Izložba „Kralj Koloman i Zadar“ svečano je otvorena u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru (SICU) u ponedjeljak, 24. studenog, povodom 920. obljetnice priznanja Kolomanove vlasti u Zadru i izgradnje arhitektonskog sklopa u Svetoj Mariji.

Autorica te izložbe i likovnog postava je dr. sc. Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a. Izložba je postavljena i prigodno u 2025. godini, kad se obilježava 1100 godina Hrvatskog Kraljevstva.

Arhitektonski sklop u Svetoj Mariji kojeg čine zvonik crkve na kojem je Kolomanov natpis i kapitularna dvorana u kojoj je epitaf opatice Vekenege, potvrđuju da su kapitul i zvonik prigrađeni uz sjeveroistočni zid crkve Svete Marije u razdoblju od 1105. do 1111. godine.

Svečanost otvaranja izložbe koja ima europski značaj bila je na blagdan sv. Krševana, zaštitnika Grada Zadra i okupila je predstavnike društvenih i kulturnih institucija.

Kustosica Knežević o konceptu Izložbe 

Zvonik i kapitularna dvorana sv. Marije su „remek djelo u hrvatskoj srednjovjekovnoj arhitekturi zbog svoje konstrukcije i izgradnje kapitela, gdje se nalazi i ime Kolomana: R.CO – LLO – MAN – NVS.

Kapiteli sačuvani u dvorani kapitula i kapeli zvonika su prvi put predstavljeni kao replika na toj izložbi. Svod u kapeli zvonika je najstariji datirani križno – rebrasti svod u Europi. To je vrlo važno za hrvatsku umjetnost i kulturu“, istaknula je kustosica Knežević.

Središnji dio postava čine rekonstruirani stupovi i replike kapitela u originalnoj veličini sa scenom Krista Kralja, kao i prikaz rekonstrukcije zvonika kako izgleda iznutra.

Izložba valorizira reprezentativni arhitektonski sklop u Sv. Mariji koji je „jedinstveni spoj umjetničkog i povijesnog i jedan od najvrjednijih ostvarenja hrvatske srednjovjekovne arhitekture te predstavlja početak i prvi spomenik zrele romanike u Zadru i na cijelom istočno-jadranskom prostoru.

Kapela s ostacima fresaka, najstarijeg križno-rebrastog svoda i sa sačuvanim potpisom kralja i godinom izgradnje jedinstvena je na našim prostorima. Stilske inovacije tog kompleksa i rad majstora kamenoklesara sa Sv. Marije oponašao se diljem naše obale, što je stvorilo daljnje temelje za razvoj brojnih inačica u sakralnoj arhitekturi u Hrvatskoj i konačno definiralo jedinstveni umjetnički stil koji je postao prepoznatljiv dio našeg nacionalnog identiteta i stvaralaštva“, poručila je kustosica Knežević. Isti dekorativni elementi javljaju se i u crkvi sv. Marka u Veneciji, što govori o talijanskom utjecaju u Zadru i vrijednosti Kolomanove narudžbe.

Povezanost kralja Kolomana i benediktinki sv. Marije

„Izgradnja zvonika i kapitularne dvorane u Sv. Mariji povezana je uz ugarsko-hrvatskog kralja Kolomana (1095. – 1116.) i njegov vojno-diplomatski pohod na dalmatinske gradove Zadar 1105. godine. Stoga je Izložba posvećena i povijesnim događajima koji su obilježili razdoblje od Kolomanovog krunjenja za hrvatskog kralja u Biogradu n/m 1102. do kraljevog ulaska u Zadar 1105. godine. Novi kralj, uz titulu kralja Ugarske, nosio je i onu kralja Hrvatske i Dalmacije, titulu s kojom su se prethodno koristili samo hrvatski kraljevi“, rekla je Knežević.

„Opatica Vekenega prisustvovala je Kolomanovoj krunidbi u Biogradu i njegovom trijumfalnom ulasku u Zadar. Koloman je potvrdio zadarskim benediktinkama kraljevske slobode koje su im bile dodijeljene još od hrvatskih kraljeva Petra Krešimira IV. i Dmitra Zvonimira, uz riječi „Za ljubav Božju i za spas moje duše“.

Ulaskom u Zadar 1105., Koloman je prisegnuo na Evanđelje koje je držao zadarski biskup Grgur te postao glavni donator sredstava u izgradnji samostanskog sklopa u Sv. Mariji“, pojasnila je Knežević, dodavši da je time Koloman  savezništvo dodatno očvrsnuo. Samostan time postaje važno crkveno uporište kraljevske vlasti u Zadru i cijeloj Dalmaciji.

S vanjske strane zvonika piše 1105. godina, što potvrđuje godinu njegovog ulaska u Zadar. Na vanjskim plohama zvonika je natpis u prijevodu: Godine utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista 1105., kada je Bog nakon pobjede i nagrade mira dopustio ulazak u Zadar; Koloman, kralj Ugarske, Dalmacije i Hrvatske, zapovjedio je sagraditi i podići o vlastitu trošku ovaj zvonik Svete Marije.

„Kapela na prvom katu zvonika, po svojoj konstrukciji i arhitekturi, smatra se jednim od najvrjednijih ostvarenja hrvatske srednjovjekovne baštine. Vekenega je završila izgradnju kapitularne dvorane gdje je nakon smrti 1111. i pokopana“, rekla je autorica Izložbe.

Izloženi vrijedni zadarski rukopisi iz svjetskih knjižnica

„Kralju su se pjevale laude, kasnije dodane Zadarskom evanđelistaru iz sv. Šime, koje se čuvaju u berlinskoj Staatsbibliothek i Nacionalnoj knjižnici Széchényi u Budimpešti i izložene su na ovoj izložbi. Uspomena na Kolomana zadržala se u samostanu stoljećima, što potvrđuje i da su benediktinke davale služiti za kralja mise zadušnice do 18. stoljeća.

U svom novom upravnom središtu, Zadru, kralj Koloman je imao i palaču te je gradu poklonio vrijedan zlatni relikvijar za ruku sv. Krševana. Nad tom zlatnom rukom sv. Krševana gradski rektori zaklinjali su se na vjernost ugarsko-hrvatskom kralju i kraljici u 14. st.“, istaknula je kustosica Knežević.

Izložba prikazuje sačuvane materijalne nalaze, epigrafičku građu, dokumente i rukopise iz samostana sv. Marije i zadarske rukopise koji su odneseni tijekom prošlosti a sada se nalaze u poznatim europskim knjižnicama i arhivima. Među njima je i Vekenegin evanđelistar koji se čuva u Bodleian Library u Oxfordu. Izložba je prilika pročitati povijesne natpise u kamenu i u oslikanim pergamenama koji svjedoče o bogatoj povijesti Zadra.

Poticaj za izložbu autorici je bio i kroz istraživanje vrijedne rukopisne građe u brojnim arhivima, u želji da posjetitelji upoznaju povijesne događaje, osobe i važne spomenike hrvatske umjetnosti. „Dekorativni ornamenti srcolikih palmeta u kapitulu i zvoniku i početna slova čuvenog Vekeneginog evanđelistara pisanog beneventanom koji je remek-djelo sitnoslikarske umjetnosti nadahnuli su vizualni identitet izložbe“, rekla je Knežević.

Kompleks samostana i crkve na izložbi je predstavljen maketom (Hrvatski povijesni muzej). Digitalnu presliku pečata kralja Kolomana posudio je Hrvatski državni arhiv. Glazbena podloga izložbe je najstarije višeglasje u hrvatskoj glazbenoj baštini – Dvoglasni Tropirani Sanctus, u izvedbi Ensemble Dialogus, dir. Katarina Livljanić, Arcana-Outhere Misica, A396, 2016.

Zahvala autorice Knežević suradnicima u ostvarenju Izložbe

Kustosica je istaknula da postav prati „suradnja i sinergija dobrih i kreativnih ljudi“. Zahvalila je kolegama, djelatnicima muzeja i arhiva u Zadru, Splitu, Zagrebu i inozemstvu na stručnoj i tehničkoj pomoći u realizaciji izložbe.

To su Ana Marinković, Trpimir Vedriš, Anita Bartulović i Katarina Livljanić u stručnim savjetima, Arheološki muzej u Zadru i Robert Maršić u izradi ilustracija, Marija Marfat za oblikovanje likovnog postava izložbe, Muzej antičkog stakla na tehničkoj podršci, tehničari Narodnog muzeja koji su s kustosicom Knežević postavili izložbu, Mihovil Zrilić, fotografi, akademski kipar Igor Maštruko u izradi kapitela, djelatnici Kazališta lutaka Zadar i scenograf Darko Petković, Ante Mihić te ustanove koje su ustupile građu za izložbu: Hrvatski državni arhiv, Hrvatski povijesni muzej i Arheološki muzej u Zadru.

Knežević je zahvalila i opatici Anastaziji Čizmin i benediktinkama „koje su svojom prisutnošću oplemenile taj projekt, djelatnicima SICU-a i ravnatelju don Anti Soriću koji je prepoznao potencijal izložbe i podržao realizaciju“, Ministarstvu kulture i medija RH koji su, kao i u dosadašnjim programima, financijski pomogli ostvarenje Izložbe.

Govor opatice Anastazije Čizmin

Č. m. Anastazija Čizmin, opatica Samostana benediktinki Sv. Marije, istaknula je da je kralj Koloman dao „značajni obol Samostanu benediktinki Sv. Marije. U to doba opatica samostana bila je Vekenega, kći slavne opatice Čike iz poznate zadarske plemićke obitelji Madijevaca. Čika je 1066. godine obnovila / izgradila benediktinski samostan Sv. Marije i od hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. dobila za samostan „kraljevsku slobodu“ i zemlju u Točinjama. Crkva Sv. Marije izgrađena je i posvećena 1091., a to su bili i zadnji dani hrvatskog kraljevstva, doba narodnih vladara“.

Kako bi učvrstio svoj položaj po dolasku u Zadar, Koloman je potvrdio  zadarskim benediktinkama kraljevske slobode koje su imale i do tada.  „Također, uzima benediktinski samostan Sv. Marije pod svoju zaštitu i donira sredstva za izgradnju zvonika i kapitularne dvorane, osiguravajući tako svoje mjesto u povijesti Samostana sv. Marije, grada Zadra i cijele Hrvatske.

U tom činu isprepliću se duhovne težnje i svjetovni ciljevi – kralj Koloman je želio potvrditi svoj status hrvatskog kralja povezujući se sa samostanom benediktinki koje su bile i rodbinski povezane s hrvatskim kraljevima iz loze Trpimirovića. S druge strane, u tim turbulentnim vremenima, Samostan Sv. Marije želio je zadržati kraljevsku zaštitu koju je uživao od ranije. Kao rezultat toga ostaje impresivan spomenik ranoromaničke arhitekture, zvonik crkve Sv. Marije i kapitularna dvorana koji vremenski, stilski i prostorno čine jednu cjelinu“, rekla je opatica Čizmin. Poručila je da ta izložba „donosi dašak davnih vremena koja su bila puna nesigurnosti, nestabilnosti i opasnosti, a ostavila su nam vrijednu baštinu kojom se i danas s pravom ponosimo“.

Zahvala ravnatelja Sorića suosnivačima SICU-a

Don Ante Sorić, ravnatelj SICU-a, istaknuo je važnost kulturne tradicije koju predstavlja SICU. Rekao je da relikvijari u SICU-u predstavljaju kulturno dobro, ali prije svega duhovno, jer u njima se nalaze relikvije svetaca.

Ravnatelj je zahvalio na suradnji i podršci suosnivačima Samostanu Sv. Marije i Gradu Zadru, a treći osnivač SICU-a, Zadarska nadbiskupija je „većinski vlasnik izloženih umjetnina povjerenih na čuvanje, s kojima se možemo ponositi“, rekao je Sorić.

Zahvalio je na trajnoj podršci Ministarstvu kulture i medija RH i zahvalio prisutnoj resornoj ministrici Nini Obuljen Koržinek za najavu na svečanoj sjednici da će se nastaviti adaptacija prostora SICU-a i izmjena postava, „što znači da će sjaj Zlata i Srebra Zadra dobiti novo moderno, pristupačno ruho“.

Obraćanje gradonačelnika Erlića

Šime Erlić, gradonačelnik Grada Zadra, rekao je da na Dan grada Zadra slavimo zaštitnika Grada sv. Krševana, ali i naš identitet i našu povijest. Zadovoljstvo je moći s takvom izložbom produbiti znanje o povijesti, otvoriti je za građane i bolje saznavati što su naš identitet i povijesne činjenice, rekao je Erlić i poručio: „Tu smo da podržimo i daljnji rad SICU-a“.

Izrazio je podršku unaprjeđenju i prezentaciji SICU-a smatrajući ga „jednim od ključnih identitetskih povijesnih cjelina našeg blaga, Zadra i šire. Predani smo u ulaganje u baštinu u suradnji s konzervatorima, Ministarstvom kulture i ostalima. Koristili smo sredstva  europskih fondova i druga za ulaganje u baštinu, jer smatramo da time ulažemo u sebe, u ono što jesmo i važno je da to znamo“, rekao je Erlić. Najavio je zahvate na uređenju i sanaciji Foruma i crkve sv. Donata kao važnom monumentalnom povijesnom i identitetskom sklopu na zadarskom poluotoku.

Zahvalio je ministrici Koržinek na svemu što čini kako bi unaprijedila baštinu i kulturu Zadra.

