Službu Riječi s odrješenjem za pokojne na Gradskom groblju u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić u subotu, 1. studenog, na svetkovinu Svih svetih.

„Smrt nije kraj, nego prag susreta“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da je na groblju „lakše osjetiti živu nadu koju nosimo u duši, u koju je utkana naša snažna želja za životom. Vjera nas uči da ono što želimo i nadamo se ima smisla: smrt nije kraj, nego vrata. Za one koji prihvaćaju Božji dar spasenja, smrt su vrata koja vode u vječnost, u Božje naručje“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Pohodeći grobove, u srcu nosimo nostalgiju i tugu, ali i kršćansku vjeru i nadu. Groblje je „sveto mjesto gdje zemlja čuva zemaljske ostatke tijela, ali vjerom znamo da Bog čuva neumrle duše pokojnika. Na groblju se sjećanje spaja s nadom, ljubav prema našim dragim pokojnicima s vjerom, a prolaznost s vječnošću“, poručio je nadbiskup.

Pohodimo grobove i molimo za pokojne i na svetkovinu Svih svetih, a to je „svetkovina svjetla, svetosti, života s Bogom, dan pun nade i pobjede života nad smrću koja je počela uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih. S vjerom u Krista ne mislimo samo na smrt, nego na život koji ne prestaje, na uskrsnuće koje nam se daruje. Stoga, misleći na smrt, ne gledamo kraj, nego novi početak – život u punini Božje prisutnosti“, ohrabrio je mons. Zgrablić.

Nebo ispunjavaju svjetla tolikih duša koje sjaje jer su živjele vjeru do kraja. Među njima su poznati i nepoznati, slavni i skromni, veliki sveci i tzv. maleni ljudi koji su svetost živjeli tiho u obiteljima, na radnim mjestima, u svojim križevima i žrtvama, rekao je nadbiskup.

„Oni su sada s Bogom. Oni su „mnoštvo koje nitko ne može izbrojiti“ o kojem govori Knjiga Otkrivenja, obučeni u bijele haljine, oprani u Krvi Jaganjčevoj. Njihovo svjetlo, tj. Božja nazočnost, ne gasi se. Njima život nije oduzet, nego preobražen“, naglasio je nadbiskup.

Razmatrajući navješteni ulomak iz evanđelja po Luki, u kojem nas Isus poziva da prođemo kroz ta Vrata govoreći: „Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene! Budite kao ljudi koji čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe…“, nadbiskup je pojasnio zašto Isus koristi sliku svadbe kad govori o smrti.

„U Božjim očima, kraj života nije tragedija, nego svadbeni susret  Zaručnika i zaručnice, susret Boga i duše. Zagrljaj Stvoritelja i stvorenja, Zaručnika i zaručnice, Oca i njegovog ljubljenog djeteta. U Bibliji je svadba simbol punine, zajedništva, ljubavi koja nikad ne prestaje“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da „smrt, gledana očima vjere, nije gubitak, nego ostvarenje čežnje za puninom života i ljubavi“.

„Zato je kršćanin pozvan da ne gleda u smrt s očajem, nego s vjerom, jer zna da iza tame stoji svjetlo. Zato Isus kaže: ‘Budite budni i opasanih bokova; imajte upaljene svjetiljke!’. Biti budan, opasanih bokova i imati upaljene svjetiljke znači živjeti svjesno, s Bogom, u Svjetlu“, poručio je mons. Zgrablić, podsjetivši da za pokojne molimo „Svjetlost vječna svjetlila njima“.

Opasati bokove pojasnio je činjenicom iz prošlog vremena, kad su ljudi, krećući na put ili u rad, opasali svoje haljine da im ne smetaju pri kretanju. „Opasati bokove značilo je biti spreman; ne sjediti i čekati, nego biti budan i pripravljen za djelovanje. Isus nas poziva na takvu spremnost. Ne znamo kad će doći, ali znamo da sigurno dolazi – u svakodnevici, u ljudima koje susrećemo, u trenucima kad nas zove na ljubav i služenje, u trenutku naše smrti“, rekao je mons. Zgrablić.

Imati „upaljene svjetiljke“ je znak naše vjere, nade i ljubavi koje trebaju neprestano gorjeti. „Neka naša srca budu budna, spremna za dobro, za Boga, u svako vrijeme. Svjetiljka našeg života neka gori pred Gospodinom, da nas, kad dođe, nađe spremne, radosne i svjetlom obasjane.

Biti budan znači svaki dan biti Bogu zahvalan, budan za Dobro, osjetljiv za bližnjega, spreman na ljubav i praštanje. Biti budan znači ne živjeti u ravnodušnosti, ne zatvarati oči pred potrebama drugih, ne trošiti dane u ispraznostima koje ne traju; znači čuvati srce čisto, jer oni čista srca mogu Boga gledati“, potaknuo je nadbiskup, rekavši da ostaje samo ono što je učinjeno iz ljubavi, jer Bog je Ljubav. „Koliko primimo Ljubavi u svoju dušu, toliko je već vječnosti u nama. Ljubav je jedino što smrt ne može dodirnuti i razoriti“, poručio je mons. Zgrablić.

Podsjetivši na molitvu Crkve za pokojne: „Ljudska slabost zamračuje čistoću duše, zato nakon smrti trebaju najprije proći kroz čišćenje, kako bi se mogli susresti s Tobom, Gospodine, licem u lice“, nadbiskup je rekao da „čišćenje duše koje zovemo čistilište nije kazna, nego mjesto Božjeg milosrđa“.

„Čistilište nije prostor kazne, nego prostor i vrijeme ozdravljenja. U čistilištu duša, u svjetlu Božje ljubavi, vidi sve što još nije bilo čisto, što je Bog pripravio onima koji ga ljube i dopušta da je Božja milost preobrazi. Bog ne odbacuje nikoga tko ga traži. Ali ni duša ne može ući u puninu Božjeg svjetla dok u njoj ima sjene. Zato postoji čistilište – izraz Božje nježnosti, koji dušu priprema za nebo“, istaknuo je nadbiskup, naglasivši da je zato naša molitva za pokojne sveta i dragocjena.

„Tamo gdje naši pokojnici više ne mogu ništa učiniti za sebe, mi možemo. Naše molitve, naše mise i žrtve postaju njihov plamen, kako bi obasjani svjetlom mogli pristupiti u puninu života s Bogom.

Molitva sjedinjena s Kristom nije samo naša riječ, nego žrtva Kristove ljubavi koju je Bog već primio. Kad molimo za pokojne, sudjelujemo u Božjem djelu spasenja. Jednog dana i mi ćemo doći pred Gospodina. Možda će i nama tada trebati nečija molitva“, rekao je nadbiskup.

Uz molitvu za pokojne, Dušni dan nosi poruku kako nam je vrijeme darovano, ali nije beskonačno. „Ne živimo kao da vremena imamo napretek. Isus nas poziva: Budi budan. Imaj opasane bokove. Ne prokockaj život i vječnost u zajedništvu s Bogom. Ne troši dane samo na ono što prolazi“, poručio je nadbiskup. Poželio je da nad grobovima ne stojimo kao ljudi bez nade, nego kao djeca nade, „s upaljenim svjetiljkama vjere, čekajući Gospodina koji dolazi da nas uvede u svadbenu dvoranu života. Neka nas nađe budne, opasanih bokova i spremne da pođemo s Njim na vječnu svadbu Božje ljubavi“, poručio je mons. Zgrablić.

Potaknuo je da se ne sjećamo samo pokojnika, nego da kao kršćani vjerujemo i molimo, jer duše u čistilištu ne trebaju naše suze, svijeće i cvijeće, nego našu ljubav i molitve.

„Neka naše molitve otvaraju vrata raja onima koji čekaju u čistilištu; kad dođemo pred Gospodina, neka nas dočekaju oni za koje smo molili kao naši zagovornici i prijatelji“, poručio je nadbiskup.

Nakon Službe Riječi, mons. Zgrablić je u pratnji svećenika pohodio grobnice svećenika, redovnika i redovnica Zadarske nadbiskupije koje se nalaze na Gradskom groblju. Nad svakim grobom se pomolio, poškropio ga blagoslovljenom vodom i ostavio zapaljenu svijeću.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Na svetkovinu Svih svetih, u subotu, 1. studenog, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Uvod

Draga braćo i sestre!

Danas kao Božji narod podižemo pogled prema nebu, prema nebrojenom mnoštvu ljudi koji su živjeli u našoj sredini, hodali ovim svijetom poput nas, u teškoćama i radostima, ali s pogledom usmjerenim prema Bogu. Slavimo blagdan Svih svetih – onih kanoniziranih i poznatih, kao i svih onih koji su svojim životom tiho i vjerno slijedili Krista.

1. Svetost – srce Crkve

Papa Benedikt XVI. o blagdanu Svih Svetih 2006. godine o ovom nebrojenom mnoštvu kaže: “Sveci nisu mala kasta izabranih duša, već nebrojeno mnoštvo prema kojemu nas liturgija potiče da podignemo pogled. Ovo mnoštvo ne uključuje samo službeno priznate svece, nego i krštene iz svih vremenâ i naroda koji su nastojali vjerno i s ljubavlju izvršavati božansku volju…”.  Papa nastavlja: “Ne poznajemo lica, pa čak ni imena mnogih od njih, ali očima vjere vidimo ih kako sjaje na Božjem nebu poput slavnih zvijezda”.

To znači: naši roditelji, djedovi i bake, prijatelji, susjedi… koji su tiho i vjerno živjeli svoju vjeru, ljubili Boga i bližnjega, majke koje su svaki dan molile za svoju djecu, očevi koji su pošteno zarađivali svoju plaću i brinuli se za svoju obitelj, posvećene osobe koje su s vjernošću služile Bogu i narodu – iako nisu u kalendaru, iako im ne znamo imena – oni su tu, dio tog mnoštva, oni su sveti Božji narod, stanovnici Nebeskog Jeruzalema.

Crkva u njima prepoznaje svoj pravi identitet: svetost. Svetost je srce Crkve. U svecima Crkva ne vidi samo svoju prošlost – nego i svoj identitet, svoj cilj, svoje lice.

2. Hodočasnici nade i svetosti

Draga braćo i sestre!

U ovoj Jubilejskoj godini koja ide prema završetku i koju proživljavamo pod geslom nadahnutim Pavlovim riječima iz Poslanice Rimljanima – “Nada ne razočarava” (Rim 5, 5), ovaj blagdan Svih Svetih postaje još jasniji i snažniji, jer svetost i nada idu zajedno. Nema svetosti bez nade – i nema istinske nade bez pogleda uprtog u svetost.

Svetost nije ponajprije djelo naših sposobnosti, naše snage, naše savršenosti. Svetost je uvijek odgovor na Božji poziv. A da bismo uopće mogli Bogu odgovoriti, moramo vjerovati da nas Bog stvara, vodi, ljubi, prihvaća, poziva i potiče na dobro, da nas ne ostavlja i da nas neće iznevjeriti. A to je sadržaj naše nade. Nada je duhovni „prostor“ u nama u kojem svetost raste.

Ako čovjek nema nade, lako odustane od dobra, od molitve, od sebe, od drugih, od žrtve, pa na kraju – i od Boga. Tko ne gaji krepost nade, prestaje i hodati putem svetosti, jer misli da je sve uzalud, da se ne isplati truditi ispravno živjeti i činiti dobro, da se ništa neće promijeniti.

A s druge strane – nada se hrani svetošću. Kad pogledamo svece, kad pogledamo one koji su živjeli za Krista, kad u njima gledamo herojske kreposti, rađa se u nama nova snaga, nova čežnja, nova odlučnost da i sami budemo takvi.

To znači da naša krepost nade, vjera u vječni život, u smisao žrtve i nas učvršćuje kad vidimo konkretne ljude koji su tim putem već prošli. Sveci su dokaz da je svetost moguća, da se Božja milost stvarno očituje u ljudskom životu. Njihov život postaje hrana za našu nadu – pokazuju nam da se isplati živjeti, pa ako je potrebno i umrijeti, za Boga i da Božja ljubav stvarno preobražava čovjeka.

Kada promatramo svece, nadalje, gledamo i snagu ljubavi i vjere koja ih je nosila. Ovaj pogled u nama budi unutarnji poticaj – želju da i sami budemo bolji, da se više pouzdajemo u Boga.

Sveti su primjeri herojskog života ljubavi – ljubili su i kad je bilo lako i ugodno, ali i u trpljenju, u odricanju, u služenju drugima, u trenucima koji su bili ispunjeni mržnjom prema njima, u mučenju i mržnji. Njihov život je dokaz da ljubav prema Bogu uvijek uključuje ljubav prema čovjeku – jer onaj tko istinski ljubi Boga, vidi i ljubi Njega u bližnjemu.

Sveti koji su živjeli ljubav sada uživaju vječno zajedništvo svetosti s Bogom – to je plod njihove vjernosti. Za nas je to izvor nade: vidimo da se ispunja ono što je Bog obećao. Njihova sadašnja radost i slava u nebu nije samo njihova nagrada, nego i nama podsjetnik da nas čeka isti poziv i isto mjesto – da nas Bog želi sâm uvesti u tu istu radost.

Upravo zato ovaj blagdan Svih svetih – koji slavi svece, tj. plodove nade – ima posebnu dubinu u Jubilejskoj godini nade. Sveci su pokazatelj da nada stvarno ne razočarava. Jer svi oni koji su se uzdali u Boga – nisu ostali posramljeni, nisu ostali razočarani. Bog ih je doveo k sebi. I sada sjaje „kao sjajne zvijezde na nebu“, kako simbolički kaže papa Benedikt XVI.

3. Crkva – Majka svetih

Braćo i sestre!

U već spomenutoj homiliji Papa zaključuje za blagdan Svih svetih: “Danas Crkva slavi svoje dostojanstvo kao ‘Majka Svetih, slika Vječnoga Grada’ i pokazuje svoju ljepotu kao neokaljana Zaručnica Kristova…” (Benedikt XVI., 1. XI. 2006.).

Crkva, koja je tijekom povijesti često bila predmet kritike, koja nosi na sebi rane svojih slabih i grešnih članova, a svi smo takvi – danas, na ovaj blagdan, pokazuje svoje pravo lice. U svijetu koji često vidi samo njezine ljudske nedostatke, danas se otkriva njezina božanska stvarnost: zajedništvo svetih, nebrojeno mnoštvo muškaraca i žena koji su, unatoč slabostima, živjeli evanđelje do kraja.

Danas Crkva sjaji ne svjetlom vlastite moći, nego svjetlom Krista koji u njoj prebiva. Ona je poput zore koja odražava sunce pravednosti – svjetlost koja nije njezina, ali kojom obasjava svijet. U likovima svetaca vidimo da Crkva nije tek zemaljska ustanova, nego živi organizam prožet Duhom Svetim; ona je zajednica onih koji su dopustili da ih Krist preobrazi i učini sličnima sebi.

Na blagdan Svih svetih pozvani smo pogledati Crkvu ne samo očima povijesne kritike, nego očima vjere. Jer iza ljudskih slabosti skriva se neuništiva svetost koju joj je Krist darovao. Danas, više nego ikada, Crkva nam pokazuje svoje istinsko lice – lice Majke koja rađa svetost, lice Zaručnice koja s ljubavlju očekuje susret sa svojim Zaručnikom.

I u tom svjetlu shvaćamo da svetost nije iznimka, nego poziv za svakoga. Svaki vjernik, svatko od nas, pozvan je biti dio tog „sjaja” Crkve, postati jedno živo svjetlo u velikom mozaiku svetaca. Jer Crkva nije samo „njihova” – ona je i „naša”, pozvana da i danas, u vremenu ranjenosti i nesigurnosti, odražava ljepotu Krista koji je neprestano obnavlja i posvećuje.

4. Konačno očitovanje

Braćo i sestre!

U drugom čitanju uzetom iz Prve Ivanove poslanice čuli smo riječi koje su srce našeg identiteta: “Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo” (1 Iv 3,1). U tome je naš identitet: djeca smo Božja. I to je ono što svece čini svetima – svijest da su djeca Božja. Nismo Božji robovi, nismo njegovi najamnici, nismo samo simpatizeri Božji, nego – djeca Božja. I to ne samo deklarativno, nego stvarno.

Reći će sveti Ivan: “Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti” (1 Iv 3,2). Dakle, naš život nije dovršen. Svetost nije stanje koje već sada u potpunosti živimo, nego proces, put, hodočašće. I zato je važno njegovati nadu, jer vjerujemo da ono dobro koje Bog započne u nama – On i dovršava.

“Kad se očituje“, zaključuje sv. Ivan, „bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest” (Isto). Ovo je vrhunac našeg života i svetosti. Naš cilj nije biti samo “bolji ljudi”, to je samo preduvjet i početak da možemo ići prema cilju. Naš cilj je postati slični Bogu, vidjeti ga kao što jest. A to nadilazi svaku našu predodžbu – to je već nebo, gledanje Boga. I zato kaže sv. Ivan: “Tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist” (1 Iv 3,3).

Kršćanska nada nije pasivna, ona nas pokreće, nada nas čisti, oblikuje, preobražava. Tko se s nadom nadahnjuje – već sada hoda u smjeru svetosti.

5. Pozvani na svetost

Zato danas, braćo i sestre, sjedinjujući se po liturgiji sa svima svetima, onima kojima je već očitovano ono što ćemo biti, pred ovim nebrojenim mnoštvom svetih, želimo Bogu reći: i mi želimo ići tim putem kreposti nade i svetosti, putem Isusa Krista. U vremenu kad se svetost zanemaruje ili čak ponekad ismijava, mi biramo siguran put koji vodi k Bogu. U društvu koje nudi prolaznu slavu ovoga svijeta i trenutno zadovoljstvo, mi biramo vjernost nadi i Bogu.

Zaključak

Zato, dok gledamo „ove sjajne zvijezde na nebu“, zajedništvo svih svetih, molimo da i naša svakodnevica postane prostor u kojem se Božja ljubav očituje kroz male geste vjernosti, dobrote i milosrđa. Neka nas primjer svetih ohrabri da i mi, usprkos slabostima i kušnjama, hrabro koračamo putem svetosti, sigurni da nas Bog vodi prema punini života u zajedništvu s Njime. Neka naša srca ostanu budna za nebo koje nas čeka i za ljude koji su nam povjereni na putu prema njemu.

Amen.

Foto: I. Grbić

U župnoj crkvi bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru, u ponedjeljak, 27. listopada, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić blagoslovio je novi oltar i ambon u pokrajnjoj lađi, kapeli crkve te kipove Bezgrešnog začeća BDM i sv. Ivana Pavla II. u predvorju te župne crkve.

Značenje toga blagoslova predstavlja vjernost Bogu i snagu molitve krunice. Oltar nije samo komad kamena ili drva za liturgijske predmete, nego mjesto gdje se Krist predaje u euharistiji, gdje je na djelu sila Duha Svetoga, gdje se kruh i vino pretvaraju u Život, rekao je mons. Zgrablić, poručivši: „Oltar nas  poziva da blagujemo ‘kruh živi koji je s neba sišao, kako ne bismo umrli nikada’. Oltar je mjesto preobrazbe i ako mu pristupamo s vjerom, i mi se preobražavamo“.

Kip Bezgrešne poziva nas na vjernost i povjerenje, podsjeća na čistoću srca, na poslušnost Božjem pozivu i na majčinsku blizinu koja nas vodi svome Sinu, rekao je mons. Zgrablić, naglasivši da su snagu vjere i molitve posvjedočili sv. Ivan Pavao II. i bl. Alojzije Stepinac, naslovnik te župne crkve.

Kip sv. Ivana Pavla II. poziva nas da živimo Totus Tuus, što je bilo njegovo papinsko geslo, a znači ‘Sav tvoj, Marijo’; da se ne bojimo, da i mi nosimo krunicu kao ključ blagoslovljene budućnosti, rekao je nadbiskup, istaknuvši da krunica nije ukras ni tek nabožni objekt, nego velika duhovna sila.

