O temi „Stvaralačka moć riječi u svjetlu Svetog pisma“ izlagao je izv. prof. dr. sc. p. Arek Krasicki, predavač biblijskih kolegija na Teološko – katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru, u dvorani župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru u ponedjeljak, 20. travnja.

Božja djelatnost je da Bog stvara. Bog je Adamu dao ovlasti da bude sustvaratelj, rekao je Krasicki, poručivši da je uskrsnuće stvaranje iznova, u sili odozgor, najveća energija koja je zahvatila cijeli svijet.

„Kad Bog stvara cijeli svemir, svijet, on udahnjuje u njega cijelu svoju energiju, cijelo svoje biće. Kad je čovjek usmjeren na Boga, onda će imati njegovu snagu. Ako sam ‘spojen’ s Bogom, u meni je njegova sila, njegov sjaj, zato što sam Božje dijete, Božja slika i prilika“, rekao je Krasicki, dodavši da je bitna povezanost s Bogom kako bismo bili napojeni božanskim; kao što se dobiva struja koja ide iz elektrane, a voda dolazi iz vodovoda.

„Čovjek koji odlazi od Boga, gradi Babilonsku kulu. Želi uzdići svoje ime,  napraviti nešto veličanstveno, kako bi pokazao da može sve učiniti bez Boga.

Zato je potreban Duh Sveti koji će ljude vratiti Bogu. Bog je postao čovjekom kako bi na sebe preuzeo našu slabost, grešnost i vratio nas na početak, kad je sve bilo u miru. Nakon grijeha ništa nije u miru. Zato je morao doći Isus koji sve podiže i čini sve novo – riječju“, poručio je Krasicki, rekavši da Bog postupa poput lončara, koji iznova popravlja oblik gline, kada ona ne uspije.

„Kao što Bog Otac stvara riječju, tu je prisutan Isus u djelu stvaranja svijeta, poosobljena mudrost, tako Isus čini sve novo, riječju i djelima. Bog stvara  riječima i dijelima. Adamu je trebala pomoć, u čovjeku. Dakle, riječ se obistinjuje u zajedništvu“, rekao je Krasicki.

Bog nam je dao jezik da možemo komunicirati, ali da se najprije njegova riječ utjelovi u nama. „Bog stvara svojom riječju, ali ima veliko povjerenje u čovjeka. Zato je važno koliko mi držimo čistima naše riječi, koliko je riječ oblikovana u nama. Dok smo s Bogom, naši dijalozi i susreti će biti kakvima ih Bog želi, ispunjeni mirom.

Bog se nikada ne umara. Nakon djela stvaranja, Bog nije zapustio svijet. Bog i danas stvara, a čini to po ljudima“, poručio je Krasicki, dodavši da je Očeva izgovorena riječ i danas s nama. Istaknuo je da dok čovjek izgovara blagoslov nad drugima, vraća se mir koji dolazi od Boga, povezanost između Boga i čovjeka, postaje zajednica ljudi u kojoj je utjelovljena Riječ – Isus koji je rekao, gdje je dvoje, troje okupljeno u njegovo ime, tu je On nazočan. Krasicki je naglasio da čovjek pripada Bogu, podsjetivši da Isus kaže: „Bez mene ne možete ništa učiniti“.

Stoga i u našem ljudskom stvaralaštvu i zauzimanju neće biti mira dok ne dozivamo Riječ – sâmog Gospodina. Krasicki je potaknuo da se u obitelji  moli zajedno, razgovara o Gospodinu; tada će silaziti mir i riječ će se širiti kao stvaralačka.

„Riječ ima veliku moć. Među nama djeluje i ljudska riječ koja nas podiže i daje nam snagu. Kad nam netko nešto loše kaže, tužni smo. Kad nam netko lijepo kaže, ta riječ doprinosi ostvarenju više mogućnosti i postaje stvaralačka u nama“, rekao je Krasicki.

Podsjetio je kako je Isus došao među dvojicu učenika na putu za Emaus kad su razgovarali o Isusu, o uskrsnuću. „Koliko u našim razgovorima ima prostora za Isusa? Koliko bi bilo lakše, kad bismo u sve pozivali sâmoga Boga? Natapajmo sebe Božjom riječju. Božja riječ je slador, med za naše nepce.

Kad čitamo Božju riječ, natapamo cijelu obitelj Božjom riječju i tada silazi ta energija koja pokreće cijeli svijet. Bog je stvorio svijet i čovjeka svojom riječju. Biblija nas ne informira, nego Biblija nas formira“, poručio je Krasicki.

Na susretu su govorili i doc. dr. sc. Branimir Vukosav, s Odjela za geografiju Sveučilišta u Zadru i prof. dr. sc. Marijana Kresić Vukosav s Odjela za lingvistiku Sveučilišta u Zadru.

„Čovjek riječima, kroz komunikaciju stvara određene aspekte svoje stvarnosti. Ultimativno stvara Bog koji je Riječ koja nije sredstvo i nužno glas, nego osoba. Jezik ima moć ne samo odražavati, komunicirati nešto, nego i stvarati svijet u kojem živimo. Jezik je jedan od načina na koji postajemo Božji suradnici: kroz govor, molitvu, blagoslov, imenovanje nekoga, nečega“, rekao je geograf Vukosav. Npr., prostor je konkretna stvarnost kojoj dajemo značaj jezikom, imenujemo ga, prisvajamo na neki način, postaje dio nas.

Potaknuo je na odgovornost pri izgovaranju riječi koje „uzimamo zdravo za gotovo, ali riječi su puno dublja i slojevitija stvarnost, jer riječi nas mogu spojiti, razdvojiti, razoriti, povezati s Bogom ili otuđiti od Boga“ i istaknuo: „Referentna točka za svaku našu riječ je Riječ“.

Lingvistica Vukosav istaknula je razliku između Božje stvaralačke riječi i ljudske sustvaralačke riječi. Rekla je da se u suvremenim raspravama u znanosti, osobito u humanističkim i društvenim znanostima, daje velika moć jeziku, polazeći od toga da čovjek pomoću jezika, komunikacije, može stvoriti što god želi, pa i svoj vlastiti identitet.

Pritom je upozorila na rodni identitet kojeg osoba može sama odrediti bez obzira na svoje prirodne, biološke datosti i spol, ako to ustvrdi vlastitom odlukom i kroz to što to samo izkomunicira, kao i pomoću nekih medicinskih postupaka. „Tu se čovjeku daje moć koja nadilazi ono što je Bog postavio kao granice i mogućnosti čovjekovog stvaranja.

Problem nekih suvremenih teorija je pretpostavka da je cijela stvarnost koja nas okružuje čovjekova konstrukcija. To čovjeku daje veliku moć, jer ako nešto poželimo ili imamo predodžbu da nešto želimo, to možemo i izgraditi, postići.

Iz perspektive jezika to ima smisla do određene mjere. Kao ljudi možemo pomoću riječi oblikovati značenja, unutar društva stvarati institucije pomoću komunikacije, naš identitet se djelomično izražava i gradi kroz jezik. Problem nastaje kad se kaže da je sve konstrukcija, da je čovjek sve izgradio“, upozorila je Vukosav, upitavši: „Ako je sve subjektivno, kako razlikujemo istinu od pogreške? Ako je stvarnost proizvod jezika, kako objasniti prirodne zakone?“. Rekla je da „znanost ima svoje granice, ne može dati odgovor zašto svijet uopće postoji, zašto postoji nešto, a ne ništa, zašto je stvarnost uređena i spoznatljiva“.

„Iz perspektive jezika, čovjeku je dan jezik da pomoću njega može unutar društva i s obzirom na društvene uvjete ostvarivati govorne činove. Možemo nešto obećati, na nešto se obvezati, nekome nešto narediti, nekoga ili nešto imenovati – sve to pomoću jezika. U lingvistici se to naziva teorijom govornih činova.

Kad čovjek koristi jezik u te svrhe, uvijek radi s nečim što već postoji. On ne stvara bez obzira na neke prirodne i društvene datosti, bez obzira na materiju, zakone prirode i stvarnost, pa i društvenu, barem ne izravno i proizvoljno“, rekla je Vukosav. Naglasila je da čovjekova moć stvaranja ima granice, a čovjek je Božji sustvaratelj. „Ako prihvatimo da postoji prvi Stvoritelj koji je iznad čovjeka, razlika je jasna. Bog stvara stvarnost, a čovjek stvara unutar te dane prirodne, materijalne i društvene stvarnosti“, poručila je Vukosav.

