O temi „Hodočašće nade: jubilejski oprost kao dar Crkve svijetu“ izlagao je izv. prof. dr. sc. Richard Pavlić na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu, 27. studenog, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Dr. Pavlić govorio je o značenju i smislu oprosta tijekom godine Jubileja te uvjetima za postizanje jubilarnog oprosta.

„Tema oprosta u Crkvi danas je zaboravljena, u teoriji i u praksi. Razlog tome je srednjovjekovna kontroverza o oprostima te njihovo odbacivanje od strane reformiranih Crkvi. Unatoč tome, nauk o oprostima i danas je dio nauka Katoličke Crkve i vezan je uz tri područja: sakramente, osobito sakrament pomirenja, govor o vječnoj kazni ili oproštenju; zatim, uz nauk o čistilištu te molitvu za pokojne. Korijeni toga nauka su biblijski, a razvoj se može pratiti od otačkog vremena do kulminacije u nauku o milosti sv. Tome Akvinskog“, rekao je dr. Pavlić.

Predavač je predstavio suvremeni nauk i praksu oprosta prema dokumentima Crkve iz 1967. g., dakle, neposredno nakon Drugog Vatikanskog Koncila, iz 2000. godine i 2015. godine. „Papa Pavao VI. izdao je 1967. apostolsku konstituciju ‘Nauk o oprostima’. Taj dokument je plod Koncila. Predstavlja želju Crkve za obnovom nauka i prakse o oprostima. Veliki jubilej 2000. godine oživio je temu oprosta. Papa Ivan Pavao II. u Buli najave Velikog jubileja ‘Otajstvo utjelovljenja’ govori o oprostu kao jednoj od sastavnica jubilarnog događanja. Godine 2015. bio je Izvanredni jubilej Milosrđa kojeg je papa Franjo odredio Bulom ‘Lice milosrđa’ u kojoj najavljuje poseban oprost u Godini milosrđa. Papa piše kako želi da svatko iskusi jubilarni oprost kao stvarno iskustvo Božjeg milosrđa“, rekao je dr. Pavlić.

Papa Franjo je opet aktualizirao temu oprosta najavom redovitog jubileja 2025., kojeg je proglasio Bulom ‘Nada ne razočarava’. „Naglašava se da Crkva tim Jubilejom ponovno otvara sveta vrata kako bi svima ponudila priliku za duboko iskustvo Božje ljubavi, nade i milosrđa. U vremenu nasilja i ratova, u kušnjama, treba obnoviti vjeru u Božju prisutnost. Jubilej je zamišljen kao hodočašće nade u kojem znakovi Božjeg milosrđa postaju prepoznatljivi u osobnom obraćenju i pomirenju“, rekao je dr. Pavlić.

U razmatranju bîti jubilarnog oprosta i uvjeta za njegovo postizanje, treba razlikovati grijeh i kaznu za grijeh, rekao je predavač. Prema KKC-u, grijeh ima dvostruku posljedicu: teški grijeh lišava nas zajedništva s Bogom i onesposobljava nas da postignemo vječni život. „To lišavanje zove se vječna kazna za grijeh. Svaki grijeh, pa i laki, povlači za sobom nezdravu privrženost uz stvorenja, grešnu ovisnost koju treba čistiti na ovoj zemlji ili poslije smrti u čistilištu. To čišćenje oslobađa nas od vremenite kazne za grijeh“, rekao je dr. Pavlić.

Kazne za grijeh su vječna i vremenita. „Sakrament svete ispovijedi ima učinak na vječnu kaznu za grijeh. Oproštenje grijeha i obnova zajedništva s Bogom odnose se na oproštenje vječnih kazni za grijeh, to dobivamo u ispovijedi. Ostaju vremenite kazne za grijeh, dakle, grešna, neuredna, nezdrava privrženost uz stvorenja. Sakramentom pomirenja opraštaju se teški i laki grijesi te vječna kazna za grijeh, ali nešto ipak ostaje – to što ostaje naziva se vremenita kazna za grijeh. Oprost se tiče vremenite kazne za grijeh“, istaknuo je dr. Pavlić.

Prema KKC-u, oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana. „To otpuštenje vjernik pravo raspoložen i uz određene uvjete dobiva posredovanjem Crkve, koja kao poslužiteljica otkupljenja svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca, blago Crkve. Crkvena praksa o oprostima temelji se na vjeri da zahvaljujući zaslugama Isusa Krista, Blažene Djevice Marije i svih svetih, Crkva ima vlast odrješivati i vremenite kazne za grijeh. Ipak, da bi se postigao oprost od vremenite kazne za grijeh, treba ispuniti određene uvjete“, rekao je dr. Pavlić. Uvjeti za postizanje oprosta navedeni su u ‘Priručniku o oprostima’ čije je prvo izdanje objavljeno u lipnju 1968. godine. U tom Priručniku navodi se da oprost može biti dvostruk, djelomičan ili potpun te da se može namijeniti i za pokojne.

U Pismu Rinu Fisichelli, predsjedniku Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije, među uvjetima za dobivanje oprosta papa Franjo kao prvi uvjet spominje pohod svetim vratima; na prvom mjestu, jednima od vrata četiri rimske bazilike, a onda bilo koje katedrale ili druge crkve koju za dobivanje oprosta u svojoj biskupiji odredi mjesni biskup.

Uz pohod svetim vratima, opći ili klasični uvjeti su sakrament pomirenja i sveta euharistija, Ispovijest vjere, molitva za Papu i njegove nakane. Ako netko zbog bolesti, starosti ili nemoći ne može pohoditi sveta vrata, Papa je te osobe pozvao da svoju patnju ujedine s Mukom Gospodnjom. Ako tome pridodaju primanje svete Pričesti te sudjelovanje na misi i zajedničkoj molitvi, makar putem medija, može se zadobiti jubilarni oprost. Dr. Pavlić je podsjetio da je nakon izvanrednog jubileja Godine milosrđa 2015. godine, papa Franjo sve katoličke svećenike trajno ovlastio da mogu odrješivati vjernike od grijeha pobačaja.

Odredbe o udjeljivanju jubilejskog oprosta 2025. izdao je Dikasterij za evangelizaciju u svibnju 2024. godine.

„U kontekstu Jubileja, oprost ima ključnu važnost – Božje milosrđe postaje oprost Oca koji po Crkvi dopire do grešnika, oprašta im grijehe i oslobađa ih posljedica grijeha. Temeljni uvjeti koji omogućuju potpuno otpuštenje vremenitih kazni za grijehe su iskreno kajanje, odluka za promjenom života, za slobodom od privrženosti grijehu; drugo je sakrament pokore i svete Pričesti i treće molitva na nakane Pape. Oprost se može namijeniti i za pomoć dušama u čistilištu“, rekao je dr. Pavlić.

Četiri su grupe načina za dobivanje potpunog oprosta. „Prva grupa su hodočasnički pohodi. Vjernici kao hodočasnici nade mogu zadobiti oprost ako pobožno hodočaste u Rim, Svetu Zemlju i druga sveta mjesta. U Rimu su to četiri glavne bazilike i druga sveta mjesta: bazilike sv. Križa jeruzalemskog i sv. Lovre, kršćanske katakombe ili rimsko svetište Divino Amore. Na tim svetim mjestima, za dobivanje potpunog oprosta treba sudjelovati na misi, u pobožnosti poput križnog puta, molitve krunice ili pjevanju himna Bogorodici“, rekao je dr. Pavlić.

Nadalje je pojasnio da drugu grupu načina zadobivanja potpunog oprosta čine pobožni pohodi općenito svetim mjestima i osobna molitva. Uz redovite uvjete, naglašava se euharistijsko klanjanje i razmatranje, molitva Oče naš, Vjerovanje i zazivi BDM. Treća grupa su posebne prilike za bolesnike i zatvorenike koji oprost mogu zadobiti molitvom, prikazivanjem svojih patnji u bolnicama, staračkim domovima, zatvorskim kapelama te duhovnim sudjelovanjem u bogoslužnim slavljima posredstvom medija.

Četvrta grupa su djela milosrđa i pokore. Tu se ističu posjeti bolesnicima, zatvorenicima i drugim osobama u potrebi, da u njima prepoznamo Krista. Potiče se na post, suzdržavanje od prekomjerne upotrebe medija i društvenih mreža te dobročinstva, pomoć siromašnima i podrška ugroženima u zajednici.

Biskupi određuju lokalna svetišta i svete crkve za jubilejske aktivnosti te omogućuju katehezu kako bi se produbilo razumijevanje jubileja i oprosta. Svećenici trebaju biti raspoloživi, dostupni za ispovijed i druge sakramente; organizirati pokornička slavlja, osigurati ispovjednike za vrijeme mise.

Među posebnim napomenama o oprostu je da se može zadobiti više oprosta dnevno. Jedan se može namijeniti za sebe, a drugi isključivo za pokojne. Na glavnim jubilejskim slavljima biskupi mogu udijeliti papinski blagoslov s potpunim oprostom. Istaknuta je potreba da se vjernicima približi teološki i duhovni značaj oprosta, da nije apstraktan te da se objasni razlika između oprosta, sakramenta pomirenja i vremenitih kazni za grijehe.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na 79. godišnjicu mučeničke smrti don Eugena Šutrina, nositelja skupine 12 Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje je pokrenut proces kauze, misu u župnoj crkvi Rođenja BDM u Privlaci u utorak, 26. studenog, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je služio misu u Privlaci, kako se to godinama čini, jer je u toj župi 26. studenog 1945. don Eugen ubijen u svojoj 31. godini života. U misi su suslavila sedmorica svećenika, među kojima privlački župnik don Žarko Relota i domaći sin, don Valter Kotlar, župnik župe sv. Roka u Bibinjama.

Nadbiskup Zgrablić zahvalio je privlačkim župljanima za svakodnevnu molitvu da se don Eugen beatificira, rekavši kako to nije malen čin. „Svaki dan u crkvi već niz godina molite da don Eugen bude proglašen blaženim. Hvala vam na toj ustrajnosti. Duboko vjerujem da vaša molitva neće biti uzaludna. Don Eugen je tako malo vremena kod vas bio župnik, svega šest dana. Nije uspio dočekati niti nedjelju da proslavi misu, nego je završio mučeničkom smrću i jednog dana će biti proslavljen čašću blaženstva. Ali, ne samo čašću, nego da mu se možemo utjecati kao našem zagovorniku na Nebu i suputniku na putu našeg života“, poručio je mons. Zgrablić Privlačanima, zahvalivši im što čuvaju spomen na don Eugena. Potaknuo ih je da i dalje nastave moliti iz dana u dan za don Eugenovo proglašenje blaženim, kao i na nakanu da se u budućnosti u Privlaci izgradi crkva posvećena don Eugenu Šutrinu, kao mjesto okupljanja vjernika u zahvalnom sjećanju na mučenike Crkve koji su ubijeni iz mržnje prema vjeri.

Razmatrajući navještenu Božju riječ u kojoj Isus govori o hramu koji će biti razvaljen, nadbiskup je rekao da se to ne odnosi samo na hram u Jeruzalemu, nego, Isus je hram u kojem Bog boravi u svojoj punini.

