Križni put vjernika Zadarske nadbiskupije koji je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić održan je u subotu, 7. ožujka, od Kali do Preka na otoku Ugljanu, povodom 65. godišnjice mučeničke smrti Sluge Božjeg Ive Mašine koji je rodom iz Preka.

Mašina je dio skupine Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje je pokrenut proces kauze. Križni put počeo je u župnoj crkvi sv. Lovre u Kalima, nastavljen je hodom kroz prirodu pet i pol kilometara, a završio je kod rodne kuće Mašine u središtu Preka. Po dolasku u Kali, kaljski župljani priredili su slastice i napitke kod župne crkve za okrepu i dobrodošlicu vjernika te su svi sudionici dobili knjižicu „Križni put trostruke ljubavi u svjedočanstvu Sluge Božjeg Ive Mašine“. Prije polaska, don Tomislav Končurat, kaljski sin, predvodio je molitvu krunice u kaljskoj crkvi.

Na početku pobožnosti, nadbiskup je potaknuo vjernike da u srcu ponesu vlastite molitvene nakane s kojima idu na taj križni put i da ih prikažu Gospodinu. Tijekom pobožnosti razmatran je prigodni tekst iz knjižice koju je priredio nadbiskup Zgrablić, pod nazivom „Križni put trostruke ljubavi u svjedočanstvu Sluge Božjeg Ive Mašine“, s poticajem da se, po primjeru Mašine, produbi vjera oslonjena na Boga, osjetljivost za čovjeka i odgovornost prema Domovini. Razmatranja i molitvene nakane na postajama čitali su predstavnici župa sudionica, sljedećim redom po postajama: prve dvije postaje u Kalima: kaljska bratovština Kaštaldice i krizmanici, pa Sestrunj, Stanovi – Zadar, Tribanj – Krušćica, Ugljan, Vir, krugovi Gospe Šenštatske, bogoslovi, Lukoran, Sutomišćica – Poljana, a zadnje tri postaje u Preku: župljani Preka te preški krizmanici i križari. U nošenju drvenog križa koji je inače iz kaljske župne crkve, kod svake postaje tijekom križnog puta izmjenjivalo se po troje predstavnika iz tih župa koji su nosili križ od postaje do postaje.

Zajedništvo vjernika bilo je veličanstveno dostojanstveno, vjernički sabrano i pobožno jednodušno – u čašćenju Muke našeg Gospodina Isusa Krista i križnog puta života Ive Mašine. Vjernici su jako pažljivo pratili zapisana razmatranja i nakane u knjižici “Križni put trostruke ljubavi” kojeg je priredio mons. Zgrablić te su sami još osobno, dodatno čitali, pratili ono što su pojedinci čitali na postajama, premda je razglas bio izvrstan i sve se moglo čuti. Prizori tolike usredotočenosti svih sudionika na razmatranja bila je zaista dirljiva, svjedočka i znakovita.

Razmatranja Isusovog Križnog puta mons. Zgrablić prožeo je s činjenicima iz života Mašine, pokazavši kako je on nasljedovao Krista u svojim teškim situacijama, do mučeničke smrti u zatvoru u Staroj Gradiški 20. studenog 1961. godine, gdje je bio mučen, trovan i zadavljen, u svojoj 35. godini života. Mašina je bio žrtva komunističkog režima koji ga je progonio zbog javno izražavanih domoljubnih stavova o slobodi hrvatskog naroda, kao i angažirani vjernik laik. Bio je drugooptuženi na političkom procesu Preškoj skupini, osuđen na 15 godina zatvora. Komunističke vlasti uhitile su ga 1957. i onemogućile mu da diplomira započeti studij. Bio je najbolji student povijesti svoje generacije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Nadbiskup Zgrablić je rekao da je sačuvano 988 stranica Dnevnika Ive Mašine, odnosno osam školskih bilježnica rukopisa, nejednake veličine i broja stranica. Mašina u Dnevniku nije pisao samo kronologiju događaja, nego nadasve nutarnja promišljanja, ispovijest svoga duhovnog života i savjesti, koliko napreduje u bogoljublju i čovjekoljublju. Postavljao je sebi konkretne zadatke što treba učiniti, analizirao je kako je živio protekli dan, što je dobro učinio.

Nakon Križnog puta, misno slavlje u preškoj župnoj crkvi Gospe od Ružarija predvodio je nadbiskup Zgrablić. Nadbiskup je u propovijedi razmatrao zapis Mašine na njegov 20. rođendan, 21. srpnja 1947., kada je on u svoj dnevnik zapisao da će se „penjati neumorno do dragih mu zvijezda slobode, ognjišta i Krista“. Tada je napisao i da će cijeniti život, jer on vrijedi koliko vrijede njegovi ideali; da neće „sagnuti šiju ni umrijeti“ i da voli život, jer „Život je Vječnost, a vječnost je u Njemu“.

Za Mašinu, „penjati se prema zvijezdama znači ne pristati na ravnodušnost i mlakost, ne ostati u prosječnosti, na onome „svi tako rade“, „svi su takvi“, nego prihvatiti napor, prihvatiti rane, žrtvu, da bi se ostalo vjerno Idealu što na Nebu sjaji“, rekao je mons. Zgrablić.

Ivine zvijezde „nisu nagrada za osobni uspjeh, nego putokaz u životu kojim treba odlučno ići naprijed. Te zvijezde osvajaju se u vjernosti sebi i Bogu. One ne hrane osobnu taštinu, nego savjest i dušu. Zato njegovo penjanje prema zvijezdama nije uspinjanje prema ljudskoj ispraznoj slavi, nego prema smislu života“, poručio je nadbiskup.

Prva zvijezda o kojoj Ivo sanja je sloboda, ne „politička, shvaćena kao samovolja, nego sloboda savjesti i čovjeka koji ne dopušta da mu istinu određuju strah, ideologija i propaganda; sloboda koja se ne može kupiti povlasticama niti slomiti u tamnici i najokrutnijim batinama, jer je ukorijenjena u čistoj savjesti i ljubavi Kristovoj“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Druga zvijezda je, kako je zapisao, „toplina i ljubav vlastitog ognjišta“. „U vremenu kada su mnogi domovi zbog komunističke bezbožne ideologije bili razarani, mnoga obiteljska ognjišta ugašena nasiljem, strahom i torturom, pljačkom, on sanja toplinu i ljubav vlastitog ognjišta kao potvrdu da čovjek nije stvoren za mržnju, nasilje, zlo, nego za zajedništvo, mir i ljubav“, rekao je nadbiskup. Ivino obiteljsko ognjište ljubavi, sigurnosti i odgovornosti uči „za drugoga potpuno živjeti, ispravno slušajući savjest i Boga, praštati, prihvaćati drugoga, ostajati vjeran ljubavi do kraja“.

„Treća zvijezda o kojoj Ivo sanja je raspeto tužno lice Krista. Raspeti Krist daje smisao slobodi i ljubavi, ognjištu i domu. Kristovo izranjeno lice postaje mjerilo vlastite slobode, mjesto u kojem duša nalazi mir, svoje ognjište“, rekao je nadbiskup.

Naglasio je da Mašina ne piše te riječi živeći „u sigurnosti i miru svoje sobe, nego je već prošao kroz teško iskustvo Bleiburga i Križnog puta svoga naroda, na kojem su stotine tisuće nevinih ljudi izgubili život; Križnog puta gdje je i njegov život bio u opasnosti; osjetio je bol zbog brata kojemu se tu gubi trag, gledao je kako bezbožna ideologija pokušava izbrisati svaki spomen na Krista i Crkvu.

Zato riječi Mašine imaju težinu – jer nisu plod mladenačke mašte i naivnosti, nego duhovnog sazrijevanja u boli i vjernosti idealima usred križa i boli, odluka donesena u slobodi i odlučna volja“, poručio je predvoditelj slavlja.

„Ivo nije doživio sve što je želio, ali je otkrio bez čega ne želi i ne može živjeti: slobodu, ljubav i Krista. Kad se to pronađe, sve ostalo prestaje biti nužno. Zato kod njega ‘imati’ ne označava posjedovanje, nego pripadnost: ne govori o stvarima koje drži u rukama nego o Istini, slobodi, Kristu u kojem čvrsto stoji. Njegove ‘zvijezde’: sloboda savjesti, ljubav i toplina ognjišta, lice raspetog Krista su svjetlo koje nam omogućuje sigurne korake. Tko slijedi te zvijezde, ima sigurnost da je na ispravnom putu“, poručio je mons. Zgrablić.

Mašina je napisao i da će kao putnik „nositi sa sobom sav umor i patnju koje sretne na putu“. „Putnik zna da put nije uvijek ravan, da će biti prašine, žuljeva, rana, krvarenja, žeđi i umora; ali i da cilj daje smisao svakom koraku. Nositi umor i patnju znači prihvatiti ih kada dođu, ne dopustiti da te ogorče, nego ih pretvoriti u dio hoda prema zvijezdama, prema Nebu“, istaknuo je nadbiskup. Poruka da će “pasti prije nego što sagne šiju“ nije znak Ivine tvrdoglavosti, nego savjesti; ne prkosa, nego granice koju kao kršćanin ne želi prijeći, rekao je nadbiskup.

Istaknuo je da su riječi Mašine i danas izazovne, jer čovjek često gubi „istinu zbog komfora, poziva ga se na prilagodbu i očekuje mučeništvo savjesti“. „Zato je i danas snažna poruka Mašine kako sloboda počinje u nutrini, patnja ne mora postati mržnja i da život vrijedi koliko vrijede naši ideali“, poručio je mons. Zgrablić.

Porukom „Život je Vječnost, a vječnost je u Njemu”, Ivo „preokreće uobičajenu ljudsku računicu vremena. Za većinu ljudi život je ono između rođenja i smrti, a vječnost dolazi poslije; kod njega je život već sada uronjen u Vječnost, u Boga, jer pripadnost Kristu mijenja mjeru trajanja života. Čovjek ne postaje vječan tek kad umre, nego kad počne živjeti u zajedništvu s Bogom koji je Vječnost i koju smrt ne može prekinuti“, naglasio je nadbiskup, dodavši kako je Ivina smrt pokazala da budućnost nije bila samo zemaljska.

„Ako je život već sada sudjelovanje u vječnosti, onda nijedna vjernost Bogu nije uzaludna“, rekao je mons. Zgrablić. U odluci hoće li naš život biti samo prolazak vremena ili put prema punini ideala, prema Nebu, nadbiskup je potaknuo „živjeti tako da ništa što prolazi ne bude važnije od onoga što zauvijek ostaje; jer ono što živimo u Kristu ne prestaje, nego se očituje u punini“ nakon smrti, poručio je mons. Zgrablić.

Na kraju mise, don Filip Kucelin, preški župnik, zahvalio je svim sudionicima Križnog puta, rekavši da je prisutnost svakoga od njih važna i doprinosi širenju glasa svetosti Ive Mašine koji nam je primjer za nasljedovanje, a ne samo da je osoba za sjećanje, bez nastojanja da i mi primijenimo njegova kršćanska načela načela u svom životu. I u Preku su preški župljani priredili slastice i napitke za sve sudionike.

Nakon mise, mons. Zgrablić, svećenici i nekoliko hodočasnika otišli su na obližnji otočić Školjić, gdje je nadbiskup predvodio molitvu odrješenja za pokojne kod groba Ive Mašine. Posmrtni ostaci Mašine su iz zatvorskih zidina u Staroj Gradiški preneseni u grob na Školjić 24. svibnja 1998., pokraj samostana franjevaca trećoredaca glagoljaša.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić i vladika bihaćko-petrovački g. Sergije susreli su se subotu, 7. ožujka u dvorani Nadbiskupskog doma u Zadru, za vrijeme boravka vladike Sergija toga dana u Zadru.

U pratnji vladike Sergija bili su protoprezbiter-stavrofor Marinko Radmilo i arhiđakon Nemanja Reljić koji su također bili na susretu s nadbiskupom, kao i don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime u Zadru.

Vladika Sergije zahvalio je mons. Zgrabliću na srdačnom prijemu i izrazio zahvalnost za mogućnost pohoda svetišta sv. Šime u Zadru, rekavši kako je blagoslov da se mogao pokloniti pred tijelom, moćima sv. Šimuna Bogoprimca kojega se časti i na Istoku. Nadbiskup Zgrablić darovao je vladiki kip sv. Šime, a vladika nadbiskupu ikonu Majke Božje s Djetetom.

Vladika je pohodio i katedralu sv. Stošije i molio pred moćima sv. Stošije, ranokršćanske rimske mučenice iz vremena Dioklecijanovog progona.

Vladiku i pratnju ispred crkve sv. Šime u Zadru srdačno je dočekao don Damir Šehić, koji je vladiku Sergija upoznao s poviješću crkve sv. Šime i Škrinje sv. Šime u kojoj se nalazi svečevo tijelo.

Vladika je posjetio i Stalnu izložbu crkvene umjetnosti ‘Zlato i srebro Zadra’ gdje se nalaze brojne vrijedne relikvije iz povijesti Zadarske Crkve i pravoslavnu crkvu sv. Ilije u Zadru.

Tekst i Foto: Eparhija Bihaćko – Petrovačka

„Slatki korizmeni kutak“ je naziv korizmene akcije koja se na inicijativu vjeroučitelja Zadarske nadbiskupije, uz podršku i drugih učitelja, provodi tijekom korizme u osnovnim školama u Zadarskoj županiji, do 2. travnja.

U akciji sudjeluje 49 matičnih i područnih škola u Zadarskoj nadbiskupiji te župa bl. Alojzija Stepinca na Bilom brigu u Zadru. Prikupljeni slatkiši i slastice za djecu će se dostaviti u dvije Caritasove kuće u Zagrebu: u Kuću ljubavi, koja brine za malu djecu i maloljetne majke i Kuću sv. Franje (osmoškolci i srednjoškolci) te udruzi Betlehem koja brine za trudnice i samohrane majke s djecom.

Cilj akcije je i djelima živjeti korizmu kao vrijeme malih odricanja i kroz to poučiti djecu o smislu odricanja. „Na pitanje ‘Čega si se odrekao u korizmi?’ djeca različito odgovaraju. Osmoškolci se najčešće odriču onoga što im je blisko i svakodnevno: slatkiša, grickalica, gaziranih pića, gledanja televizije, igranja videoigara ili korištenja mobitela. Takva mala, ali iskrena odricanja postaju dio njihove osobne duhovne priprave za Uskrs. Osobito je lijepo kada njihova žrtva dobije dublji smisao i postane dar za nekoga drugoga“, rekla je Jolida Klarić, vjeroučiteljica u OŠ Bartola Kašića u Zadru, istaknuvši kako je važno potaknuti da odricanje postane dar drugome.

„Često kažemo da odricanje ima pravi smisao kada netko drugi od njega ima koristi. Akcija ‘Slatki korizmeni kutak’ je takav primjer. U hodniku škole se tijekom korizme postavlja prigodno označena kutija u koju učenici rado donose slatkiše kojih su se odrekli. U tom korizmenom kutku uredimo i prigodne duhovne poruke s poticajem na molitvu, zagrljaj prijatelja, posluh roditelja, darivanje osmijeha i pažnje, čine koji nas duhovno obnavljaju. Po završetku korizme prikupljeni darovi prosljeđuju se najpotrebnijima, najranjivijoj djeci; od djece djeci, od vršnjaka vršnjacima“, istaknula je Klarić.

O trajnosti i snazi te akcije svjedoči i kontinuitet njenog provođenja u zadarskim školama već petnaest godina. Naime, 2011. godine, nakon posjeta Caritasovoj kući u Zagrebu gdje žive djeca izdvojena iz svojih obitelji zbog različitih životnih teškoća, zadarska vjeroučiteljica Nada Šarlija pokrenula je tu akciju u Zadru, jer je za pohoda tim kućama u Zagrebu od odgovornih saznala kako djeca koja u njima žive osobito žele slatkiše i da im to nekad predstavlja ‘luksuz’. Tako je nastala ideja da se učenici u zadarskim školama tijekom korizme odreknu slatkiša i daruju ih svojim vršnjacima u Caritasovim kućama u Zagrebu.

Prve škole koje su započele tu akciju bile su OŠ sv. Filip i Jakov i OŠ Bartula Kašića Zadar. S vremenom, akciji su se počeli pridruživati i drugi vjeroučitelji u svojim školama. Svake godine broj sudionika je rastao, zahvaljujući zajedništvu i otvorenosti kolega učitelja i uz podršku ravnatelja škola.

„Ova korizmena humanitarna akcija pokazuje da djela govore više od riječi i kako i najmanje odricanje može postati veliko djelo ljubavi. Učenici tako uče da korizma nije samo vrijeme odricanja, nego i vrijeme darivanja, solidarnosti i konkretnih djela milosrđa. Njihove male žrtve pretvaraju se u veliku radost djeci kojoj su namijenjene, u čemu je i ljepota korizmenog vremena i duha odricanja – obradovati i darovati drugoga“, poručila je Jolida Klarić.

Jolida Klarić / I.G.

Foto: Jolida Klarić

Na 12. Pastoralno – katehetskom kolokviju za svećenike, o temi “‘Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je’ (Iv 11, 3) – O pastoralu bolesnika u župnoj zajednici i zdravstvenom sustavu” održanom u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu, u utorak, 3. ožujka, uvodni govor održao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, predstojnik Vijeća HBK za kler. Kolokvij su organizirali Vijeće za katehizaciju i novu evangelizaciju, Vijeće za kler i Vijeće za život i obitelj Hrvatske biskupske konferencije. Govor nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

„Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je“ (Iv 11, 3)

Uvod u rad kolokvija

1. Okupljeni u odgovornosti za bolesnike

U ime Vijeća za kler Hrvatske biskupske konferencije i u osobno ime, srdačno pozdravljam sve vas, nazočnu braću u biskupskoj i svećeničkoj službi, sve sudionike ovoga Dvanaestoga Pastoralno – katehetskog kolokvija, cijenjene predavače i sudionike okruglih stolova, kao i sve one koji će, na različite načine i putem medija, pratiti rad ovoga kolokvija.

Zahvaljujem svima koji su se uključili u pripravu i ostvarenje ovog kolokvija – onima koji su osmislili program, onima koji će svojim znanjem i iskustvom pridonijeti njegovu sadržaju, kao i svima koji su uložili trud da se ovaj susret može održati kao prostor zajedničkog slušanja, promišljanja i razmjene iskustva. Vaša nazočnost i spremnost da sudjelujete na ovom kolokviju znak su odgovornosti i brige za svećeničko poslanje i za one kojima smo osobito poslani – bolesne i one koji trpe.

Posebno pozdravljam i zahvaljujem svima koji iz blizine prate pastoral bolesnika: svećenicima, bolničkim kapelanima, redovnicima i redovnicama, vjernicima laicima, zdravstvenim djelatnicima i suradnicima u zdravstvenom sustavu, koji će kroz ovaj kolokvij podijeliti svoja iskustva i svjedočanstva. Njihov doprinos pomaže nam da stvarnost pastorala bolesnika promatramo ne samo teorijski, nego iz konkretnih životnih situacija.

S tom zahvalnošću i otvorenošću započinjemo rad ovoga kolokvija, svjesni da nas okuplja zajednička želja da još vjernije i osjetljivije služimo čovjeku u njegovoj bolesti, slabosti i potrebi za nadom koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5).

2. Osoba prije bolesti

Riječi koje stoje u središtu ovoga našeg susreta – „Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je“ (Iv 11, 3) – jest poruka Marte i Marije Isusu, izgovorena s povjerenjem i iz dubine srca o njihovu bratu Lazaru. Ova poruka sestara Marte i Marije ne opisuje patnje bolesnika, ne navodi simptome i dijagnozu njihova brata Lazara, ne postavlja pitanja o uzrocima bolesti ni o krivnji za bolest – što je bio uobičajeni način shvaćanja bolesti u to vrijeme i tom ambijentu. Ovaj vapaj Marije i Marte pred Isusa stavlja osobu – Lazara. I to osobu u odnosu: onaj koji je bolestan – je „onaj kojega ti ljubiš.“

Ova poruka Marije i Marte je vapaj koji bolesnog brata Lazara povjerava Isusu. To je poruka koji ne traži od Isusa da učini čudo ozdravljenja, nego se oslanja na povjerenje i njegovu ljubav. Marta i Marija ne govore Isusu što treba učiniti – one ga jednostavno podsjećaju tko je onaj koji trpi – to je onaj koga On ljubi.

Upravo u tome počinje kršćansko razumijevanje bolesti i pastoralna briga za bolesnika: ne u dijagnozi, ne u praćenju učinkovitosti liječničkog postupaka, nego u istini međusobnih odnosa. Prije nego što je bolesnik netko kome treba pomoć, on je netko koga treba ljubiti. Prije nego što mu se pristupi riječima, sakramentima ili gestama pažnje i blizine, potrebno je stati pred tu temeljnu činjenicu: njegov život ima neprocjenjivo vrijednost i neizmjerno dostojanstvo jer je ukorijenjen u Božjoj ljubavi.

Ova poruka Isusu „Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je“ uči nâs, pastoralne djelatnike i suradnike u pastoralu, i našem pristupu bolesnicima. Kada dolazimo bolesniku, ne dolazimo kao oni koji sve razumiju, koji imaju, ili koji nemaju gotove odgovore ili brza rješenja naj njihovo trpljenje. Dolazimo kao oni koji stoje na „svetom tlu“, koji stoje pred otajstvom križa, ali i pred otajstvom Božje blizine i ljubavi. I zato pastoral bolesnika započinje poštovanjem, slušanjem i spremnošću da budemo prisutni – čak i onda, a nije to rijetko, kada ne znamo što bismo rekli.

U tom smislu, ova poruka Marije i Marte, nije samo tema našeg dvodnevnog kolokvija o pastoralu bolesnika u župnoj zajednici i zdravstvenom sustavu, nego i ispit savjesti za svakoga od nas.

Nije li stoga naš pogled, naša blizina, naša riječ utjehe i naše djelo milosrđa mjerilo po kojem će se očitovati jesmo li u licu bolesnika prepoznali Krista, prema onoj snažnoj Isusovoj riječi iz prispodobe o Posljednjem sudu iz Matejeva evanđelja: „…oboljeh i pohodiste me…“ (Mt 25, 36)?

Ako živom vjerom i iz ove evanđeoske istine budemo pristupali bolesniku, tada će i naš pastoral bolesnika biti istinski evanđeoski: nenametljiv, strpljiv, suosjećajan i pun vjere, ljubavi i nade. Jer ondje gdje se bolest susreće s ljubavlju, prepoznaje Kristovu patnju, ondje se već događa nešto spasonosno – pa čak i onda kada izostane ozdravljenje.

3. Crkva uz bolesnika – lice Kristove blizine

Bolest na osobit način razotkriva krhkost ljudskoga života. Ona nas podsjeća da nismo samodostatni, da suvereno ne vladamo vremenom, svojim tjelesnošću, ni zdravljem, da se sigurnosti, na koje se često oslanjamo, mogu vrlo brzo poljuljati. U bolesti čovjek ostaje ogoljen i vidi vlastite granice, ali upravo u toj „ogoljenosti“ ljudske egzistencije postaje posebno osjetljiv na blizinu, na svaku gestu prijateljstva i ljubavi, na pogled koji ne osuđuje, na nadu koju svjedočimo, na vjeru koju dijelimo, na ljubav Kristovu koju živimo, na prisutnost koja suosjeća.

I upravo se u tom prostoru krhkosti najjasnije može vidjeti lice Crkve. Lice Crkve se ne vidi u snazi struktura, niti u brojkama ili projektima, nego u načinu na koji Crkva pristupa onome koji trpi, onome koji je bolestan, onome koji je siromašan. U susretu s bolesnikom – bilo u ozbiljnosti bolničke sobe, u skromnosti obiteljskog doma, u župnoj zajednici ili unutar složenog zdravstvenog sustava – Crkva je pozvana biti znak Kristove blizine u svijetu tako da, poput milosrdnog Samarijanca iz prispodobe u Evanđelje po Luki (10, 29 – 37), ne prolazi pokraj čovjekove patnje ravnodušno, nego se zaustavlja, sagiba nad ranama tijela i duha te, noseći u sebi svjetlo Raspetoga i Uskrsloga, ostaje uz bolesne i one koji trpe ne umanjujući težinu njihove boli, ali prožimajući je nadom koja izvire iz vjere u Isusa Krista.

U spremnosti Crkve da bude blizu bolesnima, da dijeli teret i da se izloži ranjivosti drugoga, ostvaruje ono o čemu govori apostol Pavao u Poslanica Kološanima, kada svjedoči da se raduje u svojim patnjama zbog drugih i da time u svome tijelu nadopunja ono što nedostaje mukama Kristovim za njegovo Tijelo, koje je Crkva (usp. Kol. 1, 24). Ovime sv. Pavao pokazuje da Kristova otkupiteljska žrtva, premda savršena i potpuna, u povijesti postaje vidljiva i djelotvorna po onima koji su s njime sjedinjeni čak i u patnjama.

Tako se blizina Crkve, koja ne prolazi ravnodušno pokraj čovjekova križa i patnja, očituje u ljubavi koja se prikazuje za druge. I time se susreću u istom otajstvu: u životu Crkve koja, kao Tijelo Raspetoga i Uskrsloga Krista, nastavlja njegovu spasenjsku prisutnost ondje gdje su rane najdublje. Crkva time svjedoči da patnja, kada se živi u zajedništvu s Kristom, ne ostaje zatvorena u besmislu, nego postaje put preobraženja i svjetlo nade uskrsnuća.

Pastoral bolesnika zato nije rubna ili usputna zadaća crkvenog djelovanja. On je povlašteno mjesto susreta kršćanske vjere, Boga i čovjeka, pastorala i ljudske stvarnosti. Ondje se navještaj ne mjeri ljepotom i spretnošću izgovorene riječi, nego vjerodostojnošću prisutnosti. Često su to susreti u kojima riječi postaju suvišne, u kojima je važnije znati slušati nego govoriti, biti blizu nego objašnjavati.

U takvim trenucima molitva poprima poseban oblik. Ona nije uvijek izgovorena naglas, ali je prisutna u „duhu i istini“ (usp. Iv 4,23), u toplom stisku ruke, u blagoslovu, u zajedničkoj šutnji, a drugi puta i u slavlju sakramenta ili izgovorenoj molitvi. Upravo tu Crkva pokazuje da ne napušta čovjeka onda kada je najslabiji, nego da ga nosi u vjeri, ljubavi i nadi, čak i onda kada izostaju tako željni odgovori na mnoga pitanja.

Zato pastoral bolesnika postaje mjesto u kojem se Crkva najdublje suobličuje Kristu raspetom na križu – Onome koji se približio ranjenom čovjeku, koji s njime dijeli njegovu patnju i koji je u toj patnji, i na koncu smrti, otvorio put uskrsne nade i uskrsne stvarnosti. Ako u tim susretima znamo biti istinski prisutni, tada naš pastoral ne ostaje samo usputna djelatnost, nego postaje živo svjedočanstvo Božje blizine koje se utjelovljuje u konkretnim ljudskim životima.

4. Od promišljanja prema obnovi služenja

Ovaj kolokvij nas okuplja s jasnom nakanom: da zajedno promišljamo, učimo i razmjenjujemo iskustva o pastoralu bolesnika u njegovoj punini i složenosti. Riječ je o pastoralu koji se ne može, i ne smije, svesti na jednu dimenziju ni na jedan pristup, nego obuhvaća teološku dubinu, liturgijsku osjetljivost, umijeće komunikacije, život obitelji bolesnika, medicinska dostignuća, djelovanje župne zajednice i suradnju s institucijama zdravstvenog sustava. Sve te dimenzije nisu odvojene, nego se međusobno prožimaju i nadopunjuju, jer u središtu svake od njih stoji konkretan čovjek sa svojom tjelesnošću, patnjom, nadom i pitanjima. U redovitom pastoralu, isključiti neke od tih dimenzija pristupa bolesniku i voditi računa samo o molitvenoj i duhovnoj dimenziji ozdravljenja, značilo bi zloupotrebu kršćanske duhovnosti ili čak duhovno zlostavljanje bolesnika.

Predavanja, rasprave, okrugli stolovi i svjedočanstva koja su pred nama nisu, vjerujem, zamišljeni samo kao prijenos znanja, nego kao prostor susreta iskustava. Ona žele obogatiti naš pogled, ali i oblikovati naše srce, kako bismo još vjernije, osjetljivije i razboritije znali odgovoriti na stvarne potrebe bolesnih. Ove potrebe često nadilaze same bolesnike i uključuju njihove obitelji, koje s njima dijele teret bolesti, neizvjesnosti i brige, ali i zdravstvene djelatnike koji svakodnevno rade u uvjetima velike odgovornosti, izloženosti trpljenju, emocionalnoj iscrpljenosti i moralnim dilema.

Zato je posebno važno da u ovim promišljanjima ne ostanemo samo na razini struktura, projekata i programa, teologije i teorije, koliko god to sve bilo potrebno i važno. Ako se pastoral svede samo na organizaciju, pobožnu retoriku i „instant rješenja“, lako se izgubi ono bitno. Potrebno je dopustiti da nas zahvati Kristova riječ i Njegov Duh, Kristov pogled – pogled koji vidi dublje, koji suosjeća, koji ne zaobilazi patnju i koji se ne boji blizine. Potrebno je da budemo poput Isusa koji ljubi bolesnog prijatelja Lazara, koji suosjeća s njegovim sestrama Marijom i Martom, koji dolazi pred grob Lazara, koji je potresen zbog mrtvog prijatelja Lazara, ali i onaj koji zna da Otac ne napušta one koje ljubi, koji vjeruje da se Otac snagom koja spašava želi proslaviti nad svakom patnjom i bolešću, koji podiže oči prema nebu, koji moli i zahvaljuje Ocu, jer zna da Krist jest Uskrsnuće i Život. To ostaje trajni temelj i mjerilo svakoga autentičnog pastorala bolesnika (usp. Iv 4, 41 – 44).

U tom evanđeoskom svjetlu, u pastoralu, bolesnik nikada nije tek „slučaj“ koji treba riješiti, niti problem koji treba ukloniti iz zajednice i, eventualno, smjestiti u neke specijalizirane ustanove. On je osoba, sa svojom poviješću, neotuđivim dostojanstvom i veličinom. On nije objekt pastoralne skrbi ili samo nekog kratkog molitvenog čina, nego subjekt odnosa s Kristom i Crkvom. Bolesnik nije sâm, jer Crkva, kada je vjerna svome poslanju, uvijek dolazi u Gospodinovo ime – ponekad s riječju, ponekad sa sakramentima, a ponekad jednostavno s vjernom prisutnošću i svjedočanstvom vjere.

5. Kolokvij kao obnova svećeničkog poslanja u službi bolesnima

Neka nam ovaj kolokvij, stoga, bude istinska prilika za obnovu našega svećeničkog poslanja u susretu s patnjom i bolesnicima. Neka kolokvij bude prigoda da produbimo suradnju sa zdravstvenim djelatnicima, da učimo jedni od drugih i da zajedno tražimo putove kako još bolje služiti onima koji trpe. Neka nas potakne i na jačanje osjetljivosti za bolesnike unutar župnih zajednica i obitelji, koje znaju prepoznati bolesnika, ne kao teret, nego kao dragocjenoga člana Kristova Tijela, čija prisutnost, i u slabosti, u ljubavi obogaćuje cijelu zajednicu.

U svemu tome neka nas vodi Duh Sveti. Neka On oblikuje naše srce, naše riječi i naše postupke, kako bismo u bolesnima znali prepoznati lice Krista, a bolesnicima znali približiti lice Crkve – lice koje je blizu, koje suosjeća i koje, unatoč svemu, nosi nadu spasenja koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5).

✠ Milan Zgrablić,
zadarski nadbiskup i
predstojnik Vijeća za kler HBK

Zadar, 2. ožujka 2026.

„Križni put trostruke ljubavi u svjedočanstvu Sluge Božjeg Ive Mašine“ naziv je knjižice pobožnosti Križnog puta kojeg je povodom 65. godišnjice mučeničke smrti Sluge Božjeg Ive Mašine (1961.-2026.) priredio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Taj križni put sadrži razmatranja 14 postaja Križnog puta Muke našeg Gospodina Isusa Krista koje prožimaju činjenice iz života Ive Mašine (Preko, 1927. – zatvor Stara Gradiška, 1961.), koji je dio skupine Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje je pokrenut proces kauze.

U tom Križnom putu nadbiskup Zgrablić razmatra kušnje i kršćanski način njihovog prevladavanja kroz koje je prošao i kako ih je živio Ivo Mašina u ljubavi prema Bogu, Crkvi, obitelji, domovini i hrvatskom narodu.

U prigodnim razmatranjima, temeljem biografskih podataka Mašine, mons. Zgrablić sagledava križni put raznih životnih situacija Ive Mašine u snazi vjere, duhu Muke, smrti i otkupiteljskog ploda uskrsnuća Isusa Krista.

Nakon svakog razmatranja, u duhu pojedine postaje, nadbiskup je aktualizirao molitvene nakane s obzirom na suvremene izazove s kojima se susreću čovjek i zajednica na razini pojedinca, obitelji, Crkve, naroda, domovine i svijeta, a potom slijedi i prigodna molitva.

Taj sadržaj je prigodan za vrijeme korizme, ali i kao razmatranje inače u životu, jer u mnogim izazovima Ive Mašine vjernik, čitatelj toga teksta, može prepoznati slične situacije i iskušenja i u svom vlastitom životu, kao primjer kako ih prevladavati i ohrabrenje kako se nositi sa zahtjevima kreposnog kršćanskog života.

Domoljub i osvjedočeni katolik Mašina, kako je s ponosom isticao svoj svjetonazor o kojem svetački svjedoče i njegovi vlastiti sačuvani rukopisi koji pokazuju koliko je sakramentalno bio ucijepljen u život Crkve, pa i kad je bio u zatvoru, bio je perspektivni hrvatski povjesničar i potencijalni nasljednik istaknutog hrvatskog povjesničara Jaroslava Šidaka na katedri povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, no u tome su ga onemogućili pripadnici komunističkog režima.

Mašina je nasljedovao Isusa Krista u vjernosti Bogu, i javno svjedočeći snažnu pripadnost Crkvi, kad je to u društvu bilo opasno. Hrabro je živio veliku ljubav prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu, zbog čega je bio i zatvaran i mučenički je umro 20. studenoga 1961. godine u zatvoru u Staroj Gradiški.

Razmatranja ovog Križnog puta su molitva, zahvala i poticaj svakom naraštaju, da i mi, ohrabreni svjedočanstvom Ive Mašine, u svom životu budemo nasljedovatelji Isusa Krista koji nas „za slobodu oslobodi“. Ivo Mašina je živio osobnu slobodu duha i kad je bio proganjan i u tamnici. Za vrijeme komunističkog režima bio je žrtva u ostvarenju slobode Hrvatske i želio je slobodu i svom hrvatskom narodu.

Život Ive Mašine „svjedoči kako Kristov križ ostaje stvarnost i u suvremenoj povijesti, utkan u konkretne sudbine, odluke i patnje. Hodajući ovim postajama, ulazimo u dijalog između Evanđelja i jednoga života kojem je Evanđelje bilo put života.

Ovim križnim putem povezujemo Kristovu muku s mukom jednoga sina ovoga kraja. Svaka postaja poziva na razmatranje vlastitog odnosa prema Bogu, prema čovjeku pokraj nas i prema Domovini u kojoj živimo. Ovaj hod otvara prostor tišine, unutarnjeg slušanja i osobnog obraćenja.

Neka ovaj Križni put postane molitva tijelom i duhom i u nama produbi vjeru oslonjenu na Boga, osjetljivost za svakog čovjeka i odgovornost prema Domovini“, poručuje nadbiskup Zgrablić.

Poruka, molitve i sadržaj toga Križnog puta nadilaze život jednog čovjeka i naroda, Ive Mašine i Hrvata, kao i granice mjesne Crkve kojoj je rodom pripadao, Zadarske nadbiskupije te su prikladni, svevremenski sadržaj za svakog vjernika kao dijela sveopće, Katoličke Crkve i prikaz koliko vlastite žrtve iziskuje vjernost idealima u poštovanju općeljudskog dostojanstva i življenju kršćanskih vrijednosti. U konačnici, Križni put je i svjedočanstvo kako je Mašina konkretno, djelom i riječima, ostvario zahtjevan Isusov poticaj: „Ljubite svoje neprijatelje“.

Taj Križni put će se moliti u subotu, 7. ožujka, na Križnom putu vjernika Zadarske nadbiskupije od Kali do Mašininog rodnog Preka, koji se održava povodom 65. godišnjice mučeničke smrti Ive Mašine.

Pozivaju se vjernici Zadarske nadbiskupije da se prijave kod svoga župnika organizirano ili u vlastitom aranžmanu kupnjom karte – za polazak katamaranom s Poluotoka u Zadru ili trajektom iz Luke Gaženica u Zadru – u subotu, 7. ožujka, u 7,30 sati (obje te linije) za Križni put od Kali do Preka kojeg predvodi nadbiskup Zgrablić.

Knjižicu toga Križnog puta u tiskanom izdanju će dobiti svaki sudionik toga Križnog puta na otoku Ugljanu, a dostupan je svima u digitalnom obliku u PDF formatu na mrežnoj stranici Zadarske nadbiskupije na poveznici  Križni put trostruke ljubavi u svjedočanstvu Sluge Božjeg Ive Mašine | Zadarska nadbiskupija

Ines Grbić

Sprovodni obred s. Antice Šime Žuljević, redovnice Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, Provincije Navještenja Gospodinova sa sjedištem u Splitu, na Gradskom groblju u Zadru u utorak, 24. veljače, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

S. Antica je preminula u nedjelju, 22. veljače, u 102. godini života i 83. godini redovništva. S. Antica je pokopana u grobnici sestara milosrdnica u Zadru. Nakon sprovoda, mons. Zgrablić predvodio je i misu zadušnicu u kapeli samostana sv. Vinka Paulskog u Zadru gdje je s. Antica živjela zadnjih trideset godina.

S. Antica je bila pripadnica prve generacije medicinskih sestara školovanih u Zadru. Završila je Medicinsku školu, potom i višu medicinsku školu, koja odgovara sadašnjem studiju sestrinstva. Bila je 32 godine glavna medicinska sestra na Očnom odjelu Opće bolnice u Zadru, gradu u kojem je živjela sedamdeset godina, u različitim razdobljima. Radila je i u bolnicama u Banjoj Luci te na Sušaku u Rijeci.

S. Antica je izgradila svoj život na Isusu koji je rekao: „Ja sam uskrsnuće i život“. „U to je vjerovala kad je njegovala bolesne, kad je dežurala na odjelu, kad je molila u sabranosti kapelice, kad je koračala hodnicima bolnice i samostana. Živjela je vjeru u jednostavnosti, poslušnosti, skromnosti i milosrđu Božjem“, istaknuo je nadbiskup u prigodnom nagovoru na groblju.

Podsjetio je da je preminula u nedjelju, „na dan Kristova uskrsnuća, kada Crkva slavi pobjedu života nad smrću. Kao da je njen zemaljski hod zaključen u ritmu uskrsne nade, u danu koji je navještaj vječnosti, koji nam govori da grob nije kraj, nego prijelaz Ocu nebeskom“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je razmatrao simboliku broja dva koji je sadržan u životu i datumu smrti s. Antice, u svjetlu vjere, kao znakoviti govor otajstva koje je s. Antica živjela. Brojke ljudima često znače kalendarski podatak ili matematičku jedinicu, a u svjetlu vjere postaju „zanimljivi govor Božje providnosti: život s. Antice bio je kristolik – dvostruk u ljubavi, a trojstven u svom cilju“, istaknuo je nadbiskup.

„Broj dva u biblijskoj i kršćanskoj simbolici upućuje na odnos, susret, na svjedočanstvo koje počiva na iskazu dvojice svjedoka. Njen život bio je dvojni hod ljubavi: odnos s Kristom u molitvi i služenje bližnjemu u konkretnom, milosrdnom djelovanju. Dvostruka zapovijed ljubavi – ljubiti Boga i bližnjega, u njenom životu bila je utjelovljena u jednostavnosti redovničke svakodnevice“, rekao je nadbiskup.

U trostrukoj dvojci njenog preminuća (22. veljače) može se prepoznati i kristološka simbolika. „Broj dva upućuje i na otajstvo Krista, koji u jednoj osobi nosi dvije naravi – božansku i ljudsku. Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek; u njemu se susreću Bog i čovjek, nebo i zemlja, vječnost i vrijeme, božanska slava i ljudska slabost. S. Antica je cijeli život bila uronjena u to otajstvo: klanjala se Kristu kao Bogu, a služila mu je u čovjeku kao bližnjemu“, istaknuo je nadbiskup, dodavši da nam Krist, Bog i čovjek, objavljuje Oca i daruje Duha Svetoga; iz njegove dvostruke naravi objavljuje se trojstveno božansko zajedništvo.

„Krist s ljudskom i božanskom naravi postao je most između Boga i čovjeka. S. Antica, kao redovnica i medicinska sestra, živjela je tu ulogu mosta: molitvom se uzdizala Bogu, a brigom za bolesne služila je čovjeku. U njenom pozivu spajalo se kontemplativno i djelatno, nebo i zemlja, poput odraza Kristovog otajstva“, rekao je nadbiskup.

„Trostruka dvojka sadržana u danu i satu njene smrti (14,20 sati) može biti promatrana kao ispovijest vjere: život ukorijenjen u Kristu, pravome Bogu i pravome čovjeku; ljubav življena u odnosu s braćom i sestrama, dovršenje u zajedništvu Presvetog Trojstva“, poručio je mons. Zgrablić.

Stotinu i dvije godine su znak punine i blagoslova, života ispunjenog milošću. „Stotina u Sv. Pismu označava cjelovitost, dovršenost dara; dvije godine više kao da simboliziraju produženo svjedočanstvo, dar vremena koji joj je bio povjeren da i u starosti ostane budna, lucidna, predana molitvi, aktivna u zajedništvu svoje redovničke obitelji“, rekao je nadbiskup. Istaknuo je da je s. Antica „svoje stručno znanje i redovnički poziv utkala u služenje bolesnima, ostajući vjerna karizmi svoga utemeljitelja, sv. Vinka Paulskog, čija je duhovnost milosrđa i konkretne ljubavi prema siromasima i bolesnima srce Družbe kojoj je pripadala“.

„Odmalena je upoznala krhkost života, jer joj je otac preminuo dok je imala tek šest mjeseci, te je odrastala u sjeni rane boli, ali i u snazi majčine vjere. Gospodin, koji iz svake rane zna izvesti milost, oblikovao je u njenom srcu čvrsto pouzdanje koje će je nositi kroz cijelo stoljeće života. Ustajala je rano, dolazila u kapelu prije šest sati ujutro, sudjelovala u misi, čitala, molila, živjela potpuno uključena u dnevni ritam zajednice, kao plemenita prisutnost koja osnažuje. I u dubokoj starosti, oslanjajući se na štap iz Međugorja, ostala je pokretna, sabrana, kao da je svojim hodom svjedočila da se čovjek može tijelom oslanjati na štap, a srcem na Bogu“, rekao je mons. Zgrablić.

U ime redovnica, prigodni govor na groblju održala je s. Vilma Šurjak, kućna predstojnica Samostana sv. Vinka u Zadru.

S. Antica rođena je u Otoku kod Sinja na blagdan sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1924., od oca Ivana i majke Mande rođene Bitunjac. „U svakodnevnoj misi naučila je gdje tražiti snagu za teškoće koje život donosi. Imala je jednu sestru. Otac im je rano umro, te je brigu za njih u cijelosti vodila majka, koja se teško probijala kroz život. Antica se trudila u svim poslovima pomagati majci te je zarana osjetila težinu života“, rekla je s. Vilma.

Spletom okolnosti, Antica je bila pošla k milosrdnicama u Sarajevo gdje je „radosno svjedočenje sestara predstavljalo za nju sliku raja na zemlji“, kako je govorila. U Lužnici kod Zaprešića je godinu dana pohađala domaćinsku školu. Zatim je u prosincu 1941. primljena u kandidaturu Družbe u Zagrebu. Prve zavjete položila je na Svijećnicu, 2. veljače 1944., a doživotne na svetkovinu Velike Gospe, 15. kolovoza 1947. godine.

Djelovala je i u Klinča Selu pokraj Jastrebarskog, a u Jelsi je bila kućna poglavarica i njegovala starice u tamošnjem Domu za stare i nemoćne do 1996. godine. Bila je kuharica, bolničarka i radila razne kućanske poslove, dok nije počela raditi kao medicinska sestra u zadarskoj bolnici 1955. godine, do svoje mirovine 1986. godine. Najduže je djelovala u Zadru.

„Zbog teških obiteljskih prilika, odmalena je bila naučena na rad i pomaganje, a pobožna majka odgajala ju je u pouzdanju u Božju providnost koja ju je pratila. Po dolasku u Zadar tražila je jeftini smještaj po tuđim kućama, jer tada u Zadru nije bilo samostana da se u njemu smjesti; godinama je skrbila za svoju bolesnu majku i sestru.

Životni križevi jačali su s. Anticu u vjeri i pouzdanju u Boga. Svoju duboku duhovnost hranila je ustrajnom molitvom i čitanjem duhovnog štiva. S velikim zanimanjem i molitvom pratila je sve što se događa u Crkvi i svijetu.

Do kraja života bila je bistrog uma, vedra i duhovita, a za smrt pripravna. Tražila je sakramente ispovijedi i bolesničkog pomazanja i u njima je aktivno sudjelovala. Euharistijom se hranila do svoga posljednjeg dana“, rekla je s. Vilma.

S. Antica je preminula nakon što se sa svima pozdravila, zazivala je Isusa i Mariju i molila: „U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj!“. „Nakon toga njen glas je utihnuo, a duh molio sa sestrama okupljenima oko njenog uzglavlja. U njenim zadnjim trenucima sestre su molile krunicu, a dok su redovnice molile Zdravo Kraljice, Gospodin je pozvao s. Anticu k sebi. Napustila je ovaj svijet tiho i predano, bez muke, kao da nema granice između zemlje i neba“, rekla je predstojnica Šurjak.

S. Vilma je zahvalila Bogu što su milosrdnice mogle sa s. Anticom dijeliti redovničke dane, što su bile svjedokinje njenog plodnog života i predanog umiranja, u molitvi da Bog nagradi sva njena dobra djela koja je nesebično činila u svom životu u duhu sv. Vinka.

„Misa zadušnica nije samo oproštaj, nego i slavlje pobjede života nad smrću. U svakoj euharistiji naviještamo: „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo“, rekao je mons. Zgrablić u propovijedi mise zadušnice, istaknuvši da je Isus „svojim uskrsnućem zauvijek promijenio lice smrti. Ona više nije bezdan bez odgovora, nego prijelaz u zajedništvo s Njim. U Kristu svaki završetak postaje početak, svaka tama otvara se svjetlu, svaka suza nosi obećanje radosti. Vjera u Njega nije samo utjeha, nego sudjelovanje u Njegovoj pobjedi“.

„Tko vjeruje u Krista i prima sakramente koje nam je On darovao, već sada živi snagom uskrsnuća. Ta vjera preobražava svakodnevicu, daje smisao patnji, unosi mir u starost i hrabrost u slabost. Ona nas uči gledati dalje od vidljivoga i prepoznavati da je naš pravi dom u Bogu“, rekao je nadbiskup, naglasivši da je u Kristu uskrsnulome život jači od smrti, a Božja vjernost čvršća od groba.

„Zato s pouzdanjem možemo živjeti i s nadom gledati prema vječnosti, znajući da nas On, koji je Uskrsnuće i Život, vodi u puninu radosti koja ne prolazi“, rekao je nadbiskup. Poručivši da je s. Antica završila zemaljski hod, ali je započela vječni život, mons. Zgrablić je istaknuo: „Za nju je smrt svjetlo prijelaza u Očev dom, blagoslovljeni susret s Onim kojega je cijeloga života ljubila, ulazak u puninu života koja nema zalaza, dovršenje vjernog hoda, početak gledanja Boga licem u lice i otvorena vrata prema radosti koja ne prolazi“.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Korizmena akcija Zadarske nadbiskupije predstavljena je na konferenciji za medije u utorak, 24. veljače, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru. Sredstva ovogodišnje akcije namijenjena su za kupnju neonatološkog transportnog respiratora za Odjel neonatologije u Općoj bolnici Zadar.

Prim. Željko Čulina, dr. med., ravnatelj Opće bolnice Zadar, rekao je da je ta akcija „snažni izraz solidarnosti i brige za najpotrebitije u lokalnoj zajednici i šire. Dio novorođenčadi, a to su osobito prijevremeno rođena djeca, nekad zahtijevaju složeniju, intenzivnu medicinsku skrb. Kad takvo dijete hitno  treba transportirati u druge zdravstvene ustanove, neophodan je specijalizirani transportni sustav.

Taj sustav uključuje integrirani inkubator, respirator, perfuzor i monitor vitalnih funkcija, čime se omogućuje sigurni transport životno ugrožene novorođenčadi, uz poštivanje najviših medicinskih standarda“, rekao je dr. Čulina. Zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću što je tom akcijom prepoznao potrebu zdravstvene ustanove i što time konkretno pridonosi zaštiti  najranjivijih, u ovom slučaju, najmlađih pacijenta. „Potpora Nadbiskupije nije samo materijalna pomoć,  nego i snažna poruka zajedništva, odgovornosti i brige za život od njegovog početka“, poručio je ravnatelj Čulina. Sadašnja ponuda za takav uređaj je oko 90.000,00 eura, no još će biti raspisan natječaj za sve ponude.

Mej Bencarić Brzić, dr. med. spec. pedijatar, subspec. neonatolog, v.d. voditeljice Odjela za neonatologiju Opće bolnice Zadar, rekla je da se godišnje u Zadru zbrinjava do 1500 novorođene djece, no sva ta djeca ne mogu biti zbrinuta na Odjelu za neonatologiju zbog određenih specifičnih stanja i bolesti, nego zahtijevaju premještaj u ustanove više razine neonatološke skrbi, u Klinički bolnički centar u Zagrebu i Splitu.

„Zbog toga je potreban suvremeni transportni sustav koji će imati u sebi integrirani inkubator. Inkubator služi za novorođenčad i nedonoščad koja se rađaju s jako malom porodnom težinom, da se cijelo vrijeme tijekom transporta održi optimalna temperatura i vlažnost, jer novorođenčad nisu u stanju zbog svoje nezrelosti i smanjenog potkožnog masnog tkiva sami regulirati svoju tjelesnu temperaturu. Dio te djece ne mogu ni samostalno disati, pa unutar tog sustava respirator omogućuje mehaničku ventilaciju novorođenčadi. Cijeli taj kompleksan sustav omogućuje nam jednostavniji transport i sigurno zbrinjavanje novorođenčadi i nedonoščadi“, rekla je Brzić, poručivši da se kupnjom toga sustava omogućuje svakom djetetu bolji početak života.

Broj nedonoščadi i novorođenčadi u Zadru varira svake godine; 2023. godine bilo je 26 premještaja, a 2025. je 19 novorođenčadi kolima hitne medicinske pomoći  premješteno iz Zadra u Zagreb ili Split te je Brzić zahvalila i kolegama iz tih bolnica koji im pomažu u radu.

Ta djeca su trebala transportni inkubator zbog održavanja topline i vlažnosti, a  polovica njih zahtjeva i umjetnu ventilaciju, pa koriste respirator. Na Odjelu u Zadru imali su transportni inkubator s respiratorom, no neonatologija je jako napredovala, pa znanje liječnika treba pratiti i odgovarajuća suvremena oprema.

U Zadru godišnje bude između 1400 i 1500 poroda; godine 2025. rođeno je 1438 djece. Uz dr. Brzić, na Odjelu neonatologije u Zadru rade još mlada specijalistica pedijatrije i dvoje mladih specijalizanata iz pedijatrije, a i dalje nesebično pomažu neonatolozi Linda Pavić i Krešimir Baraka. U ime Odjela, Brzić je zahvalila mons. Zgrabliću na odluci da se pomogne kupnja toga aparata i svima koji će sudjelovati u toj vrlo važnoj akciji.

Na konferenciji za medije doc. dr. sc. Mladen Mavar, ravnatelj Psihijatrijske bolnice na Ugljanu, predstavio je kako su uložena sredstva prošlogodišnje Korizmene akcije Zadarske nadbiskupije koja je bila namijenjena za pomoć u opremanju Odjela palijativne skrbi Psihijatrijske bolnice na Ugljanu. Prošle, 2025. godine u toj akciji prikupljeno je 61.223,28 eura te je Mavar zahvalio u ime svih djelatnika i pacijenata bolnice. Sredstva su uložena za kvalitetnije liječenje palijativnih bolesnika.

Kupljeni su kvalitetan električni krevet s lateralnim nagibom, koji je koštao 7.022 eura, zatim pročišćivač zraka, protiv infekcija (8.293 eura), električni lift za lijesove (9.522 eura) i novi ultrazvučni aparat (zbog dotrajalosti staroga) sa četiri sonde: konveksna, linearna, vaginalna i kardiološka (36.228 eura). Na Odjelu za palijativu u Ugljanu je deset kreveta, no zbrinjavaju i više palijativnih bolesnika od toga jer je velika potreba iz cijele Zadarske županije za tom vrstom  skrbi, a na Ugljanu čine sve kako bi olakšali zadnje dane u životu ljudi.

Don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, podsjetio je da se Korizmena akcija u Zadarskoj nadbiskupiji provodi više od 25 godina. Namjenu sredstava određuju zadarski nadbiskupi, prepoznajući potrebe koje smatraju važnima u tom određenom trenutku.

„Korizma kao vrijeme priprave za proslavu najvećih otajstava vjere, muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista potiče vjernike na intenzivniju molitvu, post, pokoru i odricanje. U korizmenoj akciji vjernici i ljudi dobre volje osobnim odricanjem ujedinjuju se oko zajedničkog cilja pomoći najpotrebnijima u raznim ustanovama“, rekao je Sorić.

Pozvao je sve vjernike, ljude dobre volje, pojedince i zajednice da se zajednički uključe u akciju koja se provodi i na župnoj razini i uplatom sredstava na žiro račun Nadbiskupije i zahvalio svima na sudjelovanju u akciji. „Ujedinimo se oko dobrog cilja, a rezultati će biti vrhunski kao i do sada, u svakoj uspješnoj korizmenoj akciji Zadarske nadbiskupije“, poručio je vikar Sorić.

Novčani prilozi za tu nakanu mogu se predati u svakom župnom uredu Zadarske nadbiskupije, darovati u za to namijenjene škrabice u crkvama ili uplatiti na račun: Zadarska nadbiskupija IBAN: HR0823400091110118040

S naznakom: „Za neonatologiju Zadar“. Poziv na broj: 20-2026

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Sedamdeset ministranata Zadarske nadbiskupije, učenika 6., 7. i 8. razreda osnovne škole te 1 i 2. razreda srednje škole, posjetili su Međubiskupijsko sjemenište na Šalati u Zagrebu u subotu, 21. veljače. U tom sjemeništu borave i dva zadarska sjemeništarca.

Bio je to prvi organizirani posjet ministranata Zadarske nadbiskupije šalatskom sjemeništu, osmišljen kao dan molitve, upoznavanja svakodnevnog života sjemeništaraca i zajedništva. Vrijeme u autobusu provedeno je uz molitvu krunice, prigodni kviz i međusobno predstavljanje.

Susret je počeo u prijepodnevnim satima euharistijskim slavljem u privremenom bogoslužnom prostoru svečane sjemenišne dvorane koje je predvodio preč. Matija Pavlaković, rektor sjemeništa te povjerenik za pastoral ministranata i osnovnoškolaca u Zagrebačkoj nadbiskupiji.

Suslavili su generalni vikar Zadarske nadbiskupije i povjerenik za pastoral duhovnih zvanja don Ante Sorić, župnik Škabrnje i Nadina don Ante Delić i župnik Ugljana i Lukorana don Marko Dokoza. S ministrantima u pratnji bilo je i troje roditelja iz Zadra.

Preč. Pavlaković ministrantima je približio evanđeoski izvještaj o Isusovu pozivu carinika Levija (Lk 5, 27-32), istaknuvši kako Bog ne poziva savršene, nego one koji su spremni odgovoriti na Njegov poziv i krenuti za Njim. Naglasio je da je ministrantska služba posebna škola blizine s Isusom i mjesto gdje se često rađaju duhovna zvanja.

Podsjetio je na riječi pape Franje o ministriranju kao školi molitve i služenja te na poticaj pape Lava XIV. mladima da se ne boje velikih snova koje Bog stavlja u njihova srca. Ohrabrio je ministrante da budu otvoreni Božjem pozivu u svom životu, naglašavajući da se poziv otkriva postupno – kroz molitvu, euharistiju i vjernost u malim službama. Povezao je njihov susret sa svjedočanstvom bl. Alojzija Stepinca koji je s povjerenjem u Boga otkrivao svoj životni put.

Nakon mise, uslijedio je zajednički objed ministranata i sjemeništaraca u sjemenišnoj blagovaonici, a potom su se zadarski ministranti upoznali sa životom i svakodnevicom sjemeništa.

Sjemeništarci su ih proveli kroz prostorije sjemeništa te im približili ritam molitve, rada, učenja i zajedničkog života u šalatskom kompleksu. Poseban trenutak susreta bilo je svjedočanstvo nekoliko sjemeništaraca, koji su ministrantima govorili o svom putu vjere i postupnom otkrivanju duhovnog poziva.

Program susreta nastavljen je zajedničkim druženjem u vedrom ozračju. Potom su ministranti i sjemeništarci hodočastili u potresom ranjenu zagrebačku prvostolnicu na grob bl. Alojzija Stepinca, gdje su molili za njegovu kanonizaciju, nova duhovna zvanja, svoje obitelji i župne zajednice. Tom je prigodom preč. Pavlaković okupljenima istaknuo kako primjer bl. Stepinca, koji je kroz život tražio i vjerno slijedio Božju volju, može biti snažan poticaj mladima u razlučivanju vlastitog životnog puta.

Susret je zaključen igrama i bratskim druženjem u dvorištu sjemenišnog kompleksa, čime je dodatno osnažena povezanost ministranata iz različitih župa Zadarske nadbiskupije te njihova blizina sa sjemenišnom zajednicom.

Susret je organiziralo Povjerenstvo za pastoral ministranata i duhovna zvanja Zadarske nadbiskupije u suradnji s takvim Povjerenstvom iz Zagreba. Ovaj projekt u organizaciji dvaju Povjerenstava za zvanja ostavio je snažan dojam na sve sudionike te pokazao koliko su susreti mladih sa sjemeništem važni za rast u vjeri i otvorenost Božjem pozivu.

Organizatori su izrazili nadu da će ovakvi susreti postati redovita praksa i za druge nad/biskupije te trajan most između ministrantskih zajednica i šalatskog sjemeništa.

Na susretu su bili ministranti iz župa: Smiljevac i Belafuža iz Zadra, Kožino, Privlaka, Bibinje, Benkovac, Zemunik, Gorica – Raštane, Galovac, Sukošan, Starigrad – Paklenica, Povljana, Dinjiška, Ugljan, Lukoran, Škabrnja i Nadin.

Župnici iz tih župa darovali su taj pohod Zagrebu ministrantima u zahvalnosti za njihovo marljivo služenje u ministriranju i pomoć svećeniku za oltarom i u župi, a ujedno je poticaj i ohrabrenje njihovom daljnjem ministriranju.

Matija Pavlaković

Križni put Zadarske nadbiskupije na otoku Ugljanu održava se u subotu, 7. ožujka, povodom 65. godišnjice mučeničke smrti Sluge Božjega Ive Mašine (1961.-2026.), koji je rodom iz Preka na otoku Ugljanu.

Tim povodom, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić koji će i predvoditi taj Križni put, uputio je poziv svim svećenicima, redovništvu i vjernicima Zadarske nadbiskupije da se na pobožnost križnog puta, u duhu korizmenog vremena, okupe kao vjernička obitelj, u zajedničkoj molitvi i prigodnim razmatranjima Križnog puta, kojeg je za tu prigodu priredio nadbiskup Zgrablić.

U duhu čašćenja Muke našeg Gospodina po postajama Isusovog križnog puta, razmatranja će pratiti događaje iz života Mašine, pokazati s čime je sve bio suočen, kako je kršćanski prevladavo razna iskušenja, a napisana su i u duhu poticaja našem naraštaju u nasljedovanju Krista i vjernosti Crkvi u svakodnevici. To je svojim životom potvrdio Mašina svjedočeći bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje u vrijeme komunizma, kad je zbog svojih kršćanskih i hrvatskih uvjerenja bio kažnjavan i zatvaran.

To nadbiskupijsko hodočašće i križni put na Ugljanu „nose osobito duhovno bogatstvo i povijesni značaj jer je posvećeno 65. obljetnici mučeničke smrti Sluge Božjega Ive Mašine, čiji je život, obilježen čvrstom vjerom u Boga i ljubavlju prema Bogu, čovjeku i Domovini, sve do mučeničke smrti te ostaje trajni poticaj i nadahnuće svima nama da hrabrije i dosljednije živimo svoje kršćansko poslanje“, poručuje nadbiskup Zgrablić u pozivu vjernicima na sudjelovanje.

Hodočasnici će krenuti iz Zadra prema Preku redovitom brodskom linijom:  katamaranom s poluotoka u Zadru ili trajektom iz luke Gaženica – obje te brodske linije kreću iz Zadra u 7,30 sati. Cijena povratne karte za jednu osobu iznosi 8,00 eura. Župnici ili pojedinci koji će biti sudionici Hodočašća, karte mogu unaprijed kupiti on line ili na prodajnim mjestima Jadrolinije.

Po dolasku u Preko, hodočasnici će se pješice uputiti u obližnje Kali gdje će početi pobožnost Križnog puta.

Molitveni program započinje u 9,00 sati u župnoj crkvi sv. Lovre u Kalima zajedničkom molitvom. Nakon toga će hodočasnici, sabrani u razmatranju Kristove muke, krenuti na križni put hodom kroz prirodu, dug približno pet kilometara, do rodne kuće Sluge Božjega Ive Mašine u Preku gdje će, uz završnu molitvu, biti zaključena pobožnost Križnog puta.

Nakon završetka križnog puta, oko 12,00 sati, u župnoj crkvi Gospe od Ružarija u Preku, misno slavlje kao vrhunac hodočašća predvodi nadbiskup Zgrablić.

„Pozivamo vjernike Zadarske nadbiskupije da se u što većem broju odazovu tom zajedničkom hodu vjere kako bismo, razmatrajući Kristovu muku i nadahnuti svjedočanstvom Sluge Božjega Ive Mašine, obnovili osobnu vjeru, učvrstili zajedništvo Crkve i još odlučnije živjeli evanđelje u svakodnevnom životu“, poručuje nadbiskup Zgrablić. Nakon mise je slobodno vrijeme za ručak.

Nakon mise će predstavnici hodočasnika otići na obližnji otočić Galevac – Školjić, gdje će se pomoliti, položiti cvijeće i zapaliti svijeće na grobu Sluge Božjega Ive Mašine. Zbog većeg broja sudionika, neće biti moguće lađom prevesti sve hodočasnike na otočić Galevac, gdje se nalazi grob Ive Mašine.

Potiču se sudionici toga nadbiskupijskog križnog puta da ponesu sa sobom potrebnu hranu i piće. Župnici se potiču da pravovremeno prijave, najkasnije do srijede, 4. ožujka, broj hodočasnika don Mariju Mršiću (na broj: 099 – 201 96 719) radi lakše organizacije i koordinacije križnog puta. Povratak hodočasnika predviđen je trajektom iz Preka za luku Gaženica u 15,30 sati ili katamaranom iz Preka za zadarski Poluotok u 17,25 sati.

U duhu spomena na Sluge Božje Zadarske nadbiskupije i obljetnice pojedinih mučeničkih smrti, pod vodstvom nadbiskupa Zgrablića otkad je ordinarij, dosad su održana dva Korizmena hodočašće vjernika Zadarske nadbiskupije: na otok Molat 11. ožujka 2023., povodom 80. godišnjice okrutne smrti s. Agneze Petroša, redovnice rodom s Molata te u spomen na  Sluge Božje don Eugena Šutrina, koji je bio župnik u Molatu i Brguljama i don Srećka Lovretića, rođenog Molaćanina.

Povodom 80. godišnjice mučeničke smrti don Eugena Šutrina, nositelja skupine Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje je pokrenut proces kauze, koji je rodom iz Luke na Dugom otoku, Korizmeno hodočašće Zadarske nadbiskupije na Dugom otoku do Šutrinove rodne Luke održano je 29. ožujka 2025. godine.

U toj skupini Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije je i vjernik laik Ivo Mašina (Preko, 1927.- Stara Gradiška, 1961.).

Mašini su komunističke vlasti onemogućile završiti započeti studij povijesti u Zagrebu, a bio je najperspektivniji i najbolji student povijesti svoje generacije kojeg je akademik Jaroslav Šidak, poznati hrvatski povjesničar, smatrao svojim nasljednikom na katedri povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ivo Mašina je jedan od simbola stradanja hrvatskih intelektualaca u vrijeme komunizma, a kao primjer mladima naslovnik je i Katoličke osnovne škole ‘Ivo Mašina’ u Zadru.

Ines Grbić

Misu s obredom pepeljenja na Čistu srijedu, 18. veljače, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Jednostavni i ozbiljni znak pepela koji se na Pepelnicu polaže na glave „uvodi nas u istinu o čovjeku pozvanom u život povezan s Božjom ljubavlju, obilježenom prolaznošću vremena, propadljivošću tijela i istodobno pozvanom na puninu života u Bogu koji nas strpljivo prati kroz sve dane našeg života. Pepeo u obredu Čiste srijede usmjerava naš pogled prema Bogu i budi želju za novim početkom, za životom u kojem svakodnevni koraci poprimaju duhovnu dubinu, a obični susreti postaju prilike za dobrotu, strpljenje i pažnju“, poručio je mons. Zgrablić.

Istaknuo je da obred pepeljenja sabire postojanje čovjeka u „priznanje da život dolazi od Boga i iskazuje povjerenje da nas njegova milost vodi prema novom početku, novom – uskrslom životu,  prema obnovljenom srcu koje želi živjeti dublje, svjesnije i otvorenije Božjoj prisutnosti“.

U navještenom evanđelju po Mateju Isus govori o milostinji, molitvi i postu kao putu koji uvodi čovjeka u odnos s nebeskim Ocem; vodi vjernika iz vanjskog djelovanja prema unutarnjem susretu s Bogom, bližnjim i sobom; taj put vodi iz navike prema svjesnom predanju, iz rastresenosti prema sabranosti, rekao je nadbiskup.

Tri puta u navještenom Evanđelju Isus obećava: „Otac koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti“. „To obećanje ulijeva sigurnost da svaki trenutak života nosi vrijednost pred Bogom, da svaka gesta vjernosti ostaje zapamćena u Njegovom srcu, da nijedna molitva u iskrenosti srca ne iščezava u praznini i da svaka gesta ljubavi, i ona koju nitko ne primijeti, ulazi u prostor Božje vječnosti gdje poprima puninu smisla – jer Bog prepoznaje i ono što ostaje neizgovoreno, vidi ono što drugi ne uočavaju i daruje plod gdje čovjek vidi samo jednostavan svakodnevni čin“, rekao je nadbiskup.

U duhu korizmene poruke pape Lava XIV. da obraćenje počinje slušanjem, nadbiskup je rekao da ispravan odnos prema Bogu i čovjeku raste gdje srce dopušta Božjoj riječi da se nastani u nutrini.

„Korizma tako postaje vrijeme usporavanja ritma života, u kojem vjernik otvara prostor za trenutke sabranosti, a Božja riječ pronalazi mjesto među brigama, planovima i mislima svakodnevice te počinje oblikovati pogled na život. Na taj način, čovjek u događajima prepoznaje smisao, u kušnjama vidi poziv na povjerenje, a u susretima otkriva priliku za ljubav“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da slušanje Božje riječi otvara i za slušanje ljudi.

„Tko osluškuje Boga postaje pažljiviji prema bližnjemu, prepoznaje vapaj osobe koji se skriva iza šutnje, postaje osjetljiv na potrebu siromaha koji traži dostojanstvo, na patnju starijih koji žele blizinu, na pitanja mladih koji traže smisao i na brige obitelji koje nose teret svakodnevnih odgovornosti. Na taj način, vjera se živi u konkretnim odnosima i postaje snaga koja podiže, ohrabruje i prati“, poručio je nadbiskup.

„Isusov poziv da uđemo u sobu svoga srca i zatvorimo vrata u molitvi uvodi nas u nutarnju sabranost u kojoj srce pronalazi mir, gdje se raspršene misli sabiru, a molitva dobiva toplinu razgovora s Bogom. Tu čovjek, u dubini srca, otkriva da ga Bog prihvaća i vodi, da mu može povjeriti svoje strahove i nade. Tu čovjek spoznaje kako stoji pred Ocem koji ga poznaje do dubine. Iz takvog susreta čovjek izlazi obnovljen, spreman nositi dan s većom vedrinom i snagom ljubavi“, istaknuo je predvoditelj slavlja. Iz slušanja Božje riječi i vlastitog srca u kojem Bog progovara, rađa se post koji zahvaća cijeli život, rekao je nadbiskup.

Podsjetivši da Papa preporučuje „post jezika, suzdržavanje od riječi koje bole i povrjeđuju bližnje“, nadbiskup je rekao: „Post jezika mijenja način susreta među ljudima: rasprava se pretvara u dijalog, nesporazum u priliku za razumijevanje, a različitost u mogućnost obogaćenja. Takav govor postaje mjesto susreta, a ne nadmetanja i počinje se graditi zajedništvo koje unosi svjetlo u obitelj, radno okruženje i u život župne zajednice.

Riječ izrečena s poštovanjem otvara prostor pomirenju jer omogućuje drugome da ostane dostojanstven i kad pogriješi. Riječ nade podiže obeshrabrenog jer mu vraća vjeru u vlastitu vrijednost i u budućnost; zahvalnost obogaćuje jer se prepoznaje dar u svakodnevici, a ohrabrenje prati umornoga i daje snagu za novi korak. Tako korizmeni hod postaje zajednički rast u kojem se ljudi međusobno podupiru, uče strpljivo slušati i zajedno napreduju u dobroti, pa obitelj i zajednica dobiva lice Kristove blizine koje prihvaća, razumije i nosi“, poručio je mons. Zgrablić.

Evanđelje otkriva dublju dimenziju milostinje, ne samo kao materijalnog dara. „Milostinja je čin srca koje prepoznaje potrebu drugoga i odgovara na nju diskretno, pred Bogom koji vidi u skrovitosti.

Milostinja započinje kad čovjek u svakodnevnim susretima uočava osobu, a ne samo okolnost; prepoznaje umor, osamljenost, strah ili nedostatak te osjeća unutarnji poticaj da postane bližnji, a ne promatrač. Zato milostinja nadilazi novac i poprima oblik vremena koje darujemo, pažnje koju pružamo, strpljenja i blizine koju dijelimo. Milostinja tako ulazi u razgovor s osamljenim, u posjet bolesnome, u pomoć opterećenoj obitelji i podršku obeshrabrenome. Dar tako postaje susret s drugim, a susret iskustvo Božje dobrote“, naglasio je nadbiskup.

Istaknuo je i da „milostinja oslobađa onoga koji daje, jer srce otpušta navezanost na posjedovanje i uči radost dijeljenja; čovjek otkriva da sigurnost raste iz povjerenja, a ne iz zadržavanja te da darivanje širi dušu i čini je osjetljivijom za Boga i bližnjega“.

„Kad se milostinja dijeli u skrovitosti, čuva dostojanstvo primatelja i čistoću namjere darovatelja: dobro ostaje između Boga i srca, bez potrebe za priznanjem, a zahvalnost postaje molitva koja povezuje ljude i produbljuje zajedništvo“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da su „milostinja, molitva i post povezani u jedinstveni korizmeni hod: srce koje sluša Boga postaje velikodušno, srce koje moli postaje osjetljivo, srce koje posti postaje slobodno za ljubav“.

„Slušanje Božje riječi nam otvara oči, post oslobađa srce, a milostinja pretvara vjeru u djelotvornu ljubav, pa obitelj ili zajednica raste u međusobnoj blizini i svijet dobiva vjerodostojan znak nade“, poručio je nadbiskup. Potaknuo je da krenemo u korizmu „s više sabranosti, molitve i razmatranja, s više slušanja Boga koji progovara u svojoj Riječi, u našem srcu i savjesti, s više dobrote u riječima i s više darežljivosti bližnjima, kako bi Bog koji vidi u skrovitosti, u nama izgradio srce koje prepoznaje njegovu nazočnost i radosno Ga slavi, živi od njegove ljubavi i svjedoči drugima“.

I.G.

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić