Svečanu večernju i svečano misno slavlje na uočnicu blagdana sv. Krševana, zaštitnika grada Zadra, u nedjelju, 23. studenog, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Relikvije sv. Krševana, ranokršćanskog akvilejskog mučenika iz 4. st., donesene su u Zadar 649. godine te ga Zadrani već četrnaest stoljeća časte kao zaštitnika grada, a na osobit način je zaštitnik Poglavarstva grada Zadra.

Ovogodišnje slavlje sv. Krševana ima dodatnu dimenziju jer se obilježava 850. godišnjica posvete crkve sv. Krševana, romaničke bazilike, nekadašnje crkve benediktinske opatije, a nalazi se u središtu Zadra na poluotoku.

„Crkvu sv. Krševana posvetio je biskup Lampridije 1175. godine te nas ta visoka 850. obljetnica poziva na zahvalnost za stoljeća vjernosti, molitve i svetosti koja se u njoj njegovala, slavila i čuvala“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Zbog brojnih unutrašnjih i vanjskih oštećenja, s postupnom provedbom pojedinih faza obnove i restauracije, obnova crkve sv. Krševana u jednom svom dijelu počela je još 2002. godine. Najopsežnija faza obnove počela je 2008. godine kada se bio urušio veliki dio njenog krovišta, te se od 2008. g. u toj crkvi ne slave misna slavlja. Do 2008. godine u crkvi sv. Krševana slavljene su mise na svečev blagdan; također, u njoj je nedjeljom misu slavio i zadarski vojni kapelan, a u crkvi sv. Krševana počinjalo je i slavlje na Nedjelju Cvjetnice, s obredom blagoslova maslinovih grančica i kretanjem procesije nadbiskupa i puka prema katedrali sv. Stošije.

Sada je u tijeku obnova glavnog oltara u crkvi sv. Krševana, potrebno je još ožbukati zidove i obnoviti rasvjetu unutar cijele crkve.

„Crkva sv. Krševana, katedrala sv. Stošije, benediktinska opatija sv. Marije, crkve sv. Šime, sv. Frane, sv. Mihovila, Gospe od Zdravlja, sv. Donata, sv. Nikole i crkvice na zadarskom poluotoku nisu samo kulturni spomenici, nego živi duhovni organizam, korijen našeg identiteta.

Ali povijest nas obvezuje, ona nas poziva! Mi smo novi čuvari vjere, duhovnosti, tradicije, blaga, vrijednosti koje stoljećima nadahnjuju generacije. Obvezuju nas, ali ne na način da ih pretvorimo u muzeje i spomenike kulture, nego da živimo duhovnu baštinu o kojoj nam oni svjedoče“, potaknuo je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, nadbiskup je rekao da će Zadar biti grad svetih Krševana, Stošije i Šimuna „ako bude grad svetaca današnjice“, na način da u obiteljima bude života, molitve i ljubavi, križ na zidu; „ako ne izbacujemo svetinje iz naših grbova grada, ako mladi u Crkvi pronađu dom, a ne samo uspomenu od krštenja, prve pričesti i krizme; ako trgovi i ulice ne budu samo prostori trgovine, kafića i restorana, nego i međusobnog poštovanja; ako u svima nama živi srce koje je imao sv. Krševan, koje se ne boji reći ‘Krist je moj Kralj’”, poručio je nadbiskup, rekavši da je sv. Krševan, plemeniti mučenik, svojom svetošću postao „most između nebeskog kraljevstva i grada Zadra“.

Sv. Krševan bio je vjeroučitelj sv. Stošiji, hrabrio ju je pismima dok je bila u zatvoru. Uhićenom Krševanu je 24. studenog odrubljena glava.

„Život koji je izgubio na zemlji, Bog je okrunio na nebu. Sv. Krševan i danas stoji pred nama kao svijetli znak vjernosti koja ne poznaje kalkulaciju. Car Dioklecijan nudio mu je najviše počasti i položaje, samo da se odrekne Krista.

I suvremenom čovjeku nude se suptilni oblici kompromisa: udobnost bez odgovornosti, šutnja o vjeri kako ne bismo djelovali, navodno, zastarjelo i neprilagođeno, relativizacija svetoga da bismo se lakše uklopili u sredinu koja ne trpi jasnoću istine i vrijednosti“, upozorio je mons. Zgrablić.

Nadalje, „čovjeku se nudi karijera izgrađena na ustupcima savjesti, zabava koja ispunjava dane, ali prazni srce te virtualni identitet koji zamjenjuje autentičnost naše osobnosti. Nude mu se i brza rješenja za duboke životne potrebe koja obećavaju sreću bez žrtve i mir bez obraćenja, kao i neutralnost koja se lažno prikazuje kao najviša vrlina, kako se ne bi morao izjasniti o dobru i zlu“, istaknuo je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je upozorio da se čovjeku nudi moral prilagođen trenutnim željama, „duhovnost bez Boga koja obećava nutarnji sklad bez obraćenja i poziva na promjenu života te potrošački mentalitet koji zamjenjuje blizinu i zajedništvo površnim komforom. Nudi se i prividna samodostatnost, iluzija da čovjek sve može postići sam, čak i bez Boga, što čovjeka udaljava od izvora života“, upozorio je mons. Zgrablić.

Biti vjeran Bogu bez kompromisa, poput sv. Krševana, „znači ne lagati da bismo bili prihvaćeni, ne prodati istinu za interes“. To znači i vjernost supružnika, odgoj djece u vjeri i kad se to ne uklapa u duh vremena, hrabrost javno reći da si katolik, živjeti sakramentalno i biti aktivan u župi, rekao je nadbiskup.

„Sv. Krševan nas uči da vjera vrijedi više od životne udobnosti, položaja u društvu, karijere, materijalnog blagostanja i da istinska sloboda dolazi kada se ničega ne bojimo, osim gubitka Krista.

Sv. Krševan, rimski plemić, vitez, mogao je birati čast, moć, položaj, bogatu karijeru. U vrijeme Dioklecijanovog progona, Kristov vitez bio je stavljen na kušnju: odreći se vjere i primiti prefekturu i konzulat ili ostati vjeran Kristu i izgubiti sve. Sv. Krševan je izabrao križ umjesto karijere, vjernost Bogu umjesto visokog društvenog položaja i materijalne sigurnosti i blagostanja“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Uočnica blagdana bila je u nedjelju Krista, Kralja svega stvorenja te je mons. Zgrablić povezao spomen sv. Krševana i značenje Kristovog kraljevstva koje „nije od ovoga svijeta, ali je poslano u ovaj svijet, u njegovu krhkost, njegovu ljepotu i ranjenost. Ono se ne nameće kao politička sila ni kao društveni program, nego kao snažan Božji poziv upućen čovjeku da postane dionik nečega što nadilazi prolaznost i krhkost zemaljskih kraljevstava“, poručio je mons. Zgrablić.

Istaknuo je da Krist „ne bježi od svijeta, nego ulazi u njega, uzima ga na sebe, ljubi ga do kraja i pokazuje da Božja vladavina počinje gdje srce postaje slobodno za ljubav“. „Kristovo kraljevstvo je kraljevstvo istine u vremenu kad se istina razvodnjava, iskrivljuje ili relativizira, u svijetu koji često više cijeni privid nego dubinu. Istina Kristovog kraljevstva nije hladna tvrdnja, nego svjetlo koje otkriva čovjeka njemu samom i vraća mu dostojanstvo. To je i kraljevstvo milosrđa, koje stoji uz malene, ljude na rubu društva. Kristovo Kraljevstvo ne ponižava, nego izgrađuje čovjeka. Milosrđe u Kristovom kraljevstvu nije slabost, nego božanska snaga koja prekida lanac zla“, rekao je nadbiskup.

Nadalje, „Kristovo kraljevstvo je sveopće, jer se ne ograničava na pojedinca, stalež, na jedan narod, kulturu, granicu ili epohu. Ono pripada svakom čovjeku, bez obzira na jezik, povijest, položaj ili zasluge. Krist je Kralj cijelog stvorenja. Nitko nije isključen iz njegovog dosega, a nitko nije daleko da ga njegova milost ne bi mogla dotaknuti“, poručio je nadbiskup.

Kristovo kraljevstvo je i vječno, „jer ne počiva na prolaznim strukturama i ne može biti srušeno promjenama političkog režima. Dok zemaljska kraljevstva nastaju i nestaju, Kristovo ostaje, jer je utemeljeno na Bogu koji je Izvor života. To kraljevstvo nadilazi povijest, prožima sadašnjost i otvara vrata vječnosti. Njegova vladavina ljubavi ne zastarijeva i nikada ne gubi svoju snagu“, naglasio je mons. Zgrablić.

„Slaviti Krista Kralja znači priznati da je On gospodar povijesti  i Kralj naših svakodnevnih života. Znači dopustiti da Njegova istina oblikuje naše misli, Njegovo milosrđe naše srce i naše međusobne odnose, Njegova poniznost naše djelovanje, a Njegovo praštanje zacjeljuje naše rane. Znači povjerovati da je križ koji je u očima ovoga svijeta poraz, postao prijestolje ljubavi i početak novog života“, rekao je nadbiskup.