Govor nadbiskupa Zgrablića

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić zahvalio je Ministarstvu kulture i medija RH „koje puno podupire SICU koja nadilazi Zadar, Hrvatsku te  otvara i šire granice zbog svoje važnosti i veličine“.

Nadbiskup je zahvalio i Gradu Zadru rekavši: „Ne znam bi li bez Grada Zadra institucija SICU mogla postojati, živjeti i prenositi što prenosi“. Zahvalio je svima koji podupiru rad SICU-a, benediktinkama „koje su pozitivni, dobri duh“ i primjereno je da rade u SICU-u jer „relikvije i umjetnine nisu samo izraz kulture, nego su ta umjetnička dijela najprije izraz čovjekovog duha. To je izraslo iz nutrine, iz čovjekovog srca; iz vjere su izašla ta velika umjetnička dijela“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Rekao je da dolazak na takva mjesta potiče na ponos zbog tako bogate kulture Zadra. Ujedno je „i nama velika obaveza, ne samo da čuvamo te spomenike kulture, nego da i mi živimo vrijednosti koje one označavaju. Ako izgubimo vrijednosti koje one označavaju i zbog kojih su nastali, onda ćemo izgubiti dušu tih vrijednosti“, upozorio je nadbiskup.

Kad se nađemo „u prostoru koje pokazuje takvo bogatstvo duha, da i mi svatko osobno osjetimo to što su nam drugi dali, prenijeli, da mi to usvojimo kao stil našeg života, kao naš identitet. Prolaze politike, režimi, državne granice, sve se mijenja, ali duhovne vrijednosti ostaju trajno“, poručio je nadbiskup Zgrablić. Potaknuo je da ih se trudimo živjeti i prenositi budućim generacijama, jer smo „na taj način sačuvali pravi duh umjetnosti i kulture koji su predstavljeni i u SICU-u“.

Uz čestitku za blagdan sv. Krševana, nadbiskup je zahvalio gradonačelniku Erliću za sve dobro koje se trudi činiti za građane.

Govor ministrice kulture Koržinek

Nina Obuljen Koržinek,  ministrica kulture i medija RH, rekla je da je ta Izložba važan događaj u velikoj obljetničkoj godini kojom se obilježava 1100 godina Hrvatskog kraljevstva. Tijekom cijele godine brojne muzejske ustanove, knjižnice, škole, različite kulturne i obrazovne ustanove i arhivi uključivali su se u program te velike obljetnice i otvaranje velike izložbe u Klovićevim dvorima posvećene 1100. obljetnici Hrvatskog kraljevstva, na kojoj su izloženi i neki predmeti iz SICU-a.

„Takve obljetnice su prilika da stručnjaci i povjesničari dublje prokopaju po arhivima, izvorima, donesu nove spoznaje i interpretacije. Prilika je i da pozovemo nove generacije da na takvim izložbama u velikim obljetničkim trenucima osvijeste važne i vrijedne elemente naše prošlosti,  činjenicu da je naša kultura nastala u živoj komunikaciji s tadašnjim europskim kulturama, da je kršćanstvo koje baštinimo oblikovalo u velikoj mjeri duhovni i društveni razvoj – i da nauče promatrati sve te mijene koje su se događale na ovim područjima kroz taj kontinuitet vrijednosti koje su nastajale i stvarane su u dobrim i u lošim vremenima. Zato su takve izložbe jako važne“, poručila je ministrica Koržinek. Izrazila je radost da će posjetitelji imati priliku na toj Izložbi naučiti o našoj prošlosti i puno toga ponijeti s te Izložbe.

„Zadarski SICU kao naša najstarija javna muzejska ustanova posvećena čuvanju sakralne baštine pridružila se tom važnom izložbom hodu kojeg pratimo kroz 1100 godina Hrvatskog kraljevstva koje smo obilježavali kao iznimno važno za hrvatsku povijest“, rekla je Koržinek.

Istaknula je zajedničku posvećenost čuvanju vrijednosti i svega što baštinimo u SICU-u od strane državne vlasti preko Ministarstva, u suradnji s Gradom Zadrom, Zadarskom nadbiskupijom i benediktinkama sv. Marije.

„SICU je prva i jedina crkvena zbirka koja je na takav način formirana u vremenu kad službene vlasti nisu bile naklonjene bilo čemu što je bilo vezano uz Crkvu. Međutim, čak i tada postojala je svijest o vrijednostima.

Zadarska nadbiskupija i benediktinke brinule su o toj baštini, a mi kao Grad i kultura, vlasti, dobili smo zaduženje da u današnjom vremenu nastavimo financirati i podržavati rad SICU-a, ali ga i unaprijediti na radost nas koji ga baštinimo i svih posjetitelja.

Veselim se da je SICU otvoren ne samo kroz svoj stalni postav, nego i kroz takve posebne izložbe“, rekla je ministrica. Pohvalila je dobru suradnju s muzejima u Zadru i mnoge zajedničke pothvate kao doprinos sredini, svima nama i hrvatskoj kulturi. Zahvalila je na velikom odazivu ljudi na otvorenju i poželjela što više posjetitelja te je Izložbu proglasila otvorenom.

Benediktinke su na početku izvele Sanctus iz Kartulara Svete Marije, koji je najstariji zapis višeglasja u hrvatskoj glazbenoj povijesti. Izložba će biti otvorena do 1. lipnja 2026. godine.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku: Foto / I. Grbić

Prva rekolekcija u 2026. godini za redovnice Zadarske nadbiskupije održana je u srijedu, 21. siječnja, u Samostanu sv. Marije u Zadru. Duhovno i teološko izlaganje o svetom Augustinu kao učitelju zajedništva i poniznosti održao je prof. dr. sc. Ivica Raguž.

Predavač je počeo izlaganje dirljivim primjerom iz Augustinovog života – pismom koje je svetac uputio djevojci Florentini. Budući da je bila jako sramežljiva, u njeno ime pisala je majka.

Augustinov odgovor otkriva njegovu duboku poniznost: odgovorit će ako zna, a ako ne zna, uputit će na onoga koji zna. Iako kaže da ne voli poučavati, ipak poučava tako da učenik sam dođe do istine i više ne treba učitelja, jer je, kako ističe, oholost stalna opasnost i za učitelja i za učenika.

Ključ uspjeha u poučavanju, naglašava Augustin, je uzajamna ljubav učitelja i učenika. Iz tih uvodnih misli, Raguž je pozvao redovnice da zavole svetog Augustina kako bi mogle dublje razumjeti njegovu misao o redovničkom životu.

Potom je razmatrao četiri stupa Augustinove vizije redovništva. Prvi stup je odnos kontemplacije i akcije – „sveta dokolica“.

Sveti Augustin kontemplaciju naziva „svetom dokolicom“, odnosno svetim slobodnim vremenom koje je vrijeme ljubavi prema Istini. Ona traži samoću, molitvu i studij. No, upozorava predavač, to vrijeme lako može skliznuti u ispraznost i lijenost – danas često u obliku pretjeranog boravka na Internetu ili u besciljnoj komunikaciji. Ako djelovanje ne proizlazi iz ljubavi prema Kristu, nego iz traženja osobne časti, ono postaje prazno. Tko izgubi slatkoću kontemplacije, akcija mu postaje teret.

Drugi stup je „jedno srce i jedna duša“. Temelj redovničkog života, prema Augustinu, je ideal prve kršćanske zajednice (Dj 4, 32–37). Uvijek treba dati prednost zajedničkom nad osobnim. Riječ je o „javnoj ljubavi“ – ljubavi koja služi drugima, za razliku od privatne, sebične ljubavi. Središte tog zajedništva je euharistija. Tko u zajednici traži samo svoje interese, ne razumije euharistiju. Redovnik je onaj koji se sjedinio s drugima i odrekao svoga.

Raguž je to snažno oslikao slikom Kristove haljine: ako svatko traži samo svoj dio, haljina se razdire i Krist se ne može cjelovito nositi svijetu. Izdvajanje iz zajednice Augustin smatra pogubnim. Kao lijek, predavač je ponudio jednostavan, ali duboki savjet: „Ako te pritišće život u zajednici – migriraj Kristu u molitvi.“

Treći stup Augustinove vizije redovništva je nositi bremena jedni drugih. U zajednici se kršćanska zrelost očituje u sposobnosti nošenja tuđih slabosti. Ako je netko nepravedan – budi strpljiv; ako je brbljav – budi šutljiv. No, ni to nije dovoljno: potrebna je utjeha. Lakše se nosi bol kada se međusobno tješimo. Augustin ne traži savršenstvo, nego spremnost pomoći drugome. Svaka sestra ima dar koji druga nema. Otkrivajući dobro u drugome, oslobađamo se vlastite oholosti.

Četvrti stup je ljubav prema čovjeku i tišina s Bogom. „Redovnici ne mogu ne ljubiti čovjeka, a mogu bez čovjeka“ rekao je Raguž. Jer, govoreći o anakoretima – pustinjacima, predavač je istaknuo da oni ne bježe od ljudi, nego iz dubokog zajedništva s Bogom postaju korisni za ljude. Danas su, u tom smislu, anakoreti i oni koji žive u zajednici, ali su duboko ukorijenjeni u molitvi i razmatranju. Takav život isključen je od zavisti i traženja vlastite slave, jer redovnik zna da ništa nije njegovo. Gdje nema zavisti, tamo je složna razlika.

Na kraju izlaganja, Raguž je podsjetio kako smo svi u neprestanoj napasti oholosti. Lijek je jednostavan, ali zahtjevan: molitva i život za druge. Tko iskreno moli i daruje se bližnjima, ne može ostati zarobljen u oholosti, jer tada Krist postaje središte svega.

Na završetku duhovno bogate rekolekcije, redovnice Zadarske nadbiskupije izrazile su zahvalnost dr. sc. Ivici Ragužu na nadahnutom i poticajnom izlaganju koje je, oslonjeno na misli sv. Augustina, otvorilo nove horizonte razumijevanja redovničkog života. Riječi predavača bile su snažan poziv na dublju ljubav prema Kristu, vjernost zajedništvu i ustrajnost u poniznosti.

Tekst i foto: s. Rita Maržić

Godišnji susret čitača iz župa Zadarske nadbiskupije povodom proslave Nedjelje Božje Riječi održan je u ponedjeljak, 26. siječnja u katedrali sv. Stošije u Zadru. Izlaganja su održali o. Jozo Milanović i don Dario Tičić.

O. Jozo Milanović iz benediktinskog samostana na Ćokovcu, govorio je o dokumentu ‘Dei Verbum’ koji se bavi tumačenjem i značenjem Svetog pisma u životu Crkve. To je jedan od glavnih koncilskih dokumenata koji počinje riječima: Riječ Gospodnja – Verbum Domini.

Milanović je istaknuo da je velika čast čitati i prenositi Riječ Gospodnju, „posuditi svoj glas, svoju osobu Bogu koji nas je stvorio, koji nam je progovorio iz ljubavi“. U toj konstituciji piše: „U svojoj dobroti i mudrosti odlučio je Bog da objavi sebe i da priopći otajstvo svoje volje“.

Milanović o komunikaciji s Bogom iz trojstvene ljubavi koja se prelijeva

„Naš Bog je trojstveni i unutar Presvetog trojstva je neprekinuti, trajni razgovor ljubavi. Stalno se govori. To su tri božanske osobe koje ljubav tako snažno povezuje da su zapravo jedan. Stalno je govor ljubavi. Ali mi smo stvorenja Božja, vrhunac Božjeg stvaralačkog djela i za nas je čudesno da je Bog u taj svoj govor unutar osoba Presvetog trojstva htio i nas uključiti“, istaknuo je o. Jozo, citirajući iz tog dokumenta: „U bujici svoje ljubavi, Bog zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima“.

„Ta bujica Božje ljubavi, to je taj čudesni, božanski razgovor unutar osoba Presvetog Trojstva koji se izlijeva, prelijeva se i Bog i nas uključuje u taj razgovor, jer to je bujica njegove ljubavi. Bog želi s nama razgovarati, ali ne da nas pozove na odgovornost – i to treba, priznati da smo sagriješili, ali o tome se ne govori u konstituciji – nego o bujici ljubavi.

Bog nas poziva da razgovara s nama kao s prijateljima. Riječ Božja je riječ sâmoga Boga, Svemogućega, koja je rečena nama, čovjeku, njegovom stvorenju. Bog nas toliko želi počastiti, da nas kao prijatelje poziva u taj razgovor“, istaknuo je o. Jozo.

Riječ Božja je Božji govor nama, ljudima. I ona je zapisana, piše u konstituciji, „da se nepromijenjena priopćuje i da bude Pismom ustaljena“.

„Da uvijek imamo knjigu u kojoj je Riječ Božja zapisana, da uvijek možemo naći Riječ Božju koja je nama upućena, da je ne izgubimo, da je uvijek možemo susresti, pitati za savjet, slušati u bogoslužju; zapisana je da se nepromijenjeno čuva“, rekao je o. Jozo.

Istaknuo je da kršćani nisu narod knjige, nego narod Riječi Božje zapisane u Svetom pismu. „Iza zapisane riječi mi gledamo živu osobu, drugu božansku osobu koja se utjelovila. To je Isus Krist Spasitelj koji nam govori. Mi smo njegov narod, nosimo u svom imenu kršćanin Kristovo ime. Mi smo narod Boga koji nam je tu knjigu dao, koji nam je svoje riječi govorio i pobrinuo se da ih imamo zapisane.

