Haaga koji ljetuju u Velom Ižu. Oni su uoči svetkovine u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla održali koncert duhovne glazbe u čast Gospi, pod nazivom ‘Blagoslov zemlje’, kad su izveli djela Mozarta, Vivaldija, Dvoržaka i drugih.

Nakon mise održana je tradicionalno procesija obalom, u kojoj su Gospin kip okićen zavjetnim zlatom nosili mladi Veloižani u narodnim nošnjama, uz pjevanje Gospinih litanija i marijanskih pjesama, u kojoj je sudjelovalo mnoštvo župljana i gostiju iz raznih zemalja.

Ususret proslavi svetkovine, mlada konzervatorica i kiparica Sara Pavičić, rodom iz Velog Iža, obnovila je dvjesto godina stari kip Gospe od Ružarija, kojega je temeljito  očistila, premazala bojom i popravila oštećene dijelove. To je prvi obnoviteljski zahvat na tom vrijednom kipu u povijesti, kojega su stari Veloižani sredinom 19. st. nabavili u glasovitoj radionici Stufleser u Vald di Gardeni u Tirolu i na kojega su Veloižani osobito ponosni.

Livio Marijan

Foto: Župa Veli Iž

Na svetkovinu Uznesenja BDM, u četvrtak, 15. kolovoza, svečano koncelebrirano misno slavlje za vanjskim oltarom u svetištu Gospe Maslinske u župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Uz belafuškog župnika Zvonimira Mikuića, koncelebrirali su i svećenici rodom s Belafuže, don Mirko Vidović koji djeluje u Beču, don Antonio Skroče koji djeluje u Kini i don Branimir Pavlić koji djeluje u Dallasu u Americi.

„Marija je svojom vjerom i svojim pristankom koji dolaze do izražaja u riječima: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1, 38) pripravila Božje boravište, Božji dom, ovdje na zemlji, u svom srcu, u svom životu. Marija je već ovdje na zemlji tijelom i dušom postala Božji dom. Marija je tako svojom vjerom otvorila zemlju nebu, čovjeka Bogu, prolazno vrijeme neprolaznoj vječnosti“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić, podsjetivši na misao sv. Augustina da je Marija „prije nego je začela u tijelu, začela u duši“.

„Marijin život postao je hram Božjeg boravišta na zemlji zauvijek, jer se svojim pristankom, svojom vjerom, uključila u Božji plan utjelovljenja i spasenja. Marija je blažena jer je zauvijek, u sadašnjosti, budućnosti i vječnosti – potpuno, cijelim svojim bićem, dušom i tijelom, postala Božje boravište“, naglasio je nadbiskup, istaknuvši da Marija s pravom može klicati svoj Veliča svesilnom Spasitelju koji joj je učinio velika djela i da je „od koljena do koljena dobrota njegova nad onima što se njega boje“.

„Činjenica Marijinog uznesenja na nebo ne poziva nas samo na divljenje zbog onoga što je Bog u Mariji učinio. Ova svetkovina nije slavljenje samo Marijinog uzdignuća na nebo, u konačnu proslavu života. Ovo nije dan samo Marijine konačne pobjede i postignuća. Božja dobrota je `od koljena do koljena`, kako je Marija proročki izgovorila – zahvaća svaku generaciju života, svakoga čovjeka. Iz Božje dobrote i pogleda nitko nije isključen“, poručio je mons. Zgrablić, ohrabrivši: „Marijin put života i Dijete koje u Njoj živi ne može progutati ni Zmaj veliki, ognjen, sa sedam glava i deset rogova, koje nam opisuje Knjiga Otkrivenja. Dijete koje se rodilo, Krist koji je uskrsnuo, pobjednik je nad svakim čovjekovim neprijateljem i nad svime što ugrožava život“.

Nadbiskup je u propovijedi razmatrao i riječ Elizabete, majke Ivana Krstitelja, Isusovoj Majci Mariji, koje s Elizabetom, osobito na svetkovinu Velike Gospe, kliče cijela Crkva, mnoštvo vjernika po cijelom svijetu: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje… Blažena ti što povjerova da će se ispuniti ono što ti je rečeno od Gospodina!“ (Lk 1, 45).

„’Blažena ti…’, povikala je Elizabeta Mariji u svom domu u Judejskom gorju kod njenog dolaska, a Marija, nadahnuta Duhom, proročki je odgovorila Elizabeti, ali i svima koji razmatraju to evanđeosko otajstvo, slušaju njihove riječi i proživljavaju Isusovo utjelovljenje i djelo otkupljenja: „Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom“. To blaženstvo Marijinog života bitan je sadržaj  svetkovine Uznesenja Marijina na nebo. Marija je blažena jer je, nakon što je završila tijek zemaljskog života, dušom i tijelom uznesena na nebo; jer je u potpunosti, s cijelom svojom ljudskošću, ne samo dušom, već cijelom svojom naravi, sjedinjena s Bogom; jer je uzdignuta u punom zajedništvu s Bogom“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Istaknuvši da u Marijinom liku „uvijek iznova možemo vidjeti Božju ljepotu, njegovu dobrotu i milosrđe, ali i sve bogatstvo i veličinu života koje Bog stavlja pred svaku osobu“, nadbiskup je rekao da se „Božje lice u svoj svojoj raskoši i bogatstvu, ljepoti i sjaju, veličini i privlačnosti, ukazuje u životima svetaca. Sveci su odraz Božjeg lica i Božjeg svjetla. To se osobito to očituje u Marijinom životu.

Svjetlo Božje koji sjaji na Marijnom licu, Knjiga Otkrivenja u prvom čitanju opisuje riječima: „I znamenje veliko pokaza se na nebu: žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda“ (Otk 12, 1). U Mariji koja je `zaodjenuta suncem`, okružena mjesecom i zvijezdama, to jest sva ispunjena Bogom, toliko je u njoj svjetla Božjega, Božjega Duha, kao svjetla u suncu, mjesecu i zvijezdama, da čistim srcem Boga možemo gledati i biti dionici radosti blaženstva o kojem govore Elizabeta i Marija u navještenom Evanđelju“, rekao je mons. Zgrablić.