Istaknuvši da Krist s križa i nama govori: „Danas ćeš biti sa mnom…“, mons. Zgrablić je naglasio da smo danas s Isusom „ako mu otvorimo srce kao raskajani razbojnik, ako mu ostanemo vjerni kao sv. Krševan, ako grad i obitelji učinimo domom njegove ljubavi“.

„Zadar je grad svetaca koji su svjedočanstvo svoje vjere zapečatili vjernošću i prolivenom krvlju. Grad Zadar je ispunjen molitvama mnogih biskupa, svećenika, redovnika i redovnica,  koji stoljećima Bogu prinose svoj život; to je grad mnogih vjernika koji su ostali vjerni svom Bogu.

Neka slavlje sv. Krševana probudi pred Bogom u nama zahvalnost za prošlost, hrabrost za sadašnjost i nadu za budućnost. Neka Krist Kralj upravlja našim srcima i društvom. Neka sv. Krševan čuva Zadar i neka svatko od nas bude živi kamen Crkve koji se neće bojati živjeti vjeru, jer zna kome pripada“, poručio je nadbiskup Zgrablić. Na misi su bili i Šime Erlić, gradonačelnik Grada Zadra i Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je Poruku zahvale i podrške sudionicima Trajnog euharistijskog klanjanja u Zadarskoj nadbiskupiji. To je Pismo stavljeno u kovertu s drugim prigodnim informacijama koja je uručena registriranim klanjateljima nakon misnog slavlja na kojem su se okupili u subotu, 22. studenog u župnoj crkvi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru. Kao što je predvodio misu i prvi dan kad je počelo Trajno euharistijsko klanjanje u crkvi Gospe Maslinske na Belafuži u Zadru, u petak, 21. studenog, nadbiskup Zgrablić predvodio je u župnoj crkvi na Belafuži u Zadru misno slavlje za klanjatelje i drugi dan od početka TEK-a u Zadarskoj nadbiskupiji, u subotu, 22. studenog.

Pismo podrške i zahvalnosti nadbiskupa Zgrablića sudionicima TEK-a u Zadarskoj nadbiskupiji objavljujemo u cijelosti.

Dragi prijatelji i sudionici Trajnog euharistijskog klanjanja!

Sa srcem punim zahvalnosti obraćam vam se ovim pismom podrške i ohrabrenja. Vaša spremnost da jednom tjedno, u tišini i pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom, darujete Gospodinu dragocjeno vrijeme osobne molitve, predstavlja veliko svjedočanstvo vjere, ljubavi i predanja.

Trajno euharistijsko klanjanje, koje započinjemo na blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije u hramu, 21. studenog, u našoj dragoj crkvi Gospe Malinske na Belafuži u Zadru, divan je i prepoznatljivi duhovni plod Jubilejske godine. U vremenu kada nas Crkva osobito poziva na obraćenje srca, obnovu vjere i dublje življenje svetih Otajstava, upravo je ovo trajno klanjanje znak da Gospodin djeluje u našoj zajednici, tiho ali snažno, preko onih koji su otvorili svoje srce Njegovom pozivu. Plod je to nade i vaše otvorenosti Duhu Svetom te vaše iskrene želje da u sredini u kojoj živimo, raste duh molitve, povjerenja i zajedništva.

Prihvatili ste da sat vremena tjedno budete s Gospodinom, nazočnim u Presvetom Oltarskom Sakramentu i time ste dopustili da vas Bog pozove u intimni prostor tišine, pred lice Onoga koji je sâma Ljubav. Vaša ponizna i postojana prisutnost pred Presvetim je čin pobožnosti, ali pravi dar cijeloj zajednici: znak da Božja milost i u ovoj Jubilejskoj godini pronalazi srca koja je žele primiti i nositi.

Hvala vam što ste prepoznali vrijednost vremena darovanog Gospodinu – vremena u kojem se, daleko od žurbe i briga, srca polako otvaraju Njegovoj prisutnosti. U toj tihoj razmjeni, kada riječi postanu suvišne, a duša se smiri pred Presvetim, Bog dotiče čovjeka na načine koje samo On zna. Onaj koji je skriven u jednostavnosti Posvećenog Kruha snažno, ali nenametljivo, ulazi u naše živote, naše rane, tješi u teškoćama, hrabri u borbama i vodi nas putem kojeg ne bismo uvijek sami znali izabrati, ali koji je put istinskog mira i blagoslova.

Dok pišem ovu poruku, misli mi se vraćaju evanđeoskom tekstu koji upravo razmatram u pripremi za homiliju XXXIII. nedjelje kroz godinu, iz Evanđelja po Luki: „Svojom ćete se postojanošću spasiti” (Lk 21, 19). Ove Isusove riječi odzvanjaju u meni kao snažan podsjetnik na važnost ustrajnosti u duhovnom životu. Gospodin nas poziva da ne odustajemo na duhovnom putu, da ne malakšemo, nego da ostanemo postojani, i onda kada se čini da su plodovi skriveni, kada nas zahvati umor, suhoća ili nerazumijevanje okoline. Jedna od najjačih đavolskih napasti u duhovnom životu jest upravo napast odustajanja – ona tiha i podmukla misao koja se uvlači u srce i šapće da je naš trud beznačajan, da naša molitva ne donosi plod, da je sve što činimo uzalud. To je napast koja ne dolazi bučno, nego polako, gotovo neprimjetno: kroz umor, kroz osjećaj suhoće, kroz neugodne riječi ili razočaranje koje doživimo od drugih, kroz trenutke kada se čini da Bog šuti, kada se ne događa ništa „posebno”, kada nas obaveze i brige života pritišću više nego inače. Tada se srce lako počne povlačiti, molitva odgađati, žar se polako gasi, a duša počinje vjerovati da nema smisla ustrajati.

Ali upravo ondje, u tim skrovitim borbama u našem srcu, krije se prostor u kojem Bog djeluje najdublje. U Božjim očima svaki čin postojanosti, pa i najmanji, ima neizmjernu vrijednost — i onda kada mi to ne osjećamo, ne vidimo i ne razumijemo. Svaki dolazak pred Presveto, svaka minuta provedena u šutnji, svaka molitva izrečena u suhoći, svaki ustupak vlastitoj komociji radi Boga, postaje dragocjeni dar koji On prima s beskrajnom nježnošću.

Upravo se u toj ustrajnoj, često nevidljivoj vjernosti rađaju najdublji plodovi milosti. Bog djeluje tiho, ali snažno; On oblikuje srce, pročišćuje nakane, jača vjeru, daruje mir i donosi plodove koji u svoje vrijeme izrastu i u našem životu i u životima onih za koje molimo. Naša postojanost postaje prostor u kojem Bog može slobodno djelovati, a našu slabost pretvoriti u svoj blagoslov.

Zato je svaka pobjeda nad napasti odustajanja — čak i ona najmanja — zapravo veliki korak prema Gospodinu, korak koji ima snagu mijenjati nas i svijet oko nas.

U tom svjetlu još jasnije vidim koliko je dragocjeno ono što činite kroz Trajno euharistijsko klanjanje.

Toplu i iskrenu zahvalnost upućujem svim koordinatorima Trajnog euharistijskog klanjanja. Bez vaše zauzetosti, strpljivosti, organizacije i brige, ovaj predivni duhovni korak ne bi se mogao ostvariti. Hvala vam što ste se stavili na raspolaganje zajednici, što bdijete nad rasporedima, komunikacijom i potrebama svih uključenih.

Posebnu i srdačnu zahvalnost upućujemo i gospođi Nadi Burum, glavnoj koordinatorici Trajnog euharistijskog klanjanja u Hrvatskoj. Svojom predanošću, iskustvom i tihom ustrajnošću pružila nam je neprocjenjivu potporu u pokretanju i oblikovanju našeg klanjanja.

Neka vas sve zajedno prati Gospina majčinska zaštita. Ona, koja je prva i najvjernija klanjateljica, neka nas vodi k tome da i mi postanemo ljudi koji u tišini prepoznaju Božji glas i dopuštaju da On oblikuje naše živote.

A uskrsli Krist, nazočan u Presvetom Oltarskom Sakramentu, neka vam uzvrati mirom koji svijet ne može dati, utjehom koja ulazi u najskrovitije dijelove srca te obiljem milosti – On koji liječi, jača i preobražava. Neka njegovo blago i moćno svjetlo obasjava vaše obitelji, vaše suživote, vaše odluke i vašu svakodnevicu. I neka naša cijela Crkva, zahvaljujući vašoj postojanosti i ljubavi prema euharistijskom Isusu, raste u jedinstvu, vjeri i radosti Evanđelja.

Zazivajući na svakoga od vas Božji blagoslov, upućujem vam srdačan pozdrav,

Milan Zgrablić, nadbiskup

Zadar, 15. studenog 2025.

Foto: I. Grbić

Povodom početka Trajnog euharistijskog klanjanja u Zadarskoj nadbiskupiji u crkvi Gospe Maslinske u Zadru, svečano misno slavlje u župnoj crkvi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru u petak, 21. studenog, na blagdan Gospe od Zdravlja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Mt 12, 46-50

1. Marijino prikazanje u Hramu

Draga braćo i sestre!