Crkveni pisac Origen kaže da su slova Svetog pisma poput rešetaka, a riječi poput prozora. I uzima sliku iz Pjesme nad pjesmama kako zaručnik proviruje kroz prozor, rešetke, traži zaručnicu, želi je vidjeti.

Origen kaže: ‘Tako mi, kad otvorimo knjigu Svetog pisma, mi gledamo pred sobom slova, riječi, ali nećemo se tu zaustaviti, nego gledamo onoga koji je iza tih slova i riječi kao živa osoba’. Uskrsnuli Krist uvijek je s nama, gleda nas i poziva nas da se uključimo u ovaj čudesni razgovor.

Bog govori, želi s nama razgovarati. Riječ Božja upućena je nama i poziv da razgovaramo. Dakle, da odgovorimo. A mi trebamo odgovoriti na taj Božji čudesni govor, bujice ljubavi iz koje izvire Riječ Božja. Naš život, govor i sve što radimo, kako se ponašamo, sve bi trebalo biti naš odgovor na Božji govor. Ako Bog govori, mi pozorno slušamo i odgovorimo“, potaknuo je o. Jozo.

Božji govor i naš odgovor

Molitva je razgovor s Bogom. Iz poštovanja prema onome koji je od nas časniji, trebamo prepustiti prvu riječ njemu da on govori, a naš će biti odgovor.

„Kad slušamo Riječ Božju, na kraju svakog čitanja kažemo Riječ Gospodnja. Zar ćemo to zaboraviti, s kime mi razgovaramo?

Tko treba imati prvu riječ? Tko govori, a tko bi trebalo slušati? Na razgovor zove sâm Bog svemogući, pa bismo trebali njemu prepustiti glavnu riječ. A koliko je to u našim molitvama, da mi slušamo što Bog govori, pa da mu odgovaramo? Nego, ja počeo, ja završio. Što mi je Bog rekao, dok sam molio?

U bogoslužju je to sve lijepo raspoređeno. Prvo čitanje, onda psalam, naš odgovor. Bog nam je pripremio i odgovor, psalam je naš odgovor njemu, ali služimo se njegovim riječima.

Pa drugo čitanje, pa onda opet odgovor, poklik Evanđelju. Slušamo Evanđelje, to Bog govori. Svaki put se ponovi Riječ Gospodnja. To nije riječ svećenikova, đakonova, biskupova, papina, nego Riječ Gospodina! Koja čast – i da onaj tko ima službu čitača, posuđuje svoj glas sâmom Sinu Božjemu, da On govori“, istaknuo je o. Jozo.

Na početku Evanđelja čujemo: „U ono vrijeme“. Znamo da su se Petar i Andrija, Ivan i Jakov odazvali u ono vrijeme.

A za nas je važno kako mi živimo u ovo vrijeme, jesmo li se mi odazvali Kristu, zato slušamo, rekao je o. Jozo.  U ono vrijeme čuli smo kako su odgovorili učenici. A u ovo vrijeme, mi trebamo odgovoriti.

„Isus, živa riječ, uvijek je s nama, u sve dane do svršetka svijeta. U trenutku kad se slavlje slavi, a to je najsvečaniji Božji govor, Bog nas želi uključiti u razgovor. On, živi, očekuje živi odgovor – da mi na ono što On kaže, odgovorimo. Pa odgovorimo poslije propovjedi, u Molitvi vjernika imamo zazive. A kad misa završi, nastavljamo odgovarati molitvom, očima, trebali bismo gledati preobraženim pogledom, kaže Benedikt XVI.

To je kontemplativni pogled. Bog nam daje svoj pogled, da mi njegovim pogledom sve gledamo. To znači, ako je Isus jučer mene pozvao, cijeli tjedan nosi obilježe nedjelje kojom tjedan započinje. Ja bih trebao gledati: ‘Isuse, idem ja iza tebe’.

Čuli smo kako je Isus slao svoje učenike da idu pred njim. Ako ne vidim Isusa pred sobom, onda je iza mene. Ali važno je da mi zaista u svoje vrijeme, u onaj dan, da slušamo Riječ Božju, u tom trenutku, da mi odgovorimo našim očima, ušima, rukama, da radimo ono na što nas je potaknula Riječ Božja“, poručio je o. Jozo.

U zaključku konstitucije Dei Verbum piše: „Tako dakle, neka u čitanju i proučavanju svetih knjiga, Svetog pisma, Riječ Božja trči i proslavlja se“, iz Druge poslanice Solunjanima.

Trči li u mom životu Riječ Božja, čini svoja djela, da se Bog proslavlja i u mom životu? Ili Riječ Božja čeka da joj se ja otvorim? Možda ne može trčati, jer joj ja ne dopuštam. Što će biti ako se ne budemo obazirali na putokaze koje nam Riječ Božja daje“, upitao je o. Jozo, istaknuvši da bi cijeli naš život trebao biti odgovor Bogu. „Koliko praznih, ispraznih, prljavih riječi koje nam zagađuju maštu, srce, a Riječ Božja koja je Riječ po kojoj živimo, ne uspijeva ući u moj život, da u mom životu trči i proslavlja se. Bog govori, a ja i ti trebamo odgovoriti.

Moli, slušaj što ti Bog govori i onda radi. Molimo da znamo što nam je raditi“, poručio je o. Jozo.

Tičić o novom prijevodu Biblije

Govoreći o novom prijevodu Biblije na hrvatski jezik koji se neće čitati u liturgiji, liturgičar don Dario Tičić smatra da je napisan kako bi se Božja riječ približila današnjem čovjeku. Rekao je da je „novi prijevod prikladan za suvremene čitatelje današnjeg vremena, u kojem su poruke jednostavno izrečene i prenesene“.

Dosadašnji prijevod od prije 60 godina koji ostaje za čitanje u liturgiji ima oblik svečanosti i uzvišenosti, a novi prijevod na standardni jezik je „govorni jezik bez svečanog stila, koji je  pristupačan i razumljiv današnjem čitatelju“, rekao je Tičić, dodavši da se jezik mijenja i razvija.

Pročitao je tri primjera prijevoda Rodoslovlja Isusa Krista: iz Evanđelistara kojeg se čitalo do reforme liturgije 1965., u kojem u Evanđelju po Mateju piše: „Abraham rodi Izaka. Izak rodi Jakova. A Jakov rodi Judu i braću njegovu…“.

Sadašnji prijevod kojeg se čita na blagdan Male Gospe glasi: „Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova. Abrahamu se rodi Izak. Izaku se rodi Jakov. Jakovu se rodi Juda i njegova braća…“.

U novom prijevodu, taj tekst je preveden: „Ovo je Rodoslovlje Isusa Krista, Davidova i Abrahamova potomka. Abraham je bio otac Izaku. Izak je bio otac Jakova. Jakov je bio otac Judi i njegovoj braći…“.

Podsjetio je kako je nekad u prijevodu pisalo: „Neka pogledaju oba kamena sjedala“, što smatra da je nerazumljivo. U novom prijevodu piše: „Neka pogledaju kojeg su spola djeca koja su rođena“.

Don Dario je istaknuo da se u novom prijevodu nije ažurirao neki već postojeći prijevod, nego se prevodilo iz originala, hebrejskog, grčkog i aramejskog. To je studijski tekst s popratnim komentarima i u prijevodu su korištena tzv. kritička izdanja: Biblia Hebraica Stuttgartensia, „Novum Testamentum Graece“ i „Septuaginta: Vetus Testamentum Graecum“.

„Nije svejedno kako je Biblija prevedena, kako se Riječ Božja čita i razumije. Bît svega je da Bog govori čovjeku. To je moćna Riječ koja je postala tijelo, ušla je u naše živote i u našu povijest“, poručio je don Dario i potaknuo da se svaki dan čita Sveto Pismo.

Upozorio je kako uvijek postoji opasnost da se naviknemo na Boga, na njegovu Riječ i da nam to postane dio svakodnevne rutine. Ali tko osluškuje Božju riječ, može uvijek nešto naći za svoj život, jer cijelog života poniremo u smisao Božje Riječi, poručio je Tičić.

U liturgiji kao susretištu Boga i čovjeka ne slave se obični obredi, a Božja Riječ odzvanja kod svakog liturgijskog čina, kod svih sakramenata, jer Bog govori svom narodu, istaknuo je don Dario.

Izrazio je čitačima priznanje za trud da Božju Riječ ne čitaju kao svoju, nego da budu prenositelji Riječi koju smo pozvani živjeti. „Biblija je spomenik čovječanstvu i spomenik Božje ljubavi prema nama. Bog je progovorio kroz tu knjigu. Prenosimo tu ljubav čovjeku. Nikad ne znamo kad naše čitanje, naše naviještanje Bože Riječi može nekoga dotaknuti“, potaknuo je don Dario.

„Svaki put kad se čita Božju Riječ, moramo biti svjesni da ne čitamo svoj tekst. Mi dajemo Bogu svoj glas i to bi trebala biti čast. Nismo ni svjesni kolika je to čast i milost čitati Božju Riječ, drugovati s njom, svaki dan se družiti, slušati, jer ona je stvarno poruka za sva vremena“, rekao je Tičić, potaknuvši čitače  da ne čitaju brzo i da ne afektiraju, nego dostojanstveno.

Na susretu je bio i prisutne pozdravio i don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Istaknuo je da čitač u liturgiji posuđuje svoj glas Božjoj riječi, „onome koji nam je dao glas i sve druge darove. Svojim nesavršenim govorom ljudi imaju priliku liturgijskoj zajednici prenositi Božju Riječ. Koja čast i nezasluženi dar!? Čovjek mora uzdrhtati pri sâmoj pomisli, kad svaki puta posvijesti da smo nesavršena bića, ali da možemo komunicirati Božju Riječ, prenositi Radosnu vijest drugim ljudima“, rekao je don Ante.

Istaknuo je da ljudi prepričavaju što pročitaju, čuju, ono što žive, svoje brige, probleme, izazove koje nose. „A mi imamo dar koji nam daruje Crkva, da svojim nesavršenim jezikom prenosimo Radosnu vijest drugim ljudima“, poručio je don Ante i svima zahvalio za sudjelovanje na susretu već treću godinu zaredom.

Susret je organiziralo Povjerenstvo za liturgijski pastoral i crkvenu glazbu Zadarske nadbiskupije, a nakon susreta održana je okrepa u Sjemeništu.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Knjižica „Prignite glave pred onima koji su slabi i bespomoćni: Patnja i trpljenje u spisima Ivana Pavla II.“ čiji je autor mons. Želimir Puljić, umirovljeni zadarski nadbiskup, objavljena je ususret obilježavanju Svjetskog dana bolesnika kojeg je utemeljio sv. Ivan Pavao II.

Knjižica od 28 stranica i šest poglavlja je jednostavan i pristupačan vodič koji čitatelju približava gledište pape Ivana Pavla II. o patnji i nemoći. Prikladan je dar nemoćnima i starijima u obiteljima, domovima i bolnicama, a sadržaj donosi kršćansku utjehu i nadu u razmatranju smisla trpljenja.

U knjižici se izlaže „neshvatljivo otajstvo patnje“ u duhu kršćanske vjere. Autor opisuje kako je Karol Wojtyla odmalena bio osjetljiv prema onima koji trpe; i sâm je doživio trpljenje ranim gubitkom članova obitelji: kad je imao devet godina umrla mu je majka, četiri godine nakon toga stariji brat Edmund u 26. godini života, a 1941. g., po povratku s posla, u kući gdje su živjeli zatekao je svoga preminulog oca koji je imao 62 godine.

Mons. Puljić pojašnjava zašto je papa Woytila ustanovio Svjetski dan bolesnika, donosi ulomke iz papinih poruka za Svjetski dan bolesnika (1993.–2026.) i prikazuje kako je pontifikat Ivana Pavla II. bio obilježen patnjom i trpljenjem. Autor navodi i kako je na Papu bio izvršen pokušaj atentata, kako je čudesno preživio i oprostio atentatoru. Zbog čestih hospitalizacija nakon atentata, mons. Puljić podsjeća da je Woytila polikliniku Gemelli nazvao svojim „trećim Vatikanom“ (drugi je bio ljetnikovac Castel Gandolfo).

Autor prikazuje Papino učenje o trpljenju kao osobiti dar bolesnicima, uz neke od poruka: „Vjera ne umanjuje i ne oduzima ništa od stvarnosti patnje, već je pročišćava, sublimira i čini prikladnom i valjanom za vječnost“; „Samo milošću raspetoga Isusa ‘čovjek patnik može otkriti u patnji povlaštenu prigodu za pročišćenje i duhovno uzdignuće’; „Samo u sjeni Kristovog križa naš um može ‘naći prosvjetljenje i naslutiti otajstvenu plodnost i značenje ljudskog i kršćanskog trpljenja i boli’“.

Podnaslovi u petom poglavlju su: Patnja je umijeće koje se može steći i naučiti, Patnja je poziv koji valja otkriti, osjetiti i srcem prihvatiti te Poželjno je da bol i patnju prate osjećaji radosti. U poglavlju Dodatak su Molitva za stare, bolesne i one koji se spremaju na susret s Gospodinom, Molitva sv. Ivanu Pavlu II. za blagoslov i pomoć i  litanije u čast sv. Ivanu Pavlu II.

Knjižicu je objavila Nakladnička kuća Tonimir iz Varaždinskih Toplica. Cijena je 4 eura, uz popust za veću količinu primjeraka. Knjižica se može naručiti pozivom na broj 098 446 190 ili na e-mail [email protected].

I.G.

Znanstveno – stručni skup pod nazivom „’Ljubiti Crkvu’ – Sjećanje na zadarskog nadbiskupa mons. Ivana Prenđu, uz spomen 30. obljetnice njegove pastirske službe u Zadarskoj nadbiskupiji“ će se održati u petak, 6. veljače, s početkom u 9.00 sati, u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa „Zmajević“ u Zadru.

Nakon pozdravnih govora, 15 predavača će održati sljedeća izlaganja:

Josip Radojica Pinčić: Biografske crtice iz djetinjstva, mladosti i župnička služba Ivana Prenđe

Zdenko Dundović: Zadarski nadbiskup Ivan Prenđa, 1990. – 2010.

Srećko Petrov: Uloga zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe u poslijeratnoj obnovi Zadarske nadbiskupije

mons. Milan Zgrablić: Neki naglasci u pastoralu duhovnih zvanja u svećeničkoj i biskupskoj službi mons. Ivana Prenđe

Mladen Fuzul: Poruke nadbiskupa Ivana Prenđe Hrvatskoj vojsci

Marinko Duvnjak: Nova evangelizacija, crkveni pokreti i zajednice u Zadarskoj nadbiskupiji

Elvis Ražov i Arijana Mračić: Visoka teološko – katehetska škola u Zadru i uloga mons. Ivana Prenđe

Ante Sorić: Teološko – pastoralne poruke iz pastirskih poslanica zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe

Radomir Jurić: Sjećanje jednog vjernika laika na mons. Ivana Prenđu

Marijana Mohorić: Katehetski dani Zadarske nadbiskupije u svjetlu smjernica mons. Ivana Prenđe u kontekstu suvremenog katehetskog pokreta

Bojan Rizvan: Svećenik po mjeri Kristove ljubavi. Teološko – pastoralna vizija svećeništva Ivana Prenđe

Ines Grbić: Nadbiskup Ivan Prenđa i koncilska vizija uloge vjernika laika u Zadarskoj nadbiskupiji

Šime Ćurko: Obitelj i mladi u porukama i pastoralu mons. Ivana Prenđe

Ivica Jurišić: Tranzicija Caritasa Zadarske nadbiskupije iz ratnog u mirnodopsko doba

mons. Želimir Puljić: Neplanirani, ali ostvareni dolazak Ivana Pavla II. u Zadar 2003. godine.

Mons. Ivan Prenđa rođen je 31. prosinca 1939. u Zemuniku Gornjem. Za svećenika je zaređen u katedrali sv. Stošije u Zadru 29. lipnja 1964. godine. Za zadarskog nadbiskupa koadjutora imenovan je 29. ožujka 1990., a za biskupa je posvećen 9. lipnja 1990. godine.

Službu zadarskog nadbiskupa ordinarija preuzeo je 2. veljače 1996. godine. Preminuo je u Zagrebu 25. siječnja 2010. u 71. godini života, 46. godini svećeništva i 20. godini biskupstva.

Svećeničko geslo mons. Prenđe bilo je „Dođi kraljevstvo tvoje!“, a biskupsko geslo „Ljubiti Crkvu“.

Skup se održava povodom spomena 30. godišnjice kako je mons. Prenđa preuzeo upravljanje Zadarskom nadbiskupijom kao nadbiskup ordinarij (1996.-2026.), koju je vodio četrnaest godina (1996.-2010.).

Skup organiziraju Zadarska nadbiskupija i Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru.

Fra Stipe Nosić, gvardijan Samostana sv. Frane u Zadru, ponovno je pronašao u tom samostanu najstariju inkunabulu u Hrvatskoj, za koju se dugo smatralo da je izgubljena. Tu je inkunabulu predstavio i o njoj govorio na konferenciji za medije u četvrtak, 22. siječnja u dvorani samostana sv. Frane u Zadru.

Inkunabula samostana sv. Frane, pod signaturom I – 8,  sastoji se od dva fragmenta na pergameni latinskog teksta Biblije (Vulgate) izdanja knjige Johannesa Fust i Petera Schöffer u njemačkom gradu Mainzu 1462. godine.

Vrlo je važna i neprocjenjiva za hrvatsku kulturnu baštinu jer se svugdje predstavlja kao najstarija tiskana knjiga u Hrvatskoj.

Riječ je o fragmentu od samo četiri lista, odnosno osam stranica otisnutih na pergameni latinskog teksta Biblije (Vulgate) koja je 1462. godine tiskana u Mainzu u tiskari Johannesa Fusta i Petera Schöffera.

To je tzv. četvrto izdanje, odnosno četvrta knjiga Biblija Vulgate, latinski tekst, narodni jezik, u vremenu kada je Mainz bio kolijevka tiskarstva, nakon Gutenbergova otkrića tiska, a Schöffer njegov najbolji učenik i čovjek koji je tu vještinu dodatno usavršio.

U zadnje vrijeme fragmenti su se bili zagubili. To se dogodilo stoga što je riječ o malim ulomcima koji nisu stavljeni na mjesto gdje se čuva stotinjak drugih inkunabula koje postoje u samostanu sv. Frane.

Ovaj dio Biblije, ta dva lista otisnuta na pergameni na latinskom jeziku, u samostanskoj  knjižnici, još 1916. registrirao je Ernst Philip Goldschmidt (1887. – 1954.), bečki antikvar, znanstvenik i bibliofil, poznat po izvanrednom poznavanju srednjovjekovnih rukopisa, inkunabula i ranih tiskanih knjiga. Tada je ova inkunabula ušla i u svjetske popise, kao fragment za koji se navodi da je u Samostanu sv. Frane.

Upravo je Goldschmidt prvi zabilježio da se u samostanskoj knjižnici nalaze »dva lista« pergamene, otisnuta i korištena kao omot drugim knjigama, što je bila česta praksa jer je pergamena, zbog čvrstoće, bila praktična za uvez.

Zbog toga su listovi savijeni, bili su dio korica, omota, uveza. Na njima se nalaze i ručno oslikani inicijali crnom i crvenom bojom, što je karakteristično za najranije tiskane knjige, u kojima su se pojedini ukrasi dovršavali ručno nakon tiska. U stručnim izvorima ta inkunabula spominjala se desetljećima.

Tu inkunabulu zabilježio je i Josip Badalić u svojoj knjizi: „Inkunabule u Narodnoj Republici Hrvatskoj“ (Zagreb, 1952.). On je zapisao da je knjiga izložena u muzeju i da je „fragmenat najstarijega kod nas sačuvanog primjerka Biblije“. Badalić je očito tada ovu inkunabulu u muzeju vidio. Točno je napisao da je riječ o četiri lista, sa signaturom knjižnice sv. Frane „I – 8“.

Goldschmidt, međutim, govori o dva lista, pa je zasigurno mislio na dva ovitka knjiga (ustvari se radi o dva velika lista pergamene na koje je otisnut tekst), a koje je on prepoznao kao inkunabule i skinuo.

inkunabuli su pisali i Šime Jurić i Vatroslav Frkin 1985. i 1990., koji su ulomke Schöfferove inkunabule zasigurno još vidjeli uživo. Poslije toga oni su zagubljeni, tako da ni franjevci koji su u posljednjih dvadesetak godina živjeli u samostanu sv. Frane nisu znali gdje je završila ta inkunabula.

Zbog toga su zadarski konzervatori u inventaru kojeg su o umjetninama samostana sv. Frane radili 2010., za nju napisali da nedostaje. Napisali su tako jer je u knjižnici na inventarnom listu pisalo „Na izložbi“.

Ponovni pronalazak dva ulomka ove inkunabule (u siječnju 2026.) otkrio je kako oba imaju signaturu „I – 8“. To je potvrdilo da fragmenti zajedno sadrže četiri lista ili osam stranica Schöfferove Biblije.

Pronađeni fragmenti sadrže ulomak iz proroka Amosa i list iz Evanđelja po Marku, s ručno oslikanim inicijalima u crnoj i crvenoj boji.

Goldschmidt je napisao da inkunabula sadrži jedan list iz knjige Amosa a drugi iz Matejeva Evanđelja. Ipak, usporedba zadarskih fragmenata i online latinskog teksta Vulgate izdanja knjige Johannesa Fust i Petera Schöffer, u Mainzu 14 kolovoza 1462., otkriva da fragment koji je označen kao list 1, zaista odgovara latinskom tekstu Vulgate iz Amosa, i to poglavlja 2,14 – 7,1. Druge dvije stranice, koje su na tom ulomku označene kao „l 2“ (list 2), sadrže tekst iz knjige proroka Ezekiela poglavlja 9,17 – 14,11.

Drugi fragment s oznakom „l 3“ (list 3), koji se sastoji od dva lista i četiri stranice, sadrži latinski tekst istog izdanja Vulgate i to tekst iz Markova Evanđelja poglavlje 3,23 – 7,33.

I jedan i drugi fragment bili su u funkciji omota neke knjige, što nije samo slučaj ovdje. Takvih slučajeva bilo je još po svijetu, što je znak da je pergamena ove knjige bila pogodna za ovitke. Oba zadarska fragmenta, svaki po dva lista, još su uvijek savijeni onako kako su u njih bile uokvirene knjige. Na njima su i signature: 6722 – S IX. ( listovi 1 i 2), i 6724 – S IX (listovi 3 i 4), koje se očigledno odnose na knjige koje su u njih bile umotane.

Na fragmentima su tekstovi otisnuti na svakoj stranici u dva stupca s po 48 redaka. A riječ je o četvrtoj uopće tiskanoj Bibliji koja se prema broju redaka naziva „B-48“. Tiskali su je nekadašnji suradnici Gutenberga, Fust i Schöffer. Tisak je posve završen na vigiliju Velike Gospe 1462., što je prvi put da je zabilježen datum završetka tiska jednog tiskanog djela.

Odabrana početna slova na početku poglavlja naknadno su obojena crvenom bojom, odnosno crnom bojom, a sami rimski brojevi poglavlja upisani su također nakon tiska crvenom bojom. Danas se u svijetu ove Biblije čuva još, više ili manje kompletnih oko 60, a poznato je i oko 40 pojedinačnih listova, u koje spadaju i ovi zadarski fragmenti. Navodno je oko 50 tih Biblija tiskano na pergameni.

Poznato je kako je Johannes Gutenberg (oko 1400. – 1468.) u njemačkom gradu Mainzu između 1452. i 1454. tiskao prvu knjigu, i to Bibliju na latinskom jeziku. Ta biblija imala je oko 1300 stranica u dva sveska, a tiskana je u rasporedu s 42 retka, pa se zato i naziva „B-42“. Takvih knjiga tiskano je oko 120 primjeraka, od čega ih je oko 30 bilo na pergameni, a ostale na papiru. Redovnici samostana sv. Frane u Zadru sretni su da su u njihovoj knjižnici opet ponovno na svom mjestu.

U cijeloj, nekad provincijskoj, a sada kustodijskoj zajednici sv. Jeronima ima oko šesto inkunabula.

fra Stipe Nosić

Noć muzeja, najveća muzejska manifestacija u Hrvatskoj, održava se u petak, 30. siječnja. Ovogodišnja Noć muzeja je bez određene teme s ciljem da se svim muzejima i galerijama omogući sudjelovanje sukladno njihovim mogućnostima i vlastitom izboru tematike koja ih trenutno zaokuplja.

I ove godine Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru sudjeluje u toj važnoj kulturnoj manifestaciji s bogatim programom koji će trajati od 18:00 do 22:00 sata. Potaknuti dolaskom brojnih posjetitelja prošlih godina, i u 2026. priređujemo bogat program ispunjen raznovrsnim i interdisciplinarnim sadržajem namijenjen svim dobnim skupinama. Namjera nam je da se SICU prepozna kao kulturna ustanova koja potiče istraživanje, kreativnost i inovativnost s dugoročnim ciljem valoriziranja vrijedne sakralne baštine sa zadarskog područja.

Budući da nam je cilj stvaranje nove publike te uključivost mlađe populacije u razna događanja u našoj ustanovi, iz tog razloga i ove godine u radionicama sudjeluju učenici srednjoškolskog uzrasta i studenti koji će kroz edukativan program i stručna vodstva istražiti bogatu povijest našeg grada. U Noći muzeja naši će posjetitelji moći razgledati stalni postav ali i iznimno posjećenu izložbu Kralj Koloman i Zadar autorice kustosice doc. dr. sc. Ane Jordan Knežević. Jedinstvena je prilika da se naši posjetitelji upoznaju s vrijednom materijalnom građom koja je predstavljena na izložbi, uključujući i zadarske čuvene rukopise koji se danas nalaze u arhivima i knjižnica diljem Europe, a koji su ovom prilikom objedinjeni i predstavljeni javnosti u vidu digitalnih preslika. Na izložbi možete spoznati kako izgleda i interijer kapele na prvom katu zvonika crkve Sv. Marije koji se po svom križno-rebrastom svodu i konstrukciji smatra jednim od najvećih ostvarenja hrvatske srednjovjekovne arhitekture.

U 18 sati u našoj ustanovi bit će otvorena i jedinstvena izložba Sakralna umjetnost u radovima likovne kolonije Zmajević kolonije Zmajević (30 autora iz kolonije Zmajević, voditelj: ak. slikar Mate Ljubičić) zato Vas pozivamo da dođete i da zajedno uživamo u umjetnosti!