„Marijino uznesenje na nebo pokazuje nam put kojim treba ići, kako bismo stigli na konačno odredište. I ne samo to. Marijino uznesenje nam govori i poziva nas da i mi budemo blaženi, da i mi pronađemo put punine života, put sreće već u ovozemaljskom životu. Put sreće koji će nas pratiti ne samo u lijepim i ugodnim trenucima života, nego i u nevoljama, progonstvima, pogiblima, bolesti… I u trenucima kada i nama `mač boli probada dušu`, kao što je to bilo i u Marijinom životu“, potaknuo je nadbiskup.

Da bismo mogli postići blaženstvo, sreću, ispunjeni život, „potrebno je najvažnije, a to je da postanemo Božji dom ovdje na zemlji, kao što je to postala Marija. Potrebno je Isusa utjeloviti u svom životu. Potrebno je da nam vjera bude dio našeg života, da Kristov duh kola našim životom. Potrebno je da naše srce bude što sličnije Isusovom srcu, da Isusova bezuvjetna ljubav oblikuje naš život, naše djelovanje i razmišljanje. Potrebno je da se prepoznajemo kao djeca Božja po ljubavi koju imamo jedni prema drugima“, potaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da  „svakog dana trebamo napredovati u vjeri, nadi i ljubavi, sve dublje uranjati u Božju nazočnost, u Božji život.

Potreban je svakodnevni `trening` duha kako bismo jačali u krepostima, pa i u najmanjim sitnicama i okolnostima života. Ako duhovno ne napredujemo, loš je znak za našu vjeru. Vjera nam ne može donijeti blaženstvo ako ostane samo na razini informacije. Vjera jest informacija, radosna vijest, ali ona koja oblikuje i mijenja naš život. Vjera je plodna kada obogaćuje i mijenja naš život. Kada Bog uđe u naš život, sve se mijenja. Naš život više nije prazan. Naša budućnost je ispunjena svjetlom i smislom. S Bogom imamo orijentaciju kako živjeti. Vjera nam daje temeljni smjer života. Vjera nam omogućuje da se sjedinimo s Bogom i ispunimo duboku glad i žeđ naše duše za vječnim i beskonačnim“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Don Zvonimir Mikulić, župnik Belafuže, zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću na predvođenju slavlja, podsjetivši da se generacijama kroz stoljeća sačuvala vjera i čašćenje Gospe u zadarskom svetištu Gospe Maslinske čiji je prvi spomen u 12. st. Nakon mise, nadbiskup Zgrablić i svećenici otišli su u crkvu Gospe Maslinske u dvorištu belafuške župe Uznesenja BDM počastiti sliku Gospe Maslinske, kojoj su potom čašćenje iskazivali i brojni hodočasnici.

I.G.

Foto: I. Grbić

Braćo i sestre!

            Svetkovinu Uznesenja Marija na nebo i ono što ovim euharistijskim činom i sami proživljavamo, lijepo izražava jedna liturgijska molitva riječima: „U porodu si, Bogorodice, sačuvala slavu djevičanstva, a po smrti nisi ostavila svijet. Preselila si se Životu, jer si Majka Života, i svojim molitvama izbavljaš od smrti naše duše“ (KKC br. 966).

            Danas cijela Crkva, toliko mnoštvo vjernika u našim svetištima i mnogim crkvama u Domovini i po cijelome svijetu, na svim kontinentima, kliče zajedno s Elizabetom, majkom Ivana Krstitelja, Mariji, Isusovoj Majci, koja se preselila u Život, k Bogu: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje… Blažena ti što povjerova da će se ispuniti ono što ti je rečeno od Gospodina!“ (Lk 1, 45).

            Božje lice nam se u svoj svojoj raskoši i bogatstvu, ljepoti i sjaju, veličini i privlačnosti, ukazuje u životima svetaca. Sveci su odraz Božjega lica i Božjeg svjetla. Osobito se to očituje u Marijinom životu. Gledajući Marijin lik, uvijek iznova, na osobiti način, možemo vidjeti Božju ljepotu, njegovu dobrotu i njegovo milosrđe. Ali, također, i sve bogatstvo i veličinu života koje Bog stavlja pred svaku osobu.

            Svjetlo Božje koji sjaji na Marijnom licu, Knjiga Otkrivenja u današnjem prvom čitanju opisuje nam riječima: „I znamenje veliko pokaza se na nebu: žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda“ (Otk 12, 1). U Mariji koja je, slikovito rečeno, `zaodjenuta suncem`, okružena mjesecom i zvijezdama, to jest sva ispunjena Bogom, toliko je u Njoj svjetla Božjega, Božjega Duha, kao svjetla u suncu, mjesecu i zvijezdama, da čistim srcem Boga možemo gledati i biti dionici radosti blaženstva o kojem govore Elizabeta i Marija u današnjem Evanđelju.

            „Blažena ti…“ (Lk 1,45), povikala je Elizabeta Mariji u svom domu u Judejskom Gorju kod njezinog dolaska, a Marija, nadahnuta Duhom, proročki je odgovorila Elizabeti, ali i svima koji razmatraju ovo evanđeosko otajstvo i slušaju njihove riječi i proživljavaju Isusovo utjelovljenje i djelo otkupljenja: „Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom“ (Lk 1,48).

            Ovo blaženstvo Marijinog života bitan je sadržan današnje svetkovine Uznesenja Marijina na nebo. Marija je blažena jer je, nakon što je završila tijek zemaljskog života, dušom i tijelom uznesena na nebo; jer je u potpunosti, s cijelom svojom ljudskošću, ne samo dušom, već cijelom svojom naravi, sjedinjena s Bogom; jer je uzdignuta u punom zajedništvu s Bogom.

            Marija je svojom vjerom i svojim pristankom koji dolaze do izražaja u riječima: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1, 38) pripravila Božje boravište, Božji dom, ovdje na zemlji, u svojem srcu, u svojem životu. Marija je već ovdje na zemlji tijelom i dušom postala Božji dom. Marija je tako svojom vjerom otvorila zemlju nebu, čovjeka Bogu, prolazno vrijeme neprolaznoj vječnosti. Sv. Augustin će reći za Mariju: „Prije nego je začela u tijelu, začela je u duši.“ Marijin život postao je Hram Božjeg boravišta na zemlji zauvijek, jer se svojim pristankom, svojom vjerom, uključila u Božji plan utjelovljenja i spasenja.

            Marija je blažena jer je zauvijek, u sadašnjosti, budućnosti i vječnosti – potpuno, cijelim svojim bićem, dušom i tijelom, postala Božje boravište.

            S pravom Marija može klicati: „Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju… Velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo.. od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje“ (Lk 1, 46. 49. 50).

            Braćo i sestre!

                    Činjenica Marijinog Uznesenja na nebo ne poziva nas samo na divljenje zbog onoga što je Bog u Mariji učinio. Ova svetkovina nije slavljenje samo Marijinog uzdignuća na nebo, u konačnu proslavu života. Ovo nije dan samo Marijine konačne pobjede i postignuća. Božja dobrota je `od koljena do koljena`, kako je Marija proročki izgovorila – zahvaća svaku generaciju života, svakoga čovjeka. Iz Božje dobrote i pogleda nitko nije isključen.

            Marijino uznesenje na nebo nam pokazuje put života koji je potrebno slijediti, put kojim treba ići, kako bismo stigli na konačno odredište. I ne samo to. Marijino uznesenje nam govori i poziva nas da i mi budemo blaženi, da i mi pronađemo put punine života, put sreće već u ovozemaljskom životu. Put sreće koji će nas pratiti ne samo u lijepim i ugodnim trenucima života, nego i u nevoljama, progonstvima, pogiblima, bolesti… I u trenucima kada i nama `mač boli probada dušu`, kao što je to bilo i u Marijinom životu.

            Da bismo blaženstvo, sreću, to jest ispunjeni život, mogli postići, potrebno je ono najvažnije, a to je da postanemo Božji dom ovdje na zemlji, kao što je to postala Marija. Potrebno je Isusa utjeloviti u svom životu. Potrebno je da nam vjera bude dio našeg života, da Kristov duh kola našim životom. Potrebno je da naše srce bude što sličnije Isusovom srcu. Potrebno je da Isusova bezuvjetna ljubav oblikuje naš život, naše djelovanje i razmišljanje. Potrebno je da se prepoznajemo kao djeca Božja po ljubavi koju imamo jedni prema drugima. Isus je rekao svojim učenicima: „Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (Iv  13, 35).

            U vjeri, nadi i ljubavi svakog dana trebamo napredovati, sve dublje uranjati u Božju nazočnost, u Božji život. Potreban je svakodnevni `trening` duha kako bismo jačali u krepostima, pa i u najmanjim sitnicama i okolnostima života. Ako duhovno ne napredujemo, loš je znak za našu vjeru.

            Vjera nam ne može donijeti blaženstvo ako ostane samo na razini informacije. Vjera jest informacija, radosna vijest, ali ona koja oblikuje i mijenja naš život. Vjera je plodna kada obogaćuje i mijenja naš život.

            Kada Bog uđe u naš život, sve se mijenja. Naš život više nije prazan. Naša budućnost je ispunjena svjetlom i smislom. S Bogom imamo orijentaciju kako živjeti. Vjera nam daje temeljni smjer života. Vjera nam omogućuje da se sjedinimo s Bogom i ispunimo duboku glad i žeđ naše duše za vječnim i beskonačnim.

            Marijin put života i Dijete koje u Njoj živi ne može progutati ni Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova koje nam opisuje današnja Knjiga Otkrivenja (usp. Otk 12, 3). Dijete koje se rodilo, Krist koji je uskrsnuo, pobjednik je nad svakim čovjekovim neprijateljem i nad svime što ugrožava život.

            Blažena Djevica Marija na nebo uznesena i okrunjena kao Kraljica neba i zemlje, neka nam bude zagovornica i uzor na putu života. Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Belafuža, Zadar

15. kolovoza 2024.

Glazbenik i skladatelj Paul Fey iz Leipziga izveo je orguljaški koncert u katedrali sv. Stošije u Zadru u petak, 9. kolovoza. Nakon prošlogodišnjeg nastupa u zadarskoj prvostolnici, bilo je to drugo gostovanje toga renomiranog glazbenika u katedrali sv. Stošije.

Za orguljama u zadarskoj katedrali koje su treće katedrale po veličini i kvaliteti u Hrvatskoj, Fey je izveo sljedećih sedam skladbi: Johann Sebastian Bach – Preludij i Fuga u d-molu BWV 554, Johann Kuhnau – Biblijska sonata I. ‘Bitka Davida i Golijata’, Paul Fey – Arija ‘Jesi li pokraj mene’ iz opere ‘Diomedes’, Felix Mendelssohn Bartholdy – ‘Teme i varijacije u D-duru’ te tri skladbe orguljaša Paula Feya – Orguljaška sonata II (novo djelo), Arija II i Improvizacija na temu ‘Blagoslov puka’.

„Radostan sam što sam došao u Zadar da s publikom mogu podijeliti glazbu koju izvodim. Imam i svoj You tube kanal na kojem sam aktivan i na kojem je dosta snimki mojih koncerata i skladbi koje izvodim. Za repertoar u Zadru izabrao sam klasična djela Bacha. Dolazim iz Leipziga, zato on mora biti. Zatim, djelo koje je nastalo prije Bacha, suvremenu glazbu i moju skladbu koju sam napisao baš za nastup u Zadru, to je premijera moje orguljaške sonate. Poznajem orgulje u Zadru od prošle godine i mislim da je prikladno da orgulje u tako lijepoj katedrali imaju djelo koje je za njih napisano“, rekao je Fey, kojega u glazbenom stvaralaštvu vodi želja da može povezati ljude i prenositi osjećaje. Pohvalio je ljepotu i kvalitetu zadarskih orgulja koje su izrađene u radionici Wolfganga Eisenbartha, najpoznatijeg europskog graditelja orgulja u Passau, rekavši da su „orgulje jako lijepi instrument na kojem se mogu svirati sva djela, od romantizma do baroka“.