Susret je održan u sklopu Festivala znanosti na Sveučilištu u Zadru čija je ovogodišnja tema „Energija koja pokreće svijet“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Prosudbeno povjerenstvo Trećeg likovnog natječaja „Blizu je, blizu“ s prikazima motiva o životu bl. Jakova Zadranina izabralo je dvanaest likovnih radova koje je proglasilo najuspješnijima, u dvorani samostana sv. Frane u Zadru u ponedjeljak, 20. travnja.

Na trećem likovnom natječaju sudjelovalo je 17 odgojno – obrazovnih ustanova: vrtića i osnovnih škola te jedna srednja škola, a djeca iz tih 17 ustanova izradila su sveukupno 301 rad kojeg su poslali na natječaj.

Tema ovogodišnjeg natječaja bila je „Čašćenje blaženog Jakova Zadranina – stoljeće tihe prisutnosti moći i nebeskog zagovora bl. Jakova u Zadru (1926. – 2026.)“, u spomen na stotu godišnjicu kako je relikvija bl. Jakova darovana samostanu sv. Frane u Zadru iz svetišta bl. Jakova Zadranina u talijanskom gradu Bitettu, gdje je blaženik djelovao četrdeset godina, do svoje smrti i gdje se u samostanu čuva njegovo neraspadnuto tijelo.

U prosudbenom povjerenstvu bili su fra Stipe Nosić, gvardijan samostana sv. Frane u Zadru, don Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, slikar Valentino Radman, prof. (Zadarska županija), profesori Inga Budimir i Marko Perić (Škola primijenjene umjetnosti i dizajna, Zadar),  Lucija Sekula (Narodni muzej, Zadar) te fra Pavle Ivić i fra Anselmo Stulić, redovnici samostana sv. Frane u Zadru.

Među dvanaest nagrađenih radova su tri rada iz dječjeg vrtića, osam iz osnovnih škola i jedan rad iz srednje škole.

Od tih dvanaest slika, Povjerenstvo je jednoglasno odlučilo da likovni rad OŠ Jurja Dalmatinca iz Paga bude tiskan na sličici sa zagovornom molitvom bl. Jakovu na poleđini; tu sličicu će dobiti sva djeca, sudionici Natječaja. To je likovni rad kojeg su naslikali Vito Škoda, Dorotea Škoda i Tara Paladina, učenici 7. razreda  OŠ Jurja Dalmatinca u Pagu, čija je mentorica s. Marija Matanović.

Preostali nagrađeni radovi su: tri rada iz Dječjeg vrtića „Radost“ – PO “Vruljica”; to su šestogodišnji Ivano Perica i Mara Volarević te petogodišnji Frane Erceg. Njihove mentorice su Ksenija Medini i Vanja Petrović.

Nagrađeni radovi učenika iz osnovnih škola su: Lucija Zorić (3. r.) i Maria Miloš (5. r.) iz OŠ Fra Mijo Čujić Bukovica, PŠ “Crvenice” Bukovica, Tomislavgrad, BiH, mentorica: Ana Zorić; Vice Belak (2. r.), OŠ  Jurja Šižgorića, Šibenik, mentorica: Helena Šarić; Toni Bukulin (1. r.), OŠ Šimuna Kožičića Benje, Zadar, mentorica: Snježana Diklan; Antonela Bulić (1. r.), OŠ Zadarski otoci, Zadar, mentorica: Željka Diklan; Karla Rončević (7. r.),  OŠ Bartula Kašića, Zadar, mentorica: Jolida Klarić; Tia Perinčić (8. r.), OŠ Stanovi, Zadar, mentorica: Sonja Špadić i Tonka Srzić (5. r.), OŠ Zadarski otoci, Zadar, mentorica:  Sunčica Ivin Mikulić.

Među srednjoškolcima, nagrađena je Mihaela Pandža (2. r.) iz Elektrotehničke i ekonomske škole, Nova Gradiška, čija je mentorica Antonija Grozdanović Pranjić.

Iz dječjih vrtića koji su sudjelovali na Natječaju pristigla su sveukupno 42 rada. Sudjelovali su zadarski vrtići: Jordanovac, Radost – PO Bili Brig (predškolci), Sunce i Radost – PO Vruljica.

Iz osnovnih škola od 1. do 4. razreda na Natječaj je pristiglo 185 radova. Sudjelovali su učenici iz zadarskih osnovnih škola: Zadarski otoci, Bartol Kašić, Šimuna Kožičića Benje, Bartol Kašić – PŠ Bokanjac, Bartol Kašić – PŠ Žerava, Stanovi – PŠ Crno, OŠ Franka Lisice, Polača, OŠ Jurja Šižgorića, Šibenik i zadarska župa Gospe Loretske u Arbanasima.

Iz osnovnih škola od 5. do 8. razreda na Natječaj su pristigla 73 rada. Tu su sudionici zadarske škole Zadarski otoci, Stanovi, Bartol Kašić, OŠ Galovac, OŠ Jurja Dalmatinca, Pag i OŠ Fra Mijo Čuić Bukovica – PŠ Crvenice, Tomislavgrad, BiH.

Od učenika srednjih škola, na Natječaju je sudjelovala Elektrotehnička i ekonomska škola, Nova Gradiška.

Članovi Povjerenstva zahvalili su i čestitali svim sudionicima natječaja, djeci i mentorima, osobito dvanaest nagrađenih.

Okupljanje sudionika natječaja i dodjela nagrada će biti u nedjelju, 26. travnja s početkom u 19,00 sati u samostanu sv. Frane u Zadru, kad će se predstaviti likovni radovi na izložbi u Spomen – sobi bl. Jakova u klaustru samostana sv. Frane.

U Organizacijskom odboru Natječaja bili su fra Stipe Nosić, Davor Barić, Željka Diklan, Lenka Radić, Anamarija Botica Miljanović i Marko Perić. Natječaj su organizirali „Muzej u školi – Baština i kultura mira“ pri OŠ Zadarski otoci i Franjevački samostan sv. Frane u Zadru, uz suorganizaciju Udruge glagoljaša Zadar. Koordinatorica događaja je Anamarija Botica Miljanović, učiteljica savjetnica i voditeljica projekta „Muzej u školi – Baština i kultura mira“.

Anamarija Botica Miljanović / I.G.

Foto: A. Botica Miljanović

Katolička gimnazija Ivana Pavla II. Zadar obratila se učenicima osmih razreda koji su pred odlukom upisa u srednju školu i njihovim roditeljima da se upoznaju s radom njihove škole i mogućnošću upisa jednog od tri smjera u toj školi.

„Uskoro se bliže prve prijave u sustav te prijave odabranih srednjoškolskih programa. Pred učenicima osmih razreda je velika odluka, stoga objavljujemo da se sve informacije o našoj školi mogu saznati na mrežnoj stranici https://www.gimnazija-ivanapavla.hr/ i na profilima društvenih mreža koje Gimnazija ima na Facebooku, Instagramu i TikToku“, poručila je s. Ana Lipovac, ravnateljica Katoličke gimnazije.

Katolička gimnazija nudi tri srednjoškolska smjera: program klasične, prirodoslovne i opće gimnazije.

Za program klasične i opće gimnazije bodovi koji se vrednuju su prosjek svih zaključnih ocjena svih predmeta od 5. do 8. razreda OŠ; uspjeh u 7. i 8. razredu OŠ iz hrvatskog jezika, matematike, prvog stranog jezika, povijesti i geografije, a predmet po izboru škole je biologija.

Za program prirodoslovne gimnazije bodovi koji se vrednuju su prosjek svih zaključnih ocjena svih predmeta od 5. do 8. razreda OŠ; uspjeh u 7. i 8. razredu OŠ iz hrvatskog jezika, matematike, prvog stranog jezika, biologija i kemija, a predmet po izboru škole je fizika.

Pravo na izravan upis ili dodatne bodove ostvaruju kandidati na osnovi rezultata koje su postigli u znanju iz hrvatskog jezika, matematike, prvog stranog jezika, povijesti, geografije, biologije i kemije. Natjecanje po izboru škole je vjeronaučna olimpijada – natjecanje iz vjeronauka.

Klasična gimnazija je za učenike koji imaju sklonosti, želje i ljubavi više upoznati pravo, filozofiju, povijest, teologiju, književnost, jezike i kulturu. Prirodoslovnu gimnaziju preporučuju učenicima s afinitetima za medicinu, farmaciju, inženjerstvo, biologiju, matematiku. Opća gimnazija je za sve koji žele široko obrazovanje iz svih područja, s mogućom fakultativnom nastavom.

Među razlozima zašto upisati Katoličku gimnaziju, u školi ističu njegovanje kršćanskih i humanističkih vrijednosti, nastavu samo u jutarnjoj smjeni i suvremenu opremljenost školu praktikumima i nastavnim sredstvima.

Katolička gimnazija povezuje svoju bogatu tradiciju kao najstarija odgojno-obrazovna ustanova u Zadarskoj županiji sa suvremenim obrazovanjem, a smještena je u povijesnoj jezgri središta Zadra na poluotoku.

„U Katoličkoj gimnaziji Ivana Pavla II. redovita i fakultativna nastava, izvannastavne aktivnosti, dodatna i dopunska nastava te pripreme za maturu izvode se u jutarnjoj smjeni što, uz dobru lokaciju, uvelike olakšava učenicima organizaciju dana. Prednost je i velika sportska dvorana u kojoj se izvodi nastava Tjelesne i zdravstvene kulture, također u sklopu rasporeda redovne nastave. Nastava se izvodi u suvremeno opremljenim školskim učionicama i praktikumima kemije/biologije, fizike i informatike. Na raspolaganju su i kuhinja, dnevni boravak te velika knjižnica. U potpunosti je zastupljen stručni nastavnički kadar iz svih predmeta, a u školi rade stručni suradnici pedagog i psiholog“, istaknula je ravnateljica Lipovac, rekavši da se u školi njeguju izvrsnost i intelektualna znatiželja.

Odgoj i obrazovanje u gimnaziji obogaćeni su brojnim izvannastavnim aktivnostima i terenskom nastavom. „Uz dodatnu i dopunsku nastavu iz temeljnih nastavnih predmeta, djeluju i dramska skupina, kreativna radionica ‘Amfora’, učenička web redakcija, školski zbor, likovna radionica, mladi knjižničari, volonterski klub ‘Kapljica’, redakcija školskog lista, English club, ekološka grupa, mladi geografi itd.

Škola promiče socijalno angažirani rad, volonterske i ekološke djelatnosti i edukativne sadržaje i izvan škole, za što je dobila brojne nagrade i priznanja. Tijekom nastavne godine profesori dodatno rade s maturantima pripreme za državnu maturu“, istaknula je s. Ana.

Gimnazija surađuje s različitim školama, kulturnim i obrazovnim institucijama, udrugama i pojedincima te je u gimnaziji i vježbaonica za studente Filozofskog fakulteta iz mnogih školskih predmeta. Škola je i domaćin županijskim i državnim natjecanjima.

Brojne terenske nastave organiziraju diljem Hrvatske te redovitu nastavu u prirodi. U sportskoj dvorani i teretani izvodi se fakultativna nastava korektivne gimnastike i fitnessa.

„Posebnost naše Gimnazije su i studijska putovanja za sve učenike škole u redovitim destinacijama: Rim, Barcelona, Prag, Atena. Učenici imaju prilike sudjelovati u brojnim organiziranim aktivnostima prema svojim afinitetima te na natjecanjima iz svih predmeta“, rekla je ravnateljica, istaknuvši da Gimnazija priprema učenike za uspješan nastavak školovanja na sveučilištima u Hrvatskoj i inozemstvu, obrazujući i odgajajući pojedince za društvo u kojem žive.

Obrazovni sadržaji prožeti su humanim i srdačnim odnosima te u Gimnaziji djeluju tri školska humanitarna fonda; najpoznatiji je „Gorušičino zrno“ kojim se materijalno pomažu učenici slabijeg imovinskog stanja za vrijeme srednje škole i studija, organiziranjem različitih humanitarnih akcija.

Rastu u kršćanskoj zrelosti učenika doprinose i jednodnevne i višednevne duhovne obnove. Tri puta tjedno, učenicima u školi je dostupan duhovnik.

„U skladu s naukom Katoličke Crkve, škola osobitu pozornost pridaje odgoju za trajne životne i općeljudske vrijednosti, za prihvaćanje i poštovanje različitosti te je škola otvorena učenicima svih vjerskih svjetonazora. Potaknuta idejama i entuzijazmom sv. Ivana Pavla II., Katolička gimnazija nastavlja odgajati i obrazovati nove generacije pod geslom ‘Zajedno stvarajmo bolji svijet’“, poručila je ravnateljica, s. Ana Lipovac.

I.G.

Foto: Katolička gimnazija Ivana Pavla II. Zadar

Župljani župe Rođenja BDM iz Privlake hodočastili su u subotu, 18. travnja u Luku na Dugi otok, rodno mjesto Sluge Božjeg don Eugena Šutrina koji je bio župnik u Privlaci.

Hodočašće 115 vjernika počelo je misom u privlačkoj župnoj crkvi koju je predvodio privlački župnik don Žarko Relota. Plovidba brodom od Privlake do Luke trajala je dva i pol sata.

Na putu prema Dugom otoku Privlačanci su se zaustavili ispred lokacije Sebačevo u Privlaci, kod mjesta na kojem je u more bilo bačeno tijelo don Eugena, nakon što su ga 26. studenog 1945., u noći, ubila dvojica komunista. Na tom mjestu molitvu je predvodio župnik Relota, a u ime župljana, vijenac u more bacio je Gašpar Begonja, načelnik Općine Privlaka.

Roko Surić, privlački župljanin, na brodu je pročitao životopis don Eugena i ulomke iz svjedočanstva osobe koja je još živa, a 1945. godine je bio desetogodišnji dječak, župljanin Privlake.

On u svom svjedočanstvu – dopisu kojeg je poslao Zadarskoj nadbiskupiji, piše kako se sjeća dolaska don Eugena u Privlaku kao župnika i njegove prve mise koju je kao privlački župnik slavio na svetkovinu Krista Kralja, 24. studenog 1945. godine. Taj svjedok je napisao i što se govorilo među narodom kad su čuli da je Šutrin ubijen, svega šest dana nakon što je došao u Privlaku za župnika te kako su bile napete okolnosti tih dana u Privlaci, u tom vremenu komunističke represije. To je svjedočanstvo prvi put pročitao zadarski nadbiskup Milan Zgrablić u propovijedi mise koju je predvodio u Luci na Dugom otoku na korizmenom hodočašću Zadarske nadbiskupije 29. ožujka 2025. godine, povodom 80. godišnjice mučeničke smrti don Eugena.

Privlačka župljanka Emina Kršlović na brodu je pročitala pjesmu “Golub mira i ljubavi” koju je napisala 2008. godine.

Po dolasku u Luku, hodočasnike iz Privlake pozdravila su zvona lučke župne crkve sv. Stjepana, a vjernici su pjevali pjesmu ‘Do nebesa nek se ori’, autora o. Petre Perice koji je mučenički ubijen na Daksi, a bio je duhovnik don Eugena.

Hodočasnike su dočekali lučki župnik don Frane Šindija i župljani. Svi su se okupili kod grobnice don Eugena koja se nalazi na groblju pokraj župne crkve sv. Stjepana, gdje je molitvu odrješenja za pokojne predvodio župnik Šindija.

Privlački župljani na grob don Eugena položili su mramornu Spomen – ploču na kojoj, ispod znaka križa, piše: „Nezaboravljenom privlačkom župniku don Eugenu Šutrinu, povodom 80. godišnjice mučeničke smrti, župljani Privlake“.

U znake zahvale za njegovu župničku službu u Privlaci gdje je i ubijen, Privlačanci su donijeli u Luku i uokvireni portret don Eugena, sliku križa i cvijeće. Susret je bio u duhu molitve i zahvale za Šutrinovu mučeničku žrtvu i hrabro svjedočanstvo vjere u teškim okolnostima Drugog svjetskog rata. Nakon molitve kod groba, lučki župljani i hodočasnici okrijepili su se u druženju ispred župnog dvora.