Danas, slaveći blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije u Hramu ili drugim nazivom, blagdan Gospe od Zdravlja, kako ga obično zovemo – započinjemo i Trajno euharistijsko klanjanje u ovoj župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru. Na dan kada se spominjemo kako su sveti Joakim i Ana s povjerenjem i zahvalnošću prinijeli svoju malu Mariju Bogu u jeruzalemskom Hramu, i mi donosimo svoje živote pred Gospodina u ovom euharistijskom otajstvu, otvarajući vrata crkve i srca za neprekinuti susret s Gospodinom po Trajnom euharistijskom klanjanju.

Marija, u trenutku njezina prikazanja u Hramu, bila je malo dijete – nije mogla razumjeti, niti riječima izgovoriti svoje „Da“ Gospodinu. Ipak, njezin život je od sâmih početaka bio stavljen u Božje ruke. Njezino prikazanje u Hramu bilo je svjesno predanje Bogu njezinih roditelja. Iako njezino prikazanje nije trenutak njezine vlastite odluke, već trenutak u kojem je njezino biće, po vjeri njezinih roditelja i po Božjem naumu, položeno u Božju blizinu. U toj tišini započinje put koji će jednoga dana, u Nazaretu, procvjetati u njezinom slobodnom, zrelom i potpuno svjesnom „Neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1, 38).

Bog je Mariju unaprijed izabrao da bude Majka njegova Sina i u toj ju je ljubavi sačuvao od istočnog grijeha. No, Božji izbor ne dokida njezinu slobodu – Bog joj ništa ne nameće, nego pripravlja mjesto gdje će započeti obnova svijeta. Marijino prikazanje u Hramu zato je otajstvo susreta Božje milosti i ljudske malenosti: Bog dolazi prvi, On osposobljava, čuva i posvećuje Mariju, a ona, premda još dijete, nosi u sebi ono tiho „Da“, koje će u punini progovoriti na dan Navještenja.

Marijino prikazanje u Hramu početak je velikog djela predanja, poslušnosti, povjerenja i suradnje između Boga i čovjeka.

Marija će postati Hram Božje prisutnosti u punini tek u Nazaretu, u trenutku Navještenja. Tada, slobodno i svjesno, izgovara svoje „Evo me“. I Božji Sin se, u snazi Duha Svetoga, nastanjuje u njezinu krilu. Vječna Božja Riječ (Logos) u Nazaretu postaje tijelom. U njezinu krilu nastanjuje se sam Bog – druga Božanska osoba. Ona koju su roditelji prikazali u Hramu sada postaje novi, živi Hram – živi Tabernakul, nositeljica Spasitelja, prvi šator Božjeg boravka s ljudima. Tu, u Nazaretu, s Marijom, počinje novi savez Boga s ljudima.

Od Marijina prikazanja u jeruzalemskom hramu do navještenja u Nazaretu proteže se put tihe vjernosti: od prikazanja njezina života kojeg su u Hramu izvršili po Zakonu njezini roditelji – do dara sebe Bogu koji ona slobodno daruje Bogu kod Navještenja u Nazaretu.

2. Klanjanje – put prikazanja

I mi želimo, braćo i sestre, da kroz tišinu klanjanja i naše bdijenje pred Euharistijom, naši životi polako postanu prostor gdje Bog prebiva. Da On, prisutan u Presvetom Oltarskom Sakramentu, preobrazi naša srca kao što je preobrazio Marijino, da se i u nama dogodi ono isto – da Božja riječ nađe dom, da naš život postane „Evo me“ Bogu koji ostaje s nama.

I večeras, ovdje u crkvici Gospe Maslinske, ovaj poziv poprima konkretan oblik: započinje Trajno euharistijsko klanjanje. Započinje novo vrijeme ove Crkve – vrijeme neprekinute prisutnosti pred Isusom skrivenim u otajstvu posvećenog Kruha. Od danas, ovo mjesto, ova crkva, postaje srce koje neprestano kuca Presvetim Srcem euharistijskog Isusa, koje diše Kristom dahom Duha Svetoga kojeg On daruje Crkvi.

3. Po euharistiji biti dio duhovne obitelji

U današnjem evanđelju čuli smo kako Isus pita svoje učenike: „Tko je majka moja, tko li braća moja?“ i odmah odgovara: „Tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka“ (Mt 12, 50). Isus ovim riječima ne razara prirodnu obitelj, niti umanjuje ljubav prema svojoj majci Mariji. Naprotiv – On otvara vrata jedne još dublje stvarnosti: postoji obitelj koja nadilazi krvne veze – obitelj Duha Svetoga.

„Obitelj Duha“ ne rađa se iz tijela, nego iz slušanja Božje riječi i iz života u skladu s Njom. To je obitelj gdje zajedničko prezime nije ono zemaljsko, nego ono koje svi primamo na krštenju – dijete Božje.

4. Marija – prvi i najčišći član nove obitelji

U središtu nove obitelji koju Krist utemeljuje – obitelji vjere, poslušnosti i ljubavi – stoji Marija. Ne samo zato što je fizički rodila Isusa, nego zato što je prva povjerovala i prva poslušala Božju riječ. Marija ne zauzima svoje mjesto u toj obitelji po krvi, nego po vjernosti. Prije nego što je postala majka Isusa po tijelu, postala je majka po vjeri, prihvaćajući Božju riječ prije nego što je vidjela njezino ispunjenje.

Marija ne razumije sve što joj Bog govori po anđelu Gabrijelu (usp. Lk 1,34), ali sve prihvaća (usp. Lk 1, 38) i sve pohranjuje u svoje srce i o tome razmišlja (usp. Lk 2,51). Ona čuva sve u svome srcu, promatra, razmatra, dopušta da Božja riječ sazrije u njoj. Njezin život vodi duboka jednostavnost i duboko povjerenje: „Neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1,38). Nije Marijina volja tâ koja određuje smjer njezina života, nego Božja. Ona se ne gubi u vlastitim planovima, nego dopušta da Božji plan postane njezin put života.

Isus stoga ne odbacuje svoju majku, kako bismo mogli pomisliti površno slušajući današnju Božju riječ, nego je uzdiže. Kada Isus kaže: „Tko god vrši volju Oca moga, taj mi je brat i sestra i majka“ (Lk 12, 50), ne poništava Marijino majčinstvo, nego ga produbljuje. Pokazuje da njezina veličina ne leži samo u tome što ga je nosila pod srcem, nego u tome što je prije toga nosila vjeru u srcu. Njeno majčinstvo nije samo biološko, nego duhovno; nije samo dar tijela, nego dar poslušnosti Božjoj Riječi.

To je Evanđelje – Radosna vijest za nas. Jer ako je Marija prva članica te nove obitelji, onda put do toga zajedništva nije krvno srodstvo, nego otvoreno srce. Svatko tko sluša i vrši volju Božju može postati dio te obitelji, Božje Obitelji, zajednice Presvetog Trojstva – bez obzira na porijeklo, darove ili zasluge. Marija je prva, ali ne i posljednja. Ona nam pokazuje da je put otvoren svakome.

Zato, gledajući Mariju, učimo kako se pripada toj obitelji: vjerom koja sluša Boga, srcem koje čuva sve što je Isus činio i životom koji govori „Da“ Bogu – i onda kada ne razumije sve, kao što nije razumjela ni Marija.

5. Obitelj okupljena oko stola Euharistije

Nova Kristova obitelj ne okuplja se samo oko zemaljskog stola, nego oko stola Euharistije. Euharistija je obiteljski stol Crkve – mjesto gdje se ne dijeli običan kruh, nego Tijelo Kristovo, kruh života. Ovdje se ne uči logika ovoga svijeta, nego logika neba: predanje, služenje, praštanje. Euharistija nas uči kako se ljubi do kraja i daruje bez zadrške.

U Euharistiji postajemo jedno s Kristom, a po njemu se i povezujemo jedni s drugima. Zato Crkva od davnina naziva Euharistiju „sakramentom jedinstva, znakom ljubavi i vezom zajedništva“. Ovdje se rađa i obnavlja obitelj koja ima jednog Oca na nebu i jednog Gospodina koji se za nas predaje. Zato svaki put kad pristupamo oltaru, mi ne dolazimo sami – dolazimo kao članovi iste obitelji, Božje Obitelji, okupljeni oko istoga stola, hraneći se istim Kruhom Nebeskim. Postajemo jedno Mistično tijelo uskrslog Gospodina – postajemo Crkva.

6. Pozvani biti dio te obitelji

Braćo i sestre, ako je Marija prva u novoj obitelji vjere, a Euharistija stol oko kojeg se ta obitelj okuplja – gdje je tu naše mjesto?

Ponajprije treba razumjeti kako nije dovoljno samo biti „blizu crkve“ – pozvani smo biti u srcu Crkve, živjeti od Krista, hraniti se Njegovom riječju i Njegovim Tijelom. Crkva nije zgrada, nego zajednica onih koji žive od Euharistije i Božje Riječi.

Nadalje, pripadati Crkvi ne znači samo dolaziti iz navike na misu, nego odgovarati potpuno, cijelim svojim bićem, poput Marije, na Božju ljubav. Crkva nije klub, nije udruga ili trgovačko društvo koje se bavi određenim profitom, nego Božja obitelj; a u obitelji se ostaje ne zbog interesa, nego zbog zajedničke ljubavi i zajedničkog života. I u Crkvi smo jer smo ljubljeni – i jer želimo ljubavlju uzvratiti na ljubav kojom nas prvi Bog ljubi i koji svojim Duhom Svetim raspiruje u našim srcima.

Nadalje, Euharistija nije samo mjesto na koje dolazimo, nego i mjesto iz kojeg polazimo, polazište od kojeg nas Bog šalje u naše obitelji, na naše ulice, na naša radna mjesta. Tko se zaustavi samo na prisustvu na Misi, nije razumio bît euharistije. Euharistija nas šalje – da živimo drugačije, da budemo svjedoci, da budemo kruh razlomljen za druge.

Ako smo djeca Božja, onda je naš stil života – poslušnost Ocu, ne prisila, nego povjerenje. Ako smo braća i sestre Kristovi, onda je naš jezik – ljubav, ne ogovaranje, klevetanje, osuda drugoga. Ako smo Marijina djeca, onda je naš stav – „Evo me, Gospodine“ i onda kad ne razumijemo sve. To je poziv svakome od nas: ne ostati promatrač, nego postati „živo tkivo“; ne stajati pred vratima ili izvan crkve, nego sjesti za stol; ne samo kleknuti pred Euharistijom, nego dopustiti da Euharistija motivira naše korake.

7. Tišina klanjanja – mjesto gdje obitelj raste

            Euharistija se nastavlja u molitvi – klanjanju – pred Presvetim, pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom.

U tišini klanjanja rađa se i raste nova Kristova obitelj. Pred Presvetim nema natjecanja, nema titula, nema prvih mjesta ni važnijih ljudi. Ondje postoje samo dva pogleda: onaj Božji, koji nas gleda s ljubavlju i naš pogled kojim dopuštamo da nas Bog kroz svoj pogled ljubi. U toj tišini brišu se podjele, liječe rane, ujedinjuju srca. Tamo gdje se čovjek spusti na koljena pred Bogom, ondje se čovjek podiže u dostojanstvu djeteta Božjega.

U euharistijskom klanjanju Gospodin je ne samo „među nama“, nego prisutan stvarno, tiho, ali živ. I zato večeras, poput Marije, pristupimo Isusu – ne kao stranci, nego kao članovi Božje obitelji; ne kao promatrači, nego kao braća i sestre; ne samo tijelom u crkvi, nego srcem u njegovoj prisutnosti.

8. Iz klanjanja u život

Klanjanje nije bijeg iz života, nego prostor gdje se život nanovo rađa. Nakon klanjanja ne ostajemo u crkvi – vrata se otvaraju, a mi izlazimo u svakodnevicu: u školu, na posao, u dom, na ulice. Ali izlazimo drugačiji. U očima nosimo svjetlo Euharistije, u srcu mir koji svijet ne može dati. Ono što smo primili u tišini, sada postaje svjetlo za druge.

Tada se ostvaruje Isusova riječ: „Tko god vrši volju Oca moga, taj mi je brat i sestra i majka“ (Lk 12, 50). Postajemo dio Njegove obitelji – ne po krvi, nego po poslušnosti. U tom trenutku naša svakodnevnica postaje produžetak klanjanja: način kako gledamo ljude, kako govorimo, kako radimo, kako praštamo. Klanjanje se ne mjeri samo satima provedenim u crkvi, nego i koracima koje nakon toga učinimo u ljubavi.

Iz klanjanja raste tiha hrabrost činiti dobro i kad nitko ne vidi. Rađa se strpljivost u trpljenju, blagost u riječima, pažnja prema onome tko je slabiji. Kao što je Marija nakon susreta s Bogom pohitala Elizabeti (usp. Lk 1, 39), tako i mi – nakon susreta s euharistijskim Kristom – nosimo Boga onima koji ga ne očekuju, možda ga ne traže, ali ga sigurno trebaju.

Zato klanjanje nije kraj – to je početak nečeg novog. Klanjanje počinje u tišini pred Presvetim, a nastavlja se u buci ulice, u obiteljskim razgovorima, u školskoj klupi, na radnom mjestu, u bolničkoj sobi, u rukama koje služe. Euharistija nas okuplja i hrani – ali nas i šalje da budemo djelatni svjedoci Božje ljubavi.

Završna molitva

Isuse, ostani s nama u Presvetom oltarskom sakramentu. Ostani u našim crkvama, ali još više – u našim srcima. Uči nas gledati kao Ti, ljubiti kao Ti, živjeti iz Tvoje prisutnosti.

Marijo Majko, Gospe od Zdravlja, Gospo Maslinska, nauči nas klanjati se Bogu – srcem koje šuti, vjeruje i daruje se. Nauči nas biti hram Božje prisutnosti, kao što si bila ti.

Amen.

Foto: I. Grbić

S obzirom na važnost točnog, nepristranog i odgovornog informiranja javnosti, koje  podržavamo kao temelj demokratskog društva i preduvjet pravednog sagledavanja svake teme od javnog interesa, smatramo nužnim reagirati na članke objavljene 20. i 21. studenoga 2025. na portalu https://zadarskilist.novilist.hr (https://zadarskilist.novilist.hr/zadar-zupanija/zupanija/darko-marusic-dobio-je-jednu-od-najvecih-kazni-medu-svecenicima-u-hrvatskoj-no-brojni-seksualni-delikti-u-crkvi-ostaju-neprocesuirani/ i https://zadarskilist.novilist.hr/zadar-zupanija/zadar/marko-vucetic-trenutacnom-suspenzijom-svecenika-crkva-pokazuje-da-je-na-strani-zrtve/)  u kojima je iznesen niz tvrdnji i interpretacija koje se odnose na postupanje Katoličke Crkve u slučaju Darka Marušića kojem je nedavno izrečena nepravomoćna presuda. Budući da su pojedine tvrdnje pogrešno interpretirane ili iznesene bez potrebnog utemeljenja, nužno je iznijeti nekoliko primjedbi koje pridonose objektivnijem razumijevanju predmeta.

O tvrdnji da “brojni seksualni delikti u Crkvi ostaju neprocesuirani”

U članku Karla Ivkovića navodi se tvrdnja: “U Hrvatskoj se već godinama zna za niz ovakvih slučajeva, ali rijetko koji ikada dobije pravni epilog ili reakciju institucija”. Takva izjava iznosi se bez ijednog konkretnog slučaja ili dokaza, pa stvara pogrešan dojam da Crkva sustavno zataškava zlostavljanje. Ako autor doista ima saznanja o počinjenim kaznenim djelima, prema zakonu je dužan to prijaviti nadležnim vlastima. Ako ta saznanja ne postoje, radi se o paušalnoj i neutemeljenoj optužbi i takve tvrdnje ne pridonose objektivnom informiranju javnosti.

Pogrešno tumačenje suspenzije i kanonskog postupka

U intervjuu autorice Nine Vigan s Markom Vučetićem, koji je u članku predstavljan kao filozof i teolog, izrečene su tvrdnje koje ukazuju na nedovoljno poznavanje kanonskog pravnog sustava i procedura koje se u njemu primjenjuju. Naime, tvrdnja da bi Crkva trebala odmah “suspendirati” svećenika da pokaže da je na strani žrtve nije ispravna. Suspenzija u Crkvi je kazna i može se izreći samo kad se utvrdi krivnja kroz kazneni postupak. Suspenzija se ne može  koristiti kao preventivna mjera – jer bi to bilo kažnjavanje bez procesa. U slučaju koji je potaknuo ovu raspravu, Nadbiskupija je svećenika odmah razriješila svih službi i izrekla mjere opreza, uključujući zabranu javnog sudjelovanja u sakramentima i blagoslovinama.

Nadalje, tvrdnja da Crkva “čeka civilni sud”, nije točna. Kod ovakvih teških djela crkveni zakon određuje da biskup ne smije sam pokrenuti kazneni proces. Biskup najprije mora  provesti početnu istragu i rezultate istrage poslati nadležnim crkvenim institucijama. Kazneni postupak može započeti kad nadležni Dikasterij to odobri. Crkva teoretski može voditi svoj postupak paralelno s civilnim, ali to je često nepraktično i može omesti državnu istragu. Civilni sudovi imaju pristup dokazima koje Crkva nema, i zato je razumno pričekati da završe najvažnije radnje. U ovom slučaju sve dodatno otežava činjenica da je svećenik u zatvoru. U tim okolnostima Crkva ne može osumnjičeniku slobodno uručivati potrebne spise, osigurati obranu ili voditi razgovore, i nema ovlast ispitivati zatvorenike. Dakle, Crkva ne uvjetuje svoje postupke civilnim postupkom.