Orguljaš Fey je rekao i da je osobiti osjećaj nastupati u katedrali jer je katedrala sjedište biskupa, osobiti Božji hram, Božji dom. „To je sasvim drugačije od izvođenja koncerta u nekoj glazbenoj dvorani gdje se izvodi suvremena glazba. U katedrali, crkvi treba misliti i na činjenicu da je to sakralni prostor u kojem se služe mise“, rekao je Fey, u zahvalnosti zadarskoj publici na prijemu.

Paul Fey rođen je 1998. u gradiću u blizini Leipziga u Njemačkoj. Glazbeno je obrazovan još od vrtićke dobi, pohađao je rano glazbeno obrazovanje. U prvom razredu osnovne škole počeo je učiti klasičnu gitaru, a u drugom razredu klavir.  S 15 godina počeo je vježbati orgulje u mjesnoj crkvi po nekoliko sati dnevno. Pohađao je redovni studij orgulja i duhovne glazbe na specijalističkom sveučilištu u Halleu (Saale). Studirao je kod A. F. Kippinga i Stefana Kießlinga, nekadašnjeg orguljaša crkve sv. Tome u Leipzigu, gdje je sada Fey jedan od orguljaša i gdje radi s tamošnjim zborovima.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Blagdan sv. Lovre svečano je proslavljen u župi sv. Lovre u Kalima na otoku Ugljanu u subotu, 10. kolovoza. Svečano misno slavlje u kaljskoj župnoj crkvi sv. Lovre predvodio je o. Jeronim Marin, OSB, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu i predsjednik Slavenske benediktinske kongregacije.

Za Isusove riječi navještene u blagdanskom Evanđelju: „Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo. Ako li umre, donosi obilat rod“, Benedikt XVI. rekao je da su „esencija kršćanstva, bît kršćanstva“, naglasio je opat Marin.

„Sve najvažnije rečeno je u slici pšeničnog zrna koje pada u zemlju i umire da bi donijelo obilat rod“, poručio je o. Jeronim, pojasnivši kontekst u kojem je Isus rekao te riječi. Isus je to rekao u jednom od presudnih i najsvečanijih trenutaka u svom životu. „Isus je bio u Jeruzalemu da proslavi Pashu, vjerojatno pitajući se, koja je to Pasha na kojoj će on sam sebe prinijeti kao žrtvu za spas svijeta. I čekao je znak. Znak s Neba, znak od Oca. I taj put ga je dobio. Neobičan znak“, rekao je o. Jeronim.

Navještaju o zrnu prethodi prizor kada su neki Grci, pogani, došli do Andrije i Filipa, rekavši im da žele razgovarati s Isusom. Doveli su Grke k Isusu, a Isus je na to rekao: „Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam…“ i onda izriče sliku o pšeničnom zrnu. Kad Isus počinje s riječima ‘Zaista, zaista, kažem vam’, onda nam uvijek želi objaviti nešto veliko. Ovaj put, to što nam objavljuje nije novo samo za nas, nego i za njega. A novo je to da je to ta Pasha kada Isus ima položiti svoj život. A znak je što su došli i oni izvan židovstva“, rekao je o. Jeronim.

„Pšenično zrno u svojoj naravi, u svojoj bîti, mora postati nešto drugo, nešto veće. To je upisano u sudbinu svakog zrna. Moraš umrijeti i ono što nosiš u sebi mora probiti, mora izaći iz tog okvira, iz te opne u kojoj je skriveno i donijeti obilat rod. To je poslanje zrna i to je poslanje Isusa. Došao je trenutak kada Bog želi objaviti Mesiju kakvog nitko nije očekivao, proroka i kralja kakvog nitko nije očekivao. Odnosno, Boga koji je postao čovjekom i koji je u ljubavi za čovjeka spreman i umrijeti za njega. Umire da bi mu oprostio sve grijehe, da bi mogao postati kruhom, nahraniti ga i hraniti ga, kroz čitavu povijest. I na križu je poganin shvatio što je to objavljeno, rekavši, ‘Ovo je uistinu Sin Božji’“, istaknuo je propovjednik.

Trenutak kada govori o zrnu predstavlja veliki trenutak za Isusa, naglasio je o. Jeronim. „Od toga trenutka, Isus više nikoga ne liječi, ne propovijeda, on je samo sa svojim učenicima, sprema Pashu. Toliko je svečan i dragocjen taj trenutak za Isusov život. To je ne samo bît kršćanstva, to je tajna Isusovog života. To on najprije govori o sebi: Ja sam to zrno koje mora pasti u zemlju i umrijeti, da bi donijelo roda. A onda i svi koji žele biti Isusovi, sv. Lovro i svatko od nas. To je tajna našeg života. S tim ključem možemo sve otključati.

Uvijek nam je napraviti ta dva koraka: dopustiti da budemo bačeni u zemlju, da tamo umremo i da donesemo plod. Kao što je to učinio Isus. Umrijeti i donijeti plod, umrijeti radi ploda. Prinijeti žrtvu radi ploda. To su te dvije stvarnosti“, poručio je o. Jeronim, upozorivši da ljudi tako lako pogriješe, pa jednu od tih stvarnosti isključe i zaborave. „Tu se kriju velike napasti za naš život. Neki bi prečicom do života, do ploda. Ne ide. Do života, do roda i do ploda samo kroz smrt. To nije ljudska mudrost, to nam Bog objavljuje tajnu života. Ne postoji drugi put i svaki drugi put je slijepa ulica. Počevši od Adama i Eve, tako je sa svakim zavedenim čovjekom. Krene, misleći da ide u život, da ide za obećanjem nečega većeg i ljepšeg. A stoji gol, osramoćen, iznevjerivši samog sebe i druge“, upozorio je opat Marin.

Druga zamka za naš život je da se ne maknemo od prvog koraka. „Da ostanemo samo kod žrtve koju treba prinijeti. I zaboravimo da je cilj život, rod, da je cilj obilati plod, radost, veselje,da kroz smrt idemo prema životu“, istaknuo je opat Marin. Podsjetio je da papa Franjo kaže kako neki ljudi žive život i izgleda im kao da je stalno korizma.

„Život nije stalno korizma. Korizma traje 40 dana. U godini je 365 dana. Ali, zna nam se dogoditi da ostanemo u toj ulozi žrtve, iz tko zna kojeg razloga. Možda nam tek tada ljudi poklanjaju svoju pažnju, vrijeme i uho. Možda mislimo da moramo uzeti svaki križ na sebe, svaku muku, svaki teret kojeg vidimo. Ali, zaboravljamo krenuti dalje, prema cilju, prema plodovima, prema radosti.

Zato Pavao kaže, ‘Bog ljubi vesela darivatelja’. Zato, odmjeri srce koliko želiš dati. Pavao piše: ‘Svatko neka dadne kako je srcem odlučio. Ne sa žalošću ili na silu, jer Bog ljubi vesela darivatelja’. Nije cilj križ, koliko god je on u središtu našeg vjerovanja i prati svaki korak naše vjere. Cilj je život, cilj su plodovi – pa i izabiranje križeva u našem životu i tereta koje ćemo podnijeti. Nosi li taj križ plodove, donosi li rod? Ako donosi, uzmi taj križ. Ako ne donosi, čemu nositi taj križ? Odmjeri srcem koliko si spreman nositi“, poručio je opat Marin.

Bog nam po slici o zrnu „želi reći veliku stvarnost – da je križ stvar srca i naše odluke srca. I ljubavi“, rekao je propovjednik, istaknuvši da je pravi, istinski, najuži kršćanski smisao poimanja križa kad čovjek čini žrtvu u ljubavi za drugoga. „To je križ. To je Isusov križ. Križ je i bolest i stvarnosti koje ne možemo birati. Ali, u pravom smislu, križ je žrtva koju slobodno, u ljubavi prinosimo za druge. A to možemo učiniti čak i kad nemamo izbora. Ili, naizgled nemamo izbora. Nije li Isus rekao za svoju žrtvu: „Nitko mi ne oduzima život, ja ga sam polažem“. On od svoje žrtve čini dar. To je sloboda koju mu daju ljubav i vjera – da i od onoga što nam se oduzima i otima, da mi to možemo pretvoriti u dar za nekoga drugoga, u ljubav.

Ali, srce nam je odmjeriti, koliko možemo, da ne bismo postali zarobljeni u gorčini težine nošenja križa. I tako postanemo teret sebi i ljudima oko nas. Ljudi postanu žalosni, željni samosažaljenja ili zarobljeni u samosažaljenje. Dignimo glavu i prema plodovima. To nije lako. Puno je lakše govoriti o tome, nego to živjeti“, poručio je o. Jeronim.

Nakon riječi o zrnu, kojom nam je dao sliku svoga života, Isus je rekao: „Duša mi je sada potresena i što da kažem: Oče, izbavi me iz ovog časa? Ali, zato sam došao, radi ovog časa“.

„Teško je to. Bog je toga svjestan i zato je u srce ulio darove kojima ćemo moći to živjeti, tu tajnu svoga života, tajnu sjemena kojemu je umrijeti i postati nešto veće. Nešto što i ne znamo što nosimo, što ima postati, a što je u nama skriveno“, poručio je o. Jeronim.

Sv. Lovro podsjeća nas kako nam se boriti vjerom, ljubavlju i nadom. „Sv. Lovri nitko nije mogao oduzeti njegove siromahe. Iz ljubavi za siromahe bio je spreman prevariti one koji su mu radili o glavi i znao je da će ga to koštati života. I podijelio im je blago, prije nego što su mu ga mogli oteti. Jer siromasi su njegovo najveće blago. Bilo mu je draže barem jedan dan olakšati život siromasima jer je za njih živio, ljubio ih, Gospodin mu ih je povjerio. I mi najlakše i najhrabrije podnosimo i prinosimo žrtvu kada ljubimo. U ljubavi se krije najveća hrabrost našeg života. Ali i u vjeri, poput sv. Lovre, znajući da nećemo ostati ‘kratkih rukava’, jer Bog se brine o nama. Kao što vjerujemo u ljude do sebe koji nas vole. I žrtvujemo se za njih i mirni smo jer znamo da i oni misle na nas“, rekao je opat Marin.

Kroz tešku svakodnevicu nosi nas i nada. „U životu sv. Lovre, nada se očituje na neobičan način – kroz humor. Sv. Lovro je rekao: ‘Okrenite me na drugu stranu’, kad su ga pekli na gradelama. Misleći, ova strana je gotova, pečena. Ta jedna, naizgled tako mala, beznačajna stvar u našem životu, ali može nam toliko pomoći – znati se malo i nasmijati, našaliti, i to na svoj račun. Sa svojim slabostima i manama, sa svojim neuspjesima i razočaranjima. Malo smijeha, malo humora, može dignuti tu tešku ploču koja je naizgled zapečatila našu sudbinu. Humor znači odmaknuti se od toga, biti iznad toga. Imati nadu pred sobom“, poručio je o. Jeronim.

Pročitani Psalam na blagdanskoj misi završio je retkom: „Pravednik rasipno dijeli i dale sirotinji, pravednost njegova ostaje dovijeka. Njegovo će se čelo slavno uzdići“.

