Na stručnom skupu „’Ljubiti Crkvu’ – Sjećanje na zadarskog nadbiskupa  mons. Ivana Prenđu, uz spomen 30. obljetnice njegove pastirske službe u Zadarskoj nadbiskupiji“, u petak, 6. veljače, u sjemeništu „Zmajević“ u Zadru, prigodne uvodne govore nakon zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića, održali su prof. dr. sc. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru i Šime Erlić, gradonačelnik Grada  Zadra.

„Nadbiskup Prenđa s osobitom radošću pratio je obnovu Sveučilišta u Zadru, svjestan da Sveučilište ne predstavlja samo obrazovnu instituciju, nego i kulturno, znanstveno, identitetsko središte Zadra i zadarskog područja. Podrška mons. Prenđe razvoju Sveučilišta bila je odraz njegovog dubokog uvjerenja da vjera i znanje, Crkva i akademska zajednica mogu i trebaju zajedno služiti čovjeku i općem dobru“, rekao je fra Bojan Rizvan, moderator prvog dijela skupa.

Naime, zadarski nadbiskup Marijan Oblak i njegov nasljednik mons. Prenđa, još kao koadjutor, kao crkveni autoriteti javno su se zalagali i zauzimali za obnovu statusa Sveučilišta u Zadru na mnogim razinama u državi, što se i ostvarilo 2002. godine.

U ime akademske zajednice s kojom je nadbiskup Prenđa surađivao na više razina i u brojnim događajima i projektima, rektor Faričić podsjetio je da su važni i zemunički rodni korijeni mons. Prenđe koji su ga također odredili kao osobu, sa sposobnostima otpornosti i izdržljivosti u teškim situacijama.

Biskupsko geslo mons. Prenđe ‘Ljubiti Crkvu’ važno je za njegov svećenički poziv, ali i za sve laike koji su članovi Crkve. „Crkva nije samo hijerarhijski sustav, nije neka udruga građana. Crkvu je ustanovio Isus Krist, a to znači da nas ona zahvaća i izvan vremenitih domašaja i okvira, institucija, udruga ili bilo kakvih drugih asocijacija. To je zajednica vjernika u kojoj hijerarhijski svatko ima svoju ulogu, a uloga i zadaća onih koji su više pozicionirani je tim veća. Zbog toga su veći i izazovi i problemi“, rekao je Faričić, dodavši da se lako radovati uspjesima. Podsjetivši na izreku „Pobjeda ima puno očeva, poraz nijednoga“, rekao je da se treba nositi s problemima koji zahvaćaju Crkvu i pojedinca, a za to je mons. Prenđa bio itekako osposobljen.

„Nažalost, često smo svjedoci, u različitim sustavima, i na Sveučilištu, kako ego čovjeka često biva napuhan do takvih razmjera, da stavlja po cijenu sve druge; kako bespoštedni karijerizam nadjačava zdravu ambiciju koja je zasnovana u pripovijesti o talentima: ako ti je dano, ludo bi bilo to ne upotrijebiti. Pri upotrebi talenata osoba ne smije zanemariti sebe, ali pitanje je jesmo li spremni sudjelovati u dijeljenju dobra i koje je zadovoljstvo onoga koji dariva. A nadbiskup Prenđa je puno darivao“, poručio je Faričić. Mons. Prenđa nije na temelju svog visokog položaja umanjivao ljude da bi sebe uzvisio; dapače, podizao je druge u njihovom dostojanstvu, radu, razvoju sposobnosti i napredovanju.

„Nadbiskup Prenđa živio je u vrlo zahtjevnom vremenu brutalne agresije na Hrvatsku kada je najprije kao nadbiskup koadjutor pomagao ordinariju Oblaku, a kao ordinarij od 1996. godine, mons. Prenđa zaista je imao veliku i ključnu ulogu u obnovi Zadarske nadbiskupije, u obnoviteljskom zamahu. Ali, ne u obnovi onoga što je samo opipljivo i vidljivo, sakralnih objekata, putem Caritasa. Vrlo je važna obnova duha, a to se ne događa jednom, pa prestaje, nego na obnovi duha treba stalno raditi. U onim trenucima ona je možda bila intenzivnija“, rekao je rektor Faričić.

Podsjetio je da se mons. Prenđa zalagao i za položaj mjesne Crkve u okrilju hrvatske organizacije Katoličke Crkve koja je univerzalna. „Ali je prepoznao i cijenio je ne samo zato što je bio izraziti domoljub. Volio je svoj zavičaj, volio je cijelu Hrvatsku, volio je cijelu Crkvu. Zbog toga su i bila njegova nastojanja da, ako se to i ne dogodi, opet pozicionira nekadašnji status Zadarske nadbiskupije. Bez obzira što ta njegova nastojanja nisu uspjela, ipak su oni koji su to pomno proučavali i od strane Hrvatske biskupske konferencije, koji su bili zaduženi sve proučiti; ako nije moguće postići onaj najviši status, ipak su biskupi bili svjesni doista jednog sui generis položaja Zadarske nadbiskupije i da bi sadašnji status trebalo sačuvati “, rekao je Faričić, koji se u to i osobno uvjerio jer je bio član svjetovnog dijela toga Povjerenstva.

„Proučavajući lik nadbiskupa Prenđe, prigoda je da proučavamo i sami sebe u vremenima kad je mons. Prenđa predvodio Zadarsku Crkvu“, poručio je rektor Faričić.

„Nadbiskup Prenđa ostvarivao je i kvalitetnu i plodnu suradnju između Nadbiskupije i grada Zadra. Ta suradnja utemeljena je na međusobnom uvažavanju, dijalogu i zajedničkoj brizi za čovjeka i opće dobro. Ta je suradnja svjedočila kako Crkva i grad, svatko iz svoje odgovornosti, mogu zajedno graditi prostor dostojanstva, solidarnosti i nade“, rekao je moderator Rizvan, najavljujući govor  zadarskog gradonačelnika Šime Erlića.

Erlić je rekao da mu je osobita čast predstavljati upravu Grada na skupu o sjećanju na mons. Prenđu „kojeg pamtimo kao čovjeka iz naroda, pa i oni koji nisu u njegovo vrijeme obavljali neku funkciju“. Erlić je bio dijete u razdoblju Prenđinog djelovanja, no „svi znamo koliki je respekt u Zadru, u zadarskom narodu, u cijeloj županiji, Nadbiskupiji, izazivao mons. Prenđa koji je kao osoba zadužio i grad Zadar i Zadarsku županiju“, istaknuo je Erlić. Podsjetio je na Prenđino djelovanje u području razvoja Sveučilišta, Katoličke gimnazije, sjemeništa i „kroz razdoblje koje je bilo izrazito izazovno i teško za hrvatsku državu u cjelini, ali i za Zadar i Zadarsku županiju“.

„Kad je mons. Prenđa postao ordinarij 1996., nakon pobjede i slobode koja je ostvarena krvlju hrvatskih branitelja i velikom žrtvom u hrvatskom narodu, suočavamo se s razdobljem deprimiranosti u narodu, s razmjerima agresije na Hrvatsku, naših krajeva, zaleđa. Zadar je bio bombardiran, bez vode, struje, a mnoga sela u zadarskom zaleđu spaljena, mnogi ubijeni, nestali, prognanici.

Takvo razdoblje obilježilo je njegovo doba izgradnje ne samo u materijalnome, nego u onome što je hrvatskom narodu tada bilo najpotrebnije – u izgradnji duha, vjere u Boga, vjere da se može ići naprijed, da se može izgraditi svoja neovisna, slobodna, prosperitetna hrvatska država, grad, županija; da hrvatski čovjek može biti u središtu toga projekta, u suradnji s Crkvom, s vjerom u Boga“, rekao je gradonačelnik Erlić, istaknuvši da je to bila i zadaća i dio životnog puta mons. Prenđe.

Podsjetio je da su se u tom razdoblju gradile autoceste, brze spojne ceste, tada su nastale zadarske sportske dvorane, ŠC Višnjik, lokacije Pozdrav suncu i Morske orgulje na zadarskoj rivi, novi Maslenički most koji je bio srušen, početak izgradnje luke u Gaženici. Brojne izgrađene društvene i javne institucije i projekte mons. Prenđa je blagoslivljao u poratnoj obnovi.

U razdoblju djelovanja nadbiskupa Prenđe, „Zadar i Zadarska županija od devastiranog područja afirmiraju se u grad i županiju u uzletu, koji postaju prosperitetno mjesto života u koje je vraćen duh zajedništva, duh razvoja. Nadbiskup Prenđa je zasigurno s Božje, crkvene strane imao svoj snažan doprinos upravo u izgradnji toga duha našeg naroda i zato smo mu itekako zahvalni“, poručio je Erlić.

Istaknuo je Prenđin direktan, osoban doprinos i u izgradnji nove zgrade Klasične gimnazije i njegovo snažno zastupanje autonomije zadarskog sveučilišta kao važne strateške stvarnosti za razvoj grada i županije. „Mislim da bi mons. Prenđa danas bio zadovoljan razvojem naše županije i grada“, rekao je Erlić. Naveo je primjer njegovog rodnog mjesta Zemunik, kakav je bio za vrijeme Domovinskog rata i u poraću, a kakav je danas.

„Općina Zemunik, mjesto, selo, kao prigradsko naselje odiše ljubavi prema Bogu, ali i zanosom s puno mladih, prosperitetnih obitelji koji tamo žive, grade kuće. U Zemuniku je sada najteže doći do terena i zemljišne čestice da se može graditi kuća i kupiti zemlja, tamo se dogodio pozitivan i afirmativan skok nakon Domovinskog rata. To je primjer onoga što smo kao narod prošli,  a u čemu je nadbiskup Prenđa imao itekako svoju zaslugu. Na tome mu velika hvala. Neka nas vodi njegova poruka ljubiti Crkvu. Neka i nama na funkciji njegov životni put bude apsolutna inspiracija u našem radu. Hvala mu na svemu“, poručio je gradonačelnik Šime Erlić.

Na skupu su, između ostalih, bili i šibenski biskup Tomislav Rogić, Ingrid Melada, predsjednica Županijske skupštine Zadarske županije, Miljenka Prenđa Sarić, sestra nadbiskupa Prenđe i njegov nećak Ante Župan, zamjenik pročelnika Ureda župana Zadarske županije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Znanstveno – stručni skup pod nazivom „’Ljubiti Crkvu’ – Sjećanje na zadarskog nadbiskupa mons. Ivana Prenđu, uz spomen 30. obljetnice njegove pastirske službe u Zadarskoj nadbiskupiji“, održan je u petak, 6. veljače, u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa „Zmajević“ u Zadru. Na početku toga skupa, prigodni govor održao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Govor nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Preuzvišeni oče nadbiskupe Želimire!
Poštovani i dragi biskupe Tomislave!

Poštovani gospodine rektore Zadarskog sveučilišta, profesore Faričiću!

Poštovani generalni vikaru, don Ante!

Poštovana i draga braćo svećenici, časne sestre, cijenjeni predavači i sudionici simpozija, dragi prijatelji!

Srdačno vas pozdravljam na početku znanstvenog – stručnog skupa Sjećanje na zadarskog nadbiskupa mons. Ivana Prenđu uz spomen 30. obljetnice početka njegove nadpastirske službe u Zadarskoj nadbiskupiji i 16. godišnjice njegove smrti, okupljene pod geslom koje sažima njegovo životno opredjeljenje i djelo: „Ljubiti Crkvu“.

Danas smo se okupili upravo u ovoj zgradi Sjemeništa u kojoj je mons. Prenđa proveo najveći dio svoga života. Za mene je to osobito snažno mjesto sjećanja na nadbiskupa Prenđu. Imao sam milost provesti ovdje pet godina, dvije kao sjemeništarac i tri kao odgojitelj upravo u vrijeme njegove službe rektora u sjemeništu i imenovanja za nadbiskupa koadjutora 1990. godine.

I danas, dok hodam ovim hodnicima, imam gotovo osjećaj da će rektor Prenđa u nekom blagom polumraku ove velike zgrade iznenada proviriti iz nekog kutka i svojim prepoznatljivim, očinskim glasom reći: „O, sinko, tu si!“ ili, udarajući se po čelu: „Za majku milu, što tu radiš!?“.

Svećenička i nadbiskupska služba mons. Prenđe ostavila je, nesumnjivo, dubok i trajan trag u životu Zadarske nadbiskupije. Taj se trag oblikovao u vremenima i u godinama teških kušnji, osobito u postkoncilskom razdoblju u Zadarskoj nadbiskupiji, kada su mnogi napuštali svećeničku službu, a svi sjemeništarci i bogoslovi napustili sjemenište. U tim okolnostima on je ostao postojan u vjeri i vjeran svom svećeničkom pozivu, bez gorčine i bez straha, hrabro noseći odgovornost promicatelja duhovnih zvanja.

Upravo tada, uvjerio sam se istražujući njegovu pismenu ostavštinu, s još većom vjerom i ljubavlju prema Crkvi, nastavio je promicati duhovna zvanja, uvjeren da Crkva živi od vjernosti i povjerenja u Božji poziv.

Ovdje u Sjemeništu, pod njegovim vodstvom, odgajalo se ne samo za svećeništvo, nego za život. Iz ovoga su Sjemeništa izlazili ne samo budući svećenici, nego i mnogi mladići koji su, noseći ono što su ovdje primili, postali odgovorni očevi, intelektualci i zauzeti vjernici laici u društvu. Nadbiskup Prenđa znao je da se Crkva gradi strpljivo – od srca čovjeka – i zato je ovom mjestu ostavio dio sebe. Nas je odgojitelje češće poticao: „Braćo, zahvaćajte, kad vidite da nešto nije dobro razgovarajte, objasnite, potaknite. Ako ne reagirate, sjemeništarci će misliti da to odobravate“.

Nutarnja snaga mons. Prenđe očitovala se i u teškim ratnim i poratnim godinama Domovinskog rata i poraća, kada se s posebnom predanošću posvetio obnovi razorene crkvene baštine: sjemeništa, katedrale, biskupske palače, crkava i župnih kuća. Ova obnova nije bila samo materijalna, nego duboko duhovna – znak nade, ustrajnosti i povjerenja u Božje vodstvo Crkve koja, unatoč svim kušnjama, ostaje uz svoj narod.

Jednako je snažno mons. Prenđa promicao apostolat laika, svjestan da je Crkva živa i plodna ondje gdje vjernici laici preuzimaju svoju odgovornost u obitelji, društvu, kulturi, medijima i javnom životu. Ohrabrivao je njihovo aktivno sudjelovanje u poslanju Crkve, potičući svijest da svaki krštenik ima svoje mjesto i zadaću u izgradnji Božjega naroda.

U tom duhu može se prepoznati i njegova otvorenost prema novoj evangelizaciji – naviještanju evanđelja suvremenom čovjeku, u promijenjenim okolnostima i izazovima vremena. Osnivanje Katoličke gimnazije, briga za odgoj mladih te trajno ulaganje u formaciju vjernika svjedoče o pastiru koji je znao gledati unaprijed, tražeći nove putove vjere, dijaloga i svjedočenja.

Posebno mjesto u njegovom djelovanju zauzima i veliki karitativni rad s izbjeglicama i prognanicima, u kojima je prepoznavao lice Krista patnika. Ljubav prema Crkvi za njega nikada nije bila apstraktna, nego konkretna i djelotvorna ljubav prema čovjeku.

I danas, često možda i ne primjećujući i ne razmišljajući, živimo od njegovog rada, truda i duhovne baštine koju nam je ostavio: od ljudi koje je oblikovao, od struktura koje je postavio, od institucija i zgrada koje je temeljito obnovio, neke i kupio, od povjerenja koje je ulagao u laike i od prostora slobode i odgovornosti koje im je otvorio. Baština mons. Prenđe nije sva pohranjena u arhivima i nije prekrivena prašinom i mirisom starog papira, nego živi u konkretnim osobama i zajednicama Zadarske nadbiskupije, u prostorima u kojima ugodno radimo i živimo.

Današnji znanstveni – stručni skup je, stoga, sigurno više od čina sjećanja na mons. Ivana Prenđu. Ovo je čin zahvalnosti Bogu i odgovornog promišljanja o nasljeđu koje nam je ostavio.

Na kraju, želim uputiti iskrenu zahvalnost svim predavačima koji su prihvatili sudjelovanje na ovom znanstvenom skupu. Svojim znanjem, istraživačkim trudom i osobnim pristupom pridonijet ćete da lik i djelo nadbiskupa Ivana Prenđe ne ostanu samo predmet sjećanja, nego poticaj za dublje razumijevanje i odgovorno nasljedovanje. Vaš doprinos pomaže nam da njegovu baštinu čitamo u svjetlu današnjih izazova i da iz nje crpimo nadahnuće za život i poslanje Crkve danas.

Neka nas primjer nadbiskupa Ivana Prenđe potakne da i mi, svatko u svome poslanju, živimo njegovo geslo – „Ljubiti Crkvu“: vjerno, zauzeto i otvoreno djelovanju Duha Svetoga.

Svima vama želim plodan i zanimljiv rad ovog skupa, uz molitvu da nas ovo zajedničko promišljanje još više učvrsti u zahvalnosti Bogu za dar života i služenja mons. Ivana Prenđe.

Hvala vam i dobro došli.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Dan posvećenog života koji je okupio redovnice i redovnike djelatne u Zadarskoj nadbiskupiji, proslavljen je u nedjelju, 1. veljače, svečanim misnim slavljem koje je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Misa je počela blagoslovom svijeća i procesijom sa svijećama nadbiskupa, svećenika i puka oko crkve sv. Šime.

Na uočnicu blagdana Svijećnice, na koji se naviješta kako su Marija i Josip došli prikazati Isusa u hramu i kako je tada Šimun u Isusu prepoznao Mesiju, nadbiskup je istaknuo da tu misu slavimo u crkvi u kojoj se nalazi tijelo sv. Šimuna, u duhu „njegovanja vjere, strpljivog iščekivanja i susreta s Bogom, kako bismo u ozračju molitve i duhovne budnosti promislili o otajstvu života, vjere, poziva i posvećenja“.

Starac Šimun je „cijeloga života strpljivo čekao Spasitelja, osluškivao glas Duha Svetoga i ostao vjeran Božjem obećanju, sve do trenutka kada je u Djetetu Isusu ugledao Spasitelja svijeta, Svjetlost na prosvjetljenje naroda“, istaknuo je mons. Zgrablić. Rekao je da nam primjer sv. Šimuna pokazuje kako „Božja veličina čovjeka ne leži u brojnosti, u društvenom položaju ili ljudskim uspjesima, nego u poniznom, strpljivom i vjernom srcu koje se prepušta vodstvu Duha Svetoga i koje zna prepoznati Boga u jednostavnom, malenom i otajstvenom“.

„U  svetom trenutku susreta u jeruzalemskom Hramu, dok starac Šimun u svoje naručje prima Dijete Isusa, otkriva se dubina njegove vjere, očituje se njegova otvorenost djelovanju Duha Svetoga, dolazi do izražaja njegova nutarnja sloboda i njegova spremnost da Božje djelovanje prepozna i prihvati i onda kada dolazi u obliku koji ne odgovara ljudskim očekivanjima – malom djetetu. To nas poziva da i mi budemo ljudi budna srca, otvoreni poticajima Duha Svetoga, sposobni vidjeti Božje djelovanje u svakodnevici“, potaknuo je nadbiskup.

U kontekstu Dana posvećenog života i pročitane Božje riječi po apostolu Pavlu: „Gledajte, braćo i sestre, sebe – pozvane!“ (1 Kor 1,26), nadbiskup je rekao da je to osoban poziv svakome da zastane, uđe u tišinu vlastitog srca te prije nego govori o drugima i prosuđuje Crkvu i svijet, „pogleda najprije sebe u svjetlu Božjeg poziva, Božje milosti i veličine čovjeka u Božjim očima“.

„Pavlovo ‘Gledajte’ nije prostorno gledanje okom ili promatranje okoline, nego duboko gledanje srcem koje uključuje našu osobnost, sjećanje na vlastite početke, na vlastitu krhkost, slabosti i ograničenja, ali istodobno i na Božju dobrotu, strpljivost i ljubav koja nas je pozvala upravo takve kakvi jesmo“, rekao je mons. Zgrablić. Istaknuo je da „Bog nije čekao da postanemo dobri, pametni ili mudri, kako bi nas izabrao, nego nas je pozvao u našoj ograničenosti, slabosti, nesavršenosti i u našoj ljudskoj ranjivosti“.

„Zato nas Pavao poziva da ne gledamo svoja postignuća, svoje uspjehe ili svoje vještine, svoje znanje, nego nas podsjeća da kršćanski identitet ne započinje onim što činimo, nego onim što smo od Boga primili – jer Božji poziv dolazi prije našeg djelovanja, Božja milost nas susreće prije naših zasluga, a Božja ljubav nas dotiče prije našeg odgovora“, poručio je mons. Zgrablić, podsjetivši na riječi svetog Ivana: „Prvi nas je ljubio“ (1 Iv 4, 19) i kad nam prenosi Isusove riječi: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15, 16).

Apostol Pavao „vrlo realno podsjeća da među pozvanima nema mnogo mudrih, snažnih ili plemenitih po ljudskim mjerilima (usp. 1 Kor 26), kao da želi s naših lica skinuti maske savršenosti, svetosti, samodostatnosti, važnosti ili duhovne nadmoći, kako bismo pred Bogom ostali u istini – kao ljudi potrebni Božje pomoći, slabi, grešni, potrebni spasenja, ali istodobno oni koje On bezuvjetno ljubi, koje je za sebe izabrao i pozvao“, rekao je nadbiskup. Zato su te Pavlove riječi „duboko egzistencijalna istina koja želi preobraziti način na koji gledamo sebe, Boga i vlastiti život“.

Ako Pavao kaže da je od Boga da mi jesmo u Isusu, „tada je temelj našeg identiteta izvan nas samih. Nismo sami sebi ishodište, nismo projekt koji se gradi vlastitim umijećem i snagama, niti zbroj uspjeha, padova ili duhovnih rezultata. Mi smo Božji dar. Postojimo jer nas je Bog pozvao u život. To znači da kršćanski život ne započinje naporom, nego prihvaćanjem Božje milosti; ne dokazivanjem, nego povjerenjem; ne samoizgradnjom, nego predanjem“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da „Krist nije dodatak našem životu, duhovna nadogradnja ili pomoć u kriznim trenucima, nego sadržaj svega što jesmo i što nam nedostaje. U njemu Bog odgovara na našu najdublju glad za smislom i životom“.

Nadbiskup je razmatrao Pavlovu riječ: „Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje, da bude kako je pisano: Tko se hvali, u Gospodu neka se hvali“ (1 Kor 1 ,30-31).

Pavao kaže da je Krist „naša mudrost“. To nije „intelektualna nadmoć ili pamet po ljudskim kriterijima, nego mudrost koja zna smisao života, koja vidi dalje od prolaznog, prepoznaje križ i žrtvu kao put života. Kad smo rastrgani, kad ne znamo kojim putem krenuti, kad nam se život čini nelogičan, Krist ostaje Božja mudrost koja nas nosi, čak i onda kad mi ne razumijemo“, ohrabrio je mons. Zgrablić.

Kad Pavao kaže da je Krist „naša pravednost“, „oslobađa nas tereta stalnog opravdavanja samih sebe: pred drugima, Bogom, čak i pred vlastitom savješću. Pravednost više nije nešto što moramo zaslužiti ili dokazati, nego dar koji nam Bog daruje. Bog nas u Kristu prihvaća i prije nego se obratimo, ljubi nas i prije nego se kajemo i mijenjamo“, rekao je nadbiskup.

Pavlova riječ da je Krist „naše posvećenje“, znači da „svetost nije savršenstvo bez pukotina, nego život koji se stalno iznova prepušta Bogu. To je put u kojem naši padovi ne znače kraj, nego priliku da se još dublje oslonimo na Njega. Posvećenje nije bijeg od vlastite slabosti, nego dopuštanje da Bog upravo tu slabost preobražava“, poručio je predvoditelj slavlja.

Krist je „naše otkupljenje“ znači da „On ne briše samo krivnju, nego razbija okove prošlosti, oslobađa od straha, srama i tereta koji nas vežu. Ondje gdje mi vidimo nepovratne pogreške, Bog vidi mjesto svoga zahvata. Otkupljenje znači da ništa u našem životu nije izgubljeno, ako sve predamo Kristu“, poručio je mons. Zgrablić.

Pavlov zaključak „Tko se hvali, u Gospodu neka se hvali“ je snažna poruka slobode. „Jedino čime se možemo ‘ponositi’ je da pripadamo Kristu. Ne možemo se ponositi sobom, nego Kristom. Ne možemo se hvaliti  i ponositi svojim djelima, nego Božjom, Kristovom milošću. Upravo u tom poniznom, ali radosnom ‘hvalisanju’ Gospodinom, kršćanin pronalazi mir, jer više ne mora biti izvor vlastite vrijednosti. Nosi ga snaga spoznaje da ga Bog ljubi, poziva i po Kristu otkupljuje u sili Duha Svetoga“, rekao je mons. Zgrablić.

Poželio je da nas svijeća nošena u procesiji podsjeti na Krista koji je Svjetlo našeg života i kako se „svjetlo ne čuva skrivajući ga, nego goreći, darujući se i izgarajući iz ljubavi – jer vjera se čuva življenjem, a ljubav raste žrtvom“.

„Neka nas starac Šimun nauči strpljivosti vjere, a sveti Pavao nauči gledati srcem, kako bismo ga s tim svjetlom vjere ponijeli u svoje domove, u Crkvu, svijet i u svaku tamu“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Za vrijeme mise, redovnice i redovnici obnovili su svoje redovničke zavjete. Nadbiskup je zahvalio redovništvu na svemu što čine i žive na slavu Boga, na daru njihovog života u služenju za dobro ljudi i Crkve.

Na kraju mise, žene iz novoosnovanog Sestrinstva Gospe Varoške djelatne u svetištu sv. Šime izrekle su molitvu pristupanja u to novo sestrinstvo pred prisutnim vjernicima i nadbiskupom Zgrablićem koji je zaključno blagoslovio njihovo pristupanje Gospinom sestrinstvu.

 I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Manifestacija ‘Noć muzeja’, najveća muzejska manifestacija u Hrvatskoj, održana je u petak, 30. siječnja, u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti (SICU) u Zadru, jedinstvenoj ustanovi crkvenih umjetnina u Hrvatskoj.

Manifestacija je počela predstavljanjem izložbe „Sakralna umjetnost u radovima likovne kolonije Zmajević“ koja obuhvaća djela sa sakralnim motivima trideset akademskih umjetnika iz Hrvatske i inozemstva, sudionika kolonije ‘Zmajević’ koji se godišnje okupe na stvaralaštvu u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru, čiji je voditelj akademski slikar Mate Ljubičić. Izložbu je otvorio, dobrodošlicu posjetiteljima i prigodnu riječ uputio dr. sc. don Ante Sorić, ravnatelj SICU-a, a umjetnik Ljubičić bio je posjetiteljima na raspolaganju u pojašnjavanju izloženih slika.

Brojni posjetitelji svih generacija, među kojima i mnogi roditelji s djecom, razgledali su i stalni postav SICU-a koji obuhvaća 210 eksponata, a datiraju od kraja 8. st. do 18. st., od predromanike do kasnog baroka. Za posjetitelje je bilo organizirano stručno vodstvo tijekom kojeg je doc. dr. sc. Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a, u grupama svakih sat vremena, posjetitelje provela kroz SICU i pojašnjavala im značenje izloženih umjetnina, među kojima su mnogi vrijedni relikvijari, slike i kipovi.

Posjetitelji su razgledali i izložbu ‘Kralj Koloman i Zadar’ autorice kustosice  Knežević, na kojoj su izloženi digitalni preslici čuvenih zadarskih rukopisa koji se nalaze u arhivima i knjižnicama Europe. Ta izložba pokazuje kako izgleda interijer kapele na prvom katu zvonika crkve Sv. Marije koji je po svom križno-rebrastom svodu i konstrukciji među najvećim ostvarenjima hrvatske srednjovjekovne arhitekture. Rekonstruirani kapiteli sačuvani u dvorani kapitula benediktinskog samostana sv. Marije i kapeli zvonika su prvi put predstavljeni kao replika na toj izložbi. Svod u kapeli zvonika je najstariji datirani križno – rebrasti svod u Europi.

‘Noć muzeja’ pokazuje reprezentativne umjetnine i nudi nove aktivnosti u SICU-u . „Ovogodišnja ‘Noć muzeja’ je bez određene teme, s ciljem da se svim muzejima omogući sudjelovanje sukladno njihovim mogućnostima i vlastitom izboru tematike koja ih trenutno zaokuplja. SICU kao kulturna ustanova potiče istraživanje, kreativnost i inovativnost u valoriziranju vrijedne sakralne baštine sa zadarskog područja“, rekla je kustosica Knežević. Istaknuvši važnost da se značenje vrijednosti izloženih umjetnina prenese mlađim naraštajima, naglasila je ljepotu uključenosti posjetitelja u radionice, izložbe, „da se educiraju i s lijepom uspomenom odu iz SICU-a“, rekavši da ljude oplemenjuje duhovnost koja je u temelju nastanka umjetnina u SICU-u.

Potaknuti dolaskom brojnih posjetitelja prošlih godina, SICU je i ove godine za ‘Noć muzeja’ priredio raznoliki interdisciplinarni program, namijenjen svim dobnim skupinama. U želji da uključe i mlade u događanja u SICU-u, tijekom ‘Noći muzeja’ organizirane su radionice za osmoškolce, srednjoškolce i  studente, koji su kroz edukativan program i stručna vodstva istražili bogatu povijest Zadra te su ono što su vidjeli, sami reproducirali i radili predmete.

Polaznici radionice su kroz interaktivnu priču o kralju Kolomanu otkrivali zadarsku povijest te pomoću umjetne inteligencije vizualizirali spomenike iz prošlosti. Učenici su izradili jednostavne 3D modele inspirirane povijesno-umjetničkim motivima, ispisali su ih na 3D printeru i predstavili posjetiteljima.

Radionica “Oživljavanje baštine: Kralj Koloman i Zadar kroz AI i 3D print” ostvarili su voditeljica, prof. Martina Perić, profesori i učenici Prirodoslovno-grafičke škole Zadar (1., 2. i 3. razred, smjer medijski tehničar i web dizajner), pokazujući izradu 3D modela odabranih eksponata, među kojima su bile i skulpture sv. Krševana i sv. Stošije, čije su originalne skulpture talijanskih majstora iz 18. st. izložene u SICU-u.

Anamarija Ivković, ravnateljica Prirodoslovno-grafičke škole, istaknula je da je ‘Noć muzeja’ lijepa prigoda da se djeca osjećaju ugodno u muzeju, da dolaze u muzej gdje mogu i nešto novo naučiti, na suvremeni način oblikovati drevnu baštinu. Ta škola treću godinu surađuje sa SICU-om održavanjem radionica i svojih izvannastavnih aktivnosti. „Lijepo nam je tu boraviti, naši učenici tu uživaju. Posjećenost je velika, građani mogu upoznati muzej i vidjeti kako surađujemo s kulturnim ustanovama“, rekla je Ivković.  Pojasnila je proces rada 3D printera koji je izradio skulpturice zadarskih svetaca zaštitnika.

U likovnoj radionici “Ornament na tri načina” djeca su reinterpretirala ornament srcolikih palmeta iz kapitularne dvorane samostana Sv. Marije na tri načina, korištenjem tri nesvakidašnje likovne tehnike prikladne djeci i mladima: 3D olovka, gravura u mekanoj metalnoj foliji i visoki tisak u stiroporu. U radionici su sudjelovali studenti Odjela za izobrazbu učitelja i odgojitelja Sveučilišta u Zadru, uz mentorstvo izv. prof. dr. art. Marine Đira te učenici Katoličke gimnazije Ivana Pavla II. u Zadru. Voditeljice toga projekta su izv. prof. dr. art. Marina Đira i kustosica Knežević.

SICU se nalazi u sklopu benediktinskog samostana Sv. Marije u Zadru te su posjetiteljima o umjetninama govorile i koludrice samostana sv. Marije koje se nazivaju „čuvaricama Zlata i srebra Zadra“. Koludrica s. Ivana Sikirić pokazala je vještinu izrade čipke s batićima za što je pohađala tečaj u Belgiji.

Po svom postavu SICU je prepoznat i u svijetu te je sudjelovao na pedesetak međunarodnih izložbi sa svojim umjetninama kao vrijednim primjercima iz muzejske djelatnosti. U 2025. godini kada se obilježilo 1100 godina Hrvatskog kraljevstva, na velikoj izložbi ‘U početku bijaše kraljevstvo’ u Klovićevim dvorima u Zagrebu, bilo je izloženo i sedam artefakta iz stalnog postava SICU-a; od toga su se tri prije nalazila u Škrinji sv. Šime u Zadru: kalež, kruna hrvatsko – ugarske kraljice Elizabete Kotromanić i dio vela kraljice.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Manifestacija ‘Noć muzeja’ u petak, 30. siječnja, održana je prvi put u Muzeju benediktinskog Samostana sv. Margarite u Pagu.

Posjetitelji su sa zanimanjem razgledali izložene vrijedne eksponate na paškoj Izložbi crkvene umjetnosti. Vidjeli su kako se izrađuje paška čipka, što su prezentirale iskusne čipkarice Jasna Magaš i Marijana Paro i mlade čipkarice koje nastavljaju tradiciju šivanja te osobite rukotvorine ženskih ruku. Posebno zanimanje izazvalo je digitalno šivanje čipke, što je obradovalo najmlađe posjetitelje.

U samostanskom muzeju posjetitelji su razgledali brojne izložene vrijedne liturgijske predmete, crkveno ruho, knjige i relikvijare. U Muzeju se nalazi i jedna od najvrjednijih relikvija u Hrvatskoj, Relikvijar Svetog Trna Kristove krune, koja se trenutno nalazi na restauraciji. To je autentični trn za kojeg se vjeruje da potječe s krune koju je Isus Krist nosio tijekom svoje Muke, a koji je 1443. godine povjeren na čuvanje sestrama benediktinkama u Pagu. Značajno je da relikvija Svetog Trna, uz trnovu krunu koja se čuva u pariškoj katedrali Notre-Dame, ima potvrdu Vatikana o autentičnosti.

Na ulazu u benediktinski Muzej posjetitelji su vidjeli veliki mramorni reljef lava svetog Marka iz 16. stoljeća, simbola Venecijanske Republike koji se nekad nalazio nad gradskim vratima u Pagu.  U prizemlju zgrade predstavljena je ljepota paške čipke, uz mogućnost „šivanja“ vlastite digitalne paške čipke.

Muzej Samostana sv. Margarite je polovicom 2026. godine od Ministarstva kulture i medija RH zaprimio Rješenje da su ispunjeni svi zahtjevni uvjeti za osnivanje muzeja vjerske zajednice u sastavu Samostana Sv. Margarite. Nakon zaprimljenog Rješenja, Muzej Samostana sv. Margarite upisan je u Upisnik javnih i privatnih muzeja u RH te je postao jedina muzejska ustanova na području grada Paga. Trenutno se uz pomoć Ministarstva kulture i medija RH i Ministarstva regionalnog razvoja i EU fondova uređuje prvi kat muzejske zgrade, čime će se zaokružiti koncept toga jedinstvenog kulturno – turističkog sadržaja i ujedno postaviti temelji razvoja vjerskog turizma grada i otoka Paga.

Hrvatsko muzejsko društvo organizira manifestaciju ‘Noć muzeja’ od 2005. godine. Idejne začetnice manifestacije su mr. sc. Vesna Jurić Bulatović i mr. sc. Dubravka Osrečki Jakelić. Od 2007. godine, ‘Noć muzeja’ prerasla je u nacionalnu manifestaciju u koju se uključuje sve više muzeja i gradova, pa tako i grad Pag. Prema evidenciji, Muzej paških benediktinki tijekom ‘Noći muzeja’ posjetilo je 168 posjetitelja. Tu manifestaciju u gradu Pagu organizirala je TZ Grada Paga.

Tekst i foto: Samostan sv. Margarite u Pagu

Prva rekolekcija u 2026. godini za redovnice Zadarske nadbiskupije održana je u srijedu, 21. siječnja, u Samostanu sv. Marije u Zadru. Duhovno i teološko izlaganje o svetom Augustinu kao učitelju zajedništva i poniznosti održao je prof. dr. sc. Ivica Raguž.

Predavač je počeo izlaganje dirljivim primjerom iz Augustinovog života – pismom koje je svetac uputio djevojci Florentini. Budući da je bila jako sramežljiva, u njeno ime pisala je majka.

Augustinov odgovor otkriva njegovu duboku poniznost: odgovorit će ako zna, a ako ne zna, uputit će na onoga koji zna. Iako kaže da ne voli poučavati, ipak poučava tako da učenik sam dođe do istine i više ne treba učitelja, jer je, kako ističe, oholost stalna opasnost i za učitelja i za učenika.

Ključ uspjeha u poučavanju, naglašava Augustin, je uzajamna ljubav učitelja i učenika. Iz tih uvodnih misli, Raguž je pozvao redovnice da zavole svetog Augustina kako bi mogle dublje razumjeti njegovu misao o redovničkom životu.

Potom je razmatrao četiri stupa Augustinove vizije redovništva. Prvi stup je odnos kontemplacije i akcije – „sveta dokolica“.

Sveti Augustin kontemplaciju naziva „svetom dokolicom“, odnosno svetim slobodnim vremenom koje je vrijeme ljubavi prema Istini. Ona traži samoću, molitvu i studij. No, upozorava predavač, to vrijeme lako može skliznuti u ispraznost i lijenost – danas često u obliku pretjeranog boravka na Internetu ili u besciljnoj komunikaciji. Ako djelovanje ne proizlazi iz ljubavi prema Kristu, nego iz traženja osobne časti, ono postaje prazno. Tko izgubi slatkoću kontemplacije, akcija mu postaje teret.

Drugi stup je „jedno srce i jedna duša“. Temelj redovničkog života, prema Augustinu, je ideal prve kršćanske zajednice (Dj 4, 32–37). Uvijek treba dati prednost zajedničkom nad osobnim. Riječ je o „javnoj ljubavi“ – ljubavi koja služi drugima, za razliku od privatne, sebične ljubavi. Središte tog zajedništva je euharistija. Tko u zajednici traži samo svoje interese, ne razumije euharistiju. Redovnik je onaj koji se sjedinio s drugima i odrekao svoga.

Raguž je to snažno oslikao slikom Kristove haljine: ako svatko traži samo svoj dio, haljina se razdire i Krist se ne može cjelovito nositi svijetu. Izdvajanje iz zajednice Augustin smatra pogubnim. Kao lijek, predavač je ponudio jednostavan, ali duboki savjet: „Ako te pritišće život u zajednici – migriraj Kristu u molitvi.“

Treći stup Augustinove vizije redovništva je nositi bremena jedni drugih. U zajednici se kršćanska zrelost očituje u sposobnosti nošenja tuđih slabosti. Ako je netko nepravedan – budi strpljiv; ako je brbljav – budi šutljiv. No, ni to nije dovoljno: potrebna je utjeha. Lakše se nosi bol kada se međusobno tješimo. Augustin ne traži savršenstvo, nego spremnost pomoći drugome. Svaka sestra ima dar koji druga nema. Otkrivajući dobro u drugome, oslobađamo se vlastite oholosti.

Četvrti stup je ljubav prema čovjeku i tišina s Bogom. „Redovnici ne mogu ne ljubiti čovjeka, a mogu bez čovjeka“ rekao je Raguž. Jer, govoreći o anakoretima – pustinjacima, predavač je istaknuo da oni ne bježe od ljudi, nego iz dubokog zajedništva s Bogom postaju korisni za ljude. Danas su, u tom smislu, anakoreti i oni koji žive u zajednici, ali su duboko ukorijenjeni u molitvi i razmatranju. Takav život isključen je od zavisti i traženja vlastite slave, jer redovnik zna da ništa nije njegovo. Gdje nema zavisti, tamo je složna razlika.

Na kraju izlaganja, Raguž je podsjetio kako smo svi u neprestanoj napasti oholosti. Lijek je jednostavan, ali zahtjevan: molitva i život za druge. Tko iskreno moli i daruje se bližnjima, ne može ostati zarobljen u oholosti, jer tada Krist postaje središte svega.

Na završetku duhovno bogate rekolekcije, redovnice Zadarske nadbiskupije izrazile su zahvalnost dr. sc. Ivici Ragužu na nadahnutom i poticajnom izlaganju koje je, oslonjeno na misli sv. Augustina, otvorilo nove horizonte razumijevanja redovničkog života. Riječi predavača bile su snažan poziv na dublju ljubav prema Kristu, vjernost zajedništvu i ustrajnost u poniznosti.

Tekst i foto: s. Rita Maržić

Godišnji susret čitača iz župa Zadarske nadbiskupije povodom proslave Nedjelje Božje Riječi održan je u ponedjeljak, 26. siječnja u katedrali sv. Stošije u Zadru. Izlaganja su održali o. Jozo Milanović i don Dario Tičić.

O. Jozo Milanović iz benediktinskog samostana na Ćokovcu, govorio je o dokumentu ‘Dei Verbum’ koji se bavi tumačenjem i značenjem Svetog pisma u životu Crkve. To je jedan od glavnih koncilskih dokumenata koji počinje riječima: Riječ Gospodnja – Verbum Domini.

Milanović je istaknuo da je velika čast čitati i prenositi Riječ Gospodnju, „posuditi svoj glas, svoju osobu Bogu koji nas je stvorio, koji nam je progovorio iz ljubavi“. U toj konstituciji piše: „U svojoj dobroti i mudrosti odlučio je Bog da objavi sebe i da priopći otajstvo svoje volje“.

Milanović o komunikaciji s Bogom iz trojstvene ljubavi koja se prelijeva

„Naš Bog je trojstveni i unutar Presvetog trojstva je neprekinuti, trajni razgovor ljubavi. Stalno se govori. To su tri božanske osobe koje ljubav tako snažno povezuje da su zapravo jedan. Stalno je govor ljubavi. Ali mi smo stvorenja Božja, vrhunac Božjeg stvaralačkog djela i za nas je čudesno da je Bog u taj svoj govor unutar osoba Presvetog trojstva htio i nas uključiti“, istaknuo je o. Jozo, citirajući iz tog dokumenta: „U bujici svoje ljubavi, Bog zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima“.

„Ta bujica Božje ljubavi, to je taj čudesni, božanski razgovor unutar osoba Presvetog Trojstva koji se izlijeva, prelijeva se i Bog i nas uključuje u taj razgovor, jer to je bujica njegove ljubavi. Bog želi s nama razgovarati, ali ne da nas pozove na odgovornost – i to treba, priznati da smo sagriješili, ali o tome se ne govori u konstituciji – nego o bujici ljubavi.

Bog nas poziva da razgovara s nama kao s prijateljima. Riječ Božja je riječ sâmoga Boga, Svemogućega, koja je rečena nama, čovjeku, njegovom stvorenju. Bog nas toliko želi počastiti, da nas kao prijatelje poziva u taj razgovor“, istaknuo je o. Jozo.

Riječ Božja je Božji govor nama, ljudima. I ona je zapisana, piše u konstituciji, „da se nepromijenjena priopćuje i da bude Pismom ustaljena“.

„Da uvijek imamo knjigu u kojoj je Riječ Božja zapisana, da uvijek možemo naći Riječ Božju koja je nama upućena, da je ne izgubimo, da je uvijek možemo susresti, pitati za savjet, slušati u bogoslužju; zapisana je da se nepromijenjeno čuva“, rekao je o. Jozo.

Istaknuo je da kršćani nisu narod knjige, nego narod Riječi Božje zapisane u Svetom pismu. „Iza zapisane riječi mi gledamo živu osobu, drugu božansku osobu koja se utjelovila. To je Isus Krist Spasitelj koji nam govori. Mi smo njegov narod, nosimo u svom imenu kršćanin Kristovo ime. Mi smo narod Boga koji nam je tu knjigu dao, koji nam je svoje riječi govorio i pobrinuo se da ih imamo zapisane.

Crkveni pisac Origen kaže da su slova Svetog pisma poput rešetaka, a riječi poput prozora. I uzima sliku iz Pjesme nad pjesmama kako zaručnik proviruje kroz prozor, rešetke, traži zaručnicu, želi je vidjeti.

Origen kaže: ‘Tako mi, kad otvorimo knjigu Svetog pisma, mi gledamo pred sobom slova, riječi, ali nećemo se tu zaustaviti, nego gledamo onoga koji je iza tih slova i riječi kao živa osoba’. Uskrsnuli Krist uvijek je s nama, gleda nas i poziva nas da se uključimo u ovaj čudesni razgovor.

Bog govori, želi s nama razgovarati. Riječ Božja upućena je nama i poziv da razgovaramo. Dakle, da odgovorimo. A mi trebamo odgovoriti na taj Božji čudesni govor, bujice ljubavi iz koje izvire Riječ Božja. Naš život, govor i sve što radimo, kako se ponašamo, sve bi trebalo biti naš odgovor na Božji govor. Ako Bog govori, mi pozorno slušamo i odgovorimo“, potaknuo je o. Jozo.

Božji govor i naš odgovor

Molitva je razgovor s Bogom. Iz poštovanja prema onome koji je od nas časniji, trebamo prepustiti prvu riječ njemu da on govori, a naš će biti odgovor.

„Kad slušamo Riječ Božju, na kraju svakog čitanja kažemo Riječ Gospodnja. Zar ćemo to zaboraviti, s kime mi razgovaramo?

Tko treba imati prvu riječ? Tko govori, a tko bi trebalo slušati? Na razgovor zove sâm Bog svemogući, pa bismo trebali njemu prepustiti glavnu riječ. A koliko je to u našim molitvama, da mi slušamo što Bog govori, pa da mu odgovaramo? Nego, ja počeo, ja završio. Što mi je Bog rekao, dok sam molio?

U bogoslužju je to sve lijepo raspoređeno. Prvo čitanje, onda psalam, naš odgovor. Bog nam je pripremio i odgovor, psalam je naš odgovor njemu, ali služimo se njegovim riječima.

Pa drugo čitanje, pa onda opet odgovor, poklik Evanđelju. Slušamo Evanđelje, to Bog govori. Svaki put se ponovi Riječ Gospodnja. To nije riječ svećenikova, đakonova, biskupova, papina, nego Riječ Gospodina! Koja čast – i da onaj tko ima službu čitača, posuđuje svoj glas sâmom Sinu Božjemu, da On govori“, istaknuo je o. Jozo.

Na početku Evanđelja čujemo: „U ono vrijeme“. Znamo da su se Petar i Andrija, Ivan i Jakov odazvali u ono vrijeme.

A za nas je važno kako mi živimo u ovo vrijeme, jesmo li se mi odazvali Kristu, zato slušamo, rekao je o. Jozo.  U ono vrijeme čuli smo kako su odgovorili učenici. A u ovo vrijeme, mi trebamo odgovoriti.

„Isus, živa riječ, uvijek je s nama, u sve dane do svršetka svijeta. U trenutku kad se slavlje slavi, a to je najsvečaniji Božji govor, Bog nas želi uključiti u razgovor. On, živi, očekuje živi odgovor – da mi na ono što On kaže, odgovorimo. Pa odgovorimo poslije propovjedi, u Molitvi vjernika imamo zazive. A kad misa završi, nastavljamo odgovarati molitvom, očima, trebali bismo gledati preobraženim pogledom, kaže Benedikt XVI.

To je kontemplativni pogled. Bog nam daje svoj pogled, da mi njegovim pogledom sve gledamo. To znači, ako je Isus jučer mene pozvao, cijeli tjedan nosi obilježe nedjelje kojom tjedan započinje. Ja bih trebao gledati: ‘Isuse, idem ja iza tebe’.

Čuli smo kako je Isus slao svoje učenike da idu pred njim. Ako ne vidim Isusa pred sobom, onda je iza mene. Ali važno je da mi zaista u svoje vrijeme, u onaj dan, da slušamo Riječ Božju, u tom trenutku, da mi odgovorimo našim očima, ušima, rukama, da radimo ono na što nas je potaknula Riječ Božja“, poručio je o. Jozo.

U zaključku konstitucije Dei Verbum piše: „Tako dakle, neka u čitanju i proučavanju svetih knjiga, Svetog pisma, Riječ Božja trči i proslavlja se“, iz Druge poslanice Solunjanima.

Trči li u mom životu Riječ Božja, čini svoja djela, da se Bog proslavlja i u mom životu? Ili Riječ Božja čeka da joj se ja otvorim? Možda ne može trčati, jer joj ja ne dopuštam. Što će biti ako se ne budemo obazirali na putokaze koje nam Riječ Božja daje“, upitao je o. Jozo, istaknuvši da bi cijeli naš život trebao biti odgovor Bogu. „Koliko praznih, ispraznih, prljavih riječi koje nam zagađuju maštu, srce, a Riječ Božja koja je Riječ po kojoj živimo, ne uspijeva ući u moj život, da u mom životu trči i proslavlja se. Bog govori, a ja i ti trebamo odgovoriti.

Moli, slušaj što ti Bog govori i onda radi. Molimo da znamo što nam je raditi“, poručio je o. Jozo.

Tičić o novom prijevodu Biblije

Govoreći o novom prijevodu Biblije na hrvatski jezik koji se neće čitati u liturgiji, liturgičar don Dario Tičić smatra da je napisan kako bi se Božja riječ približila današnjem čovjeku. Rekao je da je „novi prijevod prikladan za suvremene čitatelje današnjeg vremena, u kojem su poruke jednostavno izrečene i prenesene“.

Dosadašnji prijevod od prije 60 godina koji ostaje za čitanje u liturgiji ima oblik svečanosti i uzvišenosti, a novi prijevod na standardni jezik je „govorni jezik bez svečanog stila, koji je  pristupačan i razumljiv današnjem čitatelju“, rekao je Tičić, dodavši da se jezik mijenja i razvija.

Pročitao je tri primjera prijevoda Rodoslovlja Isusa Krista: iz Evanđelistara kojeg se čitalo do reforme liturgije 1965., u kojem u Evanđelju po Mateju piše: „Abraham rodi Izaka. Izak rodi Jakova. A Jakov rodi Judu i braću njegovu…“.

Sadašnji prijevod kojeg se čita na blagdan Male Gospe glasi: „Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova. Abrahamu se rodi Izak. Izaku se rodi Jakov. Jakovu se rodi Juda i njegova braća…“.

U novom prijevodu, taj tekst je preveden: „Ovo je Rodoslovlje Isusa Krista, Davidova i Abrahamova potomka. Abraham je bio otac Izaku. Izak je bio otac Jakova. Jakov je bio otac Judi i njegovoj braći…“.

Podsjetio je kako je nekad u prijevodu pisalo: „Neka pogledaju oba kamena sjedala“, što smatra da je nerazumljivo. U novom prijevodu piše: „Neka pogledaju kojeg su spola djeca koja su rođena“.

Don Dario je istaknuo da se u novom prijevodu nije ažurirao neki već postojeći prijevod, nego se prevodilo iz originala, hebrejskog, grčkog i aramejskog. To je studijski tekst s popratnim komentarima i u prijevodu su korištena tzv. kritička izdanja: Biblia Hebraica Stuttgartensia, „Novum Testamentum Graece“ i „Septuaginta: Vetus Testamentum Graecum“.

„Nije svejedno kako je Biblija prevedena, kako se Riječ Božja čita i razumije. Bît svega je da Bog govori čovjeku. To je moćna Riječ koja je postala tijelo, ušla je u naše živote i u našu povijest“, poručio je don Dario i potaknuo da se svaki dan čita Sveto Pismo.

Upozorio je kako uvijek postoji opasnost da se naviknemo na Boga, na njegovu Riječ i da nam to postane dio svakodnevne rutine. Ali tko osluškuje Božju riječ, može uvijek nešto naći za svoj život, jer cijelog života poniremo u smisao Božje Riječi, poručio je Tičić.

U liturgiji kao susretištu Boga i čovjeka ne slave se obični obredi, a Božja Riječ odzvanja kod svakog liturgijskog čina, kod svih sakramenata, jer Bog govori svom narodu, istaknuo je don Dario.

Izrazio je čitačima priznanje za trud da Božju Riječ ne čitaju kao svoju, nego da budu prenositelji Riječi koju smo pozvani živjeti. „Biblija je spomenik čovječanstvu i spomenik Božje ljubavi prema nama. Bog je progovorio kroz tu knjigu. Prenosimo tu ljubav čovjeku. Nikad ne znamo kad naše čitanje, naše naviještanje Bože Riječi može nekoga dotaknuti“, potaknuo je don Dario.

„Svaki put kad se čita Božju Riječ, moramo biti svjesni da ne čitamo svoj tekst. Mi dajemo Bogu svoj glas i to bi trebala biti čast. Nismo ni svjesni kolika je to čast i milost čitati Božju Riječ, drugovati s njom, svaki dan se družiti, slušati, jer ona je stvarno poruka za sva vremena“, rekao je Tičić, potaknuvši čitače  da ne čitaju brzo i da ne afektiraju, nego dostojanstveno.

Na susretu je bio i prisutne pozdravio i don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Istaknuo je da čitač u liturgiji posuđuje svoj glas Božjoj riječi, „onome koji nam je dao glas i sve druge darove. Svojim nesavršenim govorom ljudi imaju priliku liturgijskoj zajednici prenositi Božju Riječ. Koja čast i nezasluženi dar!? Čovjek mora uzdrhtati pri sâmoj pomisli, kad svaki puta posvijesti da smo nesavršena bića, ali da možemo komunicirati Božju Riječ, prenositi Radosnu vijest drugim ljudima“, rekao je don Ante.

Istaknuo je da ljudi prepričavaju što pročitaju, čuju, ono što žive, svoje brige, probleme, izazove koje nose. „A mi imamo dar koji nam daruje Crkva, da svojim nesavršenim jezikom prenosimo Radosnu vijest drugim ljudima“, poručio je don Ante i svima zahvalio za sudjelovanje na susretu već treću godinu zaredom.

Susret je organiziralo Povjerenstvo za liturgijski pastoral i crkvenu glazbu Zadarske nadbiskupije, a nakon susreta održana je okrepa u Sjemeništu.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Knjižica „Prignite glave pred onima koji su slabi i bespomoćni: Patnja i trpljenje u spisima Ivana Pavla II.“ čiji je autor mons. Želimir Puljić, umirovljeni zadarski nadbiskup, objavljena je ususret obilježavanju Svjetskog dana bolesnika kojeg je utemeljio sv. Ivan Pavao II.

Knjižica od 28 stranica i šest poglavlja je jednostavan i pristupačan vodič koji čitatelju približava gledište pape Ivana Pavla II. o patnji i nemoći. Prikladan je dar nemoćnima i starijima u obiteljima, domovima i bolnicama, a sadržaj donosi kršćansku utjehu i nadu u razmatranju smisla trpljenja.

U knjižici se izlaže „neshvatljivo otajstvo patnje“ u duhu kršćanske vjere. Autor opisuje kako je Karol Wojtyla odmalena bio osjetljiv prema onima koji trpe; i sâm je doživio trpljenje ranim gubitkom članova obitelji: kad je imao devet godina umrla mu je majka, četiri godine nakon toga stariji brat Edmund u 26. godini života, a 1941. g., po povratku s posla, u kući gdje su živjeli zatekao je svoga preminulog oca koji je imao 62 godine.

Mons. Puljić pojašnjava zašto je papa Woytila ustanovio Svjetski dan bolesnika, donosi ulomke iz papinih poruka za Svjetski dan bolesnika (1993.–2026.) i prikazuje kako je pontifikat Ivana Pavla II. bio obilježen patnjom i trpljenjem. Autor navodi i kako je na Papu bio izvršen pokušaj atentata, kako je čudesno preživio i oprostio atentatoru. Zbog čestih hospitalizacija nakon atentata, mons. Puljić podsjeća da je Woytila polikliniku Gemelli nazvao svojim „trećim Vatikanom“ (drugi je bio ljetnikovac Castel Gandolfo).

Autor prikazuje Papino učenje o trpljenju kao osobiti dar bolesnicima, uz neke od poruka: „Vjera ne umanjuje i ne oduzima ništa od stvarnosti patnje, već je pročišćava, sublimira i čini prikladnom i valjanom za vječnost“; „Samo milošću raspetoga Isusa ‘čovjek patnik može otkriti u patnji povlaštenu prigodu za pročišćenje i duhovno uzdignuće’; „Samo u sjeni Kristovog križa naš um može ‘naći prosvjetljenje i naslutiti otajstvenu plodnost i značenje ljudskog i kršćanskog trpljenja i boli’“.

Podnaslovi u petom poglavlju su: Patnja je umijeće koje se može steći i naučiti, Patnja je poziv koji valja otkriti, osjetiti i srcem prihvatiti te Poželjno je da bol i patnju prate osjećaji radosti. U poglavlju Dodatak su Molitva za stare, bolesne i one koji se spremaju na susret s Gospodinom, Molitva sv. Ivanu Pavlu II. za blagoslov i pomoć i  litanije u čast sv. Ivanu Pavlu II.

Knjižicu je objavila Nakladnička kuća Tonimir iz Varaždinskih Toplica. Cijena je 4 eura, uz popust za veću količinu primjeraka. Knjižica se može naručiti pozivom na broj 098 446 190 ili na e-mail [email protected].

I.G.

Znanstveno – stručni skup pod nazivom „’Ljubiti Crkvu’ – Sjećanje na zadarskog nadbiskupa mons. Ivana Prenđu, uz spomen 30. obljetnice njegove pastirske službe u Zadarskoj nadbiskupiji“ će se održati u petak, 6. veljače, s početkom u 9.00 sati, u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa „Zmajević“ u Zadru.

Nakon pozdravnih govora, 15 predavača će održati sljedeća izlaganja:

Josip Radojica Pinčić: Biografske crtice iz djetinjstva, mladosti i župnička služba Ivana Prenđe

Zdenko Dundović: Zadarski nadbiskup Ivan Prenđa, 1990. – 2010.

Srećko Petrov: Uloga zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe u poslijeratnoj obnovi Zadarske nadbiskupije

mons. Milan Zgrablić: Neki naglasci u pastoralu duhovnih zvanja u svećeničkoj i biskupskoj službi mons. Ivana Prenđe

Mladen Fuzul: Poruke nadbiskupa Ivana Prenđe Hrvatskoj vojsci

Marinko Duvnjak: Nova evangelizacija, crkveni pokreti i zajednice u Zadarskoj nadbiskupiji

Elvis Ražov i Arijana Mračić: Visoka teološko – katehetska škola u Zadru i uloga mons. Ivana Prenđe

Ante Sorić: Teološko – pastoralne poruke iz pastirskih poslanica zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe

Radomir Jurić: Sjećanje jednog vjernika laika na mons. Ivana Prenđu

Marijana Mohorić: Katehetski dani Zadarske nadbiskupije u svjetlu smjernica mons. Ivana Prenđe u kontekstu suvremenog katehetskog pokreta

Bojan Rizvan: Svećenik po mjeri Kristove ljubavi. Teološko – pastoralna vizija svećeništva Ivana Prenđe

Ines Grbić: Nadbiskup Ivan Prenđa i koncilska vizija uloge vjernika laika u Zadarskoj nadbiskupiji

Šime Ćurko: Obitelj i mladi u porukama i pastoralu mons. Ivana Prenđe

Ivica Jurišić: Tranzicija Caritasa Zadarske nadbiskupije iz ratnog u mirnodopsko doba

mons. Želimir Puljić: Neplanirani, ali ostvareni dolazak Ivana Pavla II. u Zadar 2003. godine.

Mons. Ivan Prenđa rođen je 31. prosinca 1939. u Zemuniku Gornjem. Za svećenika je zaređen u katedrali sv. Stošije u Zadru 29. lipnja 1964. godine. Za zadarskog nadbiskupa koadjutora imenovan je 29. ožujka 1990., a za biskupa je posvećen 9. lipnja 1990. godine.

Službu zadarskog nadbiskupa ordinarija preuzeo je 2. veljače 1996. godine. Preminuo je u Zagrebu 25. siječnja 2010. u 71. godini života, 46. godini svećeništva i 20. godini biskupstva.

Svećeničko geslo mons. Prenđe bilo je „Dođi kraljevstvo tvoje!“, a biskupsko geslo „Ljubiti Crkvu“.

Skup se održava povodom spomena 30. godišnjice kako je mons. Prenđa preuzeo upravljanje Zadarskom nadbiskupijom kao nadbiskup ordinarij (1996.-2026.), koju je vodio četrnaest godina (1996.-2010.).

Skup organiziraju Zadarska nadbiskupija i Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru.

Fra Stipe Nosić, gvardijan Samostana sv. Frane u Zadru, ponovno je pronašao u tom samostanu najstariju inkunabulu u Hrvatskoj, za koju se dugo smatralo da je izgubljena. Tu je inkunabulu predstavio i o njoj govorio na konferenciji za medije u četvrtak, 22. siječnja u dvorani samostana sv. Frane u Zadru.

Inkunabula samostana sv. Frane, pod signaturom I – 8,  sastoji se od dva fragmenta na pergameni latinskog teksta Biblije (Vulgate) izdanja knjige Johannesa Fust i Petera Schöffer u njemačkom gradu Mainzu 1462. godine.

Vrlo je važna i neprocjenjiva za hrvatsku kulturnu baštinu jer se svugdje predstavlja kao najstarija tiskana knjiga u Hrvatskoj.

Riječ je o fragmentu od samo četiri lista, odnosno osam stranica otisnutih na pergameni latinskog teksta Biblije (Vulgate) koja je 1462. godine tiskana u Mainzu u tiskari Johannesa Fusta i Petera Schöffera.

To je tzv. četvrto izdanje, odnosno četvrta knjiga Biblija Vulgate, latinski tekst, narodni jezik, u vremenu kada je Mainz bio kolijevka tiskarstva, nakon Gutenbergova otkrića tiska, a Schöffer njegov najbolji učenik i čovjek koji je tu vještinu dodatno usavršio.

U zadnje vrijeme fragmenti su se bili zagubili. To se dogodilo stoga što je riječ o malim ulomcima koji nisu stavljeni na mjesto gdje se čuva stotinjak drugih inkunabula koje postoje u samostanu sv. Frane.

Ovaj dio Biblije, ta dva lista otisnuta na pergameni na latinskom jeziku, u samostanskoj  knjižnici, još 1916. registrirao je Ernst Philip Goldschmidt (1887. – 1954.), bečki antikvar, znanstvenik i bibliofil, poznat po izvanrednom poznavanju srednjovjekovnih rukopisa, inkunabula i ranih tiskanih knjiga. Tada je ova inkunabula ušla i u svjetske popise, kao fragment za koji se navodi da je u Samostanu sv. Frane.

Upravo je Goldschmidt prvi zabilježio da se u samostanskoj knjižnici nalaze »dva lista« pergamene, otisnuta i korištena kao omot drugim knjigama, što je bila česta praksa jer je pergamena, zbog čvrstoće, bila praktična za uvez.

Zbog toga su listovi savijeni, bili su dio korica, omota, uveza. Na njima se nalaze i ručno oslikani inicijali crnom i crvenom bojom, što je karakteristično za najranije tiskane knjige, u kojima su se pojedini ukrasi dovršavali ručno nakon tiska. U stručnim izvorima ta inkunabula spominjala se desetljećima.

Tu inkunabulu zabilježio je i Josip Badalić u svojoj knjizi: „Inkunabule u Narodnoj Republici Hrvatskoj“ (Zagreb, 1952.). On je zapisao da je knjiga izložena u muzeju i da je „fragmenat najstarijega kod nas sačuvanog primjerka Biblije“. Badalić je očito tada ovu inkunabulu u muzeju vidio. Točno je napisao da je riječ o četiri lista, sa signaturom knjižnice sv. Frane „I – 8“.

Goldschmidt, međutim, govori o dva lista, pa je zasigurno mislio na dva ovitka knjiga (ustvari se radi o dva velika lista pergamene na koje je otisnut tekst), a koje je on prepoznao kao inkunabule i skinuo.

inkunabuli su pisali i Šime Jurić i Vatroslav Frkin 1985. i 1990., koji su ulomke Schöfferove inkunabule zasigurno još vidjeli uživo. Poslije toga oni su zagubljeni, tako da ni franjevci koji su u posljednjih dvadesetak godina živjeli u samostanu sv. Frane nisu znali gdje je završila ta inkunabula.

Zbog toga su zadarski konzervatori u inventaru kojeg su o umjetninama samostana sv. Frane radili 2010., za nju napisali da nedostaje. Napisali su tako jer je u knjižnici na inventarnom listu pisalo „Na izložbi“.

Ponovni pronalazak dva ulomka ove inkunabule (u siječnju 2026.) otkrio je kako oba imaju signaturu „I – 8“. To je potvrdilo da fragmenti zajedno sadrže četiri lista ili osam stranica Schöfferove Biblije.

Pronađeni fragmenti sadrže ulomak iz proroka Amosa i list iz Evanđelja po Marku, s ručno oslikanim inicijalima u crnoj i crvenoj boji.

Goldschmidt je napisao da inkunabula sadrži jedan list iz knjige Amosa a drugi iz Matejeva Evanđelja. Ipak, usporedba zadarskih fragmenata i online latinskog teksta Vulgate izdanja knjige Johannesa Fust i Petera Schöffer, u Mainzu 14 kolovoza 1462., otkriva da fragment koji je označen kao list 1, zaista odgovara latinskom tekstu Vulgate iz Amosa, i to poglavlja 2,14 – 7,1. Druge dvije stranice, koje su na tom ulomku označene kao „l 2“ (list 2), sadrže tekst iz knjige proroka Ezekiela poglavlja 9,17 – 14,11.

Drugi fragment s oznakom „l 3“ (list 3), koji se sastoji od dva lista i četiri stranice, sadrži latinski tekst istog izdanja Vulgate i to tekst iz Markova Evanđelja poglavlje 3,23 – 7,33.

I jedan i drugi fragment bili su u funkciji omota neke knjige, što nije samo slučaj ovdje. Takvih slučajeva bilo je još po svijetu, što je znak da je pergamena ove knjige bila pogodna za ovitke. Oba zadarska fragmenta, svaki po dva lista, još su uvijek savijeni onako kako su u njih bile uokvirene knjige. Na njima su i signature: 6722 – S IX. ( listovi 1 i 2), i 6724 – S IX (listovi 3 i 4), koje se očigledno odnose na knjige koje su u njih bile umotane.

Na fragmentima su tekstovi otisnuti na svakoj stranici u dva stupca s po 48 redaka. A riječ je o četvrtoj uopće tiskanoj Bibliji koja se prema broju redaka naziva „B-48“. Tiskali su je nekadašnji suradnici Gutenberga, Fust i Schöffer. Tisak je posve završen na vigiliju Velike Gospe 1462., što je prvi put da je zabilježen datum završetka tiska jednog tiskanog djela.

Odabrana početna slova na početku poglavlja naknadno su obojena crvenom bojom, odnosno crnom bojom, a sami rimski brojevi poglavlja upisani su također nakon tiska crvenom bojom. Danas se u svijetu ove Biblije čuva još, više ili manje kompletnih oko 60, a poznato je i oko 40 pojedinačnih listova, u koje spadaju i ovi zadarski fragmenti. Navodno je oko 50 tih Biblija tiskano na pergameni.

Poznato je kako je Johannes Gutenberg (oko 1400. – 1468.) u njemačkom gradu Mainzu između 1452. i 1454. tiskao prvu knjigu, i to Bibliju na latinskom jeziku. Ta biblija imala je oko 1300 stranica u dva sveska, a tiskana je u rasporedu s 42 retka, pa se zato i naziva „B-42“. Takvih knjiga tiskano je oko 120 primjeraka, od čega ih je oko 30 bilo na pergameni, a ostale na papiru. Redovnici samostana sv. Frane u Zadru sretni su da su u njihovoj knjižnici opet ponovno na svom mjestu.

U cijeloj, nekad provincijskoj, a sada kustodijskoj zajednici sv. Jeronima ima oko šesto inkunabula.

fra Stipe Nosić