Ovlast za ispovijedanje

Tvrdnja u članku: „Vidimo da je on tek ove godine suspendiran od ispovjedničke službe, što znači da je sve do nedavno mogao ispovijedati,“ zbog netočnosti zahtjeva dodatno pojašnjenje. Naime, nakon što su optuženom svećeniku izrečene mjere opreza, bio je pod stalnim crkvenim nadzorom i nije kršio zabrane niti ispovijedao vjernike. Pošto smo utvrdili da je u zatvoru ispovijedao, naknadno mu je službeno oduzeta ovlast ispovijedanja. Uvažavajući osjetljivost situacije, Nadbiskup je na to odmah reagirao. Ovakva tvrdnja da je sve donedavno mogao ispovijedati stvara pogrešan dojam i ne razlikuje formalnu odluku i stvarno djelovanje.

Pitanje brige za žrtve

Navedeno je u članku: „Žrtve uvijek trebaju znati da će dobiti podršku onih koji shvaćaju što je ljudska obveza, a da će ih odbaciti oni koji su odustali od vlastite ljudskosti“.  Crkva se prema žrtvama maloljetničkog zlostavljanja odnosi konkretnim djelima i iskrenim suosjećanjem. To čini kroz mjere zaštite, edukaciju, kroz pastoralnu, duhovnu i psihološku skrb, a ne praznim riječima koje sugeriraju „odustajanje od vlastite ljudskosti“.

O zahtjevu za isprikom prije okončanja postupaka

Pozivima da se nadbiskup “ispriča žrtvi” zanemaruje se činjenica da isprika u pravnom i društvenom smislu predstavlja priznanje određene krivnje ili propusta. U ovoj fazi postupka možemo jedino izraziti žaljenje, zbog moguće patnje žrtve, što smo već učinili, te dati podršku naporima da se istina utvrdi. Time se ne prejudicira ni krivnju ni nevinost i ne narušava se načelo pravednog postupanja.

Zaključak

U javnom prostoru, u kojemu je objektivno i odgovorno informiranje temelj povjerenja, nužno je iznositi točne i provjerene informacije te se dosljedno držati zakonskih i procesnih okvira, jer svako odstupanje od tih načela stvara prostor pogrešnim zaključcima, medijskim manipulacijama i neopravdanom narušavanju ugleda pojedinaca i institucija.

Katolička Crkva, kao pravna i društvena institucija koja djeluje unutar pravnog poretka Republike Hrvatske, dužna je surađivati s državnim tijelima, štititi žrtve i provoditi svoje unutarnje postupke u skladu s propisanim normama, ali istodobno ne smije i ne može izricati kazne prije nego što zakonito proveden postupak utvrdi činjenice. Svako drugačije postupanje dovelo bi do kršenja temeljnih načela pravednosti.

Od presudne je važnosti da se svaka žrtva zlostavljanja, kao i svaka osoba koja raspolaže saznanjima o mogućem kaznenom djelu, bez straha i bez zadrške obrati civilnim institucijama. Dosljednim poštivanjem zakona i procedura, a ne njihovim zaobilaženjem ili prilagođavanjem trenutačnom medijskom pritisku, osigurava se istinska zaštita žrtava i vjerodostojnost pravnog poretka.

Zadarska nadbiskupija

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je Poziv svećenicima, redovništvu i vjernicima laicima Zadarske nadbiskupije da sudjeluju u obilježavanju 80. godišnjice mučeničke smrti don Eugena Šutrina u Privlaci.

„U duhu zajedništva, vjere i zahvalnosti, u milosnoj Jubilejskoj 2025. godini, pozivamo vas da se okupimo na obilježavanju 80. godišnjice mučeničke smrti Sluge Božjega don Eugena Šutrina, župnika iz Privlake, koji je svoj život položio za Krista i svoj narod. Taj svečani i molitveni spomen održat će se na dan njegove mučeničke smrti, u Privlaci, u srijedu, 26. studenoga 2025. godine“, poručuje mons. Zgrablić.

Toga dana, u 15,30 sati će biti otkrivena spomen-ploča na župnoj kući u Privlaci, iz koje je don Eugen bio na prevaru odveden do mjesta svoga mučeništva i smrti. U 16,00 sati, svečano misno slavlje u župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Privlaci predvodi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. U 17,00 sati počinje procesija i Služba svjetla od župne kuće u Privlaci do Sebačeva, mjesta mučeništva i ubojstva don Eugena.

„Ova obljetnica je čin vjernosti i zahvalnosti Bogu, ali i izraz naše nade: spominjemo se života i žrtve Sluge Božjega don Eugena koji je u vremenima nepravde i mnogih progona ostao nepokolebljivo vjeran Kristu, Crkvi i svom narodu, sve do prolijevanja krvi; njegovo mučeništvo trajno je svjedočanstvo žive vjere, hrabrosti i pastirske ljubavi koja i danas nadahnjuje.

Svojim okupljanjem zahvalno se prisjećamo onih koji su prije nas živjeli i svjedočili vjeru te postajemo njeni svjedoci pred budućim naraštajima, želeći da ovaj događaj bude izraz zajedništva cijele Nadbiskupije, u kojem zajedno molimo za mir, pomirenje i obnovu kršćanskih vrijednosti u našim obiteljima i društvu“, poručuje mons. Zgrablić i poziva sve svećenike, redovnike i redovnice da sudjeluju u tom događaju s vjernicima iz svojih župa.

„Pozivamo sve vjernike da se u što većem broju pridruže ovom molitvenom zajedništvu, kako bismo zajedno zahvalili Bogu za život onoga koji je svoj život položio u duhu Kristove ljubavi te uputili Bogu svoje molitve za njegovo proglašenje blaženim. Neka nas ova obljetnica ohrabri da i mi u svom vremenu budemo vjerni svjedoci Evanđelja“, poručuje nadbiskup Zgrablić.

Foto: I. Grbić

Edukativno – kreativne radionice o temi “Upoznajmo našeg zaštitnika sv. Krševana” ususret blagdanu sv. Krševana, zaštitnika grada Zadra, održane su u srijedu, 19. studenog u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru.

Na radionicama je sudjelovalo 130 djece od 4. do 8. razreda iz škola Zadarske županije. Susret je počeo molitvom sv. Krševanu za njegov zagovor.

Događaj je organiziralo Katehetsko društvo ‘Sv. Krševan’ Zadarske nadbiskupije čija je predsjednica Marina Šimičev, vjeroučiteljica u OŠ Šime Budinića. Društvo okuplja zadarske vjeroučiteljice u želji da se promiče kult čašćenja i upoznavanja sv. Krševana, suvremenika sv. Stošije, koju je tješio i hrabrio pismima dok je Stošija bila zatočena.

U želji da im se približi lik sv. Krševana i kao poticaj da se utječu njegovom zagovoru, djeca su na edukativan, zanimljiv, kreativan i zabavan način, kroz informacije, molitvu i igru, upoznali toga ranokršćanskog mučenika iz 4. stoljeća.

Djeca su sudjelovala u šest radionica: likovnoj, gdje su crtali motive sv. Krševana i bojali predmete od gipsa i gline, križeve s motivom pletera, likove sv. Krševana, sv. Stošije, rozetu katedrale; književno – literarnoj, u kojoj su djeca pisala pjesme i druge tekstove o sv. Krševanu; alkarskoj igri, jer je sv. Krševan bio vitez, prikazuje ga se kao konjanika s kopljem, kao razvijanje spretnosti i podsjećanje na viteški duh sv. Krševana; puzzle radionici, u kojoj su slagali vizualne prikaze s likom, grbom i crkvom sv. Krševana; radionici izrade magneta, u stvaranju suvenira za uspomenu i memory, gdje se odgovorima na pitanja o životu sv. Krševana slagao tekst s podacima iz njegovog života i kulta.

Radionice su povezale vjeru, kulturu i suvremene pedagoške metode. Nakon radionica održan je kviz gdje su djeca pokazala znanje o čašćenju sv. Krševana, povezanost sv. Krševana sa Zadrom, dolazak njegove relikvije u Zadar, gdje se sve nalazi njegov lik.

Prvo mjesto u kvizu osvojili su učenici OŠ Jurja Barakovića iz Ražanca, s mentorom Grgom Miškovićem, drugo mjesto OŠ Šime Budinića iz Zadra (Marina Šimičev) i treće mjesto OŠ Bartola Kašića iz Zadra (Ljiljana Elek).

Radionice su vodile vjeroučiteljice Katehetskog društva: Anita Žunić Rogić, Marta Torić, Ružica Anušić, Anica Galešić, Ana Rücker, Jelena Marcelić, Lucija Marcelić, Grgo Mišković, Blaženka Marčina i Marina Šimičev.

Kroz te aktivnosti djeca su na različite načine otkrivala tko je bio sv. Krševan, što je značio za Zadar te kako i danas može biti primjer vjere i zauzetosti za Krista. Sjemenište „Zmajević“ bilo je ispunjeno radošću, igrom i ozbiljnim dječjim promišljanjima o poruci života i svjedočanstva kršćanskih vrijednosti sv. Krševana, koji je odbio visoki vojni položaj u Carstvu kako ne bi zanijekao vjeru u Krista. Taj je događaj održan u sklopu manifestacije ‘Krševanovi dani kršćanske kulture’ Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

U ozračju Jubilejske godine, prva rekolekcija u novoj pastoralnoj 2025./26. godini za redovnice Zadarske nadbiskupije održana je u srijedu,12. studenog, u crkvi sv. Marije u Zadru. Predavanje o temi „Čistilište i oprosti u Jubilejskoj godini” održao je izv. prof. dr. sc. Boris Vulić, koji je kroz biblijske, povijesno-dogmatske i pastoralne naglaske približio smisao i aktualnost crkvenog nauka o čistilištu te praksu oprosta.

Prof. Vulić podsjetio je da su se kroz povijest pojavljivale napetosti i neka mračna tumačenja vezana uz čistilište, zbog kojih se Crkva danas kaje, ali i upozorio na opasnost zaborava sâme istine vjere. „Često smo čistili povijest čistilišta, a usput smo zaboravili čistilište,” rekao je dr. Vulić. Govoreći o Svetom pismu, naglasio je da nema izravnog „dokaza”, nego, kako je poticao papa Benedikt XVI., potrebna je kanonska egzegeza, čitanje Pisma u cjelini i u predaji Crkve.

U tom svjetlu istaknuo je dva ključna mjesta: Makabejski ustanak (Juda Makabejac): prinošenje žrtve za pale vojnike očituje vjeru da se stanje pokojnika nakon smrti može promijeniti te da toj promjeni mogu doprinijeti živi. Pavlov nauk (usp. 1 Kor 3): Krist je temelj; ono što je na njemu građeno bit će očitovano kroz oganj, a onaj tko je na Kristu gradio „neće štetovati” – slika pročišćenja i konačne provjere.

Podsjetio je i da crkveni oci u katehezama razlikuju teže i lakše grijehe te postavljaju pitanje: što je s onima koji umiru u lakom grijehu? Sv. Augustin daje jasan odgovor: duše ulaze u proces čišćenja.

Govoreći o razvoju nauka o čistilištu, prof. Vulić osobito je istaknuo Drugi Lionski sabor (1274.), koji sažeto potvrđuje da neke spašene duše nakon smrti prolaze pročišćenje te da im pomažu molitve i pobožnosti živih (sveta misa, milostinja, pokora). Time se naglašava odgovornost živih za zagovor i zajedništvo svetih.

U drugom dijelu predavanja profesor je sažeo povijest i vlastitost sakramenta pomirenja („Promjena je moguća”) te pojasnio što su oprosti: otpuštenje vremenske kazne za grijehe koji su već oprošteni u ispovijedi. Pritom je važno razlikovati: krivnju (uklanja se sakramentom) i kaznu (duhovne „ožiljke” i posljedice) koju treba popraviti.

„Crkva nam preko oprosta govori: Niste sami. U zajedništvu svetih molimo da nas Gospodin oslobodi tereta posljedica, dok mi, kroz djela milosrđa, radimo na popravku nanesene štete,” poručio je predavač, istaknuvši da oprosti ubrzavaju i osnažuju proces obraćenja.

Potaknuo je na ustrajnu molitvu za duše u čistilištu, osobito kroz svetu misu, klanjanje i djela milosrđa te ohrabrio redovnice da radosno i predano žive oproštenje u svakodnevici: redovitom ispovijedi, u Euharistiji, molitvi na nakane Svetog Oca i konkretnom ljubavlju prema potrebitima.

U Jubilejskoj godini, naglasio je, oprosti su prilika za obnovu srca i zajednice – da nas milosrđe učini bržima u opraštanju, velikodušnijima u služenju i postojanijima u zagovoru za žive i pokojne.

Tekst i foto: s. Rita Maržić

U svezi nepravomoćne presude Općinskog suda u Zadru glede don Darka Marušića, Zadarska nadbiskupija u srijedu, 19. studenog 2025., izdala je sljedeće Priopćenje za javnost.

“Zadarska nadbiskupija je iz medija saznala za nepravomoćnu presudu Općinskog suda u Zadru protiv don Darka Marušića.

Napominjemo da je don Darko Marušić odlukom Nadbiskupa razriješen svih službi u Zadarskoj nadbiskupiji 17. rujna 2024., a 19. rujna 2024. izrečene su mu sljedeće mjere opreza:

1. zabrana javnog sudjelovanja u slavlju bilo kojeg sakramenta i blagoslovina;
2. zabrana odlaska u mjesta gdje je pastoralno djelovao.
3. dana 1. srpnja 2025., oduzeta mu je ovlast ispovijedanja.

Vezano za njegov crkveni status, Nadbiskupija čeka pravomoćnu presudu civilnog suda te će potom provesti odgovarajući crkveni kazneni proces.

Nadbiskupija oštro osuđuje svako kazneno djelo, a posebno ono koje uključuje zlostavljanje djece.

Izražavamo duboko žaljenje i suosjećanje prema žrtvama zlostavljanja i potičemo sve koji imaju saznanja o mogućim slučajevima zlostavljanja da to odmah prijave nadležnim institucijama”.

Zadarska nadbiskupija

Na 34. godišnjicu stradanja Škabrnje u Domovinskom ratu, misno slavlje u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Škabrnji u utorak, 18. studenog, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Hebr, 12, 14-24

LK 23, 33-38

„Pazite da se tko ne sustegne od milosti Božje, da kakav gorki korijen ne proklija pa da ne unese zabunu i ne zarazi mnoge.“ (Hebr 12, 15)

Draga braćo i sestre!

Draga braćo svećenici!

Poštovani predstavnici državnih i lokalnih vlasti, pripadnici Hrvatske vojske i policije, Hrvatski branitelji, obitelji poginulih i nestalih, dragi vjernici!

1. Mjesto slobode srca

Danas, na tlu Škabrnje, u tišini molitve i sjećanja, okupljamo se pred Gospodinom u ovom euharistijskom slavlju kako bismo molili za sve pokojne u Domovinskom ratu, osobito za sve žrtve Vukovara, Škabrnje, Nadina i ostalih mjesta stradanja, te zahvalili Bogu za one koji su dali život za našu slobodu — i da bismo, u svjetlu Božje riječi, razumjeli što znači živjeti slobodu srca i slobodu Domovine.

Prije 34 godine ovdje je zemlja proplakala i zato je Škabrnja postala jedan od simbola stradanja hrvatskog naroda u Domovinskom ratu, simbol boli, ali i vjere koja nije posustala ni pred zločinom ni pred smrću. Škabrnja je postala mjesto sjećanja, mjesto domoljublja, ali i čišćenja duše i savjesti.

U Škabrnju se ne dolazi na današnji dan samo tugovati, prisjećati strašnih događaja prije trideset i četiri godine – iz 1991. godine, nego moliti i učiti.

Jer upravo ovdje, na ovoj zemlji natopljenoj suzama i krvlju nedužnih, uči se istinsko značenje vjere — vjere koja ne bježi od boli i smrti, nego je pretvara u molitvu; vjere koja ne prestaje ni onda kad sve ljudske riječi umuknu pred počinjenim zločinom.

Ovdje učimo da ljubav prema Domovini nije samo osjećaj ponosa, nego i spremnost na žrtvu, na odgovornost, na istinu i pravednost. Ljubiti domovinu znači čuvati uspomenu na one koji su poginuli, ali i graditi budućnost dostojnu njihove žrtve — budućnost mira, solidarnosti, poštenja i bratstva.

I ovdje učimo vjerovati Bogu i onda kad se zlo pokaže u svoj svojoj snazi. Učimo da Božja šutnja nije odsutnost, nego poziv — poziv da Mu povjerimo ono što ljudska ruka više ne može popraviti.

Onaj tko zna vjerovati kad sve drugo zamukne, taj postaje svjetionik nade drugima. Zato Škabrnja ostaje mjesto u kojemu tuga postaje učiteljica vjere, a povjerenje u Boga – izvor snage i života.

Promatrajući Škabrnju danas, ovdje nas Bog uči da iz pepela može niknuti novi život, da iz križa raste uskrsnuće, i da se iz boli rađa sposobnost za oproštenje — ono oproštenje  koji ne briše istinu, nego oslobađa srce i otvara prostor za suživot. To potvrđuje i naša brojna nazočnost u ovoj molitvi na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.

2. Gorki korijen – opasnost srca koje ne oprašta

Riječ Božja iz poslanice Hebrejima, a koju smo čuli u prvom čitanju, danas nas poziva:  „Pazite da nikakav gorki korijen ne proklija među vama“ (usp. Hebr 12, 15).

Što je taj „gorki korijen“ o kojem govori Poslanica Hebrejima? U Svetom pismu on označava ono nevidljivo, ali razorno — korijen grijeha, gorčine, ogorčenosti, mržnje, netolerancije. Korijen koji se krije u dubini srca, a zatim, ako se na vrijeme ne iščupa, izraste u stablo koje truje sve oko sebe: obitelji, zajednice, pa i cijeli narod.

Braćo i sestre, Škabrnja, kao i ostala mjesta stradanja u Domovinskom ratu, znaju što je gorčina, što je zločin. Ovdje su mnogi izgubili sve što su imali — kuću, dom, susjede, djecu, roditelje, crkvu – ni najveće ljudske i vjerske svetinje nisu ostale pošteđene – kao ni ovaj Gospin kip koji je pred nama i koji je postao simbol tog stradanja. I iako je ova rana stvarna i duboka, Božja nas riječ danas upozorava: ako dopustimo da nas gorčina vodi – pa i prema onima koji su počinili zločin, a znamo neka njihova imena, a znamo da neki i za svoj zločin nisu odgovarali, postat ćemo zatočenici i robovi gorke prošlosti i nemirne savjesti.

Nikakvo zlo koje je učinjeno ne smije postati naše mjerilo. Ako zlo rađa zlo, tada Zli pobjeđuje. Ako na nasilje odgovorimo mržnjom, onda „gorki korijen“ pusti još dublje korijene i uvuče se u dubine našeg srca — i tada više ne stradava samo ljudsko tijelo, nego i njegova duša.

Krist nas, međutim, poziva na drukčiji put: na put Božji, put potpunog oproštenja i pomirenja. Oprostiti nije lako, ali je učinkoviti lijek koji ozdravlja pojedinca i narod.  Oproštenje nije slabost, nego najveća snaga vjere. Oproštenje ne briše istinu o nepravdi i zlu, nego sprječava da ta nepravda postane naš gospodar.

Oprostiti ne znači zaboraviti, nego pamtiti s milošću, s pročišćenom savješću. Pamtiti da se zlo više nikada ne ponovi — ali i oprostiti da se srce ne okameni i duša izgubi.

3. Oprost kao djelo slobodnog naroda

Draga braćo i sestre!

Škabrnja i Vukovar, kao i sva naša mjesta stradanja u Domovinskom ratu, podsjećaju nas da sloboda nije samo politička i geografska kategorija, nego i duhovna stvarnost. Narod koji je slobodan u zemljopisnim granicama, ali zarobljen gorčinom, stalnom potrebom da prema drugome iskazuje znakove mržnje i netrpeljivosti, nije do kraja slobodan. Zato je oproštenje — koliko god bilo teško — djelo zrelog, suverenog i slobodnog naroda.

Nitko ne očekuje da se zlo zataška, nego da se preobrazi ljubavlju opraštanja. Jer pomirenje nije samo odsustvo sukoba, nego prisustvo istine, pravde i milosrđa. A oproštenje i milosrđe se događaju kad svatko od nas odluči ne zalijevati gorki korijen čije je sjeme posijao neprijatelj duša – Đavao, nego njegovati sjeme dobra koje Duh Sveti polaže u naša srca: najprije u vlastitom srcu, a zatim u obitelji, u školi, u javnom životu, u medijima, u politici, vojnim i redarstvenim snagama, u gospodarstvu. Tada se događa pravo Božje čudo — rana postaje izvor milosti, a mjesto boli postaje izvor blagoslova.

S pravom ćemo se pitati: Ali što s onima koji stalno i uporno svjesno šire laž, izokreću istinu, igraju se brojkama ubijenih i ranama mnogih, i na laži i tuđoj boli stvaraju tenzije i podjele u društvu? Što s onima koji stalno žele radikalizirati društvo sijući sjeme netolerancije i mržnje? Kako njih uključiti u oproštenje i milosrđe?

Milosrđe i oproštenje nije slabost pred zlom, nego snaga da se ne zarazimo njegovom gorčinom. Jer laž i mržnja, manipulacije i provokacije, ne čiste ni srce i ni društvo, nego zarobljavaju; ne donose pravdu, nego stvaraju nove rane.

Istina mora biti jasna, a pravda postojana i sigurna— no, srce koje ih nosi mora ostati slobodno od želje za osvetom.
Tek tada suprotstavljanje postaje svjedočanstvo, a ne nova borba za moć, po onoj starolatinskoj: „Divide et impera – Podijeli pa vladaj!“

Bez mržnje, istina dobiva vjerodostojnost, a pravda ljudskost. Tada otpor protiv zla postaje put prema ozdravljenju, a ne prema ponovnom razaranju. Oproštenje tada nije oslobađanje krivca, nego oslobađanje vlastitog srca — da zlo nema posljednju riječ.

4. Gorki korijeni današnjeg vremena

Braćo i sestre!

Ovdje, na zemlji natopljenoj krvlju i suzama, učimo također da ljubav prema Domovini nije samo osjećaj, nego zavjet — zavjet vjernosti Bogu, istini, pravednosti i dostojanstvu svakog čovjeka. Ljubiti domovinu znači ne zaboraviti njezine rane, ali i ne dopustiti da te rane postanu izvor gorčine.

Jer upravo u dubini naših rana, ako nismo budni, može niknuti onaj gorki korijen o kojem govori Sveto pismo.

Gorki korijen — to je onaj otrov koji polako truje dušu i odvaja čovjeka od Boga i od bližnjih. On ne naraste preko noći, nego raste tamo gdje tlo postane suho, zapušteno i bez molitve.

On raste tamo gdje nema Boga, gdje se ne otvara srce Njegovoj riječi.

Raste gdje se ne poštuju Božje zapovijedi, gdje se grijeh opravdava, a savjest utišava.

Raste gdje se ne kaje, gdje čovjek misli da se može sam očistiti, bez Božje milosti.

Raste gdje srce ne oprašta, gdje rana postane dom gorčine, a ne mjesto ozdravljenja.

Raste gdje se čovjek zatvori u vlastitu bol i prestane gledati svjetlo, gdje više ne vjeruje da Bog može izvesti dobro i iz patnje.

Ali gorki korijen ima i drugo tlo — ono suptilnije, skrivenije.
On klija u ponosu, kad čovjek misli da je bolji od drugih.

On se hrani zavišću, kad ne znamo zahvaliti, nego se uspoređujemo i mjerimo s drugima.

On se širi u ogovaranju i kleveti, na zlonamjernoj propagandi, kad riječ više ne gradi, nego ruši.

On se učvršćuje kad tražimo pravdu bez ljubavi, istinu bez milosrđa.

I najviše buja kad zaboravimo biti Bogu zahvalni, kad više ne vidimo koliko nam je Gospodin dobra udijelio i koliko nas ljubi.

Braćo i sestre!

Bog ne želi da u nama raste gorčina, nego zahvalnost. On ne želi korijen truleži u nama, nego korijen ljubavi koji crpi snagu iz Njegova srca.

Zato, dok je još vrijeme, pogledajmo duboko u svoju nutrinu, svoje srce. Neka Duh Sveti prosvijetli našu dušu, neka iscijeli ono što je zatvoreno i tvrdo, da na mjestu gorkog korijena nikne novi život — mir, milosrđe i radost u Bogu.

Zato nas Bog, na osobiti način ovdje, u Škabrnji, i na svim drugim mjestima stradanja, poziva da prepoznamo i iščupamo taj gorki korijen iz naših srca, dok je još prikriven, da ne dopustimo da gorčina zarazi naše srce, naše obitelji, naše društvo.

5. Čišćenje pamćenja

Braćo i sestre!

Vjerovati Bogu kad sve drugo šuti znači dopustiti da On liječi ono što mi sami ne možemo izliječiti. Znači povjerovati da Njegova šutnja nije odsutnost, nego poziv — poziv da Mu predamo našu bol, da Mu dopustimo da je preobrazi u milost. Samo tako se vjera rađa iz tišine, a mir iz križa. Samo tako se suze pretvaraju u molitvu, a rane u svjedočanstvo vjere i ljubavi.

I zato, Škabrnja danas ne budi samo naša gorka sjećanja, nego nas poziva na trajno „čišćenje pamćenja“, kako kaže naš dragi blagopokojni sv. Ivan Pavao II. (usp. Homilija, 12. ožujka 2000.), i obraćenju srca, da nikakav gorki korijen grijeha ne raste  među nama, nego da u našim srcima raste korijen milosti — korijen oproštenja, povjerenja i ljubavi.

Jer samo tako, uz Božju milost, rane će se pretvoriti u blagoslov, a ovo mjesto stradanja ostati svjetionik vjere za naraštaje koji dolaze.

6. Zaključak – Krist liječi rane

Kada samo s Bogom, u svakom životnom križu koji nosimo, u svakoj suzi koja pada, u svakoj molitvi majke koja je izgubila dijete ili muža, Krist je prisutan. On, koji je na križu molio:  „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“ (Lk 23, 34), pokazao nam je da ljubav pobjeđuje i ono što je ljudski nemoguće.

I zato danas molimo:

da Gospodin iscijeli rane našega naroda,

da sačuva sjećanje i poštovanje na Hrvatske branitelje i sve poginule i umrle od posljedica Domovinskog rata,

da pročisti naše pamćenje milošću Duha Svetoga,

da utješi sve koji još traže svoje najmilije,

da ispuni srce Hrvatske zahvalnošću prema onima koji su se žrtvovali da bi mi živjeli u slobodi,

da imamo snage iščupati svaki „gorki korijen“ iz nas i svima od srca oprostiti.

Neka iz ovog mjesta – Škabrnje, raste život, a ne gorčina; nada, a ne mržnja; mir, a ne podjela; oproštenje, a ne želja za osvetom. I neka ova Sveta misa, u kojoj se spajaju sjećanje i vjera, Kristova žrtva na križu i naša u Domovinskom ratu, bude zalog naše budućnosti: da se nitko ne „sustegnemo od milosti Božje“, da nikakav „gorki korijen“ više ne uzraste među nama, nego da naš narod bude ukorijenjen u ljubavi, u Bogu, u istini.

Neka Gospodin udijeli pokoj vječni svim ubijenim i umrlima, a nama snagu da čuvamo ono što su oni posvetili svojom krvlju: život i slobodu, mir i ljubav, vjeru u Boga, domovinu Hrvatsku.

Amen.

Foto: I. Grbić

Stručni skup „Nezaboravljeni privlački župnik don Eugen Šutrin“ povodom 80. godišnjice mučeničke smrti don Eugena održan je u subotu, 15. studenog u dvorani Dječjeg vrtića Sabunić u Privlaci.

Izlaganja su održali predavači: don Filip Kucelin, predstojnik Povjerenstva za kauzu Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije te povjesničari, predavači sa Sveučilišta u Zadru: prof. dr. sc. Zlatko Begonja izlagao je o temi „Don Eugen Šutrin – žrtva jugoslavenskog komunizma“ i dr. sc. Luka Knez o temi „Zadarska nadbiskupija i UDB-a 1980.-ih“.

Kucelin je rekao da je Šutrin „izniman čovjek koji je u 31. godini života bio toliko zreo da je podnio mučeništvo i nije zaslužio mjesto u zaboravu, nego na oltaru. Don Eugen je primjer dosljednosti svom pozivu i ljubavi prema  domovini te može biti primjer i uzor“.

Proces beatifikacije znači memoriju na nekoga i vjerovanje da je ta osoba junački lik, da je surađivala s Božjom milošću na najizvrsniji način, rekao je don Filip. Božji narod je važan u širenju glasa svetosti ili mučeništva. Važna je i molitva po zagovoru osobe za koju se vjeruje da je živio svetački ili podnio mučeništvo. Glas o znakovima može se očitovati u ozdravljenjima ili čudima.

„Važno je naglašavati kako smo mi Hrvati narod svetaca. Važno je narodu kojeg se proglašava zločinačkim govoriti o tome da smo mi narod svetih ljudi, da prepoznamo one koji su nas zadužili svojim životom i staviti ih za uzor generacijama koje dolaze“, poručio je Kucelin.

Begonja je opisao okolnosti Šutrinovog djelovanja i ubojstva. Šibenski biskup Jeronim Mileta imenovao je 1939. don Eugena upraviteljem župe Molat i poslužiteljem mjesta Brgulje, što je obavljao do 1945. godine. Kao svećenik djelovao je u najtežim okolnostima Drugog svjetskog rata, kad je uspostavljen talijanski fašistički logor na Molatu koji je prestao djelovati 8. rujna 1943. godine.

Po njegovim zapisima, don Eugen je pokopao 76 osoba u Molatu. Bio je dušobrižnik u logoru, zatočenicima je pružao duhovnu skrb.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, župnik u Privlaci bio je don Ante Matacin. On je surađivao s don Eugenom u pomoći zatočenicima na Molatu. U Zadru su u ljekarnama nabavljali lijekove koje je don Eugen nosio na Molat logorašima. Begonja je opisao okolnosti Šutrinovog ubojstva i predstavio spise iz sudskog postupka.

Partizani su na blagdan Svih svetih 1944. uhitili don Antu Matacina i dosudili mu 20 godina zatvora; na traženje apostolskog administratora Zadarske nadbiskupije Mate Garkovića 1951., Matacin je pušten na slobodu, a on je 1955. pobjegao iz države.

Don Eugena su 26. studenog 1945. u Privlaci ubila dvojica partijskih aktivista,  Pere Ćurko iz Nina i Ivan Pavlović Đani iz Zatona, koji su uhićeni 10. prosinca 1945. godine.

Prema Ćurkovim navodima, Ćurko je pozvao don Eugena da izađe iz župne kuće i krene s njima dati joj posljednju pomast, jer je njegova majka na samrti zbog udara konja. Ćurko je ispalio tri metka don Eugenu u potiljak, nakon čega su njegovo mrtvo tijelo stavili u lađu, vezali kamen oko vrata i bacili u more. Tijelo je kasnije isplivalo na obalu. Istražno liječničko povjerenstvo je utvrdilo kako je don Eugen imao na leđima više modrica nanesenih tvrdim predmetom i da su metci ispaljeni jedan za drugim, u kratkom razmaku.

Tijekom istrage ubojice su rekli da su ubili Šutrina zbog Pastirskog pisma katoličkih biskupa Jugoslavije koje je izašlo tih dana, kao i da je don Eugen bio špijun u logoru na Molatu.

Ćurko i Pavlović dobili su oprost od izdržavanja kazne zatvora s 14 godina, na jednu godinu i osam mjeseci. Na traženje ubojica, „u želji za aktivnim učešćem u izgradnji socijalizma u zemlji“, pomilovani su 1950. i 1951. godine.

„Sudbina don Eugena nije samo njegova sudbina, to je sudbina hrvatskog naroda u prvoj i drugoj Jugoslaviji. Represija nad Zadarskom nadbiskupijom 1980.-ih godina pokazuje kontinuitet represivnog postupanja prema Katoličkoj Crkvi od 1945. do 1990. godine“, rekao je Knez, istaknuvši da je Katolička Crkva bila glavni neprijatelj režima.

„Crkva je bedem hrvatskog naroda u komunističkoj Jugoslaviji. Problem za komunistički režim bio je i što je Zadarska nadbiskupija direktno podređena Svetoj Stolici pa se smatralo da zapadne obavještajne službe preko Vatikana djeluju razorno prema jugoslavenskom režimu“, rekao je Knez, istaknuvši da represivno postupanje ne znači samo fizičku likvidaciju. Represija se odvija i kroz nadzor, kontrolu i ucjene.

„U cijelom razdoblju 1980.-ih godina ne jenjava nadzor nad Crkvom. To pokazuje suradnička mreža UDB-e, ozvučenje telefonskih linija, kontrola poštanskih pošiljki, ozvučenje prostora. Glavni ciljevi UDB-e bili su pratiti pojedinačno djelovanje svećenika, međusobne kontakte, kontakte s Vatikanom i s hrvatskim intelektualcima, kontakte između svećenika Zadarske nadbiskupije i hrvatske emigracije, kontakte s novinarima, zasjedanja Biskupske konferencije, svećeničke rekolekcije, izdavačku djelatnost, Vjesnik Zadarske nadbiskupije. Pratili su redovničke zajednice, laičke skupine, vjerske škole i proslave, tribine, hodočašća, mise zadušnice kardinala Alojzija Stepinca i manifestacije poput Branimirove godine“, rekao je Knez.

Bile su ozvučene privatne linije svećenika, Marijana Oblaka, Pave Kere i Ivana Prenđe te službene linije Zadarske nadbiskupije, a ta se akcija provodila pod kodnim nazivom ‘Velebit’, rekao je Knez. Kontrolirale su se poštanske pošiljke za Zadarsku nadbiskupiju, bilo je tajno fotografsko, audio i video snimanje. Suradnici zadarske UDB-e snimali su proslavu Branimirove godine u Ninu 1979., provođeni su tajni i javni pretresi svećenika. Najvažniji izvor informacija bila je suradnička mreža pojedinaca koji su imali kodna imena.

Glavne obrade zadarske UDB-e 1980.-ih godina bili su Marijan Oblak, Pavao Kero, Ivan Prenđa, Milivoj Bolobanić, Joso Kokić i Joso Kero, rekao je Knez. „Ne postoji nijedan dosje svećenika Zadarske nadbiskupije, pa je pitanje jesu li ti dosjei uništeni 1990.-ih godina nakon višestranačkih izbora, kako se ne bi znalo koji ljudi su ih pratili i proganjali“, upozorio je Knez, poručivši: „U odnosu na ranija desetljeća komunističke Jugoslavije, nadzor nad Katoličkom Crkvom nije se smanjio do 1990. godine i prvih višestranačkih izbora. Situacija se promijenila nakon svibnja 1990. godine“.

Na skupu su bili i Josip Bilaver, župan Zadarske županije i Gašpar Begonja, načelnik Općine Privlaka, koji su rekli da će podržati dodjelu zemljišta na lokaciji Sebačevo gdje je ubijen don Eugen da bude vlasništvo župe Privlaka, odnosno Zadarske nadbiskupije te kasniju izgradnju toga spomen – područja.

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić zahvalio je svim sudionicima skupa. Rekao je da je Šutrin „ostavio duboki trag svojom predanošću, hrabrošću i ljubavlju prema Bogu, svom svećeničkom pozivu i narodu Božjem kojem je služio“ te da je njegova kratka prisutnost u Privlaci gdje je bio župnik svega šest dana postala „trajni pečat svetosti i svjedočanstva koji još uvijek živi“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić