Rekolekcija za redovnice djelatne u Zadarskoj nadbiskupiji održana je u srijedu, 15. travnja, u crkvi sv. Marije u Zadru. Predavanje o temi „Sv. Josip – uzor osobama posvećenog života“ održao je fra Bojan Rizvan.

Fra Bojan je istaknuo kako se Blažena Djevica Marija često nudi kao uzor osobama posvećenog života, ali da se cjeloviti duhovni život može dublje razumjeti i kroz lik sv. Josipa, kao muškarca i oca. Naglasio je kako je sv. Josip imao veliku i nezamjenjivu ulogu u Isusovom životu. Iako je Marija začela Isusa kao djevica, Josip je također na svoj način živio djevičanstvo, prihvaćajući odgovornu očinsku ulogu. Pritom je osobito ukazao na suvremeni kontekst u kojem je lik oca često marginaliziran i prikazan kao sporedan ili negativan.

Fra Bojan je podsjetio kako u Svetom pismu nije zapisana nijedna riječ koju je izgovorio sv. Josip i kako njegova šutnja ima duboko značenje. „Šutnja sv. Josipa  nije slabost, nego snaga po kojoj čuva, razlučuje i donosi odlučne odluke. Upravo su čvrstina i postojanost ono što nam danas često nedostaje, a po njima nam sv. Josip ostaje snažan uzor“, poručio je fra Bojan.

Razmatrajući o zavjetima i šutnji, podsjetio je na starozavjetni tekst iz Knjige Brojeva koji govori o važnosti očinske uloge u čuvanju zavjeta. U tom kontekstu, istaknuo je kako Josip svojom šutnjom čuva djevičanstvo Blažene Djevice Marije te da šutnja i danas ima važnu ulogu u očuvanju vjernosti i posvećenja.

Fra Bojan je naglasio i očinsku dimenziju Josipovog života, ističući kako je on prihvatio Božje djelovanje u sebi i u drugima. Pojasnio je da sv. Josip predstavlja ravnotežu između nametljivosti koja guši i udaljenosti koja zanemaruje te da upravo takav odnos pokazuje zrelu i odgovornu ljubav.

Osvrćući se na odnos Marije i Josipa, fra Bojan je istaknuo kako taj odnos nije bio idealiziran kako mi to danas često zamišljamo, nego stvaran i dubok. Uputio je pritom na knjigu „Biti otac sa sv. Josipom“ autorice Fabrice Hadjadj, koja, između ostaloga, kritički promišlja suvremeno shvaćanje spolnosti. Naglasio je kako se u našem vremenu spolnost često svodi na pravo i zadovoljstvo, dok primjer Marije i Josipa pokazuje da je ona povezana s odgovornošću, darom i otajstvom.

Tumačeći evanđeoski odlomak iz Evanđelja po Mateju (Mt 1,18-25), fra Bojan je rekao kako je Josip, iako zaručen s Marijom, u trenutku kušnje razmišljao o povlačenju jer se nije smatrao dostojnim njene blizine. „Josip je vjerovao Mariji, ali iz poniznosti želio je odstupiti, ne želeći je izvrgnuti sramoti, što je jedan od najljepših izraza ljubavi.

Bog Josipu progovara u snu. San je izvan ljudske kontrole. Anđeo je Josipa u snu oslovio riječima „Josipe, sine Davidov“, podsjećajući ga na njegov identitet i Božju vjernost obećanjima. Josip prihvaća Božji plan, nadilazi strah i postaje čovjek povjerenja“, poručio je fra Bojan.

Pojasnio je i značenje imena Josip, koje na hebrejskom znači „Bog dodaje“ ili „Bog umnaža“, istaknuvši kako Josip nadodaje vjeru u događaju spasenja, sudjelujući tako svojim slobodnim pristankom u povijesti spasenja. „Nakon što se probudio, Josip djeluje prema Božjoj riječi, ne oslanjajući se na vlastite osjećaje. Osjećaji su važni, ali ne smiju biti temelj za donošenje odluka. Prihvaćajući Mariju, Josip prihvaća i Božji plan.

Nazivamo ga „mužem pravednim“, što označava čovjeka koji u potpunosti živi Božju riječ. Josip, kao tesar, oblikuje ono što mu je povjereno, što simbolično govori i o oblikovanju vlastitog života.

Josipova uloga oca posebno se prepoznaje u činu kada Isusu daje ime, čime postaje dionik Božjeg djela spasenja“, rekao je fra Bojan, potaknuvši kako i mi vlastitu osobnu povijest trebamo promatrati kao dio povijesti spasenja, oslanjajući se na Boga, čemu poučava primjer sv. Josipa.

Fra Bojan je poručio da sv. Josip ostaje trajni uzor vjere, hrabrosti, odgovornosti i povjerenja u Boga, istaknuvši važnost oslobađanja od strahova i odlučnog prihvaćanja Božje volje u vlastitom životu.

s. Rita Maržić

Foto: s. Rita Maržić

Sjednica Povjerenstva za duhovna zvanja i ministrante Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem don Ante Sorića, predstojnika Povjerenstva, održana je u srijedu, 15. travnja, u Salonu sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Na susretu je dogovoren sadržaj Bdjenja za duhovna zvanja uoči Nedjelje dobrog pastira, koje će se održati u četvrtak, 23. travnja, u crkvi sv. Pavla na Bokanjcu u Zadru, s početkom u 20 sati.

Središnji dio Bdjenja će biti klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom, uz prigodna razmatranja koja će čitati članovi Povjerenstva. O svom pozivu svjedočit će don Ante Bulat, studentski kapelan u Zadru i jedna redovnica, a pjevanje će animirati zbor mladih crkve sv. Pavla. Na Bdjenje je pozvano doći i 430 mladih iz Zadarske nadbiskupije koliko ih se prijavilo za odlazak na Nacionalni susret mladih u Požegi 2. i 3. svibnja, kada će dobiti potrebne informacije o sudjelovanju na tom susretu.

Na sjednici je predloženo da se izda vlastiti priručnik Zadarske nadbiskupije za klanjanje u molitvi za duhovna zvanja i neki drugi prijedlozi u animaciji za zvanja na razini Nadbiskupije.

Naglašeno je kako je potrebno da svatko na svojoj župnoj razini doprinese ostvarenju želje vjernika da bude dovoljno svećenika, odnosno župnika, ali da se među vjernicima razvija i potiče svijest da zvanje potekne iz njihove vlastite sredine, a ne da se očekuje da zvanje dolazi iz neke druge obitelji ili župe.

Don Ante je izvijestio Povjerenstvo o pozitivnim odjecima prvog organiziranog pohoda ministranata Zadarske nadbiskupije Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati u Zagrebu 21. veljače 2026., čiji je program bio bogato duhovno, molitveno i rekreativno osmišljen.

Sorić je istaknuo da je plod toga pohoda zadarskih ministranata Zagrebu organizirani pohod ministranata i iz drugih biskupija zagrebačkom sjemeništu, koji su po tom modelu također ostvarili ili će ubuduće ostvariti posjet Šalati sa sadržajnim programom kojeg su ministranti prihvatili s velikim zadovoljstvom.

Svrha toga susreta je, uz nagradni posjet Zagrebu mladića i u zahvali župnika za ministriranje, animacija za zvanja; da se ministranti upoznaju sa životom u sjemeništu i vide okruženje u kojem se formira svećeničko zvanje od ranije životne dobi, što im potencijalno može pomoći u prepoznavanju vlastitog poziva.

S obzirom na to pozitivno iskustvo, Sorić je predložio da se susreti sjemeništaraca iz Zadarske nadbiskupije s onima na Šalati organiziraju dva puta godišnje, čime bi se obuhvatio veći broj ministranata iz Nadbiskupije.

Dogovoreno je održavanje tradicionalnog godišnjeg lipanjskog susreta ministranata Zadarske nadbiskupije u Vrani, uz prijedlog da umjesto sportskog programa koji je proteklih godina bio dio toga susreta, na susretu budu igre koje će voditi salezijanski animatori.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Srećko Kulaš Ćećo, sakristan u župi sv. Kuzme i Damjana u Polači, dobio je Priznanje pape Lava XIV., datirano 12. travnja 2026., na kojem piše kako mu Papa udjeljuje svoj apostolski blagoslov za njegovu dugogodišnju službu sakristana.

Srećko (76) je sakristan u Polači četrdeset godina, skoro polovicu svoga života. Na kraju misnog slavlja u nedjelju, 12. travnja, u polačkoj župnoj crkvi, Zahvalnicu su mu uručili don Ivan Perković, župnik Polače i dvije župljanke u narodnoj nošnji. Bio je to dirljivi trenutak za sve na misi, u poštovanju za Srećka koji je i u toj prigodi pokazao svoju skromnost i kojem su potekle suze kad mu je Priznanje uručeno.

„Odlučili smo, župnik i suradnici, tražiti papinski blagoslov za Srećka jer je 40 godina posvećen radu u crkvi, pored svega čime se bavio u životu. Kuća mu je bila sasvim srušena u Domovinskom ratu, iz temelja je podizao novu“, rekao je don Ivan. Istaknuo je kako mu je drago da je na papinskoj povelji napisana baš riječ „sakristan“ i da piše kako Papa udjeljuje blagoslov „za sakristansku službu Srećku Kulašu Ćeći“, na što je ponosna cijela župna zajednica u Polači.

Na Priznanju na kojem se nalazi i Papina slika, piše da Lav XIV. Srećku „od srca udjeljuje apostolski blagoslov“ i želi mu „daljnju božansku pomoć kako bi mogao nastaviti obavljati svoju dužnost“. Zahvaljuje mu za obavljanje te službe kojom svjedoči „radostan i autentičan kršćanski život i ljubav prema Crkvi“

Don Ivan je istaknuo da Srećka poznaju cijeli Ravni kotari, i on ga je poznavao  dok je bio dugogodišnji župnik u Kistanjama. Pohvalio je Srećkovu osobnost, rekavši da je Srećko „jako skroman, dobar i vrijedan čovjek, kojem nije ništa teško učiniti“.

Srećko je doživio Priznanje od Pape kao veliki dar i nagradu za svoj trud, „da je netko, i to vrhovni poglavar Crkve, na taj način prepoznao njegov cjeloživotni rad za Crkvu“, a on se osjeća „običnim, malenim čovjekom“ u jednoj župi.

„Nisam mogao zamisliti da ću to doživjeti. Župnik me s oltara pozvao da dođem, na kraju mise, nisam ni reagirao odmah, počeli su me iz zbora gurkati da idem do oltara. Nisu ni drugi znali o čemu se radi. Kad mi je don Ivan pred svima dao veliku uokvirenu zahvalnicu i rekao da je od Pape, župljani su zapljeskali, a ja zaplakao“, rekao je Srećko, koji je u crkvi pomagao župniku i kao ministrant od svoje šeste godine.

Srećko je rekao da je sretan zbog toga Priznanja, ali i istaknuo kako „ništa u životu ne vrijedi ako osoba nije dobar čovjek. Jedino je važno biti dobar u srcu i sve se to nekako vrati“.

Srećko je stolar te je za crkvu radio i križeve, klupe, ambon. Pristao je biti sakristan u Polači još dok je radio u Vrani i imao puno drugog posla te podizao obitelj. Rekao je da je sretan što ga župnik Perković i dalje želi za sakristana. Nikad nije tražio da mu se plati služba koju obavlja te nesebično pomaže u održavanju crkve sve godine dok je sakristan.

U četrdeset godina, kao sakristan služio je za vrijeme pet zadarskih nadbiskupa: Mate Garkovića, Marijana Oblaka, Ivana Prenđe, Želimira Puljića i Milana Zgrablića.

Srećko je otac četvero djece i djed jedanaestero unučadi, a kao član polačkog KUD-a ‘Gradina’ proputovao je velikim dijelom Europe. Udovac je četiri godine. U emotivnom i zahvalnom sjećanju za dar svoje pokojne supruge Kose, Srećko je rekao da je bila „divna, vrijedna; dvije godine nije prestajao plakati kad je ona umrla“. U tom kontekstu, njegova angažiranost u crkvi dodatno mu znači i ispunjava njegove dane, pokazujući koliko je i u toj dobi vitalan, čiju gostoljubivost i raspoloživost poznaju cijeli Ravni kotari.

Ines Grbić / Lada Burčul

Foto: Župa Polača

Katarinu, peto dijete u obitelji Šimuna i Mile Gobin, krstio je umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić za vrijeme misnog slavlja koje je predvodio u nedjelju, 12. travnja, u župnoj crkvi sv. Jakova u Solinama na Dugom otoku.

Mons. Puljić čestitao je roditeljima čija su djeca još Lucija, Cvita, Milat i Vice, kao i kumovima iz župe bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru koji su roditelji četiri djevojčice. „Događaj krštenja djeteta prigoda je razmišljati o Božjem planu s obitelji. Isus se rodio u obitelji pa je na taj način posvetio sve obitelji“, rekao je mons. Puljić.

Podsjetio je da su biskupi na Drugom Vatikanskom saboru istaknuli važnost „promicanja dostojanstva braka i obitelji“. „Bračna ljubav uzdignuta je na razinu sakramenta. Stoga su biskupi pozvali očeve i majke da „njeguju i molitvom potkrjepljuju čvrstoću ljubavi, neka budu velikodušni i međusobno  požrtvovni“. Bračni par Marija (1884.-1965.) i Alojzije (1880.-1951.) Beltrame Quattrocchi, koje je sv. Ivan Pavao II. proglasio blaženima 2001., pokazuje da je to moguće ostvariti. Oni su prvi bračni par u povijesti Crkve koji su postali blaženi“, istaknuo je mons. Puljić.

Quattrocchi su se upoznali i oženili u Rimu 1905. godine. „Tijekom polugodišnjeg razdoblja zaruka izmijenili su 268 pisama. Sva pisma su sačuvana i pokazuju čistoću, plemenitost, ljubav, jasnoću načela i ideala na kojima je dvoje mladih supružnika izgrađivalo bračni život 46 godina“, rekao je mons. Puljić. Troje od četvero njihove djece doživjeli su dirljivu ceremoniju proglašenja blaženima njihovih roditelja Marije i Alojzija koji su živjeli  jednostavno i skromno.

„Kongregacija za proglašenje svetih i blaženih rekla je da je Alojzije odvjetničku službu vršio ozbiljno i dostojanstveno, savjesno i odgovorno. Uz poslove svoga zvanja, uključivao se u život župe preko katoličkih organizacija i pokreta. Rado je i preko tjedna sudjelovao na misi u bazilici sv. Marije Velike, gdje je svojoj ženi Mariji obećao vjernost i poštovanje.

Marija je bila potpuno predana u Božje ruke kao supruga, majka, odgojiteljica, sestra i savjetnica. Divan uzor bračnih drugova koji su obiteljske stvari živjeli na jednostavan način. Zajedno su molili, voljeli se i poštivali“, rekao je mons. Puljić. Citirao je i Marijin odgovor na pitanje kako su odgajali svoju djecu: „Nastojali smo sačuvati njihove svježe duše od utjecaja Zloga. Poticali smo neka se raduju životu, hrane Euharistijom, uživaju u ljepoti Božje prirode, sastaju se u zdravom društvu, vole svoju Domovinu i poznaju vjeru. To smo im pokušali dati i prenijeti“.

Nekoliko mjeseci prije svoje smrti, Alojzije je izjavio supruzi Mariji da joj „duguje neizmjernu zahvalnost za sve dobro koje mu je učinila“, da ga „pomisao na rastanak od supruge Marije i voljene djece ispunja tugom“, no tješi ga nada kako će se s njom naći u Očevom dom i blagoslivljati s nebesa.

Nadbiskup je istaknuo još jedan primjer uzorne bračne ljubavi, akademika Viktora Žmegača koji je u 80. godini života objavio knjigu „Majstori europske glazbe“ i u tom velikom glazbenom djelu napisao: „Knjiga je posvećena mojoj supruzi Cvijeti,  koja je već tri godine teško bolesna;  a volim je kao što sam je volio od prvoga dana, neizmjerno!“.

„Divan je i poticajan primjer profesora Žmegača koji je svoju posljednju knjigu posvetio supruzi Cvijeti, pa i u poodmaklim godina posvjedočio da je „voli neizmjerno“. Divan je primjer i blaženog para Marije i Alojzija koji su ostvarili obiteljsko zvanje oca i majke. Preporučimo Bogu, Svetoj Obitelji i blaženom paru Quatrocchi neka bdiju nad hrvatskim obiteljima.

Neka svojim životom budu poticaj očevima i majkama kako bi bili na visini povjerenih zadataka. Neka im pomognu ostati vjerni u ljubavi, postojani u molitvi i djelima dobrotvornosti, kako bi u zajedništvu Katoličke Crkve mogli uživati obilje Božjeg blagoslova, zdravlja, sloge i mira“, poručio je mons. Puljić.

Solinski župnik don Antonio Oltran zahvalio je mons. Puljiću na dolasku u to maleno, mirno mjesto na sjeverozapadnom dijelu Dugog otoka, smještenom u zaštićenoj uvali Solišćica. Nadbiskup je pozdravio otvorenost života mlade obitelji Gobin koja je odlučila živjeti u Solinama koje su jedno od najstarijih mjesta na otoku koje se spominje 1114. godine. Rekao je da je ta sredina idealna za obiteljski odmor, nautičare i ljubitelje prirode, ali njeno najveće bogatstvo su obitelji i prisutnost ljudi, čemu svojim životom na otoku doprinosi i obitelj Gobin. Inače, Mila i Šimun Gobin su članovi zadarskog mjesnog bratstva Franjevačkog svjetovnog reda.

I. G.

Stručni skup za vjeroučitelje osnovnih i srednjih škola Zadarske nadbiskupije o temi „Rad s učenicima s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama“ održan je u subotu, 11. travnja, u dvorani Sjemeništa Zmajević u Zadru.

U ime Agencije za odgoj i obrazovanje, sudionike je pozdravila dr. sc. Sabina Marunčić, viša savjetnica za vjeronauk. Istaknula je da je tema skupa iznimno aktualna te zahtijeva trajno promišljanje i traženje prikladnih pristupa u radu s učenicima različitih odgojno-obrazovnih potreba. Naglasila je važnost prepoznavanja stvarnih potreba učenika, jer često se darovitost skriva iza poteškoća koje na prvi pogled dolaze u prvi plan. Podsjetila je kako Kurikulum katoličkog vjeronauka na više mjesta ističe brigu za učenike s različitim potrebama, pozivajući na uključivost i osjetljivost u odgojno-obrazovnom radu.

U suvremenoj školi sve više se prepoznaje važnost inkluzivnog obrazovanja – pristupa koji svakom učeniku otvara prostor za sudjelovanje i rast, bez obzira na njegove sposobnosti, teškoće ili darove. Takve okolnosti pred vjeroučitelje postavljaju zahtjev za trajnom spremnošću prilagodbi, iznalaženja pravog načina pristupa učenicima te ih istodobno poziva da u svakom učeniku prepoznaju jedinstvenu osobu, dostojnu pažnje, poštovanja i ljubavi.

Predavanje pod nazivom „Praćenje, vrednovanje i ocjenjivanje učenika s teškoćama“ održala je prof. dr. sc. Smiljana Zrilić, sveučilišna profesorica na Odjelu za izobrazbu učitelja i odgojitelja Sveučilišta u Zadru. Istaknula je kako rad s učenicima s teškoćama zahtijeva stručnost, ali i duboku ljudsku i pedagošku osjetljivost. Učenici s teškoćama često se suočavaju s nerazumijevanjem, osjećajem neprihvaćenosti i smanjenom motivacijom, zbog čega je uloga učitelja presudna.

Zrilić je naglasila važnost pozitivnog pristupa: prepoznavanje učenikovih jakih strana, poticanje njegovih sposobnosti te izbjegavanje negativnog vrednovanja. Istaknula je kako uspjeh takvih učenika uvelike ovisi o razumijevanju, strpljenju i prilagodbi nastavnih metoda. Navela je konkretne primjere radova učenika s teškoćama, koji su sudionicima pomogli bolje razumjeti kako s više osjetljivosti i razboritosti pristupati takvim učenicima u svakodnevnom radu.

Zrilić je istaknula kako inkluzivno obrazovanje polazi od nastojanja da se odgovori na odgojno-obrazovne potrebe svakog učenika, uz njegovo ravnopravno uključivanje i aktivno sudjelovanje u nastavi. Naglasila je kako uspjeh učenika s teškoćama uvelike ovisi o roditeljskoj podršci, vjeroučiteljevoj brizi, prihvaćanju njihovih poteškoća te promišljenim i prilagođenim metodičkim postupcima. Nakon izlaganja vjeroučitelji su postavljali pitanja i iznijeli vlastita iskustva u radu s učenicima s teškoćama.

Potom su Ivanka Čirjak i Anđelo Dušković, vjeroučitelji koji rade u Osnovnoj školi Voštarnica – Zadar, predstavili tu ustanovu i svoj način rada s vjeroučenicima. OŠ Voštarnica je odgojno-obrazovna ustanova koja već 49 godina pruža obrazovanje učenicima s većim teškoćama u razvoju, osobito onima s intelektualnim teškoćama i poremećajima iz spektra autizma. Škola djeluje prema načelima inkluzivnog obrazovanja, naglašavajući ravnopravnost, prihvaćanje različitosti, individualni pristup te poticanje razvoja potencijala svakog učenika u podržavajućem okruženju. Odgojno-obrazovni rad organiziran je kroz posebne programe prilagođene individualnim potrebama učenika, u skladu s važećim pravilnicima.

Provode tri glavna programa: individualizirane programe za učenike s lakšim teškoćama, programe za stjecanje životnih i radnih kompetencija za učenike s umjerenim i težim teškoćama te programe za učenike s poremećajem iz spektra autizma. U školi radi 99 zaposlenika, uključujući učitelje, stručne suradnike (pedagoge, psihologe, logopede i druge), pomoćnike u nastavi te administrativno i tehničko osoblje, što omogućuje kvalitetnu podršku učenicima.

Osobito dragocjeni bili su konkretni primjeri rada i materijala koje vjeroučitelji Ivanka i Anđelo svakodnevno koriste u radu s učenicima s poteškoćama. Njihovo izlaganje nije bilo samo prikaz metoda, nego i svjedočanstvo predanog i strpljivog rada u kojem se svaki učenik promatra s poštovanjem i prihvaćanjem.

Predstavljeni primjeri pokazali su bogatstvo raznovrsnog didaktičkog materijala i primjenu različitih nastavnih metoda, ali ponajprije stvaranje poticajnog i ohrabrujućeg okružja za učenike. U takvom ozračju svaki napredak, pa i najmanji, biva prepoznat i vrednovan, a učenici se potiču da razvijaju sposobnosti u skladu sa svojim mogućnostima. Takav pristup u radu vjeroučitelja Ivanke i Anđela podsjeća kako vjeroučiteljski rad nije samo poučavanje, nego i pratnja – strpljivo i brižno hodanje uz učenika, u kojem se prepoznaje njegova vrijednost i dostojanstvo.

Predavanje o temi „Rad s darovitim učenicima – prepoznavanje, podrška i razvoj potencijala“ održala je dr. sc. Gina Šparada, klinička psihologinja i poslijedoktorandica na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu.

Šparada je govorila o radu s darovitim učenicima, otvarajući važno pitanje njihovog prepoznavanja i praćenja u školskom okruženju. Istaknula je kako darovitost nije uvijek lako uočljiva, jer često se ne očituje na očekivane načine, nego može ostati skrivena iza različitih izazova, poteškoća ili neuobičajenih obrazaca ponašanja.

Predstavila je različite vrste inteligencija, pomažući vjeroučiteljima bolje razumjeti raznolikost darovitosti i načine na koje se ona može očitovati kod djece. Upozorila je na česte zablude, mitove o darovitim učenicima, poput poistovjećivanja darovitosti isključivo s visokim školskim uspjehom ili uvjerenja da darovita djeca ne trebaju dodatnu podršku.

Naglasila je kako darovitost nije elitizam, nego dar koji zahtijeva odgovorno prepoznavanje, usmjeravanje i trajno poticanje. U tom kontekstu istaknula je i važnost stvaranja poticajnog okruženja u kojem učenici mogu razvijati svoje sposobnosti, ali i rasti kao cjelovite osobe.

Posebnu pozornost posvetila je učenicima s tzv. dvostrukim posebnim potrebama – onima koji istovremeno pokazuju darovitost i određene teškoće. Istaknula je da takvi učenici često ostaju nedovoljno prepoznati, jer njihove poteškoće mogu zasjeniti njihove darove. Upravo zato potrebno je pristupati im s dodatnom osjetljivošću i razumijevanjem, kako bi se njihov potencijal mogao razvijati na dobrobit njih i zajednice.

Šparada je predstavila i konkretne mogućnosti uključivanja u rad s darovitim učenicima, osobito kroz različite radionice i programe koji potiču razvoj njihovih sposobnosti, kreativnosti i interesa. Time je dodatno naglasila kako daroviti učenici ne bi trebali predstavljati poteškoću u nastavnom procesu, nego biti izazov i poticaj vjeroučiteljima na traženje novih, kreativnih i prilagođenih pristupa u radu.

Primjere dobre prakse pod naslovom „Kad je učenje prilika – učenici koji mogu više“ predstavila je Marina Šimičev, vjeroučiteljica u OŠ Šime Budinića, Zadar. Istaknula je izazove i stereotipe vezane uz darovite učenike, kao i mogućnosti njihovog razvoja kroz suvremeni pristup nastavi. Iznijela je vlastita iskustva rada s darovitim učenicima, naglašavajući važnost suradnje s institucijama poput Centra za darovitu djecu te organiziranja aktivnosti u poticajnom okruženju. Kao primjere dobre prakse predstavila je i dvije radionice: „Biblijski detektivi”, usmjerenu na upoznavanje biblijskih likova kroz istraživački i kreativni rad te „Tragom riječi”, koja razvija vještine snalaženja u Bibliji i potiče simboličko i kreativno izražavanje.

Šimičev je istaknula kako sve predstavljene aktivnosti pridonose razvoju znanja, primjeni naučenoga, izgradnji stavova te poticanju kreativnosti i suradničkog učenja kod učenika. Naglasila je da darovitost zahtijeva sustavno poticanje i razvoj te da se primjenom interaktivnih i istraživačkih metoda može osigurati kvalitetno uključivanje darovitih učenika u nastavni proces i njihov cjeloviti razvoj.

Susret je počeo molitvom krunice Milosrdnom Isusu, kojom su se vjeroučitelji u zajedništvu odazvali pozivu pape Lava XIV. na molitvu za mir u svijetu. Molitvu je predvodio don Marko Dokoza, zamjenik predstojnika Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije koji je uputio i prigodni pozdrav. Dokoza je istaknuo kako su stručni skupovi dragocjena prigoda za trajno osobno i stručno usavršavanje vjeroučitelja te da je rad na sebi sastavni dio njihovog poslanja, kako bi pristup učenicima koji su im povjereni bio uistinu prožet evanđeoskim duhom – strpljenjem, razumijevanjem i ljubavlju.

Viša savjetnica Marunčić upoznala je vjeroučitelje s planiranim aktivnostima koje organizira Agencija za odgoj i obrazovanje. Skup koji je završen molitvom organizirali su Katehetski ured Zadarske nadbiskupije i splitska podružnica Agencije za odgoj i obrazovanje.

s. Rita Maržić

Foto: s. Rita Maržić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je poziv svećenicima i vjernicima Zadarske nadbiskupije na molitvu za mir u svijetu u zajedništvu s papom Lavom XIV.

Nadbiskup je pozvao kler i Božji narod u mjesnoj Crkvi da se „u duhu zajedništva i odgovornosti za dar mira u svijetu“ pridruže inicijativi pape Lava XIV., koji će u bazilici sv. Petra u Vatikanu, u subotu 11. travnja, s početkom u 18 sati, predvoditi Molitveno bdjenje za mir u svijetu. Mons. Zgrablić pozvao je svećenike da organiziraju zajedničku molitvu u svojim župama u isto vrijeme kad se Bdjenje bude održavalo u bazilici, „kako bismo se kao Crkva ujedinili u vapaju za mirom“.

Istaknuvši da je Papa „uputio očinski poziv svim vjernicima da se ujedine u molitvi za tako potreban mir u svijetu“, nadbiskup ističe da su „na osobit način pastiri Božjeg naroda pozvani biti predvodnici u molitvi za dar mira i svjedočanstvo nade u uskrslog Krista, darovatelja potpunog mira“.

Mons. Zgrablić potiče svećenike da na nakanu Svetog Oca prikažu misu za mir u svijetu, uvrste poseban zaziv za mir u Molitvu vjernika, organiziraju euharistijsko klanjanje nakon mise na tu nakanu, u duhu vazmenog vremena mole zajedno s pukom slavna otajstva krunice i mole krunicu Božjeg milosrđa, uoči Nedjelje Božjeg milosrđa.

U poticaju vjernicima, nadbiskup ističe da je Papin poziv upućen svima, „Crkvi kao narodu koji vjeruje i nada se – da budemo ustrajni molitelji i svjedoci nade u uskrslog Krista, darovatelja pravog mira. Mi u našoj domovini nosimo posebno iskustvo boli, razaranja i patnje iz vremena Domovinskog rata.

Sjećamo se koliko nam je u tim teškim trenucima značila molitva, osobna, obiteljska i zajednička, ali i molitvena podrška sv. Ivana Pavla II. i vjernika iz cijelog svijeta. Ta duhovna blizina i zajedništvo bili su izvor naše snage, nade i utjehe. Upravo iz tog iskustva pozvani smo danas još snažnije odgovoriti na poziv Svetog Oca kako bi bili graditelji mira, najprije molitvom“, poručuje nadbiskup Zgrablić.

Pozvao je vjernike da se okupe u svojim župnim zajednicama i uključe u zajedničku molitvu Crkve, „kako bismo se u isto vrijeme ujedinili u vapaju za mirom“ te potiče da na nakanu mira mole osobno, zajedno i u obitelji.

„Neka naša molitva, proizašla iz vlastitog iskustva trpljenja i Božje blizine, bude snažan zagovor za sve koji danas trpe zbog rata i nasilja kako bi zavladao tako potreban mir u svijetu. Neka uskrsli Gospodin ispuni srca svih ljudi svojim mirom, a svakoga od nas učini njegovim vjernim oruđem mira. Neka naša molitva bude znak jedinstva i pouzdanja u uskrslog Gospodina, koji jedini daruje pravi i trajni mir“, poručuje nadbiskup Zgrablić.

Proljetni seminar na kojem su sudjelovali vojni ordinarij Jure Bogdan i trideset i trojica vojnih i policijskih kapelana, svećenika Vojnog ordinarijata RH, među kojima je bio i vlč. Ilija Jakovljević, generalni vikar Vojnog ordinarijata, završen je u petak, 10. travnja u Zadru.

Zadarska nadbiskupija bila je domaćin toga četverodnevnog susreta koji je počeo u utorak, 7. travnja. Uz razgledavanja znamenitih crkvenih i povijesnih lokaliteta u Zadarskoj nadbiskupiji i stručno upoznavanje s narodnom i crkvenom baštinom na zadarskom području, susret je sadržavao i svakodnevnu zajedničku molitvu i misno slavlje svećenika.

Specifičnost zadarskog područja je i njegovo veliko stradanje u Domovinskom ratu te mnoge godišnjice obilježavanja ratnih stradanja u zadarskim mjestima, što dodatno povezuje vojne i policijske kapelane s njihovom službom pastorala među pripadnicima Hrvatske vojske, policije i branitelja koji su i sudjelovali u obrani i stvaranju hrvatske države.

U četvrtak, 9. travnja, biskupa Bogdana i svećenike Vojnog ordinarijata, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru pohodio je i susreo i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Mons. Zgrablić zahvalio je biskupu i kapelanima na pastoralnom angažmanu među djelatnicima Hrvatske vojske i policije i izrazio podršku njihovoj službi u susretu s vojnim i policijskim službama koji nose osobiti teret i izazove u području održavanja javne sigurnosti, reda i mira u narodu i državi.

U četvrtak, 9. travnja, svećenici su također pohodili Nin gdje je misno slavlje u ninskoj župnoj crkvi sv. Anselma predvodio mons. Bogdan. Biskup je podsjetio da je ninska crkva sv. Anselma nekad bila katedralna crkva ninskog biskupa, do 1828. godine kad je ukinuta Ninska biskupija. U Ninu je rezidirao ninski biskup, a zajednica vjernika i svećenika s biskupom slavila je misu, „susretala Isusa Krista, Boga živoga, u lomljenju kruha“, rekao je mons. Bogdan. Kontekst lomljenja kruha, po čemu apostoli prepoznaju uskrslog Gospodina, biskup je razmatrao u propovijedi.

Sveti Luka, autor navještenog Evanđelja, nikad nije vidio ni čuo Isusa, ali čovjek ima osjećaj kao da je Luka sâm svjedok Posljednje večere, Golgote, ukopa, smrti i uskrsnuća Isusa, rekao je mons. Bogdan. „Luka je zabilježio ono što je prva vjernička zajednica Crkve čvrsto držala u svom srcu kao divni poklad vjere; ono što su opisali apostoli, svjedoci, oni koji su živjeli s Isusom i doživjeli sve te događaje, što su prenijeli Luki i prenosili kršćanskoj zajednici od početaka kršćanstva; što su čuvali da se ne iskvari, nego da se autentično prenese vjerničkoj zajednici“, istaknuo je mons. Bogdan.

„Koliko god su apostoli i sâmi bili poljuljani u svojoj vjeri prema Isusu dok su ga slijedili, išli su za njim dok je bilo lijepo, uz manje ili veće padove, ali su ustrajali.

Međutim, do Golgote je ustrajao samo Ivan, a oni su se razbježali. I ponovno su iščekivali okupljeni, zaključani, što će se dogoditi s njima i sa svima koji su povjerovali na Isusovu riječ i koji su bili jezgra koju je Isus okupio, ali i šira zajednica simpatizera, sljedbenika koji su prihvatili Isusa kao Mesiju“, rekao je mons. Bogdan.

Evanđelist Luka opisuje jedno od Isusovih susreta s apostolima, kako se Isus ukazao svojim učenicima nakon uskrsnuća. Evanđelje počinje s onima koji su išli u Emaus te su došli učenicima i rekli im što se dogodilo; kako su prepoznali Isusa u lomljenju kruha, bili su ushićeni i radosni. U tom ozračuju, Isus dolazi među apostole i kaže im: „Mir vama“.

Biskup je govorio o nevjerici apostola da vide uskrslog Gospodina, podsjetivši na riječ apostola Petra: „Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri“. „Pomozi moju vjeru, učvrsti moju vjeru, ojačaj me! I drugi apostoli govorili su, kad su i oni sami svojim očima vidjeli, gledali, prepoznali glas: On je! Ali, ne mogu vjerovati da je to živi Krist, koji je u tri sata poslijepodne na Veliki petak, predao svoj duh Gospodinu. Da je to onaj na čiji su grob stavili ogroman kamen i postavili pretorijance, biranu stražu, da čuva grob, da ne bi došli učenici, ukrali njegovo tijelo i proglasili da je uskrsnuo, jer taj varalica je za života govorio da će uskrsnuti od mrtvih.

Svega toga apostoli su svjesni, a Isus im sada kaže: ‘Mir vama!’. On živ stoji među njima. Očima vide, ušima slušaju: ‘Dajte mi nešto jesti’“, istaknuo je biskup Bogdan, rekavši da je Isus vidio kako apostoli i dalje nisu vjerovali da je to on. Mislili su da je to neka halucinacija, utvara, „jesu li oni pri sebi“. „Dajte mi nešto za jesti. Ja sam živ. Živi čovjek treba jesti, potreban je jela. Na više mjesta u Svetom Pismu, u vrijeme Isusovog ukazanja nakon uskrsnuća, javlja se taj prizor.

I onda Isus tumači apostolima, Ovako se trebalo dogoditi, ne bojte se! Krist je trebao biti ubijen, i on je uskrsnuo! Bog Otac ga je uskrsnuo od mrtvih u snazi svoga Duha. Tu je s vama živi, uskrsli Krist! Ja sam s vama, ne bojte se! Idite i propovijedajte svim narodima ovo što ste vidjeli, čuli i doživjeli. Budite svjedoci! Bit’ ćete mi svjedoci!“, rekao je mons. Bogdan, istaknuvši da je to Isusov nalog, program Isusove Crkve, učenika i svih koji će povjerovati na riječ apostola i kršćanskih vjerovjesnika.

„Vjernici susreću Isusa u postuskrsnom vremenu u njegovoj Riječi koju su zapisali svjedoci događaja ili oni koji su povjerovali riječima svjedoka, dobro ispitali i onda zabilježili, da je sačuvaju kao poklad vjere, pisanu Božju riječ za sva vremena“, poručio je mons. Bogdan.

Rekao je da su svećenici izabrani od Boga, „uključeni u veliki spasenjski proces svijeta koji započinje s Golgote, s Isusove žrtve na križu“ i da su pozvani biti autentični svjedoci Boga živoga koji je među ljudima; Krista uskrsloga, proslavljenoga, koji je i danas snaga i život Crkve.

„Neka nam Bog pomogne da u vjeri u kojoj smo kršteni, odrasli, odgojeni, u kojoj smo prihvatili svećeništvo i zaređeni za svećenike, djelujemo kao svećenici, živimo, rastemo i izvršavamo svoj zadatak evangelizacije svijeta, spasenje Božje“, potaknuo je biskup Bogdan svećenike.

Svećenike u Ninu pozdravio je ninski župnik Jerko Vuleta, izrazivši im dobrodošlicu, rekavši da su u Ninu izvori hrvatske državotvornosti i crkvenosti, a nekadašnja Ninska biskupija je najstarija hrvatska biskupija odakle se širilo Evanđelje među hrvatskim narodom.

Nakon mise i razgledavanja povijesne jezgre Nina pod stručnim vodstvom dr. sc. Ante Uglešića, svećenici i biskup Bogdan pohodili su Privlaku, gdje su se pomolili na mjestu ubojstva Sluge Božjeg don Eugena Šutrina. Velikodušno gostoprimstvo svećenicima iskazali su privlački župnik don Žarko Relota i župljani koji su svećenike počastili bogatom okrepom za ručak. Nakon Privlake, 9. travnja, svećenici su pohodili Biograd n/m gdje su razgledali župnu crkvu sv. Stošije i grad, zatim povijesni lokalitet u Vrani.

U petak, 10. travnja, zadnjeg dana susreta, misu u kapeli sjemeništa ‘Zmajević’ predvodio je biskup Bogdan. Nakon mise, u dvorani Sjemeništa, održan je radni sastanak sudionika susreta, na kojem su biskup Bogdan i svećenici razmotrili djelovanje i planove.

Inače, upravo uskrsni dani imaju osobito spomen značenje i izazivaju pijetet, pa i među svećenicima Vojnog ordinarijata, jer je upravo na Uskrs, 31. ožujka 1991., u redarstvenoj akciji ‘Plitvice’ poginuo hrvatski redarstvenik Josip Jović, 22-godišnji mladić koji je branio slobodu i hrvatski teritorij, a taj događaj u hrvatskom narodu, kojeg molitvom komemorira i Vojni ordinarijat, naziva se „Krvavi Uskrs 1991.“.

Pred svećenicima Vojnog ordinarijata je organizacija 32. hodočašća Hrvatske vojske, policije i branitelja u Lourdes koje se održava od 19. do 26. svibnja 2026., kao dio 66. međunarodnog vojnog hodočašća.

Također, travanj je mjesec kad je osnovan Vojni ordinarijat RH – 27. travnja 1997. godine te će se 2027. godine obilježiti 30. godišnjica djelovanja Vojnog ordinarijata u RH.

Cijelo vrijeme boravka u Zadarskoj nadbiskupiji, u ime Nadbiskupije kao domaćina, sa svećenicima i biskupom Bogdanom u pratnji je bio don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Biskup Bogdan zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću i vikaru Soriću na gostoprimstvu, susretljivosti i raspoloživosti da ih provede kroz različita mjesta u Nadbiskupiji, kao i domaćinima župnicima (Jerko Vuleta, Nin, Žarko Relota, Privlaka, Valter Kotlar, Bibinje i Dario Tičić, Biograd n/m) koji su ih dočekivali zadnjeg dana njihovog pohoda crkvama i povijesnim lokalitetima u Zadarskoj nadbiskupiji.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na siku / Foto: I. Grbić

Proljetni seminar za svećenike Vojnog ordinarijata u RH počeo je sa svojim održavanjem u utorak, 7. travnja u Zadru, kao dio programa permanentnog obrazovanja svećenika koji su policijski i vojni kapelani u Hrvatskoj, predvođeni vojnim ordinarijem Jurom Bogdanom.

Na tom četverodnevnom susretu koji sadrži liturgijsko – molitvenu, duhovnu i kulturnu komponentu, sudjeluju trideset i trojica svećenika iz svih dijelova Hrvatske gdje se nalaze vojne i policijske kapelanije.

U srijedu, 8. travnja, jutarnje misno slavlje u katedrali sv. Stošije predvodio je vlč. Ilija Jakovljević, generalni vikar Vojnog ordinarijata. Poslijepodne, 8. travnja, svećenici su sudjelovali na molitvi Večernje u crkvi sv. Marije u Zadru, koju su pjevali s benediktinkama, a Večernju je predvodio biskup Bogdan.

U nagovoru tijekom Večernje, mons. Bogdan je rekao kako je  providonosno da svećenici sudjeluju u molitvi u zajednici Bogu posvećenih osoba, uzdižući zajedno molitve Gospodinu za Crkvu, svijet i brojne potrebe pojedinaca i naroda.

Mons. Bogdan je rekao da je na području Zadra i Zadarske nadbiskupije niknuo hrvatski, nacionalni, kršćanski i vjernički identitet koji se oblikovao i organizirao na prostoru hrvatskog primorja od Solina i Nina, starokršćanskih biskupija kao što su Salonitanska sa sjedištem u Saloni,  Zadarska nadbiskupija ranoga kršćanstva i druge hrvatske biskupije u kojima je kršćanstvo prisutno od svojih početaka.

Biskup je izrazio poštovanje povijesti zadarskog kraja, upitavši što bi nam sve ispričali, kad bi mogli govoriti, stupovi crkve sv. Marije, što se sve kroz stoljeća događalo na hrvatskom prostoru i u tom samostanu, „gdje sestre benediktinke neprekinuto mole, uzdižu svoju dušu, svoj um i svoje srce Bogu, za potrebe svoje redovničke zajednice, Nadbiskupije, Crkve u našem narodu i potrebe sveopće Crkve“.

Razmatrajući pročitano čitanje iz Poslanice Hebrejima koje govori o Kristu, jedinom najboljem, vrhovnom i glavnom velikom svećeniku, biskup je rekao da su starozavjetni svećenici prinosili žrtve paljenice i klanice u hramu i tako iskazivali čast Bogu za svoje molitve.

I svećenici Vojnog ordinarijata obnovili su svećenička obećanja na Veliki četvrtak, kao kler u drugim biskupijama, „da se sjećaju ustanovljenja svećeničkog reda, svoga rođendana, kad je rođen i definiran identitet svećenika. Mi participiramo na Kristovom svećeništvu. Ucijepljeni smo, pricijepljeni smo na Krista, velikog svećenika i prinosimo svoje molitve i žrtve u narodu koji nam je povjeren, u specifičnoj sredini Hrvatske vojske i policije “, rekao je mons. Bogdan, naglasivši: „Toliko nam je potreban mir u ovim teškim i opskurnim vremenima“.

„Molite za nas, da možemo kao svećenici u ovom vremenu, uvijek čvrsto biti povezani s Kristom, velikim svećenikom i posvećivati naš narod među povjerenim vjernicima. Mi smo ista Crkva. Dišemo istim plućima, kuca nam isto srce Crkve za duše koje su nam povjerene“, rekao je biskup u obraćanju koludricama, dodavši da svećenici djeluju u istom narodu kao i redovnice, ali među vjernicima koji su čuvari reda i mira u hrvatskom narodu i na granicama hrvatske države.

Zahvalivši koludricama na molitvenom ozračju zajedničke molitve, mons. Bogdan je potaknuo sestre da mole za svećenike i za sve koji su im povjereni, „da kao svećenici budemo uvijek sluge Krista, da nam On bude model, učitelj, uzor, nadahnuće i jedina snaga. Vas je održala vaša duhovnost, molitva, posvećenost Bogu, povezanost s Bogom. To je garancija sigurne budućnosti i našeg opstanka“, poručio je mons. Bogdan koludricama.

Istaknuo je da su zadarske benediktinke stoljećima, od kralja Krešimira i utemeljiteljice samostana Čike i Vekenege, čuvarice kulture, duhovnosti, identiteta i kršćanskih vrijednosti našeg naroda.

Biskup je podsjetio da je takav proljetni seminar 2025. godine održan u Splitu, također u uskrsnom vremenu, kad su i svećenici Vojnog ordinarijata tim pohodom obilježili godišnjicu održavanja Splitskih crkvenih sabora i 1100. obljetnicu Hrvatskog kraljevstva.

„Željeli smo upoznati početke kršćanstva na našim prostorima iz rimskih vremena, starorimske Salone, starokršćanske korijene i temelje hrvatske kulture, našeg identiteta; potom svetište Gospe od Otoka gdje je pokopana hrvatska kraljica Jelena, Zadranka i druge lokalitete iz hrvatske povijesti, iz  prve srednjovjekovne hrvatske države.

Drugi dan susreta slavili smo misu u katedrali sv. Dujma gdje su održani Splitski crkveni sabori 925. i 928. godine, kad je Papa Ivan X. uputio Pismo tadašnjem splitskom, salonitanskom nadbiskupu, kralju Tomislavu i knezu Zahumlja, kad pozdravlja taj Sabor i daju upute o Saboru“, podsjetio je mons. Bogdan.

Biskup je zahvalio benediktinkama na prijemu za taj zajednički molitveni susret i don Anti Soriću, generalnom vikaru Zadarske nadbiskupije koja je domaćin seminara, rekavši da je vikar Sorić „poduzeo sve što je trebalo da se susret ostvari u Zadru“.

Na kraju Večernje, srdačnu dobrodošlicu u Zadar i SICU u ime zadarskih koludrica Svete Marije svećenicima je izrazila č. m. Anastazija Čizmin, opatica samostana sv. Marije, rekavši da im je drago što su u zajedništvu imali priliku moliti službu Večernje.

„Samostan sv. Marije diči se dugom, tisućgodišnjom i neprekinutom tradicijom koja prema nekim izvorima seže od 10. stoljeća, ali nije mlađi od prve polovice i 11. stoljeća. Već 1066. godine na sâm Božić, hrvatski kralj Petar Krešimir IV. dodijelio je samostanu neke posjede te kraljevsku slobodu, povelju koju je predao opatici Čiki. Od toga datuma dokumentirano je i postojanje našeg samostana. Samostan je kroz stoljeća i burnu povijest ostao vjersko i kulturno središte, a koludrice su sačuvale relikvije i ostale dragocjene liturgijske predmete“, rekla je opatica Čizmin.

Tijekom Drugog svjetskog rata, samostan i crkva sv. Marije bili su srušeni i zapaljeni bombama, ali koludrice su uspjele sačuvati svoje živote. Nakon gotovo tri desetljeća progonstva, 1970. godine koludrice su se vratile u obnovljeni samostan sv. Marije.

Stalna izložba crkvene umjetnosti Zadar u kojoj je izloženo sakralno blago koje pripada Zadarskoj nadbiskupiji i benediktinskom samostanu otvorena je 1976. godine, a crkva sv. Marije je obnovljena 1980. godine, podsjetila je č. m. Anastazija.

Opatica je poželjela svećenicima da ih prati zagovor i zaštita sv. Benedikta, Marije i blagoslov Presvetog Trojstva. Istaknula je da je kip Pieta, umrli Krist u rukama majke Marije koji se nalazi na pokrajnjem oltaru crkve sv. Marije, jedini ostao sačuvan, netaknut u oštećenju srušenog samostana u Drugom svjetskom ratu. Večernja je završena zajedničkom molitvom pjevanjem „Kraljice neba, raduj se!“.

Uz stručna vodstva, svećenici tijekom boravka u Zadru upoznaju sakralnu i kulturnu baštinu Zadra i Zadarske nadbiskupije. Prvog dana susreta, u utorak, 7. travnja, posjetili su zvonik katedrale sv. Stošije i prošetali središtem Zadra i rivom.

U srijedu, 8. travnja, upoznali su se s drevnom poviješću katedrale sv. Stošije. Posjetili su crkvu Gospe od Zdravlja, samostan sv. Frane i njihov franjevački muzej i Arheološki muzej u Zadru. Razgledali su umjetnine u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti Zadar – SICU, crkvu sv. Šime i tijelo sv. Šimuna koje se nalazi u škrinji u toj crkvi te su počastili svečevu relikviju.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Uskrsni Emaus tradicionalno je proslavljen na Uskrsni ponedjeljak, 6. travnja, na Skradinskom buku u Nacionalnom parku Krka u Šibenskoj biskupiji. Svečano slavlje predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. U misi su sudjelovali i vjernici iz nekih župa Zadarske nadbiskupije. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

(Lk 24, 13-35)

Terapija nade na putovima našega života

Draga biskupe Tomislave! Draga braćo svećenici! Draga braćo i sestre!

Danas se nalazimo na izletu, na putu – i to ne samo do slapova rijeke Krke, ne na bilo kakvom putu, već na onom koji vodi iz Jeruzalema u Emaus. To je put kojim su koračala dvojica Isusovih učenika, ali to je, zapravo, i put kojim hoda svaki od nas kada se osjeća poraženim, depresivnim, razočaranim ili neshvaćenim.

Zamislimo tu scenu: dvojica muškaraca, nakon što je njihov učitelj Isus, kojeg su slijedili izvjesno vrijeme, ubijen i pokopan, na uskrsno jutro, hodaju pognutih glava, udaljavajući se od Jeruzalema, od mjesta gdje su se njihove nade raspršile poput praha na vjetru. Evanđelist sv. Luka kaže da su bili „snuždeni“ (24, 17) – lica su im bila oborena, pogled bez sjaja, korak težak – srce još teže, kao da svaki novi korak još dublje potvrđuje njihov poraz. Ne odlaze samo iz grada, nego kao da bježe i od vlastitih razočaranja, od događaja koje ne razumiju i koji su slomili njihova očekivanja.

Njihov razgovor je pun gorčine i nemoći: „A mi se nadasmo…“ (Lk 24, 21), bilježi njihov razgovor sv. Luka. U toj kratkoj rečenici sabrano je toliko neizrečenih snova, planova i vjere koja se činila sigurnom, a sada se urušila u kratko vrijeme kao kula od karata. „Nadasmo se“, kažu – u prošlom vremenu. Kao da kažu: bilo je lijepo dok je trajalo, ali sada je sve nepovratno gotovo. Koliko li samo srušenih snova i želja, koliko tuge, koliko neuspjeha i razočaranja nosi ta rečenica koju i mi tako često izgovaramo u svojim životima – kad se raspadnu naši odnosi, kad nas iznevjere ljudi u koje smo vjerovali, kad se molitve čine neuslišane, kad se čini da Bog šuti. Nitko od nas nije izuzet od ovog iskustva.

Ove riječi učenika „nadamo se“ izraz su slomljenih očekivanja, razočaranja je su slijedili osobu koja nije ispunila njihova očekivanja – misli su, ali i ispovijest srca koje još uvijek pamti kako je bilo nadati se. I upravo zato, ona nije samo kraj jedne nade – nego početak prostora u kojem Bog ponovno progovara.

No, upravo u taj prostor tuge, izgubljene nade, razočaranja, nepozvan i diskretan, ulazi netko treći. Ulazi uskrsli i proslavljeni Isus.

I ne dolazi s odgovorima koji bi odmah uklonili bol i „kamen sa srca“. Ne dolazi s čudom koje bi u trenu izbrisalo njihova razočaranje. Dolazi kao suputnik. Hoda s njima. Sluša ih. Pita. Razgovara. Izgleda kao stranac. Traži i dopušta im da izreknu svoju tugu i razočaranje do kraja. I tek tada, polako, tijekom zajedničkog hoda počinje otvarati njihove oči i njihova srca.

Braćo i sestre, možda se i mi danas ovdje, na ovim slapovima Krke, nalazimo na takvom putu. Okruženi ljepotom prirode, snagom vode koja neprestano teče i obnavlja se, donosimo u sebi i svoje umore, pitanja, razočaranja, možda i izgubljene nade. Dolazimo iz različitih mjesta Šibenske biskupije i drugih krajeva naše domovine, ali svi nosimo isto ljudsko iskustvo: iskustvo traženja smisla, težine „kamena na srcu“, želje da se i naša srca zagriju i čežnje za susretom i promjenom koja nas mijenja i daje novu snagu života.

I upravo zato je ova sveta misa Emaus našega života. Ovdje, na putu, u lomljenju kruha, u riječi koja se naviješta, uskrsli Gospodin ponovno dolazi među nas. Možda ga ni mi ne prepoznajemo odmah kao ni učenici koji su dugo vremena živjeli s njime. Možda nam je pogled još uvijek zamućen brigama i ranama, nestvarnim očekivanjima. Ali On je tu – Uskrsli Isus – strpljiv, nenametljiv, vjeran, naš suputnik.

Na Uskrsni ponedjeljak Crkva nas ne vraća u spektakl praznoga groba, nego nas vodi na put – jer vjera nije samo trenutak, nego hod kroz cijeli život. Hod u kojem nas Krist susreće upravo onda kada mislimo da je sve izgubljeno.

Zato danas ne moramo skrivati svoje „A mi se nadasmo…“. Možemo ga donijeti pred Gospodina. Jer upravo iz tog priznanja započinje susret s Uskrslim. Upravo na tom putu razočaranja rađa se nova nada – nada koja više ne počiva na našim očekivanjima, nego na Njegovoj prisutnosti.

I možda ćemo, poput učenika iz Emausa, na kraju i mi moći reći: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“ (usp. Lk 24, 32).

Isus kao suputnik i tumač Pisma

Evanđelist Luka nam kaže da im se Isus približio i hodao s njima, „ali prepoznati ga – bilo je uskraćeno njihovim očima“ (Lk 24, 16). Kako je to moguće? Papa Franjo nam objašnjava da je to zato što su njihove oči bile „zastrte tugom i očajem“ (Generalna audijencija, 30. travnja 2014.). Oni su očekivali Spasitelja pobjednika, moćnog kralja koji će silom riješiti njihove probleme, a dobili su križ. Isus tada započinje ono što papa Franjo naziva „terapijom nade“ (Generalna audijencija, 24. svibnja 2017.). On ih ne grdi grubo zbog njihova stanja duha, već ih prvo sluša, pita, traži da razgovaraju s njime o njemu samome, putuje strpljivo i naporno s njima cijeli dan. Naš Bog nije nametljiv; on nam daje vremena da izbacimo svu gorčinu iz srca.

Tek nakon što su izrekli svoju bol i razočaranje, Isus preuzima riječ i inicijativu. On postaje, kako kaže papa Benedikt XVI., „prvi egzeget“ koji im otvara Pisma  (Aperuit Illis, 6.). On im pokazuje da Isusova patnja nije bila pogreška u Božjem planu, već njegov vrhunac ljubavi. Papa Lav XIV. nas podsjeća da Isus ne koristi „specijalne efekte“ da bi nas uvjerio u nešto, već strpljivo objašnjava da bol nije nijekanje obećanja, već put kroz koji je Bog očitovao mjeru svoje ljubavi. Isus im daje novi ključ za tumačenje povijesti: ono što je izgledalo kao poraz, zapravo je pobjeda.

Srce koje gori i oči koje se otvaraju

Dok su učenici hodali s Isusom, a da nisu znali da je to On, njihova su srca počela „grijati se, gorjeti“ (usp. Lk 24, 32), kako sami kažu. To nije bio samo emocionalni zanos, već unutarnje postupno prosvjetljenje. Isusovo tumačenje proročanstava Pisma bilo je poput neočekivane objave – poput ukazanja –  koje prosvjetljuje i tješi. No, ni same Isusove riječi nisu bile dovoljne da im „se otvore oči“. Tek kada su sjeli s njime za stol, kada je Isus uzeo kruh, blagoslovio ga, razlomio i dao im – njihove su se oči otvorile.

Taj trenutak lomljenja kruha je ključan. Upravo ta gesta molitve i lomljena kruha ponovno otvara oči srca učenicima i osvjetljava viziju zamagljenu očajem. U tom trenutku sve postaje jasno: zajednički put, nježna i snažna riječ, svjetlo istine, srce koje se grije. Isus nestaje iz njihova vidokruga, ali ostaje u njihovim srcima. Lijepo kaže sveti Augustin, a prenosi nam papa Benedikt: „Imati Krista u vlastitom srcu daleko je više nego imati ga u svojoj kući“ (Generalna audijencija, 11 travnja 2007.).

Emaus u našoj svakodnevici

Draga braćo i sestre!

Iskustvo Emausa se neprestano obnavlja u Crkvi i u našim životima. Današnji čovjek često živi u stanju razočaranja i depresije. Mnogi se osjećaju kao da hodaju u mraku, bez horizonta na vidiku, žive  kao da je zid ispred njih. Isus nam danas poručuje: „Idi naprijed, ja sam s tobom“.

U ovom hodu Isus nas ne ostavlja bez duhovne okrepe koja nam je nužna na putu života. Isus nam na ovom putu za okrepu nudi čak dva obilna stola, puna duhovne hrane: stol Riječi i stol Euharistije. Kada otvorimo Bibliju, osobito Novi zavjet, s darom razumijevanja koji nam daje Duh Sveti, mi ne čitamo samo neku staru knjigu, već dopuštamo Bogu da nam objasni naše vlastite situacije, naše patnje i naše radosti. A kada pristupamo pričesti, mi primamo samoga Uskrsloga koji „otvara naše oči srca“, „lomi – žrtvuje“ svoj život za nas kako bismo i mi hodili u novosti života pupot učenika koji su se sasvim drugačiji vratili iz Emausa u Jeruzalem.

Što su učinili učenici nakon što su prepoznali Isusa? Nisu ostali u Emausu uživati u miru počinka i noći nakon cjelodnevnog napornog hoda. „U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem“ (Lk 24, 33), kaže nam sv. Luka. Radost Uskrsnuća se ne može zadržati za sebe. To je pre veliki događaj da bi se mogao zatvoriti samo u jedno srce. I mi smo pozvani biti glasnici svjetla i radosti Uskrsa.

Zato, braćo i sestre, najprije prepoznajmo Isusa u suputniku, u onom koji hoda uz nas. On hoda s onima koji su obeshrabreni i pognutih glava – a često je to svaki od nas. Budimo i mi oni koji slušaju tuđe priče s ljubavlju, kao što je Isus slušao učenike na putu od Jeruzalema do Emausa – i to cijeli dan!

Nadalje, molimo od Gospodina dar razumijevanja. Molimo Duha Svetoga da nam otvori oči za dublje značenje događaja u našem životu i u Isusovu životu, da u njegovoj Riječi zagrijemo naša „snuždena srca“, te da već i u križevima vidimo sjeme uskrsnuća.

I kao treće, vratimo se u svoju zajednicu, svoju obitelj, među naše prijatelje i znance. Ne dopustimo da nas razočaranje izolira. Vratimo se u „Jeruzalem“ – u svoju župu, u svoju obitelj – s viješću da je Gospodin doista uskrsnuo i promijenio naša srca!

Zaključak

Braćo i sestre, neka neočekivana radost učenika iz Emausa bude jasan podsjetnik za nas kada postane teško. Uskrsli je taj koji radikalno mijenja našu perspektivu, ulijevajući nadu koja ispunjava prazninu tuge.

Neka Gospodin i s nama ostane, ne samo danas, nego i zauvijek.

Amen.

Foto: Ivo Kronja

Na svetkovinu Uskrsa, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 5. travnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Isusovo uskrsnuće nam progovara o Božjoj snazi, ali i o dubokoj istini o nama, našim ranama, našim traženjima i našoj budućnosti, naglasio je nadbiskup, rekavši da uskrsnuće Isusa Krista predstavlja središte naše vjere i izvor nade koji prodire u sve dimenzije našeg života.

U svjetlu uskrsnog jutra, nadbiskup je istaknuo tri snažne i povezane poruke koje oblikuju kršćanski pogled na svijet i život: nada koja pobjeđuje strah, milosrđe koje preobražava rane i novi život koji se očituje u djelovanju.

Te međusobno povezane poruke Uskrsa odgovor su na najdublje čežnje i izazove čovjeka koje „otkrivaju put kojim Bog ulazi u ljudsku stvarnost, ne ostajući udaljeni promatrač, nego postaje blizak suputnik koji vodi prema punini života. Nada otvara srce i daje snagu za korak naprijed, milosrđe liječi i obnavlja odnose, a novi život donosi konkretnu promjenu koja zahvaća svakodnevicu“, poručio je mons. Zgrablić.

Istaknuo je da u svijetu nesigurnosti, ratnih razaranja, kriza, mnogih pitanja, briga i napetosti, ubrzanih promjena, „uskrsna poruka dolazi kao snažna Božja prisutnost koja unosi duboki mir i sigurnost, jer se ne oslanja na prolazne okolnosti, nego na čvrsti temelj Božje vjernosti i ljubavi prema čovjeku“.

„U svjetlu Isusovog uskrsnuća, pozvani smo promatrati vlastiti život iz nove perspektive u kojoj svaka situacija, pa i ona obilježena patnjom, neizvjesnošću ili križem, zadobiva dublji smisao i usmjerenje prema punini života koja nadilazi granice vidljivoga i prolaznoga. Kristovo uskrsnuće otvara horizont koji nadilazi granice vremena i prostora, uvodeći nas u otajstvo života koji ima svoje ispunjenje u zajedništvu s Bogom. U toj stvarnosti, putovi koji se čine teški i zahtjevni zadobivaju novo značenje, jer postaju mjesta susreta s Bogom koji nas prati, koji hoda s nama, podiže nas kad padnemo i vodi prema punini smisla i života.

Uskrsli Krist, kao pobjednik nad grijehom i smrću je svjetlo koje rasvjetljuje svaki ljudski korak i pouzdani oslonac koji učvršćuje naše srce u trenucima kušnje“, poručio je mons. Zgrablić. Rekao je da Uskrs predstavlja predokus punine života koji se nastavlja i nakon prijelaza kroz smrt, otkrivajući duboku povezanost između sadašnjeg trenutka i vječnosti koja već započinje u  čovjeku otvorenom Bogu.

Iz uskrsne nade, koja u nama budi povjerenje i otvara naš pogled prema punini života, rađa se poziv na preobrazbu osobnih i zajedničkih životnih rana kroz snagu ljubavi i milosrđa koje izviru iz Kristova uskrsnuća, naglasio je predvoditelj slavlja.

Uskrsli Krist ne dolazi učenicima brišući tragove trpljenja, nego noseći svoje rane prožete slavom. „Rane uskrslog Krista nisu izbrisane, nego pretvorene u znakove pobjede ljubavi koja nadilazi svaku izdaju, grijeh, svaku našu slabost, ljudsku ograničenost, čak i smrt.

Upravo u Isusovim preobraženim ranama učenici prepoznaju sigurnost njegove prisutnosti i snagu njegove ljubavi koja ostaje vjerna i kada čovjek posrne“, poručio je mons. Zgrablić. Naglasio je da „Isusove rane koje su bile znak užasne boli i odbačenosti, u svjetlu uskrsnuća postaju znak preobražene stvarnosti, mjesto dubokog susreta Boga i čovjeka, gdje svaka ljudska rana može zadobiti novo značenje i postati početak ozdravljenja“.

Potaknuo je da „gledajući Kristove rane, i mi otkrivamo vlastite rane u novom svjetlu i pronalazimo snagu da ih prihvatimo, predamo Bogu i dopustimo da ih Bog dotakne svojom ljubavlju i snagom svoga uskrsnuća“.

„U svijetu mnogih podjela i rana u obiteljima, narodima i unutar nas samih, ta uskrsna poruka je snažan poziv na hrabrost praštanja, na spremnost za pomirenje i izgradnju odnosa koji se ne temelje na egoizmu, zatvorenosti i nepovjerenju, nego na istini, strpljivosti i ljubavi koja gradi. Praštanje u tom svjetlu postaje čin duboke snage, a pomirenje put koji vodi prema slobodi srca i obnovi zajedništva“, poručio je mons. Zgrablić. Rekao je da promatrati vlastite rane u svjetlu Božje prisutnosti znači kako ništa ne ostaje zatvoreno u boli, nego sve može biti obuhvaćeno ljubavlju koja obnavlja.

„Iz pomirenja i obnovljenih odnosa koji se rađaju iz susreta s uskrslim Kristom i iz snage njegovog milosrđa, izvire poziv na novi život koji se ne zadržava na razini osjećaja ili trenutnog nadahnuća, nego se ostvaruje u konkretnosti svakodnevice, u svakom trenutku i odnosu. Taj novi život započinje u dubini bića gdje čovjek prihvaća dar Božje blizine i ljubavi te se širi na sve dimenzije života, oblikujući način razmišljanja, govora i djelovanja“, rekao je predvoditelj slavlja, dodavši da susreti učenika s uskrslim Kristom produbljuju vjeru, proširuju horizonte srca i otvaraju čovjeka za hod u kojem se život postupno preobražava.

Vjernik postaje dionik Kristove smrti i uskrsnuća kroz sakrament krštenja, ulazeći u život koji se neprestano obnavlja, raste i u sebi nosi klicu vječnosti. „Krštenje otvara put novom identitetu djeteta Božjega te uvodi čovjeka u zajedništvo koje nadilazi granice prostora i vremena. U tom zajedništvu svaki trenutak života postaje mjesto susreta s Bogom i prilika za rast u ljubavi.

Novi život u Kristu uskrslom očituje se u djelima ljubavi koja prepoznaju potrebe bližnjih, u spremnosti na služenje koje nadilazi vlastite interese, u zauzetosti za pravednost koja gradi društvo dostojno čovjeka i u velikodušnosti kojom se vlastiti darovi stavljaju u službu cijele zajednice“, poručio je nadbiskup.

„Kršćanski život tako postaje vidljivo svjedočanstvo, poziv na kršćansku autentičnost koja se očituje u usklađenosti vjere i života, na svetost koja raste u svakodnevnim izborima, u poniznosti koja otvara prostor drugima, u postojanoj vjernosti i radosti služenja koja obogaćuje onoga koji daje i onoga koji prima“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da sve ispuni uskrsna radost koja izvire iz Kristove proslave.

Uskrs nas poziva na budnost srca i otvorenost za djelovanje milosti koja preobražava, na odgovornost za svijet i hrabrost da budemo nositelji promjene koja započinje u našoj osobnosti. Svaki čin dobrote, ohrabrenje, nastojanje oko pravednosti i istine postaje odraz uskrsne snage koja djeluje s velikom snagom, poručio je nadbiskup, u želji da svjetlo uskrslog Krista vodi naše korake, učvršćuje naše zajedništvo i nadahnjuje nas za život koji je dar drugima.

Poželio je da uskrsna stvarnost zahvati naša srca i oblikuje naš pogled, naše odluke i odnose, kako bismo nosili nadu gdje vlada nesigurnost, gradili pomirenje gdje su podjele i svjedočili novi život gdje se traži smisao. Uskrsli Krist svojim svjetlom uskrsnuća obasjava čitav svijet, rekao je nadbiskup Zgrablić i svima čestitao Uskrs, osobito „bolesnicima, osobama s invaliditetom i svima koji u različitim službama bdiju nad našom sigurnošću i zdravljem, darujući svoj život za dobro nas“.

Na kraju mise, nadbiskup je udijelio papinski blagoslov s potpunim oprostom. Pjevanje na misi predvodili su Katedralni zbor sv. Stošije i Capella Sanctae Anastasiae pod vodstvom Dragana Pejića i Luke Čačića.

I. G.

Foto: Ines Grbić