Privlačanci su htjeli hodočastiti u Luku u studenom 2025., no tada ih je  omelo nevrijeme, pa su to učinili pet mjeseci poslije. Povod je 80. godišnjica mučeničke smrti don Eugena Šutrina koji je nositelj skupine Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje je pokrenut proces beatifikacije.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Andrijana Surić

Treći likovni natječaj pod nazivom „Blizu je, blizu!“ o prikazu prizora iz života bl. Jakova Zadranina, u kojem sudjeluju djeca iz vrtića te osnovnih i srednjih škola iz Zadarske nadbiskupije, u znaku je stote godišnjice postojanja relikvije bl. Jakova Zadranina u Zadru.

Tema ovogodišnjeg natječaja je „Čašćenje  blaženog  Jakova Zadranina – Stoljeće tihe prisutnosti moći i nebeskog zagovora bl. Jakova u Zadru (1926.- 2026.)“. Povod toj temi je obilježavanje sto godina od dolaska moći bl. Jakova u Zadar 1926. godine iz svetišta bl. Jakova Zadranina u Bitettu, čiji je bl. Jakov nebeski zaštitnik, grad u kojem je bl. Jakov djelovao najduže, četrdeset godina, do svoje smrti i gdje u samostanu počiva njegovo neraspadnuto tijelo.

Na dokumentu uz moćnik bl. Jakova piše: „Iz tijela blaženoga Jakova iz Bitetta, redovnika, građanina Zadra”. Autentičnost relikvije je 23. studenog 1926. potvrdio Petar Dujam Munzani, apostolski upravitelj Zadarske nadbiskupije.

Cilj likovnog natječaja čiji radovi u prosudbeno Povjerenstvo na adresu OŠ Zadarski otoci, Zadar, trebaju prispjeti do ponedjeljka, 20 travnja, je bolje upoznati i više častiti bl. Jakova Zadranina, čuvati zahvalni spomen na život bl. Jakova, obnoviti njegov lik i djelo među Zadranima i u hrvatskom narodu; upoznavanje zavičajne povijesti, kulturne i vjerske baštine Zadra te poticaj na utjecanje bl. Jakovu kao zagovorniku u potrebama. Bl. Jakov (1400.-1496.) umro  je na glasu svetosti i brojni vjernici svjedoče o uslišanjima po njegovom zagovoru.

Djeci je predloženo da na radovima mogu prikazati kao motiv crkvu u kojoj se časti bl. Jakov, lik blaženika, procesiju s moćnikom, tragove štovanja blaženika: moćnici, freske, slike, samostane u kojima je služio, mjesto u svom domu, školi, vrtiću,  posvećen bl. Jakovu. Na dnu ili uz rub likovnog rada će biti riječ na glagoljici, npr. Zadar, Blizu je, blizu, blaženi Jakov, Slavni sine vjernog Zadra, Bitetto, Klicat će Jakov.

Najbolji učenički rad će biti tiskan kao sličica s molitvom za kanonizaciju bl. Jakova Zadranina i dobit će je sva djeca i mentori, sudionici likovnog natječaja. Učenik slika ili crta u tehnici po izboru: olovka, tuš i metalno pero, tempera, akvarel, grafika, kartonski tisak, linorez, kolaž i kombinirane tehnike.

Nagradit će se dvanaest najboljih likovnih radova koje će vrednovati stručno povjerenstvo. Izložba najuspješnijih likovnih radova i dodjela nagrada će se održati u samostanu sv. Frane u Zadru, u Spomen – sobi bl. Jakova Zadranina, nakon svečane večernje mise na blagdan bl. Jakova Zadranina, u ponedjeljak, 27. travnja.

Likovni natječaj organiziraju Muzej u školi – Baština i kultura mira u OŠ Zadarski otoci i Franjevački samostan sv. Frane u Zadru. Suorganizator je Udruga glagoljaša Zadar. Koordinatorica događaja je Anamarija Botica Miljanović, dipl. učiteljica savjetnica, voditeljica “Muzeja u školi – Baština i kultura mira”.

Pokrovitelji likovnog natječaja su Franjevački samostan sv. Frane u Zadru, OŠ Zadarski otoci / DFS Donatići pri „Muzej u školi“ i Udruga glagoljaša Zadar, Grad Zadar, Zadarska županija, Narodni muzej Zadar, Sveučilište u Zadru, Škola primjenjene umjetnosti i dizajna, Zadar.

U organizaciji Natječaja su fra Stipe Nosić, Davor Barić, Anamarija Botica Miljanović i Željka Diklan.

Vjernici Bitetta s talijanskim franjevcima donijeli su u Zadar 1989. godine sliku bl. Jakova i još jednu relikviju bl. Jakova, prah drveta koje je izraslo iz štapa bl. Jakova koji je bio ostavljen u samostanskom vrtu. U toj svečanosti sudjelovao je tadašnji zadarski nadbiskup Marijan Oblak.

Prst bl. Jakova iz svetišta bl. Jakova u Bitettu donijeli su talijanski franjevci 2024. godine kad je u Zadru 5. svibnja održana velika procesija s tom relikvijom koja se osobito svečano časti u velikoj procesiji u Bitettu na Jakovljev blagdan, 27. travnja. Glavna ulica koja od svetišta do katedrale sv. Mihovila Arhanđela u Bitettu zove se bl. Jakov Zadranin.

Proces Jakovljeve beatifikacije počeo je 1629. godine. Papa Klement XI. proglasio ga je blaženim 29. prosinca 1700. i odobrio njegovo štovanje za cijeli Franjevački red. Papa Leon XIII. dopustio je njegovo štovanje u Zadarskoj nadbiskupiji. Papa Benedikt XVI. potpisao je 19. prosinca 2009. godine Dekret o junačkom stupnju kršćanskih kreposti bl. Jakova. U Časoslovu i Misalu franjevačkih zajednica hrvatskog jezičnog područja nalaze se tekstovi za njegovo liturgijsko štovanje. Dio iz Himna Božanskog časoslova blaženiku u čast glasi: „Slavni sine vjernog Zadra, čast i slava si Asiškog Franje, sâm Gospodin te sa hrvatskih žala, na obale Apulje doveo. Ti kod Svevišnjeg premnogo možeš, moli Jakove, moli se za nas. Od mladosti si Mariji Majci, čisto srce posvetio svojoj. I u zanosu ljubavi  nježne, divio si se ljepoti toj“.

U svijetu je dvadesetak crkava posvećeno bl. Jakovu Zadraninu: u SAD-u (New York), Kanadi (Toronto), Albaniji, u Njemačkoj njegovo ime nosi i hrvatska katolička misija u  Göppingenu, gdje se u crkvi Krista Kralja časte moći i tu se nalazi srebreni reljefni, portret blaženika, rad fra Joakima Gregova; u franjevačkom samostanu Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda u Subotici u Vojvodini nalazi se portret blaženika iz 1794. godine.

Vitraj bl. Jakova Zadranina nalazi se u Žaboriću pokraj Šibenika, autora akademskog slikara Mile Skračića, a naručitelj vitraja hrvatskih svetaca i blaženika koji su tu postavljeni 2003. je fra Drago Ljevar. Nekad je u samostanskoj blagovaonici sv. Frane u Zadru bila slika na platnu s likom blaženika, koja je uništena u bombardiranju Zadra 1944. godine.

Povodom prvog likovnog natječaja „Blizu je, blizu“, u samostanu sv. Frane u Zadru je 2024. godine, uz podršku gvardijana fra Stipe Nosića, otvorena  Spomen soba Bl. Jakova u kojoj su izloženi dječji radovi, sudionika Natječaja, s prizorom bl. Jakova.

Bl. Jakov rođen je u Zadru 1400. godine. Kršten je u crkvi Svete Marije Velike na poluotoku u Zadru. S dvadeset godina ušao je u samostan sv. Frane. Pratio je provincijala 1438. godine na generalni kapitul Franjevačkog reda u Italiju i ostao u Franjevačkoj provinciji sv. Nikole, sa sjedištem u Bariju glavnom gradu Apulije. Djelovao je u raznim apulijskim samostanima. Bio je jako marljiv u svakodnevnim poslovima, kao kuhar, sakupljač milostinje, vrtlar, vratar i sakristan.

Za vrijeme pošasti kuge u Bittetu, 1483. brinuo je o zaraženim bolesnicima, a osobito je pomagao djeci u nevolji. Bio je veliki štovatelj Majke Božje, pobožan u razmatranju Kristove muke, u dugotrajnoj molitvi, kontemplaciji i strogoj pokori. Njegova subraća i narod su već za života bl. Jakova svjedočili o čudima koja su se događala po njegovom svetačkom, redovničkom djelovanju.

Ines Grbić / Anamarija Botica Miljanović

O temi „Slika muškarca i oca u svećeničkom pozivu“ izlagao je dr. sc. fra Josip Serđo Ćavar na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu, 15. travnja, u dvorani Sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

„Duhovno očinstvo koje svećenik ima kao nezasluženi dar je znak Božjeg očinstva. Došlo je do krize Boga zato što je malo zdravih, normalnih autoriteta u Crkvi, društvu, obitelji. Nedostaje očeva, da bi ljudi mogli spoznati Boga Oca“, poručio je Ćavar, rekavši da i čašćenje svetaca treba voditi vjernike bliže Bogu Ocu.

„Moje iskustvo je da većina vjernika nema pristup Bogu Ocu, ne časte Boga Oca, odnosno, boje se Boga oca, jer su nas tako odgajali, govoreći: ‘Bog će te kazniti’. Kako ću vjerovati u toga Boga? Odgajali su nas preko straha u odnosu s Bogom Ocem“, upozorio je Ćavar, rekavši da svećenik nije otac u prirodnom smislu, nego je otac svima.

Istaknuo je kako se od svećenika očekuje da su iskusni u duhovnom životu, prokušani u duhu; da su i sami svećenici prošli vrijeme osame, molitve, posta.

„Očinstvo je stav srca. Imamo li srca jedni za druge, za ljude koji su nam povjereni, u njihovim pitanjima, problemima, patnjama, nevoljama? Mi ih rađamo za novi život u Kristu, kako je Pavao rekao u svojim poslanicama. Zato naš život ide prema davanju, razdavanju života“, istaknuo je Ćavar.

Mnogi autori navode da se rasipa svećenička uloga, a jača funkcionalni pogled na svećenika; kao da su svećenici postali vršitelji neke sociološke uloge, osobito u zapadnoj Europi, rekao je predavač.

„Puno je organizacije, postajemo djelatnici religijskog servisa, menadžeri, ali u tome nam prijeti da zaboravimo bitno, na otajstvo. Djelovanje se gurnulo u prvi plan, a zapostavilo se biti.

Znamo se natjecati u pastoralnom aktivizmu, tko ima više programa, tko više gradi. Kao da svećeništvo zadnjih šezdeset godina slijedi logiku socijalnih prihvaćenosti, društvenih povlastica ili čak političke moći. Za takvog svećenika se kaže da je poduzetan, snalažljiv. Sve više se govori o svećenicima menadžerima, da trebaju ostvariti neki projekt, upravljati materijalnim dobrima“, rekao je Ćavar, u tom kontekstu govoreći o svećeniku kao humanitarnom radniku, vrsnom organizatoru. Pritom je istaknuo poruku pape Benedikta XVI.: „Ne menadžment, nego svetost je potrebna Crkvi, kako bi odgovorila potrebama čovjeka“.

„Ako se služba u Crkvi živi isključivo kao socijalna uloga, ona s vremenom postaje sterilna, besplodna, egocentrična, lišena kršćanskog identiteta. Opasnost za svećenika nije nedostatak moći i znanja, nego nedostatak unutarnje dosljednosti, podijeljenosti između onoga što svećenik propovijeda i živi“, upozorio je Ćavar, upitavši kako sâmi svećenici vrednuju svoje svećeništvo.

Naveo je primjer „svećenika graditelja“, koji može pomisliti da njegovo svećeništvo „baš puno ne vrijedi“, ako nije podignuo zvonik ili dvoranu.

Pitanje je i kako je svećenik prihvaćen u društvu, kaže se da se svećenika više tolerira, nego što ga se poštuje. U odnosu na nekad, u suvremenosti  svećenika se manje doživljava kao važan doprinos životu zajednice, izgubljen je neupitni autoritet svećenika, rekao je Ćavar, dodavši da ljudi zaziru od „klerikalne moći“ i uopće od autoriteta. „Od 20. stoljeća je kriza autoriteta jer su toliki zloupotrijebili svoj autoritet, pa i u Crkvi“, rekao je predavač. Istaknuo je da ljudi nisu naivni, obrazovani su i prepoznaju ako im se prilazi ‘odozgor’.

„Papa Franjo govori o tri zla koja hrane jedan drugoga kod svećeničkog života: kriza identiteta: tko smo, što smo? Opadanje gorljivosti: kakva je moja gorljivost za to što radim te naglašeni individualizam. Imamo li vremena za zajedništvo, dijeljenje, za razgovor jedni s drugima i s vjernicima“, potaknuo je Ćavar.

Upozorio je na važnost govora o afektivnosti svećenika, odgoju za emocije i načinu komuniciranja, istaknuvši da je afektivnost svećenika „veliko područje kojem se nije pridavalo dovoljno važnosti, a o tome se počelo govoriti“.

„Nije problem u dogmama, Katekizmu ni u kolegijima koje položimo,  manualima, nego u našoj ljudskosti. Mislim da je glavni svećenički izazov naša ljudskost, potreba zrelosti u tom području. Kakvi smo u svojoj ljudskosti?

Afektivno zrela osoba ne boji se svojih raspoloženja i emocija, nego ih u sebi registrira i izražava na primjeren način. Hrabro se suočava s problemima. Afektivno zrela osoba ima ravnotežu između hladnoće i glave i topline i srca“, poručio je Ćavar, upozorivši da se nedostaci u afektivnom dijelu mogu nadomjestiti s nečim lošim, poročnim.

„Svećenika treba krasiti pozitivna i čvrsta svijest o vlastitom muškom identitetu i sposobnost uspostave zrelih odnosa s drugim osobama i skupinama. O tome govori Kongregacija za katolički odgoj u smjernicama za psihološke odlike kleričkih kandidata“, rekao je Ćavar.

Upozorio je da se nekada teži krutosti, u društvu je i sve više muškaraca koji su neodlučni, plahi, imaju problema u svojim afektima, svom seksualnom identitetu. „Život osobe traži trajan trud i rad na sebi. Nitko ne može pripremiti svećenika da uredi svoj život na dobar način, ako se sam ne potrudi za svoj duhovni život, za svoje odnose, posao, obveze. Dobri odnosi s Bogom i bližnjima izvlače nas iz egzistencijalnih teškoća“, poručio je Ćavar.

Rekao je i da treba govoriti o samoći svećenika. Mladi svećenici krenu s  entuzijazmom, nekad ne bude plodova, ne dobiju podršku starijih kolega, pa se obeshrabre. „Izdržati napetosti u sebi je znak zrelosti. Napetost osobu vodi i k razvoju. Kad se traži dublje predanje u službi, kao da se nekad preplašimo, neki napuste službu, mijenjaju biskupiju“, upozorio je Ćavar, rekavši da obveze u župi „troše svećenika“ i bilo bi dobro da svećenik ima zdravi hobi.

Rekao je da je svećenicima potrebna i emocionalna strana života i dobar sugovornik. Svećenik puno sluša druge o njihovim problemima, u ispovjedi, a i svećenik treba imati osobu s kojom bi podijelio svoje duhovne borbe. Osim kad se ispovijeda, poželjno je podijeliti teškoće s kolegom, razviti odnos povjerenja između svećenika, da mogu jedni drugima pričati o svojim teškoćama, nekome se povjeriti, starijem svećeniku s iskustvom.

Govoreći o dvostrukoj empatiji za Boga i bližnjega, Ćavar je rekao da „nitko ne može biti duhovni otac nekom drugom, dok sam nije bio duhovni sin“.

Rekao je da dosljedan svećenik priznaje svoje strahove nekoj osobi. Nekad svećenik odabire posao i službu za koje zna da ih može obavljati dobro i lako, pa se ne daje potpuno i ne približava svom rastu. „Zato su naši životi relativno sigurni, udobni, ali duhovno mrtvi. Nedostaje im živosti, dubine, inspirativne snage. Zato su važni odnosi, jer odnosi stvaraju najveće radosti.

Koliko se istinski susrećem s drugima? Tko s nekim može korisno provesti vrijeme, zaštićen je od pada“, poručio je Ćavar, dodavši kako stručnjaci kažu da su mnoge bolesti povezane s odnosima.

„Komunikacija s drugima stvara signale u našem mozgu. Negativna, agresivna komunikacija čini nas siromašnijima i utječe  na mozak i stanice. Važno je govoriti o našim odnosima i o komunikaciji s Bogom. Komunikacija s Bogom hrani i našu komunikaciju međusobno, s ljudima i susretima. Milost je kadra učiniti nevjerojatne stvari u naravi, ali narav bez milosti ostaje grijehom ranjena narav“, poručio je Ćavar.

Upozorio je da ako svećenik udalji Boga iz svoga života, „igra socijalnu ulogu pred samim sobom, pred očekivanjima društva, župe, biskupa i vjernika. Ako maknemo Boga, rad svećenika postaje filantropizam, gluma, a naš caritas ateistički humanizam. Bog od nas traži da nam jedno uho bude na njegovom, Božjem srcu, a drugo uho na srcu naroda kojem služimo.

To je njegova slika svećeništva – poput ljubljenog učenika čuti Gospodina, čuti svijet. Jedno uho sluša Gospodina, drugo uho sluša čovjeka koji je došao s problemom. Za duhovnika se kaže da je Božji razvođač, Bog – osoba“, poručio je Ćavar.

Rekao je da je celibat srce duhovnog očinstva, a ostvaruje se u dragovoljnom predanju Bogu i služenju ljudima.„Celibat je plodnost. Svećenik mora sebe negdje investirati, dati. Inače postajemo prazni. Po celibatu ostvarujemo ono što sakramentalno i objektivno predstavlja služba svećenika. Celibat je dijeljenje života. Plodan celibat vodi svećeničkoj, pastoralnoj djelotvornosti“, poručio je Ćavar, rekavši da je svećenik pozvan svima se davati.

„Nema rasta gdje se ne investira. Potrebno je širenje unutarnjih kapaciteta. Pitanje je i motiva s kojima je svećenik došao u zvanje. I motivi za zvanje se moraju pročišćavati, jačati, preoblikovati i na njima treba raditi.

„Nesretni život započne neprimjetno i ne izgleda dramatično. To je mlakost, a mlakost je tiho gašenje.  To često prijeti.  Nije upadljiv pad, nego polagano udaljavanje. Nije otvoreno odbacivanje, nego postupno slabljenje ljubavi. Gospodin ne kori zbog slabosti, nego zbog ravnodušnosti“, poručio je Ćavar.

Rekao je da su i svećenici djeca svoga vremena u kojem je sveprisutan narcizam, gdje se ljudi okreću oko samih sebe. „Narcizam je zaljubljenost u samog sebe. Narcis posvećuje sebi puno empatije, a to bismo trebali davati jedni drugima. Narcizam je bolest srca, ‘iskrivljeno’ srce. Narcis se lako uvrijedi, često odgovara s poniženjem, ima manjak samokritičnosti. Ljudi ga puno ne zanimaju, osim ako on od toga ima koristi“, rekao je Ćavar.

Upozorio je na sklonost da svećenik pita što mu se sviđa, a ne što je važno za njegov razvoj, svećeništvo, pri čemu zaboravlja što je bitno.

„Za pronalaženje životnog smisla treba zaboraviti na sebe, uzdići se iznad sebičnosti i usmjeriti na nešto ili nekoga iznad sebe. U samotranscendenciji čovjek zaboravlja sebe. Sveci su potpuno nadišli sebe. Pozvani smo na svetost.

Bitno poslanje svećenika je da se usmjeri iznad sebe, na susret s drugim čovjekom“, potaknuo je Ćavar, rekavši da je povratak duhovnom očinstvu ljekovit u identitetu svećenika.

Upozorio je i na krizu blizine u odnosu s ljudima.  Važno je da svećenik razluči poticaje duha u drugima, da prati, osluškuje,  usmjeri, a ne da kaže drugome što treba raditi. Ljudima treba dopustiti da se izreknu i onda ih usmjeriti.

Papa Benedikt XVI. poticao je na traženje susreta s ljudima. „U srcu Crkve i u Kristovom srcu ima mjesta za svakoga. Ljudi to mogu otkriti po našem posvećivanju njima. Uložiti sav život u spasenje povjerenih duša, preuzeti odgovornost za drugoga.

„Svećenik koji iz života vjernika ne crpi nadahnuće za svoj život, pastoral, osobnu molitvu, ohladi ljude za sebe i Boga. Trebamo približavati ljude Bogu. Prijateljevanje s Bogom i braćom ljudima je poziv svećenika.

Najvažniji smo kao posrednici Božjeg milosrđa, da i mi imamo iskustvo predati Bogu svoje rane i slabosti, umjesto da ih skrivamo i njima se opravdavamo“, potaknuo je Ćavar, rekavši da se kroz duhovno vodstvo svećenički profil jača i produbljuje.

Predavač je istaknuo važnost odvijanja procesa u ljudima, u svećenicima, u zajednicama koje su im povjerene. Potaknuo je da se napusti način autoritativnog vodstva i davanje gotovih, brzih odgovora.

Ići ususret drugima, više nego čekati da oni dođu nama. Biti Crkva koja izlazi, po tome se svećeništvo može obnoviti. Biti Božja prisutnost u svijetu  je izvor svećeničke radosti koju ne može pomutiti napast, grijeh ili trend ovoga svijeta“, poručio je Ćavar.

Iz svoje prakse kroz studij i kao odgojitelj bogoslova, Ćavar je upozorio kako smatra da se u formaciji nedovoljno radi na tome da se svećenici formiraju kako bi bili duhovna pratnja ljudima i zajednicama. Smatra da je u formaciji velik naglasak na teologiji, polaganju predmeta, spekulativnom dijelu, iako je to važno.

Ćavar smatra „gorućim pitanjem“ formaciju vjernika laika „koji se bude i kojima je Drugi Vatikanski koncil dao puno prostora“, smatrajući jako važnim da svećenici prate i pomažu sazrijevanje vjernika lajka. I to je razlog potrebe govora o duhovnom očinstvu, jer to uključuje da svećenici budu zreli ljudi, istaknuo je Ćavar, smatrajući da „ima bjegova u nezrelost“. U molitvenom dijelu rekolekcije, euharistijsko klanjanje u sjemenišnoj kapeli predvodio je don Slavko Ivoš.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Rekolekcija za redovnice djelatne u Zadarskoj nadbiskupiji održana je u srijedu, 15. travnja, u crkvi sv. Marije u Zadru. Predavanje o temi „Sv. Josip – uzor osobama posvećenog života“ održao je fra Bojan Rizvan.

Fra Bojan je istaknuo kako se Blažena Djevica Marija često nudi kao uzor osobama posvećenog života, ali da se cjeloviti duhovni život može dublje razumjeti i kroz lik sv. Josipa, kao muškarca i oca. Naglasio je kako je sv. Josip imao veliku i nezamjenjivu ulogu u Isusovom životu. Iako je Marija začela Isusa kao djevica, Josip je također na svoj način živio djevičanstvo, prihvaćajući odgovornu očinsku ulogu. Pritom je osobito ukazao na suvremeni kontekst u kojem je lik oca često marginaliziran i prikazan kao sporedan ili negativan.

Fra Bojan je podsjetio kako u Svetom pismu nije zapisana nijedna riječ koju je izgovorio sv. Josip i kako njegova šutnja ima duboko značenje. „Šutnja sv. Josipa  nije slabost, nego snaga po kojoj čuva, razlučuje i donosi odlučne odluke. Upravo su čvrstina i postojanost ono što nam danas često nedostaje, a po njima nam sv. Josip ostaje snažan uzor“, poručio je fra Bojan.

Razmatrajući o zavjetima i šutnji, podsjetio je na starozavjetni tekst iz Knjige Brojeva koji govori o važnosti očinske uloge u čuvanju zavjeta. U tom kontekstu, istaknuo je kako Josip svojom šutnjom čuva djevičanstvo Blažene Djevice Marije te da šutnja i danas ima važnu ulogu u očuvanju vjernosti i posvećenja.

Fra Bojan je naglasio i očinsku dimenziju Josipovog života, ističući kako je on prihvatio Božje djelovanje u sebi i u drugima. Pojasnio je da sv. Josip predstavlja ravnotežu između nametljivosti koja guši i udaljenosti koja zanemaruje te da upravo takav odnos pokazuje zrelu i odgovornu ljubav.

Osvrćući se na odnos Marije i Josipa, fra Bojan je istaknuo kako taj odnos nije bio idealiziran kako mi to danas često zamišljamo, nego stvaran i dubok. Uputio je pritom na knjigu „Biti otac sa sv. Josipom“ autorice Fabrice Hadjadj, koja, između ostaloga, kritički promišlja suvremeno shvaćanje spolnosti. Naglasio je kako se u našem vremenu spolnost često svodi na pravo i zadovoljstvo, dok primjer Marije i Josipa pokazuje da je ona povezana s odgovornošću, darom i otajstvom.

Tumačeći evanđeoski odlomak iz Evanđelja po Mateju (Mt 1,18-25), fra Bojan je rekao kako je Josip, iako zaručen s Marijom, u trenutku kušnje razmišljao o povlačenju jer se nije smatrao dostojnim njene blizine. „Josip je vjerovao Mariji, ali iz poniznosti želio je odstupiti, ne želeći je izvrgnuti sramoti, što je jedan od najljepših izraza ljubavi.

Bog Josipu progovara u snu. San je izvan ljudske kontrole. Anđeo je Josipa u snu oslovio riječima „Josipe, sine Davidov“, podsjećajući ga na njegov identitet i Božju vjernost obećanjima. Josip prihvaća Božji plan, nadilazi strah i postaje čovjek povjerenja“, poručio je fra Bojan.

Pojasnio je i značenje imena Josip, koje na hebrejskom znači „Bog dodaje“ ili „Bog umnaža“, istaknuvši kako Josip nadodaje vjeru u događaju spasenja, sudjelujući tako svojim slobodnim pristankom u povijesti spasenja. „Nakon što se probudio, Josip djeluje prema Božjoj riječi, ne oslanjajući se na vlastite osjećaje. Osjećaji su važni, ali ne smiju biti temelj za donošenje odluka. Prihvaćajući Mariju, Josip prihvaća i Božji plan.

Nazivamo ga „mužem pravednim“, što označava čovjeka koji u potpunosti živi Božju riječ. Josip, kao tesar, oblikuje ono što mu je povjereno, što simbolično govori i o oblikovanju vlastitog života.

Josipova uloga oca posebno se prepoznaje u činu kada Isusu daje ime, čime postaje dionik Božjeg djela spasenja“, rekao je fra Bojan, potaknuvši kako i mi vlastitu osobnu povijest trebamo promatrati kao dio povijesti spasenja, oslanjajući se na Boga, čemu poučava primjer sv. Josipa.

Fra Bojan je poručio da sv. Josip ostaje trajni uzor vjere, hrabrosti, odgovornosti i povjerenja u Boga, istaknuvši važnost oslobađanja od strahova i odlučnog prihvaćanja Božje volje u vlastitom životu.

s. Rita Maržić

Foto: s. Rita Maržić

Sjednica Povjerenstva za duhovna zvanja i ministrante Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem don Ante Sorića, predstojnika Povjerenstva, održana je u srijedu, 15. travnja, u Salonu sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Na susretu je dogovoren sadržaj Bdjenja za duhovna zvanja uoči Nedjelje dobrog pastira, koje će se održati u četvrtak, 23. travnja, u crkvi sv. Pavla na Bokanjcu u Zadru, s početkom u 20 sati.

Središnji dio Bdjenja će biti klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom, uz prigodna razmatranja koja će čitati članovi Povjerenstva. O svom pozivu svjedočit će don Ante Bulat, studentski kapelan u Zadru i jedna redovnica, a pjevanje će animirati zbor mladih crkve sv. Pavla. Na Bdjenje je pozvano doći i 430 mladih iz Zadarske nadbiskupije koliko ih se prijavilo za odlazak na Nacionalni susret mladih u Požegi 2. i 3. svibnja, kada će dobiti potrebne informacije o sudjelovanju na tom susretu.

Na sjednici je predloženo da se izda vlastiti priručnik Zadarske nadbiskupije za klanjanje u molitvi za duhovna zvanja i neki drugi prijedlozi u animaciji za zvanja na razini Nadbiskupije.

Naglašeno je kako je potrebno da svatko na svojoj župnoj razini doprinese ostvarenju želje vjernika da bude dovoljno svećenika, odnosno župnika, ali da se među vjernicima razvija i potiče svijest da zvanje potekne iz njihove vlastite sredine, a ne da se očekuje da zvanje dolazi iz neke druge obitelji ili župe.

Don Ante je izvijestio Povjerenstvo o pozitivnim odjecima prvog organiziranog pohoda ministranata Zadarske nadbiskupije Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati u Zagrebu 21. veljače 2026., čiji je program bio bogato duhovno, molitveno i rekreativno osmišljen.

Sorić je istaknuo da je plod toga pohoda zadarskih ministranata Zagrebu organizirani pohod ministranata i iz drugih biskupija zagrebačkom sjemeništu, koji su po tom modelu također ostvarili ili će ubuduće ostvariti posjet Šalati sa sadržajnim programom kojeg su ministranti prihvatili s velikim zadovoljstvom.

Svrha toga susreta je, uz nagradni posjet Zagrebu mladića i u zahvali župnika za ministriranje, animacija za zvanja; da se ministranti upoznaju sa životom u sjemeništu i vide okruženje u kojem se formira svećeničko zvanje od ranije životne dobi, što im potencijalno može pomoći u prepoznavanju vlastitog poziva.

S obzirom na to pozitivno iskustvo, Sorić je predložio da se susreti sjemeništaraca iz Zadarske nadbiskupije s onima na Šalati organiziraju dva puta godišnje, čime bi se obuhvatio veći broj ministranata iz Nadbiskupije.

Dogovoreno je održavanje tradicionalnog godišnjeg lipanjskog susreta ministranata Zadarske nadbiskupije u Vrani, uz prijedlog da umjesto sportskog programa koji je proteklih godina bio dio toga susreta, na susretu budu igre koje će voditi salezijanski animatori.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Srećko Kulaš Ćećo, sakristan u župi sv. Kuzme i Damjana u Polači, dobio je Priznanje pape Lava XIV., datirano 12. travnja 2026., na kojem piše kako mu Papa udjeljuje svoj apostolski blagoslov za njegovu dugogodišnju službu sakristana.

Srećko (76) je sakristan u Polači četrdeset godina, skoro polovicu svoga života. Na kraju misnog slavlja u nedjelju, 12. travnja, u polačkoj župnoj crkvi, Zahvalnicu su mu uručili don Ivan Perković, župnik Polače i dvije župljanke u narodnoj nošnji. Bio je to dirljivi trenutak za sve na misi, u poštovanju za Srećka koji je i u toj prigodi pokazao svoju skromnost i kojem su potekle suze kad mu je Priznanje uručeno.

„Odlučili smo, župnik i suradnici, tražiti papinski blagoslov za Srećka jer je 40 godina posvećen radu u crkvi, pored svega čime se bavio u životu. Kuća mu je bila sasvim srušena u Domovinskom ratu, iz temelja je podizao novu“, rekao je don Ivan. Istaknuo je kako mu je drago da je na papinskoj povelji napisana baš riječ „sakristan“ i da piše kako Papa udjeljuje blagoslov „za sakristansku službu Srećku Kulašu Ćeći“, na što je ponosna cijela župna zajednica u Polači.

Na Priznanju na kojem se nalazi i Papina slika, piše da Lav XIV. Srećku „od srca udjeljuje apostolski blagoslov“ i želi mu „daljnju božansku pomoć kako bi mogao nastaviti obavljati svoju dužnost“. Zahvaljuje mu za obavljanje te službe kojom svjedoči „radostan i autentičan kršćanski život i ljubav prema Crkvi“

Don Ivan je istaknuo da Srećka poznaju cijeli Ravni kotari, i on ga je poznavao  dok je bio dugogodišnji župnik u Kistanjama. Pohvalio je Srećkovu osobnost, rekavši da je Srećko „jako skroman, dobar i vrijedan čovjek, kojem nije ništa teško učiniti“.

Srećko je doživio Priznanje od Pape kao veliki dar i nagradu za svoj trud, „da je netko, i to vrhovni poglavar Crkve, na taj način prepoznao njegov cjeloživotni rad za Crkvu“, a on se osjeća „običnim, malenim čovjekom“ u jednoj župi.

„Nisam mogao zamisliti da ću to doživjeti. Župnik me s oltara pozvao da dođem, na kraju mise, nisam ni reagirao odmah, počeli su me iz zbora gurkati da idem do oltara. Nisu ni drugi znali o čemu se radi. Kad mi je don Ivan pred svima dao veliku uokvirenu zahvalnicu i rekao da je od Pape, župljani su zapljeskali, a ja zaplakao“, rekao je Srećko, koji je u crkvi pomagao župniku i kao ministrant od svoje šeste godine.

Srećko je rekao da je sretan zbog toga Priznanja, ali i istaknuo kako „ništa u životu ne vrijedi ako osoba nije dobar čovjek. Jedino je važno biti dobar u srcu i sve se to nekako vrati“.

Srećko je stolar te je za crkvu radio i križeve, klupe, ambon. Pristao je biti sakristan u Polači još dok je radio u Vrani i imao puno drugog posla te podizao obitelj. Rekao je da je sretan što ga župnik Perković i dalje želi za sakristana. Nikad nije tražio da mu se plati služba koju obavlja te nesebično pomaže u održavanju crkve sve godine dok je sakristan.

U četrdeset godina, kao sakristan služio je za vrijeme pet zadarskih nadbiskupa: Mate Garkovića, Marijana Oblaka, Ivana Prenđe, Želimira Puljića i Milana Zgrablića.

Srećko je otac četvero djece i djed jedanaestero unučadi, a kao član polačkog KUD-a ‘Gradina’ proputovao je velikim dijelom Europe. Udovac je četiri godine. U emotivnom i zahvalnom sjećanju za dar svoje pokojne supruge Kose, Srećko je rekao da je bila „divna, vrijedna; dvije godine nije prestajao plakati kad je ona umrla“. U tom kontekstu, njegova angažiranost u crkvi dodatno mu znači i ispunjava njegove dane, pokazujući koliko je i u toj dobi vitalan, čiju gostoljubivost i raspoloživost poznaju cijeli Ravni kotari.

Ines Grbić / Lada Burčul

Foto: Župa Polača

Katarinu, peto dijete u obitelji Šimuna i Mile Gobin, krstio je umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić za vrijeme misnog slavlja koje je predvodio u nedjelju, 12. travnja, u župnoj crkvi sv. Jakova u Solinama na Dugom otoku.

Mons. Puljić čestitao je roditeljima čija su djeca još Lucija, Cvita, Milat i Vice, kao i kumovima iz župe bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru koji su roditelji četiri djevojčice. „Događaj krštenja djeteta prigoda je razmišljati o Božjem planu s obitelji. Isus se rodio u obitelji pa je na taj način posvetio sve obitelji“, rekao je mons. Puljić.

Podsjetio je da su biskupi na Drugom Vatikanskom saboru istaknuli važnost „promicanja dostojanstva braka i obitelji“. „Bračna ljubav uzdignuta je na razinu sakramenta. Stoga su biskupi pozvali očeve i majke da „njeguju i molitvom potkrjepljuju čvrstoću ljubavi, neka budu velikodušni i međusobno  požrtvovni“. Bračni par Marija (1884.-1965.) i Alojzije (1880.-1951.) Beltrame Quattrocchi, koje je sv. Ivan Pavao II. proglasio blaženima 2001., pokazuje da je to moguće ostvariti. Oni su prvi bračni par u povijesti Crkve koji su postali blaženi“, istaknuo je mons. Puljić.

Quattrocchi su se upoznali i oženili u Rimu 1905. godine. „Tijekom polugodišnjeg razdoblja zaruka izmijenili su 268 pisama. Sva pisma su sačuvana i pokazuju čistoću, plemenitost, ljubav, jasnoću načela i ideala na kojima je dvoje mladih supružnika izgrađivalo bračni život 46 godina“, rekao je mons. Puljić. Troje od četvero njihove djece doživjeli su dirljivu ceremoniju proglašenja blaženima njihovih roditelja Marije i Alojzija koji su živjeli  jednostavno i skromno.

„Kongregacija za proglašenje svetih i blaženih rekla je da je Alojzije odvjetničku službu vršio ozbiljno i dostojanstveno, savjesno i odgovorno. Uz poslove svoga zvanja, uključivao se u život župe preko katoličkih organizacija i pokreta. Rado je i preko tjedna sudjelovao na misi u bazilici sv. Marije Velike, gdje je svojoj ženi Mariji obećao vjernost i poštovanje.

Marija je bila potpuno predana u Božje ruke kao supruga, majka, odgojiteljica, sestra i savjetnica. Divan uzor bračnih drugova koji su obiteljske stvari živjeli na jednostavan način. Zajedno su molili, voljeli se i poštivali“, rekao je mons. Puljić. Citirao je i Marijin odgovor na pitanje kako su odgajali svoju djecu: „Nastojali smo sačuvati njihove svježe duše od utjecaja Zloga. Poticali smo neka se raduju životu, hrane Euharistijom, uživaju u ljepoti Božje prirode, sastaju se u zdravom društvu, vole svoju Domovinu i poznaju vjeru. To smo im pokušali dati i prenijeti“.

Nekoliko mjeseci prije svoje smrti, Alojzije je izjavio supruzi Mariji da joj „duguje neizmjernu zahvalnost za sve dobro koje mu je učinila“, da ga „pomisao na rastanak od supruge Marije i voljene djece ispunja tugom“, no tješi ga nada kako će se s njom naći u Očevom dom i blagoslivljati s nebesa.

Nadbiskup je istaknuo još jedan primjer uzorne bračne ljubavi, akademika Viktora Žmegača koji je u 80. godini života objavio knjigu „Majstori europske glazbe“ i u tom velikom glazbenom djelu napisao: „Knjiga je posvećena mojoj supruzi Cvijeti,  koja je već tri godine teško bolesna;  a volim je kao što sam je volio od prvoga dana, neizmjerno!“.

„Divan je i poticajan primjer profesora Žmegača koji je svoju posljednju knjigu posvetio supruzi Cvijeti, pa i u poodmaklim godina posvjedočio da je „voli neizmjerno“. Divan je primjer i blaženog para Marije i Alojzija koji su ostvarili obiteljsko zvanje oca i majke. Preporučimo Bogu, Svetoj Obitelji i blaženom paru Quatrocchi neka bdiju nad hrvatskim obiteljima.

Neka svojim životom budu poticaj očevima i majkama kako bi bili na visini povjerenih zadataka. Neka im pomognu ostati vjerni u ljubavi, postojani u molitvi i djelima dobrotvornosti, kako bi u zajedništvu Katoličke Crkve mogli uživati obilje Božjeg blagoslova, zdravlja, sloge i mira“, poručio je mons. Puljić.

Solinski župnik don Antonio Oltran zahvalio je mons. Puljiću na dolasku u to maleno, mirno mjesto na sjeverozapadnom dijelu Dugog otoka, smještenom u zaštićenoj uvali Solišćica. Nadbiskup je pozdravio otvorenost života mlade obitelji Gobin koja je odlučila živjeti u Solinama koje su jedno od najstarijih mjesta na otoku koje se spominje 1114. godine. Rekao je da je ta sredina idealna za obiteljski odmor, nautičare i ljubitelje prirode, ali njeno najveće bogatstvo su obitelji i prisutnost ljudi, čemu svojim životom na otoku doprinosi i obitelj Gobin. Inače, Mila i Šimun Gobin su članovi zadarskog mjesnog bratstva Franjevačkog svjetovnog reda.

I. G.