„Čovjek postaje čovjekom živeći kao sjeme. Umirući, rađa se uvijek iznova. Darujući se, žrtvujući se i tako dopuštajući da se život u nama rađa. Taj čovjek može uzdignutog čela ići naprijed“, rekao je o. Jeronim, naglasivši da mu se  sviđa etimologija riječi čovjek koju je jednom čuo.

„Čuo sam jednom da riječ čovjek dolazi od dvije riječi: od čela i vijeka. Čovjek je onaj kojemu čelo nije okrenuto prema zemlji, kao kod životinje, nego je uzdignuto prema vjekovima, prema Nebu. Ne da je slomljen pod teretom križa, spuštenih ramena i čela, tako hodaju životinje. Čovjek diže svoje čelo prema Nebu. Vjera, nada i ljubav daju nam snagu da živimo kao sjeme, ponosni na svoja umiranja i na svoja rađanja“, istaknuo je o. Jeronim. Zaključno je poručio vjernicima: „Kad vam je nekad tijesno u životu, kad vam je tijesno možda i u vašem vlastitom srcu. Kad je mrak i kad vam se čini da ne vidite kako dalje, kao da se sve raspada u vašem životu, pitajte se: Niste li u tom trenutku upravo sjeme bačeno u zemlju, koje se raspada. Ali sjeme iz kojega će nastati nešto puno veće – jedan novi život, božanski život“, poručio je opat Marin.

U misi su suslavila desetorica svećenika, među kojima i kaljski župnik don Marko Vujasin. Prije mise, opat Marin predvodio je procesiju s kipom i relikvijom sv. Lovre oko crkve.

Velika procesija s kipom sv. Lovre kroz mjesto bude na uočnicu sv. Lovre i održana je u petak, 9. kolovoza, nakon svečane Večernje koju je predvodio mladomisnik Tin Vidov, kaljski sin. Svečana Večernja pjeva se na tradicionalnom glagoljaškom napjevu.Procesija nakon Večernje ide do obale, gdje je don Tin blagoslovio brodove. Naime, Kali su poznato ribarsko mjesto. Lik sv. Lovre nalazi se na oltarnoj pali u kaljskoj župnoj crkvi i zvono župne crkve posvećeno je sv. Lovri. Ovogodišnji blagdan sv. Lovre bio je i u ozračju jubilejske proslave 400 godina od utemeljenja samostalne župe sv. Lovre.

Dan nakon blagdana sv. Lovre, u nedjelju, 11. kolovoza, Kaljani su tradicionalno proslavili zavjetni dan Gospe od Ružarija. To je zahvalni spomen na događaj od prije 160 godina, kada su se Kaljani zavjetovali Majci Božjoj da ih izbavi od kuge. U zahvalnosti za zaustavljenu kugu, Kaljani su kupili Gospin kip koji se nalazi na pokrajnjem oltaru Gospe od Ružarija u kaljskoj župnoj crkvi.  Ujutro je slavljena misa na kojoj je podijeljeno i bolesničko pomazanje, a nakon svečane večernje mise održana je procesija s kipom Gospe od Ružarija.

Ines Grbić

Foto: Župa sv. Lovre, Kali

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je proslavu blagdana sv. Lovre u istoimenoj župi u Lukoranu na otoku Ugljanu u subotu, 10. kolovoza.

Slavlje je počelo procesijom od crkve sv. Lovre (11. st.) na lukoranskom groblju do nove župne crkve sv. Lovre. Tijekom procesije, mons. Zgrablić nosio je relikviju sv. Lovre. U misi su koncelebrirali lukoranski župnik don Marko Dokoza i ugljanski dekan don Filip Kucelin.

Bog nam pomaže na životnom hodu i prosvjetljuje put života na kojem nas prati i primjer svetaca, mučenika, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da se već 17 stoljeća od smrti sv. Lovre, brojni nadahnjuju primjerom njegovog života. Božja riječ kaže da je naš život vrijeme sijanja, a na kraju završava žetvom. „Naš život ne završava ništavilom, beznađem i smrću. U grobu nije kraj našeg života, nego samo naše zemaljske egzistencije. Osim zemaljske, postoji i nebeska, vječna stvarnost koja je duboko utkana u nama, nepropadljiva je i nosimo je u našoj duši. Ako smo zrno koje umire u ovom svijetu, donosimo obilat rod. Materijalno nam treba služiti da još više obogaćujemo duh. Sv. Lovro nam pomaže u tome“, rekao je nadbiskup.

Sv. Lovro je ostvario plod svoga života, a rodom kojeg je donio i mi se možemo duhovno hraniti, rekao je mons. Zgrablić. „Sv. Lovro je utjelovio evanđelje, Krista, Božju riječ i nama je primjer da se nadahnjujemo njegovim duhom, da bismo se obogatili i donijeli obilat rod našeg života“, potaknuo je nadbiskup. Sv. Lovro je kao mladić bio izabran za đakona koji su posluživali braći. Ta riječ dolazi od grčke riječi diakonia, a znači služenje. Đakon Lovro bio je uz biskupa Siksta koji je sv. Lovru, kad je Siksto bio izabran za papu, poveo u Rim. Papa mu je povjerio brigu za siromašne. Siksto je bio proganjan, da se odrekne svoje službe, no Papa je radije podnio mučeništvo nego se odrekao Krista i vjere. I sv. Lovro je mučenički umro 258. g., ali prethodno je sva dobra koja je imao podijelio siromasima. Kad su ga pitali gdje je bogatstvo koje Crkva ima, pokazao je na siromahe i rekao: „To je pravo bogatstvo koje mi imamo“, rekao je mons. Zgrablić.

„Sv. Lovro pokazuje koji je stil života pred Bogom velik. Naš život je velik koliko smo spremni živjeti dobro, koliko istinski ljubimo – tada sebe istinski ostvarujemo. Kao osobe, ostvarujemo se kad ljubimo, kad činimo dobro jedni drugima, onako kako Bog čini nama. Bogu smo najviše slični kada činimo dobro i kada ljubimo. Jer Bog je ljubav“, naglasio je mons. Zgrablić, upozorivši da dobro i ljubiti ne može nitko umjesto nas, umjesto pojedinca. To treba činiti svatko osobno.

U duhu navještenog Evanđelja, nadbiskup je rekao da je život čovjeka poput pšeničnog zrna. „Ako čuvamo sjeme, ono neće donijeti roda. Sjeme se mora baciti u zemlju, mora umrijeti da bi iz njega izrastao novi život, rod. Naš život nije da zadovoljimo samo naše naravne potrebe, nego trebamo se i žrtvovati. Svakodnevno umiranje su velika djela u životu koja nas čine Bogu bližima i time uprisutnjujemo Boga. Puno puta trebamo se odreći svoga egoizma, komocije, ali kroz to umiranje ostvarujemo se kao istinska djeca Božja“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da je sv. Lovro to učinio u mučeništvu.

„Sv. Lovro nam je poticaj, primjer, kao svjetionik, zvijezda koja pokazuje odraz Božjeg svjetla, kamo ćemo ići, pokazuje nam vječne vrijednosti. Nije se odrekao Krista, nego je ostao vjeran Bogu. Kada ostvarujemo sebe u Božjoj ljubavi, osjećamo se ispunjeni i sretni, blagoslovljeni, Bogu blizu. Ako smo blizu Bogu, naš život je ispunjen mirom, radošću, zadovoljstvom, Bog time rađa. Bog rađa najvišim svojstvima naše duše i potreba našeg života. Bog ispunja našu dušu samim sobom i čini nas sretnim“, poručio je nadbiskup, poželjevši da nam sv. Lovro bude primjer i poticaj da budemo dobro sjeme koje raste i donosi plodove, da bismo uživali vječno zajedništvo s Bogom.

Na kraju mise, župnik Dokoza zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću na dolasku. Bio je to ujedno prvi službeni pohod nadbiskupa Zgrablića Lukoranu i susret s vjernicima. Lukoranske župljane obradovao je dolazak mons. Zgrablića, jer su rekli da u zadnjih sto godina, koliko znaju sadašnje generacije Lukoranaca, nikad zadarski nadbiskup nije predvodio misno slavlje na blagdan sv. Lovre u Lukoranu. Župnik Dokoza zahvalio je župljanima na pripremi za blagdan. Istaknuo je da je sakristanka slomila ruku tri dana prije blagdana, no nije htjela odustati od kićenja i uređenja crkve, a i župni zbor se od deset članova povećavao na 20 i vježbao pjevanje, kako bi uveličao slavlje s nadbiskupom. To su primjeri umiranja sebi u svakodnevici za dobro župne zajednice, rekao je župnik Dokoza, poručivši da je i to nasljedovanje duha sv. Lovre, njihovog zaštitnika.

Ines Grbić

Foto: Župa Lukoran

Vlč. Tomislav Hačko, vicepostulator za kauze i beatifikacije Zagrebačke nadbiskupije, predvodio je svečano misno slavlje na Zavjetni dan sv. Šime u četvrtak, 8. kolovoza, u svetištu sv. Šime u Zadru.

„Zar nije zanimljiva činjenica da ljudi toliko puta bježe od smrti i od blizine neke pokojne osobe, a da pred Šimunovim sarokofagom ne osjećamo taj strah? Čak štoviše, želimo mu se približiti, dotaknuti ga, da osjetimo još jače Šimunovu blizinu u svom životu“, istaknuo je vlč. Hačko, razmatrajući u propovijedi činjenicu smrti i čovjekov odnos prema toj stvarnosti, u perspektivi vječnog života.

Naime, ljudi se ne boje samo smrti, nego neki se boje i biti u blizini čovjeka koji je umro, rekao je vlč. Hačko. „A takav strah u crkvi sv. Šime nestaje jer, kako kaže Joseph Ratzinger u svom djelu ‘Uvod u kršćanstvo’, strah iščezava kada čovjek osjeti nečiju blizinu. „U samom prevladavanju straha otkriva se i bît straha: čovjek se boji samoće. Zbiljski strah ne može se prevladati razumom, već jedino prisutnošću drugoga čovjeka, čovjeka koji nas ljubi. A samoća u koju više ne može prodrijeti ljubav jest – pakao““, citirao je Ratzingera vlč. Hačko, rekavši da u svetištu sv. Šime „na poseban način osjećamo blizinu sv. Šimuna, tu se ne bojimo njegovog tijela. U njegovom svetištu punimo svoje životne praznine, blagujemo Krista, slavimo spomen njegove muke, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave“.

U buduću slavu bili su zagledani i sveti Šimun, Petar, Donat i Dominik čiji je blagdan bio taj dan, rekao je propovjednik. Kad promatramo svetačke likove, divimo im se. No, isto tako, čovjek je u napasti reći: ‘Ali, lako je bilo svecima’. Ali, kad se dublje pogleda njihov život, vidimo da njima nije bilo baš lako postići svetost“, upozorio je vlč. Hačko, upitavši: „Nemamo li i mi danas istu darovanu priliku, baš kao što su to i oni jučer imali, kako ostvariti svetost u svakodnevnom životu?“.

Na to pitanje treba odgovoriti svatko osobno, a ono pretpostavlja odgovor čovjeka na Isusovo pitanje: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“. U tom kontekstu, vlč. Hačko podsjetio je na misli bl. Alojzija Stepinca koji je rekao: „Ako ga, dakle, priznajemo svojim kraljem i svojim gospodarom, onda neka se to odrazi i u našem praktičnom životu. Priznajmo ga ne samo onda, kada to koristi našim zemaljskim interesima, nego i onda, kad nas to stoji žrtava. Priznajmo ga ne samo onda, kada to koristi veličini naroda i domovine, nego i onda, kada se svijamo u tugama i bolima. Priznajmo ga ne samo onda, kad nas drugi ljube, nego i onda, kad nas drugi mrze. Priznajmo ga ne samo onda, kad nas uči ljubiti roditelje, nego i onda, kad nas uči ljubiti neprijatelje. Jer Krist se ne da dijeliti, nego hoće da ga se ili prizna čitavoga ili da ga se uopće ne prizna“.

„U jasnoći tog odgovora čovjek biva zagledan u buduću slavu. Čovjek postiže svetost s obzirom na odgovor kojeg ponudi Gospodinu svojim životom, ako ga nasljedujemo u svim našim životnim prilikama“, poručio je vlč. Hačko.

Čovjek se inače pita o smislu, svrsi svoga života, zašto ga je Bog uopće stvorio. U traženju odgovora na to pitanje, ljudima mogu pomoći razne znanosti, koje s različitih strana proučavaju čovjeka, rekao je propovjednik. To su psihologija, sociologija, antropologija, medicina, teologija.

„Sve što čovjek tijekom života proučava, uvijek proučava u odnosu prema sebi, odnosno u temeljnoj perspektivi je li za njega nešto dobro ili loše. Jedan od elemenata koji čuva čovjekov život, ali i jedan od pogleda na život je i osjećaj straha, čega se čovjek boji, a čega se ne boji. Bez obzira na veliki broj strahova, jedan strah zajednički je svim ljudima: strah za život. Čovjek se boji za svoj život i za život svojih bližnjih.

Bez obzira na strah za život, postoje ljudi koji su taj strah nadvladali te ih zovemo svjedocima (mučenicima), kao npr. sv. Anastaziju ili sv. Donata, ili pak herojima. Svi oni, strah pred smrću nadvladali su pronalaskom nečega još vrjednijeg od vlastitog života“, istaknuo je vlč. Hačko.

Vrjednije od vlastitog života, u susretu s Isusom pronašao je i starac Šimun koji je u liku malenog djeteta, lica Isusa Krista, prepoznao „Pomazanika, Sina Boga živoga, koji je „postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan“, kako je rekao sv. Šimun“, naglasio je vlč. Hačko, podsjetivši i na Šimunov poklik u susretu s djetetom Isusom: „Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda“.

„Našem starcu Šimunu to ne objavi „tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima“. Iako je Šimun Petar kao ribar bio snažan, a Šimun slab starac koji je „iščekivao utjehu Izraelovu“, jedan i drugi ostali su upamćeni kao heroji i stijene. Naime, prepoznali su Sina Čovječjega, odnosno dali su u životu jasan odgovor na pitanje: ‘A vi, što vi kažete tko sam ja?’“, poručio je vlč. Hačko.

Odgovor dvojice Šimuna, Petra i starca proroka iz Jeruzalema: ‘Ti si Krist, Sin Boga živoga, ti si Spasenje svih naroda, ti si Svjetlo svih maroda’ „odzvanjao je sve do trenutka njihove smrti, odnosno, do onoga trenutka dok Gospodina nisu ugledali licem u lice“, istaknuo je propovjednik, izražavajući i razumijevanje za  strah od smrti, za koju se čovjek pita kako će taj trenutak izgledati.

„Ne nalazeći odgovor na pitanje kako će izgledati naše iskustvo smrti, kako ćemo mi to uopće doživjeti, osjetiti, naravno da se čovjek onda počinje bojati. No, kao što je važnim trenucima iz Šimunovog života u reljefu sličica oslikan sarkofag sv. Šime u kojem se nalazi njegovo tijelo, tako ćemo i mi naše životne sličice donijeti pred Gospodina. I naš sarkofag jednog dana može biti urešen lijepim sličicama, na kojima se vidi gdje je čovjek pomogao, služio, pomolio se, gdje se priznao Gospodinovim. Donijet ćemo pred Gospodina sličice koje rese naš život, kao Božji zakon koji je stavljen u našu dušu i upisan u naše srce. Živeći tako, moći ćemo na kraju svoga života reći Šimunove riječi: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!“. Onda se čovjek zaista nema čega bojati, nego kao i starac Šimun reći: ‘Ta vidješe oči moje spasenje tvoje koje si pripravio pred licem naroda’“, ohrabrio je vlč. Tomislav Hačko. Potaknuo je na življenje svetosti u svakodnevnici životnih situacija, koje uvijek iznova traže naš izbor i odluku nasljedovati primjer Isusa Krista i svetaca.

Nakon mise, svećenici i puk počastili su relikviju sv. Šime prolaskom ispred sarkofaga sv. Šime. Don Damir Šehić, upravitelj svetišta sv. Šime, zahvalio je vlč. Hačku na dolasku i potaknuo vjernike da iznose prošnje za potrebe zagovoru sv. Šime te da upišu svoje nakane u knjigu hodočasnika u svetištu sv. Šime, na koje će se osobito moliti osmog u mjesecu.

Naime, svakog osmog u mjesecu, jer datum 8. listopada je blagdan sv. Šime, u zadarskom svetištu sv. Šime slavi se Zavjetni dan kada se u misi prinose nakane za zdravlje i druge potrebe.

Od početka hodočasničke sezone 2024. godine, don Damir je odredio da misu na zavjetni dan osmog u mjesecu predvodi uvijek drugi svećenik iz Hrvatske, upravitelj nekog hrvatskog svetišta ili svećenici koji imaju različite službe u hrvatskim nad/biskupijama, kako bi i svećenici iz raznih dijelova Hrvatske bili dionici milosnog hodočašća i čašćenja relikvije sv. Šime te vjernike potaknuli da se utječu zagovoru svetog Šimuna koji je na svojim rukama držao dijete Isusa za njegovog prikazanja u hramu u Jeruzalemu. Tada je u Isusu prepoznao iščekivanoga Mesiju, Spasitelja i Otkupitelja čovjeka, o čemu piše Luka u svom evanđelju (Lk 2, 25-35) .

Ines Grbić

Foto: I. Grbić