Program:

Izložbe 18:00 – 22:00

Kralj Koloman i Zadar (autorica: Ana Jordan Knežević)

Sakralna umjetnost u radovima likovne kolonije Zmajević (30 autora iz kolonije Zmajević, voditelj: ak. slikar Mate Ljubičić)

Stručno vodstvo stalnim postavom i izložbom Kralj Koloman i Zadar 18:00 – 21:00

Za sve zainteresirane posjetitelje organiziramo stručna vodstva koja će se održavati svakih sat vremena

Edukativne radionice 18:00 – 20:00

Radionica “Oživljavanje baštine: Kralj Koloman i Zadar kroz AI i 3D print”

Prirodoslovno-grafička škola Zadar (1., 2. i 3. razred, smjer medijski tehničar i web dizajner), izrada 3D modela odabranih eksponata (voditeljica Martina Perić, prof.)

Radionica je namijenjena učenicima srednjoškolskog uzrasta. Polaznici radionice će kroz interaktivnu priču o kralju Kolomanu otkrivati zadarsku povijest te pomoću umjetne inteligencije vizualizirani spomenike iz prošlosti. Učenici će izraditi jednostavne 3D modele inspirirane povijesno-umjetničkim motivima, ispisati ih na 3D printeru te ih dalje prezentirati posjetiteljima.

Likovna radionica “Ornament na tri načina”

Radionica će se organizirati u suradnji s djecom koja će reinterpretirati ornament srcolikih palmeta iz kapitularne dvorane Sv. Marije. Ornament će se reinterpretirati na tri načina, i to korištenjem tri nesvakidašnje likovne tehnike prikladne djeci i mladima (3D olovka, gravura u mekanoj metalnoj foliji i visoki tisak u stiroporu). U radionici će sudjelovati studenti Odjela za izobrazbu učitelja i odgojitelja Sveučilišta u Zadru uz mentorstvo izv. prof. dr. art. Marine Đira te učenici Katoličke gimnazije Ivana Pavla II. u Zadru (voditeljice projekta; izv. prof. dr. art. Marina Đira, doc. dr. sc. Ana Jordan Knežević).

Sve posjetitelje očekuje popust od 20 % na cjelokupnu ponudu publikacija u SICU!

SICU

Na 16. godišnjicu smrti zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe, misu u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 25. siječnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Mons. Zgrablić je zahvalio Bogu „za pastira čiji je život bio duboko uronjen u otajstvo Krista i Crkve i čije je poslanje ostavilo snažan pečat u životima nas mnogih, ali i u povijesti Zadarske Crkve“, rekao je nadbiskup.

U katedrali sv. Stošije, gdje je i nadbiskup Prenđa „naviještao riječ Božju, slavio sveta otajstva i okupljao Božji narod, u blizini njegovog groba, molitvom zahvaljujemo Bogu za dar njegovog života i služenja Crkvi i povjeravamo njegovu dušu Bogu kojeg je cijelim svojim bićem ljubio i kojemu je služio“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da je molitva uz grob na dan njegove smrti i „znak nade za nas, jer vjerujemo da je pastir koji je ljubio Boga ljubeći Crkvu i žrtvovao se za nju, sada dionik punine života u Bogu“.

Nadbiskup Zgrablić govorio je o osobnosti mons. Prenđe i u duhu navještenog Evanđelja koje opisuje kako je Isus u Galileji počeo svoje javno djelovanje, obilazio ljude i gradove, propovijedao o Kraljevstvu nebeskom, pozivao na obraćenje i pozivao je učenike da idu za njim te raspiruju vjeru u onima koji traže smisao života.

„Isus ulazi u svakodnevicu ljudi, gleda ih u njihovoj zauzetosti, u njihovom radu i brizi za opstanak i upućuje im poziv koji mijenja život: „Hajdete za mnom“.

U tom Isusovu hodu, u tom trajnom pozivanju i okupljanju, možemo prepoznati središte i jezgru života i djelovanja mons. Ivana Prenđe. Najvažniji i najveći dio njegovog svećeničkog i biskupskog puta bio je usmjeren prema mladima, kako bi im pomogao otkriti Isusa koji i danas prolazi i gleda u srce, i danas poziva da se ostave mreže i započne put nasljedovanja, Evanđelja, u svećeničkoj ili redovničkoj službi“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

„Ljubiti Crkvu“, biskupsko geslo mons. Prenđe, „snažno se očitovalo upravo u pastoralnoj brizi za duhovna zvanja, jer je ljubav prema Crkvi živio kao brigu za njenu sadašnjost i budućnost, za one koji nose službu naviještanja, posvećenja i duhovnog vodstva. Pastoral duhovnih zvanja i odgoj generacija svećeničkih kandidata u svećeničkoj i u biskupskoj službi, zauzimaju središnje mjesto u životu i djelovanju mons. Prenđe, jer je bio uvjeren da Crkva raste po služenju ljudi koji su spremni sebe staviti potpuno na raspolaganje Kristu i njegovom narodu“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Nadalje, „ljubiti Crkvu, kako je to živio mons. Prenđa, značilo je ulagati svu snagu života, znanje, vrijeme i molitvu u odgoj dobrih, zrelih, intelektualno i duhovno uravnoteženih svećenika, pratiti ih na njihovom putu rasta, podupirati ih u službi i poticati zajedništvo među njima. Ta ljubav bila je postojana i zahtjevna, ali i ohrabrujuća, usmjerena na dubinu duhovnog života i na vjernost evanđelju u nasljedovanju Isusa Dobrog Pastira“, poručio je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, rekao je da se poslanje Crkve ostvaruje kroz ljude koji su „spremni poći za Gospodinom, ostaviti svoje zemaljske sigurnosti i u povjerenju prihvatiti put Njegovog djelovanja. Isus traži otvoreno srce, sposobno slušati i odgovoriti na Njegov poziv. Upravo takvo slušanje, mons. Prenđa smatrao je temeljem duhovnog zvanja i svakog istinskog crkvenog služenja“, istaknuo je nadbiskup.

Način kako je nadbiskup Prenđa brinuo o zvanjima „i nama je dragocjena prigoda da se iznova podsjetimo kako su duhovna zvanja dar Božje milosti nužan za život Crkve, ali i plod ustrajne molitve cijele kršćanske zajednice. I danas Gospodin ne prestaje kucati na vrata ljudskih srdaca, osobito mladih. Zato smo pozvani moliti da ta srca budu otvorena, osjetljiva na Njegov glas i hrabra u odgovoru“, potaknuo je nadbiskup.

Stoga, „moliti za nova duhovna zvanja znači moliti da Crkva nikad ne ostane bez onih koji će, oslonjeni na Krista, biti svjedoci evanđelja, služitelji zajedništva i nositelji nade, koji će nastaviti Kristovo djelo spasenja u svakom vremenu. U duhu onoga što je mons. Prenđa živio i poticao, neka naša molitva bude postojana i puna povjerenja, uvjerena da Bog i danas poziva, a da se na taj poziv rađa odgovor ondje gdje se vjera živi, evanđelje sluša i Krist slijedi srcem“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Pozvani smo moliti da srca budu otvorena, sposobna čuti Gospodina koji ih poziva i da imaju hrabrosti odgovoriti na njegov poziv u svećenički ili redovnički život, jer „otkriti što Bog od nas očekuje, pa i duhovni poziv, znači spoznati i najdublje čežnje vlastitog srca, čežnje koju je sam Bog ugradio u našu narav. To su čežnje za smislom, darivanjem i puninom života“, istaknuo je nadbiskup, nadalje istaknuvši kako je sve mons. Prenđa odjelotvorio svoje geslo ‘Ljubiti Crkvu’.

„Ljubav prema Crkvi mons. Prenđe očitovala se i u plodnom karitativnom djelovanju u brizi za ranjene ratom, izbjeglice i prognanike, za obitelji koje su ostale bez najmilijih, bez doma i svega, za siromašne, bolesne i osamljene, jer je u svakom čovjeku prepoznavao lice Krista koji traži blizinu i suosjećanje“, rekao je mons. Zgrablić.

Istaknuo je da je nakon Domovinskog rata, Prenđina zauzetost za obnovu porušenih domova i crkvenih objekata bila „znak dubokog pastoralnog osjećaja za cjelovitost života, jer obnovljeni prostori nisu bili samo zidovi i krovovi, nego mjesta povratka dostojanstva, susreta i zajedništva.

U obnovljenim crkvama ponovno se okupljao Božji narod, a u obnovljenim zajednicama rađala se nova snaga vjere, novi počeci i nova nada – jer Crkva se izgrađuje gdje ljudi pronalaze osjećaj pripadnosti i sigurnosti u Božjoj blizini“, poručio je predvoditelj slavlja.

U svojoj ljubavi za Crkvu, „nadbiskup Prenđa snažno je i dalekovidno podupirao Novu evangelizaciju, prepoznajući u njoj odgovor na duhovne potrebe našeg vremena. S posebnom pažnjom i očinskom blizinom pratio je crkvene zajednice i pokrete, ohrabrujući ih da budu živi nositelji Evanđelja u svakodnevici. U njima je vidio snagu Duha Svetoga koji obnavlja Crkvu iznutra – kroz molitvu, zajedništvo života s Kristom i međusobno te svjedočanstvo vjere. Njegova podrška je bila poziv na vjernost Kristu, Crkvi i otvorenost djelovanju Duha Svetoga, kako bi Radosna vijest došla do svakog čovjeka“, poručio je nadbiskup.

Zahvalio je Bogu za dar života i služenja Crkvi mons. Prenđe, koji je cijeli svoj život sažeo „u dvije vrlo bremenite riječi: „Ljubiti Crkvu“. Molimo da se ta ljubav nastavi živjeti u mjesnoj Crkvi, da svi i danas prepoznaju Isusa koji prolazi i poziva te da Crkva u Zadarskoj nadbiskupiji i dalje raste u vjeri, zajedništvu i vjernosti Kristu“, potaknuo je nadbiskup. Poželio je da Gospodin duši mons. Prenđe „u svom vječnom kraljevstvu udijeli vječni mir i nagradu za svu ljubav, žrtvu i služenje Crkvi i Božjem narodu te da počiva u Božjoj svjetlosti i radosti neba“.

Nakon mise, nadbiskup i svećenici otišli su u pokrajnju lađu katedrale gdje je mons. Zgrablić predvodio molitvu odrješenja za pokojne kod grobnice zadarskih nadbiskupa gdje je pokopan i mons. Prenđa.

Osnovni biografski podaci

Mons. Prenđa bio je 68. zadarski nadbiskup i 112. pastir u 17 stoljeća Zadarske Crkve. Preminuo je iznenada u 71. godini života, 46. godini svećeništva i 20. godini biskupstva, 25. siječnja 2010. u Nadbiskupskom domu u Zagrebu, gdje je bio otišao zbog sudjelovanja na zasjedanju HBK.

Ivan Prenđa rođen je 31. prosinca 1939. u Zemuniku Gornjem, kao najstarije dijete u obitelji sa sedmero djece. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1964. u Zadru. Od 1964. do 1968. bio je župnik u Škabrnji, Nadinu i Smilčiću; uz Škabrnju i Nadin, od 1967. bio je i župnik Zemunika, umjesto Smilčića.

Od 1968. do 1970. mons. Prenđa bio je duhovnik u Sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru. Kao odgojitelj u Sjemeništu posluživao je župe u zadarskom zaleđu: Ervenik, Nunić, Rodaljice, Brušku, Popoviće i Medviđu. Od 1970. do 1972. bio je kateheta mladih u Zadru. Čak 22 godine (1970.-1992.) bio je ravnatelj sjemeništa ‘Zmajević’ i voditelj Odjela za pastoral svećeničkih zvanja u Zadarskoj nadbiskupiji.

Za zadarskog nadbiskupa koadjutora imenovan je 29. ožujka 1990., a za biskupa je posvećen 9. lipnja 1990. u katedrali sv. Stošije. Nadbiskup ordinarij bio je od 2. veljače 1996. te je 14 godina upravljao Zadarskom nadbiskupijom (1996.-2010.). Nadbiskup Prenđa bio je domaćin susreta sa svetim papom Ivanom Pavlom II. u Zadru 9. lipnja 2003. koji je na Forumu bio okupio 120 000 vjernika. Organizacijski je pripremio i subraći biskupima osobno predložio da se Nacionalni susret hrvatske katoličke mladeži 2010. održi u Zadru, kad se  okupilo 30 000  mladih iz Hrvatske i inozemstva.

U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, nadbiskup Prenđa bio je predsjednik Vijeća HBK za kler i član Mješovite komisije HBK, Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica. Od 1998. do 2004. bio je predsjednik Hrvatskog Caritasa, a od 2000. do 2005.  bio je potpredsjednik HBK.

Ove godine je 30. godišnjica (1996.-2026.) kako je mons. Prenđa bio preuzeo upravljanje Zadarskom nadbiskupijom kao nadbiskup ordinarij.

Tim povodom u petak, 6. veljače 2026., Zadarska nadbiskupija i Teološko katehetski odjel Sveučilišta u Zadru organiziraju u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru znanstveno -stručni skup na kojem će izlagači predstaviti bogato djelovanje i baštinu nadbiskupa Prenđe koji je duhovni, materijalni i evangelizacijski obnovitelj života Zadarske nadbiskupije nakon njenog velikog ljudskog i materijalnog stradanja u Domovinskom ratu.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Susret medijskih suradnika iz župa Zadarske nadbiskupije održan je na blagdan sv. Franje Saleškog, zaštitnika medijskih djelatnika, u subotu, 24. siječnja, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru. Susret je organiziralo Povjerenstvo za medije Zadarske nadbiskupije čiji je predstojnik don Marko Dokoza održao prigodni nagovor i pojasnio razlog održavanja susreta.

„Medijski suradnik kao služba u župnoj zajednici nije novinar u klasičnom smislu niti Povjerenstvo očekuje od tih osoba da pišu novinske članke o događajima u svojoj župi, premda je to dobrodošlo. Oni su prvenstveno suradnici župnika, potom i Nadbiskupije i Crkve u poslanju, kako bi se po predstavljenim događajima i u drugim, manjim sredinama, pokazalo kako se Bog proslavlja svugdje gdje se okuplja zajednica vjernika“, rekao je don Marko, istaknuvši da je svaka vijest o crkvenom događaju koji ljude okuplja te ima svoju ljepotu i vrijednost sudjelovanje u širenju Radosne vijesti.

„Svaki događaj i susret u župi, svaka proslava u Crkvi je događaj spasenja i to želimo prenijeti. Zato i postoji medijski rad. On je u službi poruke spasenja i to je temelj kršćanskog izvještavanja“, poručio je don Marko.

Istaknuo je da je medijski rad u svrhu prenošenja poruke Evanđelja, župnog zajedništva i djela po kojima se Bog proslavlja. Naglasio je da vijesti o nekom događaju u župi, Nadbiskupiji „nikoga ne reklamiraju“ niti su natjecanje u konkurentnosti, nego je izvještavanje o događajima u župi i biskupiji u službi rasta župnog, biskupijskog i crkvenog zajedništva.

„Vijest iz župe ne služi promociji pojedinca, nego svjedoči o živosti vjere i o zajedništvu Božjeg naroda. To pokazuje da se župljani aktiviraju, da se njeguje župno zajedništvo, da im je stalo do njihove župne crkve, i to može biti poticaj i drugima da se aktiviraju i djeluju“, istaknuo je don Marko.

Želja Povjerenstva je pokazati da se po medijskim suradnicima Bog proslavlja u različitim sredinama, kroz različite darove koje je Bog dao ljudima; i u najmanjim stvarnostima, u najudaljenijim župama Nadbiskupije; da su i te župe žive, da nisu zaboravljene, da se i tamo okupljaju ljudi, slave Boga i radosni su zbog toga, rekao je Dokoza.

Prisutne se potaknulo da župe koje još nemaju, otvore Facebook stranice župe čije su objave pokazatelj kako se i što radi u nekoj sredini. Primjerice, kad se vidi obnova neke crkve, svećenici se mogu savjetovati s kolegom oko preporuke izvođača radova, majstora, rekao je don Marko.

Dokoza je govorio o službi medijskog suradnika i u kontekstu pročitanog ulomka iz Lukinog evanđelja o navještaju anđela Gabrijela Mariji da će roditi Sina Božjega, Isusa Krista. „Anđeo Gabriel je, na neki način, ‘prvi novinar’ iz Novog zavjeta. Anđeo Gabrijel ne dolazi Mariji kao netko tko nameće vijest, nego kao poslanik. Kad govorimo o poslanju, prenošenju neke poruke, to ne radimo da bismo nekome nešto nametnuli, da bismo se pokazali, bili važni, nego jer želimo nešto posvjedočiti i prenijeti neku poruku. Za nas je to uvijek svjedočanstvo, poruka spasenja“, istaknuo je Dokoza, rekavši da ta poruka mora biti, kako to i anđeo čini, jasna, u poštovanju slobode onoga kome se govori i onda se strpljivo čeka reakcija primatelja poruke.

„Bitno je i da anđeo ne uljepšava, ne skriva istinu. On vjerno prenosi ono što mu je povjereno. Kad prenosimo poruku, treba se osloboditi od samih sebe, da zaista budemo nositelji neke poruke, svjedoci nečega lijepoga što se događa u našim zajednicama“, rekao je don Marko.

U tom kontekstu, istaknuo je da je poslanje medijskog suradnika biti „župni anđeo koji prenosi poruku riječju ili slikom“. Za to treba biti sposoban primijetiti što se događa u župi, biti uključen u župni život i pratiti događaje, razlučiti što je važno svjedočanstvo iz života župe.

Dokoza je podsjetio i da sv. Franjo Saleški kaže kako se istina mora prenositi s ljubavlju, jer to izgrađuje osobu. Vijest mora biti istinita, dobronamjerna i u službi zajedništva. Inače, vijest može biti samo informacija koja se širi, ali nije istina koja izgrađuje.

U drugom dijelu susreta, novinarka Ines Grbić, predstojnica Ureda za medije Zadarske nadbiskupije, istaknula je razliku između informativne i formativne uloge medija. Ohrabrila je prisutne da svojim naizgled i malim bilježenjima stvarnosti u župi mogu biti prenositelji snažne duhovne poruke koja će poticajno djelovati u široj javnosti.

Grbić je predstavila primjere iz novinarske, medijske prakse koji pokazuju kakve vrste objava su ljudi skloni više čitati, gledati, što zaokuplja pažnju čitatelja, vjernika, a na primjeru tekstova iz života mjesne Crkve potvrđuje i statistika u pregledima objava na Facebook stranici Zadarske nadbiskupije.

Brojnost povratnih reakcija i pregleda objava na stranici Nadbiskupije pokazuje da ljudi osobito žele, čitaju i reagiraju na sadržaj koji opisuje konkretna iskustva vjernika, životne situacije i dinamičan odnos s Bogom u izgradnji vjere pojedinca ili zajednice, u čemu se i čitatelj može prepoznati i predstavlja primjer za nasljedovanje Krista. Čitatelji su otvoreni i za spoznaju nepoznatih činjenica o događajima i djelovanju ljudi iz Crkve u bogatoj i često turbulentnoj povijesti i tradiciji našeg društva.

Sadržaj je važniji od forme, a kvaliteta od količine, istaknula je Grbić, smatrajući da se ne smije podcijeniti prepoznavanje publike o kvaliteti medijskog sadržaja. Potaknula je prisutne da primjećuju situacije, susrete i djelovanje ljudi u župnom okruženju, pri čemu i jedan motiv, prizor, ima kapacitet vijesti navijestiteljskog značenja.

Ako kvalitetan sadržaj kreira osoba koja zvanjem i nije novinar, ali je vješto i autentično oblikovan i predstavljen događaj ili osoba, to može imati veći doseg i snažnije djelovanje na javnost od teksta ili snimke koji mogu biti i profesionalno producirani, ali ih publika prepoznaje kao površne, nedovoljno komunikološke, ako su minimalistički, isprazno oblikovani, bez slanja bitne poruke, s ciljem da se samo zadovolji forma.

U tom kontekstu, Grbić je istaknula važnost „komunikacije srcem“ te da osobitu vrijednost imaju i pažnju privlače svjedočanstva koje je mnogima moguće izreći kao opis nečijeg odnosa s Gospodinom, puta obraćenja i nadvladavanja kušnji i borbi u vjernosti Bogu. Pritom treba izraziti iskrenost, ljudskost, u duhu poticaja pape Franje koji je u poruci „Govoriti srcem ‘Istinujući u ljubavi’ (Ef 4,15)“, uz Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija (2023.) poručio da je „komunikacija srcem“ ujedno i odraz duše komunikatora.

Papa ističe kako „komunicirati srdačno znači da onaj tko nas čita ili sluša može razumjeti naše dioništvo u radostima i strahovima, nadama i patnjama ljudi našeg vremena. Tko tako govori, stalo mu je do drugoga“.

Sv. Franjo Saleški smatrao je kako je „dovoljno dobro voljeti da bi se dobro govorilo“. To znači da se komunikaciju ne svodi samo na marketinšku strategiju, nego je ona i ogledalo duše, „vidljiva poruka oku nevidljive jezgre ljubavi; jer se, prema sv. Franji Saleškom, upravo „u srcu i po srcu odvija suptilan i intenzivan proces sjedinjenja, zahvaljujući kojem čovjek prepoznaje Boga“. Predavači su predstavili osnove u oblikovanju vijesti i slikanju u prostoru crkve.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Knjigu ‘Centralno bogoslovno sjemenište u Zadru (1826.-1921.)’ čiji je autor dr. sc. Ante Sorić, u petak, 16. siječnja, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru predstavili su prof. dr. sc. Marko Trogrlić i doc. dr. sc. Ante Gverić.

Izdavači knjige su Državni arhiv u Zadru, Sveučilište u Zadru i Ogranak Matice hrvatske u Zadru, uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH. Knjiga od 563 stranice sadrži sedam poglavlja, fotografije nacrta tadašnjeg izgleda zgrade i nekih relevantnih osoba, iscrpan pregled izvora i bibliografije i ima 1389 fusnota.

U zadnjoj cjelini knjige na približno 150 stranica autor je objavio popis 1761 studenta Centralnog bogoslovnog sjemeništa (CBS) za sve akademske godine tijekom 95 godina djelovanja Bogoslovije, od 1826. do 1921. godine.

„Za svakog pojedinca autor donosi osnovne podatke: ime i prezime, datum rođenja, rodno mjesto, ime i zanimanje oca, nad/biskupija studenta iz koje dolazi, služba prefekta i ranije pohađane akademske godine studija u Zadru, napomene o slučajevima kad je neki student napustio zavod ili je umro tijekom studija. Popis je rađen na temelju Imenika studenata koji se čuvaju u Arhivu Zadarske nadbiskupije, a za razdoblje od 1830. do 1867. u Nadbiskupskom arhivu u Splitu“, rekao je Gverić, istaknuvši da je taj popis osobita vrijednost te knjige: „Na jednom mjestu nalaze se imena svih studenata CBS-a i njihovi osnovni podaci koji su kasnije i kroz to vrijeme politički i crkveno djelovali na području Dalmacije“.

„Bogoslovija u Zadru bila je stožerna ustanova za obrazovanje i formaciju klerika svih dalmatinskih biskupija, od Zadra do Kotora, od kojih su mnogi ostavili trag u hrvatskoj crkvenoj i političkoj povijesti, kao svećenici Mihovil Pavlinović, Frane Bulić, Lovre Katić, Luka Jelić, Nikola Moscatello koji je bio i duhovnik na Bogosloviji“, rekao je Trogrlić i čestitao autoru što je tom knjigom obogatio hrvatsku crkvenu historiografiju.

O odnosu Crkve i države

Djelovanje CBS-a u Zadru obuhvaća razdoblje druge austrijske vladavine u Dalmaciji (1814.-1918.). To otvaranje sjemeništa za sve dalmatinske bogoslove predstavlja veliki preokret u odgoju i obrazovanju klerika cijele pokrajine Dalmacije.

„Reforme koje je nova državna vlast provodila u Dalmaciji u sudstvu, školstvu i zdravstvu, zahvatile su i područje crkvenog djelovanja, pa i crkveno školstvo. Političku centralizaciju pratila je i crkvena. Očitovala se u preustroju biskupija u Dalmaciji u proljeće 1830., temeljem bule pape Lava XII. Locum Beati Petri iz 1828., a nakon višegodišnjih pregovora Beča i Rima“, rekao je Trogrlić. Zadarska nadbiskupija uzdignuta je na čast metropolije, pa je u Zadru kao glavnom gradu u kojem je stolovala i pokrajinska vlada, stolovao i zadarski nadbiskup kao dalmatinski metropolit.

„Godine 1849. preustrojeni su dekanati i župe, i u tom kontekstu treba shvatiti i osnivanje Bogoslovije u Zadru kao glavnom gradu ondašnje pokrajine Dalmacije, jer je takva ustanova trebala biti uklopljena u lepezu takvih ustanova u drugim glavnim gradovima austrijskih pokrajina, koja je radila po programu bečkog sveučilišta“, rekao je Trogrlić. U Zadru, kao glavnom gradu Pokrajine, djeluje Zemaljska vlada koja se od 1852. naziva Namjesništvo, izravno podložno ministarstvima u Beču.

„Usprkos brojčanoj prevlasti hrvatske sastavnice, talijanski jezik je upravo za austrijske vlasti osigurao društvenu prevlast. Austrija ga nikad nije proglasila službenim jezikom, no ona ga je naslijedila kao jezik uprave i vlasti, održavala ga i on se za njene vladavine spustio i u niže društvene slojeve kao jezik prestiža i javne komunikacije. Snažnu talijanizaciju promicao je i školski sustav“, rekao je Trogrlić.

Nakon francuske uprave u Dalmaciji (1805.-1814.), Austrija je u srednjem školstvu u Dalmaciji zatekla kolegije u Zadru, Šibeniku i Trogiru, licej u Dubrovniku i nadbiskupsko sjedište u Splitu.

„Postojala su i dva glagoljaška sjemeništa s hrvatskim nastavnim jezikom, za izobrazbu glagoljaškog klera – Splitske nadbiskupije u Priku kod Omiša, osnovano 1750. i ‘Zmajević’ u Zadru. Oba su ukinuta odlukom dvora iz 1821. te je za njihove polaznike koji su školovanje bili započeli, iste godine osnovano, no ubrzo i ukinuto, Privremeno pokrajinsko sjemenište za glagoljaše. Tijekom 1817. preustrojeno je srednje školstvo tako da su prijašnje škole ukinute i osnovane tri gimnazije, u Splitu, Dubrovniku i Zadru“, rekao je Trogrlić.

„Do sloma Monarhije, monarh ima pravo na imenovanje biskupa. To mu je pravo za Dalmaciju priznao papa Pio VII. bulom Nihil romani pontifices iz 1817. Prva imenovanja dalmatinskih biskupa nakon poduže sedisvakancije u mnogim dalmatinskim biskupijama su početkom 1820.-ih godina. Od tada do sloma Monarhije, Beč imenuje, a Rim potvrđuje dalmatinske biskupe. Pritom se vodilo računa o crkvenom i o političkom duhu predloženika. Veći broj njih teološku naobrazbu primili su u blizini Dvora, u bečkom Augustineumu ili Frintaneumu, tako nazvanom po bečkom župniku Jakobu Frintu, na čiji ga je prijedlog car Franjo I. osnovao 1816. kao Institut za višu izobrazbu svjetovnog klera kod sv. Augustina“, rekao je Trogrlić. Uskoro je i Dalmacija dobila svoje središnje učilište za formaciju klera.

Različiti nazivi CBS-a u pojedinim razdobljima i što mu je prethodilo

Vlast je 1821. obustavila rad svih tadašnjih teoloških učilišta u Dalmaciji. Pripremala se otvoriti novo pokrajinsko središnje teološko učilište, sa studijem po programu i na drugim takvim školama u Carstvu. „Carevom odlukom u Zadru je 1826. otvorena središnja pokrajinska Visoka teološka škola pri središnjem teološkom Sjemeništu. Bilo je to učilište za klerike iz svih tadašnjih dalmatinskih biskupija, s nastavnim programom jednakim onom na Bogoslovnom fakultetu Bečkog sveučilišta“, naglasio je Trogrlić.

Zatvaranje glagoljaških sjemeništa u Zadru i Priku 1821. podudara se s osnivanjem pokrajinskog Ilirskog bogoslovnog sjemeništa u Zadru, pa je to razlog zašto je bečki dvor htio u Dalmaciji zajedničko sjemenište za pripravu budućih svećenika.

Prethodnik latinskog CBS-a bilo je pokrajinsko Ilirsko sjemenište za dalmatinske nadbiskupije Zadar, Split i Dubrovnik i za njihove sufragane. Zadarski nadbiskup Josip Franjo di Paolo Novak, posvećen za biskupa 1823., „želio je ujednačiti odgoj do tada, kako sam tvrdi, nepravedne diskriminacije gradskog i seoskog, latinskog i glagoljaškog svećenstva“, rekao je Trogrlić.

„Dana 9. listopada 1826. car Franjo I. donio je odluku da se u studenom otvori novi zavod pod nazivom Nadbiskupsko sjemenište u Zadru. Latinski zavod u razdoblju zadarskog djelovanja do 1921. godine mijenjao je nazive, (1836. zove se Bogoslovno učilište u Centralnom sjemeništu), a od 1905. Centralno bogoslovno sjemenište“, rekao je Trogrlić, istaknuvši da se u dopisima, osobito svećenika glagoljaša i od njih potaknutih biskupa i odgojitelja institucije, u drugoj polovini 19. stoljeća upotrebljava hrvatski naziv središnje ili mjesno sjemenište u Zadru.

„Uz isticanje naziva latinsko sjemenište, koristi se pridjev pokrajinsko ili Seminarium Theologicum Centrale totius regni Dalmatiae jer je uključivalo pitomce svih dalmatinskih biskupija. Od početka djelovanja tog zavoda, u velikom broju dopisa koristi se skraćeni naziv Centralno sjemenište, a zbog očuvanog naziva koji je ostao do danas u tradiciji splitskog sjemeništa, koristi se naziv Centralno bogoslovno sjemenište“, rekao je  Trogrlić.

Nakon izgradnje nove zgrade 1867., sjemenište je nazvano Seminario Centrale ‘Francesco Giuseppe I’. CBS je uključivao zaseban konvikt, teološki odjel koji je također mijenjao naslov, a koristio se najčešći: Centralna visoka bogoslovska (bogoslovna) škola (CVBŠ).

Struktura uprave i način djelovanja u CBS-u

Autor je obradio i pitanje materijalnog smještaja Zgrada Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Zadru. Izazov je bilo grijanje zimi jer prostorije sjemeništa nisu imale peći, pa su pitomci trpjeli studen; zgrada je izložena sjeveru, zidovi vlazi, a prosječna temperatura u prostorijama za učenje je bila 4 stupnja, pa se nije moglo sjediti za vrijeme učenja i predavanja.

Među odgojiteljima i suradnicima CBS-a bili su nadbiskupi, rektori,  ekonomi –  štediše, viši prefekt, duhovnici, prefekti, redovnice i ostali djelatnici. Odgovornost nad CBS-om imali su najviše zadarski nadbiskupi i metropoliti, direktori zavoda i CVBŠ-a. Oni su s upravom i pitomcima CBS-a sudjelovali u mnogim događanjima, vizitacijama, odgojiteljskim primopredajama, svečanim akademijama i liturgijskim slavljima. Nijedna važnija odluka u sjemeništu nije se mogla donijeti bez njihova znanja i potvrde.

Dozvolom zadarskog ordinarija i pristankom njegovih sufragana, imenovali su se odgojitelji i profesori zavoda, uvažavale ili odbijale molbe pitomaca i njihovih župnika. Zadarski nadbiskupi su detaljno pratili odgojno-obrazovni i teološki sustav CBS-a, donosili načelne smjernice za rad i disciplinsko djelovanje i odlučivali u slučaju težih incidenata.

Rektori zavoda u zahtjevima CBS-a ostvarivali su prava ili rješenja jedino putem molbi upućenih nadbiskupu, u rješavanju crkvenih situacija ili onih u nadležnosti civilne vlasti. Zadarski nadbiskupi tada bi se obraćali direktno Beču, Ministarstvu za bogoštovlje i nastavu, a kada se radilo o lokalnoj razini, pisali bi Zemaljskoj vladi u Zadru, koja se od 1850. zove Namjesništvo.

Trogrlić je istaknuo ulogu zadarskog nadbiskupa Mate Dujma Dvornika, nekadašnjeg pitomca CBS-a, kojem su se obradovali profesori Zavoda. Nakon biskupskog ređenja u Rimu, 20. listopada 1901., na zadarskoj rivi pitomci CBS-a svečano su dočekali novog zadarskog pastira. „Za razliku od svojih prethodnika, nadbiskup Dvornik, uz latinsko bogoslovlje, bio je otvoren prema glagoljaškoj tradiciji čime je „stekao neprijatelje u Beču, Vatikanu i Zadru“. U Zadru je 1903. kao metropolit pozvao sufragane dalmatinskih biskupija na biskupsku konferenciju gdje se pokušalo zadobiti jedinstveni stav o staroslavenskom bogoslužju i glagoljici. Hrvatska, narodna svijest tog Splićanina i njegovo rodoljublje ostat će u lijepom sjećanju brojnih Zadrana, osobito glagoljaškog dijela Nadbiskupije. Pazeći da politički ne ugrozi CBS, nadbiskup Dvornik otvorio je veće domoljubne slobode među profesorima i pitomcima zavoda“, rekao je Trogrlić.

Najteže i završno poglavlje povijesti CBS-a u Zadru dogodilo se za vrijeme upravljanja domaćeg sina Vinka Pulišića. Zbog političkih i crkvenih neprilika po završetku Prvog svjetskog rata, Pulišić je razriješen uprave koju je počeo 1910., a završio 1922. godine. „Svi pokušaji nadbiskupa Pulišića da zadrži teritorijalni integritet Zadarske nadbiskupije i njene odgojne institucije bili su bezuspješni naspram agresivne talijanizacije koja je počela okupacijom Zadra 4. studenoga 1918.“, rekao je Trogrlić.

Od početka djelovanja CBS-a, jedan svećenik bio je zadužen za duhovnu formaciju pitomaca. Njegova zadaća bila je, uz svakodnevnu misu, jutarnju i večernju molitvu, pitomcima tjedno održati dva duhovna nagovora, voditi duhovne vježbe, duhovne razgovore i predlagati duhovno štivo. Sestre ančele pa milosrdnice su poniznim služenjem doprinosile djelovanju CBS-a. U blagovaonici CBS-a pitomcima su bila osigurana tri obroka, a ovisno o financijskoj situaciji i dodatni obroci. Prehrana se prilagođavala liturgijskim vremenima, osobito posnim danima u korizmi i bila je obilnija za blagdana ili svjetovnih svečanosti.

U četvrtom poglavlju „Pitomci Centralnog bogoslovnog sjemeništa“, autor govori o njihovom upisu i boravku u zavodu, kućnom redu, disciplini i zdravstvenom stanju pitomaca. Posebna svečanost održavala se u CBS-u svake godine na svetkovinu Bezgrešnog začeća BDM kojoj je nova zgrada sjemeništa posvećena 1867. godine. Svečanu akademiju za tu svetkovinu zajedno su organizirali pitomci CBS-a i malog Sjemeništa „Zmajević“. Pitomci su svečano obilježavali i blagdan sv. Ćirila i Metoda, i trodnevnicom, a na blagdan, nakon objave enciklike Grande Munus, u svojoj kapelici imali su svečanu misu na staroslavenskom jeziku, nakon koje bi se držali govori i teze na hrvatskom jeziku.

Društveno – politički kontekst djelovanja CBS-a u Zadru

„CBS je bio rasadište intelektualne elite i više od bogoslovnog studija, visokog učilišta i crkvenog odgojnog zavoda“, istaknuo je Gverić, koji je govorio o petom i šestom poglavlju u knjizi, formaciji pitomaca te društveno – političkom kontekstu odgoja u CBS-u gdje je obrazovanje trajalo četiri godine.

Uz teološke kolegije i klasične jezike, imali su i Poljodjelstvo, gregorijansko pjevanje te tečajeve o vođenju župnih blagajni i higijeni. „Autor Sorić razradio je kolegije, katedre, popis njihovih nositelja i literaturu za nastavu i ispite te način njihovog provođenja i ocjenjivanja. U prvih četrdeset godina Bogoslovije, samo 17 studenata dobilo je najveću ocjenu iz svih predmeta“, rekao je Gverić, istaknuvši da je profesorska služba na zadarskoj Bogosloviji za mnoge dalmatinske svećenike predstavljala prestižan cilj kojeg su rijetki ostvarili.

U početku su se studenti služili knjižnicom malog sjemeništa ‘Zmajević’, a u lipnju 1872. je otvorena nova biblioteka s fondom od 2 000 naslova. Rektor bogoslovije Grgur Rajčević pokrenuo je prikupljanje knjiga od donatora iz cijele Dalmacije. Troškove studenata financirala je državna Vjerozakonska zaklada, utemeljena na osnovi ukinutih crkvenih nadarbina, a pitomci iz siromašnijih obitelji stipendirani su najviše kroz Zmajevićevu zakladu i druge zaklade imućnijih biskupa i svećenika.

Iz redova profesora i odgojitelja na Bogosloviji koji su krajem 19. i početkom 20. st. završili poslijediplomski studij na Sveučilištu sv. Augustina u Beču regrutirali su se i dalmatinski biskupi, istaknuo je Gverić. To su bili zadarski nadbiskup Grgur Rajčević, Mate Dujam Dvornik, Splićanin, a zadarski nadbiskup, Vinko Pulišić, šibenski pa zadarski nadbiskup, splitski biskupi Antun Đivoje i Juraj Carić, Josip Marčelić, bio je rektor na Bogosloviji, kasnije dubrovački biskup, Frano Ucelini Tice, kotorski biskup.

Djelovanje CBS-a u Zadru obuhvaća razdoblje između 1828. godine kad je osnovana Zadarska metropolija do njenog ukinuća 1932. godine, iako je Bogoslovija ranije prestala s radom te je bila preseljena u Split.

Zauzimanje za hrvatski jezik pitomaca u CBS-u

„Vrijeme 19. stoljeća je turbulentno vrijeme političkih događanja na našem prostoru, to je vrijeme stvaranja modernih nacija. Pitomci Bogoslovije bili su dosta aktivni u tom području, ne samo u studiranju teologije i pripremi za svećeništvo, nego i u društvenom angažmanu, koliko im je to bilo moguće, s obzirom na režim Zavoda.

Bili su dosta politički aktivni, više idejno, a u tome su se isticali studenti s područja Splita, iz splitske okolice i srednjodalmatinskih otoka. Oni su imali više razvijen narodni duh nego studenti sa zadarskog područja, pogotovo iz grada Zadra koji je bio administrativni, birokratski grad, u kojem su bile smještene središnje lokalne autonomne vlasti. U Zadru je bio austrijski duh, kao i lokalnog talijanizma, pa zbog pritiska talijanaške općine narodni duh nije mogao sasvim izaći na vidjelo. Zadarska općina nikad nije pala u hrvatske ruke, do kraja austrijske vladavine uvijek je ostala u talijanskim rukama“, rekao je Gverić.

Naveo je primjere kad su za poklade 1866. pitomci tražili da jedna predstava bude na hrvatskom jeziku, a vođa tog ustanka bio je bogoslov Mate Dujam Dvornik, kasniji zadarski nadbiskup.

„Bogoslovi su bili zamolili nadbiskupa, nadbiskup Namjesništvo, no nije se dozvolilo. Kad su predstave održavane na talijanskom jeziku, bogoslovi u Zavodu su napravili nered, potjerali su sve iz dvorane koji su došli, pobacali kulise. Slijedilo je nekoliko dana mučnih natezanja hoće li ostati u Zavodu ili ne, jer oni su htjeli zajednički napustiti Zavod. Tada im je to bilo oprošteno i nije bilo većih posljedica“, rekao je Gverić.

Na blagdan sv. Ante Padovanskog 1888., bogoslovi su Anti Starčeviću poslali brzojav čestitke za imendan sljedećeg sadržaja: „Tebi, uzkrisitelju prave hrvatske svijesti, branitelju hrvatskih prava, neumornom buditelju sloge, divni starče, dugu čilu starost od Boga svetoga Ante mole, iz srca kliču živio, tvoji sinovi bogoslovog sjemeništa“.

„U to se uključio i zadarski nadbiskup Petar Dujam Maupas (1862.-1891.) koji nije imao hrvatskih nacionalnih osjećaja, nego je bio autonomaš. Ali, rektor Bogoslovije je bio Prečanin Josip Marčelić, kasniji dubrovački biskup. Bila se povela istraga tko je to učinio. Opet su to bili hvarski i splitski bogoslovi, ali Marčelić ih je zaštitio i oni su i dalje ostali u sjemeništu“, rekao je Gverić. Na Staru godinu 1890., bogoslovi su u jednoj gostionici pjevali domoljubne pjesme, za koje su u talijanskim novinama napisali da su to „hrvatske ulične pjesme“ i uzvikivali „Živio Starčević i Strossmayer“.

Bogoslovija je djelovala i u vrijeme kraja austrijske vladavine, Prvog svjetskog rata koji je jako utjecao na rad Zavoda, kad je bila velika glad, molila se pomoć da se bogoslovi mogu prehraniti, neimaština, skraćivanje akademskih godina; pa u vrijeme talijanske okupacije 1918. do Rapallskog ugovora 1920. te privremene vojne okupacije, nakon čega je rad Bogoslovije bio onemogućen jer svi profesori CBS-a nisu htjeli pristati ostati u službi pod novim talijanskim režimom, istaknuo je Gverić.

Podsjetio je kako je kad je talijanski iredentist, riječki guverner Gabriele D’Annunzio posjetio Zadar u studenom 1919., njegova vojska napala zadarsko sjemenište jer nisu izvjesili talijansku zastavu. Učinili su nered, potjerali bogoslove, talijanska vojska je zauzela neke prostore Bogoslovije. „Profesori Nikola Tabulov Truta koji je bio i rektor, Ante Katalinić, Baldo Bota, Ivan Butković, Jako Parać i Nikola Moscatello odbili su potpisati izjavu da ostaju u službi, odbili su primati plaću i biti podanici talijanske okupacijske vojske te su kasnije bili protjerani iz Zadra.

Okolnosti završetka djelovanja CBS-a u Zadru

Vinko Pulišić kasnije je rekao da su za ugasnuće Zavoda krivi „nepopustljivi zadarski politikanti“, misleći na političke općinske vlasti u Zadru, „koji su se neprijateljski odnosili prema pitomcima i bivši talijanski guverner, kako se nazvao, Erico Milov, koji je nepotrebnom i politički neuputnom odlukom zabranio pitomcima i profesorima svog neokupiranog područja dolazak u Bogosloviju“.

„Bogoslovija više nije mogla ostati u Zadru. Nije bilo sigurnosti, a još manje političke volje. Spominjalo se da se preseli u Dubrovnik ili Hvar. Zanimljivo kako Pulišić nije htio da se CBS preseli u Split, rekao je: „Ne u Split, jer tamo nema stanova, grad je neobuzdan i neuglađen i previše opredijeljen za politiku, što bi značilo opasnu sredinu za svećeničke kandidate“.

Treba to razumjeti, jer Pulišić je bio austrofil koji je shvaćao situaciju svoga djelovanja na način da je namjesnik u Zadru, car u Beču, papa u Rimu – u tom trokutu je funkcionirao. Poštovao je Habsburšku monarhiju kao zadnju branu katoličanstva i u tom smislu utjecaj lokalne politike nije mu bio dobro došao, da bi bogoslovi bili na neki način pod tim političkim utjecajem“, rekao je Gverić, zaključivši da je tako prestalo raditi stoljetno zadarsko teološko učilište i njegov Zavod za odgoj svećenika kojeg su pohađali brojni koji su u mnogome oblikovali religijsku, društvenu i političku sliku Dalmacije u 19. st. i prvoj polovici 20. stoljeća.

„Zato je CBS više od Zavoda, više od studija, više od visokog učilišta. Kad govorimo o toj ustanovi, treba imati na umu i taj zaista jaki utjecaj politike, od Austrije do talijanske uprave između dva svjetska rata, na Zavod ali i na Nadbiskupiju i naš kraj. Činjenica da su u prvoj polovici 20. stoljeća tri zadarska nadbiskupa redom dali ostavke, zbog više ili manje političkih utjecaja, ne znam je li se to negdje dogodilo u povijesti. To su bili Mate Dujam Dvornik, 1910. godine, Vinko Pulišić, 1922. godine i Petar Dujam Munzani, Talijan, 1948. godine. To je jako indikativno i vrlo vezano za samo Centralno bogoslovno sjemenište.

Mate Dujam Dvornik dao je ostavku prije svega iz zdravstvenih razloga, zbog moždanog udara i posljedica koje je trpio tri godine, ali je itekako u temelju te ostavke bila borba za glagoljicu i njegov stav prema glagoljskom bogoslužju koji je išao u korist glagoljice. Bolest je iskorištena da se njegova ostavka ubrza.

Vinko Pulišić nije se mogao nositi s novom političkom situacijom, takav austrofil u situaciji stvaranja nove jugoslavenske države i talijanske okupacije. Petar Dujam Munzani bio je prisiljen, kao i mnogi stanovnici Zadra, 1948. napustiti grad i nakon što su ga partizani internirali na Lastovu tri mjeseca“, rekao je Gverić.

Prigodni govor nadbiskupa Zgrablića

Predgovor knjizi napisao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Nadbiskup nije mogao biti na predstavljanju jer je bio u Poreču na događaju svečanog prijenosa posmrtnih ostataka biskupa Jurja Dobrila iz Trsta u porečku katedralu. Pozdrav mons. Zgrablića pročitao je don Valter Kotlar, voditelj susreta. Nadbiskup je istaknuo komplementarnost ta dva događaja i poručio da je Dobrila djelovao „u istom povijesnom razdoblju koje knjiga obrađuje, u 19. stoljeću, kada su se oblikovali temelji suvremene crkvene, obrazovne i nacionalne svijesti na našim prostorima“.

Biskup Dobrila bio je suvremenik djelovanja CBS-a te je i on „vjerovao u važnost obrazovanja, odgoja i duhovne formacije, osobito svećenika, koji su u tadašnjim okolnostima imali ključnu ulogu ne samo u pastoralnom, nego i u prosvjetnom, kulturnom i nacionalnom životu naroda“ i bili su „nositelji znanja, vjere i kulturnog identiteta“.

CBS u Zadru i Dobrilu povezuje „potpora obrazovanju, opismenjavanju i školovanju siromašnih učenika i bogoslova, briga za narod, vjeru, obrazovanje i opće dobro“, jer CBS „nije bio samo mjesto teološke naobrazbe, nego i središte cjelovitog odgoja mladih za odgovorne službe u Crkvi i društvu“, u vremenu kad su „Crkva, svećenici i obrazovne ustanove imali presudnu ulogu u očuvanju hrvatskog identiteta, dostojanstva i duhovne snage našeg naroda“, rekao je mons. Zgrablić.

„Knjiga je dragocjeno djelo koje osvjetljava jedno od važnih poglavlja crkvene, teološke, prosvjetne i društvene povijesti na hrvatskom prostoru i dio je naše zajedničke memorije“, rekao je nadbiskup, dodavši da je CBS promicao „odgoj koji povezuje znanje, vjeru, kršćanske moralne vrijednosti i otvorenost prema društvenoj stvarnosti“ te je oblikovao „obrazovane pojedince, ali i odgovorne, savjesne i moralne ljude, osjetljive na opće dobro i služenje drugima“. Nadbiskup je zahvalio autoru Soriću na „dugogodišnjem, strpljivom i predanom radu i sposobnosti da naizgled usku povijesnu temu prikaže u širem kontekstu, uzimajući u obzir vjeru, odgoj, obrazovanje, društveni i identitetski okvir“.

Prigodni govor rektora Faričića

Uvodni govor na predstavljanju knjige uputio je prof. dr. sc. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru. „Crkva je od najranijih vremena posvećivala veliku pozornost znanstvenim istraživanjima i sustavu odgoja i obrazovanja. Na hrvatskom prostoru, sustavno obrazovanje počelo je u okviru tzv. katedralnih škola, jer to su bila dijecezanska mjesta okupljanja i pripreme za svećenike. Hrvatska posebnost je što se uz latinski jezik jako rano počeo podučavati staroslavenski i glagoljica kao posebno hrvatsko pismo na koju smo imali ekskluzivno pravo“, rekao je Faričić.

Istaknuo je ponos što su od 1396. godine Sveučilište u Zadru pohađali studenti iz cijele Europe i profesori tadašnjeg dominikanskog sveučilišta. To znači da je Zadar „svojevrsna kolijevka visokog školstva na tlu današnje Hrvatske s čime bismo se svi trebali ponositi“, potaknuo je Faričić.

No, to „drevno srednjovjekovno sveučilište pometeno je u okolnostima francuske uprave i sustavne, nekad i brutalne sekularizacije te je postojala praznina u području visokog obrazovanja“ čiji su začetci bili i u djelovanju nadbiskupa Floria, Zmajevića, Karamana i drugih u osnivanju i razvoju sjemeništa u Zadru, rekao je rektor.

„Knjiga komemorira posebno vrijeme, ne samo posebnu ustanovu koja je imala značaj za sve što se podrazumijevalo unutar pokrajine sa statusom kraljevine Dalmacije unutar austrijskog, a zatim Austro – ugarskog carstva.

Nisu svi koji su studirali postali svećenici, ali najviše njih jest i oni su nositelji nacionalnog preporoda na prostoru hrvatskog juga. Širili su i naviještali verbum i poučavali druge ustanove, uključujući i visokoškolsku koja je poslije Prvog svjetskog rata, zbog političkih razloga, počela djelovati u Splitu, jer su u Split bile premještene mnoge središnje pokrajinske funkcije iz Zadra koji je bio otrgnut iz svoje domovine i prepušten Kraljevini Italiji“, rekao je Faričić. Istaknuo je veliki značaj te knjige i čestitao i zahvalio autoru Soriću što je priredio takvo važno djelo, koji predaje kao vanjski suradnik na Teološko – katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru.

Poruka autora Sorića

„Povijest Dalmacije ne možemo razumjeti bez crkvene povijesti i povijesti župa, bez poznavanja svećenika koji su imali službu širu od klerikalne, oni su bili i učitelji, liječnici, pravnici“, rekao je autor Sorić, dodavši da knjiga ima leksikonski oblik i podloga je za daljnje istraživanje temeljem podataka sabranih u knjizi.

U knjizi su biografski podaci o „važnim protagonistima 19. st. i prve polovice 20. st. koji su teološko obrazovanje stekli u pokrajinskoj Bogosloviji u Zadru i dali veliki obol u crkvenom, kulturnom i društvenom životu, u znanosti, kulturi, politici u Dalmaciji, Hrvatskoj i šire. Oni su bili nositelji i voditelji različitih gibanja, osobito u buđenju hrvatske svijesti u Dalmaciji. Autor Nikša Stančić rekao je da je narodni preporod odrastao unutar školskih klupa Bogoslovije u Zadru“, istaknuo je Sorić i zahvalio svima koji su mu pomogli u ostvarenju toga djela.

Do objavljivanja ove knjige, o djelovanju CBS-a u Zadru bili su napisani samo jedan diplomski rad i jedan znanstveni članak. Djelovanje Bogoslovije u Zadru bilo je uvelike nepoznato velikom dijelu šire društvene javnosti. Na to je upozorio i autor Sorić te je uvodno u knjizi napisao: „Preseljenjem CBS-a iz Zadra 1921. godine, u narodu se s vremenom izgubio pojam takve teološke odgojno – obrazovne institucije koja je u istom gradu desetljećima djelovala u kasnijem prostoru Zmajevićeva sjemeništa, čime se pod pojmom sjemeništa identificira samo malo sjemenište“. Autor Sorić je u istraživanju koristio arhivsku građu iz Nadbiskupskog arhiva u Zadru i Splitu te Državnog arhiva u Zadru u kojem su sačuvani originalni dokumenti sjemeništa. Neki podaci pronađeni su u autobiografskim i drugim objavljenim tiskovinama.

Nakon Predgovora i Uvoda, nazivi sedam poglavlja su: Osnivanje Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Zadru (dalje CBS); Odgojitelji i suradnici CBS-a; Pitomci CBS-a; Formacija pitomaca na Centralnoj visokoj bogoslovnoj školi; Društveno – politički kontekst rasta i odgoja pitomaca u CBS-u; Popis studenata od 1826.-1921. te Zaključak, Izvori i bibliografija i Kazalo imena.

Recenzenti knjige su Ante Bralić i Elvis Orbanić, lektorica Edita Medić, izrada kazala Boris Blažina, grafičko oblikovanje Ines Bralić, a tisak Grafikart Zadar.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić