Na svetkovinu Tijelova, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u četvrtak, 19. lipnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. U proslavi Tijelova u katedrali tradicionalno sudjeluju brojni vjernici iz župa Grada Zadra i gradski svećenici.

Nakon mise, mons. Zgrablić je predvodio tijelovsku procesiju središtem Zadra, noseći Presveto, od katedrale sv. Stošije do crkve sv. Šime, gdje je nadbiskup puku udijelio blagoslov s Presvetim.

Euharistija je središte naše vjere, a uskrsli Gospodin koji nam se daje, hrani nas, okuplja i šalje, trajno je i stvarno nazočan sa svojom Crkvom u euharistijskom otajstvu, osobito pod prilikama Kruha i Vina, rekao je mons. Zgrablić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje, kako Isus hrani mnoštvo u pustinji s pet kruhova i dvije ribe, nadbiskup je rekao da je taj događaj najava onoga što će se u potpunosti dogoditi na Posljednjoj večeri i što se svakodnevno događa na oltarima širom svijeta.

Isus je suosjećao s mnoštvom „i ozdravljaše sve koji su trebali ozdravljenje“. „Prvi čin Isusove ljubavi je slušati potrebe ljudi i odgovarati na njih. U susretu s ljudima, Isus ne nudi apstraktne ideje, nego govori o kraljevstvu Božjem – stvarnosti koja počinje ovdje i sada. Kraljevstvo Božje nije teorija, nego život u kojem se Bog prepoznaje kao Otac, čovjek kao brat, a postojanje kao dar. Dok Isus govori, On i ozdravlja. Riječ i djelovanje u Isusu nikad nisu odvojeni. Njegova riječ nosi snagu, a njegovi postupci potvrđuju što govori“, istaknuo je mons. Zgrablić

Evanđelist nije rekao da Isus liječi bolesne, nego „one koji trebaju ozdravljenje“, „a to smo svi, jer zna da bol ranjava tijelo i duh. Svi trebamo Isusovo ozdravljenje. Netko ima tjelesnu bol, drugi su povrijeđeni riječima, slomljeni nepravdom, izgubljeni u tjeskobi i grijehu.

Isusovo djelovanje trebaju oni koji nose teret krivnje, koji ne znaju više kako dalje, koji su odustali od molitve, koji se osjećaju prazno i besmisleno; bojažljivi mladi jer osjećaju da ne mogu ispuniti očekivanja, roditelji iscrpljeni između posla i obitelji, stariji koji se osjećaju napušteno i suvišno, supružnici koji više ne znaju kako razgovarati, radnici koji žive u nepravdi, bolesnici koji ne vide izlaz, ljudi koji godinama nose unutarnje rane i nikada nisu imali priliku izreći bol. Isus ih ne zaobilazi – On ide ravno njima i donosi ozdravljenje koje prodire dublje, u srce: riječima Evanđelja, blizinom Crkve, prisutnošću u Euharistiji, sakramentima“, poručio je nadbiskup.

Razmatrajući kako se Isus s učenicima i mnoštvom nalazi u pustom kraju, nadbiskup je rekao da je „pustinja prostor Božje blizine i preobrazbe, postaje mjesto susreta s Bogom koji izbliza sudjeluje u čovjekovom trpljenju i iznutra ga preobražava. Kraj dana u pustom mjestu pretvara se u početak nečega novoga, ne zato što je nestala glad i bol, nego zato što je u nju ušao Bog“, rekao je mons. Zgrablić.

Realnu tvrdnju apostola da je to pust kraj, dakle, mjesto bez resursa, ljudskih rješenja i kontrole te logiku oskudice i samozaštite apostola, Isus preokreće svojim riječima: „Podajte im vi jesti“.

„Isus ne traži bijeg iz pustinje, nego poziva učenike da postanu sudionici Kraljevstva koje se gradi dijeljenjem, a ne slanjem drugih da sami traže rješenje. Isus ih uči da ne promatraju stvarnost iz logike pustoši i nestašice, nego iz logike vjere i zajedništva. Iako im se čini da nemaju dovoljno, upravo se u toj malenosti, pet kruhova i dvije ribe, događa preobrazba: kada se ono što malo imaju, stavlja u Isusove ruke i dijeli s povjerenjem, postaje dovoljno za sve“, naglasio je predvoditelj slavlja.

Isusovo traženje da se narod podijeli u skupine po pedeset „je čin reda i zajedništva – pokazuje da Kraljevstvo ne dolazi kroz kaos i nesnalaženje, nego kroz strukturiranost, bliskost i pripadnost zajednici. Skupine omogućuju vidljivost drugoga, zajedničko iskustvo i ukazuju da nitko nije izgubljen u mnoštvu ljudi – svi imaju svoje mjesto“. Broj pedeset podsjeća na Pedesetnicu, dan kada je, pedeset dana nakon Uskrsa, Duh Sveti sišao na apostole i rodila se Crkva. Broj pedeset tu simbolizira novi početak, dar Duha Svetoga i okupljanje Božjeg naroda. Kao što je Duh Sveti na Pedesetnicu povezao razasute i različite osobe i narode, tako se i tu, u pustom kraju, mnoštvo okuplja u skupine koje tvore zajednicu spremnu za Božje djelovanje“, pojasnio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je razmatrao i postupke koje Isus čini kad uzima pet kruhova i dvije ribe: gleda u nebo, blagoslivlje Boga, lomi i daje učenicima, a oni mnoštvu. „Pogled prema nebu izražava odnos s Ocem, blagoslov pokazuje zahvalnost za ono što se ima, a lomljenje kruha predoznačuje Euharistiju, vrhunac zajedništva. U tome se očituje dinamika euharistije: najprije pogled prema Bogu, zatim zahvalnost, pa lomljenje i dijeljenje. Isus ne dijeli osobno svakome, nego uključuje učenike: daje im odgovornost da budu posrednici između Božje darežljivosti i ljudske gladi. To je i poziv Crkvi da bude znak i sredstvo Božje blizine“, poručio je nadbiskup.

Slika hrane u pustom kraju, na Tijelovo, podsjeća da su ljudi „pozvani postati „živi kruh“ jedni za druge i u zajednici komunicirati jezikom ljubavi. Lomljenje kruha nije samo čin dijeljenja hrane, nego čin davanja sebe. Kako je Krist predao sebe za svijet, tako i mi, nahranjeni njime, postajemo kruh za druge.

Nasititi se znači više od pukog utaživanja gladi; to znači iskusiti puninu života koju donosi Kraljevstvo Božje: gdje se dijeli, ondje se množi, gdje se ljubi, ondje ništa ne nedostaje“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo i značenje tijelovske procesije koja „nije samo liturgijski čin, već javni i svečani oblik štovanja Krista koji je stvarno i trajno nazočan u posvećenom Kruhu. Tim činom Crkva javno ispovijeda: Bog je s nama, stvarno prisutan i dostojan svakog klanjanja, hvale i časti.

U procesiji Isus ne ostaje skriven – on izlazi među svoj narod. To je snažan govor Crkve svijetu: Krist nije sakrivena privatna stvar pojedinca, nego živa prisutnost za cijelo čovječanstvo. On se nudi svima i želi biti prepoznat i slavljen ne samo u srcima, nego i u javnom prostoru“, poručio je nadbiskup, istaknuvši da je procesija slika Crkve u hodu za Gospodinom, ali i Crkve koja Krista nosi drugima. „Euharistijska procesija ne završava hodom po ulicama, nego se nastavlja u svakodnevici vjernika. Procesija nas poziva da budemo živa pokaznica, da u nama i po nama drugi susretnu Krista“, potaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da je euharistijska procesija izraz vjere u Boga koji se učinio Kruhom života, koji ostaje s nama i poziva nas u zajedništvo.

„Ona je javni čin klanjanja, vjere, ljubavi i misije – poziv svima da prepoznaju Krista, da mu se poklone i da mu dopuste da hodi s njima“, rekao je nadbiskup. Poželio je da nas Tijelo Kristovo „nadahnjuje i jača na putu služenja, ljubavi i pomirenja, da budemo ‘živa hostija’ u pustinji ovoga svijeta i znak Božje blizine“.

I.G.

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Susret dječjih župnih zborova, Zlatna harfa Zadarske nadbiskupije, održana je u crkvi sv. Pavla u Novom naselju na Bokanjcu u Zadru u subotu, 14. lipnja.

Nastupilo je deset dječjih župnih zborova: devet iz Zadarske nadbiskupije i jedan iz Šibenske biskupije. Zbor sv. Roko iz Bibinja (40 članova) čije su voditeljice s. Anica Marija Cvitković i Marta Bralić izveo je pjesme ‘Izvore vode žive’ i Jesus Christ, You Are My Life ; „Pavlovi Glasnici“ iz crkve sv. Pavla na Novom Bokanjcu, (25 članova, voditelji Petra Škara Ivanković i Luka Kotlar) izveli su „Zahvaljujte Gospodinu“ i „Mesija (On dolazi)“; zbor sv. Lovre, Kali (20 djece, Lana Cimera) izveli su „Božje djelo“ i „Blagoslovljeni milosrdni“; zbor Kukljica (10 članova, Lana Cimera) izveli su „Daruj nam Mir“ i „Samo tvoja ljubav, Bože“; Sv. Ante, Mrljane, župe sv. Mihovila, Neviđane – Mrljane (12 članova, Budislav Mađerić) izveo je pjesmu “Isuse, volim te”; zbor Rođenja BDM, Pašman (17 članova, Budislav Mađerić) pjevao je “Uzmite, jedite” i “Božje djelo”; zbor Uznesenja BDM, Belafuža – Zadar (30 članova,  s. Benita Antolović i s. Kristina Vuković) pjevali su „Vjek hvaljen budi i „Euharistijo sveta“; zbor sv. Josipa, Plovanija – Zadar (20 članova, Nataša Arbanas) pjevali su „Zahvaljujte Gospodinu“ i „Krovovi“; zbor ‘Slavuji sv. Ante’, Smiljevac – Zadar (47 članova, voditeljica s. Marijana Mohorić) pjevali su “Zahvaljujte Gospodinu” i “Nek slavljen bude Bog” te zbor ‘Gospin klen’ iz župe Našašće Svetog križa iz Vodica (30 članova, s. Klara Pavlović i Anđelo Martinčević) pjevali su „Isuse premili“ i „Ave Maria“. Prije svakog nastupa, član zbora predstavio je njihovo djelovanje.

Don Gašpar Dodić, predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije, pojasnio je razlog ovogodišnje teme Harfe, ‘Vjek hvaljen budi!“.

„Od 2023. do 2026. obilježavaju se veliki franjevački jubileji: jubilej Pravila i prvih jaslica u Grecciu, dar stigmi sv. Franje, jubilej Pjesme stvorova i 800 godina od smrti sv. Franje Asiškog. Ti jubileji su prilika za slavlje događaja iz prošlosti, ali i pozivaju na preispitivanje osobnog odnosa prema Evanđelju, življenog siromaštva i jednostavnosti, ekološke osjetljivosti te na posvješćivanje prisutnosti Krista u trpljenju i smrti“, rekao je don Gašpar.

Istaknuo je da je cilj ‘Pjesme stvorova’ slaviti Boga, dati utjehu te pozvati na mir i pomirenje. „’Pjesma stvorova’ poručuje da je priroda dar Božje ljubavi, svijet je kao čovjekova ‘kuća’ i znak Božje prisutnosti. Sve stvoreno pozvano je hvaliti Gospodina, a Franjina duhovnost ističe da to nije priroda, nego raspeti Krist, kroz kojeg sv. Franjo gleda i ljubi sve stvoreno“, rekao je don Gašpar.

Podsjetio je na encikliku pape Franje ‘Laudato si’, kojoj je 2025. godine deset godina od objavljivanja (objavljena 18. lipnja 2015.), u kojoj Papa kaže da „ekologija nije moda, nego područje kršćanske duhovnosti, jer se u odnosu prema svijetu i svemu stvorenome odražava vlastiti odnos prema Bogu i čovjeku“.

Dodić je istaknuo važnost razvijanja svijesti o ljepoti i darovanosti života, potrebi za oprostom i pomirenjem te je potaknuo djecu na molitvu divljenja i zahvaljivanja Bogu za sva dobročinstva koja primamo od njega.

Misno slavlje prije nastupa zborova

Prije nastupa zborova, misno slavlje za sudionike predvodio je don Gašpar. U propovijedi je govorio o poveznicama između apostola Pavla i sv. Franje. Oboje su ih zahvatile kreposti ljubavi i iskrenosti te su postali slični Kristu Učitelju.

„Sv. Pavao kaže da nas Kristova ljubav potiče. To znači da nas Isus toliko voli, da bi to trebalo promijeniti način na koji živimo. Budući da je Isus umro za nas, trebali bismo pokušati živjeti za njega i za druge, ne samo za sebe“, rekao je don Gašpar, istaknuvši da nas Bog toliko ljubi da je poslao svoga Sina Isusa da nas pomiri sa sobom.

„Pomirenje znači popravljanje narušenog odnosa. Bog želi popraviti naš odnos s Njim koji je narušen zbog naših grijeha. Pozvani smo naviještati Evanđelje pomirenja riječju i djelom, živjeti i svjedočiti pomiren život“, potaknuo je don Gašpar.

Pavao kaže da smo Kristovi poslanici. „Poslanik predstavlja svoju zemlju na drugom mjestu. Predstavljamo Isusa pokazujući Njegovu ljubav svima koje sretnemo. Trebali bismo poticati sve da budu prijatelji s Bogom“, poručio je don Gašpar. Govoreći o istinoljubivosti, podsjetio je na Isusovu riječ: „Neka vaša riječ bude Da, da ili Ne, ne“.

Isus želi da budemo iskreni. „Isus kaže da se ne bismo trebali zaklinjati ili davati obećanja koristeći Božje ime, jer naše riječi uvijek trebaju biti istinite i pouzdane. Isus želi da budemo toliko iskreni da ne moramo davati velika obećanja da bi nam se vjerovalo. Ako uvijek govorimo istinu, ljudi će nam vjerovati kada kažemo Da ili Ne. Isus želi da budemo ljudi riječi, istinoljubivi“, poručio je Dodić, rekavši da kada se čovjek ispriča za loše koje je učinio, to je kao da se pomirio s Bogom.

Kristovu ljubav možemo pokazati tako što ćemo biti ljubazni, iskreni, govoriti što je ispravno čak i kada je teško, izvršiti rečeno, pomagati i opraštati drugima. „Kad pogriješimo, zamolimo za oprost i pokušajmo biti bolji. Kristova ljubav nas potiče da živimo za druge, a naša iskrenost pokazuje da poštujemo Boga i cijenimo istinu“, istaknuo je don Gašpar.

Pjevanje na misi predvodio je dječji zbor iz Vodica pod vodstvom s. Klare Pavlović. Božju riječ pročitala su djeca s Belafuže, psalam su pjevala djeca iz Bibinja, a svaki zbor pročitao je jedan zaziv iz Molitve vjernika. Don Gašpar je zahvalio voditeljicama zborova i župnicima te s. Marineli Delonga iz Splita na daru tiskanih zahvalnih uspomena na Zlatnu harfu.

Dodić je zahvalio don Rolandu Jeliću, župniku Bokanjca, na izvrsnom ozračju i ambijentu za susret dječjih zborova, na velikodušnom domaćinstvu i čašćenju.

Poruka nadbiskupa Zgrablića sudionicima Zlatne harfe

Sudionicima Harfe pročitana je poruka zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića. Nadbiskup je rekao da je Harfa „radosni dan molitve i pjesme, slika žive Crkve koja raste, moli i slavi Boga“, gdje „pjesma nije samo lijepa glazba, sklad ugodnih glasova, nego molitva, vjera i život“.

Tema „Vjek hvaljen budi“ povezuje nas s duhovnim nasljeđem sv. Franje Asiškog i s njegovim primanjem stigmi prije 800 godina. „Sv. Franjo je u svom tijelu nosio znakove Kristove muke, a u svom srcu trajnu pjesmu hvale. Njegov život bio je neprekidno ‘Hvala’ Gospodinu“, rekao je mons. Zgrablić.

Istaknuo je da djeca u župnim zborovima „nisu samo dodaci i ukras liturgiji, nego njen živi dio. Sudjelovati u liturgiji znači uključiti se srcem, tijelom, glasom i dušom u slavlje Boga, a ne promatrati sa strane. Liturgijsko pjevanje nije samo umjetnički izričaj, nego molitveni čin“, a pjesma kao molitva je most prema nebu.

„Liturgija nije predstava, zbor koji pjeva nije na pozornici, a narod u crkvi nije publika koja sluša. Liturgija je zajedničko djelo Božjeg naroda“, rekao je nadbiskup, dodavši da djeca svojim skladnim pjevanjem pomažu zajednici moliti, zahvaljivati, otvarati srce Bogu te da su njihovi glasovi znak da Crkva živi.

Nadbiskup je zahvalio djeci na dolascima na probe, na učenju pjesama, darivanju njihovog vremena i glasa za služenje Gospodinu te njihovim roditeljima što ih „potiču, prevoze, čekaju, prate i podržavaju u tom važnom poslanju“, kao i voditeljima zborova koji „s Ijubavlju, znanjem i strpljenjem pomažu da pjesme budu molitve srca“. Poželio je da „pjesma ne ostane samo unutar zidova, nego da bude hvala Bogu i nastavi živjeti u obiteljima, školama, župama, da se svaki dan pretvori u hvalu Bogu ne samo riječima, nego i djelima“ te da uvijek pjevaju hvale Gospodinu svojim glasovima i životima.

Mons. Zgrablić zahvalio je i don Gašparu koji već 28 godina, od 1997., s predanošću koordinira ‘Zlatnu harfu’ u Zadarskoj nadbiskupiji, za njegov trud i ljubav prema liturgiji i glazbi.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Sedma sjednica Povjerenstva za župnu katehezu Zadarske nadbiskupije održana je u utorak, 17. lipnja, u Salonu sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, pod predsjedanjem s. Marijane Mohorić, predstojnice Povjrenstva. Na susretu se analizirao rad ostvaren u razdoblju od rujna 2025. godine te se razgovaralo o temeljnim elementima plana i programa za nadolazeću pastoralnu godinu, s ciljem doprinosa razvoju kateheze u župnim zajednicama te osposobljavanja kateheta za suočavanje sa suvremenim izazovima u evangelizacijskom poslanju.

Osobito su vrednovana dva susreta za župne suradnike – katehete koji su održani u župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru, a koji će se i nadalje organizirati u dva termina, jesenskom i proljetnom. U vidu osnaživanja zajedništva između vjeroučitelja, kateheta i drugih odgojitelja u vjeri, predloženo je organiziranje susreta na nadbiskupijskoj razini pred kraj sljedeće školske godine. U tom smislu, definirana su i neka područja moguće suradnje s drugim povjerenstvima Zadarske nadbiskupije, prema poticaju Direktorija za katehezu: „Sustavnim i dubokim povezivanjem s drugim dimenzijama pastorala i zahvaljujući jednom realnom pastoralnom razlučivanju, moći će se umaći opasnosti aktivizma, empirizma i fragmentacije ponudâ“ (DC 297).

U skladu s orijentacijskim temama za razgovor, koje je u Planu i programu za povjerenstva Zadarske nadbiskupije za pastoralnu godinu 2025./2026. predložio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, župnicima i voditeljima katehetskih skupina će se ponuditi i određeni prigodni materijali. U svrhu osnaživanja zajedništva, međusobne razmjene i trajne formacije s ciljem programiranja i harmonizacije katehetskog služenja, u prvoj polovici rujna organizirat će se online susret za sve zainteresirane katehete. Sjednica Povjerenstva zaključena je u duhu zahvalnosti ususret novoj pastoralnoj godini i u nadi razvoja osjećaja veće odgovornosti prema katehezi te službi koju u crkvenim zajednicama pružaju katehete.

s. Marijana Mohorić

Susret ministranata Zadarske nadbiskupije održan je u subotu, 14. lipnja u svetištu sv. Nediljice u Vrani.

Prigodnu katehezu održao je don Tomislav Dubinko, župnik zadarske župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu. Susret je održan dan poslije Antunova, pa je don Tomislav djeci predstavio poruku života sv. Ante Padovanskog. „Sveci su otvorili srce Bogu, činili su djela Božjom snagom. Sveci su ljudi kroz koje prolazi Božja svjetlost, kroz koje do nas dolazi Božja svjetlost“, rekao je don Tomislav, dodavši kako svaka osoba u sebi osjeća čežnju čime ga, kojim poslanjem je Bog želi ispuniti.

Sv. Ante je imao čežnju služiti Bogu, postati redovnik i svećenik. Najprije je bio u redu augustinaca, u samostanu blizu Lisabona. „Kad se dogodi jasnoća  u srcu osobe da želi služiti Bogu, doći će i napast da osobu skrene s toga puta. Ono što je Božje, mora naići na protivljenje. To je znak da je to dobro za osobu. A onaj tko nam ne želi dobro, želi nas skrenuti s toga Božjeg puta“, upozorio je don Tomislav, potaknuvši djecu da budu ustrajni.

„Kad osjetite svoj životni put, što Bog želi za vas, ne odustaj ni pod koju cijenu. Kad je sv. Ante otišao u drugi samostan, nakon augustinskog, vidio je da su neki franjevci doživjeli mučeničku smrt, jer se nisu prestrašili ni smrti, kad je trebalo posvjedočiti za Krista. sv. Antu je to oduševilo, da je netko spreman umrijeti za Boga“, rekao je don Tomislav, naglasivši da je sv. Ante svjedočio, propovijedao, govorio najviše svojim primjerom. Istaknuo je da vjeru treba živjeti i to nije lako, vjera nije tek neki privjesak u životu čovjeka.

„Isus je pokazao da nije lako slijediti njegov put i živjeti vjeru. On je rekao da je to uzak put, ali jedini pravi. Trebamo se osloniti na Isusa“, potaknuo je don Tomislav, i u duhu povezanosti službe ministranata s euharistijom. Istaknuo je i važnost ispovijedi, da tamu iz srca opere Krv Kristova, jer nema grijeha kojeg Bog ne može oprostiti te se pokloniti Gospodinu u svetoj pričesti.

Dubinko je upozorio kako, i kad budemo u crkvi, pa i ministranti kada su blizu oltara, možemo biti odsutni, ne slušati liturgiju, misli nam odlutaju; može se dogoditi da ne čujemo nešto važno za naše srce. Don Tomislav je potaknuo da ne ignoriramo Božju riječ i propovjednika koje čujemo, kao što su sv. Antu jednom bili ignorirali ljudi i nisu ga slušali, što propovijeda. Onda su ga slušala stvorenja Božja, ribe, kada im je sv. Ante počeo govoriti, a ne mi ljudi, njegova djeca koju je stvorio na svoju sliku.

Dubinko je rekao da se ne divimo samo svecima, nego smo pozvani slijediti sv. Antu i svakog sveca. „Budi original Božje ljubavi i slijedi primjer svetaca koji ti mogu pomoći da ustraješ na putu s Bogom, nasljedujući Isusa“, poručio je don Tomislav ministrantima.

Nakon kateheze, euharistijsko klanjanje za vanjskim oltarom u parku svetišta predvodio je don Luka Šustić, župnik župa Slivnica i Islam Latinski. Ministranti su sudjelovali i u sportskim natjecanjima i u kvizu.

U velikom nogometu prve tri pobjedničke ekipe su: Plovanija, Zemunik i Biograd n/m; u malom nogometu Ugljan, Lukoran i Belafuža; u kvizu znanja Bibinje, Plovanija i Belafuža, a u povlačenju konopa Smiljevac, Biograd n/m i Belafuža.

Susret je organiziralo Povjerenstvo za ministrante i duhovna zvanja Zadarske nadbiskupije čiji je povjerenik don Ante Dražina uručio odličja pobjedničkim ekipama.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Luka Šustić

Svečano misno slavlje na blagdan sv. Ante Padovanskog u petak, 13. lipnja, u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog u Vinjercu, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Za vrijeme mise, nadbiskup je blagoslovio novi drveni oltar „prema puku“. Ovogodišnji župni blagdan bio je i u znaku 120. godišnjice kako je relikviju sv. Ante u Vinjerac donio don Kamilo Franchini, porijeklom iz Dicma, 13. lipnja 1905., na dan „župničkog umještenja“, kako je zapisano na poleđini relikvijara.

„Taj dar relikvije postao je znak Božje blizine po sv. Anti i duhovno blago koje se već 120 godina časti s poštovanjem i zahvalnošću. Pred tom relikvijom molile su generacije u tišini osobno, u zajedničkoj euharistiji i procesiji koja je javni znak da vjerujemo u snagu svetaca i u Božju blizinu“, rekao je nadbiskup.

Oltar je središte liturgije i mi trebamo staviti Krista u središte našeg života, potaknuo je mons. Zgrablić, poželjevši da nam oltar u tome bude trajni izvor, a relikvija sv. Ante da nas „podsjeća na snagu svetosti koja se ne zadržava u prošlosti, nego i danas oblikuje živote“.

U želji da nas život sv. Ante potakne na svakodnevno obraćenje, rast u vjeri i novu blizinu s Kristom, nadbiskup je govorio o kreposti strpljivosti i upozorio na duhovnu lijenost.

Misao sv. Ante: „Ako imaš Boga, imaš sve, jer imaš onoga koji je stvorio sve, koji te sam može nasititi i bez kojega je sve što postoji ništa“ proizašla je iz njegovog osobnog iskustva, potvrđena je kroz djelovanje sv. Ante, rekao je nadbiskup, istaknuvši da sv. Ante nije govorio iz teorije, nego iz živog susreta s Bogom. Rekavši da Bog ispunjava čovjeka i daje smisao, nadbiskup je poručio: „U Božjoj prisutnosti sve dobiva svoje mjesto i gubi prividni sjaj, jer sve postaje samo odsjaj Onoga koji je vječan, savršen i neprolazan. Tko ima Boga, ima izvor svega, ima Stvoritelja svega što postoji. Bog daje smisao čak i kada se sve drugo raspada. Kada materijalno nestane, duhovno opstaje, Bog nam ostaje – i to je najvažnije. U trenucima tuge, Bog je naša utjeha. Kada se sve oko nas ruši, On je stijena na kojoj čvrsto stoji naš život. Kada ljubav izblijedi među ljudima, Njegova ljubav se ne mijenja, ostaje vječna“.

Potaknuo je da ne tražimo ispunjenje u prolaznome, nego u Vječnome, da ne tražimo sigurnost u stvarima koje nestaju, nego u Bogu koji ostaje.

Za biti s Bogom treba voditi krepostan život, a sv. Ante je osobito njegovao krepost strpljivosti. „Kršćanske kreposti nisu samo vanjski čin dobrote, već nutarnja odluka volje i snaga srca koje ustraje u dobru i onda kad ono postane teško, neugodno ili sporo.

Kršćanska strpljivost je aktivno pouzdanje u Boga, vježbanje srca u smirenosti i ustrajnosti usred nepravde, boli ili nesigurnosti. Krepost općenito, a strpljivost osobito, oblikuje naš karakter i vodi nas prema tome da budemo poput Krista koji nije tražio trenutno rješenje, nego je s ljubavlju i postojanošću prihvatio križ.

Strpljivost je snaga koja nas vodi da ne odustanemo kad dođe bol, nepravda ili razočaranje. Ona nas uči gledati dublje – preko trenutnih osjećaja i ostati vjerni Bogu čak i kad ne razumijemo Njegove putove. Strpljiv čovjek nije slab nego duboko jak, jer zna trpjeti bez gorčine, čekati bez nestrpljenja i ljubiti bez uvjeta“, rekao je mons. Zgrablić, upozorivši da nestrpljivost razotkriva duhovnu krhkost: „Tko nije ukorijenjen u kreposti, lako posrne, lako odustaje od dobra, povlači se i zatvara u sebe. No, strpljiv čovjek ostaje tih i čvrst, kao dobro kaljeno željezo koje ne puca ni pod udarcem“.

„Krepost je poput kuće. Temelj joj je pouzdanje u Boga, zidovi su vjernost i ustrajnost, a krov je strpljivost koji štiti od kiše i udara vjetrova. Temelj drži kuću uspravnom, zidovi joj daju oblik, ali krov je taj koji nas štiti kad navale kiše i udare vjetrovi. Bez dobrog krova sve propada.

Ako su temelji kuće izložene jakom nevremenu duboki ili na čvrstom kamenu, zidovi čvrsti, a krov stabilan, može izdržati i jaku buru koja nosi ili ruši sve pred sobom. Tako je i s čovjekom.

Kad u životu naiđu jake bure i oluje – nepravde, bolesti, neuspjesi, tjeskobe, a to nam sigurno dolazi, krepost strpljivosti djeluje poput krova: ne zaustavlja vjetar, ali štiti dušu od lomljenja. Strpljivost nas uči čekati, podnositi, ostati mirni i kad oko nas sve zadrhti“, naglasio je nadbiskup, rekavši da strpljiv čovjek nije slab.

„On ne zatvara oči pred problemima, nego ih gleda s povjerenjem. On sabire snagu, zna da je u oluji Gospodin čvrsta stijena pod nogama i zaklon nad glavom“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši kako nas sv. Ante potiče da izgrađujemo „krepost koja se ne lomi pod pritiskom, koja ne uzvraća zlom na zlo, nego snagom vjere nadvladava svaku kušnju“.

Sv. Ante upozorava da je duhovna lijenost velika opasnost našoj vjeri i kreposti. „Duhovna lijenost nije samo nedostatak aktivnosti. Duhovna lijenost je stanje duše koja gubi volju za traženjem Boga, prestaje težiti višim stvarima i postaje ravnodušna prema vlastitom posvećenju. Čovjek postaje zadovoljan površnošću, duhovnom mlakošću i komforom te traži samo što je ugodno, brzo i bez križa. Duhovna lijenost se često maskira kao mir, uravnoteženost ili čak realizam, ali u svojoj bîti, ona je odustajanje od svetosti“, upozorio je mons. Zgrablić, dodavši da „duhovna lijenost čovjeka zaustavlja, uspavljuje i veže za zemaljsko i prolazno. Lijenost u duhovnom životu otupljuje savjest, slabi volju i udaljava dušu od Božje milosti“.

Sv. Ante je rekao: „Lijenost nam ne dopušta da se uzdignemo u visine, već uvijek želi da se hoda po zemlji, komotnim putovima”.

„Duhovna lijenost odvlači čovjeka od Božjeg poziva da raste, da se uzdiže prema nebu i postane svet. Umjesto toga, duša se zadovoljava osrednjošću, izbjegava napor molitve, pokore i unutarnjeg obraćenja. Komotni putovi možda izgledaju lakši, ali vode u duhovnu prazninu“, upozorio je nadbiskup.

Nasuprot duhovnoj lijenosti, revnost proizlazi iz ljubavi prema Bogu.

„Gdje vlada revnost, ondje je plodna molitva, čežnja za sakramentima, zauzetost za druge i želja za rastom u ljubavi i dobroti, napredovanju prema Bogu. Gdje zavlada duhovna lijenost, ondje se gase te duhovne vatre. Čovjek tada počinje ‘hodati po zemlji’, u krugu navika, briga i prolaznih zadovoljstava, zaboravljajući da je pozvan „gledati gore, gdje Krist sjedi zdesna Ocu“; prestane čeznuti za vječnim i neprolaznim, zanemaruje da mu je  domovina na nebesima“, upozorio je mons. Zgrablić, poručivši da smo pozvani „hodati stazama koje nisu uvijek komotne, ali vode prema nebu.

Duhovna lijenost nas drži prizemljenima, dok nas Božja milost poziva u visine. Neka nam primjer sv. Ante bude poticaj da se svakodnevno budimo iz duhovne tromosti, da ne biramo lagani put, nego onaj koji vodi do vječnosti“, potaknuo je nadbiskup.

„Sv. Ante poziva nas na dublje zajedništvo s Bogom i međusobno, autentične kreposti i oslobođenje od duhovne lijenosti koja nas sputava. Ako uistinu želimo imati ispunjeno srce, biti bogati neprolazni i vječnim, moramo živjeti s Bogom. Ako želimo biti kreposni, moramo ostati postojani u kušnji; ako želimo duhovno napredovati, rasti, moramo se osloboditi okova duhovne lijenosti“, poručio je predvoditelj slavlja.

Poželio je da nas sv. Ante zagovara da „ti poticaji ne ostanu samo riječi, nego da ih živimo svakodnevno, s pouzdanjem u Gospodina koji nas uvijek poziva u više, dublje i želi nas uvesti u najveće dobro, svoje zajedništvo ljubavi“.

Nakon mise, župljani su počastili relikviju sv. Ante, a nadbiskup Zgrablić je predvodio procesiju s kipom sv. Ante kroz središte Vinjerca, noseći relikvijar sv. Ante.

Na blagdan sv. Ante, nadbiskup Zgrablić predvodio je svečano večernje misno slavlje na Trgu ispred župne crkve sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Blagdan sv. Ante Padovanskog svečano je proslavljen u petak, 13. lipnja na Silbi.

U portu sv. Ante na Silbi, ispred crkvice sv. Ante, svečano misno slavlje s početkom u 6 sati ujutro predvodio je vlč. Božidar Volarić, svećenik Krčke biskupije, župnik Lopara na otoku Rabu. Uvečer se pridružio i vlč. Ivan Ćorić, svećenik Sisačke biskupije.

Iako nam Bog gotovo svake godine podari lijepo vrijeme, za ovu godinu je bilo savršeno. U ozračju mirisnih borova i mora, u ranojutarnjoj tišini (u šest sati) i duhovnoj sabranosti hodočasnika: Silbenjana, doseljenika, vlasnika kuća za odmor, gostiju, turista, studenata i namjernika (sveukupno do 150 ljudi) koji su došli barkama ili pješice.

Vlč. Božidar je nazočne pozvao na svetost. Ona nije rezervirana za neke poput sv. Ante, nego za sve ljude. Pravi smisao štovanja sv. Ante je u tomu da ga slijedimo, imajući uzor u njegovoj svetosti. Ako nije tako, onda smo samo statisti proslave njegovog blagdana.

Nakon mise blagoslovljeni su brodovi i tradicijski ‘Vinci sv. Ante’. ‘Vinci’ (kitice trinaest vrsta aromatičnog otočnog cvijeća) darivaju se vjernicima, primajući novčano uzdarje u svrhu obnovu crkve u Portu.

Uslijedila je brašćina, bratsko i sestrinsko blagovanje jela i pića, što su ih velikodušno ponudile nesebične duše.

Zanimljivo je da svake godine bude puno ljudi koji prvi put sudjeluju u slavlju. Svjedoče da odlaze s nezaboravnim iskustvom, koje i ostale motivira da se iznova vraćaju.

Kasno popodne bilo je drugo svečano misno slavlje u župnoj crkvi Rođenja BDM na Silbi, na kraju kojega su blagoslovljena djeca. Potom je bila procesija po mjestu sa svečevim kipom.

Zahvala ide svima koji su na bilo koji način doprinijeli da sve protekne lijepo i dostojanstveno kao i svake godine: župnom zboru s voditeljima, čistačima, cvjećaricama, nosačima, ministrantima, zvonarima, izrađivačicama ‘Antinih vincov’ i vijenca nad vratima svečeve crkve.

Neka nas svih prati blagoslov Božji po zagovoru zaštitnika i zagovornika sv. Ante, da poraste naša kršćanska svetost na koju smo pozvani.

don Slavko Ivoš

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Mihaela Miškić

Knjiga „Svjedok čiste savjesti – Prinosi za životopis Sluge Božjega Franje Kuharića uz 80. obljetnicu njegova svećeničkog ređenja“ autora Jurja Batelje, u izdanju Postulature blaženog Alojzija Stepinca, predstavljena je u četvrtak, 5. lipnja, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Don Tomislav Baričević, župnik Pridrage i Smilčića, govorio je o Kuharićevoj baštini u obrani istine o Stepincu, rekavši da je Kuharić glavni pokretač i pronositelj glasa svetosti i mučeništva  Stepinca, no on sebe u svojoj skromnosti nije tako doživljavao. Kardinal Franjo Šeper, tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere i Kuharić zajedno su 17. veljače 1979. uputili  papi Ivanu Pavlu II.  molbu za proglašenje Stepinca blaženim.

Uz javne istupe kroz propovijedi, Kuharić je i crkvenom sudu dao tri svoja svjedočanstva, kad je Kuharić za Stepinca rekao: „Moglo bi se misliti da je bilo mudrije da je šutio, ali on, jer je bio potaknut iz svoje savjesti, budući da je bio branitelj svoga stada, nije mogao ponašati se kao ‘pas koji ne zna lajati’. Kuharić je rekao i da se u odnosu sa svećenicima i narodom, Stepinac uvijek pokazao kao brat i prijatelj, ne kao poglavar.

Kuharić je imenovao povijesnu i teološku komisiju i povjerio im da sve prouče i ispitaju u vezi kauze. „Postojanost njegovog uvjerenja o Stepinčevoj nevinosti trajno je pobijao dokumentima i činjenicama. Prosuđujući da je Stepinac svetački živio i mučenički umro, uložio je svoj autoritet i život u zastupanju i obrani vlastitog uvjerenja koje je dijelio s Božjim narodom. Misao o proglašenju blaženim i svetim Stepinca bio je njegov životni program“, istaknuo je Baričević.

Kuharić je branio istinu o Stepincu i o 300. godišnjici  Sveučilišta u Zagrebu, kada se 1969. protokolarno i kratko susreo s Titom u HNK-u, a tijekom večere u Banskim dvorima, duže je razgovarao s predsjednikom Sabora SR Hrvatske Jakovom Blaževićem, javnim tužiteljem u procesu Stepinca. Svoju javnu i privatnu obranu nedužnosti Stepinca smatrao je „obvezom svoje savjesti te poslanjem braniti istinu i njegovo ljudsko dostojanstvo, time braneći i Crkvu i prava svakog čovjeka“, rekao je Baričević, citirajući Kuharića da je Stepinac „bio čovjek Crkve, graditelj i branitelj njenog jedinstva s Petrom. Braneći njega branili smo temelje naše vjere, hrabrili smo i našeg hrvatskog čovjeka“. Stepinčeva kauza vodila se tajno, a Kuharić je o njemu govorio otvoreno i  javno, premda često napadan, istaknuo je Baričević. Kuharić je rekao da je godišnjica Stepinčeve smrti za vjernike blagdan. Duboko je osjećao bîlo svoga zareditelja. Dao je urediti novi Stepinčev grob i spomen zbirku i govorio da se Stepinac „nije znao cjenkati ni s kim. Davao je obilno zemaljska dobra i svoju osobu, cijeli svoj život Kraljevstvu Božjem“.

U 28-godišnjem upravljanju Zagrebačkom nadbiskupijom, Kuharić je osnovao 60 novih župa. Na prijetnje državnih vlasti da radi ilegalno, jer su se stanovi pretvarali u bogoslužne prostore, odgovarao je: „Dajte nam živjeti legalno, pa nećemo otvarati bogoslužne prostore ilegalno“. Otvorio je Dom za stare i nemoćne svećenike, podupirao razvijanje katoličke izdavačke djelatnosti i katoličkih medija.

Pokretač je i sudionik višegodišnje svenarodne proslave 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata od Solina 1976., Knina, Nina do Nacionalnog euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici 1984. godine.  O 900. obljetnici utemeljenja Zagrebačke nadbiskupije bio je domaćin prvog posjeta pape Ivana Pava II. 1994. Hrvatskoj.

Osobitu pozornost Kuharić je pokazivao Hrvatima diljem svijeta koje je pohodio i povezivao s Domovinom. Bio je za odnose s vlastima uz poštovanje načela istine i pravde, rekao je Baričević, istaknuvši: „Nije se dao od nikoga ucijeniti, zastrašiti niti je molio bilo kakvu milost od zemaljskih upravljača“.

Podsjetio je i na strahovanje Kuharića da će Teološko društvo Kršćanska sadašnjost postati „sindikat teologa pod nadzorom države, a protiv biskupâ“,  zbog čega je puno trpio. Bio je pripravan ostati i bez ‘Kršćanske sadašnjosti’, ali ne bez slobode i jedinstva Crkve, istaknuo je Baričević. Zbog razboritog vodstva Kuharića, prelazeći preko mnogih uvreda i poniženja, u Crkvi u Hrvata nije došlo do razdora, istaknuo je Baričević koji je bio na sprovodu Kuharića, rekavši da je Kuharić po službi i svojim djelom prešao granice Zagrebačke nadbiskupije.

Podsjetio je da je bio „bistro dijete koje je voljelo prirodu, promatralo iznad užeg zavičaja, duhovni gorostas zagledan u drugu stranu“. U brizi za duše bio je zauzeti i odgovorni župnik, neustrašivi biskup i ponizni kardinal. Njegovi orijentiri su obitelj u kojoj je rođen u Gornjem Pribiću i nadbiskup Stepinac koji ga je dočekao kao pitomca Dječačkog sjemeništa na Šalati i čiji je način života i ophođenja s narodom, pratio.

Kuharić je duhovni velikan 20. stoljeća u hrvatskom narodu koji je ostavio neizbrisivi trag u hrvatskoj nacionalnoj svijesti i za života je bio na glasu svetosti; znamenita osobnost u burnom povijesnom razdoblju nakon završetka Drugog svjetskog rata i previranja unutar crkvenih krugova, istaknuo je dr. sc. Zlatko Begonja, povjesničar.

U periodu komunizma i progona Crkve, Kuharić i Stepinac s izraženim vjerskim i moralnim kvalitetama, bili su nositelji otpora i čuvari hrvatskih vjerskih, kulturnih i tradicijskih obilježja, istaknuo je Begonja, poručivši: „Ostavili su veliki trag u hrvatskom narodu učenjem da djelovanje po savjesti mora biti temelj ljudskog ponašanja, bez obzira u kojim okolnostima se nalazili pojedinci ili narodi“.

Kuharić je počeo svećeništvo u teškom razdoblju 1945., kad je hrvatski puk bio izložen progonima i obračunima od strane vojnih i političkih pobjednika i kad je režim proglašavao svećenstvo narodnim neprijateljima, rekao je Begonja.

Komunistički režim pokušao je oslabiti crkveno jedinstvo uspostavom staleškog svećeničkog udruženja. Mladi svećenik Kuharić slijedio je Stepinca koji je upozoravao svećenike da se ne uvuku u tu režimsku igru, a zbog šutnje crkvenih velikodostojnika je rekao: „Generali uzmiču!“.

U previranjima 1971., Kuharić je sačuvao mirnoću i stajao uz hrvatski narod bez obzira na teškoće, a kao crkveni autoritet sudjelovao je i u procesu uspostave suverene RH. Njegova osobnost bila je orijentir narodu i hrvatskoj vlasti u tim teškim trenucima, istaknuo je Begonja.

„Kuharić je u vremenu jugoslavenskog režima jasno i odvažno branio Stepinca, njegove jasne kršćanske stavove i neokaljanu savjest. Kuharićev glas bio je produženi odjek Stepinčeve riječi izgovorene pred montiranim sudom: ‘Moja je savjest čista’“, rekao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, naglasivši da pokretanjem Kuharićeve kauze, „Crkva u Hrvatskoj prepoznaje snagu njegove duhovne ostavštine i svjetlo koje je unosio u živote ljudi“.

Istaknuo je da „Kuharić nije bio samo svjedok Stepinčeve svetosti, nego i njegov nasljednik, čuvar i baštinik duhovnog nasljeđa Stepinca. Kuharić je znao ostati vjeran toj liniji Evanđelja, Crkve, savjesti, vjere i služenja Bogu i narodu Božjem. To nasljeđe obvezuje i nas“, poručio je mons. Zgrablić.

„Knjiga je kao svjetionik u vremenu kada Crkva i društvo trebaju pouzdane primjere savjesti, dosljednosti i vjernosti. Gospodin nas po Kuhariću poziva na čvrstoću u istini i blizinu s Bogom i čovjekom u Crkvi i po Crkvi. Kuhariću je savjest bila kompas, a Evanđelje mjera svega“, rekao je nadbiskup, dodavši da je Kuharićevo svjedočanstvo „izazov nama kako biti savjestan, hrabar i miran pred Bogom i ljudima, kako biti vjeran Bogu, Crkvi, svome narodu i sebi“.

Autor Juraj Batelja istaknuo je da je Kuhariću bila „važna njegova prisutnost u svakom kutku hrvatske zemlje“ te je ostavio sjajnu stazu kojim god dijelom Hrvatske i područjem gdje Hrvati žive je prošao.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na svetkovinu Duhova u nedjelju, 8. lipnja, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Za vrijeme mise podijelio je sakrament sv. Potvrde dvadeset i dvoje krizmanika iz katedralne župe sv. Stošije i zadarske župe sv. Šime. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

 Iv 14, 15-16.23b-26

Dragi krizmanici, dragi roditelji i kumovi naših krizmanika, dragi članovi obitelji naših krizmanika!

Draga braćo i sestre!

Danas je za sve nas veliki dan — svetkovina Duhova, dan rođenja Crkve, a Crkva je mistično Tijelo Kristovo čiji smo mi udovi. Osobito je ovo veliki dan kada vi, dragi krizmanici, primate sakrament Duha Svetoga, sakrament potvrde. Danas Duh Sveti silazi na vas, baš kao što je sišao na apostole, kako bi vas učvrstio u vjeri, osnažio za život i učinio vas zrelim svjedocima Kristove ljubavi.

Želio bih iz današnje bogate poruke Riječi Božje, današnjeg ulomka iz Evanđelja po Ivanu, koji smo maloprije slušali, izdvojiti tri životno važne i snažne Isusove poruke svima nama. Ove nam Isusove poruke žele obogatiti život i učiniti našu vjeru spasonosnom, onom koja će obasjati našu prošlost, koja će biti snaga za našu sadašnjost i budućnost.

1. „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.”

Prva poruka sadržana je u Isusovim riječima: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati” (Iv 14, 15).

 U svijetu u kojem je sve često površno i prolazno, gdje se gotovo sve mjeri društvenim statusom, materijalnim posjedovanjem, nekretninama, lajkovima i dojmom, Isus nas poziva na nešto mnogo dublje i važnije: na vjernost njegovoj ljubavi. Poziva nas da odgovorimo na njegovu ljubav od koje veće nema i koja je izvor svake druge ljubavi i života.

Ali zašto bismo uopće ljubili Isusa? Zato što nas je On prvi ljubio. On, koji je „Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga“, kako ispovijedamo u Vjerovanju, dao svoj život za nas, da bismo mi imali život u punini. Isus nije ljubav koja nešto traži za sebe — On je ljubav koja se daruje do kraja da bi nas usrećila. Tko doživi ovu ljubav, ne može ostati ravnodušan. Ljubiti Isusa znači odgovoriti na tu nevjerojatnu ljubav zahvalnošću i predanjem.

Možemo se pitati: „Zar živjeti po Božjim zapovijedima nije ograničavanje naše slobode?“. Možemo, zapravo, reći upravo suprotno – Božje zapovijedi nam pokazuju put prave slobode. Prava sloboda nije raditi što god poželiš – samovolja, nego imati snagu birati ono što je dobro, istinito i plemenito, birati često naporniji put. Sloboda bez istine vodi u kaos, ali sloboda u Bogu vodi u radost, mir i ispunjenje srca.

Ali što to znači čuvati Isusove zapovijedi? To znači živjeti po onome kako nam je on govorio. Poštivati Deset Božjih zapovijedi koje nas uče poštivati Boga i ljude, i dvije najveće zapovijedi ljubavi: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim… i bližnjega svoga kao samoga sebe” (Mt 22, 37-39).

To znači ne imati druge bogove kojima služimo (izgledu, novcu, ili nekom drugom idolu…), slaviti Boga, a ne izgovarati njegovo ime bogohulnim pogrdama; poštivati i svetkovati Dan Gospodnji, nedjelju i ostale zapovijedane blagdane; ne lagati, ne ogovarati; poštovati roditelje; ne nanositi nepravdu; njegovati život od začeća do prirodne smrti; sačuvati čistoću srca i bračne vjernosti; pomagati siromašnima, činiti drugome ono što želimo da drugi nama čine. To znači živjeti s Bogom i ljubiti Boga.

2. „I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja… Duh Sveti.”

Nadalje, Isus nam kaže: „I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja…“ (Iv 14, 16).

Dakle, druga Isusova današnja poruka jest: Niste sami!
Ovdje Isus govori: „Ja ću moliti Oca“. Isusova molitva nije znak nemoći i slabosti, nego izraz dubokog zajedništva između Oca i Sina. Isus i Otac su jedno u ljubavi – Duhu Svetom, a Isusova molitva pokazuje da nas želi uključiti upravo u tu ljubav, darovati nam Duha Svetoga. Njegova molitva je i  ujedno zagovor i zajedništvo: zagovor da primimo Duha Svetoga, ali i znak da nas Bog ne ostavlja same. I upravo nas time Isus uči važnosti molitve. Ako je sâm Isus molio, koliko je više nama potrebno da budemo povezani s Ocem! Molitva nije samo izgovaranje riječi – to je otvaranje srca, to je dijalog s Bogom, to je komunikacija s Bogom, ne samo riječima, nego komunikacija našeg bića, našeg srca, naše duše i duha. Tek kad uđemo u odnos molitve, kad počnemo razgovarati s Bogom, tada otvaramo prostor Duhu Svetome da uđe, da djeluje, da nas mijenja iznutra. Bez molitve, srce ostaje zatvoreno i hladno, a po molitvi Duh Sveti čini da „imamo blago i ponizno srce.“

Isus kaže da će nam dati “drugoga Branitelja”. A tko je prvi naš Branitelj? To je sâm Isus, Božji Sin. On je prvi naš Branitelj (Paraklet) – onaj koji nas zagovara, brani, vodi i tješi. Isus je prvi koji je stao između nas i grijeha, između nas i zla. Na križu je radi nas – On, koji nije imao grijeha, ponio je naše grijehe, kako bismo mi imali pristup Ocu. U svojoj smrti, Isus nas pomiruje s Bogom, briše razdor koji je stvorio grijeh. U svom uskrsnuću, Isus pobjeđuje smrt i otvara vrata novoga života. Ali ne samo to – On nas poziva da sudjelujemo u tom životu. Po krštenju i krizmi, po vjeri i sakramentima, mi postajemo dionici Isusove smrti i uskrsnuća. On je naš odvjetnik pred Ocem – ne zato što nas Otac napada ili Sin optužuje, nego zato što nas Sin opravdava svojom ljubavlju i žrtvom. Isus nas pred Ocem, slikovito rečeno, „oblači“ u svoju ljubav kako bi nas Bog mogao prepoznati. On nas poznaje do kraja, zna naše slabosti, i upravo zato se zauzima za nas. Njegova nazočnost nije osuda, nego obrana i spasenje. Isus je Branitelj koji nas podiže kad padnemo, koji kaže: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i ne griješi više.” (usp. Iv 8,11).

Potrebni smo Duha Svetoga Branitelja, jer život nije uvijek lak, jer ćemo padati, zlo će nas satirati, grijeh će nas pritiskati, sumnje će nas mučiti, morat ćemo se boriti s grijehom i Zlom koji su jači od nas, bit ćemo ranjeni riječima i postupcima, razočarani u našim očekivanjima i nanesenim nepravdama. Tko će nam u tome pomoći? Naše nam snage za ovu borbu nisu dovoljne. Duh Sveti dolazi kao snaga odozgor, od Boga, kao unutarnji oslonac. Duh Sveti je naš branitelj, vodič, učitelj i utješitelj.

Duh Sveti je onaj glas koji nam šapće u savjesti, koji nam daje mir kad smo uznemireni, koji nas hrabri kad smo uplašeni. On nas podsjeća na Isusove riječi koje je rekao, on nam doziva u pamet sve što je Isus rekao, On nam pomaže da Isusove riječi živimo.

Zamislimo Duha Svetoga kao dragog i vjernog prijatelja koji nas nikada ne napušta. Kad se suočimo s teškim izborima, kad se osjećamo odbačeno ili neshvaćeno, kad se nam se molitva čini suhom i bez smisla – sjetimo se: nismo sami. Duh Sveti je u nama. Mi smo njegov hram. Njemu se možemo obratiti u svakoj situaciji, ne mora to biti ni duga ni savršena molitva. Samo recimo: “Duše Sveti, pomozi mi”.

Dragi krizmanici, draga braćo i sestre, učimo se slušati Duha Svetoga. Dajmo mu prostora u našem dnevnom ritmu – kroz molitvu, čitanje Svetog Pisma, razmatranje, tišinu, euharistiju, Svetu ispovijed, dobra djela. On će nam uvijek iznova  dozivati u pamet sve što nam je Isus govorio i učio  i što je za nas učinio.

3. „K njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.”

Treća poruka koju želim izdvojiti iz današnjeg Evanđelja je možda najdublja: Bog želi stanovati u našem srcu. Isus kaže: „K njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti” (Iv 14,  23).

Isus kaže: ako ga ljubimo, On i Otac, u zajedništvu Duha Svetoga, dolaze kako bi se u nama nastanili. Zašto Isus govori u množini? Jer Otac i Sin dolaze zajedno – po Duhu Svetom. To je prisutnost cijeloga Trojstva u čovjeku. To znači da nismo samo pozvani slijediti Boga izvana – nego ga nositi u sebi, biti njegov dom, njegova živa prisutnost u svijetu.

Zamislimo da je naše srce Božji dom. Kako ga uređujemo? Čime ga ispunjavamo? Kao što svoj dom čistimo, uljepšavamo i održavamo, tako i srce treba biti čisto, ispunjeno dobrotom, mirom i ljubavlju. Duh Sveti nam pomaže da to srce bude toplo, otvoreno, ispunjeno mirom, radošću i dobrotom. Ne moramo biti savršeni – ali možemo biti iskreni i spremni da Bog u nama djeluje.

Ali zašto bi Bog htio stanovati u nama? Jer Bog nas ne promatra izdaleka – On želi zajedništvo. To nije samo duhovna ideja, nego konkretna stvarnost: Duh Sveti ulazi u naš život i prebiva u nama po sakramentima, osobito po euharistiji i Svetoj potvrdi. U njemu se krećemo, živimo i jesmo (usp. Dj 17, 28), ali kad ljubimo Boga, tada to zajedništvo postaje osobno, duboko i živo. Tada Bog ne samo da nas podržava izvana, nego nas iznutra vodi, oblikuje, nadahnjuje.

A kako možemo prepoznati Božju prisutnost u našem životu? Po plodovima Duha Svetoga u nama: kad u srcu osjetimo mir unatoč teškoćama, kad nas iznutra pokreće ljubav prema drugima, kad nam savjest tiho šapće istinu i uživa u radosti mira, kada nam je srce ispunjeno ljubavlju, kad osjećamo da nas molitva i razmatranje Božje Riječi vodi u našim koracima i odlukama, kada vjerujemo da je u euharistiji i drugim sakramentima Bog s nama. Božja prisutnost nije uvijek dramatična – često je tiha, blaga i postojana, kao svjetlo koje neprestano gori.

Bez Boga nije moguće živjeti u punom smislu. Možemo fizički postojati, ali ćemo biti prazni, lutat ćemo, tražiti smisao tamo gdje ga nema. A u dubljem smislu – možemo li uopće postojati bez Boga? Ne možemo. Jer Bog nije samo onaj koji nas vodi, nego onaj koji nas održava u postojanju. Bog je Život, a nama je život darovan. Mi imamo život kao dar, ali Bog jest Život i izvor života. Ako bi se Bog povukao, ako bi prestao htjeti naše postojanje – mi bismo prestali biti. Zato nije pretjerano reći: bez Boga ne bismo uopće postojali. Naš svaki dah, svaki otkucaj srca, svaki trenutak – sve to je moguće jer nas Bog drži svojom ljubavlju. Zato nas Bog ne promatra sa strane, već nas nosi, stvara i poziva da budemo dio njegovog života. Bog je onaj koji daje dubinu našem postojanju. Bez Njega gubimo istinski oslonac, svrhu, identitet. Naše srce bez Boga traži zamjene, ali nijedna ne može ispuniti ono što samo On može. Zato je važno dopustiti Mu da uđe u našu vjeru, da prebiva u našem srcu, da nas iznutra izgrađuje i vodi prema punini života.

4. Čestitka i zahvalnost

Dragi krizmanici, od srca vam čestitam na ovom događaju svete krizme!

U ovoj svečanoj prigodi izražavam iskrenu zahvalnost vašim roditeljima, koji su vam prvi posvjedočili vjeru i ugradili ljubav prema Bogu i bližnjemu u vaše srce. Zahvaljujem i vašim  kumovima, koji su danas, ali i ne samo danas,  vaši duhovni pratitelji i ‘anđeli čuvari’. Hvala i vjeroučiteljima, župnicima i pastoralnim djelatnicima, koji su vas poučavali i vodili putem Evanđelja.

Neka nas, sve zajedno, vodi Duh Sveti, neka nas čuva i oblikuje, da nikad ne zaboravimo – Bog je s nama i u nama, mi smo u Bogu.

Amen.

Na svetkovinu Duhova u nedjelju, 8. lipnja, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Za vrijeme mise podijelio je sakrament sv. Potvrde krizmanicima katedralne župe sv. Stošije i zadarske župe sv. Šime.

Razmatrajući navješteno Ivanovo evanđelje, nadbiskup je rekao da nas Isus po svojim riječima: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati” poziva na vjernost njegovoj ljubavi te da zahvalno i s predanjem odgovorimo na njegovu ljubav od koje nema veće i koja je izvor svake druge ljubavi i života.

Živjeti po Božjim zapovijedima nije ograničavanje naše slobode, nego Božje zapovijedi nam pokazuju put prave slobode, istaknuo je nadbiskup, upozorivši da prava sloboda nije raditi što god čovjek poželi, samovolja, „nego imati snagu birati što je dobro, istinito i plemenito, birati često naporniji put. Sloboda bez istine vodi u kaos, a sloboda u Bogu vodi u radost, mir i ispunjenje srca“, poručio je nadbiskup.

Isusova riječ: „I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja“ poručuje nam da nismo sami. „Isusova molitva Oca nije znak nemoći i slabosti, nego izraz dubokog zajedništva između Oca i Sina. Isus i Otac su jedno u ljubavi – Duhu Svetom, a Isusova molitva pokazuje da nas želi uključiti u tu ljubav, darovati nam Duha Svetoga. Njegova molitva je ujedno zagovor i zajedništvo: zagovor da primimo Duha Svetoga, ali i znak da nas Bog ne ostavlja same. Time nas Isus uči važnosti molitve. Ako je sâm Isus molio, koliko je više nama potrebno da budemo povezani s Ocem“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da molitva nije samo izgovaranje riječi: „Molitva je otvaranje srca, to je komunikacija s Bogom ne riječima, nego komunikacija našeg bića, našeg srca, naše duše i duha. Kad uđemo u odnos molitve i počnemo razgovarati s Bogom, tada otvaramo prostor Duhu Svetom da uđe, da djeluje, da nas mijenja iznutra“.

Isus kaže da će nam dati “drugog Branitelja”. „Naš prvi Branitelj je Isus, Božji Sin koji nas zagovara, brani, vodi i tješi. Isus je prvi stao između nas i grijeha, između nas i zla. On koji nije imao grijeha, ponio je naše grijehe na križ kako bismo mi imali pristup Ocu. U svojoj smrti, Isus nas pomiruje s Bogom, briše razdor koje je stvorio grijeh. U svom uskrsnuću, Isus pobjeđuje smrt i otvara vrata novog života. Ali i poziva nas da sudjelujemo u tom životu“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da po vjeri i sakramentima postajemo dionici Isusove smrti i uskrsnuća.

„Isus je naš odvjetnik pred Ocem, ne zato što nas Otac napada ili Sin optužuje, nego zato što nas Sin opravdava svojom ljubavlju i žrtvom. Isus nas pred Ocem, slikovito rečeno, „oblači“ u svoju ljubav, kako bi nas Bog mogao prepoznati. On nas poznaje do kraja, zna naše slabosti i zato se zauzima za nas. Njegova nazočnost nije osuda, nego obrana i spasenje“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da je Duh Sveti „glas koji nam šapće u savjesti, koji nam daje mir kad smo uznemireni, koji nas hrabri kad smo uplašeni. On nam doziva u pamet sve što je Isus rekao, On nam pomaže da Isusove riječi živimo“.

„Potrebni smo Duha Svetoga Branitelja, jer život nije uvijek lak, jer ćemo padati, zlo će nas satirati, grijeh će nas pritiskati, sumnje će nas mučiti, morat ćemo se boriti s grijehom i Zlom koji su jači od nas, biti ćemo ranjeni riječima i postupcima, razočarani u našim očekivanjima i nanesenim nepravdama. Naše snage za tu borbu nisu nam dovoljne. Duh Sveti dolazi kao snaga odozgor, od Boga, kao nutarnji oslonac. Duh Sveti je naš branitelj, vodič, učitelj i utješitelj“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo da zamislimo Duha Svetoga „kao dragog i vjernog prijatelja koji nas nikad ne napušta. Kad se suočimo s teškim izborima, kad se osjećamo odbačeno ili neshvaćeno, kad nam se molitva čini suhom i bez smisla, sjetimo se: Nismo sami. Duh Sveti je u nama. Mi smo njegov hram. Njemu se možemo obratiti u svakoj situaciji. Ne mora to biti ni duga ni savršena molitva. Samo recimo: ‘Duše Sveti, pomozi mi'”, ohrabrio je mons. Zgrablić.

Potaknuo je da se „učimo slušati Duha Svetoga“ i da mu „damo prostora u našem dnevnom ritmu kroz molitvu, čitanje Svetog Pisma, razmatranje, tišinu, euharistiju, svetu ispovijed, dobra djela“.

Bog želi stanovati u našem srcu, jer Isus kaže: „K njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti”. „Isus kaže: Ako ga ljubimo, On i Otac, u zajedništvu Duha Svetoga, dolaze kako bi se nastanili u nama. Isus govori u množini jer Otac i Sin dolaze zajedno, po Duhu Svetom. To je prisutnost cijeloga Trojstva u čovjeku. To znači da nismo samo pozvani slijediti Boga izvana, nego ga i nositi u sebi, biti njegov dom, njegova živa prisutnost u svijetu“, rekao je nadbiskup.

Ako zamislimo da je naše srce Božji dom, zapitajmo se kako ga uređujemo, čime ga ispunjavamo. „Kao što svoj dom čistimo, uljepšavamo i održavamo, tako i srce treba biti čisto, ispunjeno dobrotom, mirom i ljubavlju. Duh Sveti nam pomaže da srce bude toplo, otvoreno, ispunjeno mirom, radošću i dobrotom. Ne moramo biti savršeni, ali možemo biti iskreni i spremni da Bog u nama djeluje“, potaknuo je mons. Zgrablić, istaknuvši da Bog želi stanovati u nama jer nas Bog ne promatra izdaleka – On želi zajedništvo.

„To nije samo duhovna ideja, nego konkretna stvarnost: Duh Sveti ulazi u naš život i prebiva u nama po sakramentima. Kad ljubimo Boga, to zajedništvo postaje osobno, duboko i živo. Tada Bog ne samo da nas podržava izvana, nego nas iznutra vodi, oblikuje, nadahnjuje.

Božju prisutnost u životu možemo prepoznati po plodovima Duha Svetoga u nama: kad u srcu osjetimo mir unatoč teškoćama, kad nas iznutra pokreće ljubav prema drugima, kad nam savjest šapće istinu i uživa u radosti mira, kad nam je srce ispunjeno ljubavlju, kad osjećamo da nas molitva i razmatranje Božje Riječi vodi u našim koracima i odlukama, kad vjerujemo da je u euharistiji i drugim sakramentima Bog s nama“, rekao je predvoditelj slavlja.

Upozorivši da „u dubljem smislu ne možemo postojati bez Boga i živjeti u punom smislu“, nadbiskup je rekao da „možemo fizički postojati, ali bez Boga ćemo biti prazni, lutat ćemo, tražiti smisao tamo gdje ga nema. Jer Bog nije samo onaj koji nas vodi, nego onaj koji nas održava u postojanju.

Imamo život kao dar, ali Bog je Život i izvor života. Bog nas ne promatra sa strane, nego nas nosi, stvara i poziva da budemo dio njegovog života. Bog daje dubinu našem postojanju. Bez Njega gubimo istinski oslonac, svrhu, identitet. Naše srce bez Boga traži zamjene, ali nijedna ne može ispuniti ono što samo On može. Zato je važno dopustiti Bogu da uđe u našu vjeru, da prebiva u našem srcu, da nas iznutra izgrađuje i vodi prema punini života“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši da nas Duh Sveti vodi, čuva i oblikuje, da nikad ne zaboravimo da je Bog s nama i u nama.

Nadbiskup je čestitao krizmanicima te zahvalio njihovim roditeljima koji su im prvi ugradili ljubav prema Bogu te kumovima, vjeroučiteljima, župnicima i pastoralnim djelatnicima koji su ih poučavali.

U ime roditelja, nadbiskupa je pozdravila Marija Kolega, majka krizmanika Lovre iz katedralne župe. Krizmanica iz katedralne župe i krizmanik iz župe sv. Šime prigodno su pozdravili nadbiskupa i predali mu buket cvijeća.

I.G.

Foto: I. Grbić

Duhovsko bdjenje koje je ujedno bilo i susret članova crkvenih zajednica, pokreta i udruga djelatnih u Zadarskoj nadbiskupiji, na uočnicu svetkovine Duhova u subotu, 7. lipnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

1. Poziv Duhova za Crkvu danas

Draga braćo i sestre!

Poštovani članovi zajednica, pokreta, bratovština i drugih nadbiskupijskih i župnih tijela Zadarske nadbiskupije!

Okupili smo se večeras na ovom svetom mjestu, pod svodom naše katedrale sv. Stošije, da u zajedništvu različitih darova Duha Svetoga, u molitvi i budnosti dočekamo silazak Duha Svetoga. Naše bdjenje nije samo buđenje uspomene na ono što se jednom dogodilo nakon Isusova uskrsnuća na dan Pedesetnice u Jeruzalemu. Ovo bdjenje je poziv i izazov za Crkvu danas, za nas sada. Zašto? Jer živimo u vremenu u kojem su ljudi izgubili osjetljivost za Božju prisutnost, a Crkva je pozvana biti znak nade. Duh Sveti ne dolazi samo da bi nas utješio, donio radosti i mir u dušu, već da bi nas pokrenuo. Izazov Duha danas je da se ne zatvorimo u udobnost svoje zajednice, da ne postanemo isključivi, da ne budemo Crkva koja šuti pred nepravdom, koja se boji drugačijega ili se povlači i zatvara u prošlost i tradiciju, institucije i birokraciju. I danas Crkva treba Duhom ispunjene vjernike koji žive Evanđelje autentično i hrabro – u obiteljima, na radnim mjestima, u javnom prostoru. To je izazov Duha: da budemo živa zajednica koja ne samo da vjeruje, nego i djeluje i svjedoči.

2. Porođajne boli i nada Duha

U drugom čitanju današnje liturgije mise Duhovskog bdjenja, iz Poslanice Rimljanima (8, 22–27), sv. Pavao nam govori kako cijelo stvorenje stenje i muči se u porođajnim bolima. Ova ‘bol svijeta’, ‘stenjanje’ – nije samo strahota ratova, nepravdi, bolesti, prirodnih katastrofa, o kojima stalno slušamo ili proživljavamo – to je i vapaj svih nas, ljudi koji traže smisao, koji žude za ljubavlju, koji su gladni istine i slobode, mira i radosti. To je vapaj – ‘stenjanje’ – čovjeka koji se osjeća izgubljenim u svijetu punom buke, a premalo istinske komunikacije sa samim sobom, s Bogom i drugim ljudima. To je tiha patnja onih koji su osamljeni, zanemareni, obeshrabreni. To je pitanje na koje u srcu mnogi traže odgovor: “Ima li nešto više? Zašto živim? Koji smisao ima moj život, moj rad, moje trpljenje, moja razočaranje?“

Ovi ‘porođajni bolovi’ o kojima govori sv. Pavao su, zapravo, također jaki i jasni znakovi da svijet nije zaboravljen i izgubljen, nego da se nalazi na pragu nečega novoga. Kao što porođajna bol prethodi rođenju, tako i patnja sadašnjeg svijeta najavljuje dolazak novog života u punini Božje prisutnosti. ‘Porođajne boli’ nisu kraj, nego prijelaz – ne označavaju smrt, nego dolazak novog stvaranja u kojem će Bog biti sve u svima.

3. Prvine Duha i duhovna snaga vjernika

Sv. Pavao, nadalje, u istom ulomku, kaže da mi imamo ‘prvine Duha’. Mi nismo samo promatrači boli svijeta – mi u nju unosimo nadu. A što su ‘prvine Duha’? To su prvi plodovi, prva iskustva onoga što Bog priprema čovjeku u punini. To je milost da već sada možemo kušati nebesku stvarnost: ljubav koja nadilazi naša očekivanja i koja nam je darovana u probodenom Srcu Isusovu; to je milina Duha koja zahvaća naše srce; to je ljubav koja nadilazi mržnju; to je oproštenje koje nadvladava osvetu; to je mir koji se ne temelji na društvenim okolnostima, nego na prisutnosti Božjoj u našem životu. ‘Prvine Duha’ su i plodovi Duha Svetoga koje Pavao nabraja u Poslanici Galaćanima: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, strpljivost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost (usp. Gal 5,22–23). Prvine Duha su kao predokus vječnosti – znak da novo stvaranje već započinje u srcima onih koji vjeruju.

I mi, iako imamo iskustvo ‘prvina Duha’, ‘stenjemo’. I mi smo u ‘porođajnim bolima’, ali ne kao oni bez nade. Naše stenjanje, naše ‘porođajne boli’, naši ‘vapaji’ su molitva, krik naše duše – čak i kad ne znamo moliti kako treba, Duh Sveti zauzima se za nas, govori iz dubine našeg bića, „neizrecivim uzdasima“, kako kaže sv. Pavao (usp. Rim 8, 26–27). Duh Sveti iznosi pred Boga ono što mi ne znamo izraziti riječima: naše strahove, čežnje, kajanja, tiha predanja, našu ljubav. Duh Sveti u nama ne traži ‘savršenu’ molitvu, već otvoreno i iskreno srce. On čini da  naše srce kuca u ritmu Božje volje, u tišini i u borbi, u zahvalnosti i u traženju.

4. Žeđ srca i Isusov poziv

Braćo i sestre!

Kao što ovaj svijet glasno viče u porođajnim bolima, tako i Isus u današnjem kratkom Evanđelju, viče. Sv. Ivan piše: „U posljednji, veliki blagdan Isus stade i povika“ (Iv 7, 37). Pitajmo se: zašto i što Isus viče? Viče: “Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije, koji vjeruje u mene!” (Iv 7, 37 – 38). Isus ne  govori tiho – on viče, jer zna da je žeđ u ljudskim srcima golema. Zna da mnogi lutaju, traže, žeđaju, iznemogli su od žeđi, a ne znaju kamo poći, ne znaju gdje je izvor. Njegov povik je poziv svim izgubljenima, svim umornima, svim razočaranima, svima nama koji smo umorni i opterećeni: „Dođi! Ja imam ono što ti treba. Ja ti mogu dati žive vode“ (usp. Iv 4,13-14).

Čega smo, zapravo, mi to žedni? Čega je svijet žedan? Žedni smo ne samo sigurnosti ili utjehe. Naša najdublja žeđ je žeđ za smislom, za istinom, ljubavlju, za blizinom Boga, za zajedništvom s Bogom koji jedini može ispuniti ljudsko srce. Žedni smo da nas netko čuje, da nas netko vidi, da nas netko bezuvjetno prihvati i ljubi. Ta žeđ u nama je pokazatelj da smo stvoreni za više, za Boga.

Isusove riječi: “Neka pije koji vjeruje u mene!… Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe” (Iv 7, 37 – 38) može se pretvoriti u Isusov poziv: „Vjeruj u mene, i iz tvoje nutrine, iz tvoje utrobe, tj. iz onoga što je u tebi kao mjesto života, poteći će rijeke žive vode!”.

Ova Isusova riječ nije samo obećanje, već i poziv – poziv na duboko, iskreno predanje srca. Kad Isus govori o ‘rijekama žive vode’, On misli na Duha Svetoga, životvornu Božju prisutnost koja ne samo da oživljava čovjeka iznutra, nego ga i pokreće prema vani, prema Bogu i prema drugima. Duh Sveti nije pasivna snaga – On je živa, djelotvorna prisutnost Božja koja mijenja srce, rasvjetljuje misli, liječi rane i potiče čovjeka da izađe iz vlastitih ograničenja.

Vjera u Isusa nije samo prihvaćanje skupa istina ili moralnih načela, već otvaranje duše Duhu Svetome koji, kad mu se povjerimo, može u nama djelovati slobodno. To djelovanje nije skriveno ni zatvoreno – ono se vidi u plodovima: u blagosti, hrabrosti, milosrđu, spremnosti na služenje. Čovjek koji vjeruje postaje izvor, ne po vlastitoj snazi, nego zato što je otvoren za Boga koji kroz njega djeluje.

‘Rijeke žive vode’ simbol su neiscrpne snage koju Bog ulijeva u one koji vjeruju: snage da ljube kada je teško, da opraštaju kada su ranjeni, da se nadaju kada je sve mračno. Te rijeke donose život – ne samo onome tko vjeruje, nego i svima oko njega. Kao što rijeka natapa zemlju, tako vjernik natapa svijet oko sebe prisutnošću Božjeg Duha.

5. Vjerovati znači povjeriti se Bogu

A kako se napiti u našoj duhovnoj žeđi? Čime zagrabiti u tu ‘živu vodu’? Vjera je ta posuda iz koje možemo piti. I ne samo to.  “Tko vjeruje u mene”, kaže Isus, “iz njegove nutrine poteći će rijeke žive vode” (usp. Iv 7, 38). To znači – ne samo da će biti napojen, da će ugasiti sebi žeđ, nego ćemo i sami postati izvor za druge. Vjerovati u Isusa ne znači samo prihvatiti da On postoji, nego povjeriti mu sebe, dopustiti mu da oblikuje naš život, i graditi odnos s njim iz dana u dan. Vjera nije osjećaj, ni teorijsko slaganje po znanstvenim i pedagoškim principima – vjera je povjerenje u Osobu, povjerenje u Krista, povjerenje u Trojedinog Boga. Vjera je život u osluškivanju Riječi Božje, u poslušnosti Ocu, u otvorenosti Duhu Svetom, u djelotvornoj ljubavi prema Bogu i čovjeku.

Po vjeri, po molitvi, po razmatranju Riječi Božje, po sakramentima, posebno euharistijom, napajamo se ‘živom vodom’, kako ne bismo žeđali zauvijek. Gasimo našu žeđ i kada otvorimo srce Bogu, kada pustimo Duhu Svetom da djeluje u nama.

6. Zajedništvo u različitosti

Braćo i sestre!

Mi nismo pozvani samo utažiti vlastitu žeđ, nego postati izvor žive vode za druge. To najviše ostvarujemo kroz naše zajedništvo.

Papa Franjo je na duhovskom bdjenju sa zajednicama i pokretima u Rimu 2013, godine, rekao: “Duh Sveti nas potiče da izađemo iz sebe i da se otvorimo drugima, da stvaramo zajedništvo” (18. svibnja 2013.). I doista, kršćani nisu oni koji se zatvaraju, povlače u sebe, stoje po strani. Bog nam daje svoga Duha i šalje nas kako bismo donosili plodove Duha i nade koja ne razočarava (usp. Rim 8, 15) u sve pore ljudskog života i društva, u svaku ‘porođajnu bol’ ovoga svijeta.

Mi nismo svi isti. I ne trebamo biti. Bog to nikad nije tražio. Duh Sveti ne briše razlike – on ih posvećuje. On ne traži uniformiranost – on gradi jedinstvo. To je ono čudo Duhova: različiti jezici, a svi razumiju isto. Različiti darovi, ali jedan Gospodin. Različite službe, ali jedan Duh.

Zajedništvo u Duhu nije da svi mislimo jednako, nego da svi ljubimo jednako. Nije da svi radimo isto, nego da svi služimo istom Gospodinu. Crkva je tijelo – a tijelo nije tijelo ako ima samo jedno oko, ili samo jedno uho. Svaki od vas, svaka zajednica, svaki pokret, svaka bratovština – vi ste ud toga tijela. Vi nosite svoj dar, svoj oblik molitve, svoje karizme, svoj način služenja. I svi ste potrebni Crkvi i svijetu.

U jednoj Katehezi, sv. Ćiril Jeruzalemski, biskup iz 4. st., na jednostavan i slikovit način opisuje zbog kojeg razloga je milost Duha Svetoga nazvana vodom, onom vodom ‘žive rijeke’ o kojoj govori Isus i kakva je uloga te vode, odnosno milosti Duha Svetoga u životu svakog pojedinca ili zajednice. Sv. Ćiril kaže: „Jer pomoću vode sve postoji: voda uzdržava biljke i životinje, voda kao kiša pada s neba, i to pada na isti način i u istom obliku, a proizvodi različite učinke: jedan je učinak u palmi, a drugi u lozi, ipak je voda svima sve. Ona je uvijek ista i ne postoji na drugačiji način. Dok kiša pada, ne mijenja se, nego se upriličuje onome koji je prima i u svakom stvorenju proizvodi ono što mu treba i što odgovara njegovoj naravi. Na isti način,“ nastavlja sv. Ćiril, „i Duh Sveti koji je jedan i uvijek isti i nedjeljiv, svakome pojedinome dijeli milosti kako hoće“ (ČNB, Br. 2, str. 703-704).

7. Zahvala zajednicama Crkve

Draga braćo i sestre!

Večeras želim zahvaliti svima vama. Hvala što ste znakovi Duha Svetoga u ovoj Nadbiskupiji. Hvala što molite, pjevate, evangelizirate, što ste otvoreni životu, služite bližnjima i potrebitima, odgajate djecu i mlade, njegujete vjeru u obitelji, svjedočite vjeru u svojim radnim sredinama. Hvala vam što ste živi udovi Crkve – ne samo deklarativno, nego u stvarnosti.

8. Molitva za jedinstvo

Zadarska nadbiskupija je bogata vašom prisutnošću. Nadbiskupija diše vašom vjerom. A Crkva – Crkva vas treba, ne da svi budemo isti, nego da svi budemo vjerni svojoj karizmi – kako nas Duh vodi i nadahnjuje.

Zato večeras molimo: Dođi, Duše Sveti. Dođi i ujedini nas u svojoj ljubavi, ne po našoj snazi, nego po tvojoj; ne da se izgubimo u mnoštvu, nego da zasjamo u Tvojem jedinstvu i budemo ‘voda živa’ iz koje svatko može piti vodu spasenja.

Amen.

+ Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije

7. lipnja 2025.