Na svetkovinu Duhova u nedjelju, 8. lipnja, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Za vrijeme mise podijelio je sakrament sv. Potvrde dvadeset i dvoje krizmanika iz katedralne župe sv. Stošije i zadarske župe sv. Šime. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

 Iv 14, 15-16.23b-26

Dragi krizmanici, dragi roditelji i kumovi naših krizmanika, dragi članovi obitelji naših krizmanika!

Draga braćo i sestre!

Danas je za sve nas veliki dan — svetkovina Duhova, dan rođenja Crkve, a Crkva je mistično Tijelo Kristovo čiji smo mi udovi. Osobito je ovo veliki dan kada vi, dragi krizmanici, primate sakrament Duha Svetoga, sakrament potvrde. Danas Duh Sveti silazi na vas, baš kao što je sišao na apostole, kako bi vas učvrstio u vjeri, osnažio za život i učinio vas zrelim svjedocima Kristove ljubavi.

Želio bih iz današnje bogate poruke Riječi Božje, današnjeg ulomka iz Evanđelja po Ivanu, koji smo maloprije slušali, izdvojiti tri životno važne i snažne Isusove poruke svima nama. Ove nam Isusove poruke žele obogatiti život i učiniti našu vjeru spasonosnom, onom koja će obasjati našu prošlost, koja će biti snaga za našu sadašnjost i budućnost.

1. „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.”

Prva poruka sadržana je u Isusovim riječima: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati” (Iv 14, 15).

 U svijetu u kojem je sve često površno i prolazno, gdje se gotovo sve mjeri društvenim statusom, materijalnim posjedovanjem, nekretninama, lajkovima i dojmom, Isus nas poziva na nešto mnogo dublje i važnije: na vjernost njegovoj ljubavi. Poziva nas da odgovorimo na njegovu ljubav od koje veće nema i koja je izvor svake druge ljubavi i života.

Ali zašto bismo uopće ljubili Isusa? Zato što nas je On prvi ljubio. On, koji je „Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga“, kako ispovijedamo u Vjerovanju, dao svoj život za nas, da bismo mi imali život u punini. Isus nije ljubav koja nešto traži za sebe — On je ljubav koja se daruje do kraja da bi nas usrećila. Tko doživi ovu ljubav, ne može ostati ravnodušan. Ljubiti Isusa znači odgovoriti na tu nevjerojatnu ljubav zahvalnošću i predanjem.

Možemo se pitati: „Zar živjeti po Božjim zapovijedima nije ograničavanje naše slobode?“. Možemo, zapravo, reći upravo suprotno – Božje zapovijedi nam pokazuju put prave slobode. Prava sloboda nije raditi što god poželiš – samovolja, nego imati snagu birati ono što je dobro, istinito i plemenito, birati često naporniji put. Sloboda bez istine vodi u kaos, ali sloboda u Bogu vodi u radost, mir i ispunjenje srca.

Ali što to znači čuvati Isusove zapovijedi? To znači živjeti po onome kako nam je on govorio. Poštivati Deset Božjih zapovijedi koje nas uče poštivati Boga i ljude, i dvije najveće zapovijedi ljubavi: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim… i bližnjega svoga kao samoga sebe” (Mt 22, 37-39).

To znači ne imati druge bogove kojima služimo (izgledu, novcu, ili nekom drugom idolu…), slaviti Boga, a ne izgovarati njegovo ime bogohulnim pogrdama; poštivati i svetkovati Dan Gospodnji, nedjelju i ostale zapovijedane blagdane; ne lagati, ne ogovarati; poštovati roditelje; ne nanositi nepravdu; njegovati život od začeća do prirodne smrti; sačuvati čistoću srca i bračne vjernosti; pomagati siromašnima, činiti drugome ono što želimo da drugi nama čine. To znači živjeti s Bogom i ljubiti Boga.

2. „I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja… Duh Sveti.”

Nadalje, Isus nam kaže: „I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja…“ (Iv 14, 16).

Dakle, druga Isusova današnja poruka jest: Niste sami!
Ovdje Isus govori: „Ja ću moliti Oca“. Isusova molitva nije znak nemoći i slabosti, nego izraz dubokog zajedništva između Oca i Sina. Isus i Otac su jedno u ljubavi – Duhu Svetom, a Isusova molitva pokazuje da nas želi uključiti upravo u tu ljubav, darovati nam Duha Svetoga. Njegova molitva je i  ujedno zagovor i zajedništvo: zagovor da primimo Duha Svetoga, ali i znak da nas Bog ne ostavlja same. I upravo nas time Isus uči važnosti molitve. Ako je sâm Isus molio, koliko je više nama potrebno da budemo povezani s Ocem! Molitva nije samo izgovaranje riječi – to je otvaranje srca, to je dijalog s Bogom, to je komunikacija s Bogom, ne samo riječima, nego komunikacija našeg bića, našeg srca, naše duše i duha. Tek kad uđemo u odnos molitve, kad počnemo razgovarati s Bogom, tada otvaramo prostor Duhu Svetome da uđe, da djeluje, da nas mijenja iznutra. Bez molitve, srce ostaje zatvoreno i hladno, a po molitvi Duh Sveti čini da „imamo blago i ponizno srce.“

Isus kaže da će nam dati “drugoga Branitelja”. A tko je prvi naš Branitelj? To je sâm Isus, Božji Sin. On je prvi naš Branitelj (Paraklet) – onaj koji nas zagovara, brani, vodi i tješi. Isus je prvi koji je stao između nas i grijeha, između nas i zla. Na križu je radi nas – On, koji nije imao grijeha, ponio je naše grijehe, kako bismo mi imali pristup Ocu. U svojoj smrti, Isus nas pomiruje s Bogom, briše razdor koji je stvorio grijeh. U svom uskrsnuću, Isus pobjeđuje smrt i otvara vrata novoga života. Ali ne samo to – On nas poziva da sudjelujemo u tom životu. Po krštenju i krizmi, po vjeri i sakramentima, mi postajemo dionici Isusove smrti i uskrsnuća. On je naš odvjetnik pred Ocem – ne zato što nas Otac napada ili Sin optužuje, nego zato što nas Sin opravdava svojom ljubavlju i žrtvom. Isus nas pred Ocem, slikovito rečeno, „oblači“ u svoju ljubav kako bi nas Bog mogao prepoznati. On nas poznaje do kraja, zna naše slabosti, i upravo zato se zauzima za nas. Njegova nazočnost nije osuda, nego obrana i spasenje. Isus je Branitelj koji nas podiže kad padnemo, koji kaže: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i ne griješi više.” (usp. Iv 8,11).

Potrebni smo Duha Svetoga Branitelja, jer život nije uvijek lak, jer ćemo padati, zlo će nas satirati, grijeh će nas pritiskati, sumnje će nas mučiti, morat ćemo se boriti s grijehom i Zlom koji su jači od nas, bit ćemo ranjeni riječima i postupcima, razočarani u našim očekivanjima i nanesenim nepravdama. Tko će nam u tome pomoći? Naše nam snage za ovu borbu nisu dovoljne. Duh Sveti dolazi kao snaga odozgor, od Boga, kao unutarnji oslonac. Duh Sveti je naš branitelj, vodič, učitelj i utješitelj.

Duh Sveti je onaj glas koji nam šapće u savjesti, koji nam daje mir kad smo uznemireni, koji nas hrabri kad smo uplašeni. On nas podsjeća na Isusove riječi koje je rekao, on nam doziva u pamet sve što je Isus rekao, On nam pomaže da Isusove riječi živimo.

Zamislimo Duha Svetoga kao dragog i vjernog prijatelja koji nas nikada ne napušta. Kad se suočimo s teškim izborima, kad se osjećamo odbačeno ili neshvaćeno, kad se nam se molitva čini suhom i bez smisla – sjetimo se: nismo sami. Duh Sveti je u nama. Mi smo njegov hram. Njemu se možemo obratiti u svakoj situaciji, ne mora to biti ni duga ni savršena molitva. Samo recimo: “Duše Sveti, pomozi mi”.

Dragi krizmanici, draga braćo i sestre, učimo se slušati Duha Svetoga. Dajmo mu prostora u našem dnevnom ritmu – kroz molitvu, čitanje Svetog Pisma, razmatranje, tišinu, euharistiju, Svetu ispovijed, dobra djela. On će nam uvijek iznova  dozivati u pamet sve što nam je Isus govorio i učio  i što je za nas učinio.

3. „K njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.”

Treća poruka koju želim izdvojiti iz današnjeg Evanđelja je možda najdublja: Bog želi stanovati u našem srcu. Isus kaže: „K njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti” (Iv 14,  23).

Isus kaže: ako ga ljubimo, On i Otac, u zajedništvu Duha Svetoga, dolaze kako bi se u nama nastanili. Zašto Isus govori u množini? Jer Otac i Sin dolaze zajedno – po Duhu Svetom. To je prisutnost cijeloga Trojstva u čovjeku. To znači da nismo samo pozvani slijediti Boga izvana – nego ga nositi u sebi, biti njegov dom, njegova živa prisutnost u svijetu.

Zamislimo da je naše srce Božji dom. Kako ga uređujemo? Čime ga ispunjavamo? Kao što svoj dom čistimo, uljepšavamo i održavamo, tako i srce treba biti čisto, ispunjeno dobrotom, mirom i ljubavlju. Duh Sveti nam pomaže da to srce bude toplo, otvoreno, ispunjeno mirom, radošću i dobrotom. Ne moramo biti savršeni – ali možemo biti iskreni i spremni da Bog u nama djeluje.

Ali zašto bi Bog htio stanovati u nama? Jer Bog nas ne promatra izdaleka – On želi zajedništvo. To nije samo duhovna ideja, nego konkretna stvarnost: Duh Sveti ulazi u naš život i prebiva u nama po sakramentima, osobito po euharistiji i Svetoj potvrdi. U njemu se krećemo, živimo i jesmo (usp. Dj 17, 28), ali kad ljubimo Boga, tada to zajedništvo postaje osobno, duboko i živo. Tada Bog ne samo da nas podržava izvana, nego nas iznutra vodi, oblikuje, nadahnjuje.

A kako možemo prepoznati Božju prisutnost u našem životu? Po plodovima Duha Svetoga u nama: kad u srcu osjetimo mir unatoč teškoćama, kad nas iznutra pokreće ljubav prema drugima, kad nam savjest tiho šapće istinu i uživa u radosti mira, kada nam je srce ispunjeno ljubavlju, kad osjećamo da nas molitva i razmatranje Božje Riječi vodi u našim koracima i odlukama, kada vjerujemo da je u euharistiji i drugim sakramentima Bog s nama. Božja prisutnost nije uvijek dramatična – često je tiha, blaga i postojana, kao svjetlo koje neprestano gori.

Bez Boga nije moguće živjeti u punom smislu. Možemo fizički postojati, ali ćemo biti prazni, lutat ćemo, tražiti smisao tamo gdje ga nema. A u dubljem smislu – možemo li uopće postojati bez Boga? Ne možemo. Jer Bog nije samo onaj koji nas vodi, nego onaj koji nas održava u postojanju. Bog je Život, a nama je život darovan. Mi imamo život kao dar, ali Bog jest Život i izvor života. Ako bi se Bog povukao, ako bi prestao htjeti naše postojanje – mi bismo prestali biti. Zato nije pretjerano reći: bez Boga ne bismo uopće postojali. Naš svaki dah, svaki otkucaj srca, svaki trenutak – sve to je moguće jer nas Bog drži svojom ljubavlju. Zato nas Bog ne promatra sa strane, već nas nosi, stvara i poziva da budemo dio njegovog života. Bog je onaj koji daje dubinu našem postojanju. Bez Njega gubimo istinski oslonac, svrhu, identitet. Naše srce bez Boga traži zamjene, ali nijedna ne može ispuniti ono što samo On može. Zato je važno dopustiti Mu da uđe u našu vjeru, da prebiva u našem srcu, da nas iznutra izgrađuje i vodi prema punini života.

4. Čestitka i zahvalnost

Dragi krizmanici, od srca vam čestitam na ovom događaju svete krizme!

U ovoj svečanoj prigodi izražavam iskrenu zahvalnost vašim roditeljima, koji su vam prvi posvjedočili vjeru i ugradili ljubav prema Bogu i bližnjemu u vaše srce. Zahvaljujem i vašim  kumovima, koji su danas, ali i ne samo danas,  vaši duhovni pratitelji i ‘anđeli čuvari’. Hvala i vjeroučiteljima, župnicima i pastoralnim djelatnicima, koji su vas poučavali i vodili putem Evanđelja.

Neka nas, sve zajedno, vodi Duh Sveti, neka nas čuva i oblikuje, da nikad ne zaboravimo – Bog je s nama i u nama, mi smo u Bogu.

Amen.

Na svetkovinu Duhova u nedjelju, 8. lipnja, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Za vrijeme mise podijelio je sakrament sv. Potvrde krizmanicima katedralne župe sv. Stošije i zadarske župe sv. Šime.

Razmatrajući navješteno Ivanovo evanđelje, nadbiskup je rekao da nas Isus po svojim riječima: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati” poziva na vjernost njegovoj ljubavi te da zahvalno i s predanjem odgovorimo na njegovu ljubav od koje nema veće i koja je izvor svake druge ljubavi i života.

Živjeti po Božjim zapovijedima nije ograničavanje naše slobode, nego Božje zapovijedi nam pokazuju put prave slobode, istaknuo je nadbiskup, upozorivši da prava sloboda nije raditi što god čovjek poželi, samovolja, „nego imati snagu birati što je dobro, istinito i plemenito, birati često naporniji put. Sloboda bez istine vodi u kaos, a sloboda u Bogu vodi u radost, mir i ispunjenje srca“, poručio je nadbiskup.

Isusova riječ: „I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja“ poručuje nam da nismo sami. „Isusova molitva Oca nije znak nemoći i slabosti, nego izraz dubokog zajedništva između Oca i Sina. Isus i Otac su jedno u ljubavi – Duhu Svetom, a Isusova molitva pokazuje da nas želi uključiti u tu ljubav, darovati nam Duha Svetoga. Njegova molitva je ujedno zagovor i zajedništvo: zagovor da primimo Duha Svetoga, ali i znak da nas Bog ne ostavlja same. Time nas Isus uči važnosti molitve. Ako je sâm Isus molio, koliko je više nama potrebno da budemo povezani s Ocem“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da molitva nije samo izgovaranje riječi: „Molitva je otvaranje srca, to je komunikacija s Bogom ne riječima, nego komunikacija našeg bića, našeg srca, naše duše i duha. Kad uđemo u odnos molitve i počnemo razgovarati s Bogom, tada otvaramo prostor Duhu Svetom da uđe, da djeluje, da nas mijenja iznutra“.

Isus kaže da će nam dati “drugog Branitelja”. „Naš prvi Branitelj je Isus, Božji Sin koji nas zagovara, brani, vodi i tješi. Isus je prvi stao između nas i grijeha, između nas i zla. On koji nije imao grijeha, ponio je naše grijehe na križ kako bismo mi imali pristup Ocu. U svojoj smrti, Isus nas pomiruje s Bogom, briše razdor koje je stvorio grijeh. U svom uskrsnuću, Isus pobjeđuje smrt i otvara vrata novog života. Ali i poziva nas da sudjelujemo u tom životu“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da po vjeri i sakramentima postajemo dionici Isusove smrti i uskrsnuća.

„Isus je naš odvjetnik pred Ocem, ne zato što nas Otac napada ili Sin optužuje, nego zato što nas Sin opravdava svojom ljubavlju i žrtvom. Isus nas pred Ocem, slikovito rečeno, „oblači“ u svoju ljubav, kako bi nas Bog mogao prepoznati. On nas poznaje do kraja, zna naše slabosti i zato se zauzima za nas. Njegova nazočnost nije osuda, nego obrana i spasenje“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da je Duh Sveti „glas koji nam šapće u savjesti, koji nam daje mir kad smo uznemireni, koji nas hrabri kad smo uplašeni. On nam doziva u pamet sve što je Isus rekao, On nam pomaže da Isusove riječi živimo“.

„Potrebni smo Duha Svetoga Branitelja, jer život nije uvijek lak, jer ćemo padati, zlo će nas satirati, grijeh će nas pritiskati, sumnje će nas mučiti, morat ćemo se boriti s grijehom i Zlom koji su jači od nas, biti ćemo ranjeni riječima i postupcima, razočarani u našim očekivanjima i nanesenim nepravdama. Naše snage za tu borbu nisu nam dovoljne. Duh Sveti dolazi kao snaga odozgor, od Boga, kao nutarnji oslonac. Duh Sveti je naš branitelj, vodič, učitelj i utješitelj“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo da zamislimo Duha Svetoga „kao dragog i vjernog prijatelja koji nas nikad ne napušta. Kad se suočimo s teškim izborima, kad se osjećamo odbačeno ili neshvaćeno, kad nam se molitva čini suhom i bez smisla, sjetimo se: Nismo sami. Duh Sveti je u nama. Mi smo njegov hram. Njemu se možemo obratiti u svakoj situaciji. Ne mora to biti ni duga ni savršena molitva. Samo recimo: ‘Duše Sveti, pomozi mi'”, ohrabrio je mons. Zgrablić.

Potaknuo je da se „učimo slušati Duha Svetoga“ i da mu „damo prostora u našem dnevnom ritmu kroz molitvu, čitanje Svetog Pisma, razmatranje, tišinu, euharistiju, svetu ispovijed, dobra djela“.

Bog želi stanovati u našem srcu, jer Isus kaže: „K njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti”. „Isus kaže: Ako ga ljubimo, On i Otac, u zajedništvu Duha Svetoga, dolaze kako bi se nastanili u nama. Isus govori u množini jer Otac i Sin dolaze zajedno, po Duhu Svetom. To je prisutnost cijeloga Trojstva u čovjeku. To znači da nismo samo pozvani slijediti Boga izvana, nego ga i nositi u sebi, biti njegov dom, njegova živa prisutnost u svijetu“, rekao je nadbiskup.

Ako zamislimo da je naše srce Božji dom, zapitajmo se kako ga uređujemo, čime ga ispunjavamo. „Kao što svoj dom čistimo, uljepšavamo i održavamo, tako i srce treba biti čisto, ispunjeno dobrotom, mirom i ljubavlju. Duh Sveti nam pomaže da srce bude toplo, otvoreno, ispunjeno mirom, radošću i dobrotom. Ne moramo biti savršeni, ali možemo biti iskreni i spremni da Bog u nama djeluje“, potaknuo je mons. Zgrablić, istaknuvši da Bog želi stanovati u nama jer nas Bog ne promatra izdaleka – On želi zajedništvo.

„To nije samo duhovna ideja, nego konkretna stvarnost: Duh Sveti ulazi u naš život i prebiva u nama po sakramentima. Kad ljubimo Boga, to zajedništvo postaje osobno, duboko i živo. Tada Bog ne samo da nas podržava izvana, nego nas iznutra vodi, oblikuje, nadahnjuje.

Božju prisutnost u životu možemo prepoznati po plodovima Duha Svetoga u nama: kad u srcu osjetimo mir unatoč teškoćama, kad nas iznutra pokreće ljubav prema drugima, kad nam savjest šapće istinu i uživa u radosti mira, kad nam je srce ispunjeno ljubavlju, kad osjećamo da nas molitva i razmatranje Božje Riječi vodi u našim koracima i odlukama, kad vjerujemo da je u euharistiji i drugim sakramentima Bog s nama“, rekao je predvoditelj slavlja.

Upozorivši da „u dubljem smislu ne možemo postojati bez Boga i živjeti u punom smislu“, nadbiskup je rekao da „možemo fizički postojati, ali bez Boga ćemo biti prazni, lutat ćemo, tražiti smisao tamo gdje ga nema. Jer Bog nije samo onaj koji nas vodi, nego onaj koji nas održava u postojanju.

Imamo život kao dar, ali Bog je Život i izvor života. Bog nas ne promatra sa strane, nego nas nosi, stvara i poziva da budemo dio njegovog života. Bog daje dubinu našem postojanju. Bez Njega gubimo istinski oslonac, svrhu, identitet. Naše srce bez Boga traži zamjene, ali nijedna ne može ispuniti ono što samo On može. Zato je važno dopustiti Bogu da uđe u našu vjeru, da prebiva u našem srcu, da nas iznutra izgrađuje i vodi prema punini života“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši da nas Duh Sveti vodi, čuva i oblikuje, da nikad ne zaboravimo da je Bog s nama i u nama.

Nadbiskup je čestitao krizmanicima te zahvalio njihovim roditeljima koji su im prvi ugradili ljubav prema Bogu te kumovima, vjeroučiteljima, župnicima i pastoralnim djelatnicima koji su ih poučavali.

U ime roditelja, nadbiskupa je pozdravila Marija Kolega, majka krizmanika Lovre iz katedralne župe. Krizmanica iz katedralne župe i krizmanik iz župe sv. Šime prigodno su pozdravili nadbiskupa i predali mu buket cvijeća.

I.G.

Foto: I. Grbić

Duhovsko bdjenje koje je ujedno bilo i susret članova crkvenih zajednica, pokreta i udruga djelatnih u Zadarskoj nadbiskupiji, na uočnicu svetkovine Duhova u subotu, 7. lipnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

1. Poziv Duhova za Crkvu danas

Draga braćo i sestre!

Poštovani članovi zajednica, pokreta, bratovština i drugih nadbiskupijskih i župnih tijela Zadarske nadbiskupije!

Okupili smo se večeras na ovom svetom mjestu, pod svodom naše katedrale sv. Stošije, da u zajedništvu različitih darova Duha Svetoga, u molitvi i budnosti dočekamo silazak Duha Svetoga. Naše bdjenje nije samo buđenje uspomene na ono što se jednom dogodilo nakon Isusova uskrsnuća na dan Pedesetnice u Jeruzalemu. Ovo bdjenje je poziv i izazov za Crkvu danas, za nas sada. Zašto? Jer živimo u vremenu u kojem su ljudi izgubili osjetljivost za Božju prisutnost, a Crkva je pozvana biti znak nade. Duh Sveti ne dolazi samo da bi nas utješio, donio radosti i mir u dušu, već da bi nas pokrenuo. Izazov Duha danas je da se ne zatvorimo u udobnost svoje zajednice, da ne postanemo isključivi, da ne budemo Crkva koja šuti pred nepravdom, koja se boji drugačijega ili se povlači i zatvara u prošlost i tradiciju, institucije i birokraciju. I danas Crkva treba Duhom ispunjene vjernike koji žive Evanđelje autentično i hrabro – u obiteljima, na radnim mjestima, u javnom prostoru. To je izazov Duha: da budemo živa zajednica koja ne samo da vjeruje, nego i djeluje i svjedoči.

2. Porođajne boli i nada Duha

U drugom čitanju današnje liturgije mise Duhovskog bdjenja, iz Poslanice Rimljanima (8, 22–27), sv. Pavao nam govori kako cijelo stvorenje stenje i muči se u porođajnim bolima. Ova ‘bol svijeta’, ‘stenjanje’ – nije samo strahota ratova, nepravdi, bolesti, prirodnih katastrofa, o kojima stalno slušamo ili proživljavamo – to je i vapaj svih nas, ljudi koji traže smisao, koji žude za ljubavlju, koji su gladni istine i slobode, mira i radosti. To je vapaj – ‘stenjanje’ – čovjeka koji se osjeća izgubljenim u svijetu punom buke, a premalo istinske komunikacije sa samim sobom, s Bogom i drugim ljudima. To je tiha patnja onih koji su osamljeni, zanemareni, obeshrabreni. To je pitanje na koje u srcu mnogi traže odgovor: “Ima li nešto više? Zašto živim? Koji smisao ima moj život, moj rad, moje trpljenje, moja razočaranje?“

Ovi ‘porođajni bolovi’ o kojima govori sv. Pavao su, zapravo, također jaki i jasni znakovi da svijet nije zaboravljen i izgubljen, nego da se nalazi na pragu nečega novoga. Kao što porođajna bol prethodi rođenju, tako i patnja sadašnjeg svijeta najavljuje dolazak novog života u punini Božje prisutnosti. ‘Porođajne boli’ nisu kraj, nego prijelaz – ne označavaju smrt, nego dolazak novog stvaranja u kojem će Bog biti sve u svima.

3. Prvine Duha i duhovna snaga vjernika

Sv. Pavao, nadalje, u istom ulomku, kaže da mi imamo ‘prvine Duha’. Mi nismo samo promatrači boli svijeta – mi u nju unosimo nadu. A što su ‘prvine Duha’? To su prvi plodovi, prva iskustva onoga što Bog priprema čovjeku u punini. To je milost da već sada možemo kušati nebesku stvarnost: ljubav koja nadilazi naša očekivanja i koja nam je darovana u probodenom Srcu Isusovu; to je milina Duha koja zahvaća naše srce; to je ljubav koja nadilazi mržnju; to je oproštenje koje nadvladava osvetu; to je mir koji se ne temelji na društvenim okolnostima, nego na prisutnosti Božjoj u našem životu. ‘Prvine Duha’ su i plodovi Duha Svetoga koje Pavao nabraja u Poslanici Galaćanima: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, strpljivost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost (usp. Gal 5,22–23). Prvine Duha su kao predokus vječnosti – znak da novo stvaranje već započinje u srcima onih koji vjeruju.

I mi, iako imamo iskustvo ‘prvina Duha’, ‘stenjemo’. I mi smo u ‘porođajnim bolima’, ali ne kao oni bez nade. Naše stenjanje, naše ‘porođajne boli’, naši ‘vapaji’ su molitva, krik naše duše – čak i kad ne znamo moliti kako treba, Duh Sveti zauzima se za nas, govori iz dubine našeg bića, „neizrecivim uzdasima“, kako kaže sv. Pavao (usp. Rim 8, 26–27). Duh Sveti iznosi pred Boga ono što mi ne znamo izraziti riječima: naše strahove, čežnje, kajanja, tiha predanja, našu ljubav. Duh Sveti u nama ne traži ‘savršenu’ molitvu, već otvoreno i iskreno srce. On čini da  naše srce kuca u ritmu Božje volje, u tišini i u borbi, u zahvalnosti i u traženju.

4. Žeđ srca i Isusov poziv

Braćo i sestre!

Kao što ovaj svijet glasno viče u porođajnim bolima, tako i Isus u današnjem kratkom Evanđelju, viče. Sv. Ivan piše: „U posljednji, veliki blagdan Isus stade i povika“ (Iv 7, 37). Pitajmo se: zašto i što Isus viče? Viče: “Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije, koji vjeruje u mene!” (Iv 7, 37 – 38). Isus ne  govori tiho – on viče, jer zna da je žeđ u ljudskim srcima golema. Zna da mnogi lutaju, traže, žeđaju, iznemogli su od žeđi, a ne znaju kamo poći, ne znaju gdje je izvor. Njegov povik je poziv svim izgubljenima, svim umornima, svim razočaranima, svima nama koji smo umorni i opterećeni: „Dođi! Ja imam ono što ti treba. Ja ti mogu dati žive vode“ (usp. Iv 4,13-14).

Čega smo, zapravo, mi to žedni? Čega je svijet žedan? Žedni smo ne samo sigurnosti ili utjehe. Naša najdublja žeđ je žeđ za smislom, za istinom, ljubavlju, za blizinom Boga, za zajedništvom s Bogom koji jedini može ispuniti ljudsko srce. Žedni smo da nas netko čuje, da nas netko vidi, da nas netko bezuvjetno prihvati i ljubi. Ta žeđ u nama je pokazatelj da smo stvoreni za više, za Boga.

Isusove riječi: “Neka pije koji vjeruje u mene!… Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe” (Iv 7, 37 – 38) može se pretvoriti u Isusov poziv: „Vjeruj u mene, i iz tvoje nutrine, iz tvoje utrobe, tj. iz onoga što je u tebi kao mjesto života, poteći će rijeke žive vode!”.

Ova Isusova riječ nije samo obećanje, već i poziv – poziv na duboko, iskreno predanje srca. Kad Isus govori o ‘rijekama žive vode’, On misli na Duha Svetoga, životvornu Božju prisutnost koja ne samo da oživljava čovjeka iznutra, nego ga i pokreće prema vani, prema Bogu i prema drugima. Duh Sveti nije pasivna snaga – On je živa, djelotvorna prisutnost Božja koja mijenja srce, rasvjetljuje misli, liječi rane i potiče čovjeka da izađe iz vlastitih ograničenja.

Vjera u Isusa nije samo prihvaćanje skupa istina ili moralnih načela, već otvaranje duše Duhu Svetome koji, kad mu se povjerimo, može u nama djelovati slobodno. To djelovanje nije skriveno ni zatvoreno – ono se vidi u plodovima: u blagosti, hrabrosti, milosrđu, spremnosti na služenje. Čovjek koji vjeruje postaje izvor, ne po vlastitoj snazi, nego zato što je otvoren za Boga koji kroz njega djeluje.

‘Rijeke žive vode’ simbol su neiscrpne snage koju Bog ulijeva u one koji vjeruju: snage da ljube kada je teško, da opraštaju kada su ranjeni, da se nadaju kada je sve mračno. Te rijeke donose život – ne samo onome tko vjeruje, nego i svima oko njega. Kao što rijeka natapa zemlju, tako vjernik natapa svijet oko sebe prisutnošću Božjeg Duha.

5. Vjerovati znači povjeriti se Bogu

A kako se napiti u našoj duhovnoj žeđi? Čime zagrabiti u tu ‘živu vodu’? Vjera je ta posuda iz koje možemo piti. I ne samo to.  “Tko vjeruje u mene”, kaže Isus, “iz njegove nutrine poteći će rijeke žive vode” (usp. Iv 7, 38). To znači – ne samo da će biti napojen, da će ugasiti sebi žeđ, nego ćemo i sami postati izvor za druge. Vjerovati u Isusa ne znači samo prihvatiti da On postoji, nego povjeriti mu sebe, dopustiti mu da oblikuje naš život, i graditi odnos s njim iz dana u dan. Vjera nije osjećaj, ni teorijsko slaganje po znanstvenim i pedagoškim principima – vjera je povjerenje u Osobu, povjerenje u Krista, povjerenje u Trojedinog Boga. Vjera je život u osluškivanju Riječi Božje, u poslušnosti Ocu, u otvorenosti Duhu Svetom, u djelotvornoj ljubavi prema Bogu i čovjeku.

Po vjeri, po molitvi, po razmatranju Riječi Božje, po sakramentima, posebno euharistijom, napajamo se ‘živom vodom’, kako ne bismo žeđali zauvijek. Gasimo našu žeđ i kada otvorimo srce Bogu, kada pustimo Duhu Svetom da djeluje u nama.

6. Zajedništvo u različitosti

Braćo i sestre!

Mi nismo pozvani samo utažiti vlastitu žeđ, nego postati izvor žive vode za druge. To najviše ostvarujemo kroz naše zajedništvo.

Papa Franjo je na duhovskom bdjenju sa zajednicama i pokretima u Rimu 2013, godine, rekao: “Duh Sveti nas potiče da izađemo iz sebe i da se otvorimo drugima, da stvaramo zajedništvo” (18. svibnja 2013.). I doista, kršćani nisu oni koji se zatvaraju, povlače u sebe, stoje po strani. Bog nam daje svoga Duha i šalje nas kako bismo donosili plodove Duha i nade koja ne razočarava (usp. Rim 8, 15) u sve pore ljudskog života i društva, u svaku ‘porođajnu bol’ ovoga svijeta.

Mi nismo svi isti. I ne trebamo biti. Bog to nikad nije tražio. Duh Sveti ne briše razlike – on ih posvećuje. On ne traži uniformiranost – on gradi jedinstvo. To je ono čudo Duhova: različiti jezici, a svi razumiju isto. Različiti darovi, ali jedan Gospodin. Različite službe, ali jedan Duh.

Zajedništvo u Duhu nije da svi mislimo jednako, nego da svi ljubimo jednako. Nije da svi radimo isto, nego da svi služimo istom Gospodinu. Crkva je tijelo – a tijelo nije tijelo ako ima samo jedno oko, ili samo jedno uho. Svaki od vas, svaka zajednica, svaki pokret, svaka bratovština – vi ste ud toga tijela. Vi nosite svoj dar, svoj oblik molitve, svoje karizme, svoj način služenja. I svi ste potrebni Crkvi i svijetu.

U jednoj Katehezi, sv. Ćiril Jeruzalemski, biskup iz 4. st., na jednostavan i slikovit način opisuje zbog kojeg razloga je milost Duha Svetoga nazvana vodom, onom vodom ‘žive rijeke’ o kojoj govori Isus i kakva je uloga te vode, odnosno milosti Duha Svetoga u životu svakog pojedinca ili zajednice. Sv. Ćiril kaže: „Jer pomoću vode sve postoji: voda uzdržava biljke i životinje, voda kao kiša pada s neba, i to pada na isti način i u istom obliku, a proizvodi različite učinke: jedan je učinak u palmi, a drugi u lozi, ipak je voda svima sve. Ona je uvijek ista i ne postoji na drugačiji način. Dok kiša pada, ne mijenja se, nego se upriličuje onome koji je prima i u svakom stvorenju proizvodi ono što mu treba i što odgovara njegovoj naravi. Na isti način,“ nastavlja sv. Ćiril, „i Duh Sveti koji je jedan i uvijek isti i nedjeljiv, svakome pojedinome dijeli milosti kako hoće“ (ČNB, Br. 2, str. 703-704).

7. Zahvala zajednicama Crkve

Draga braćo i sestre!

Večeras želim zahvaliti svima vama. Hvala što ste znakovi Duha Svetoga u ovoj Nadbiskupiji. Hvala što molite, pjevate, evangelizirate, što ste otvoreni životu, služite bližnjima i potrebitima, odgajate djecu i mlade, njegujete vjeru u obitelji, svjedočite vjeru u svojim radnim sredinama. Hvala vam što ste živi udovi Crkve – ne samo deklarativno, nego u stvarnosti.

8. Molitva za jedinstvo

Zadarska nadbiskupija je bogata vašom prisutnošću. Nadbiskupija diše vašom vjerom. A Crkva – Crkva vas treba, ne da svi budemo isti, nego da svi budemo vjerni svojoj karizmi – kako nas Duh vodi i nadahnjuje.

Zato večeras molimo: Dođi, Duše Sveti. Dođi i ujedini nas u svojoj ljubavi, ne po našoj snazi, nego po tvojoj; ne da se izgubimo u mnoštvu, nego da zasjamo u Tvojem jedinstvu i budemo ‘voda živa’ iz koje svatko može piti vodu spasenja.

Amen.

+ Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije

7. lipnja 2025.

Duhovsko bdjenje koje je ujedno bilo i susret članova crkvenih zajednica, pokreta i udruga djelatnih u Zadarskoj nadbiskupiji, na uočnicu svetkovine Duhova u subotu, 7. lipnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U zajedništvu različitih darova Duha Svetoga, bdjenje nije samo uspomena na ono što se dogodilo na dan Pedesetnice u Jeruzalemu, nego i poziv i izazov za Crkvu danas, za nas sada, rekao je nadbiskup Zgrablić.

„Duh Sveti ne dolazi samo da bi nas utješio, donio radost i mir u dušu, već da bi nas pokrenuo. Izazov Duha je da se ne zatvorimo u udobnost svoje zajednice, da ne postanemo isključivi, da ne budemo Crkva koja šuti pred nepravdom, koja se boji drugačijega ili se povlači i zatvara u prošlost i tradiciju, institucije i birokraciju. Crkva i danas treba Duhom ispunjene vjernike koji žive Evanđelje autentično i hrabro – u obiteljima, na radnim mjestima, u javnom prostoru. To je izazov Duha: da budemo živa zajednica koja ne samo da vjeruje, nego i djeluje i svjedoči“, poručio je mons. Zgrablić.

Razmatrajući značenje „prvinā Duha“ o kojima govori sv. Pavao, nadbiskup je rekao da su to „prvi plodovi i iskustva onoga što Bog priprema čovjeku u punini. To je milost da već sada možemo kušati nebesku stvarnost: ljubav koja nadilazi naša očekivanja i koja nam je darovana u probodenom Srcu Isusovu; to je milina Duha koja zahvaća naše srce, oproštenje koje nadvladava osvetu, mir koji se ne temelji na društvenim okolnostima, nego na Božjoj prisutnosti u našem životu. Prvine Duha su kao predokus vječnosti – znak da novo stvaranje već započinje u srcima onih koji vjeruju“, naglasio je nadbiskup.

Ljudi nisu žedni samo sigurnosti ili utjehe, nego je najdublja žeđ čovjeka „žeđ za smislom, za istinom, ljubavlju, za blizinom Boga, za zajedništvom s Bogom koji jedini može ispuniti ljudsko srce. Žedni smo da nas netko čuje, da nas netko vidi, da nas netko bezuvjetno prihvati i ljubi. Ta žeđ u nama je pokazatelj da smo stvoreni za više, za Boga“, poručio je mons. Zgrablić.

Isusove riječi: “Neka pije koji vjeruje u mene! Rijeke žive vode će poteći iz njegove utrobe” (Iv 7, 37-38) mogu se pretvoriti u Isusov poziv: „Vjeruj u mene, i iz tvoje nutrine, iz tvoje utrobe, tj. iz onoga što je u tebi kao mjesto života, poteći će rijeke žive vode!”, rekao je nadbiskup, istaknuvši da ta Isusova riječ „nije samo obećanje, već i poziv na duboko, iskreno predanje srca“.

„Kad Isus govori o ‘rijekama žive vode’, On misli na Duha Svetoga, životvornu Božju prisutnost koja ne samo da oživljava čovjeka iznutra, nego ga i pokreće prema vani, prema Bogu i prema drugima. Duh Sveti nije pasivna snaga – On je živa, djelotvorna prisutnost Božja koja mijenja srce, rasvjetljuje misli, liječi rane i potiče čovjeka da izađe iz vlastitih ograničenja“, poručio je nadbiskup.

Rekavši da „vjera u Isusa nije samo prihvaćanje skupa istina ili moralnih načela, već otvaranje duše Duhu Svetome koji, kad mu se povjerimo, može u nama djelovati slobodno“, nadbiskup je istaknuo da „to djelovanje nije skriveno ni zatvoreno – ono se vidi u plodovima: u blagosti, hrabrosti, milosrđu, spremnosti na služenje. Čovjek koji vjeruje postaje izvor, ne po vlastitoj snazi, nego zato što je otvoren za Boga koji kroz njega djeluje“, istaknuo je predvoditelj slavlja.

„’Rijeke žive vode’ simbol su neiscrpne snage koju Bog ulijeva u one koji vjeruju: snage da ljube kada je teško, da opraštaju kada su ranjeni, da se nadaju kada je sve mračno. Te rijeke donose život – ne samo onome tko vjeruje, nego i svima oko njega. Kao što rijeka natapa zemlju, tako vjernik natapa svijet oko sebe prisutnošću Božjeg Duha“, naglasio je mons. Zgrablić.

Isusova riječ da će iz nutrine čovjeka koji vjeruje u njega „poteći rijeke žive vode” znače ne samo da će ta osoba biti napojena i ugasiti sebi žeđ, nego da će i sâma ta osoba postati izvor za druge, poručio je nadbiskup.

„Vjerovati u Isusa ne znači samo prihvatiti da On postoji, nego povjeriti mu sebe, dopustiti mu da oblikuje naš život i graditi odnos s njim iz dana u dan. Vjera nije osjećaj ni teorijsko slaganje po znanstvenim i pedagoškim principima. Vjera je povjerenje u Osobu, povjerenje u Trojedinog Boga.

Vjera je život u osluškivanju Božje riječi, u poslušnosti Ocu, u otvorenosti Duhu Svetom, u djelotvornoj ljubavi prema Bogu i čovjeku. Po vjeri, molitvi, razmatranju Riječi Božje, po sakramentima, napajamo se ‘živom vodom’ kako ne bismo žeđali zauvijek. Gasimo našu žeđ i kada otvorimo srce Bogu, kada pustimo Duhu Svetom da djeluje u nama“, potaknuo je predvoditelj slavlja.

Govoreći o zajedništvu u različitosti, nadbiskup je rekao da „nismo pozvani samo utažiti vlastitu žeđ, nego postati izvor žive vode za druge. To najviše ostvarujemo kroz naše zajedništvo“.

„Kršćani se ne zatvaraju, ne povlače u sebe, ne stoje po strani. Bog nam daje svoga Duha i šalje nas kako bismo donosili plodove Duha i nade koja ne razočarava, u sve pore ljudskog života i društva, u svaku ‘porođajnu bol’ ovoga svijeta“, poručio je propovjednik, istaknuvši da nismo svi isti niti trebamo biti. Ni Bog to nije tražio.

„Duh Sveti ne briše razlike – on ih posvećuje. On ne traži uniformiranost – on gradi jedinstvo. To je čudo Duhova: različiti jezici, a svi razumiju isto. Različiti darovi, ali jedan Gospodin. Različite službe, ali jedan Duh“, naglasio je mons. Zgrablić, poručivši: „Zajedništvo u Duhu nije da svi mislimo jednako, nego da svi ljubimo jednako. Nije da svi radimo isto, nego da svi služimo istom Gospodinu“.

Crkva je tijelo, a svaka crkvena zajednica i pokret su dio toga tijela. „Vi nosite svoj dar, svoj oblik molitve, svoje karizme, svoj način služenja. I svi ste potrebni Crkvi i svijetu“, poručio je nadbiskup članovima pokreta i zahvalio svim zajednicama što su znakovi Duha Svetoga; što mole, pjevaju, evangeliziraju, što su otvoreni životu, služe bližnjima i potrebitima, odgajaju djecu i mlade, njeguju vjeru u obitelji, svjedoče vjeru u svojim radnim sredinama.

„Hvala vam što ste živi udovi Crkve – ne samo deklarativno, nego u stvarnosti. Zadarska nadbiskupija je bogata vašom prisutnošću. Nadbiskupija diše vašom vjerom. Crkva vas treba, ne da svi budemo isti, nego da svi budemo vjerni svojoj karizmi – kako nas Duh vodi i nadahnjuje“, poručio je mons. Zgrablić članovima zajednica i pokreta te zamolio Duha Svetoga da sve ujedini u svojoj ljubavi, „ne po našoj snazi, nego po njegovoj i da budemo ‘voda živa’ iz koje svatko može piti vodu spasenja“.

Bdjenje je organiziralo Povjerenstvo za promicanje laičke duhovnosti, crkvene pokrete i zajednice Zadarske nadbiskupije. U ime Povjerenstva, prisutne je na kraju mise pozdravio njegov član, don Tomislav Končurat. Nakon Bdjenja, u dvorištu pokraj katedrale bio je organiziran agape za sudionike.

I.G.

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

ZADAR: Duhovsko bdjenje u katedrali sv. Stošije – Propovijed nadbiskupa Milana Zgrablića

Druga sjednica Organizacijskog odbora za pripremu znanstvenog skupa o zadarskom nadbiskupu Ivanu Prenđi održana je u ponedjeljak, 2. lipnja u Salonu sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Održavanje znanstveno – stručnog skupa o djelovanju mons. Prenđe pod nazivom „Ljubiti Crkvu – lik i djelo mons. Ivana Prenđe, zadarskog nadbiskupa (1939. – 2010.)“ je inicijativa zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića. Naime, ‘Ljubiti Crkvu’ je bilo biskupsko geslo mons. Prenđe.

Nadbiskup Zgrablić i osobno je upoznao djelovanje mons. Prenđe, jer je mons. Zgrablić u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru pohađao 3. i 4. razred Klasične gimnazije i u Zadru je maturirao 1980. godine. Upravo na prijedlog mons. Prenđe kao rektora sjemeništa, mladi svećenik Zgrablić, nakon svoga svećeničkog ređenja, zamoljen je doći za službu prefekta u zadarsko sjemenište, što je mons. Zgrablić bio od 1987. do 1990. godine.

Simpozij će se održati u veljači 2026. godine, o 30. godišnjici kako je nadbiskup Prenđa preuzeo stolicu zadarskih nadbiskupa, odnosno postao zadarski nadbiskup ordinarij.

Pod predsjedanjem don Ante Sorića, generalnog vikara Zadarske nadbiskupije, na susretu su razmatrane teme po kojima će iz različitih područja izlagači predstaviti život i djelovanje mons. Prenđe.

Zadarska nadbiskupija puno duguje tom 68. zadarskom nadbiskupu čija je ostavština i danas vidljiva diljem Zadarske nadbiskupije u svim njenim stvarnostima. Stručni prikazi svećenika i vjernika laika na temelju arhiva, dokumenata, zapisa i novinarskog praćenja djelovanja nadbiskupa Prenđe će nakon skupa biti sabrani u Zbornik radova.

Dio tema će biti unaprijed određen pojedincima da ih izlažu, a sudionici skupa mogu biti i osobe koje će se odazvati na javni poziv kojega će putem natječaja objaviti Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru. Tako će na skupu moći sudjelovati i pojedinci koji su poznavali nadbiskupa Prenđu, ako predlože teme koje ne budu unaprijed zadane i određene izlagačima te ih odobri Organizacijski odbor.

Održavanjem toga skupa i znanstvenim prikazom Prenđine svećeničke i biskupske službe, Zadarska nadbiskupija će uzvratiti zahvalnost te izraziti zasluženo poštovanje i primjereno vrednovanje nadbiskupa Prenđe, za njegovu bogatu duhovnu i materijalnu ostavštinu u Zadarskoj nadbiskupiji od koje ta mjesna Crkva i sada živi u svojoj organizacijskoj strukturi, duhovnom djelovanju crkvenih zajednica i pokreta te u dušama brojnih vjernika laika koji imaju iskustvo osobne povezanosti i blizine nadbiskupa Prenđe u svom životu u raznim situacijama i inicijativama.

Naime, osobnost nadbiskupa Prenđe uvelike prati opis: „Bio je čovjek iz naroda“. Mons. Prenđu krasila je velika bliskost narodu u svim dijelovima Nadbiskupije, položajima i službama. Imao je veliki osjećaj za tzv. „malenog, običnog“ čovjeka te je svakodnevno osobno primao ljude na susret i razgovor, bivajući pastir koji je u potpunosti sebe izložio slušanju ljudi i nastojanju da pomogne ili posreduje pomoć u olakšavanju njihovih životnih situacija.

Nadbiskup Prenđa je zaslužni i marljivi pastir Zadarske Crkve čiji je ordinarij bio 14 godina (1996.-2010.), a sveukupno je bio biskup 20 godina (1990.-2010.).

Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1964. po rukama zadarskog nadbiskupa Mate Garkovića. Njegovo svećeničko geslo je ‘Dođi Kraljevstvo tvoje!’. Nadbiskup koadjutor bio je od 29. ožujka 1990. godine. Za biskupa je posvećen 9. lipnja 1990., a nadbiskup ordinarij bio je  od 2. veljače 1996. godine. Svečano je ustoličen u tu službu u katedrali sv. Stošije 11. veljače 1996. godine.

Nadbiskup Prenđa bio je duhovni i materijalni obnovitelj Zadarske nadbiskupije pod čijim je vodstvom nakon Domovinskog rata obnovljeno šezdeset crkvenih zdanja. Zadarsku nadbiskupiju preuzeo je u vrlo teškom vremenu poraća kada je veliki dio Nadbiskupije bio porušen, a ljudi raseljeni i osiromašeni.

Mons. Prenđa osobno je išao u inozemstvo prikupljati novčana sredstva kod različitih dobročinitelja vođen mišlju da se prognanicima, „raspršenom stadu vjernika“, po povratku u njihove domove treba pružiti duhovna skrb i obnova okupljanjem u crkvama.

Mons. Prenđa je bio veliki promicatelj djelovanja vjernika laika i crkvenih pokreta i zajednica, iz neposredne blizine i hodeći s njima, osobno prateći njihov rad i pohodeći ih na susretima u župama Nadbiskupije.

To djelo Nove evangelizacije pohvalio je i sv. papa Ivan Pavao II. na Forumu u Zadru, 2003. g. za svog pohoda Zadru. Utemeljio je Urede nadbiskupskog ordinarijata i bio jako angažiran u djelovanju zadarskog, a po službi predsjednika, i Hrvatskog caritasa.

Među prvim je hrvatskim biskupima koji je prepoznao važnost sustavno organiziranog i profesionalnog novinarskog djelovanja medija u Crkvi te je osnovao Tiskovni ured Zadarske nadbiskupije na blagdan sv. Augustina, 28. kolovoza 2002. g., kada je Ured za medije na službeno organiziranoj razini Ordinarijata imala samo još Đakovačko – osječka nadbiskupija, prije Zadra.

Tekstovi Tiskovnog ureda sabrani i u Vjesnicima Zadarske nadbiskupije po kojima je svakodnevno praćen intenzivan pastoralni rad nadbiskupa Prenđe su veliki arhivski izvor informacija po kojima se može proniknuti u pastoralne, duhovne, odgojiteljske, katehetske poruke, biskupsku osobnost i način djelovanja nadbiskupa Prenđe kojeg je on gradio i podizao u bazi, u osobnim susretima s vjernicima i crkvenim zajednicama na razini župa i dekanata, čega su nadbiskupijski susreti u svom velikom odazivu vjernika bili kruna i potvrda.

Karakteristika nadbiskupijskog Vjesnika u njegovo vrijeme biskupstva bili su Uvodi nadbiskupa Prenđe u kojima je mons. Prenđa uvijek promišljao konkretan, aktualni trenutak i potrebe u Crkvi i društvu. U tim svojim uvodnicima se otvoreno i poticajno, odgajateljski i pastirski, kritički i samokritički, obraćao svećenicima i poticao ih na autentično življenje svećeničkog poziva i odgovornost prema spasenju duša i poslanju Crkve, kao i doprinosu kojeg Crkva treba dati svijetu i društvu.

Svaki uvodnik mons. Prenđe u Vjesniku predstavlja njegov autentični, pastirski odgovor i refleksiju baš toga trenutka i važnih događaja u povijesti i životu Crkve. Kao vrsni komunikator, umio je surađivati i s raznim civilnim ustanovama i organizacijama.

Nadbiskup Prenđa rođen je 31. prosinca 1939. godine u Zemuniku Gornjem, kao najstarije u obitelji sa sedmero djece, od oca Jure i majke Ike rođ. Zubčić. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju završio je u Zadru. Pohađao je Visoku bogoslovnu školu u Zadru i Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu, gdje je diplomirao 1964., a licencijat postigao 1967. godine.

Mons. Prenđa je 24 godine bio odgajatelj i rektor u sjemeništu Zmajević kojega je zvao zjenicom Nadbiskupije. I u toj službi došla je do izražaja njegova pastirska pažnja i zauzetost u praćenju razvoja poziva sjemeništaraca i bogoslova te je i u duhovnim zvanjima obnovio Zadarsku nadbiskupiju.

Mons. Prenđa je osobno pohodio i poznavao obitelji sjemeništaraca od prvih trenutaka kada su izrazili želju za ulaskom u sjemenište, kao i svećenike u župama i na dekanatskim susretima.

U Zadarskoj nadbiskupiji obavljao je službe: od 1964. do 1968. bio je župnik Škabrnje, Nadina i Smilčića. Od 1968. do 1970. bio je duhovnik u sjemeništu Zmajević u Zadru, a od 1970. do 1992. ravnatelj sjemeništa. Od 1968. g. bio je profesor Pastoralke na Visokoj bogoslovnoj školi u Zadru; od 1970. do 1972. kateheta mladih u Zadru, a od 1973. dijecezanski delegat za pastoral svećeničkih zvanja te poslužitelj župa Ervenik, Nunić, Rodaljice, Bruška, Popovići i Medviđa u zadarskom zaleđu.

God. 1983. postaje kanonik Stolnog kaptola sv. Stošije, a od 1984. voditelj svetih obreda Stolne crkve. Od 1981. do 1990. djeluje i kao dopisnik Glasa Koncila. Od 1970. do 1992. je voditelj Odjela za zvanja u Zadarskoj nadbiskupiji.

U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji bio je potpredsjednik HBK od 2000. do 2005. g. Od 1998. do 2004. bio je predsjednik Hrvatskog Caritasa. Bio je i predsjednik Vijeća HBK za kler i član Mješovite komisije HBK, Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica.

Mons. Prenđa je svoju hrabrost i odvažnost pokazao i u javnom društvenom djelovanju, i to u vremenu kada to nije bilo jako ‘popularno’, s obzirom i na bremenite društvene i političke okolnosti. Čvrsto se zauzeo u javnoj podršci obrane nedužnosti generala Ante Gotovine dok je general bio u uzništvu u Haagu.

Mons. Prenđa je svojim moralnim autoritetom zadarskog nadbiskupa dao osobno jamstvo da general Gotovina nije kriv i za njegovo puštanje na slobodu te ga je i pohodio u zatvoru u Haagu. Naime, general Gotovina osobno je bio pozvao mons. Prenđu za vrijeme Domovinskog rata da održi predavanje hrvatskim vojnicima o časnom ponašanju vojnika u ratu.

Mons. Prenđa je bio angažiran i u obnovi statusa Sveučilišta u Zadru i u mnogim znanstvenim i kulturnim inicijativama, među kojima je i vrijedna edicija pet izdanja Monografija o umjetničkoj baštini Zadarske nadbiskupije, jedinstvena u prikazu sakralnog blaga jedne mjesne Crkve u Hrvatskoj. Također, nadbiskup Prenđa ostvario je nabavu novih orgulja iz renomirane njemačke radionice Eisenbarth u katedrali sv. Stošije u Zadru, koje su treće po veličini u Hrvatskoj.

Mons. Prenđa preminuo je iznenada, 25. siječnja 2010. g. u Nadbiskupskom domu u Zagrebu u 71. godini života, 46. godini svećeništva i 20. godini biskupstva. U Zagrebu je bio zbog sudjelovanja na zasjedanju HBK i na Teološko-pastoralnom tjednu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić / Zadarska nadbiskupija

Godišnji susret zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića i predstojnika Povjerenstava Zadarske nadbiskupije održan je u Salonu sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u ponedjeljak, 2. lipnja.

Nadbiskup je zahvalio povjerenicima na dosadašnjim ostvarenim inicijativama te ih je potaknuo i ohrabrio za daljnji rad Povjerenstava kao okvira unutar kojega se ostvaruje pastoral, osobito u događajima na razini Nadbiskupije.

U prvom dijelu susreta, povjerenici su predstavili ostvarenja u pastoralnoj godini 2024.–2025., izazove i teškoće s kojima su se susreli.

Potom je nadbiskup Zgrablić predstavio stručni priručnik pod nazivom: „Plan i program rada Povjerenstva Zadarske nadbiskupije za 2025./26. pastoralnu godinu – Teme za razgovor“, kojeg je priredio nadbiskup Zgrablić.

U tom sadržajnom i načelno – praktičnom strukturiranom djelu na 239 stranica, predložene su, prateći duh pojedinih razdoblja crkvene godine, konkretne teme i sadržaj događaja te su predstavljene mogućnosti i sadržaj održavanja različitih inicijativa: susreti, skupovi, tribine, kateheze, duhovne obnove, stručna izlaganja, svjedočanstava, formacije, seminari, hodočašća, radionice, za svako od četrnaest Povjerenstava u Nadbiskupiji, kao pomoć i poticaj povjerenicima u osmišljavanju i poduzimanju budućih inicijativa.

U priručniku je za svako Povjerenstvo razrađen popis prijedloga, opisano  što je u Nadbiskupiji moguće produbiti, proširiti i kako se sve može zauzeto djelovati na dobro zajednice vjernika. Svaki predstojnik dobio je primjerak toga godišnjeg priručnika kao predložak za rad, u kojem je nadbiskup iznio konkretne  smjernice u ponudi vjernicima za pastoralni rad na razini župa, dekanata i Nadbiskupije.

„Cilj svih povjerenstava je slaviti Boga, osobno posvećenje i služiti narodu kroz konkretna djela, animaciju i prisutnost u životu Crkve i društva. Rad povjerenstava trebao bi biti proširena ruka pastirske brige u osluškivanju nadahnuća Duha Svetoga i potreba ljudi te ponudi osmišljenih odgovora. Povjerenstva su pozvana surađivati s crkvenim i civilnim institucijama i povezivati župu, dekanat, zajednice i Nadbiskupiju“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je tim Priručnikom želio potaknuti povjerenike i članove povjerenstava „na kreativno promišljanje i strateško planiranje“ u osmišljavanju događaja i inicijativa te ih potaknuti na međusobnu suradnju.

„Pozivamo članove Povjerenstava da svoje djelovanje ne usmjere isključivo na zajednicu kojoj pripadaju u župi, nego da se s osjećajem zajedničke odgovornosti uključe u život cijele Nadbiskupije. Snaga povjerenstava dolazi upravo iz zajedničkog služenja i povezanosti u tijelu Kristove Crkve koje nadilazi pojedinačne strukture“, poručio je mons. Zgrablić.

U prigodnom priručniku je za svako Povjerenstvo iznesen opći plan i ciljevi rada povjerenstava po mjesecima, koncizno je istaknuto poslanje i područje njihovog djelovanja, vizija i naglasci rada te smjernice za suradnju s drugim tijelima i zajednicama u mjesnoj Crkvi.

U priručniku je opisan pastoralni cilj i obrazloženje pojedine inicijative na pastoralnoj, teološkoj i duhovnoj osnovi, glavne točke i naglasci događaja  te praktične upute za njihovu provedbu (kome je susret namijenjen, tko sudjeluje, gdje i kako), uz poticajne misli iz Svetog Pisma i Crkvenog učiteljstva. Predloženi su osobni zadaci i članovima povjerenstava, ponuđena su im pitanja u smislu i vlastitih refleksija s obzirom na učinjeno u područjima njihovih različitih nadležnosti.

„Plan je osmišljen tako da bude prilagodljiv i primjenjiv. Svako povjerenstvo, župa ili zajednica može ga prilagoditi vlastitim mogućnostima te istovremeno ostati dio zajedničkog ritma pastoralne godine u Nadbiskupiji“, rekao je mons. Zgrablić.

Zahvalio je svima koji „predano i odgovorno sudjeluju u radu povjerenstava u župama, zajednicama i na razini Nadbiskupije“ i na njihovom doprinosu duhovnim, pastoralnim i kulturnim plodovima u mjesnoj Crkvi. Poželio je da taj prijedlog pastoralnog plana „dodatno potakne na kreativno, hrabro i povezano djelovanje“ u novoj pastoralnoj godini, za dobro Crkve i svih kojima su pastiri i angažirani vjernici laici poslani.

„Razmisli što me u Crkvi potiče, a što sputava? Važno je stvoriti kulturu slušanja i sudjelovanja u kojoj vjernici nisu samo korisnici pastorala, nego njegovi stvaratelji i nositelji. Crkva treba tvoj glas. Ne čekaj da te se pita – dođi i reci! Forum nije kraj razgovora – to je početak zajedničkog puta“, istaknuo je mons. Zgrablić, potaknuvši na osposobljavanje i formaciju vjernika kao autentičnih, kreativnih i odgovornih komunikatora i svjedoka vjere u svakodnevnom životu „gdje mnogi traže smisao i istinu“, kao udovi Crkve koja „vidi, razumije i prati“ vjernike svih dobnih skupina, potreba i staleža.

„Neka taj Plan bude temelj, a ne granica – orijentir koji potiče slobodu duha, kreativnost i povezanost. Neka svi članovi povjerenstava osjete povjerenje koje im je dano i budu nositelji žive i vidljive Crkve u župnoj zajednici i izvan nje. Krist nas poziva da budemo glas, ruke i srce Crkve danas“, poručio je nadbiskup Zgrablić povjerenicima i posredno svim dionicima pastoralnih aktivnosti u Zadarskoj nadbiskupiji, u želji da se produbi eklezijalno zajedništvo u mjesnoj Crkvi kroz liturgijska slavlja, molitvu, sakramente, različite duhovne susrete i dijalog.

Svi prijedlozi opisani su u duhu prilaženja i izgradnje žive zajednice vjernika u kojoj „nitko nije zaboravljen, gdje se vjera pretače u konkretna djela i zajedništvo, a Isus dolazi tamo gdje ga se čeka s najviše čežnje“, poručio je mons. Zgrablić.

Predložene inicijative i teme „jačaju osjećaj pripadnosti Crvi i otvorenosti za Krista u zajedničkom hodu vjere“, u zahvalnosti za primljene darove, ali i potrebu da ih se razvija i u odgovornosti za buduće naraštaje u prijenosu vjere.

Nadbiskup je rekao da su napisani pastoralni prijedlozi u službi doprinosa rasta osobne i zajedničke vjere u suradnji između svećenika i vjernika laika, u njihovoj međusobnoj podršci, u Crkvi „u kojoj laici, vođeni Duhom Svetim, prepoznaju i ostvaruju svoje poslanje kroz aktivno sudjelovanje u životu zajednice i širenje evanđeoskih vrijednosti u društvu“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Misu zadušnicu u crkvi sv. Kvirina mučenika na paškom groblju i sprovodni obred za Iku Tičić, majku don Darija Tičića, župnika Biograda n/m, u srijedu, 4. lipnja, na Gradskom groblju u Pagu, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Don Darijeva majka Ika, rođ. Potočnjak, preminula je u ponedjeljak, 2. lipnja, u 73. godini života. Nadbiskup je zahvalio Iki „za vjeru, predanost Gospodinu, za majčinsko srce, za ljubav prema svećenicima i njihovoj službi, za skromnost i jednostavnost“. Izrazio je sućut Ikinom suprugu Anti te njenim sinovima Tončiju i don Dariju, rekavši da je vjera snaga i u tom trenutku.

Nadbiskup je poželio da nas ta smrt „utvrdi u vjeri i još više sjedini s Bogom, još jače poveže sa svetima i pokojnicima koji žive u Bogu te sjedini u vjernosti i ljubavi prema Bogu i bližnjemu; da nas i ta smrt podsjeti da nijedna ljubav i učinjeno dobro u Bogu ne umire, nego se preobražava u našu proslavu u Bogu“, poručio je mons. Zgrablić. Na sprovodu pred otajstvom smrti i uskrsnuća s pouzdanjem u obećanje vječnog života, s pobožnošću i poštovanjem, ispratila se Ika na putu prijelaza s ovoga svijeta Ocu, moleći da joj milosrdni Krist bude svjetlo, mir i život vječni.

Razmatrajući navješteno Evanđelje po Ivanu i Isusove riječi: “Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod”, nadbiskup je rekao da je čas o kojem Isus govori čas Njegove muke, smrti i uskrsnuća, u kojem će se u potpunosti ispuniti Njegovo poslanje.

„Taj čas nije trenutak trijumfa u ljudskom smislu, nego trenutak kad će Božja ljubav i slava biti objavljene do kraja. Isus zna da jedino kroz smrt može doći do uskrsnuća, da samo žrtvom može donijeti život svijetu. Taj čas Isus je čekao s punom sviješću, s predanjem Ocu, jer zna da će se u tom času proslaviti On, ali i Očevo ime i spasenje čovjeka“, rekao je mons. Zgrablić.

„Isusova smrt nije tragedija, nego objava slave. Taj čas križa i smrti nije čas gubitka i nestanka, nego čas u kojem se rađa novi život. Kao što porođajna bol donosi trpljenje, ali i novi život, tako i Isusova muka otvara vrata spasenja. U toj smrti ne gubi se ništa što je vječno – gubi se samo ono prolazno, da bi se rodilo neraspadljivo. To je proslava Sina Čovječjega: u poniznosti križa zasjala je punina ljubavi, a u prihvaćanju patnje rodila se milost za cijeli svijet“, poručio je nadbiskup. Pšenično zrno koje umire „nije samo slika prolaznosti, nego plodnosti i obilja novog života. Smrt ima smisao kad je sjedinjena s Bogom, s Ljubavlju. I Isusova smrt, kao i svaka smrt u Bogu, nije kraj, nego ulazak u život koji se ne gubi“, rekao je mons. Zgrablić.

Ika Tičić, žena vjere, majka, supruga, ostavila je za sobom rod životima koje je oblikovala ljubavlju, strpljivošću, molitvom i predanošću; don Dario služi Kristu i Crkvi „snagom osobnog duhovnog poziva i dubokim korijenima obiteljske vjere u koju je utkana Ikina ljubav prema Bogu, prema svećeniku i dubokom poštovanju prema svećeničkoj službi“.

Ikin život nastavlja donositi dobro u drugima: u vrijednostima koje je prenijela, u vjeri koju je svjedočila, u ljubavi koju je darivala. Taj plod oblikuje druge i ono što vodi k Bogu, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je razmatrao i Isusove riječi u molitvi: “Duša mi je sada potresena. I što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa! Ali zato dođoh u ovaj čas. Oče, proslavi ime svoje!” (Iv 12,27-28).

„Za Isusa je trenutak blizine osobne smrti čas najveće ljudske napetosti i bezuvjetne poslušnosti Ocu. Isus ne skriva svoju potresenost; On je Božji Sin, ali i potpuni čovjek, sa stvarnim strahom pred patnjom i smrću. No, Isus ne razmišlja kako pobjeći od smrti. On u smrti vidi vrijeme svoga ispunjenja. Umjesto plana bijega, moli Oca da se u njegovoj smrti proslavi Očevo ime.

Isus traži da se u njegovoj muci, smrti, njegovom trpljenju i uskrsnuću, objavi prava narav Boga: ljubav do kraja, milosrđe jače od grijeha, život jači od smrti. To je slava Očeva – ne moć u ljudskom smislu, nego Božja vjernost čovjeku i Njegovim obećanjima, Njegovoj pravednosti koja se očituje u milosrđu i neizmjernoj ljubavi koja spašava čovjeka“, rekao je nadbiskup, istaknuvši odgovor na Isusovu molitvu u glasu s Neba: “Proslavio sam i opet ću proslaviti”.

„Bog Otac potvrđuje da je u Isusovom dosadašnjem životu i djelovanju već očitovana Njegova slava – kroz naviještanje Kraljevstva nebeskog, kroz mnoga znamenja koja je činio, kroz oproštenja koja je dijelio, kroz istinu koju je živio – ali sada će ta slava biti zapečaćena križem, potpunim sebedarjem. U Isusovoj smrti koja izgleda kao poraz, Bog objavljuje svoju najveću pobjedu: da On ljubi do kraja, On je ljubav koja ne postavlja uvjete i koju ništa ne može zaustaviti te u toj ljubavi nudi spasenje svima“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da naša vjernost i ljubav imaju vječnost u sebi, jer dolaze od Boga i vode Bogu.

„Smrt ostavlja prazninu, ali nije kraj. U Kristu i s Kristom, smrt je novo rođenje. Vjera nas uči da Bog nije odsutan u boli. On je ušao u našu patnju, u našu smrt, On je patnju i smrt preobrazio u uskrsnuće, u proslavu. Isus nije pobjegao od časa smrti, nego je u smrti otkrio novi život“, poručio je mons. Zgrablić.

Zahvalio je Bogu za život Ike i Božju proslavu koja će se očitovati u njenom životu. „U svom skromnom, svakodnevnom životu, Ika je znala tko je Gospodar njenog vremena. Živjela je skromno, dostojanstveno i tiho, kao što pšenično zrno nije glasno kad umire, ali iz njega niče novi život“, rekao je nadbiskup. U molitvi za dušu Ike, poželio je da je Gospodin primi među svete i izabrane i da uđe u radost svoga Gospodina.

I.G.

Foto: Tin Vidov / Privatna arhiva

Josip Motušić, župljanin župe Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru i zamjenik ravnatelja Caritasa Zadarske nadbiskupije, primljen je za kandidata za trajni đakonat u Zadarskoj nadbiskupiji za vrijeme misnog slavlja u nedjelju, 1. lipnja, koje je u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Zadru predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Bog želi ljubiti i djelovati u nama; da naše riječi, naši postupci, naši izbori postaju mjesto Božjeg djelovanja u svijetu. Tada vječnost prodire u sadašnjost“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je „svaki kršćanin pozvan  postati mjesto susreta između neba i zemlje, između Božje svetosti i ljudske svakodnevice. Kršćanin je pozvan biti Božja prisutnost između ljudskog i božanskog, između prolaznosti i vječnosti, svjetla i tame“.

„Jedinstvo naše povezanosti s Bogom postiže se kroz vjeru, molitvu i vjernost Kristovoj riječi, kroz sakramente, u kojima nas Gospodin sjedinjuje sa sobom i jedne s drugima. Jedinstvo se postiže kroz konkretnu ljubav: praštanje, služenje, strpljenje, dijeljenje, odricanje, žrtvu. Put jedinstva nije lagan, ali je moguć jer nas Isus vodi i jer je njegova molitva za nas živa i djelotvorna, jer nam daje Duha Svetoga koji potpomaže našu nemoć“, poručio je nadbiskup, naglasivši da Bog dijeli svoj božanski život s nama ljudima, što znači sudjelovanje u sâmoj Božjoj naravi.

„Ta slava u nama treba postati znak i svjetionik drugima. Ona nas ne uzvisuje iznad drugih, nego nas posvećuje za druge. Isus želi da mi budemo njegovi svjedoci, nositelji njegove slave u svijetu – ne da budemo slavni, već da po nama bude slavljen Otac“, poručio je nadbiskup, rekavši da „Isusova slava nije svjetovna slava ni moć, nego slava Božje ljubavi, potpune predanosti i vjernosti. To je slava križa, slava služenja, slava darivanja samoga sebe, slava ljubavi, istine, uskrsnuća i punine života“.

Osobiti znak jedinstva između Boga i čovjeka je trajni đakonat kojega će primiti Motušić. „Taj čin događa se u lipnju, mjesecu koji je posvećen Presvetom Srcu Isusovu. Srce Isusovo je izvor svakog poziva i svakog služenja. Primanje kandidature za đakonat događa se u ozračju toga Srca koje sve ljubi, poziva i posvećuje“, rekao je nadbiskup. Istaknuo je da „Josip činom primanja kandidature javno iskazuje želju da postane služitelj Crkve, evanđelja i zajedništva, služitelj Kristove ljubavi u svijetu“, a smisao našeg služenja nalazimo u Kristu.

„To nije korak prema časti, višem položaju, boljoj plaći, nego korak u služenje,  u dublje zajedništvu s Bogom i braćom ljudima. Srž te službe je ono za što Isus moli: jedinstvo s Njim i međusobno“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo vjernike na molitvu za Josipov put prema trajnom đakonatu: „Neka njegov ‘Da’ Kristu bude nadahnuće da i mi budemo služitelji jedinstva, da budemo u svijetu, po našoj vjeri, djelotvorni kao kvasac u kruhu, sol u hrani, svjetlo u tami. Neka njegov primjer i nas potakne da osluškujemo Božji glas i da ga vjerno slijedimo. Molimo da u Josipovom služenju ljudi prepoznaju Krista koji ljubi, poziva i spašava“.

Nadbiskup je zahvalio Josipu što je „otvorio srce Gospodinu i rekao svoje ‘Evo me!’ u vremenu kada je lakše zatvoriti se i šutjeti; što je prepoznao Božji poziv i odlučio na njega odgovoriti“. Zahvalio je i Josipovoj supruzi, jer njegov odgovor nije moguć bez njene suglasnosti, podrške i vjere, njegovoj obitelji, djeci, najbližima, „jer oni s njim dijele teret i radost poziva“. Nadbiskup je zahvalio i  župi Belafuža, jer „duhovna zvanja ne niču u praznini, nego iz molitvene, žive zajednice koja vjeruje, svjedoči Krista živog i uskrslog i prati svoje članove“.

„Kada Josip stupa pred Crkvu s molbom da bude primljen među kandidate za sveti red đakonata, Crkva prepoznaje u Josipovom životu znakove Božjeg djelovanja, osluškuje Duha Svetoga i prepoznaje u Josipu spremnost da u konkretnoj životnoj situaciji, kao oženjen muškarac, živi đakonsko poslanje: služenje Bogu i ljudima“, rekao je mons. Zgrablić i čestitao Josipu na njegovoj otvorenosti Božjoj milosti. Njegov korak kandidature „nije ishitreni čin, nego plod dugog, višegodišnjeg, tihog sazrijevanja u vjeri, molitvi i radu, ali i odlučnog njegovanja Božjeg poziva u srcu“, poručio je nadbiskup.

Poželio je da Gospodin učvrsti Josipa u vjernosti te da put đakonske službe bude njegovo posvećenje i blagoslov za njegovu obitelj, suprugu i djecu, za župnu zajednicu i cijelu Crkvu.

Obred primanja kandidature za đakona

Nakon propovijedi nadbiskupa, na poziv don Ante Dražine, rektora sjemeništa ‘Zmajević’, po riječima: „Neka pristupi tko ima biti primljen među kandidate za sveti red trajnog đakonata Zadarske nadbiskupije – Josip Motušić’, Motušić je pristupio sa svoga mjesta u prezbiteriju ispred oltara i slušao riječi nadbiskupa Zgrablića koje prema obredu glase: „Predragi sine. Pastiri  i učitelji koji su odgovorni za tvoj odgoj i obrazovanje i svi koji te poznaju, dali su o tebi dobro svjedočanstvo i mi ga s punim povjerenjem prihvaćamo. Hoćeš li odgovoriti Gospodinu na Gospodinov poziv i svoju pripremu tako privesti kraju, da postaneš prikladan za službu Crkvi što ćeš je u svoje vrijeme primiti po svetom redu?“, upitao je nadbiskup Zgrablić. – „Hoću“, odgovorio je Motušić.

„Hoćeš li svoj život tako oblikovati, da Kristu Gospodinu i njegovom tijelu, koje je Crkva, uzmogneš vjerno služiti?“. – „Hoću“, odgovorio je Motušić.

„Crkva s radošću prima tvoju odluku. Bog neka dovrši što je u tebi započeo. Amen“, završne su riječi nadbiskupa Zgrablića prema obredu primanja u kandidate za trajni đakonat, nakon čega su vjernici molili Vjerovanje.

Biografija Josipa Motušića

Josip Motušić rođen je 30. lipnja 1977. u Zadru. Kršten je u crkvi sv. Šime u Zadru, a razdoblje osnovne škole proveo je u belafuškoj župi Uznesenja BDM gdje je primio sakramente Svete pričesti, Potvrde i Ženidbe.

Završio je srednju Tehničku školu u Zadru (tehničar za elektroniku). Josipov otac je od stradanja na bojištu, 90 % – ni invalid Domovinskog rata.

U 21-godišnjem braku sa suprugom Verom ima četvero djece. Kćer Nia je na prvoj godini studija, Petra pohađa drugi razred srednje škole, Mihael ide u 4. razred osnovne škole, a Gabrijela će 2025. / 26. školske godine krenuti u prvi razred.

Supruga radi u Gimnaziji Franje Petrića (MIOC) u Zadru kao profesorica Engleskog i Latinskog jezika. Diplomirao je na Kineziološkom fakultetu 2009. za profesora tjelesne kulture. Stručni ispit položio je 2012. godine.

Preddiplomski dvopredmetni studij, smjer Teološko – katehetski i Filozofija, upisao je 2013. g., a nakon njega diplomski studij u Zadru. Diplomirao je na temi „Joseph Ratzinger / Benedikt XVI. i povijesno – kritička metoda“ na Teološko – katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru.

Pet godina radio je kao školski vjeroučitelj. Od 2024. g. zaposlen je kao pomoćnik ravnatelja Caritasa Zadarske nadbiskupije.

U župi Uznesenja BDM aktivno djeluje 17 godina u župnom pastoralu, kao kateheta, izvanredni djelitelj pričesti, u radu s ministrantima itd.

Prethodni belafuški župnici Anđelko Buljat, Dario Tičić i sadašnji Mikulić, župni vikari, profesori na Teološko – katehetskom odjelu i aktivna župna zajednica bili su mu primjer i podrška u izgradnji zrele vjere.

Don Zvonimir Mikulić, belafuški župnik, zahvalio je Bogu što je jedan od župljana, Motušić, prepoznat kao kandidat za sveti red đakonata, kako bi služio kao trajni đakon u Crkvi. „Kandidatura je prvi od koraka koji prethodi đakonskom ređenju. Nadamo se da ćemo uskoro biti ojačani za trajnog đakona, poslužitelja Crkvi. Josip godinama služi u župi. Neka Bog pomogne Josipu na putu njegovog poziva i svima nama da se učvrstimo u onome u što nas Gospodin vodi“, potaknuo je župnik Mikulić.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić blagoslovio je sliku Gospe Maslinske u dvorištu ispred župne crkve koju je kao kapelicu kamenom obložio i plato na kojem se nalazi popločao kamenoklesar Antonio Vulić iz Zadra sa sinom Antom, kao zavjetni dar župi. Na tom mjestu brojni vjernici i prolaznici zaustavljaju se u molitvi Majci Božjoj.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

ZADAR: Primanje Josipa Motušića za kandidata za sveti red đakonata – Propovijed nadbiskupa Milana Zgrablića

 Josip Motušić, župljanin župe Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru i zamjenik ravnatelja Caritasa Zadarske nadbiskupije, primljen je za kandidata za trajni đakonat u Zadarskoj nadbiskupiji za vrijeme misnog slavlja Sedme vazmene nedjelje, 1. lipnja, koje je u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Zadru predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

 1. Isusova molitva za one koji će povjerovati

Draga braćo i sestre,

današnje evanđelje iz 17. (rr. 20 – 26) poglavlja Ivanova evanđelja vodi nas u sâmo srce Isusovog života i molitve, a time i u središte naše vjere. U trenutku neposredno prije svoje muke, Isus ne moli samo za učenike koji su tada bili uz njega, već moli, kako on kaže, “i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene” (Iv 17, 20). Isusova molitva obuhvaća i nas danas. Njegova molitva nadilazi prostor i vrijeme, ona je svevremenska. Ona je molitva za Crkvu – kroz sve vjekove, i za svakoga od nas osobno.

2. Poziv na jedinstvo u ljubavi Oca i Sina

Isus u toj molitvi izriče svoju najdublju želju: “Da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi” (Iv 17, 21). Jedinstvo između Oca i Sina, kojemu smo pozvani pristupiti, nije tek neka apstraktna ideja ili formalno zajedništvo, nije članstvo u nekom klubu, udruzi ili bratstvu. To je otajstveno i stvarno sudjelovanje u sâmom Božjem životu. Po krštenju smo ucijepljeni u Krista i po Duhu Svetome uvedeni u zajedništvo Presvetog Trojstva. Po Kristu, zajedništvo s Bogom je život u Životu.

Isus ne poziva samo da budemo njegovi sljedbenici, nego da budemo dionici njegovog božanskog života, njegove božanske ljubavi, one iste ljubavi kojom Otac ljubi Sina. U 15. poglavlju Ivanova evanđelja, Isus koristi snažnu sliku kako bi to pojasnio: “Ja sam trs, vi ste loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda” (Iv 15, 5). To jedinstvo nije samo blizina, nego organsko, životno sjedinjenje. Loza ne može donijeti plod ako nije povezana s trsom. Tako ni mi ne možemo donositi rod života, ne možemo živjeti puninom života, ljubiti, svjedočiti za Boga, ako nismo povezani s Kristom, ako nismo uronjeni u njegov odnos s Ocem.

Ova stvarnost naše vjere je uistinu nevjerojatna. Ne zato što je teško povjerovati u nju, nego zato što nadilazi svako ljudsko očekivanje, svaku našu predodžbu o Bogu. Bog, stvoritelj svemira, izvor svega što postoji, ne želi ostati udaljen, apstraktan ili nedostupan. Bog nije hladni apsolut, nijemi promatrač izdaleka, niti sudac koji nas prati iz sjene. Bog želi biti prisutan u najdubljoj unutrašnjosti našeg bića. On želi prebivati u nama, ne kao gost koji dolazi s vremena na vrijeme, nego kao Onaj koji čini našu dušu svojim trajnim prebivalištem.

To je središnje i čudesno otajstvo kršćanske vjere: da beskonačni i vječni, svemoćni i najveći Bog, traži blizinu sa smrtnim čovjekom. Da On, koji je sama punina života, želi podijeliti svoju božansku narav s onima koji su krhki, ranjeni, grešni. Ovo otajstvo naše vjere nije samo dar, nego i snažan poziv – poziv na preobrazbu cijelog našeg života. Jer tko se otvori Bogu, tko u sebi nosi Njegovu prisutnost, više ne može živjeti kao prije bez Boga. Srce koje u sebi nosi Boga ne može ostati zatvoreno, sebično ili ravnodušno. To srce koje mora kucati `božanskim ritmom srca`mora djelovati, mora ljubiti, mora svijetliti.

Bog želi ljubiti u nama. Ne samo da nas ljubi, nego želi da mi postanemo produžene ruke njegove ljubavi. On želi da naša ljubav ne bude ograničena našim simpatijama, emocijama ili raspoloženjima, nego da bude božanska ljubav u djelovanju – ljubav koja prašta, koja ne traži svoje, koja nije razdražljiva, koja ne pamti zlo, koja se ne raduje nepravdi, koja se raduje istini, koja sve podnosi, koja ne prestaje ljubiti čineći dobro i kada to drugi ne prihvaćaju (usp. 1 Kor 15).

Nadalje, Bog želi djelovati po nama. To znači da naše riječi, naši postupci, naši svakodnevni izbori postaju mjesto Božjeg djelovanja u svijetu. Kad tješimo tužnoga i neraspoloženoga, kad dijelimo s drugima, osobito potrebitima, kad opraštamo mužu, ženi, susjedu, kolegi na poslu, čak i neprijateljima – tada Bog djeluje kroz nas. Tada postajemo njegovi svjedoci, njegova živa prisutnost među ljudima. Tada vječnost prodire u sadašnjost.

Također, Bog želi biti prisutan u svijetu kroz nas. On ne dolazi po nekom spektakularnom čudu, senzacijama koje ruše naravne zakone i datosti, koje brišu slobodu čovjeka. Bog dolazi tiho, u svakodnevici, krotko, u nutrini vjernika, po milosti i po Duhu Svetome koji djeluje u srcu čovjeka. Svaki kršćanin pozvan je postati mjesto susreta između neba i zemlje, između Božje svetosti i ljudske svakodnevice. U tom smislu, kršćanin nije pozvan samo da ‘vjeruje’ u Božje postojanje, nego da bude Božja prisutnost – most između neba i zemlje, između ljudskog i božanskog, između prolaznosti i vječnosti, svjetla i tame.

Zajedništvo s Bogom je snažan poziv na preobražaj života. Ne radi se samo o vanjskim promjenama, nego o promjeni srca, uma, cijelog bića. To je poziv na svetost – ne kao nešto nedostižno ili rezervirano za rijetke, nego kao Božji plan za svakoga. Svetost je jednostavno to: biti prožet Bogom, biti Njegovo srce i svjetlo u svijetu.

I upravo zato, zajedništvo s Bogom je život koji nadilazi granice smrtnosti. Jer tko nosi Boga u sebi, već sada nosi klicu vječnosti. Smrt tada više nije kraj, nego prijelaz u puninu onoga što smo već započeli živjeti. Život s Bogom nije rezerviran za onostranost – on počinje ovdje i sada, u svakom trenutku kada kažemo “Da” Božjoj prisutnosti u nama.

U svijetu punom tame, podjela, tjeskobe i nesigurnosti, pozvani smo biti sjedinjeni s Bogom i  tako biti nositelji božanske ljubavi i svjetla. Ne svojim silama, ne svojim savršenstvom, nego snagom Onoga koji prebiva u nama. Kao što svjetiljka ne svijetli sama od sebe, nego jer je spojena na izvor svjetla, tako i mi postajemo svjetlo svijeta kada ostanemo sjedinjeni s Bogom, izvorom svakog svjetla i ljubavi.

3. Slava koju Isus predaje nama

Zašto je jedinstvo između Oca i Sina i nama važno? Jer iz njega izvire naš identitet, naša snaga i naše poslanje. Bez participacije u tom jedinstvu s Bogom, mi ne ostvarujemo naš identitet kao osobe. Stvoreni smo na ‘sliku Božju’ i ta slika postaje vidljiva i razumljiva u našem zajedništvu s Bogom.

Kako se postiže jedinstvo naše povezanosti s Bogom? Kroz vjeru, molitvu i vjernost Kristovoj riječi. Kroz sakramente – osobito euharistiju – u kojima nas Gospodin sjedinjuje sa sobom i jedne s drugima. Jedinstvo se postiže kroz konkretnu ljubav: praštanje, služenje, strpljenje, dijeljenje, odricanje, žrtvu. Put jedinstva nije lagan, ali je moguć – jer nas Isus vodi i jer je njegova molitva za nas živa i djelotvorna, jer nam daje Duha Svetoga koji potpomaže našu nemoć.

No, Isus, u molitvi koju smo čuli, ide još dublje – govori o slavi koju mu je Otac dao i koju on sada daje nama: “Slavu koju si ti dao meni, ja dadoh njima” (Iv 17, 22), kaže Isus. Kakva je to slava? To nije svjetovna slava ni moć, nije slavlje ‘zvijezda’ ovoga svijeta, nego slava Božje ljubavi, potpune predanosti i vjernosti. To je slava križa, slava služenja, slava darivanja samoga sebe, slava ljubavi, slava istine, slava uskrsnuća, slava punine života. Otac je proslavio Sina jer je Sin potpuno ispunio njegovu volju – ljubio je do kraja. I sada tu slavu Isus daje nama: poziv da živimo ljubav do kraja, da budemo njegov odraz u svijetu.

Bog dijeli svoj božanski život s nama. To nije mala čast – to je sudjelovanje u sâmoj naravi Božjoj. Ta slava u nama treba postati znak i svjetionik drugima. Ona nas ne uzvisuje iznad drugih, nego nas posvećuje za druge. Isus želi da mi budemo njegovi svjedoci, nositelji njegove slave u svijetu – ne da budemo slavni, već da po nama bude slavljen Otac.

4. Isusova želja da budemo gdje je on

Isus zatim izriče još jednu snažnu želju: “Oče, hoću da oni koje si mi dao budu sa mnom gdje sam ja” (Iv 17 ,24). Gdje je Isus? On je u slavi Očevoj, u punini božanskog života, u vječnoj ljubavi. Isus i nas tamo želi dovesti. To znači da naše jedinstvo s Bogom nije privremeno, trenutno, izdvojeni trenutak u danu ili tjednu našega života, nego vječno. Naš konačni cilj nije tek biti dobri ljudi na zemlji, nego biti s Isusom u njegovoj slavi – u nebu, u Očevoj prisutnosti, u punom zajedništvu s Trojedinim Bogom i jedni s drugima. To je nada koju nosimo u sebi. To je obećanje koje nam je dano. I to je motivacija da već sada živimo to zajedništvo – kao predokus neba.

5. Đakonat – služenje jedinstvu i ljubavi

Danas, u ovoj župnoj zajednici, svjedočimo osobitom znaku tog jedinstva između Boga i čovjeka – gospodin Josip Motušić, jedan od naše braće po vjeri i sakramentu svetog krsta bit će primljen među kandidate za sveti red trajnog đakonata. Ovaj čin događa se upravo prvoga dana mjeseca lipnja, mjeseca koji je u Crkvi posvećen Presvetom Srcu Isusovu. Srce je simbol Isusove božanske i ljudske ljubavi iz kojega izvire njegova molitva, iz kojeg proizlazi želja za jedinstvom, iz kojeg zrači slava i poziv na zajedništvo u vječnosti. Srce Isusovo jest izvor svakog poziva, svakog služenja i svake nade.

U tom svjetlu, primanje kandidature za đakonat još snažnije odzvanja – jer se događa u ozračju toga Srca koje sve ljubi, koje poziva, koje posvećuje. Naš Josip ovim činom  primanja kandidature javno iskazuje želju da postane služitelj Crkve, služitelj evanđelja i zajedništva, služitelj Kristove ljubavi u svijetu. To nije korak prema časti, višem položaju, boljoj plaći, nego korak u služenje, korak u dublje zajedništvu s Bogom i braćom ljudima. A srž te službe je – upravo ono za što Isus danas moli: jedinstvo s Nije i međusobno.

6. Jedno u Kristu – nada svijeta

U ovoj svetoj misi osobito molimo za našeg brata Josipa koji je na putu prema trajnom đakonatu. Neka njegov “Da” Kristu bude nadahnuće i nama da i mi budemo služitelji jedinstva, da budemo u svijetu, u našim obiteljima, u našoj župnoj zajednici, po našoj vjeri, kao kvasac u kruhu, sol u hrani, svjetlo u tami – skromni, nenametljivi, ali djelotvorni. Molimo da u Josipovu  služenju ljudi prepoznaju Krista koji ljubi, koji grli, koji poziva, koji spašava.

A i svima nama, braćo i sestre, Isusova molitva neka bude snaga da živimo u duhu ove molitve. Neka Isusov vapaj u molitvi nađe odjeka i odgovor u našem životu. Gledajmo Krista. Približimo se njemu. Prigrlimo njegovu riječ. Jer u jednome Kristu – jedno smo. U njemu nalazimo temelj našeg zajedništva, smisao našeg služenja i izvor naše nade.

7. Izbor, zahvala i čestitka

Braćo i sestre!

Kada naš brat po vjeri, Josip, danas stupa pred Crkvu s molbom da bude primljen među kandidate za sveti red đakonata, Crkva prepoznaje u Josipovu životu znakove Božjeg djelovanja, osluškuje Duha Svetoga koji puše gdje hoće (usp. Iv 3, 8) i prepoznaje u Josipu spremnost da u konkretnoj životnoj situaciji – kao oženjeni muškarac – živi đakonsko poslanje: služenje Bogu i ljudima.

Stoga, u ime ove mjesne Crkve zadarske, želimo mu zahvaliti. Hvala ti, Josipe, što si otvorio srce Gospodinu i rekao svoje „Evo me!” u vremenu kada je lakše zatvoriti se i šutjeti. Hvala ti što si Bogu dozvolio da s tobom čini nešto lijepo i veliko.

Zahvaljujemo i tvojoj supruzi, jer tvoj odgovor nije moguć bez njezine suglasnosti, podrške i vjere. Zahvaljujemo tvojoj obitelji, tvojoj djeci, tvojim najbližima – jer oni s tobom dijele teret i radost poziva. Hvala i ovoj župnoj zajednici – jer duhovna zvanja ne niču u praznini, nego iz molitvene, žive zajednice koja vjeruje, svjedoči Krista živog i uskrslog i prati svoje članove.

Dragi Josipe, čestitamo ti na tvojoj otvorenosti Božjoj milosti. Tvoj današnji korak nije ishitreni čin, nego plod dugog, višegodišnjeg, tihog sazrijevanja u vjeri, molitvi i radu, ali i odlučnog njegovanja Božjeg poziva u srcu. Hvala ti što si Božji poziv prepoznao i odlučio na njega odgovoriti.

Neka te Gospodin u toj vjernosti učvrsti. Neka ovaj put đakonske službe bude tvoje posvećenje i blagoslov za tvoju obitelj, tvoju suprugu i djecu, za ovu župnu zajednicu i cijelu Crkvu. Neka tvoj primjer i nas potakne da pozorno osluškujemo Božji glas i da ga vjerno slijedimo. Amen.

+ Milan Zgrablić,

nadbiskup

Zadar – Belafuža, 1. lipnja 2025.

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je članovima crkvenih zajednica, pokreta, udruga i drugih oblika zajedničkog okupljanja u Zadarskoj nadbiskupiji, Poziv na Duhovsko bdjenje koje će se u katedrali sv. Stošije u Zadru održati u subotu, 7. lipnja. Poziv nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Tradicionalno duhovsko bdjenje u Zadarskoj nadbiskupiji u organizaciji Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene zajednice i pokrete, koje nas okuplja i ove godine, ima osobitu dubinu jer ga želimo proslaviti u ozračju Jubilejske godine koju živimo pod geslom „Hodočasnici nade“. Ovo posebno vrijeme milosti i duhovne obnove poziva nas – kao narod Božji, kao vjernike i svjedoke Kristove ljubavi – da još dublje obnovimo svoju vjeru, svoje zajedništvo i svoje poslanje. To je poziv da hodimo zajedno, kao braća i sestre, nošeni nadom koja dolazi od Duha Svetoga.

Stoga vas, dragi članovi zajednica, pokreta, bratovština i sestrinstava te svih drugih oblika zajedničkog okupljanja koje djeluju u župama Zadarske nadbiskupije (župna pastoralna vijeća, ekonomska vijeća, caritasove skupine, župni zborovi, zajednice i zborovi mladih, dječji zborovi, vjeroučitelji, župni animatori, ministranti…), srdačno pozivam da se svi zajedno okupimo na Misi bdjenja uoči svetkovine Duhova, koju ćemo slaviti u Katedrali sv. Stošije u Zadru, u subotu, 7. lipnja 2025., s početkom u 20,00 sati.

Naša katedrala nije samo povijesno i duhovno središte, već i vidljivi znak jedinstva Crkve koja živi u Zadarskoj nadbiskupiji. Zato vas pozivam da upravo tu, kao jedno tijelo u Kristu i kao zajednica vjernika u različitosti darova i karizmi, zajedno slavimo Duha Božjega koji okuplja, pokreće i jača Crkvu.

Sudjelovanje na ovom zajedničkom molitvenom bdjenju od velike je važnosti iz više razloga. To nije samo pobožna gesta – to je ponajprije čin žive vjere, odgovor srca na Božji poziv i snažno svjedočanstvo naše odanosti Kristu, ali ujedno i znak naše ljubavi prema Bogu i prema Božjem narodu –  Crkvi. To je trenutak u kojem svi mi – različiti, ali povezani istim Duhom – postajemo jedno mistično Tijelo Krista uskrsloga, urastajući u jedan glas, jedno srce koje kuca za Boga i čovjeka. Naša različitost nije prepreka, već bogatstvo – ona je znak istog Duha Svetoga koji puše gdje hoće i koji svakom daje darove za zajedničko dobro.

U Isusovoj molitvi koju nam je sv. Ivan zapisao, slušamo kako se obraća Ocu riječima: “Da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao” (Iv 17, 21). Upravo ta molitva duhovni je okvir našega bdjenja – kako bi se i u ovoj noći, pred silaskom Duha Svetoga, ujedinili u Kristovoj molitvi za jedinstvo, međusobnu ljubav i mir u našim srcima i svijetu.

Upravo u tom duhu ohrabruje nas i papa Lav XIV., koji je u svojoj prvoj homiliji, na Trgu sv. Petra 18. svibnja ove godine, poručio:

„Svjetlom i snagom Duha Svetoga gradimo Crkvu utemeljenu na Božjoj ljubavi, znak jedinstva, misionarsku Crkvu koja širi ruke svijetu, koja naviješta Riječ, koja se ne boji biti uznemirena poviješću i koja postaje kvasac sloge za čovječanstvo. Zajedno, kao jedan narod, kao braća, svi kročimo ususret Bogu i ljubimo se međusobno“.

Ova Papina poruka i želja naš je putokaz. Zajedništvo nije samo organizacijska potreba, ono je duboko kršćansko i duhovno svjedočanstvo – jedinstva, međusobne ljubavi i žive vjere. Zato vas još jednom pozivam i srcem potičem: dođite na molitveno bdjenje uoči svetkovine Duhova, budimo zajedno u molitvi i iščekivanju Duha Svetoga!

Pozivam i sve župnike i svećenike naše Nadbiskupije da osobno potaknu članove svojih župnih zajednica na sudjelovanje u ovom duhovskom molitvenom susretu. Pozivam i sve svećenike, koji god mogu da osobno sudjeluju – kao pastiri koji bdiju zajedno sa svojim narodom i svjedoče jedinstvo Crkve u Duhu Svetom.

Neka naše bdjenje pred Duhove ne bude tek formalno okupljanje, već istinski odgovor na Isusovu molitvu za jedinstvo. Neka to bude noć bdjenja u kojoj nas Duh Sveti združuje u jedno, jača u međusobnoj ljubavi koja nadilazi razlike, obogaćuje u vjeri koja svijetli u tami, krijepi u nadi koja okuplja i gradi.

Radujem se zajedničkom susretu u molitvi, pjesmi i slavlju Boga Duha Svetoga.

Uz srdačan pozdrav i poštovanje,

+ Milan Zgrablić, v.r.

nadbiskup