„Bog se nastanio u tom hramu u osobi Isusa Krista. Isus se nastanio u svom uskrsnom mističnom tijelu. Evanđelisti govore da je Isus govorio o hramu svoga tijela. Novi hram u kojem se Gospodin nastanio i gdje boravi je naš život. Mi smo Božji hram“, istaknuo je mons. Zgrablić, potaknuvši da rastemo u svijesti da Bog boravi u nama, da je naša duša mjesto gdje Bog boravi. Pritom je podsjetio na poruku sv. Pavla: „Zar ne znate, hram ste Božji. Duh Sveti prebiva u vama“.

„Zahvalimo Bogu za tu najveću milost. Ne može se dogoditi ništa ljepše i veće niti možemo primiti od toga što već imamo – da se Bog nastanio u našem srcu. Ako smo svjesni da Bog boravi u našem životu, onda nam više ništa ne treba, jer imamo najveće i najvažnije“, poručio je nadbiskup. Potaknuo je da produbimo u sebi zahvalnost Gospodinu što je učinio tako veliko djelo u našem životu; što nas je kao živo kamenje ugradio u duhovni dom, kako kaže sv. Petar u Prvoj poslanici.

„Gospodin je nas sagradio u divan hram u kojem Bog boravi“, naglasio je nadbiskup, potaknuvši da poželimo odgovoriti Gospodinu na toliku njegovu ljubav, da budemo živo kamenje Božjega duha.

„Don Eugen je ugradio sebe u živi kamen proslavljene Crkve. Poticaj nam je i uzor koje vrijednosti živjeti, primjer kako je on djelovao u svom životu, iz ljubavi prema Gospodinu. Kao svećenik, prošao je strahote. Šest godina je bio župnik na Molatu i u Brguljama. Živio je na otoku Molatu gdje je bio veliki fašistički logor kroz kojeg je prošlo 40 000 ljudi. Don Eugen je obilazio i tješio te zatvorenike“, istaknuo je mons. Zgrablić. Podsjetio je da je don Eugen 9. ožujka 1943. vodio sprovod s. Agneze Petroša na Molatu, koju su mrzitelji Crkve dva dana prije toga mučili i okrutno ubili, objesivši je o drvo. I s. Agneza je među skupinom Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje je pokrenut proces kauze.

„Kad je vodio sprovod s. Agneze, don Eugen možda nije mogao ni misliti da će i njega zadesiti isto. Dvije godine poslije zločina nad s. Agnezom, i don Eugen je ubijen i postao je mučenik. Na prevaru su ga dvojica izvela iz župne kuće. Iako je znao kako su opasne okolnosti, više od straha za gubitkom vlastitog života, don Eugenu je bilo važnije da podijeli sakrament bolesničkog pomazanja osobi koja umire, premda je to što mu je rečeno bila laž. Govorili su mu da ne ide u noć, ali velika ljubav prema spasenju duše vodila ga je da riskira svoj život, kako bi spasio tuđi život“, naglasio je mons. Zgrablić, podsjetivši na Isusovu riječ: „Nema veće ljubavi od ove, da tko život svoj položi za svoje prijatelje“.

„Ljubav koju je don Eugen posvjedočio svojim životom, svojim svećeničkim poslanjem i nama je primjer i uzor da i mi živimo nasljedujući Gospodina. Poticaj je da svakoga možemo ljubiti, pa i uz rizik da nešto izgubimo u životu; da se odreknemo svoje sebičnosti i koristi, pa i uz vlastiti rizik. Don Eugen nam je u tome uzor, primjer. On je to duboko i iskreno živio“, istaknuo je nadbiskup.

Premda je kratko vremena bio župnik u Privlaci, don Eugen je „ostavio duboki trag i ne prestaje propovijedati u crkvi i mjestu Privlaka, o ljubavi Božjoj koju je on nosio u svom srcu, o ljubavi koju je imao prema drugome. To nas okuplja i potiče na molitvu, da ga promatramo kao primjer istinskog kršćanskog života.

Don Eugenova prolivena krv nije uzaludna, prazna, nego ljubav koja vodi Bogu u zajedništvo ljubavi. Don Eugen je primjer i ohrabrenje da što god nam se dogodilo u životu, kakva god prijetila opasnost da se sruši naš život i rad, to je prolazno. Postoji novi, drugi, drugačiji, Božji hram. To je Kraljevstvo nebesko, raj, gdje sve nas Gospodin želi okupiti u svom zajedništvu i u svojoj blizini“, poručio je mons. Zgrablić. Nadbiskup je potaknuo da nam spomen na don Eugena bude poticaj na još intenzivniju molitvu da ga Gospodin proslavi čašću oltara s drugim Slugama Božjim Zadarske nadbiskupije, da im se možemo utjecati kao našim zagovornicima.

Na kraju propovijedi, nadbiskup Zgrablić izmolio je molitvu za proglašenje blaženima Božjih ugodnika Zadarske nadbiskupije u kojoj se spominju dva svećenika i jedan vjernik laik. Molitva glasi: „Bože, dobri naš Oče. Ti si nevino prolivenu krv svojih slugu don Eugena Šutrina, don Janjeza Kranjca, Ive Mašine i drugih svojih ugodnika Zadarske nadbiskupije, primio kao najveći izraz ljubavi prema sebi, prema tvome Sinu Isusu Kristu i bližnjima koje su ljubili i kojima su služili. Proslavi, molimo te, ove svoje sluge čašću blaženstva, kako bismo potaknuti i osnaženi njihovom žrtvom i ljubavlju prema tebi i bližnjemu, iz dana u dan rasli u vjeri, nadi i ljubavi i tako napredovali na putu spasenja te bili slični tvom ljubljenom Sinu Isusu Kristu, koji s tobom i Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen“.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić predvodio je molitvu odrješenja za pokojnog don Eugena na lokaciji Sebačevo, prema privlačkoj uvali, gdje je don Eugen ubijen.

Don Eugen je bio imenovan župnikom u Privlaci 20. studenog 1945. godine. Nakon samo šest dana, 26. studenoga, iz župne kuće su ga odvela dvojica komunista na prevaru, zatraživši od don Eugena da podijeli sakrament bolesničkog pomazanja navodno umirućoj majci jednoga od njih, rekavši mu da je tu ženu udario konj. Sutradan, 27. studenog 1945., privlački ribari pronašli su tijelo ubijenog don Eugena.

Don Eugen Šutrin rođen je 26. lipnja 1914. u Luci na Dugom otoku, od oca Šime i majke Justine, rođ. Škifić, kao četvrto od sedmero djece u obitelji. Nakon završene pučke škole u Luci, u Biskupskom đačkom sjemeništu u Šibeniku završio je Klasičnu gimnaziju, a bogoslovne nauke u splitskom Bogoslovnom sjemeništu. Za svećenika je zaređen 17. srpnja 1938. godine. Mladu misu služio je 3. kolovoza 1938. u Luci, kao 73. glagoljaški svećenik iz te župe.

Njegovo mladomisničko geslo je ‘O Bože, vječna Istino, ujedini me sa sobom u trajnoj ljubavi’; to je misao iz knjige ‘Nasljeduj Krista’ Tome Kempenca. Nakon jednogodišnje službe prefekta u splitskom Bogoslovnom sjemeništu, šibenski biskup Jeronim Mileta imenovao je don Eugena 2. rujna 1939. upraviteljem župe Molat i poslužiteljem Brgulja. U to vrijeme talijanske okupacije, na Molatu je izgrađen koncentracijski logor gdje je don Eugen imao dozvolu služiti misu i podjeljivati sakramente. Don Eugen je velikodušno obavljao svoju svećeničku službu te bio veza između logoraša i njihovih obitelji. Koliko je dobra učinio, potvrđuje i da su ga logorski zatvorenici zvali ‘Naš Anđeo’.

U svojoj propovjedi od 15. listopada 1939., don Eugen je proročki rekao: „Dižu se novi tamni oblaci koji navještaju novo sveopće klanje. Zaboravilo se na Boga. Mnogi hoće da toga Boga nestane. Pa što smo dočekali? Bog ih je pustio da se poput neodgovorne djece igraju i srljaju u propast. Budimo uvjereni da neće biti mira dok god se Europa ne vrati Kristu, dokle god evanđeoska načela ljubavi ne zavladaju svijetom“.

Na lokaciji Sebačevo gdje je don Eugen ubijen i gdje su Privlačani uredili spomen obilježje sa cvijećem, župljani su na godišnjicu smrti upalili i svijeće.

Privlački župljanin Roko Surić je rekao: „Ljudi dolaze don Eugenu kao svom bratu, donose svijeće i tako ga častimo. Velika je čast i odgovornost da u našoj župi imamo takvog svećenika kojeg, iako je bio samo šest dana župnik u župi,  nosimo u srcu i smatramo ga svojim svećenikom na Nebu, zagovornikom kod Gospodina.

Sljedeće godine je 80 godina od njegove mučeničke smrti. Intenzivno razgovaramo kako bismo dogodine to obilježili, jer je okrugla obljetnica. Smatramo da to trebamo obilježiti na poseban način, sa znanstvenim skupom na kojem bi se govorilo o životu don Eugena, o uvjetima života u izazovno vrijeme Drugog svjetskog rata, o tome koju su žrtvu podnijeli don Eugen i drugi svećenici. Kao Privlačani, želimo sljedeće godine posjetiti rodno mjesto Luka don Eugena gdje bismo mu s pijetetom odali počast i povezali naše dvije župe“, rekao je Roko Surić.

Privlačka župljanka Rozika Skoblar je rekla: „Don Eugen je bio svega šest dana župnik u Privlaci, ali osjećamo kao da je živ među nama. Mladi, nevin svećenik, došao je u župu i što ga je dočekalo. Ali, krv mučenika je sjeme kršćanstva. Vjerujem da žrtva don Eugena nije uzaludna, kao ni mnoge druge žrtve.

Sjećamo ga se, svake godine dolazimo na mjesto njegovog ubojstva. To je lijepa gesta, da ga nismo zaboravili i nećemo ga nikad zaboraviti. Svaki dan i svake nedjelje molimo molitvu za njegovo proglašenje blaženim. Vjerujem da će se jednog dana i to dogoditi, jer je don Eugen to svojim životom i svojom smrću zaslužio. Jer bio je svećenik, čovjek za druge. Isus je rekao: ‘Nema veće ljubavi od ove, da tko život svoj da za prijatelje’. A on ga je zaista dao za sve nas, za Krista. Hvala mu i neka ga dragi Bog uzdigne na čast oltara, kao što vjerujem da hoće. Hvala don Eugenu na svemu što je činio za nas, a vjerujem da čini i sad; da blagoslivlja Privlaku, jer njegova žrtva za nas neće biti uzaludna“, rekla je Rozika Skoblar.

Istog dana, misu za don Eugena u njegovoj rodnoj župi Luka na Dugom otoku, u lučkoj župnoj crkvi sv. Stjepana, predvodio je don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Nakon mise, don Ante je predvodio i molitvu odrješenja za pokojnog kod obiteljske grobnice Šutrin gdje je don Eugen pokopan.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je na blagdan sv. Katarine, u ponedjeljak, 25. studenog, misno slavlje u crkvi sv. Katarine u Zemuniku Donjem koja se nalazi na zemuničkom groblju. Za vrijeme mise, nadbiskup je blagoslovio oltar u toj crkvi i kip bl. Alojzija Stepinca.

„Oltar je središnje mjesto u crkvi. Svaki put kad slavimo euharistijsku gozbu, događa se nešto osobito, veliko, što uvijek iznova trebamo posvijestiti; tada na oltaru koji je slika Golgote, žrtvenika, Bog svoga Sina žrtvuje za nas da bi nam darovao svu svoju ljubav. Bog ponovno otvara svoje srce za nas, da bismo mi mogli ući u njegovo presveto srce. Zato je euharistija toliko sveta. Zato je oltar tako važan, blagoslivlja ga se, posvećuje, jer će se na njemu to događati. Svećenik se naklanja pred oltarom i ljubi ga, jer je on znak ljubavi koju Bog ima prema nama“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Prema pročitanom ulomku iz Knjige Otkrivenja, Jaganjca prate oni koji su zajedno s njime. „Sv. Katarina i sveti prate Jaganjca. Sveti su već u potpunosti ušli u puninu Božjeg života, sudjeluju u činu u kojem se ujedinjuje cijelo Nebo da slavi Gospodina i Božju ljubav. Pozivaju i nas da se pridružimo sv. Katarini i mnoštvu svetaca i mučenika koji slave i žive ljubav Gospodnju. I mi smo pozvani biti dionici te ljubavi“, poručio je nadbiskup, upozorivši da smo puno puta ravnodušni prema onome što Bog u misi čini za nas i odnosimo se prema tome s malo ljubavi.

„Čini li nas euharistija sretnima? Moramo raspirivati ljubav u našem srcu prema Gospodinu koji nam se daruje na oltaru. Imamo prigodu sjediniti se s Gospodinom u svetoj pričesti, primiti njegovo uskrsno tijelo, jer njegov život ne završava na križu, nego u slavnom uskrsnuću. Taj novi život Gospodin želi dijeliti s nama, želi hraniti naš život, da bismo napredovali“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje o udovici koja je sav žitak kojeg je imala ubacila u hramsku riznicu, nadbiskup je upitao gdje je sav naš žitak, ono što mi jesmo; što je bitno u našem životu, u što mi ulažemo najviše svoga vremena.

„Krist je sav svoj žitak ubacio u riznicu našeg života. Isus nije ništa zadržao za sebe, tolika je Božja ljubav. To i nama mora biti izazov, da ne ostanemo ravnodušni, da ne ubacujemo od svoga suviška; da Gospodinu ne dajemo mrvice, malo vremena, malo molitve, da nas Gospodin ne mijenja i ne obogaćuje. U nama postoji riznica, a to je naša duša, gdje se čuva najdragocjenije. Gospodin nam nije daleko, on je u našoj duši“, istaknuo je mons. Zgrablić. Nadbiskup je istaknuo ljepotu duše sv. Katarine koju opisuju mudrom, načitanom, pametnom. Bavila se filozofijom i zaštitnica je filozofa. Odbila je svoju zemaljsku karijeru, mogla se udati za rimskog cara koji je bio božanstvo.

Sv. Katarina nije pristala na udaju za rastavljenog cara te je car angažirao pedeset učenih ljudi da pridobiju Katarinu za udaju. Svojom mudrošću i znanjem, Katarina je uspjela uvjeriti učenjake koji su bili poslani promijeniti njeno mišljenje, no ona je njih promijenila. Onda je car naredio da se Katarinu muči kotačem s noževima, no kotač je oštetio one koji su Katarinu željeli ozlijediti. Nakon što je ničim nije uspio pridobiti za sebe, car je dao odrubiti Katarininu glavu.

„Sv. Katarina je dala sav svoj žitak Isusu i za njega. Nije mjerila sebe uspjehom ovoga svijeta, nego joj je Krist bio važan i glavni. Zato je Katarina postala slavna i velika, jer je živjela s Bogom. Ako Gospodina držimo na prvom mjestu, onda i mi nasljedujemo sv. Katarinu i najveće vrijednosti koje nam Gospodin daruje“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Nadbiskup i zemunički župnik don Gašpar Dodić zahvalili su darovateljima sredstava za nabavu oltara i Stepinčevog kipa. Donaciju za oltar darovala je Općina Zemunik Donji čiji je načelnik Ivica Šarić također bio na misi. Drveni oltar izradio je zemunički stolar Jure Krnčević. Općina Zemunik Donji ima dobru suradnju sa župom i podržava potrebe crkve. Oltarnik je darovala obitelj pokojnog Nediljka Pinčića, dugogodišnjeg zemuničkog župnog vijećnika.

Zemuničanka Ankica i njen suprug Šime Bilaver darovali su donaciju za brončani kip bl. Alojzija Stepinca kojeg je izradio akademski kipar Tomislav Kršnjavi. Kip će biti postavljen u zemuničkoj župnoj crkvi Kraljice Mira, na mjestu gdje puk pali svijeće.

Župnik Dodić zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću koji je već više puta bio u Zemuniku i don Anti Soriću, generalnom vikaru Zadarske nadbiskupije koji je također sudjelovao u misnom slavlju. Vikar Sorić je u subotu, 23. studenog, u Zemuniku predvodio duhovnu obnovu za ovogodišnjih 37 krizmanika, za njihove roditelje i kumove, o temi „Isus je naš prijatelj, ne zove nas slugama“.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić izrazio je poštovanje u zahvalnom sjećanju na blagopokojnog zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđu te je pohodio grob Ike i Jure Prenđe, roditelja mons. Prenđe, pomolivši se za pokoj njihovih duša. U crkvi sv. Katarine mise se služe na blagdan njene naslovnice i na sprovodima Zemuničana.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Blagdan sv. Krševana, zaštitnika grada Zadra, ranokršćanskog mučenika iz 4. stoljeća, proslavljen je svečanim koncelebriranim misnim slavljem koje je u nedjelju, 24. studenoga, u katedrali sv. Stošije u Zadru, predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Ovogodišnji blagdan sv. Krševana, čije se relikvije u Zadru nalaze i časte već 14 stoljeća je na zadnju nedjelju u liturgijskoj godini kad se slavi svetkovina Isusa Krista, Kralja svega stvorenja, pa je nadbiskup u propovijedi razmatrao značenje Isusa kao kralja.

„Kraljevstvo Kristovo, cijeli njegov život, njegova povijest, događaji iz njegovog života, od začeća do smrti i uskrsnuća, uzašašća na nebo i poslanja Duha Svetoga  su ‘svjedočanstvo istine’“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić, tumačeći razgovor između Pilata i Isusa navješten u evanđelju po Ivanu, u kojem Isus Pilatu kaže: „Ja sam se zato rodio i došao na svijet, da svjedočim za istinu“.

„Iako Isus nije odgovorio Pilatu što je istina na način kako bismo to i mi možda očekivali, Isus je svojim životom otkrio i posvjedočio Istinu i to na najveći mogući način, osobito svojom smrću na križu“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da nas blagdan Krista Kralja poziva da razmatramo „svjedočanstvo istine“ ljubavi Boga Oca sjedinjenog sa Sinom u Duhu Svetom za svakog čovjeka, za cijeli svijet.

„Kristovo kraljevstvo je „svjedočanstvo istine“ o besplatnoj i bezuvjetnoj, bezgraničnoj i vječnoj Božjoj ljubavi po kojoj se ostvaruje Božji plan savezništva i spasenja za cijelo čovječanstvo“, poručio je nadbiskup.

U suđenju pred rimskim upraviteljem Poncijem Pilatom, „u kontekstu tadašnjeg političkog uređenja, neposredno pred svoju smrtnu presudu, Isus potvrđuje Pilatov upit: „Ja sam kralj“. U isto vrijeme, Isus pojašnjava rimskom prokuratoru: „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima“. Kraljevstvo na koje Isus misli ne odgovara zemljopisnim granicama i ljudskim politikama. Isus nije imao na raspolaganju strukture koje bi branile i štitile granice fizičkog prostora, kako smo navikli slušati o narodima koji imaju monarhije, diktature ili demokratska društva. Kristovo kraljevstvo je, kako kaže Predslovlje blagdana Krista, Kralja svega stvorenja, „neizmjerno, vječno i sveopće“, „kraljevstvo istine i života, svetosti i milosti, ljubavi i mira““, poručio je mons. Zgrablić.

Istaknuvši da Isus nikad nije prekinuo svoje zajedništvo s Bogom Ocem, nadbiskup je rekao da „Isus nije usamljeni kralj Kraljevstva nebeskog. Uvijek je ostao sjedinjen s Bogom Ocem u poslušnosti njegovoj volji, svjedočeći „ja i Otac jedno smo“. Isus, u jedinstvu s Ocem, svjedoči da nas Bog ljubi, da nas je prolivenom krvlju svoga Sina, tj. ljubavlju, otkupio od naših grijeha i učinio nas kraljevstvom i svećenicima Bogu našemu, Ocu svojemu i Ocu našemu. Isusovo Kraljevstvo odgovara našem iskustvu spasenja, tj. „biti oslobođen od grijeha“. To je pobjeda besplatne božanske ljubavi protiv svih sila zla ljudske zarobljenosti, pobjeda protiv svakog idolopoklonstva“, naglasio je mons. Zgrablić.

Isto tako, Isus svoju kraljevsku vlast „dijeli s nama koji svojim životom postajemo proroci istine života, slušajući njegov glas. Vrhunac njegovog ljudskog poslanja, njegova smrt na križu, otkriva svu istinu Božje ljubavi prema čovjeku, istinu da je život koji je Isus donio svojim uskrsnućem jači od smrti“, rekao je nadbiskup, dodavši da nas je Isus učinio kraljevstvom, svećenicima, da bismo mu zauvijek mogli dati slavu i moć, u jedinstvu s Ocem i Duhom Svetim.

Vjernici su „kraljevstvo, svećenici Bogu i Ocu svome“ po svojim djelima ljubavi, istaknuo je mons. Zgrablić. U ljubavi gradeći zajedništvo s Bogom i međusobno, postajemo dionici Kristovoga „ja i Otac jedno smo“.

„Duh Sveti koji se izlijeva u naša srca i savjesti, dolazi nam u pomoć i postaje snaga našeg poštovanja prema drugima, naše zauzetosti za dobro drugoga. U Kristu, jedinom i Velikom Svećeniku, učimo kako ispravno ispunjavati našu svećeničku ulogu u svakom trenutku i situaciji našeg života, kao ljudi koji se ne suobličavaju ovome svijetu, nego preobražavaju svoje pameti kako bi mogli razabrati što je volja Božja, što je dobro, Bogu milo“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da se Krist, do svoga konačnog dolaska, u svom kraljevstvu očituje svijetu preko nas koji smo udovi njegovog Tijela.

„Svatko od nas pozvan je živjeti Božju ljubav i milosrđe u životu u ime besplatne Božje ljubavi koju smo primili, u ime bezgraničnog Božjeg dostojanstva koje nam je darovano. Po našem krsnom svećeništvu, općem svećeništvu, pozvani smo slaviti Boga po međusobnoj ljubavi i poštovanju.

Što više napredujemo u slušanju i vršenju Isusovih riječi, u proročkom svjedočanstvu, u vršenju djela milosrđa, to više otkrivamo naše dostojanstvo koje primamo kao ljubljena djeca Božja. Što smo više sretni da možemo biti „progonjeni zbog pravednosti“, da i pod cijenu žrtve prihvaćamo vršiti Božje djelo, to nam više pripada kraljevstvo nebesko“, poručio je mons. Zgrablić.

Riječ Božja i spomen Krista Kralja pozivaju nas i potiču „da ne izgubimo nadu u Kristovu pobjedu u globalnom kontekstu, u kojem čovječanstvo trpi uzdajući se u moć oružja, novca i osobnosti koje silovito uzdižu vlastitu sebičnost“, poručio je mons. Zgrablić.

U tome nam je uzor i sv.  Krševan, koji je kao vjerni svjedok vlastitim životom dao osobito svjedočanstvo za Istinu, za Krista Kralja, za njegovo kraljevstvo, rekao je nadbiskup. Sv. Krševan je postao dionik punine života Kraljevstva nebeskog te mu Zadarska Crkva pjeva: “Evo pravoga mučenika koji je za Kristovo ime krv svoju prolio; nije se bojao prijetnja sudačkih i tako je ušao u kraljevstvo nebesko”.

„Sv. Krševana, čije ime Chrysogonus dolazi iz grčkog i znači ‘rođen iz zlata’, Crkva časti niz stoljeća i spominje svakog dana u Kanonu sv. Mise. Sv. Krševan povezan je sa sv. Stošijom, mučenicom. Dok je bila u zatvoru, kao njen vjeroučitelj on ju je tješio svojim pismima. I sv. Krševan bio je stavljen na veliku kušnju. Uz uvjet da se odrekne Isusa Krista, nudili su mu visoki društveni položaj – prefekturu rimske provincije. Nudili su mu da bude dio kraljevstva ovoga svijeta. Krševan je odbio tu laskavu ponudu, izabravši radije smrt i svjedočanstvo za kraljevstvo koje nije od ovoga svijeta, nego odreknuće od Isusa Krista. Zbog toga mu je odrubljena glava, 24. studenog 303. godine, u Aquae Gradatae, mjestu udaljenom oko dvanaest milja od Akvileje. Njegovo tijelo ostavljeno je na morskoj obali, u blizini imanja gdje su živjele tri kršćanke, Chione, Agape i Irene sa starim svećenikom Zoilom. Oni su uzeli njegovo tijelo i odsječenu glavu i dostojno ga pokopali. Tijelo sv. Krševana preneseno je u Zadar 649. godine, prije 1375 godina“, rekao je nadbiskup Zgrablić, poželjevši da nam sv. Krševan, „vjerni svjedok Istine, bude zagovornik i zaštitnik, poticaj i primjer, da i mi svojim životom gradimo Kraljevstvo nebesko u svojim životima i budemo istinski svjedoci Istine“.

Na kraju mise, mons. Zgrablić blagoslovio je puk relikvijarom sv. Krševana u obliku ruke, za kojeg je nadbiskup rekao da svojim uzdignutim oblikom pokazuje prema Nebu i vječnim vrijednostima koje nadilaze zemaljsko.

U misi su sudjelovali Branko Dukić, gradonačelnik Grada Zadra sa suradnicima iz Gradskog poglavarstva i Šime Erlić, ministar regionalnog razvoja i fondova Europske unije. Naime, lik sv. Krševana nalazi se na zastavi, grbu i pečatu Grada Zadra, a pred njegovim relikvijarom nekad su upravitelji grada Zadra polagali prisegu da će časno raditi za opće dobro građana.

I.G.

Foto: I. Grbić

Susret članova župnih zborova Zadarske nadbiskupije održan je u subotu, 23. studenog, u katedrali sv. Stošije u Zadru, prigodno i uz blagdan sv. Cecilije, zaštitnice glazbenika.

Na susretu su govorili liturgičari, o. Jozo Milanović, OSB i mr. don Dario Tičić, predstojnik Liturgijskog povjerenstva Zadarske nadbiskupije koje je inicijator održavanja toga susreta.

O. Milanović govorio je o osobitostima liturgijske glazbe prema Uputi o svetoj glazbi ‘Musicam Sacram’. „Liturgija je vrhunac i vrelo svega života Crkve. Sve ostalo teži prema tom vrhuncu i iz toga izvire. U liturgiji je sve usmjereno prema slavlju Gospodina“, rekao je o. Jozo, naglasivši da za liturgijska slavlja treba biti osobito pripremljen.

Upozorivši da nije svejedno kako se i što pjeva i svira tijekom bogoslužja, o. Jozo je opisao tri stupnja u dijelovima liturgijskog slavlja po važnosti u načinu kako se pjevaju, prema uputi ‘Musicam Sacram’.

„Najvažnije je ono što svi izvode za vrijeme bogoslužja, kad predslavitelj i narod, zbor, zajedno pjevaju, mole. To je važnije od popratnog pjevanja koje izvodi samo zbor ili samo narod. Osim predslavitelja, biskupa ili svećenika, važni su i sudionici slavlja, dakle i pjevanja, ministranti, čitači i članovi crkvenog zbora“, rekao je o. Jozo, naglasivši da je služba dijela naroda koji predvodi liturgijsko pjevanje osobito važna.

„Sudjelovanje naroda mora biti ponajprije nutarnje. Kad se govori o svečanom slavlju, ne polazi se od izvanjskog, od glazbala, aranžmana cvijeća,  nego najprije od nutrine vjernika. Srce i duša trebaju biti u svečanom raspoloženju. No, izvanjsko očituje ono nutarnje. U bogoslužju ne može biti ništa svečanije ni ugodnije od zajednice u kojoj svi svoju vjeru i pobožnost izražavaju pjevanjem“, rekao je o. Jozo, istaknuvši da Uputa naglašava važnost i izvanjskog držanja vjernika, sudjelovanja koje će kretnjama, usklicima, držanjem tijela, odgovorima pjevanjem, očitovati nutarnje sudjelovanje. Uputa potiče neka se za vrijeme liturgijskog slavlja u svoje doba obdržava i sveta šutnja te da u misi nedjeljom i blagdanom prednost treba dati pjevanoj misi.

Uputa ‘Musicam Sacram’ opisuje tri stupnja prema kojima Crkva određuje što je najvažnije i što je najmanje važno za način kako se pjeva, odnosno moli.

Na prvi stupanj spadaju u obredima ulaza pozdrav svećenika, Gospodin s vama i odgovor naroda I s duhom tvojim, u bogoslužju Riječi usklici kod evanđelja, u euharistijskoj službi prinosna molitva, ono što svećenik moli, a svi odgovore Amen; predslovlje s uvodom i Svet, završna doksologija, Po Kristu i s Kristom i u Kristu, Gospodnja molitva s uvodom i dodatkom, Oče naš, Mir Gospodnji, popričesna pjesma i obrazac otpusta.

Na drugi stupanj spadaju Gospodine, smiluj se, Slava, Jaganjče Božji, Vjerovanje, ako se pjeva i Molitva vjernika. Na treći stupanj spadaju pjesme kod ophoda za ulaz i pričest, pjesme poslije čitanja i poslanice, Aleluja prije evanđelja, prinosna pjesma, odlomci Svetog Pisma, ako ih nije bolje pročitati bez pjevanja.

„Sve to troje nije važnije od Svet koje je svečano, zajedničko, kad svi kličemo Svet, svet, svet, Gospodin Bog Sabaot. Zato je jako ružno kad se umjesto Svet koji je tako važan i svi ga trebaju svečano izvoditi, nekad izvodi nešto što nije ni blizu i ne smije biti zamjena za taj stalni dio mise“, upozorio je o. Jozo.

„Odgovori na pozdrave svećenika i drugih službenika su razlog zašto uvodni pozdrav svećenika Gospodin s vama te zborna, prinosna, popričesna molitva spadaju među najvažnije dijelove mise koje bi trebalo pjevati. Istu molitvu pjevaju predslavitelj i narod. Uputa kaže, koliko je moguće, nekad se pjesme puka, ako se nešto pjeva višeglasno ili vjernici nisu dovoljno poučeni, mogu prepustiti samom zboru, uz uvjet da se puk ne isključi od drugih dijelova koji na njega spadaju. Nije ni potrebno da svi sve izvode. Neke dijelove na misi će pjevati samo zbor, a neke će prihvatiti cijeli narod“, rekao je o. Jozo.

Najčešće se pjevaju ulazna i darovna pjesma, a to je na trećem stupnju po važnosti, rekao je o. Jozo, istaknuvši da ono što se može pjevati, odnosno moliti na različite načine, u kraćoj ili dužoj formi, znači da nije na prvom stupnju, npr. Gospodine, smiluj se.

„Većinu misnih dijelova predviđenih za pjevanje, na prvom stupnju, izvodi predslavitelj mise. Ono što ne izvodi predslavitelj nije na prvom stupnju u smislu važnosti zadanog pjevanja“, istaknuo je o. Jozo.

O. Milanović je rekao da se sadržaj koji je u Misalu predložen za pjevanje „u Crkvi birao, određivao stoljećima, dotjerivao. To nije radila jedna osoba i ništa nije slučajno tako određeno. Oslonimo se s više povjerenja na upute koje Crkva daje i na izbor Crkve, kako bi liturgijska slavlja bila svečanija po našem nutarnjem sudjelovanju i po izvanjskom pjevanju, da nutrina i vanjština svečano slave Boga“, potaknuo je o. Jozo.

Don Dario Tičić je rekao da je ostvaren napredak u pjevanju zborova mladih na misi, za razliku od nekad kad su se umjesto nepromjenjivih dijelova mise pjevale  druge pjesme. „Pjevanje na misi je i vid evangelizacije. Zato nije nevažno kako se i što pjeva“, naglasio je don Dario, rekavši da je i crkveno pjevanje odraz stanja našeg duha. Upozorio je da treba izbjeći pjevanje i sviranje koje stvara dojam izvođenja nečijeg koncerta na misi.

„Idealno bi bilo kad bi se svake nedjelje i blagdana pjevala ulazna pjesma koja je u Misalu. Liturgija vodi prema Bogu, ona nije samo čin svećenika. Riječ liturgija označava narodni čin, to je zajednički čin Boga i ljudi. Kršćanska liturgija je hvalbena liturgija. Svi su obuhvaćeni i trebaju imati osjećaj pripadnosti, sudjelovanja u liturgiji“, poručio je don Dario.

Istaknuo je i važnost šutnje u bogoslužju te podsjetio da je u nekim župama u Zadarskoj nadbiskupiji sačuvana tradicija glagoljaškog pjevanja koju i dalje treba njegovati i poštovati kao osobitost višestoljetne bogoslužne baštine.

Tičić je pohvalio pjevače što se trude i ulažu napora da bi se božanski čin svete liturgije i kroz glazbu, pjevanje i sviranje, uzdigao do dostojanstvene razine. Potaknuo je zborove da i dalje razvijaju osjećaj odgovornosti između onoga što  se može pjevati i što se nudi po odrednicama u dokumentima Crkve.

„Kad nam je teško, kad ne osjećamo polet, sjetimo se Božje ljubavi i svega što je Bog za nas učinio, da je Božji Sin umro iz ljubavi za nas ljude. Trebate biti vođeni čistoćom liturgije. Pjevati Bogu je prvenstveno davanje hvale Bogu, ali i u službi spasenja vlastite duše“, poručio je don Dario članovima župnih zborova, zahvalivši im na trudu kojeg ulažu sudjelujući u misnim slavljima svojim pjevanjem i sviranjem te pritom animiraju i cijelu župnu zajednicu u pjevanju.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Svečanu Večernju uoči blagdana sv. Krševana, zaštitnika Grada Zadra, u katedrali sv. Stošije u Zadru u subotu, 23. studenog, predvodio je mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

U propovijedi je mons. Sorić govorio o sv. Krševanu kao „građaninu Isusovog kraljevstva“, jer je ovogodišnja uočnica blagdana uoči nedjelje kojom je navještena svetkovina Isusa Krista, Kralja svega stvorenja.

Prema pročitanom ulomku iz Poslanice Efežanima, “Bog uskrisi Krista od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima iznad svakog vrhovništva i vlasti i moći i gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovome svijetu, nego i u budućem“.

Isusu Kristu, „pravom Bogu i čovjeku, Otkupitelju i Spasitelju ljudskog roda, koji je izvor i središte naše vjere, pripadaju sva kraljevstva svijeta, čitav stvoreni kozmos, materija i duhovni svijet, zemlja i nebo u kojem se nadamo i mi gledati njegovu kraljevsku slavu“, istaknuo je mons. Sorić, upozorivši da su „zemaljska kraljevstva, društveno politički sustavi i njihovi vladari prolazna stvarnost, o čemu svjedoči i humanistička znanost koja istražuje, otkriva i tumači ljudsku prošlost“.

„Povijest, koju zovemo ‘učiteljica života’, ukazuje kako sve zemaljsko ima svoj rok trajanja, pokazuje prolaznost zemaljskih institucija i čovjeka. Vjernicima povijest svjedoči i da postoji samo jedan vječni Kralj, Isus Krist, čije ime stoji nad prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Zbog toga Isusa nazivamo Alfom i Omegom, kraljem koji je Gospodar vjekova i vremena, o kojem svjedoči i židovski natpis na drvu križa: ‘Isus Nazarećanin, kralj židovski’“, istaknuo je mons. Sorić.

Kada vjernici Isusu žele izraziti najuzvišeniju čast i najveću društvenu titulu, onda koriste pojam kralj, rekao je generalni vikar. „Isus je zaista Kralj svega stvorenoga jer u našem ljudskom rječniku, institucija kralja predstavlja vrh društvene hijerarhije, visokog vladara i vođu.

Ipak, Isus je netipičan kralj. Kralj svega stvorenja rekao je Pilatu: ‘Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta’. Razmišljajući o božanskom hodu Isusa zemljom, možemo uočiti kako njegova kraljevska titula i njegovo kraljevstvo nadilaze zemaljsko poimanje kralja i kraljevstva. Od betlehemske špilje do jeruzalemskog groba, od obala Galilejskog mora, preko Samarije do Judeje, vidimo da Isus nije tipičan ljudski kralj. Taj nebeski Kralj naviještao je istinsku pravednost, mir, poniznost, ljubav i brigu za svoje ‘podanike’. Njegova trnova kruna i drvo križa dokaz su drugačijeg kralja u odnosu na one povijesne. Taj netipični kralj pozivao je na ljubav prema neprijatelju i oprost prema bratu“, rekao je mons. Sorić, istaknuvši da kralj Isus nije poput ljudskih kraljeva okupljao vojsku, pozivao na osvetu, ubojstva, uništavanje naroda.

„Dok su ljudski kraljevi mačem osvajali, pljačkali i ubijali ljude, Isus, istinski Kralj, ima samo jednog neprijatelja, a to je zlo, grijeh. Grešnika je prihvaćao i pozivao na obraćenje, kako bi svaki grešnik bio dio njegovog kraljevstva“, poručio je mons. Sorić. Stoga jedino pred tim Kraljem spuštamo koljena, klečimo pred svetohraništem i zazivamo njegovo Kraljevstvo riječima: ‘Dođi kraljevstvo tvoje’.

Crkva zadnju nedjelju u liturgijskoj godini posvećuje duhovnom kraljevstvu vječnog Kralja, a čitanja svetkovine Krista Kralja pozivaju nas da propitamo koliko smo blizu Kristovom kraljevstvu, rekao je mons. Sorić.

„Sve što radimo, molimo, trudimo se, mora imati svoje ispunjenje u Kristu Kralju i njegovom kraljevstvu, jer konačni cilj vjerničkog života je pripadati kraljevstvu Isusa kralja“, poručio je predvoditelj slavlja, podsjetivši da je raskajani razbojnik na križu molio: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u Kraljevstvo svoje!“.

Put dolaska u Isusovo kraljevstvo je jednostavan, u ljepoti Evanđelja i težak, u življenju tih principa, upozorio je mons. Sorić, rekavši da u Kraljevstvo nebesko dolazi onaj tko prihvaća evanđeosku logiku Isusa, a to znači oprostiti drugome, u čovjeku prepoznati brata, ne osvećivati se te prihvaćati prijestolje vječnog Kralja, a to je križ, „ljudski, simbol prokletstva, a kraljevski i nebeski znak spasenja“.

„Isus ne želi širiti svoje kraljevstvo ovom zemljom silom, vojskom i snagom ovoga svijeta. Opomena koju je izrekao Petru na Maslinskoj gori: ‘Djeni mač u korice!’ je svevremenska, nadvremenska. Isus isto i nama poručuje: vrati u korice mač jezika mržnje i osvete, klevete i proklinjanja, psovke i uvrede. Kraljevstvo nebesko postiže se kada donosimo mir Evanđelja među druge“, poručio je mons. Sorić.

Nebeskom kraljevstvu služio je i sv. Krševan, akvilejski mučenik za vrijeme Dioklecijanovih progona, čije se relikvije od 649. g. nalaze u Zadru. Taj rimski vojnik i časnik riskirao je karijeru konzula rimske provincije i vlastiti život zbog vjernosti Kristu. „Odrekao se ljudskog, da bi služio Nebeskom kraljevstvu. Sv. Krševan se odrekao mjesta konzula u Rimskom carstvu da bi postao glasnik velikog Kralja, da bi postao konzul Kristovog evanđelja, Božjeg kraljevstva“, rekao je mons. Sorić.

Podsjetio je da su se zadarski preci stoljećima okupljali u zadarskoj crkvi sv. Krševana i u molitvama tražili zagovor toga simbola grada Zadra, a gradska uprava stavila je lik sv. Krševana na zastavu i grb Grada Zadra.

„Sv. Krševan i drugi sveci ne žele biti simbolima, nego primjerima. Žele svjedočiti kako doći do Kraljevstva nebeskog. Znakovit je grafički prikaz sv. Krševana na grbu i zastavi Grada Zadra. Nadahnuti umjetnik prikazao je lik sv. Krševana na konju koji je u trku, uzdignutih nogu, u hitrosti. Kao da nam je umjetnik htio poručiti da trčanje, hitrost, brzina prema Nebeskom kraljevstvu mora biti u vjerničkoj svakodnevici“, rekao je mons. Sorić, potaknuvši da po primjeru sv. Krševana i mi usmjerimo naše korake i našu žurnost prema Kristu kralju i njegovom kraljevstvu kojem nikad neće biti kraja.

„Neka nam sv. Krševan pomogne ostvariti da, poput njega, budemo građanima Kristovog kraljevstva na nebesima“, poručio je mons. Sorić i čestitao svima Dan Grada. Na kraju Svečane Večernje, vikar Sorić blagoslovio je puk relikvijarom sv. Krševana u obliku ruke, pred kojim su nekad članovi zadarskog gradskog poglavarstva polagali prisegu da će upravljati gradom na opće dobro građana.

I.G.

Foto: I. Grbić

Učenici Katoličke OŠ ‘Ivo Mašina’ u Zadru proslavili su svoj Dan škole u srijedu, 20. studenog, u sportskoj dvorani te škole.

Učenici su izveli predstavu o životu Ive Mašine, naslovnika njihove škole, čiji je tekst napisala Ana Bišćan, učiteljica Hrvatskog jezika u toj školi. Uz kreativnu scenografiju, učenici su izvrsno prikazali sve etape Ivinog uzornog života, njegovu osobnost, obiteljski, školski i zatvorski život, od rođenja u Preku 21. srpnja 1927., do njegove smrti u kaznionici u Staroj Gradiški, 20. studenoga 1961., gdje je ubijen u 34. godini života. Dugo se nije znalo gdje mu je grob unutar zatvorskih zidina. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su u njegovo rodno mjesto Preko 24. srpnja 1998. godine.

Mašina je rođen u pobožnoj obitelji roditelja Ive i Marice s devetero djece. Bio je najbolji učenik gimnazije u Zadru. U Zagrebu je bio izvrstan student povijesti na Filozofskom fakultetu, najbolji u generaciji. Akademik Jaroslav Šidak vidio ga je kao svog nasljednika na katedri povijesti. Mašini je UDBA više puta onemogućavala diplomirati na studiju povijesti. Zbog domoljubnih stavova, taj svjedok vjere i mučenik uhićivan je više puta od 1954. do 1957. godine. Sudilo mu se kao dijelu Preške grupe. Bio je drugooptuženi u tom političkom procesu. Osuđen je na 11 godina zatvora. Iz istražnog zatvora uspio je pobjeći. Neko vrijeme bio je u Ogulinu, no ponovno je uhićen i kazna mu je povećana na 15 godina. Godine 1959. osuđen je na 15 godina zatvora. Komunisti su osudili i Ivinog brata Veljka, a njihov brat Melkior završio je na Križnom putu hrvatskog naroda. Ivo Mašina je jedini vjernik laik u skupini svećenika i s. Agneze Petroša kao Slugu Božjih za koje je Zadarska nadbiskupija pokrenula proces kauze.

Nakon predstave, prisutnima se, među kojima su bili i roditelji i rodbina učenika, obratio don Roland Jelić, ravnatelj škole. „Želimo izvući iz povijesti tog velikana koji i danas može biti uzor. Vjerujem da učenici mogu puno crpiti iz onoga što je Mašina živio. Želimo osuvremeniti Mašinu i svake godine prikazati nešto drugo o njemu, dati ga kao uzor mladima“, rekao je don Roland. Podsjetio je da smo u molitvama i sjećanjima na heroje i stradalnike koji su dali živote u obrani domovine u Vukovaru i Škabrnji. „Dok su nam misli s njima, sjećamo se i heroja Ive Mašine, kršćanskog domoljuba koji je svoj život položio za ideale u koje je čvrsto vjerovao: Boga, vjeru i domovinu. Ime Ivo Mašina škola nosi s ponosom. Trudimo se s marljivošću i ljubavlju prema Bogu i domovini veslati kroz uzburkano more života i čuvati neprolazne obiteljske i kršćanske vrijednosti koje je Ivo isticao i živio s tolikim žarom i ponosom. Taj velikan djeci, mladima i starijima može biti uzor. Svi imamo neke uzore, a jedan nam može biti i Mašina: marljiv, pobožan i gorljivi borac kršćanskog domoljublja“, istaknuo je don Roland. Zahvalio je djeci što su prenijeli duh života Mašine kao svijetlog lika hrvatske povijesti. „S ponosom slavimo Dan škole na dan smrti našeg naslovnika. Molimo Boga da naš Ivo bude uzdignut na čast oltara“, poručio je ravnatelj Jelić.

Don Roland je zahvalio zadarskom nadbiskupu Milanu Zgrabliću „na svemu što čini za školu, što se odaziva doći na događanja u školi i time im pokazuje svoju očinsku brigu“. Jelić je zahvalio i umirovljenom zadarskom nadbiskupu Želimiru Puljiću koji je prije nepunih šest godina osnovao tu katoličku OŠ „i time dao novi zamah u školstvu na području Zadarske nadbiskupije“, rekao je don Roland.

U prvoj generaciji bilo je upisano devet prvaša, a sada školu pohađa 377 učenika. „Škola se širi. Svi koji bi htjeli pohađati našu školu ne mogu biti upisani zbog nedostatka prostora. Vjerujem da ćemo sljedećih godina uspjeti oformiti nove kapacitete i omogućiti da i druga djeca koja žele doći u našu školu to mogu, nastojati živjeti ideale koje je živio Ivo i za koje se borio: Bog, vjera i domovina“, poručio je don Roland.

Za katoličku OŠ vlada najveće zanimanje u Zadarskoj županiji, od svih osnovnih škola. „Roditelji upisuju djecu u želji da ih odgajaju u tradicionalnim vrijednostima koje se gube. Ističu da se vrijednosti koje su oni imali kao djeca, koje su u njih ulagali njihovi roditelji i učitelji, razvodnjavaju. Upisom u našu školu, roditelji žele djecu donekle sačuvati od loših vanjskih utjecaja“, rekao je don Roland. Na svečanosti su bili i don Ante Dražina, ravnatelj Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar te ravnatelji tri zadarske OŠ: Markica Perić (Stanovi), Dražen Adžić (Šimuna Kožičića Benje) i Ante Barać (Petar Preradović).

Prigodnu riječ uputio je i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Čestitao je djeci, roditeljima i nastavnicima Dan škole. „Ova škola nije samo spomenik Ivi Mašini, nego je škola izgrađena za djecu. Vi ste škola, vi ste najdragocjenije, najvrjednije što škola ima i što se u njoj događa“, poručio je nadbiskup Zgrablić djeci.  Zahvalio im je i čestitao za uloženi trud u predstavi i zahvalio je Bogu za život djece, roditelja i nastavnika.

„Bogu hvala da postojite, što ste izabrali ovu školu, da se u njoj možete odgajati kao što je činio i Ivo Mašina. Odgajao se u zdravom duhu. Bio je nadaren i što je primio od Boga kao darove, do kraja je iskoristio, trudio se. Bio je najbolji učenik i najbolji student, a nije završio studij zbog neprijateljskih okolnosti u svom životu. Radio je, vježbao svoj karakter, izgrađivao se u istinskog čovjeka i kršćanina. Gajio je najveće vrijednosti koje su vrjednije od školovanja i fakulteta te je bio smetnja i izložen progonu. Ali, izdržao je do kraja, ostao je vjeran u kušnji života i postao nam je ponos. Pokazao nam je koje su istinske vrijednosti“, rekao je mons. Zgrablić, potaknuvši djecu da se nadahnjuju na vrijednostima koje je živio Mašina, da se svi odgajamo i rastemo u tom duhu, da nasljedujemo to dobro koje čovjeka čini najvrjednijim. „Neka Ivo Mašina postane takav uzor da jednog dana bude proslavljen i čašću blaženstva i svetosti, kao i drugi Božji ugodnici Zadarske nadbiskupije koji su hrabro položili svoj život za ideale kršćanstva, ljudskosti i ljubavi prema domovini“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Ana Bišćan, učiteljica Hrvatskog jezika i autorica predstave, napisala je tekst uz pomoć kolegice Petre Milete na prijedlog ravnatelja Jelića, u želji da se u to uključi sve učenike. „Škola je puna talentiranih učenika i kreativnih učitelja. Učenici su tjednima vježbali. Hvala svim učiteljima što su sudjelovali u stvaranju rekvizita, izrade scenografije. Mašinu smo htjeli približiti djeci i odraslima. Htjeli smo pokazati rast Mašine od rođenja do smrti. Vrlo mali broj ljudi zna tko je Mašina. Iz njegovih sačuvanih tekstova i drugih izvora htjeli smo pokazati njegovu ljubav prema obitelji, vjeri i domovini. Da djeca svojim trudom, radom i glumačkim sposobnostima pokažu kolika je bila njegova ljubav, ali i njegova hrabrost, jer je u svakom trenutku uspio, pred bilo kim, suprotstaviti se i pokazati što on zapravo jest“, rekla je Bišćan.

U predstavi su sudjelovali učenici od 1. do 8. razreda. Iz svakog razreda je sudjelovalo nekoliko učenika. Djeca su pokazala veliku umješnost u svim zadacima. Vježbajući tekst naučili su puno o Mašini, što i nisu prije o njemu znali. „Nakon nekih scena ostali smo razgovarati o tome. Učenici viših razreda sami su nam predlagali što bi u nekom trenutku bilo dobro učiniti ili kako bi Ivo mogao reagirati na nešto. Predstava je zajednički rad svih nas i jako nam je drago da je uspjela“, poručila je Bišćan.

Zadarska nadbiskupija je osnivač Katoličke OŠ ‘Ivo Mašina’ Odlukom o osnivanju od 21. ožujka 2017., tadašnjeg zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića. Škola je počela s radom u rujnu 2018. u zgradi sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru. Iz godine u godinu broj učenika se povećavao. Početkom šk. god. 2021./2022., škola je premještena u novoizgrađenu suvremenu školsku zgradu u Novo naselje na zadarskom predjelu Bokanjac.

Na svečanosti Dana škole sudjelovao je i mons. Puljić. Pohvalio je predstavu o Mašini rekavši da je ona najbolji način kako dalje širiti glas među mladima o tako velikom čovjeku. „Ponosan sam što sam njega izabrao kao naslovnika škole jer se malo zna o Mašini. Tako zaboravljamo ljude. On je velikan naše prošlosti, velikan u svakom pogledu. Potječe iz brojne obitelji, s devetero djece, gdje se razvio u pozitivnu osobu; naučio je sa svojom braćom igrati se, učiti, pa i trpjeti. Bio je osobito nadaren i Božji čovjek. Dirljivo je njegovo pismo majci iz zatvora koju tješi za Božić, da je on napravio jaslice u zatvorskoj sobi, a brat će ih učiniti u njihovoj kući. Osobita je njegova zahvala nakon pričesti. Tu se osjetilo da je on zaista živio s euharistijom, za Isusa, s njime se družio, osjećao ga je kao dio sebe i moli ga: ‘Daj, Bože, da ostanem vjeran do kraja’. I ostao je vjeran do kraja. Možemo biti samo ponosni na Ivu Mašinu“, poručio je umirovljeni nadbiskup Puljić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na poziv zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića i pod njegovim predsjedanjem, susret nadbiskupa Zgrablića i svećenika na kojem su dogovarali način otvaranja Jubilejske godine u Zadarskoj nadbiskupiji održan je u Salonu Nadbiskupskog doma u Zadru, u utorak, 19. studenog.

Papa Franjo otvara Jubilejsku godinu na Badnjak, u utorak, 24. prosinca, a Jubilejska godina u svim mjesnim Crkvama otvara se na blagdan Svete Obitelji, u nedjelju, 29. prosinca 2024. godine.

Otvaranje Jubilejske godine u Zadarskoj nadbiskupiji će biti u nedjelju, 29. prosinca s početkom u 17 sati u crkvi sv. Šime u Zadru. Prema smjernicama Dikasterija za evangelizaciju i Dikasterija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata u Obredniku otvaranja Jubilejske godine u mjesnim Crkvama, otvaranje Jubilejske godine sastoji se od tri dijela: okupljanja naroda u crkvi od osobitog značenja u biskupiji, tzv. collectio, hodočašća nadbiskupa, svećenika i vjernika od te postajne crkve do katedrale te misnog slavlja u katedrali.

Otvaranje Godine jubileja, u obrednom smislu, podrazumijeva postajnu liturgiju. Postajna liturgija ima početno mjesto svoga održavanja, okupljanje naroda u jednoj crkvi, odakle se, po uzoru na papinske stacionarne mise, hodočasti u drugu crkvu. U Zadru će čin hodočašća vjernika biti od crkve sv. Šime koja je ujedno i svetište do katedrale sv. Stošije, majke svih crkava u Nadbiskupiji.

U liturgijskom slavlju otvaranja Jubileja pozvani su sudjelovati svi vjernici iz grada Zadra, iz zaleđa i s otoka, predvođeni svojim župnicima, svećenicima. Na osobiti način u svečanosti otvaranja sudjeluju predstavnici obitelji iz svih župa Zadarske nadbiskupije, koji će u crkvi sv. Šime dobiti jubilejsku svijeću, s kojom će hoditi u procesiji od crkve sv. Šime do katedrale sv. Stošije te će nakon slavlja u katedrali, obitelji odnijeti tu svijeću u svoju župnu zajednicu.

U crkvi sv. Šime će, između ostaloga, za vrijeme uvodnog  molitvenog obreda biti navještaj Evanđelja te će se pročitati ulomci iz Bule ‘Nada ne razočarava’ pape Franje povodom proglasa Godine jubileja.

Drugi dio otvaranja Jubileja podrazumijeva hodočašće u katedralu u kojem će nadbiskup, svećenici i vjernici ići za križem. U Zadru će na početku hodočasničke procesije biti veliki križ iz katedrale sv. Stošije kojeg će nositi članovi Bratovštine sv. Šime. Simbol toga čina je u „znaku puta nade hodočasničkog naroda koji hodi iza Kristovog križa, kako je to i prikazano logotipom Jubileja. ‘U svijetu u kojem su napredovanje i nazadovanje isprepleteni, Kristov križ ostaje sidro spasenja: znak nade koja ne razočarava, jer se temelji na ljubavi milosrdnog i vjernog Boga“ (papa Franjo, Opća audijencija, 21. rujna 2022.). To je put Božje svete obitelji koja u sadašnjosti Crkve hodi prema nebeskom Jeruzalemu’“, navodi se u Obredniku otvaranja Jubilejske godine.

Za vrijeme hodočasničke procesije od crkve sv. Šime do katedrale sv. Stošije će se pjevati hodočasnički psalmi i psalmi ‘ulaska u hram’.

Po ulasku u katedralu sv. Stošije, križ iz katedrale koji će biti središnji križ u Jubilejskoj godini u Zadarskoj nadbiskupiji će se postaviti u prezbiteriju prvostolnice te će ga, prikladno urešenoga, vjernici moći častiti tijekom cijele Godine jubileja. Papa Franjo kaže da je „sadržaj razlomljenog kruha Isusov križ, njegova žrtva poslušnosti iz ljubavi prema Ocu“.

Također prema Obredniku, u katedrali će nadbiskup Zgrablić kod krsnog zdenca predvoditi obred spomena krštenja, znak sakramentalne inicijacije i u Crkvu te poškropiti narod blagoslovljenom vodom.

U nedjelju, 29. prosinca, u nijednoj crkvi u gradu Zadru poslijepodne neće biti slavljene mise, nego su svi vjernici pozvani sudjelovati u svečanoj misi u katedrali sv. Stošije povodom otvaranja Godine jubileja. Svi svećenici se pozivaju toga dana predvoditi dvije mise, da mogu navečer koncelebrirati s nadbiskupom u katedrali sv. Stošije. Misni obrazac je od blagdana Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa.

U poticaju da taj susret bude svjedočanstvo nadbiskupijskog zajedništva, nadbiskup Zgrablić će uputiti i prigodni Proglas vjernicima Zadarske nadbiskupije povodom otvaranja Jubilejske godine.

Uz nadbiskupa Zgrablića, na susretu su bili don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, župnici dviju župa u središtu Zadra na poluotoku, don Josip Radojica Pinčić, župnik katedrale sv. Stošije i don Damir Šehić, župnik župe sv. Šime, dekani dva gradska dekanata, don Igor Ikić, dekan dekanata Zadar – Zapad i don Mario Akrap, dekan dekanata Zadar – Istok, don Dario Tičić, predstojnik Povjerenstva za liturgiju, don Roland Jelić, glavni ceremonijar u katedrali sv. Stošije i don Tin Vidov, tajnik zadarskog nadbiskupa.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na 33. godišnjicu stradanja Škabrnje u Domovinskom ratu, u ponedjeljak, 18. studenog, u Škabrnji se okupilo više tisuća poštovatelja žrtve za domovinu iz svih krajeva Hrvatske i inozemstva.

Obilježavanje Dana sjećanja počelo je komemorativnim programom u predjelu  Ambar na ulazu u mjesto Škabrnja, na početku Ulice 18. studenog 1991., gdje se dogodio zločin nad nedužnim civilima 1991. godine. Toga dana u Škabrnji je ubijeno 43 ljudi, uglavnom starije životne dobi i branitelja. Sveukupno, u Škabrnji je u Domovinskom ratu ubijeno 86 branitelja i civila.

U komemorativnom programu sudjelovali su osmoškolci iz Škabrnje koji su čitali prigodne tekstove o stradanju i pijetetu žrtava, s porukom da su djeca budućnost koja trebaju poznavati prošlost svoga mjesta i naroda, kao i klapa Sveti Mihovil.

Nakon prigodnog programa, kolona sjećanja išla je od Ambara do spomen obilježja masovne grobnice kod OŠ Vladimira Nazora, gdje je vijenac i svijeće položilo izaslanstvo Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata.

Na početku kolone hrvatski vojnik je nosio križ. Uz pripadnike Hrvatske vojske i Hrvatske policije, na počelu kolone bili su stjegovi postrojbi koje su branile Škabrnju. To su Škabrnjski bataljun, 112. brigada Hrvatske vojske, 7. domobranska pukovnija, Specijalna jedinica policije Poskoci, Bojna Kralja Tomislava, 9. bojna HOS-a, Bojna Zrinski Frankopan, Otočki bataljun, Bojna Matija Vlašić i 72. bojna Vojne policije. Slijedili su predstavnici povijesnih hrvatskih postrojbi sa stijegovima.

Misno slavlje u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Škabrnji predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Koncelebrirali su zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas, fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima, don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, fra Marinko Vukman, rektor manje bazilike Gospe Sinjske iz Sinja i oko pedeset svećenika iz cijele Hrvatske.

U prigodnoj riječi na početku mise, nadbiskup Zgrablić rekao je da prikazujemo Bogu molitve za pokoj duša stradalih u Škabrnji, susjednom Nadinu, cijeloj Zadarskoj nadbiskupiji, za stradale u Vukovaru i u cijelom Domovinskom ratu. „Zahvaljujemo Bogu za slobodnu i neovisnu domovinu Hrvatsku. Molimo i za nas kako bismo po Božjoj Riječi i otajstvu euharistije očistili naš duh, pročistili naš spomen na zločine koji su se dogodili u Škabrnji i u Domovinskom ratu, da u nama ne bi „proklijao kakav gorki korijen, pa se unese zabuna i ne zarazi mnoge“ (Hebr 14,15). Neka se obilno Božje milosrđe izlije na sve žrtve Domovinskog rata, na pokojne branitelje i sve druge pokojne, kao i na sve nas da živimo u miru i slobodi, ljubavi i prijateljstvu; da se ‘Škabrnja i Vukovar’ nikada ne ponove i nigdje ne dogode! Neka i po našoj molitvi prestanu zla, ubijanja i razaranja, ratovi koji nisu dostojni niti ‘jedne suze majke koja opakuje svoje dijete’, kako kaže papa Franjo“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Ponosni smo i zahvalni „žrtvama na kojima počiva naša sloboda! Sve što danas gradimo, svi naši uspjesi mogući su jer je netko prije nas imao hrabrosti i ljubavi žrtvovati se za nas. Nisu gledali sebe, nisu čuvali svoj život, nego su darovali svoj život da bi ga drugi imali“, poručio je biskup Rogić, rekavši da je naša trajna Domovina na nebesima: „Ta konačna luka spasa daje smisao svim našim žrtvama i svakom plemenitom djelu“.

Osobito 18. studenog „u Škabrnji se drugačije doživljavaju Riječi Božje o žrtvi i ljubavi, o sebedarju i vjeri, o predanju u ruke Božje i uskrsnuću na život vječni“, rekao je mons. Rogić, podsjetivši da se prije 33 godine dogodilo stradanje bešćutnosti i neljudskosti, u nevjerici što čovjek može učiniti čovjeku. „Kad se pogazi ljudsko dostojanstvo, kad se u drugome ne vidi čovjeka, kad se zanemare Božje zapovijedi, onda zavlada zlo, događa se pakao, odsutnost ljubavi, dobrote, gubitak čovječnosti i svakog ljudskog dostojanstva. Tada samo još veća ljubav, herojska spremnost na žrtvu, na obranu obitelji, ognjišta, domovine i onoga što nam je sveto, mogu pobijediti zlo pomoću Božjom“, poručio je šibenski biskup.

U Škabrnji se na osobit način susreću naša prošlost, sadašnjosti i pogled u budućnost, smrt i uskrsnuće, život koji prolazi i neprolazne vječnosti; tu je „sudar bolnog pamćenja, nade u uskrsnuće i život vječni koji nam daje snage vjerovati u Božju pobjedu dobra“, istaknuo je mons. Rogić, rekavši da „raspelo, Sin Božji na križu, traži naš pogled vjere i istine. I naša povijest traži pogled vjere i istine i raskrinkavanja svake laži, o mjestima zločina ili pojedinim osobama“, naglasio je biskup.

Znakovi izbavljenja i pobjede nad zlom su krv Jaganjca Božjeg i riječ svjedočanstva. „Oni koji krenu za njim neće ljubiti svoj život, bit će ga spremni darovati, žrtvovati se za dobro drugih sve do smrti, za slobodu i budućnost naroda, za svjedočanstvo vjere, istine i iskrene ljubavi. Mučenici, žrtve, poginuli branitelji, nevino pogubljeni pridružuju se Jaganjcu, svojom žrtvom postaju dio njegove otkupiteljske žrtve“, rekao je biskup, dodavši da su rane s križa uskrslog Krista znak prepoznavanja Krista, raspetog i uskrslog, a „rane, žrtve i velikodušnost postaju odlikovanja za nebo, za vječnost“.

„Škabrnja i Vukovar traže od nas pogled vjere u Božju dobrotu, u Božju pobjedu koja je na dan stradanja izgledala odsutna. Kao da nas je Bog napustio. Samo pogled na Spasitelja na križu koji osjeća kao da ga je Otac napustio i uskrsnuće mogu nam dati snage, ponuditi smisao: da se suočimo, prihvatimo, da ugradimo sve žrtve i stradanja u temelje budućnosti našeg naroda“, rekao je mons. Rogić, upozorivši da nekad nismo svjesni ostvarenog napretka i postajemo nezahvalni.

Istaknuvši da je najveća ljubav dati život za drugoga, za ljubav, istinu i vjeru, za obitelj i Domovinu, biskup je potaknuo da od Škabrnje učinimo „mjesto gdje se uči ljubiti i po cijenu žrtve, za razliku od  lažnih slika ljubavi i radosti bez odricanja; mjesto gdje se hranimo primjerom ljubavi i žrtve velikana, branitelja, u želji da idemo za vrijednostima koje su nam ostavili, za koje su ginuli; mjesto gdje se uči praštati, gdje se uči i na greškama, jer samo ljubav može pobijediti mržnju; mjesto gdje se uči voljeti brata čovjeka, obitelj i Domovinu,  kako nas je Krist učio; mjesto gdje se drugačije sagledava povijest i dobro vide djela Božja, izbavljenje nakon nevolja, vjera u novi početak i novo rađanje iz pepela“.

Naglasivši da Škabrnja treba biti „mjesto gdje se raste u vjeri, vjera budi, časte oni koji su ostvarili vječni život u Bogu, po kriteriju ljubavi i velikodušnog darivanja života“, biskup je potaknuo da se zapitamo kakvi ćemo doći pred Lice Božje.

Branitelji su „ugradili sebe u budućnost koju živimo danas. Neka nam budu trajni poticaj za one koji će doći sutra. Budućnost i hod prema vječnosti može se graditi samo na jasnoći onog pogleda vjere u Sina Božjega“, poručio je mons. Rogić, rekavši da gradimo Domovinu za našu i buduće generacije zahvaljujući velikodušnosti hrvatskih branitelja. „Svaki naš uspjeh i svako bolje danas i sutra čini i njihove žrtve vrjednijima. Zato je na nama odgovornost da uvijek iznova oplemenimo naše živote, jer su s time i njihove žrtve opravdane, ugrađene u našu sadašnjost i budućnost“, poručio je mons. Rogić.

Don Ivan Rončević, župnik Škabrnje, zahvalio je svima na dolasku, rekavši kako je pohvalno i dostojno da je broj sudionika na Dan sjećanja u Škabrnji svake godine sve veći.

U misi su sudjelovali Oleg Butković, potpredsjednik Vlade i ministar mora, prometa i infrastrukture, izaslanik predsjednika Vlade, Marko Primorac,  potpredsjednik Vlade RH i ministar financija, Marija Vučković, ministrica zaštite okoliša i zelene tranzicije, Damir Habijan, ministar pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Ivan Šipić, ministar demografije i useljeništva, Šime Erlić, ministar regionalnog razvoja i fondova EU, Tonči Glavina, ministar turizma i sporta, Božidar Longin, župan Zadarske županije, Ivan Škara, načelnik Općine Škabrnja, predstavnici Hrvatske vojske i policije te udruga proizašlih iz Domovinskog rata.

Nakon mise, sudionici su u koloni sjećanja ‘Korak po korak’ išli od crkve do groblja sv. Luke, gdje su kod spomen obilježja stradalih i središnjeg križa izaslanstva položila cvijeće i svijeće te je izmoljeno odrješenje za pokojne. Kod središnjeg križa pročitana su imena 36 poginulih hrvatskih branitelja Škabrnje, imena desetorice poginulih branitelja u obrani Škabrnje koji su rodom iz drugih mjesta, imena 56 ubijenih civila iz Škabrnje te imena šestero škabrnjskih civila poginulih od mina u poraću. U koloni sjećanja od župne crkve do groblja sudjelovao je i Zoran Milanović, predsjednik RH.

Među svećenicima u Škabrnji bio je i fra Marinko Vukman. „Hodočasnici iz cijele Hrvatske, BiH i iseljeništva žele zahvaliti braniteljima i svima koji su dali svoje živote za Hrvatsku, jer njihova je žrtva ugrađena u slobodu naše Hrvatske“, rekao je fra Marinko, istaknuvši da se 18. studenog u Škabrnji vidi zajedništvo našeg naroda koji se osjeća kao jedno, što nam je uvijek potrebno, želeći domovini mir i zajedništvo.

Među pridošlima su bile i brojne redovnice. S. Lenka Begić iz Družbe sestara franjevki od Bezgrešnog začeća u Dubrovniku, a djeluju i u Zagrebu, u Škabrnju je došla s vjernicima iz zagrebačke župe Remete. „Došli smo odati počast našim braniteljima za sve za što su se borili, za naš narod. Da damo podršku narodu koju je tu ostao. Prvi put sam tu, mjesto se lijepo obnovilo i ljudi svake godine sve više posjećuju Škabrnju. To mi je osobito drago“, rekla je s. Lenka.

U Škabrnji su bili brojni mladi i djeca, u organiziranim školskim i klupskim dolascima i s roditeljima. Roko Surić, otac troje djece je rekao: „Kao što smo u Zadru hodali za život, tako i danas  hodamo u Škabrnji za one koji su položili svoje živote da bismo mi živjeli u slobodi. Kao otac osjećam potrebu da i svoju djecu naučim da odaju počast svima koji su im omogućili da žive kao slobodni ljudi. Djeci nije teško hodati koji kilometar. Objasnili smo im, ako možemo ići na izlete, onda možemo i 18. studenog prohodati koji kilometar za sve ljude koji su svoju žrtvu položili, da bi oni danas tu mogli hodati“, rekao je Roko.

Andrijanu Surić raduje vidjeti puno mladih obitelji s djecom u Škabrnji 18. studenog „jer u današnje vrijeme je izblijedila slika obitelji koja želi djeci prenijeti domoljubne i kršćanske vrijednosti. Hodamo da odamo počast, a smisao je i da se djeci prenese da znaju koji su im korijeni; jer ako ne poznaju svoju prošlost, neće znati u kojem smjeru trebaju ići u budućnosti. Domoljublje je sastavni dio identiteta čovjeka i mislim da je važan segment da se razvije kod djece, kako bi u budućnosti znali poštovati ljude i ljubiti zemlju u kojoj su rođeni, da jednog dana i oni nastave to prenositi na svoju djecu“, poručila je Andrijana Surić.

U Škabrnju su došla i četvorica biciklista koji su vozili bicikle 630 km od Vukovara do Škabrnje, a u Zagrebu su im se pridružili i članovi Biciklističkog kluba iz Dugog sela koji su također biciklima došli u Škabrnju od Zagreba, vozeći približno 350 km, u zahvalnosti za žrtvu branitelja i stradalih u Škabrnji i Domovinskom ratu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na 33. obljetnicu stradanja Škabrnje u Domovinskom ratu, u ponedjeljak, 18. studenog, misno slavlje u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Škabrnji predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Propovijed biskupa Rogića donosimo u cijelosti.

Braćo i sestre u vjeri Kristovoj, nadbiskupe Milane i Želimire, biskupe Ante, svećenici, redovnici, redovnice, časni predstavnici državnih vlasti, udruga, župa, hrvatski branitelji, obitelji poginulih branitelja, hrvatski vojnici, hodočasnici iz cijele Hrvatske, dragi Škabrnjani!

Ovdje u Škabrnji, na današnji dan, drugačije se doživljavaju Riječi Božje o žrtvi i ljubavi, o sebedarju i vjeri, o predanju u ruke Božje i Uskrsnuću na život vječni. Godine sjećanja, pamćenje stradanja koje ne blijedi, 33 godine od – do tada nezamislivih stradanja. Nitko nije bio spreman na toliko zlo, bešćutnost, neljudskost, uopće pomisao što čovjek čovjeku može napraviti. Kad se pogazi ljudsko dostojanstvo, kad se u drugome ne vidi čovjeka, kad se zanemare sve Božje zapovijedi, onda zavlada zlo, događa se pakao, odsutnost ljubavi, dobrote, gubitak čovječnosti i svakog ljudskog dostojanstva. I tada samo još veća ljubav, herojska spremnost na žrtvu, na obranu obitelji, ognjišta, domovine i onoga što nam je sveto, mogu pobijediti zlo – pomoću Božjom.

U tom ozračju danas osluškujemo Riječ Božju, u ovoj crkvi, hramu, na svetom mjestu, mjestu susretanja s Bogom, bratom pored sebe, mjestu susreta s našom poviješću i pogleda u budućnost, susreta smrti i uskrsnuća, života koji prolazi i neprolazne vječnosti. Sudar bolnog pamćenja, nade u uskrsnuće i život vječni koji nam daje snage vjerovati u Božju pobjedu dobra, sada i uvijeke.

Knjiga Brojeva donosi događaj s putovanja Izraelskog naroda prema Obećanoj zemlji. Put je naporan. Putovanje traje. Iskušenja su velika, a narod nestrpljiv. Idu prema Crvenom moru. Tamo ih je Bog spasio, more pred njima otvorio da po suhu prođu, neprijatelje zaustavio. Toga se sada ne sjećaju, samo mrmljaju i prigovaraju, čak u pitanje postavljaju zašto su uopće izašli iz Egipta – iz ropstva. Stiže nevolja, kazna. Zmije ljutice, pomor. Tek ih je to otrijeznilo i vape za izbavljenjem. Priznaju grijeh “Sagriješili samo kad smo govorili protiv Boga i protiv tebe, Mojsije. Pomoli se Bogu da ukloni zmije od nas!”. Mojsije pravi zmiju od mjedi, stavlja na stup. Treba u nj pogledati. Zlo će biti zaustavljeno, samo ako vjeruju da ih Bog može spasiti i da će ih spasiti. Ako budu imali taj pogled vjere, ako se Bogu obrate, ozdravit će, neće umrijeti.

Stup će se pretvoriti u križ, a mjedenu zmiju zamijenit će sâm Božji Sin. Tada će nastati spasenje i snaga Kraljevstva Božjeg. Zbačen će biti tužitelj braće, zbačena laž zavođenja od početka, svjedoči Knjiga Otkrivenja.

Raspelo, Sin Božji na križu, traži naš pogled vjere i istine. I naša povijest traži pogled vjere i istine i raskrinkavanja svake laži – bilo o mjestima zločina ili pojedinim osobama.

Krv Jaganjca Božjeg i riječ svjedočanstva postaju znakovi izbavljenja, pobjede nad zlom. Oni koji krenu za njim neće ljubiti svoga života, bit će ga spremni darovati, žrtvovati se za dobro drugih sve do smrti, za slobodu i budućnost naroda, za svjedočanstvo vjere, istine i iskrene ljubavi. Mučenici, žrtve, poginuli branitelji, nevino pogubljeni – pridružuju se Jaganjcu, svojom žrtvom postaju dio njegove otkupiteljske žrtve. Zato se vesele nebesa i svi nebesnici.

Na svoj način, Škabrnja i Vukovar sa svojim stradanjima traže od nas pogled vjere u Božju dobrotu, u Božju pobjedu koja je na dan stradanja izgledala odsutna. Kao da nas je Bog napustio. Samo pogled na Spasitelja na križu koji osjeća kao da ga je Otac napustio i ono što će se dogoditi za tri dana, uskrsnuće – mogu nam dati snage, ponuditi smisao: da se suočimo, prihvatimo, da ugradimo sve žrtve i stradanja u temelje budućnosti našeg naroda.

Danas, poslije 33 godine, nije li tako? Obnova, novi život, obitelji, djeca, toliki ostvareni napredak kojega puno puta nismo ni svjesni – pa postajemo nezahvalni – svjedoče da je zlo pobijeđeno. Da se iznova rađa život. Ima poteškoća, novih prepreka, pogrešaka, ali sve to samo podgrijava pogled pouzdanja u providnost, buđenje nade i vjeru u uskrsnuće, vječni život i već sada i ovdje ljubav za brata čovjeka.

Uskrsli Krist svojim učenicima pokazuje rane s križa. Jedino što će ući u nebo, a napravljeno je ljudskim rukama. Te rane postaju znak prepoznavanja Krista: raspetog i uskrslog. Kao da rane, žrtve i svaka velikodušnost postaju odlikovanja za nebo, za vječnost.

Isus poziva na ljubav kakva je između njega i Oca. Ostanite u mojoj ljubavi! Čuvajte moje zapovijedi da bi ostali sa mnom povezani, da bi ostali u mojoj ljubavi i da istinska radost ostane u vama, da vaša radost bude potpuna. „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji, ako činite što vam zapovijedam“. Najveća ljubav je u Bogu. On je ljubav sâma koja Sina daruje za spasenje svakog čovjeka. Dati život, dati sebe za ljubav, za prijateljstvo, za istinu i vjeru, za obitelj i Domovinu. To neka je poruka Škabrnje i Vukovara i cijelog Domovinskog rata.

Učinimo i od Škabrnje:

– mjesto gdje se uči ljubiti i po cijenu žrtve, za razliku od svih današnjih lažnih slika ljubavi i životne radosti bez odricanja;

– mjesto gdje se hranimo primjerom ljubavi i žrtve velikana, branitelja, u želji da idemo za vrijednostima koje su nam ostavili, za koje su ginuli;

– mjesto gdje se uči praštati, gdje se uči i na greškama, jer samo ljubav može pobijediti mržnju;

– mjesto gdje se uči voljeti brata čovjeka, svoju obitelj i Domovinu, onako kako nas je Krist učio!

– mjesto nove nade gdje se drugačije sagledava povijest i dobro vide djela Božja, izbavljenje nakon nevolja, vjera u novi početak i novo rađanje iz pepela.

Škabrnja želi biti mjesto gdje se raste u vjeri, gdje se vjera budi, gdje se časte oni koji su ostvarili radost neba, vječni život u Bogu. Svih onih koji po kriteriju ljubavi i velikodušnog darivanja života ugradiše sebe u budućnost koju živimo danas. Da budu trajni poticaj nama danas za one koji će doći sutra. Budućnost i hod prema vječnosti može se graditi samo na jasnoći onog pogleda vjere u Sina Božjega. Mjesto gdje se susreću prošlost i sadašnjost, a usmjeruju prema vječnosti. Da se zamislimo kakvi ćemo doći pred Lice Božje?

Danas smo ispunjeni ponosom i zahvalom žrtvama na kojima počiva naša sloboda! Sve što danas gradimo i radimo, svi naši uspjesi mogući su jer je netko prije nas imao hrabrosti i ljubavi žrtvovati se za nas. Nisu gledali sebe, nisu čuvali svoj život nego su darovali svoj život da bi ga drugi imali.

Ma na kakve probleme danas nailazili, ma s čime se danas mučili – mi ipak gradimo našu Domovinu, gradimo bolji život za našu i buduće generacije, a to možemo zahvaljujući velikodušnosti poginulih branitelja i redarstvenika. Svaki naš uspjeh i svako bolje danas i sutra čini i njihove žrtve vrjednijima. Zato je na nama odgovornost da uvijek iznova oplemenimo naše živote jer su s time i njihove žrtve opravdane, ugrađene u našu sadašnjost i budućnost.

Neka to ojača i našu vjeru u konačni ponovni susret s Bogom i sa svojim najmilijima, jer trajna je naša Domovina na nebesima. Ta konačna luka spasa daje smisao svim našim žrtvama i svakom plemenitom djelu.

Tek tada u punom smislu, i na ovome mjestu, imat će posebno značenje riječi: Hrvatski sinovi i kćeri: „Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti – mi ćemo ga držati“ – u potpisu, Vaši pradjedovi! Amen.

mons. Tomislav Rogić

šibenski biskup