Upozorio je da „današnja kriza nije prvenstveno moralna ni društvena“, nego kriza vjere i molitve. „Zaboravili smo moliti, a još više kako molitva preobražava. Kad molimo krunicu, činimo najvažnije: priznajemo da sami ne možemo kroz život i ne moramo“, poručio je predvoditelj slavlja, rekavši da je u životima bl. Alojzija i sv. Ivana Pavla II., krunica bila više od pobožnosti. „Bila je disanje njihove duše, način njihovog djelovanja, predanja, povjerenja, zaklon u oluji. Krunica nas uči gledati Krista očima Marije, uči nas ustrajnosti, sabranosti, poniznosti; vjerovati i kad ne vidimo te se i mi uspravljamo“, rekao je nadbiskup.

Potaknuo je da molitva krunice bude odgovor Mariji i Bogu i poželio da u nama sazrije jednostavna, a moćna molitva Totus Tuus,  Sav sam Tvoj; da nas to predanje vodi dok ne budemo uzdignuti k Bogu zauvijek.

Geslo Totus Tuus za Ivana Pavla II. bile su riječi njegovog životnog zavjeta, potpuno predanje Mariji. „Kad je izgubio roditelje, povjerio se Mariji. Kad je postao svećenik i papa, bio je Njezin, sin Marijin. Kad je izvršen atentat na njegov život, rekao je: ‘Jedna ruka je pucala, druga je vodila metak’. Papa koji je vodio svijet u novi milenij i doprinio rušenju komunističkih režima, bio je vjernik s krunicom“, poručio je nadbiskup, rekavši da je u svijetu buke i brzine, Papina tišina s krunicom bila čin povjerenja.

„Vjera mu je bila oslonac, a molitva snaga. Zato su njegove riječi “Ne bojte se!” i „Otvorite širom vrata Kristu!“ imale snagu. Jer nisu bile samo poruka, bile su osobno svjedočanstvo“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da je u komunističkoj Poljskoj Bog podizao sveca, Karola Wojtyłu kojeg je oblikovala tama komunizma koji je gušio vjeru, ali i svakodnevna molitva u teškim danima.

Bl. Alojzije Stepinac je simbol stradanja Crkve „koju je u njegovo vrijeme gurnuo na koljena udarac bezbožnog komunizma koji je udario po pastirima i cijelom hrvatskom narodu. Ismijana Crkva, progonjena, nepravedno optužena na montiranim procesima; mnogi su poginuli, nestali, punile su se masovne grobnice, jame, do danas su ostali mnogi nikad otkriveni grobovi. Stepinac sâm, zatvoren, nepravedno osuđen i otrovan. Ali on nije kleknuo pred nepravdom“, poručio je nadbiskup, rekavši da će Stepinac ostati zapamćen kao „uspravan pastir u pognutom vremenu“.

„Bl. Alojzije nije izdržao zato što je bio tvrdoglav, nego zato što je bio duboko ukorijenjen u Bogu. Njegova snaga bila je u molitvi. Njegov zaklon u Gospi, njegova obrana bila je krunica kao najvjerniji suputnik, u zatvoru u Lepoglavi, u kućnom zatočeništvu u Krašiću, u samoći i tišini. Svjedočanstvo njegovog života nam govori puno: on je vjerovao čvrstom vjerom, klečao je i molio, bio je sav Božji i Marijin“, poručio je mons. Zgrablić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje o ženi koja je bila zgrbljena 18 godina, nadbiskup je rekao da njena bolest nije samo tjelesno stanje, „nego i znak duhovne patnje, društvene marginalizacije i unutarnje zarobljenosti“.

„Isus vidi tu ženu. Prvi Isusov korak iscjeljenja počinje pogledom. On ne ignorira njenu prisutnost, kao što to čini društvo u kojem živi jer i njenu bolest smatra posljedicom grijeha. Nakon pogleda Isus je poziva i time joj daje dostojanstvo osobe. I što je najvažnije, polaže na nju ruke i oslobađa riječima: ‘Ženo, oslobođena si svoje bolesti'”, poručio je nadbiskup, naglasivši da taj prizor nije samo Isusovo tjelesno čudo nad ženom, nego „čudo obnove identiteta i dostojanstva žene koja simbolizira Crkvu,  svakoga od nas. Isus vraća ženi ono što je izgubila, a što zovemo uspravnost“, poručio je mons. Zgrablić.

Žena koju nitko nije mogao uspraviti, odmah se uspravila nakon Isusovog pogleda, poziva, riječi i polaganja ruku. „Te Isusove geste pokazuju potpunost i trenutačnost snage Isusove riječi, poziva i dodira. I odmah nakon toga žena slavi Boga.

Slavljenje Boga je čista, spontana reakcija osobe koju Bog oslobađa. Kada čovjek doživi oslobođenje od bolesti, krivnje, srama ili grijeha, prva iskrena reakcija je zahvalnost. U trenutku ozdravljenja, žena nije mislila samo na sebe ni svoje iscjeljenje, nego na onoga koji joj je vratio život koji ju je ‘uspravio’ i oslobodio od njene zgrbljenosti“, rekao je nadbiskup.

Našu zgrbljenost predstavlja kad „nosimo terete koji nas iskrivljuju i lome iznutra, kao što su neizrečene boli, neraščišćene ili otvorene rane, osjećaj manje vrijednosti, gubitak vjere u promjenu, pritisak grijeha, grižnja savjesti.

Isus nas u evanđelju poziva na susret. On nas vidi, zove i dotiče i kad ga pustimo da to učini, događa se čudesno: ponovno se uspravljamo“, poručio je nadbiskup, naglasivši da je reakcija žene koja se uspravlja i slavi Boga prirodan odgovor čovjeka koji je ponovno pronašao sebe.

„Isus ne želi da budemo pognuti, sputani, izgubljeni, pritisnuti, odbačeni. Bog nas poziva na slobodu, vraća nam čisto srce i dostojanstvo, uzdiže nas na dostojanstvo svoje ljubljene djece“, rekao je nadbiskup, dodavši da u  Crkvi koja bude pogrbljena kad je proganjana, sveci stoje uspravno.

„Gospodin vidi nas kao što je vidio onu ženu, zove nas po euharistiji, dotiče da nas oslobodi i uspravi“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da ta kapela bude mjesto našeg uzdignuća i preobraženja; oltar vrelo milosti, a kipovi Bezgrešne i sv. Ivana Pavla II. podsjetnik da svetost nije nedostižna.

Don Mario Akrap, župnik Bilog Briga, rekao je da je kip sv. Ivana Pavla II. kupljen u Poljskoj za bilobrišku crkvu zbog povezanosti toga Pape s kardinalom Stepincem kojega je proglasio blaženim te su obojica odolijevali progonu Crkve u vrijeme komunizma i bili su predani Mariji.

Don Mario je istaknuo da je kip Pape preuzet u Poljskoj 3. listopada, baš na datum kad je sv. Ivan Pavao II. beatificirao Stepinca 1998. godine i kad je u Mariji Bistrici i blagoslovio kamen temeljac za župnu crkvu na Bilom Brigu koja je prva župa u Hrvatskoj posvećena bl. Alojziju Stepincu, utemeljena 1998. godine.

I.G.

Više slika u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Susret za župne katehete Zadarske nadbiskupije o temi „Kvaliteta odgojnog odnosa kao (pred) uvjet uspješnosti kateheze“ održan je u utorak, 21. listopada u dvorani župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru.

U interakciji sa sudionicima susreta, dr. sc. Dijana Nenadić Bilan, profesorica pedagogije i logoterapeut, govorila je o važnosti i značenju odnosa u životu čovjeka uopće, pa i u odgojno – obrazovnom radu.

Osobno i profesionalno, Bilan smatra fenomen odnosa i zajedništva najvažnijim područjem u životu čovjeka i prvim na ljestvici vrijednosti. Istaknula je važnost činjenice da čovjek bude zajedno s drugim, osobito vjernici, jer biti zajedno s drugim proizlazi iz zajedništva s Bogom, a onda se susresti i sa samim sobom.

„Odnos prema Bogu, drugima, kolegama, djeci, prema samom sebi. To mi se čini krucijalnim pitanjem života i sreće, u tome vidim i uspjeh“, istaknula je Bilan, rekavši da i kao psihoterapeut, u praksi vidi kako problemi mladih i starih proizlaze iz nekog narušenog odnosa.

To su problemi uspostave zajedništva ili njegovog održavanja: obiteljskog, poslovnog, prijateljskog; lomovi, prekidi u zajedništvu, što ne može dovesti do punine čovjeka, upozorila je Bilan.

Pedagozi, katehete i učitelji pozvani su izgrađivati odnos s mladima, djecom. „Često se govori o sredstvima, metodama, procesima odgojno – obrazovnog rada – ali sve to je uzalud ako nije uspostavljen kvalitetni pedagoški odnos s djecom“, poručila je dr. Bilan.

„Temelj odnosa je komunikacija, razgovor. S osobama s kojima ste u dobrim, kvalitetnim odnosima, s kojima se volite družiti i moliti, s tim osobama imate jako dobre razgovore. Naši komunikacijski procesi, kvaliteta komunikacije je podloga za gradnju odnosa s drugim.

Nekad mi šaljemo poruku, a druga osoba je prima. Primatelj poruke treba znati slušati i čuti što mu se kaže. Nekad ćemo mi biti u situaciji primanja i slušanja, a netko će nam nešto govoriti“, rekla je Bilan, istaknuvši da je ljubav temelj komunikacije i stvaranja odnosa.

„Komunikacijski procesi trebaju biti u duhu prihvaćanja, razumijevanja i poštivanja. Postoje zamke u kvalitetnoj komunikaciji. Nitko nije savršen komunikator i tu svi možemo raditi na sebi do kraja života“, potaknula je Bilan, govoreći o krhkosti razgovora i odnosa.

„Odnosi su važni jer smo došli iz odnosa. Odnose koje smo doživjeli formirali su nas kao osobe. Posljedice odnosa važne su od ranog djetinjstva do danas, mi se i dalje formiramo. Trebalo bi napredovati, postoje i koraci unatrag.

Odnosi nas formiraju. U procesu formiranja i odgajanja koji je cjeloživotan, na putu, Bog nam šalje neke osobe. S nekim osobama formiramo kvalitetne odnose, a s nekim osobama imamo teške, razarajuće odnose.

Ni to nije loše, jer ta teškoća pomaže nam razvijati imunitet, otpornost. U odnosima su i svađe. Konflikti su jako dobri, jer čovjek se onda suočava s različitošću u odnosu na sebe te pokušava pronaći odgovarajuće načine i strategije pomirbe, opraštanja i nastavka suživota“, rekla je Bilan.

Potaknula je sudionike da se prisjete važnih osoba u svom životu koje su imale značajan utjecaj na njih, koje su im pomogle u nekoj krizi, koje su im nadahnuće; da se prisjetimo osoba koje su ukazale na naše sposobnosti, darove i talente. Što je bilo karizmatično kod te osobe da je se i danas možete sjetiti? Neke osobe su doprinijele našem razvoju, ali neke osobe su ostavile i negativne tragove, poručila je Bilan.

Odnos utječe i na naše primanje sadržaja. Samo predavanje znanja, metode i sredstva neće polučiti toliko uspjeha, ako odnos nije dobar, upozorila je predavačica.

Rekla je kako smo opterećeni da djecu nečemu naučimo, da steknu puno znanja. „Kasnije, djeca se neće sjećati sveg gradiva, ali će se sjećati kako su se osjećali, jesu li bili prihvaćeni, jesu li njihove potrebe bile prepoznate; jesu li se nastavnici nasmijali, pitali kako su, zašto si tužan. Jesu li odrasli dali krila djeci da mogu dalje ići s pozitivnom slikom sebe“, rekla je Bilan.

Iskustvo rada u logoterapiji pokazuje da se u obiteljskom, bračnom, školskom problemu uviđaju rani tragovi neprihvaćanja osobe, etiketiranje  osobe, omalovažavanje, izrugivanje, a djeca su osjetljiva u socijalno -emocionalnom području, rekla je Bilan.

Predavačica je potaknula i na promišljanje kako će se netko sjećati neke osobe s obzirom na odnos, razgovor i prihvaćanje.

„Sjećanja se tiču uglavnom emocija vezanih za odnos prema nama; odnos prema drugome i odnos drugoga prema meni te naši međusobni odnosi. Kao što je Bog sveta trojica u jednome, savršeno zajedništvo u odnosu jednoga prema drugome – taj obrazac je duboko utisnut u nama i ne možemo biti sretni ako nemamo kvalitetne odnose s drugima. Ne možemo biti sretni ako ne znamo izaći iz sebe, otvoriti se i izaći prema drugome – to je pitanje otvaranja! Otvori uši, srce! Čuj, poslušaj što Duh govori. Bez otvaranja nema odnosa“, istaknula je Bilan, rekavši da su odnosi ključni u našoj memoriji.

„Zapamtili smo nešto što se tiče odnosa, više nego uspjeha. Važna su i očekivanja u radu s nekim – u pedagogiji se kaže ciljevi, u psihologiji se spominju ishodi“, rekla je Bilan.

U suvremenoj nastavi naglasak je na obrazovanju, manje na odgoju. „A ne mogu dobro odgajati ako nisam u dobrom odnosu, ako ne cijenim tu osobu, ako mi nije stalo do te osobe; ako ne poznajem životnu priču te osobe, ako osobi ne priđem individualno. Postoji podsvjesno područje koje ne poznajemo, a koje upravlja nama. I drugi nešto očekuju od mene. Svi smo mi učitelj i učenik jedno drugome“, poručila je Bilan.

Među pokazateljima pozitivnih odnosa su i povjerenje, zanesenost; koliko sam ja oduševljen time što radim, koliko mene to nosi, koliko sam svjestan svoje uloge i svetosti poziva. To je entuzijazam. Ta riječ dolazi od grčke riječi ‘enteos’, što znači biti u Bogu – i tako su se zvali – entuzijasti.

To je bila vjerska kršćanska skupina u Siriji u prvim stoljećima. Od tuda riječ na hrvatskom – zanesenost. Imamo još jednu lijepu riječ – predanost. Kad je osoba predana svom pozivu, kad to nije samo zanimanje, nego baš poziv“, poručila je Bilan.

Rekavši da su materijali i sredstva za rad puno manje važni, a učitelji govore „Nema puno materijala“, Bilan je upozorila kako naša civilizacija boluje od obilja sredstava.

„Zaboravili smo riječ. Zaboravili smo važnost susreta, riječi, slušanja, ponavljanja, prepričavanja, pričanja na drugi način, postavljanja pitanja, neslaganja, diskusije. To su oblici koji su vrlo korisni u svakom pogledu“, poručila je Bilan.

Za stvaranje odnosa važne su i emocije. „Stvaranje odnosa nije moguće bez sudjelovanja emocionalnog dijela djeteta i odrasloga. Ako nema emocionalnog dijela, nema ni entuzijazma. Djeca moraju znati da smo mi tu dušom, srcem i umom za njih i s njima. I takav rad je drugačije obojen. Djeca imaju ta ticala. ‘Uhvate’ tko formalno nešto odradi, a tko odradi stvarno nešto od srca“, rekla je Bilan.

Predavačica je govorila i o odnosu između misli i emocija, čime se također bavi psihologija. „Javi se misao, iz misli se javi emocija, a iz emocije se javi ponašanje, mi reagiramo. Sve to zbiva se u djelićima sekunda.

I djetetovo ponašanje kod katehete uzrokuje misao. Sve to ulazi u proces tvorbe odnosa. Kažu da je savršen čovjek koji vlada svojim mislima. Treba bdjeti nad svojim mislima. Ne donositi olako prosudbe, stereotipe. Jer misao se pojavi u trenutku. Može biti iz našeg iskustva, Božje nadahnuće ili neka napast. Javi se misao i čovjek instant reagira. Misao uzrokuje emociju“, rekla je Bilan.

Govoreći o odnosu emocija i razuma, Bilan je rekla kako postoji opasnost kad se emocija pojavi iznenada. „Dovoljna je mala misao, pokret u okolini, da emocija bukne i zamrači razum. I reagiramo na način na koji ne bismo trebali reagirati.

Odnosi nisu kvalitetni ako smo vođeni samo emocijama. Emocije su potrebne. Bez emocija nismo ljudi, nema zanesenosti, oduševljenosti, radosti. Ali, s emocijama treba biti oprezan. A da bismo ih držali pod kontrolom, moramo obratiti pažnju na misli. Jer izvor emocija su misli“, poručila je Bilan, rekavši da su komunikacija i razgovor temelj formiranja odnosa.

„Jako su važne riječi koje koristimo, ton, naša pitanja koja ne ciljaju samo na znanje. Važno je stvoriti prostor slobode i opuštenosti, jer će u opuštenom ozračju djetetove sposobnosti doći više do izražaja, više će se i bolje izreći. Sposobnosti verbalizacije će biti bogatije. Kad smo stisnuti, sve je stisnuto, i jezik, onda smo u obrambenom stavu“, upozorila je Bilan.

Istaknula je važnost atmosfere prihvaćanja. Iskustvo ljubljenosti, prihvaćenosti je temelj na kojem se drugo nadograđuje. Ako nema tog temelja, uzalud katnica koja izvana izgleda lijepo, ali prvi potres će sve razrušiti“, upozorila je Bilan.

Govorila je i o potrebi razumijevanja okidača, stvaranju povoljnog ozračja, što je pretpostavka dobrom odnosu. Postoje emocionalni i socijalni okidači.

„Kod djece je najveći okidač strah. Tu nema učenja, to je zatvaranje, prikrivanje, laž, izbjegavanje. Ili strah od neuspjeha da neće znati, nesigurnost, stres ako je previše ispitivanja. To su emocionalni okidači.

Socijalni okidači tiču se interakcije između djece, koliko su homogeni,  nedostatak suradnje s roditeljima; naime, učitelj ne može nadomjestiti obiteljski odgoj. Djeca i odrasli imaju okidače koji mogu ometati proces komunikacije i stvaranja odnosa, rekla je Bilan. Istaknula je da je važno pripremiti se za pojavu naše emocije, jer okidači se događaju na emociju te se pojavi ljutnja.

Na početku susreta, don Tomislav Dubinko, župnik župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru predvodio je molitvu Duhu Svetome. Prigodnu riječ uputila je i s. Marijana Mohorić, predstojnica Povjerenstva za župnu katehezu koje je organizator toga susreta.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na susretu obitelji Zadarske nadbiskupije u župi Rođenja BDM u Privlaci, svečano misno slavlje za vanjskim oltarom kod crkve sv. Barbare u subotu, 25. listopada, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Bračni život, roditeljstvo, obitelj – to nije drugi red svetosti. To je prva crta borbe za ljubav u ovom svijetu. A kad ljubite ustrajno, u vjernosti,žrtvi i praštanju, kada riskirate da bi iskazali milosrđe – tada postajete živi ikonopisci Boga koji je Ljubav. I to mijenja svijet“, poručio je nadbiskup Zgrablić obiteljima, istaknuvši da Bog prebiva u ljubavi muža i žene koja se „ne temelji samo na osjećajima, nego na vjernosti, na svakodnevnim izborima, na spremnosti da se ne odustane“.

Obitelji trebaju graditi svoj dom na stijeni ljubavi, „ali ne ljubavi romantike, ‘leptirića u trbuhu’, nego ljubavi križa, ljubavi koja prašta, koja ne odustaje, iznova pokušava, ne bježi od žrtve, prihvaća križ. To je ljubav Isusa Krista, to je ljubav Božja“, naglasio je nadbiskup, rekavši da je u središtu svakog života i poziva ljubav, bez koje nema smisla ni istinskog rasta.

Podsjetivši na riječ evanđeliste Ivana, “Bog je ljubav”, nadbiskup je rekao kako sv. Ivan ne kaže da Bog ljubi, nego da On jest Ljubav. „Ljubav je Božja bît, njegovo srce, pokretač. Zato, sve što Bog čini, čini iz ljubavi. On živi u zajedništvu dara odnosa Oca i Sina i Duha Svetoga. Iz te ljubavi nam je darovao život. Bog nas je stvorio da budemo Njegova slika u svijetu, da budemo bića odnosa, bića koja ljube, koja primaju ljubav i daruju je drugima.

Iz ljubavi nas je stvorio kao muškarca i ženu – različite, ali jednako vrijedne i jednakog dostojanstva, komplementarne i stvorene jedno za drugo. I upravo u toj različitosti očituje se Božji plan – da jedno drugome budemo oslonac u slabosti, blagoslov u svakodnevnici i dom jedno drugome u nesigurnosti života“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da se u savezu muškarca i žene, u sakramentu braka, događa sveto: čovjek postaje suradnik Boga u stvaranju novog života.

Obitelji su izložene napadima izvana i iznutra, upozorio je nadbiskup; „relativiziraju se temelji braka, jedinstvo i nerazrješivost. Poništava se razlika između muškarca i žene. Djeca su zbunjena. Roditelji su prezaposleni i iscrpljeni. Mobiteli i ekrani su zamijenili razgovore. Vrijeme je postalo luksuz, a molitva gotovo zaboravljena.

Zato nam je potreban povratak izvoru života i ljubavi, Bogu koji nas prvi i najviše ljubi. Blagoslov u obitelji, braku, mir među djecom ne može se ostvariti bez Boga. Bez Boga ljubav vene, a s njim raste, donosi plodove i traje“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da živjeti ljubav i obitelj nije uvijek lako i jednostavno. Jer, svetost nije samo u velikim djelima niti u prolijevanju krvi, kao kod svetaca.

„Svetost je u tome da svaki dan volimo, i kad je teško, kad iznova izgovaramo ‘Oprosti’, ‘Hvala’, ‘Volim te’, ‘Lijepo je što postojiš’, ‘Hvala Bogu što te imam’, kada gledamo jedno drugo kao dar, a ne kao teret“, poručio je nadbiskup.

Potaknuo je obitelji da u nedostatku radosti, topline, razumijevanja, idu k Isusu koji svakodnevicu pretvara u svetost. Podsjetio je da u obitelji često dođu umor, svađe, nesporazumi, šutnje koje bole više od riječi. Ali, po vjeri, molitvi, sakramentima, napredovanju u kreposti ljubavi, „naše ljudske slabosti postaju mjesta Božje milosti“.

„Nema ničega snažnijeg, ali ni zahtjevnijeg, od poziva na ljubav. Ljubiti nije lako. Ljubiti znači riskirati. Ljubiti znači biti ranjiv. Ljubiti znači izabrati drugoga i onda kad nije lako. Ljubiti znači izgubiti ponos, oprostiti, spustiti glas, podnijeti žrtvu, ponovno pokušati. Ljubiti znači, ponekad, zaboraviti sebe da bi drugi mogao živjeti puninu“, potaknuo je predvoditelj slavlja.

Kako bi nas Bog u tome osnažio, nije samo govorio o ljubavi, nego nam je dao primjer ljubavi do kraja u svome Sinu Isusu. „Krist nije samo govorio o ljubavi, On je do kraja živio ljubav. On je postao utjelovljena Ljubav: s rukama koje grle, s nogama koje hodaju prema izgubljenima, s očima punim milosrđa koje ne osuđuju, s ušima koje slušaju, s riječima koje ne osuđuju i podižu, sa srcem koje se otvara na križu i iz njega izlazi „krv i voda“ koji označavaju sakramente krsta i euharistije, da bismo zauvijek bili uronjeni u tu ljubav i hranili se kruhom živim za život vječni“, ohrabrio je mons. Zgrablić, rekavši da na putu života nismo sami.

„Bog je u nama po Duhu Svetome koji nas neprestano podsjeća da pripadamo Ocu, da smo otkupljeni Sinom i da živimo iz Ljubavi koja ne prestaje. Božja ljubav, do kraja posvjedočena na križu, izlijeva se na nas po Duhu Svetom koji nam je darovan da bismo u svakom trenutku života mogli živjeti iz te ljubavi. Duh Sveti je Bog Ljubav, koji izvire iz zajedništva Oca i Sina. On nije samo prisutnost izvan nas, nego nam daje snagu, on je unutarnji učitelj i tješitelj koji nas preobražava, vodi i osposobljava da ljubimo kao što Bog ljubi“, poručio je nadbiskup, istaknuvši da je ljubav temelj obitelji.

„Ne postoji brak bez poteškoća. Bog ne očekuje obitelj bez slabosti i pogrešaka. Traži ljude koji su spremni ljubiti kao On, koji su spremni svaki dan izabrati žrtvu radi ljubavi, koji ne bježe i odustaju kad postane teško, koji, unatoč ranama, vjeruju da ljubav ima smisla – jer Bog, Ljubav ima posljednju riječ“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup se spomenuo i 80. godišnjice mučeničke smrti don Eugena Šutrina, kojeg su 26. studenog 1945. godine u Privlaci, gdje je bio župnik svega šest dana, ubila dvojica komunista. U sumrak je nosio Presveto i sveto ulje za Bolesničko pomazanje, prema onome za što je mislio da je smrtna opasnost jedne majke.

„Don Eugen nije umro u slučajnoj nesreći. Iako je zbog društveno – političkih razloga, teških povijesnih okolnosti u kojima je živio tijekom Drugog svjetskog rata na otoku Molatu i fašističkog i komunističkog progona, bio svjestan velike opasnosti i rizika izlaska iz sigurnosti župnog ureda u mrak s nepoznatim mladićima, nije odbio poziv poći s dvojicom k njihovoj majci koju je, navodno, udario konj kopitom i umire.

Dvojica mladića iskoristila su njegovo svećeničko milosrđe i povjerenje kako bi ga namamili u obližnju šumicu. I u toj samoći koju je trebala ispuniti Božja blizina zbog svetih Otajstava koje je don Eugen držao u rukama, dogodila se mržnja i zločin. Najprije mučenje, a onda podmuklo ubojstvo i bacanje njegovog tijela u more. Ta dvojica mladića htjeli su ga potopiti i sakriti tragove.

Ali, ono što je Božje ne može se sakriti, potopiti ni uništiti. Ljubav se ne može ušutkati. Vjernost se ne smije izdati. Žrtva se ne smije zaboraviti. Vapaj za oproštenjem i pomirenjem ne smije se ignorirati. Mržnja ne smije imati posljednju riječ.

Don Eugen nije umro samo kao još jedna nevina žrtva komunističkih zločina. On je živio i umro kao euharistijski čovjek, kao svećenik poslužitelj sakramenta bolesničkog pomazanja. Čovjek koji je shvatio: ako je Krist za mene predao sebe, onda i ja svoj život želim predati do kraja u služenju. Zato njegova smrt govori nama i 80 godina kasnije. Jer gdje je ljubav do kraja, tu je i Bog zauvijek“, poručio je nadbiskup Zgrablić. Poželio je da vjera i sakramenti hrane, mijenjaju i oblikuju snažne obitelji, „ne zato što nemaju problema, nego zato što ljube do kraja, poput Krista i poput don Eugena“.

„Gospodin nas poziva da brakove, obitelji, odnose, roditeljstvo, gradimo na stijeni ljubavi – onoj istoj ljubavi koja je proslavljena u Kani, raspeta na Kalvariji, prisutna u Euharistiji i posvjedočena u krvi don Eugena. Neka obitelji žive tu Ljubav. Tada će domovi postati svetišta, a djeca će znati zašto vrijedi živjeti, zauzeti, žrtvovati se i zašto, ako  je potrebno, vrijedi umrijeti“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Prije mise održana je pobožnost Križnog puta u parku ispred crkve koju je predvodio don Tomislav Končurat, a razmatranja uz postaje čitali su predstavnici župa. Nakon mise, djeca su pod vodstvom vjeroučiteljica Ane Rucker i Anice Galešić igrala kviz.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Prvi likovni natječaj o temi „U naručju sv. Šime“ završen je svečanom dodjelom nagrada prvonagrađenim sudionicima u ponedjeljak, 20. listopada u crkvi sv. Šime u Zadru i održavanjem prigodnog programa.

Susret je okupio djecu sudionike u pratnji mentora i roditelja, obitelji, u zahvalnosti i radosti zbog sudjelovanja njihove djece u tom duhovnom i kreativnom stvaralaštvu. Te večeri svi radovi djece sudionika s potpisima učenika i nazivom škole koju pohađaju bili su izloženi na panoima u crkvi sv. Šime.

Prvonagrađeni autori dobili su priznanja i prigodne nagrade, a mentori i škole zahvalnice, koje su im uručili don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime, Josip Bilaver, župan Zadarske županije, Davor Barić, ravnatelj OŠ Zadarski otoci i Tihana Magaš, pročelnica Upravnog odjela za odgoj i školstvo grada Zadra.

Cilj toga natječaja bio je potaknuti djecu na likovno stvaralaštvo s prikazom sv. Šime, u duhu poticaja „Sa svetim Šimunom kroz prostor i vrijeme“ te potaknuti djecu na čašćenje sv. Šime. U pripremi za izradu tih radova djeca su i pohodila i svetište sv. Šime i upoznala se s porukom njegovog života, njegovog susreta s Isusom i Marijom u jeruzalemskom hramu kad su došli prikazati dijete Isusa, što je napisao evanđelist Luka. Događaj se odvijao tijekom mjeseca rujna i održan je u sklopu manifestacije „Dani svetog Šime, zaštitnika Zadra“ koja je prvi put održana ove godine u organizaciji svetišta sv. Šime u Zadru.

„Željeli smo da djeca svoje likovno stvaralaštvo dožive ujedno i kao način, izraz molitve sv. Šimi. Nije važno bilo samo crtati, nego bitna je i relacija sa svecem, uspostaviti odnos sa sv. Šimom. U tome je dodatna i osobita vrijednost natječaja, da je likovni rad ujedno i molitva proizašla iz dječjeg srca“, rekla je Miljanović. Na poleđini svakog rada djeca su napisala svoju molitvu sv. Šimi. Svi likovni radovi te molitveni zazivi i zahvale sv. Šimi s tog natječaja će biti tiskani u katalogu i slikovnici u čast sv. Šime.

Miljanović je istaknula kako su djeca pod vodstvom mentora oživotvorila smjernice natječaja te su prikazali sv. Šimu crtajući uz njega i svoju obitelj, prijatelje, prizore koji prikazuju kako doživljavaju njegovu zaštitu, sigurnost u njegovom naručju i povjeravaju sebe sv. Šimi.

„Likovni radi je ostvaren kao izraz blizine sa sv. Šimom i ne promatramo ga samo kao umjetničko ostvarenje, nego i kroz duhovnu dimenziju i viđenje djeteta. Sv. Šime je rekao da je Isus ‘Svjetlo na prosvjetljenje naroda’, pa smo potaknuli djecu da promisle na koji način oni mogu biti svjetlo drugome, što znači biti svjetlo u životu nekome; što sv. Šime vidi kod djece kao svjetlo, da navedu koje su to situacije i ponašanja koja odražavaju da smo i mi svjetlo Isusa Krista“, rekla je Miljanović.

Jedna od poruka je važnost darivanja sebe zajednici, drugome, pa je prikazano kako sv. Šime drži Isusa u svom naručju, ali i kako Šimun prikazuje Isusa gradu, ljudima, jer Isus je naše spasenje, rekla je Miljanović, podsjetivši da je sv. Šime na osobiti način zaštitnik djece. U to stvaralaštvo djeca su uključila i svoje obitelji u čašćenju sv. Šime koji ih je okupio u dodatno molitveno i obiteljsko zajedništvo.

Na natječaj su prispjela 444 rada iz dječjih vrtića, osnovnih i srednjih škola. Sudjelovale su 34 ustanove iz Hrvatske, BiH i Srbije i 51 mentor. Nagrađeni su pojedinačni radovi 19 učenika, skupni rad dvije grupe i 22 mentora.

U kategoriji dječjih vrtića, troje prvonagrađenih pojedinaca za svoj likovni prikaz sv. Šime su: prvo mjesto: Marko Marić,  DV Radost, PO Bili Brig, Zadar (mentori Irena Dominkuš, Marija Colić i Darija Baković); drugo mjesto: Korina Ćuška, DV Radost, PO Bili Brig, Zadar (isti mentori) i Gabrijel Marić, DV Latica, Zadar (mentorica Iva Bučić) te treće mjesto Izabela i Toni DV Jordanovac, Zadar (Anita Kolčeg).

U kategoriji skupnog rada, prvu nagradu dobio je dječji vrtić Sunce – Noina arka, Zadar (Anka Radaš, Olivera Hrabrov i Ivana Zubak) i dječji vrtić Radost Vruljica, Zadar (Ksenija Medini, Vanja Petrović).

Nagrađeni učenici iz osnovnih škola razredne nastave su – prvo mjesto: Mihaela Letinić, 4.d OŠ Zadarski otoci, Zadar (Antonia Klarić), drugo mjesto: Luce Mirčeta, 2.r.  OŠ J. Šižgorića, Šibenik (Helena Šarić) i Ena Matek, 4.b  OŠ Zadarski otoci, Zadar (Anđelina Grancarić) te treće mjesto Antea Zanić, 4.r.   OŠ Franka Lisice, Polača (Ivana Peraić) i Katarina Gregov, 4.a OŠ Bartula Kašića, Zadar (Jadranka Gulam).

Nagrađeni učenici iz osnovne škole predmetne nastave su – prvo mjesto: Petar Popović, 7.r. OŠ Voštarnica, Zadar, Posebni razredni odjel (Antonela Marić); drugo mjesto skupni rad: Ana Gudelj, Marija Miloš, Ante Radoš, 5.r . PŠ Crvenice, OŠ Fra Mijo Čujić – Bukovica, Tomislavgrad, BIH, (Janja Zorić) i Marcela Negro, 8.r. OŠ Jurja Barakovića, Ražanac (Vesna Drmić), a treće mjesto Marta Levak 7.r. OŠ Privlaka, Privlaka (Iva Lilić Pekas), Patricia Šušić, 8.r. OŠ Zadarski otoci, Zadar (Marija Šimunić) i Lucia Miličević 8.b, crkva sv. Ante Padovanskog, Zadar (s. Marijana Mohorić, Željka Diklan).

Nagrađeni učenici iz srednjih škola su – prvo mjesto, Magda Đurec 1.b Gimnazija Ivana Zakmardija Dijankovečkoga, Križevci (Petra Čvek Jaić), drugo mjesto Ema Horvat, 3.a Gimnazija Ivana Zakmardija Dijankovečkoga, Križevci (Petra Čvek Jaić) i treće mjesto Leona Karre, 3.a Gimnazija Ivana Zakmardija Dijankovečkoga, Križevci (Petra Čvek Jaić).

Tri škole dobile su Zahvalnicu za međunarodno sudjelovanje. To su: Janja Zorić, OŠ Fra Mijo Čujić Bukovica, Tomislavgrad BiH, Miroslav Salak, OŠ Veljko Vlahović Kruščić, Vojvodina / Srbija te OŠ Petafi brigada Kula, Vojvodina / Srbija.

U prigodnom programu koji je sadržavao pjesme i molitve u čast sv. Šime sudjelovala su djeca iz OŠ Stanovi, Zadar, koji su pod vodstvom Magdalene Miočić pjevali Himan sv. Šimunu. Zatim djeca iz zadarskih dječjih vrtića Jordanovac, Sunce – Noina arka, Radost Vruljica te OŠ Zadarski otoci i veliki zbor OŠ Juraj Baraković, Ražanac uz gitarističku pratnju učenika 5. – 8. razreda.

Natječaj su organizirali Svetište sv. Šime Zadar i „Muzej u školi – Baština i kultura mira“ OŠ Zadarski otoci Zadar. Glavna koordinatorica i voditeljica provedbe natječaja je Anamarija Botica Miljanović, dipl. učiteljica savjetnica, voditeljica projekta „Muzej u školi“ OŠ Zadarski otoci, u suradnji s kolegama mentorima.

Članovi Stručnog prosudbenog povjerenstva u ocjenjivanju radova bili su prof. Sunčica Ivin – Mikulić, dr. sc. don  Zdenko Dundović, prof. Valentino Radman i Lucija Sekula, viša kustosica pedagoginja.

Članovi Organizacijskog povjerenstva bili su don Damir Šehić, Davor Barić, Anamarija Botica Miljanović, Lenka Radić i Darko Vulin.

Popis škola i ustanova, sudionika natječaja „U naručju sv. Šime“

Na likovnom natječaju sudjelovale su sljedeće 34 ustanove: DV Radost, PO Bili Brig Zadar, DV Jordanovac Zadar, DV Latica Zadar, DV Sunce – Noina arka Zadar, DV Sunce PO Ciciban Zadar, DV Radost, PO Vruljica Zadar, OŠ Zadarski otoci Zadar, OŠ Zadarski otoci PR Silba, OŠ Jurja Šižgorića Šibenik,  OŠ Franka Lisice Polača, OŠ Bartula Kašića Zadar, OŠ Kruno Krstić Zadar, OŠ Šimuna Kožičića Benje Zadar, OŠ Šimuna Kožičića Benje POŠ Diklo, Katolička OŠ Ivo Mašina Zadar, OŠ Stanovi Zadar, OŠ Šime Budinića Zadar, OŠ Voštarnica Zadar, Gradska knjižnica Zadar, Ogranak Bili Brig, OŠ Fra Mijo Čujić Bukovica, PŠ Ljubomir – Ljubo Radoš, Tomislavgrad BiH, OŠ Jurija Barakovića Ražanac, OŠ Privlaka Privlaka, OŠ Petar Zoranić Jasenice, OŠ Novigrad Novigrad, OŠ Bijaći Kaštel Novi, OŠ Eugena Kumičića Slatina, Župa Sv.Ante Padovanskog Zadar, Župa Blaženog Alojzija Stepinca Zadar,  Gimnazija Ivana Zakmardija Dijankovečkoga Križevci, OŠ Veljko Vlahović Kruščić, Vojvodina / Srbija, OŠ Petafi brigada Kula, Vojvodina/ Srbija.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Katolička gimnazija Ivana Pavla II. u Zadru proslavila je svoj ‘Dan škole’ na blagdan sv. Ivana Pavla II., svoga naslovnika i nebeskog zaštitnika u srijedu, 22. listopada, u sportskoj dvorani te škole.

Proslava ‘Dana škole’ okupila je učenike i roditelje, profesore i djelatnike te škole koja je najstarija odgojno – obrazovna ustanova u Zadarskoj  županiji, a baštini tradiciju Nadbiskupske klasične gimnazije koja je nekad djelovala u sklopu Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

U 2024./25. šk. godini dogodile su se povijesne promjene za školu; promijenjen je njen naziv klasična gimnazija u katolička gimnazija, jer je uz dosadašnji klasični i opći, uveden i prirodoslovni smjer u školi. Uređene su nove učionice i praktikumi. Škola je dobila novi logo i novo vodstvo. Prethodnog ravnatelja don Antu Dražinu, zbog njegovog odlaska na službu u Dikasterij za biskupe u Rimu, zamijenila je ravnateljica s. Ana Lipovac, dotadašnja pedagoginja u školi. To je prvi put u povijesti te škole da je služba ravnatelja, koju je bio obavljao svećenik, sada povjerena ženi, redovnici iz družbe Klanjateljice Krvi Kristove.

Prisutnima se obratila ravnateljica Lipovac. „Promjene su sastavni dio ljudskog života, pa i škole kao živog organizma. Ono što sada posjedujemo baština je prošlosti na koju treba gledati sa zahvalnošću i strahopoštovanjem“, rekla je s. Ana, u zahvali dosadašnjim ravnateljima i djelatnicima koji su prenosili znanje, životno iskustvo i „služili tolikim generacijama koje su sazrijevale intelektualno, moralno i duhovno kroz tu odgojno-obrazovnu ustanovu“.

U svim mijenama te ustanove, nepromijenjene ostaju temeljne vrijednosti njenog djelovanja sadržanog u geslu škole, „Zajedno stvarajmo bolji svijet“. „Zajedništvo se izgrađuje preko dijeljenja uspona i padova, nesuglasica i opraštanja, propitivanja i dijaloga. Bez te dinamike međuljudskih odnosa nema rasta prema punini čovještva. Bolji svijet ostvaruje se kroz otvorenost prema drugoj osobi, stoga smo pozvani odgovoriti na poziv sv. Ivana Pavla II. ‘Otvorite širom vrata Kristu’”, potaknula je s. Ana, rekavši da „Krist treba biti ugaoni kamen zajedništva, dok svatko u svom pozivu kao učenik, nastavnik ili drugi djelatnik daje najbolje od sebe za poslanje koje je svima povjereno: opće dobro“.

S. Ana zahvalila je profesorima koji svojim radom otkrivaju i razvijaju potencijal u učenicima. „Nastavnik vjeruje u mogućnost uspjeha svakog učenika na njemu svojstven način i treba biti sposoban pronaći način da iz svakog djeteta izvuče najbolje“, rekla je s. Ana. Drugim djelatnicima je zahvalila na „predanom radu, svjedočanstvu života i djelatnoj ljubavi“, a učenicima i roditeljima na povjerenju u izboru te škole. Potaknula je sve da iskoriste darovano vrijeme za ulaganje u znanje, sposobnosti i usvajanje moralnih načela kao korektiva svog djelovanja.

Don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije i nekadašnji ravnatelj gimnazije, prisutnima je pročitao poruku zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića koji nije mogao biti na toj proslavi zbog sudjelovanja na zasjedanju HBK.

Sv. Ivan Pavao II. je ostavio neizbrisivi trag u povijesti Crkve, hrvatskom narodu i u životima tolikih ljudi, osobito mladih, rekao je mons. Zgrablić, poručivši da se na Dan škole „s ponosom sjećamo svoje misije, svoga identiteta i posebne zadaće: odgajati mlade u svjetlu istine, duhu evanđelja i pod majčinskim plaštem Marije“.

Ivan Pavao II. upravo je Mariji posvetio svoj život. Njegovo papinsko geslo Totus Tuus – ‘Sav tvoj’ govori o pobožnosti i potpunom povjerenju, predanju i pouzdanju u Mariju, rekao je nadbiskup, istaknuvši da je taj veliki papa „znao kome treba predati srce da bi ostao snažan u službi istine“. Poželio je da gimnazija bude mjesto „gdje se srcem vjeruje, istinom uči i raste u ljubavi“. S. Ani je čestitao i zahvalio na preuzetoj odgovornoj službi. Poželjevši da joj Gospodin bude snaga, a Duh Sveti nadahnuće u radu, potaknuo je da bude „ravnateljica koja sluša, vodi, povezuje i svjedoči vjeru djelima“.

Učenicima je poželio da im dani budu ispunjeni znanjem, prijateljstvom i duhovnim rastom, poručivši: „Nemojte se bojati biti drugačiji. Imati vjeru u Krista nije slabost, nego snaga. Tražiti istinu u Bogu nije naivnost, nego hrabrost“. Profesorima i djelatnicima je zahvalio na ulaganju u mlade, rekavši da su oni prenositelji znanja, vještina, suodgojitelji savjesti, vodiči na putu odrastanja i svjedoci vjere mladima. Poželio je da ih prati ustrajnost, radost, snaga Duha Svetoga, blizina Marije i zagovor sv. Ivana Pavla II.

„U vremenu nesigurnosti, neka katolička gimnazija bude sigurna luka. U svijetu bučnih poruka, neka tu progovara istina. U vremenu površnosti, neka se tu raste u dubini Istine i Života“, poručio je mons. Zgrablić.

Fra Bojan Rizvan izlagao je o sv. Carlu Acutisu. Voditelji programa, učenici Ana Kostović (4.a) i Antonio Matković (4.b), istaknuli su kako je Ivan Pavao II. podsjetnik da naš život treba biti podređen nebeskom domu te da se u školi „trude izgraditi čovjeka koji će intelektualnim sposobnostima i duhovnom osjetljivošću ići u svijet kao mala iskra koja može ‘zapaliti’ mnoge ugasle izvore“.

Učenici Tončica Sović i Zvonimir Šimičević recitirali su poticajne riječi Ivana Pavla II., a Lucija Vidaković, Marija Sović i Ester Lukačić izveli su prigodne skladbe, kao i školski zbor pod vodstvom Grge Ivkovića pjesme. Nakon svečanog programa, u dvorani škole održana je odbojkaška utakmica između profesora i učenika škole.

Katoličku gimnaziju u tri smjera pohađa sveukupno 275 učenika. Školske 2025./26. godine gimnaziju je upisalo više od 60 učenika prvih razreda, a toliko je i ovogodišnjih maturanata. Na proslavi dana škole je bio i umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić koji je blagoslovio prisutne.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Nada Burum, koordinatorica i promicateljica Trajnog euharistijskog klanjanja u Hrvatskoj, predstavila je u nedjelju, 19. listopada, način djelovanja Trajnog euharistijskog klanjanja (TEK) u župnoj crkvi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru.

Burum je govorila vjernicima o duhovnosti, plodovima i načinu provedbe TEK-a nakon mise koju je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, čime su počeli pripremni susreti s vjernicima u Zadru za pokretanje TEK-a koje će se, kada se sve organizacijski pripremi, održavati u crkvi Gospe Maslinske na Belafuži u Zadru.

„Klanjanje je iskazivanje slave, časti i poklonstvene ljubavi prema svom Stvoritelju i Spasitelju. Ljudi su pozvani biti dio trajnog klanjanja, čime odgovaraju na zapovijed ‘Gospodinu Bogu svome se klanjaj i njemu jedinom služi’. Klanjanje je najveća od svih pobožnosti. Klanjanje Gospodinu je nužnost i to je Božji pothvat za ovo vrijeme kad mnogi traže pomoć na različite načine“, rekla je Burum.

U Zadru će biti šesnaesta kapela u Hrvatskoj gdje će se održavati TEK. „Kapela klanjanja postaje duša grada, mjesto koje zajednicu vjernika povezuje u želji da Gospodinu daju slavu i čast, da Isusu pripadne središnje mjesto u njihovom gradu. Bog vodi i priprema srca klanjatelja“, poručila je Burum, istaknuvši da je biti klanjatelj milost te je potaknula vjernike na zahvalu Bogu da mogu odgovoriti na taj dar.

„U kapelama trajnog klanjanja se traži biti u tišini. Sve je usmjereno na Euharistijskog Isusa. Pred Isusom u Presvetom sakramentu možemo uočiti njegove želje prema nama, odlažemo svoje projekte kako bismo napravili mjesta za Kristove.

Vjernici koji se danonoćno izmjenjuju u klanjanju daju svjedočanstvo vjere koje privlači one koji su u potrazi za Bogom ili su daleko od njega, da mu se približe“, poručila je Burum.

Pape potiču na klanjanje. Klanjanje je važan dio Nove evangelizacije koju je na poseban način poticao sv. Ivan Pavao II. Podsjetila je na riječi pape Franje da je „molitva najbolje oružje koje imamo“. Papa Franjo je osobito poticao da prakticirajući klanjanje idemo prema vječnom klanjanju u nebu.

„Papa Franjo je govorio da je klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu čisti savez ljubavi. Prirodno je da želimo biti s onim koga ljubimo. Trajno klanjanje je prilika da Gospodina ljubimo više, da Isusa stavimo na prvo mjesto u životu. Papa Franjo je govorio da pred Božjom slavom riječi nestaju, ostajemo u tišini.

Klanjanje u kapeli odvija se u šutnji, jer šutnja omogućuje sabranost i osluškivanje Gospodina te prisnost s njim. Posredstvom izvanjske šutnje poštuje se susret kojeg Gospodin ostvaruje sa svakim klanjateljem i podržava unutarnja šutnja nužna za kontemplaciju“, rekla je Burum, istaknuvši da je „čast, veliki blagoslov i odgovornost biti čuvar presvete euharistije“.

Danonoćno klanjanje bez prestanka Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu ostvaruju prvenstveno vjernici laici. „Jedinstvenost TEK-a je trajna otvorenost crkve u provedbi TEK-a u koje su uključeni ponajprije vjernici laici. Time se provode i smjernice dokumenta ‘Christifideles laici’ Drugog vatikanskog koncila koji poziva laike da sudjeluju u životu Crkve i da ne ostanu na margini.

Važno je da su laici svijesti da su čuvari Presvetog sakramenta. Biskupi i svećenici povjeravaju laicima čuvanje Presvetog. To je sveta dužnost i služba koju se mora nadasve odgovorno izvršavati. TEK potiče na otvorenost laika prema crkvenoj hijerarhiji, na suradnju i zajednički hod“, poručila je Burum, rekavši da je TEK Božji dar Crkvi i vremenu. To nije crkveni pokret, nego je djelo Crkve koju je tražilo i preporučilo crkveno učiteljstvo. Trajno klanjanje pripada cijeloj Crkvi i sačinjavaju ga svi crkveni pokreti, zajednice i pojedinci.

TEK uspostavljen na jednom mjestu u gradu ne zamjenjuje niti dokida druge oblike i mjesta klanjanja u župama. Iskustvo pokazuje da tamo gdje postoji TEK, ono pospješuje klanjanje i na drugim mjestima.

„Obitelji primaju puno milosti po satu klanjanja. Euharistijski Isus daruje mir, klanjatelji primaju duboki mir koji nije od ovoga svijeta, nose mir i svjetlo u domove, na radna mjesta i događa se preobrazba društva, domovine“, rekla je Burum.

Kapela vječnog klanjanja je prostor milosti i sabranosti, oaza mira u kojoj ljudi dolaze u svako doba dana ili noći obnoviti snage prema Isusovom pozivu ‘Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti’, poručila je Burum, rekavši da su veliki plodovi klanjanja: obraćenja, duhovna zvanja, dar roditeljstva, financijski blagoslov, smanjenje kriminala, ozdravljenja, pomirenje, mir.

Za vrijeme klanjanja „čini se da se ne događa ništa, ali događa se sve jer Gospodin čini; kao što se klanja na nebu, tako se i na zemlji klanja bez prestanka, danju i noću, po kapelama trajnog klanjanja. To nije nešto što mi činimo za Boga, to je dar koji mi primamo od Boga“, poručila je Burum.

Molitvene nakane TEK-a su: zadovoljština za uvrede nanesene Presvetom oltarskom sakramentu, osobne molitve, za svijet i vrijeme u kojem živimo, za Crkvu, Papu, biskupe, svećenike, nova duhovna zvanja, za obitelji, mlade, stare i bolesne, za dostojanstven život ljudi od začeća do prirodne smrti, za pokojne, za one za koje nitko ne moli, za duše u čistilištu, za duhovnu obnovu hrvatskog naroda, za domovinu i da Bog zaštiti naše obitelji i naš narod od svakog zla, za prestanak rata u svijetu; za buduće klanjatelje, za otvaranje kapela trajnog klanjanja i sve se stavlja pod zaštitu Božanskog Srca Isusova i Bezgrešnog Srca Marijina.

Sada je u svijetu više od 3 000 kapela trajnog klanjanja. Prvi TEK u Hrvatskoj bio je organiziran u Rijeci i Crikvenici, slijedili su  Dubrovnik, Split, Đakovo, Vukovar, Zagreb, Slavonski Brod, Vinkovci, Varaždin, Osijek, Križevci, Trogir i Šibenik.

Vjernici koji žele biti klanjatelji pozvani su ispuniti prijavnice koje se nalaze u župama i predati ih župniku ili preko mrežne stranice Zadarske nadbiskupije.

Vjernici se pozivaju odabrati određeni dan i sat u tjednu kako bi svakoga tjedna u to isto vrijeme dolazili na svoj sat klanjanja. Ako je klanjatelj spriječen doći, naći će se zamjena, bit će mu na raspolaganju koordinator njegovog sata čija je zadaća bdjeti da svaki sat bude uredno pokriven.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je u nedjelju, 19. listopada, misno slavlje u župnoj crkvi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru. Misa je okupila vjernike koji žele sudjelovati u Trajnom euharistijskom klanjanju koje će se pokrenuti u Zadarskoj nadbiskupiji.

Ta je misa bila prvi od pripremnih susreta vjernika zainteresiranih da sudjeluju u toj euharistijskoj pobožnosti. Odlukom nadbiskupa Zgrablića, nakon što se izvrše organizacijske pripreme, trajno euharistijsko klanjanje u Zadarskoj nadbiskupiji će biti u crkvi Gospe Maslinske na Belafuži u Zadru, što će biti šesnaesti grad u Hrvatskoj u kojem se odvija trajno klanjanje.

Navješteno evanđelje po Luki u kojem Isus govori kako treba uvijek moliti i nikada ne posustati, podudara se s porukom i sadržajem susreta vjernika u pripremi za uspostavu Trajnog euharistijskog klanjanja u Zadru.

„Isusove riječi o potrebi trajne molitve su poziv na način našeg postojanja, našeg kršćanskog življenja. Isus ne traži od nas da povremeno kleknemo, da se molimo kad stignemo, kad smo za to raspoloženi ili kad nas pritisne nevolja. On nas poziva da naš život postane molitva, stalni dijalog s Ocem, neprestana hvala Bogu, trajni hod u Božjoj prisutnosti“, rekao je mons. Zgrablić.

Isusov poziv da molimo „bez prestanka“ ne znači neprestano izgovarati riječi, nego živjeti u svjesnoj Božjoj prisutnosti, istaknuo je nadbiskup, rekavši da je „molitva djelo srca. Molitva je trajno osluškivanje i trajna otvorenost Božjoj volji, Božjoj ljubavi; neprekidno unutarnje ‘Da’ koje se ponavlja i kad radimo, kad se odmaramo, kad šutimo i kad trpimo“, poručio je nadbiskup.

Trajno euharistijsko klanjanje, molitva pred izloženim Presvetim uči vjernike biti u trajnoj Božjoj prisutnosti i oblikuje srce da trajno moli i postane Božje prebivalište, rekao je predvoditelj slavlja.

„Euharistijsko klanjanje je susret s osobom, s Isusom Kristom, pravim Bogom i pravim čovjekom, stvarno prisutnim u posvećenom euharistijskom kruhu. Kad kleknemo pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, ne klečimo pred simbolom.

Stojimo pred živim Isusom koji se skriva u poniznosti pod prilikama otajstva kruha, koji je stvarno tu, pogledom prema nama, otvorenog srca u njegovoj darovanoj ljubavi“, poručio je nadbiskup, rekavši da je Isus „koji je bio razapet za nas i koji nas ljubi do kraja, koji nam daruje novi život svoga uskrsnuća“, prisutan u posvećenoj hostiji, pokaznici i tihoj klanjateljskoj šutnji.

„Pred Presvetim ne dolazimo puno govoriti, buditi neke zaspale ili ranjene emocije niti osjećati uvijek nešto novo. Dolazimo biti s Gospodinom, promatrati ga, pustiti da nas on gleda i oblikuje svojom ljubavlju. U toj molitvenoj tišini i jednostavnosti događa se naše najdublje preobraženje“, poručio je mons. Zgrablić.

Istaknuvši da je „euharistijsko klanjanje škola vjere, strpljenja i ljubavi“, nadbiskup je rekao da se vjernici u klanjanju uče šutjeti pred Bogom i da ne moraju uvijek „nešto raditi“. U klanjanju vjernik uči slušati što nam kaže Isus  i Duh Sveti nadahnjuje, uči se povjeriti Bogu.

U klanjanju pred Presvetim „učimo se ljubiti onako kako on nas ljubi; ne po promjenjivim osjećajima, nego po vjernosti njegovoj Ljubavi. Pred Presvetim učimo da molitva nije trgovina. Molitva nije čitanje liste naših želja koje sami ne možemo ostvariti, pa molimo Boga da on to učini umjesto nas. Molitva je naš dar vremena Onomu koji nam je darovao sve. To je prostor u kojem Duh Sveti polako oblikuje naše srce po Srcu Isusovom. I u toj molitvenoj otvorenosti i predanju događa se čudo: naša molitva počinje hvaliti Boga zbog ljubavi i dobrote koju On ima prema nama“, poručio je mons. Zgrablić.

Trajno euharistijsko klanjanje se održava jer Isus nikad ne prestaje biti s nama. „Isus nije Bog koji nam iskazuje povremenu pažnju. U Presvetom oltarskom sakramentu Uskrsli Gospodin je neprekidno prisutan – i čeka. Čeka nekoga tko će mu doći i njemu otvoriti srce, da ga on ispuni svojom ljubavlju. Čeka onoga tko će mu dati jedan sat vjernosti, sat tišine, sat ljubavi. Ljubav uvijek zahtjeva dvoje: onoga koji daruje i onoga koji prima. I u tom Božjem daru i čovjekovom primanju, rađa se zajedništvo koje posvećuje“, poručio je predvoditelj slavlja.

„Kada u biskupiji ili župi postoji trajno euharistijsko klanjanje, tada biskupija ili župa imaju srce koje kuca dan i noć za Gospodina i s Gospodinom. Tada Bog u životu zajednice ima svoje mjesto ne samo u svetkovinama i nekoliko trenutaka u danu ili tjednu, nego usred svakodnevice.

U vremenu kad se mnogi okreću sebi, kad se vjera hladi, a srca postaju tjeskobna, oni koji se klanjaju Gospodinu drže svijet otvorenim Bogu. Oni su svjetionici koji pokazuju put k Bogu u tminama života i svijeta“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da molitva pred Presvetim nije samo osobna milost, nego duhovna služba Crkvi.

Nadbiskup je zahvalio onima koji su se spremni uključiti u tu inicijativu, na spremnosti da tjedno poklone jedan sat dragocjenog vremena Gospodinu. „Možda se čini malo, ali u Božjim očima je neprocjenjivo. To je sat koji spašava duše, u kojem Krist ne ostaje sam“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da se u tom satu vjernici preobražavaju u „živa svetohraništa tihe ljubavi“.

Nadbiskup je i druge koji se još nisu odlučili, potaknuo da se uključe u tu inicijativu, da iskuse i osjete  „kako Isus traži srce koje želi biti s Njim“.

„Ne budite zabrinuti ako ne znate kako moliti. Samo budite tu, uz Isusa. S vremenom ćete vidjeti: ta šutnja nije prazna, već ispunjena svetom Isusovom prisutnošću. To je šutnja u kojoj Gospodin govori u našem srcu iz svoga Presvetog Srca. Klanjanje je Isusova prisutnost koja liječi, a Isusova prisutnost je ljubav koja preobražava“, poručio je mons. Zgrablić.Potaknuo je vjernike da predaju svoja srca pred Presvetim, u šutnji koja Isusa slavi, u molitvi koja ne prestaje i u ljubavi koja vjerno gori.

Don Zvonimir Mikulić, župnik Belafuže, zahvalio je nadbiskupu na povjerenju da se u toj župi organizira klanjanje, a nadbiskup je rekao da je to inicijativa koja uključuje vjernike iz cijele Nadbiskupije te da će župa Belafuža imati podršku u provedbi trajnog klanjanja.

Nakon mise, o načinu i strukturi djelovanja Trajnog euharistijskog djelovanja te njegovoj važnosti u životu Crkve i pojedinaca, pri čemu je istaknula da je u toj pobožnosti čuvanje Presvetog povjereno vjernicima laicima, govorila je Nada Burum, koordinatorica i promicateljica Trajnog euharistijskog klanjanja u Hrvatskoj.

I.G.

Više slika u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić