Na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija o temi „Svećenički život pred psihološkim izazovima“ izlagala je dr. sc. s. Danijela Kovačević u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu, 11. ožujka.

„Svećenički poziv je dar, ali živi se u konkretnim psihološkim i životnim okolnostima. Svećenik nije izuzet od ljudske krhkosti.  Govoriti o psihološkim izazovima ne znači relativizirati duhovnost i ne dovodi u pitanje poziv, nego pomaže da se poziv živi zrelije, slobodnije i odgovornije“, istaknula je s. Danijela. Pojasnila je specifičnosti svećeničkog života koje nose psihološke rizike. To su usamljenost i emocionalna samoća, stalna izloženost očekivanjima i pastoralno opterećenje.

„Celibat ne znači odsutnost potrebe za bliskošću. Kad nema prostora za autentične odnose, može se pojaviti emocionalna zatvorenost, povlačenje, kompenzacijska ponašanja kao rad, perfekcionizam i bijeg u poroke. Zajednica od svećenika očekuje da bude uvijek dostupan, stabilan i duhovno jak. To može dovesti do potiskivanja vlastitih osjećaja, straha od slabosti i unutarnje podjele između uloge i stvarne osobe“, upozorila je s. Danijela. Rekla je i da rad s patnjama ljudi, bez odgovarajuće emocionalne obrade, vodi kroničnom stresu, emocionalnoj iscrpljenosti i sindromu sagorijevanja.

Najčešći psihološki izazovi s kojima se svećenici mogu susresti u praksi su anksioznost (unutarnji nemir, napetost), depresivna stanja, umor, gubitak radosti, osjećaj besmisla, problemi s identitetom (pitanje tko sam izvan funkcije), poteškoće u odnosu prema autoritetu i poslušnosti, neprerađeni emocionalni konflikti iz ranijih životnih faza. To nisu „duhovni neuspjesi“, nego signali da je potrebna pažnja i briga, poručila je Kovačević.

Govorila je i o sindromu sagorijevanja (burnout). To je sagorijevanje našeg duha i volje koji ne dolazi samo zbog obavljanja više posla, nego i jer osoba igra ulogu koja ona zapravo nije (kad osoba glumi, biva u toksičnim odnosima, obrascima ponašanja i sredinama), zbog užurbanosti ili povreda u našim odnosima. To se može dogoditi svećenicima, redovnicama, obiteljima, ljudima u radu. U sindromu sagorijevanja tijelo može tako otkazati da se osoba ne može ni ustati iz kreveta, rekla je s. Danijela, dodavši da psihologija i duhovna praksa pokazuju kako prepoznavanje tih procesa mogu voditi prema unutarnjoj ravnoteži i otpornosti.

Acedija u životu pastira

Kovačević je izlagala i o acediji u životu pastira koja u kršćanskoj duhovnosti znači gubitak duhovne gorljivosti, umor od molitve i vjere, osjećaj praznine i besmisla, duhovnu lijenost i malodušnost. Papa Franjo je kao kandidat 2006. godine imao duhovne vježbe španjolskim biskupima i posebno poglavlje je posvetio acediji koja pogađa duh i volju. Acedija u doslovnom smislu znači nemar, nehaj, bezvoljnost i duhovna tromost.

„Pustinjski oci je nazivaju podnevnim demonom jer ne dolazi na početku kad postoji zanos, ni na kraju kad se vidi plod, nego u sredini, u podne – kad život postane rutinski, naporan, bez dramatičnih promjena“, rekla je s. Danijela.

Prema Evagriju Pontskom, acedija pogađa monahe sredinom dana, kad su umor i dosada najjači. „Smatrali su ga najgorim od svih demona, jer pogađa duh i volju. Izraz ‘podnevni demon’ trebao bi u nama pobuditi oprez, jer demone povezujemo s noći, a ne s danjim svjetlom. Nije li možda to zlo toliko zastrašujuće, upravo zbog toga što ne očekujemo demona koji napada usred dana“, istaknula je s. Danijela.

Podnevni demon dolazi pustinjaku u ćeliju koju ne bi smio napuštati. „Njegova ćelija nije samo fizičko prebivalište, nego mjesto zavjeta, identiteta i duhovne borbe. Podnevni demon čini sve da pustinjak napusti svoju duhovnu ćeliju, a napustiti ćeliju znači napustiti borbu, time i život koji je izabrao. U simboličkom smislu, to je duhovna smrt – prekid odnosa s Bogom, sa smislom i sa samim sobom“, upozorila je Kovačević, rekavši da acedija dotiče i tijelo i dušu; okorištava se tjelesnom slabošću, kako bi dotaknula našu dušu.

„Sv. Toma Akvinski razmatra acediju kao žalost prema nebeskim dobrima – stanje u kojem čovjek žudi za prolaznim ili lakšim stvarima, odbijajući težnju za višim i božanskim. To bi značilo, Bog ti je dao sve kao svećeniku, a ti tražiš nešto sa strane, što te neće potpuno ispuniti.

Bog dozvoljava kušnju u koju možeš upasti, a možeš i ti svojim načinom života ući u svijet acedije. Acedija je tuga pred dobrom; tuga ne zbog zla, to nije obična lijenost, nego unutarnji otpor prema onome što bi nas moglo istinski ispuniti: Bogu, smislu, pozivu, ljubavi, odgovornosti, dubini. Zato pustinjski oci kažu da je acedija opasnija od drugih poroka: blud traži užitak, oholost traži moć, škrtost traži posjed. Acedija ne želi ništa. Ona želi da ništa ne bude važno. To je duhovna ravnodušnost prema vlastitom životu“, rekla je Kovačević.

Acedija se može manifestirati kao depresija, burnout, aktivizam bez smisla, melankolija, malodušnost i gubitak radosti. Acediju se povezuje i s modernom depresijom. „Andrew Solomon, klinički psiholog, prepoznaje da je Evagrijeva acedija isto što danas zovemo klinička depresija, ali je opisana jezikom duše, umjesto kemije mozga. Moderna psihijatrija govori o poremećaju raspoloženja, a Evagrije o krizi smisla. Moderna psihijatrija govori o neurobiološkoj disfunkciji i depresivnom poremećaju, a Evagrije o duhovnoj paralizi i demonu. Kod moderne psihijatrije terapija su lijekovi i psihoterapija, a Evagrije navodi disciplinu i molitvu“, rekla je Kovačević. „Pustinjski oci inzistiraju da se ne napušta ćelija, da se ustraje; važna je disciplina, molitva, čitanje Svetog pisma, razgovor s duhovnikom“, potaknula je s. Danijela.

Obilježja i oblici acedije u svećeničkom životu

Acedija se u svećeničkom životu može javiti kao obeshrabrenost i dovesti u pitanje sâm poziv. To je trenutak kad osoba počne misliti: „Ovo nije to, drugdje bi bilo bolje, možda u drugoj biskupiji, kontinentu; ništa se ne mijenja, gdje ja pripadam? Kad nemate vjere u sebi, s godinama, nažalost, ni u Crkvu, nemate više snage voditi povjereno stado. Vi sami ste nesigurni, a trebate usmjeravati ljude Bogu, voditi. Acedija  sadašnjost čini nepodnošljivom, a budućnost beznadnom“, rekla je Kovačević.

Manifestacija acedije može biti funkcionalni svećenik koji odrađuje mise, ispovijedi i kateheze. Osoba je iznutra prazna, nema radosti, čežnje, gorljivosti, samo rutina. To je duhovna smrt u službi. Nadalje, osoba može pobjeći i u aktivizam. „Umjesto molitve, tu su projekti, sastanci, gradnje, razne inicijative. Izvana to izgleda kao revnost, a iznutra može biti bijeg od tišine i od Boga, osoba se može u sebi raspadati.

Može se manifestirati i kad je svećenik ciničan. Acedija rađa ironiju, sarkazam, prezir prema pobožnostima smatrajući ih nevažnima, podsmijeh prema idealima; sve postaje naivno, nerealno i to je znak da je srce otupjelo“, upozorila je predavačica. Najopasnija laž acedije za svećenika je da pomisli: „Ako izgubim unutarnji žar, barem ću biti koristan”.  „Tada su sakramenti bez srca, propovijed bez vjere i služba bez ljubavi. Svećenik tada postaje duhovni administrator.

Mnogi svećenici se ‘raspadaju’ zbog dugotrajne acedije, da su godinama bez radosti, osobne molitve i istinske nade. Srce se ugasi, dolazi do burnouta, krize identiteta, napuštanja službe i bijega u distrakcije. To je plod neprepoznate acedije“, upozorila je s. Danijela. „Borbu protiv acedije se mora dobiti. Sveci su prolazili kroz  duhovnu tamu. U acediji se preporučuje strpljivo hodati, prihvaćati slabosti i postavljati manje ciljeve, da bi se nastavilo sa životom. Važno je ustrajati i oslanjati se na Isusa koji ne napušta čovjeka u kušnji. I u tami vjera ostaje kao žeravica ispod pepela – treba je čuvati i ići naprijed“, poručila je Kovačević. Podsjetila je pritom na poticaj apostola Pavla Timoteju da raspiruje milosni dar Božji koji je u njemu po polaganju Pavlovih ruku, „jer Bog nam nije dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora”.

Odnos prema povredama u međuljudskim odnosima

Kovačević je govorila i o povredama u našim interpersonalnim odnosima, našim negativnim odnosima, što također dovodi do burnouta. Riječ povreda definira se kao uvreda, nepridržavanje propisa (zakona, pravila) i ozljeda. Do povrede dolazi kad osoba, počinitelj namjerno ili nenamjerno krši normu odnosa i time nanosi štetu drugoj osobi, žrtvi. Povrede se mogu doživjeti od kolega ili nadređenih, od župljana, članova obitelji, bliskih osoba ili dolaze iz vlastite nepažnje i slabosti.

„Prema psihologiji, nije najgore što nas osoba povrijedi, jer to se svakako događa, nego da postajemo nalik osobi koja nas je povrijedila. Svakome su nešto uzeli: vrijeme, zdravlje, energiju i sve to na neki način može se vratiti. Ali, kad ti netko uzme tebe i kad postaneš hladan, ciničan, zao, to je loše. Bijes i potreba da vratiš istom mjerom su razumljivi. No, to nije snaga. Biti ljubazan je moć“, rekla je s. Danijela.

U suočavanju s povredom, žrtva doživljava povredu na kognitivnoj razini (zbunjenost, ruminacija (osoba stalno razmišlja o povredi, uzrocima i posljedicama događaja, umjesto da razmišlja o mogućem rješenju),  pripisivanje krivnje. Najčešće emocionalne reakcije su ljutnja i bijes. Što se tiče ponašanja, bihevioralne reakcije mogu biti osveta, izbjegavanje te osobe, traženje pravde i zahtijevanje pokajanja, da se ta osoba popravi.

„Često se u tim odnosima više fokusiramo na žrtvu nego na počinitelja koji može ili ne mora prihvatiti odgovornost, doživjeti sram ili ne, može se ispričati, kajati i tražiti oprost, ali i ne mora“, rekla je predavačica, dodavši da te reakcije mogu utjecati i na zdravlje.

Osoba se može naći zarobljena u emociji koja se čini kao da traje beskonačno: ljutnja, tuga, nervoza. Prema neuroanatomkinji dr. Jill Bolte Taylor, osnovna emocionalna reakcija može trajati samo 90 sekundi.

„Jedno je emocija, to je prirodna reakcija, drugo je osjećaj, koji je dugotrajna reakcija, da se osoba stalno vraća na to. Kada doživimo emocionalni podražaj, naš mozak oslobađa neurotransmitere i hormone koji stvaraju emocije (poput adrenalina kod straha ili dopamina kod sreće). Ti kemijski odgovori relativno brzo prolaze kroz naše tijelo. Prema dr. Taylor, ako emocija traje duže od 90 sekundi, to je zato što mi sami održavamo emociju živom stalnim vraćanjem na situaciju koja ju je pokrenula.

Emocije nisu samo kemijske reakcije, one uključuju i kognitivne procese, interpretaciju događaja i našu svjesnu reakciju na te emocije. Kod povrede, naš mozak ne procesuira što si ti htio reći, nego što sam ja osjetio dok si ti govorio“, istaknula je Kovačević, rekavši da emocije različito djeluju na naše tijelo.

U oslobađanju od dugotrajnih neugodnih emocija važno je suočavanje s njom, svjesno promatrati emociju. „Kad primijetite ljutnju, tugu ili tjeskobu, zastanite i samo promatrajte taj osjećaj, ali bez prosudbe. Možete reći u sebi: “Osjećam bijes, i to je u redu. Ovaj osjećaj prolazi kroz mene”. Svjesno promatranje pomaže prepoznati da emocija nije vječna i da ne mora kontrolirati vaše postupke. Važna je molitva, predanje emocije Bogu može prekinuti stalno vraćanje misli na problem. Npr.: “Gospodine, predajem ti svoju ljutnju i tražim mir u srcu”. Molitva kida barijere u nama“, potaknula je s. Danijela.

Emocije imaju tjelesnu komponentu: ubrzan rad srca, stezanje u grudima, napetost u ramenima. Tjelesna svjesnost može ubrzati prolazak kemijskih reakcija. Kovačević je preporučila da osoba zapiše što osjeća i zašto. Kada misli “izađu” na papir, često prestaju kružiti u glavi. To može biti molitveni zapis, što dodatno pomaže u duhovnom rastu. „Ako je prikladno, podijelite svoje osjećaje s pouzdanom osobom. Iskreno slušanje i razumijevanje može smanjiti intenzitet emocije i spriječiti da se ona produlji. Može pomoći i praktično djelovanje, usmjeravanje na korisnu aktivnost –  tjelesna aktivnost, šetnja, rad u vrtu, to smanjuje hormonalni stres. Kad osjetiš ljutnju ili tjeskobu, pet minuta fizičke aktivnosti često smanjuje intenzitet emocije“, rekla je s. Danijela.

Pomaže i podsjećanje na prirodno trajanje emocije. „Kada primijetite da se osjećaj “uvukao” u vaše misli, podsjetite se: “Ova emocija traje samo 90 sekundi; sve ostalo je moj odabir da je održim”, a ja ću odlučiti što dalje. To je moćan način za svjesno oslobađanje“, poručila je Kovačević.

Simptomi užurbanosti i njihovo duhovno značenje  

Do burnouta može dovesti i užurbanost.  Prosječni korisnik mobitela dnevno dodirne svoj telefon 2 617 puta.

„Kakav bi bio moj život kad bi Bog doticao moj um onoliko često koliko ja dotičem svoj mobitel? Kažu da je užurbanost ubojica duhovnog života. Užurban čovjek nema vremena za tišinu, ne čuje vlastite misli, reagira, umjesto da bira.

Moderni život proizvodi stres, skraćuje raspon pažnje, potiče ovisnost o dopaminu. Rezultat su površne emocije, nemogućnost dubokog razmišljanja, duhovna ispraznost, a duša treba tišinu, ritam i sporost“, rekla je s. Danijela.

Potom je navela simptome bolesti užurbanosti, kako to izgleda u svakodnevnici i njihovo duhovno značenje.

Simptom razdražljivosti: osoba lako plane zbog sitnica (promet, čekanje, spori ljudi), srce nema mira ni strpljenja; nemir – ne može se sjediti bez aktivnosti, osoba odmah uzima mobitel, ne zna biti u tišini pred Bogom; raspršena pažnja – stalno prebacivanje između zadataka i ekrana, teško se koncentrira na molitvu; kronični umor – osjeća se iscrpljeno čak i kad se odmara, duša nema pravi odmor; površnost – brza molitva, razgovor i odluke, nedostatak duhovne dubine; bijeg u distrakcije – previše mobitela, TV-a i Interneta, izbjegavanje tišine i Boga; slaba ljubav prema ljudima – ljudi smetaju jer ‘troše vrijeme’, užurbanost ubija ljubav; gubitak radosti – ne uživate u malim stvarima, duša je iscrpljena; preopterećen raspored – previše obaveza bez prostora za odmor, to je identitet vezan uz rad; nemogućnost usporavanja – osjećate krivnju kad odmarate, vrijednost tražiš u aktivnosti; slaba molitva – molitva kratka i bez pažnje, teškoća slušanja Boga; emocionalna otupljenost – osjećate manje nego prije, za drugoga, duša je preopterećena.

Način i primjeri Isusovog ritma života

Kako ukloniti užurbanost, pokazuje Isusov ritam života, pri čemu je Kovačević navela nekoliko biblijskih primjera.

„Isus ide prema Jairu, da izliječi njegovu kćer. To je hitna situacija. Na putu ga zaustavlja žena koja krvari 12 godina. Isus je mogao reći: ’12 godina si čekala, ja sad imam hitnu situaciju. Nemam vremena’. Ali Isus staje, okreće se, razgovara s njom, daje joj punu pažnju. Djevojčica „umire”, dok Isus stoji. Isus bira osobu, ne raspored. Užurbanost bi ubila taj trenutak ljubavi.

Primjer Isusa i djece. Učenici pokušavaju otjerati djecu jer „imaju važnije stvari.” Isus ih prekida i kaže: „Pustite djecu k meni”. On nije fokusiran na „misiju”, nego na osobu ispred sebe. Prisutnost je duhovna disciplina.

Isus, Marija i Marta. Marta radi, žuri, služi. Marija sjedi, sluša, ne proizvodi. Isus kaže: „Marija je izabrala bolji dio”. Užurbanost izgleda pobožno, ali ubija odnos.

Isus se povlači od mase. Isus ima bolesne, mase, učenike, hitne potrebe. Ali često „povlači se na pusto mjesto“. On prekida službu da bi bio u tišini, da bi se odmorio. Ako je Isusu trebala tišina, odmor, treba i tebi.

Isus  spava u oluji. Brod tone. Učenici paničare. Isus spava, ne zato što ne mari, nego jer mir ne dolazi iz okolnosti, nego iz dubine. Užurbanost je simptom straha. Mir je znak povjerenja. Iz evanđelja možemo vidjeti da Isus nikad ne trči. Uvijek hoda, zastaje, gleda, sluša. Iako spašava svijet, nije u žurbi. Božji ritam je spor, dubok i svjestan“, poručila je s. Danijela.

„Kad ne prakticiramo tu Isusovu duhovnu naviku, snosimo posljedice. Osjećamo se udaljenima od Boga i na kraju živimo od nečije tuđe duhovnosti, putem podcasta, knjige. Osjećamo se udaljenima od samih sebe, gubimo iz vida svoj identitet i poziv. Osjećamo pozadinsku tjeskobu – osjećaj da smo uvijek u zaostatku, nikada nismo gotovi. Postajemo iscrpljeni, budimo se iscrpljeni i prva pomisao je kad će večer. Pribjegavamo omiljelim vrstama bijega (još jednom čašom vina, društvenim medijima) i nemamo vremena za ono što je vitalno za našu dušu kao što je molitva. Postajemo lak plijen za napasnika“, upozorila je s. Danijela.

Rekavši da je bez samoće nemoguće živjeti duhovnim životom, podsjetila je na odgovor sv. Majke Terezije kad ju je Henri Nouwen tražio duhovni savjet zbog raznih problema u kojima se nalazio: ”Kad budeš provodio sat vremena dnevno klanjajući se svome Gospodinu i nikada ne budeš činio ništa za što znaš da je pogrešno, bit ćeš dobro!”.

Kovačević je istaknula opasnost da je osoba okružena svetim stvarima, a da joj srce nije uronjeno u Boga. Potaknula je na vježbanje bivanja u Božjoj prisutnosti, održavanja srca budnim i da je život stalno usmjeren na Boga.

„Živjeti  konkretan odnos s Bogom je temelj svega. Vježbati se biti u njegovoj prisutnosti, naučiti prepoznavati njegovo djelovanje u svakodnevici, biti ukorijenjeni u njemu i na taj način biti predan u svakoj aktivnosti. Bilo bi neprirodno da  svećenik govori o Bogu kao da ga dobro poznaje, a iznutra živi kao da njegova prisutnost postoji samo na razini riječi, a ne u dubinama života“, rekla je s. Danijela.

Kovačević je navela neke primjere za ublažavanje užurbanosti i njihov duhovni cilj: da jutarnjom tišinom osoba počne dan u Božjoj prisutnosti i miru, prije nego dan preplave obaveze; prije mise, ispovijedi ili pastoralnih sastanaka, svećenik neka bude od 10 do 20 minuta u tišini i molitvi. Preporuka je i činiti jednu stvar u jednom trenutku; to znači, u pastoralnom radu fokusirati se na osobu, kod ispovijedi, posjeta bolesnicima. Tada se ljudi osjećaju voljeno i saslušano. Važno je i svjesno usporavanje tijela; hodati sporije, govoriti polako i odmjereno; tijelo vodi dušu, usporavanje smanjuje stres i tjeskobu.

„Svećenički identitet ne počinje u aktivnosti, nego u osobnom odnosu s Kristom. Bez tog odnosa, služba postaje funkcija, a govor o Bogu prazna retorika. Svećenik nije djelatnik, nego čovjek koji živi iz odnosa s Bogom. Intenzitet aktivnosti i vanjski uspjeh nisu mjerilo plodnosti. Dan završiti večernjom tišinom; nakon pastoralnih aktivnosti, prije spavanja, može se čitati duhovna knjiga, meditirati ili šetati. To je odmor za mozak i dušu i obnavlja energiju.

Bez duboke ukorijenjenosti u Bogu, život se iznutra raspada. Duhovni život ne daje plodove po onome što se vidi, nego po onome što je duboko ukorijenjeno u Bogu“, poručila je s. Danijela, citirajući bl. Alojzija Stepinca: „Nemojmo se zanositi da ćemo za Krista položiti život, a pritom zaboravljamo na svakodnevne dužnosti i njih obavljamo površno“.

Nakon izlaganja, svećenici su sudjelovali u pobožnosti Križnog puta u sjemenišnoj kapeli koju je predvodio don Igor Ikić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Povodom susreta kumova krštenika, krizmanika i zaručnika koji se u Zadru održava prvi put na nadbiskupijskoj razini, poziv kumovima na dolazak na taj formacijsko – duhovni susret uputio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Kumovima se obraćaju župnici u svojim župama u pripremi za podjelu sakramenata, a ovim susretom Zadarska nadbiskupija na nadbiskupijskoj razini želi okupiti u zajedništvo kumove jer je i služba kumova znak zajedništva i pratnje na putu kršćanskog života, kad blizina čovjeka drugome postaje odraz Božje ljubavi i dioništvo u Božjem spasenjskom djelu.

„U redovitom pastoralnom radu sve češće se susrećemo s poteškoćama oko odabira kumova i razumijevanja uvjeta za kumovanje. U mnogim sredinama kumstvo se doživljava ponajprije kroz izvanjsku dimenziju slavlja i darivanja, pa se postupno zamagljuje njegova duboka duhovna narav: pratnja u vjeri i duhovno vodstvo osobe koja prima sakrament. Upravo zato sve snažnije osjećamo potrebu sustavnije formacije kumova, kako bi ponovno mogli svjesno, odgovorno i radosno živjeti službu koja im je povjerena u Crkvi“, poručuje nadbiskup Zgrablić u svojoj okružnici.

Stoga kao pomoć u tom nastojanju, Povjerenstvo za župnu katehezu Zadarske nadbiskupije s predstojnicom s. Marijanom Mohorić, organizira formacijsko – edukativni susret za kumove, na kojeg nadbiskup poziva kumove na krštenju, krizmi i vjenčanju. Naime, kum je pozvan biti ne samo svjedok jednog sakramentalnog čina, nego i trajni suputnik i odgovorni svjedok na putu vjere. O ulozi kumova govori i da među mnogim socijalnim odnosima, nakon obiteljskih veza, kumstvena povezanost kao osobiti odnos međusobnog povjerenja i podrške zauzima značajno mjesto u životu vjernika i ljudi uopće.

Susret se organizira „sa željom da kumovi prodube osobni odnos s Kristom i jasnije razumiju svoje poslanje trajne pratnje na putu vjere. Molimo da se kumove obavijesti i potakne na sudjelovanje, kako bi ova prigoda postala stvarna pomoć njihovoj službi i životu naših župnih zajednica“, potiče mons. Zgrablić.

Edukativno – duhovni susret će se održati u subotu, 14. ožujka, u crkvi sv. Frane u Zadru s početkom u 18 sati. Prigodni nagovor u kojem će sudionike upoznati sa smjernicama Crkve pri odabiru kumova će održati fra Bojan Rizvan. Nakon nagovora, misno slavlje u 19 sati predvodi nadbiskup Zgrablić.

Na susret mogu doći i svi koji su zainteresirani saznati potrebne informacije o preporukama i zahtjevima Crkve pri odabiru kumova.

Po završetku susreta, sudionici će imati prigodu častiti relikvije sv. Franje, što u Godini sv. Franje susretu daje dodatno značenje te je poticaj na život evanđeoske blizine i jednostavnosti.

Ines Grbić

Luka Miletić, bogoslov Zadarske nadbiskupije, primljen je među kandidate za svete redove đakonata i prezbiterata za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je u župnoj crkvi Gospe od Ružarija u Ražancu, u nedjelju, 8. ožujka, predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Luka je u svojoj rodnoj župi pred zajednicom vjernika „u kojoj je primio prve sakramente, učio prve korake vjere i rastao u zajedništvu Crkve“, javno očitovao svoju spremnost biti primljen među kandidate za svete redove i svoj život usmjeriti prema služenju Bogu i narodu, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je to važan trenutak u životu Luke, jer u njemu Crkva prepoznaje znakove poziva.

Taj događaj „ima još dublje značenje za župnu zajednicu, jer se u njemu na poseban način očituje kako Crkva rađa zvanja u svom vlastitom krilu, u obiteljima, molitvi i životu župne zajednice. Svaki korak na putu duhovnog poziva nadilazi osobnu odluku pojedinca i postaje događaj cijele Crkve koja u takvim trenucima prepoznaje djelovanje Božje milosti u srcu jednog čovjeka i zahvaljuje Bogu za dar novog poziva koji raste u njenom zajedništvu“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Lukini odgojitelji, profesori i župnik „posvjedočili su o njegovoj spremnosti da produbljuje svoj odnos s Bogom i otvorenosti da život usmjeri služenju Crkvi. Primanje među kandidate za svete redove predstavlja važan korak na tom putu, jer Crkva u tom činu potvrđuje da prepoznaje djelovanje Božje milosti u njegovom životu i želi ga pratiti dok sazrijeva za službu koju će jednog dana primiti po sakramentu svetog reda“, rekao je nadbiskup.

Pred Lukom je „vrijeme rasta, sazrijevanja i produbljivanja vjere, u kojem će sve više učiti živjeti po primjeru Krista, Dobrog Pastira. Svećeničko poslanje je duboko sudjelovanje u Kristovoj ljubavi prema njegovom narodu. Svećenik je pozvan biti čovjek molitve i Božje riječi, koji u sakramentima posreduje Božju milost“, naglasio je predvoditelj slavlja, rekavši da taj događaj podsjeća i na odgovornost svih za duhovna zvanja, koja proizlazi iz našeg krštenja po kojem smo postali članovi Crkve.

„Iz vjere proizlazi odgovornost svakog vjernika za život Crkve, pa i za duhovna zvanja. Kad molimo za duhovna zvanja, kad u obiteljima i župnim zajednicama stvaramo ozračje vjere i povjerenja u Boga, kad mlade potičemo na otvorenost Božjem pozivu, sudjelujemo u poslanju koje je Krist povjerio Crkvi“, rekao je nadbiskup, istaknuvši osobito važnu ulogu kršćanskih obitelji, jer u obitelji dijete upoznaje vjeru, molitvu i povjerenje u Boga.

„Gdje roditelji svjedoče radost vjere, gdje se zajedno moli i živi ljubav prema Crkvi, često sazrijevaju i nova duhovna zvanja. I župne zajednice imaju veliku odgovornost, jer mladi u njima uče što znači pripadati Crkvi i služiti drugima.

Crkva živi od sakramenata koji su vidljivi znakovi Kristove prisutnosti među nama i u kojima Crkva prepoznaje djelovanje uskrslog Gospodina koji ostaje trajno prisutan u svojoj zajednici. Zato svećenička služba ima nezamjenjivo mjesto u životu Crkve, jer je Krist povjerio apostolima i njihovim nasljednicima službu naviještanja Evanđelja i slavljenja svetih otajstava“, poručio je propovjednik, rekavši da je govor Crkve o važnosti duhovnih zvanja govor o srcu njenog života.

„Gdje postoji svećenik, zajednica može slaviti euharistiju, slušati Božju riječ koja se tumači u svjetlu Kristovog evanđelja i nauka Crkve, primati sakramentalno oproštenje i rasti u zajedništvu s Bogom. Svako novo duhovno zvanje predstavlja dar ne samo jednoj osobi nego cijeloj Crkvi, jer se po tom daru nastavlja Kristovo djelo spasenja među ljudima“, rekao je nadbiskup, dodavši da je Crkva od svojih početaka svjesna kako život njene zajednice ovisi o daru duhovnih zvanja. Zato Isus potiče učenike: „Molite gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu“ (Mt 9, 38).

„U tim Isusovim riječima sadržana je istina o životu Crkve da Kristova zajednica živi od poslanja koje joj je On povjerio. To poslanje ostvaruje se kroz ljude koji su pozvani služiti Božjem narodu. Stoga svećenička i redovnička zvanja predstavljaju jednu od bitnih dimenzija života Crkve, jer je sâm Krist ustanovio apostolsku službu, kako bi njegovo spasenjsko djelo ostalo trajno prisutno u svijetu“, rekao je nadbiskup. Istaknuo je da svijet „nosi u sebi duboku žeđ za Bogom, istinom i nadom. Crkva odgovara na tu žeđ navještajem Evanđelja i slavljenjem sakramenata, a za to poslanje potrebni su pastiri koji će služiti Božjem narodu“.

U susretu Isusa i Samarijanke, koji je bio opisan u navještenom evanđelju, „Crkva prepoznaje i sliku kršćanskog poziva, jer tko je susreo Krista i iskusio živu vodu njegove milosti, želi i druge ljude voditi prema tom izvoru života“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da je svećenik „pozvan pomagati ljudima, prepoznati njihovu žeđ za Bogom i voditi ih prema Kristu koji jedini može tu žeđ ispuniti“.

U evanđeoskoj slici Samarijanke koja postupno otkriva tko je Isus, od proroka do Mesije, prepoznaje se dinamika svakog kršćanskog poziva, jer susret s Kristom vodi prema poslanju, rekao je nadbiskup.

„Susret s Kristom mijenja njen život i otvara joj novu perspektivu. Ona odlazi u grad kako bi drugima posvjedočila što je doživjela. Tada njen osobni susret s Kristom postaje početak poslanja“, istaknuo je mons. Zgrablić, poručivši da onaj tko je susreo Gospodina i okusio dar njegove milosti, želi taj dar podijeliti s drugima. „U srcu svećeničkog poziva nalazi se takav susret s Kristom koji poziva čovjeka da postane služitelj Božje milosti za druge“, naglasio je nadbiskup.

Potaknuo je na molitvu da Bog prati put bogoslova Luke; da ga učvrsti u vjeri, poniznosti i ljubavi prema Kristu i Crkvi te da njegovo srce uvijek bude otvoreno za djelovanje Duha Svetoga, kao i da Gospodin i ubuduće poziva mlade da „velikodušno odgovore na njegov glas i svoj život stave u službu Evanđelja. Neka i po novim duhovnim zvanjima Krist nastavlja svoje djelo spasenja među ljudima, kako bi mnogi mogli upoznati da je on doista Spasitelj svijeta“, poručio je nadbiskup.

Pitanja u obredu primanja kandidature

Među koncelebrantima je bio i vlč. Josip Đurin, prefekt na zagrebačkoj Bogosloviji, a u misi su sudjelovali i bogoslovi sa zagrebačke bogoslovije.

Nakon propovijedi, vlč. Đurin je, prema obredu, pozvao Miletića neka ustane kao kandidat za svete redove, na što je Luka rekao „Evo me“ i pristupio ispred oltara i nadbiskupa.

Potom je mons. Zgrablić rekao da su pastiri i odgojitelji dali o Luki dobro svjedočanstvo kojeg oni s povjerenjem prihvaćaju te mu je postavio dva pitanja: „Hoćeš li odgovoriti na Gospodinov poziv i svoju pripravu tako privesti kraju, da postaneš prikladan za službu u Crkvi što ćeš je u svoje vrijeme primiti po svetom redu?“ i „Hoćeš li svoj život tako oblikovati da Kristu Gospodinu i njegovom tijelu koje je Crkva uzmogneš vjerno služiti?“, na što je Miletić odgovorio: „Hoću“. Na to je mons. Zgrablić rekao: „Crkva s radošću prima tvoju odluku. Bog neka dovrši što je u tebi započeo“. Potom je puk molio Vjerovanje.

Prefekt Đurin i župnik Sikirić o Luki

Vlč. Đurin je rekao da je to radostan trenutak za bogoslovnu zajednicu, da je jedan kandidat službeno predstavljen u svojoj Nadbiskupiji i da je javno pred svima posvjedočio „Evo me, želim ići tim putem“.

„Luka je radostan, veseo, marljiv, uslužan, uvijek je tu. Kad ga kao odgojitelj zovem, uvijek je tu. To je ta radost koju on nosi u srcu, Gospodin ga je zahvatio i želi se radosno dati onome što je Gospodin stavio na njegov životni put, a to je put prema svećeništvu. I koristi sve resurse, što god može, da doprinese našoj zajednici i svojoj mjesnoj Crkvi“, rekao je vlč. Đurin o Luki.

Don Mario Sikirić, župnik Ražanca, rekao je da nikad nije doživio da se ljudi tako nekome raduju kad ga vide, kako su se obitelji radovale Luki kad bi on kao ministrant išao s njim u blagoslov obitelji i koliko ljudi vole susresti ga te da to nikad neće zaboraviti. Podsjetio je da je Luka nastavak dara duhovnih zvanja iz župe Ražanac, odakle su rodom i živući svećenici Pave Zubčić, Jerko Vuleta i Darijo Matak (rodom iz Krneze).

Istaknuo je da se zvanju Luke raduju vjernici Ražanca, a s njima zajedno i vjernici iz ražanačkih filijala koji su došli na to slavlje, iz Jovića, Rtine i Krneze. Luka Miletić rođen je 14. travnja 1999. godine i pohađa treću godinu Bogoslovije u Zagrebu.

Nadbiskup Zgrablić predvodio je tu misu na kraju svog pastirskog pohoda župi Ražanac. Na kraju mise potaknuo je vjernike da započnu s projektnom dokumentacijom i pripremom obnove ražanačke župne crkve. Rekao je da će u toj obnovi crkve pomoći i Zadarska nadbiskupija i poželio da ražanačka župna crkva bude obnovljena za slavlje mlade mise Luke Miletića.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Tradicionalni godišnji susret župnika sjemeništaraca s odgojiteljima u Međubiskupijskom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati gdje se nalaze i dvojica zadarskih sjemeništaraca, održan je u ponedjeljak, 9. ožujka u Zagrebu.

Na susretu je bio i don Zvonimir Mikulić, župnik župe Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru, jer jedina sadašnja dva sjemeništarca iz Zadarske nadbiskupije dolaze upravo iz župe Belafuža – to su sjemeništarci Mihael Bučić i Lovre Bukvić.

Inicijator toga susreta je vlč. Matija Pavlaković, rektor zagrebačkog sjemeništa, u želji da župnici koji imaju sjemeništarce, s odgojiteljima u Sjemeništu, pokušaju zajednički podijeliti odgovornost, brigu i radost rada u pripremi i praćenju kandidata za svećenička zvanja mjesnih Crkava.

Sjemenište trenutno okuplja osamnaest sjemeništaraca iz više biskupija Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a njihov odgoj temelji se na tri stupa: molitvi, studiju i zajedničkom životu.

Od 16 župa, iz koliko dolaze sjemeništarci, na susret se odazvalo 13 župnika. Susret je počeo molitvom Srednjeg časa. Rektor Pavlaković predstavio je prijeđeni put od zadnjeg susreta koji je bio 24. ožujka 2025. godine.

Vlč. Pavlaković zahvalio je župnicima na angažmanu te svećeničkom svjedočenju koje se osobito očituje za vrijeme božićnih i uskrsnih blagdana te ljetnih praznika, kada sjemeništarci aktivnije sudjeluju u životu svojih župnih zajednica. Predstavio je život i rad sjemenišne zajednice te aktualne izazove u odgoju mladih koji razlučuju svećenički poziv.

Govoreći o radu sa srednjoškolcima, rektor je naglasio da je to osjetljivo razdoblje života u kojem mladi traže svoj identitet i donose važne životne odluke. Istaknuo je da je zadaća odgojitelja pomoći mladićima da u slobodi i odgovornosti razluče svoj poziv, razvijajući zrelost, karakter i sposobnost trajne odluke.

Podsjetio je i na nezamjenjivu ulogu župnika u praćenju sjemeništaraca. Naglasio je kako mladić nikada ne prestaje biti sin svoje župe te da su podrška, ohrabrenje i jednostavna zainteresiranost župnika često presudni na putu sazrijevanja zvanja. Pozvao je župnike da sjemeništarcima u povjerenim župama daju prostor za uključivanje u pastoral i život zajednice.

Rektor je istaknuo kako je odgoj za svećeništvo zajedničko djelo sjemeništa, obitelji i župne zajednice te da se duhovna zvanja najčešće rađaju uz svećenika koji je blizak mladima i spreman pratiti ih na njihovom putu razlučivanja.

Župnicima je predstavio i sažetak izvještaja o Međubiskupijskom sjemeništu u Zagrebu prezentiran biskupima Zagrebačke crkvene pokrajine na njihovoj 65. redovnoj sjednici održanoj sredinom rujna 2025. god. u Biskupskom ordinarijatu u Križevcima. Potom je bila rasprava sudionika.

Poticajni korizmeni nagovor župnicima održao je vlč. dr. Andrija Miličević, župnik župe sv. Ivana Krstitelja u zagrebačkoj Novoj Vesi. Potaknuo ih je na razmišljanje o kušnjama i izazovima s kojima se susreću u svećeničkom životu. Polazeći od evanđeoskih primjera, osobito iz Evanđelje po Ivanu i izvještaja o Isusovim kušnjama u pustinji, govorio je o stvarnosti duhovnih kriza, napasti i osjećaja nutarnje praznine koji se mogu pojaviti i kada je čovjek okružen Božjom milošću. Naglasio je da takvi trenuci ne znače Božju odsutnost, nego mogu biti prilika za dublje povjerenje u Gospodina i obnovu osobnog odnosa s njim.

Istaknuo je važnost prepoznavanja vlastite „duhovne gladi“ i pravilnog odnosa prema postu, molitvi i milostinji tijekom korizme. Upozorio je na napast da čovjek želi sve kontrolirati ili brzo zadovoljiti svoje potrebe, umjesto da ih preda Bogu. „Korizma je vrijeme u kojem svećenik iznova otkriva Božju prisutnost u svom životu, produbljuje molitvu i u konkretnim djelima ljubavi daruje sebe drugima, osobito kroz dar vremena i pažnje prema bližnjima“, poručio je vlč. Miličević.

Rektor Pavlaković župnike je izvijestio o trenutačnom školskom uspjehu i vladanju sjemeništaraca, a novi duhovnik vlč. Matko Filipović predstavio je aktualni duhovni program života u sjemeništu te izložio svoj plan rada. Zajedničkom molitvom okupljenih zaključen je radni dio sastanka.

Susret župnika sjemeništaraca sa šalatskim odgojiteljima završen je zajedničkim ručkom svih sudionika u sjemenišnoj blagovaonici kojem se pridružila i prof. Ljuba Duvnjak, ravnateljica Nadbiskupske klasične gimnazije s pravom javnosti. Nakon ručka, župnici su nastavili druženje sa svojim sjemeništarcima u dvorištu sjemenišnog kompleksa.

Matija Pavlaković

Foto: MBS Šalata u Zagrebu

Korizmenu duhovnu obnovu u ponedjeljak, 9. i utorak, 10. ožujka, u župnoj crkvi sv. Ivana i Pavla u Petrčanima, predvodio je fra Bojan Rizvan, župnik župe Presvetog Srca Isusova u Zadru.

Fra Bojan je naglasio da bismo korizmu trebali iskoristiti da se kroz post naučimo ispravnom odnosu prema vlastitom životu, da se kroz molitvu znamo posvetiti Gospodinu Bogu, a kroz bratsku ljubav da se znamo darovati onima kojima smo poslani, s kojima smo pozvani graditi svoj vlastiti život.

Prvi dan duhovne obnove fra Bojan je posvetio važnosti „riječi“. Služiti se riječima čudesan je dar – mi se sporazumijevamo po riječima koje izgovaramo, kroz komunikaciju izričemo sami sebe. Po riječi stvaramo našu kulturu, oblikujemo svoje odnose – zato je važno je shvatiti snagu riječi. Riječ može biti iscjeljujuća; ako se koristimo dobrim riječima, možemo nekoga iscijeliti. Jednako tako, riječ ima snagu uništavanja – neprimjerena riječ može uništiti čovjekovu nutrinu. Riječ kao što izgrađuje, isto tako može razgrađivati, uništavati, povrijediti. Baš zato smo pozvani paziti na riječi koje izgovaramo u svakodnevnom životu.

Drugi dan duhovne obnove bio je posvećen 15. poglavlju Lukinog evanđelja – prispodobi o milosrdnom ocu.

Analizirajući rečenicu po rečenicu toga, po nekima jednog od najljepših tekstova Evanđelja, fra Bojan ga je povezao s aktualnim trenucima našeg života.

Isus u toj prispodobi govori o odnosima – mi kroz naše odnose očitujemo koliko živimo istinu evanđelja i koliko smo spremni riječ koja nam je navještena utjeloviti u svoj vlastiti život. Grijeh nije ništa drugo nego reći Bogu Ocu: ‘Ja mogu bez tebe’. Grijeh nam se čini privlačan i moćan, a zapravo nas baca na dno. Bog nam daje slobodu i On je nemoćan pred našom slobodom; Bog nas ne želi zarobiti, On nas želi osloboditi. Bog, naš milosrdni Otac, po svome praštanju obnavlja naše dostojanstvo, a naše pokajanje početak je novoga života.

Važno je da prepoznamo sebe kao one koje Gospodin traži, koje Gospodin želi u svojoj blizini, da budemo na njegovu sliku i priliku. Istovremeno, ukoliko živimo u Božjoj blizini moramo imati sućutno srce i biti radosni ako se netko vrati u Božji zagrljaj.

Korizmena duhovna obnova u župi održana je jedanaestu godinu za redom.

Tekst i foto: Irena Nemarić

Križni put vjernika Zadarske nadbiskupije koji je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić održan je u subotu, 7. ožujka, od Kali do Preka na otoku Ugljanu, povodom 65. godišnjice mučeničke smrti Sluge Božjeg Ive Mašine koji je rodom iz Preka.

Mašina je dio skupine Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje je pokrenut proces kauze. Križni put počeo je u župnoj crkvi sv. Lovre u Kalima, nastavljen je hodom kroz prirodu pet i pol kilometara, a završio je kod rodne kuće Mašine u središtu Preka. Po dolasku u Kali, kaljski župljani priredili su slastice i napitke kod župne crkve za okrepu i dobrodošlicu vjernika te su svi sudionici dobili knjižicu „Križni put trostruke ljubavi u svjedočanstvu Sluge Božjeg Ive Mašine“. Prije polaska, don Tomislav Končurat, kaljski sin, predvodio je molitvu krunice u kaljskoj crkvi.

Na početku pobožnosti, nadbiskup je potaknuo vjernike da u srcu ponesu vlastite molitvene nakane s kojima idu na taj križni put i da ih prikažu Gospodinu. Tijekom pobožnosti razmatran je prigodni tekst iz knjižice koju je priredio nadbiskup Zgrablić, pod nazivom „Križni put trostruke ljubavi u svjedočanstvu Sluge Božjeg Ive Mašine“, s poticajem da se, po primjeru Mašine, produbi vjera oslonjena na Boga, osjetljivost za čovjeka i odgovornost prema Domovini. Razmatranja i molitvene nakane na postajama čitali su predstavnici župa sudionica, sljedećim redom po postajama: prve dvije postaje u Kalima: kaljska bratovština Kaštaldice i krizmanici, pa Sestrunj, Stanovi – Zadar, Tribanj – Krušćica, Ugljan, Vir, krugovi Gospe Šenštatske, bogoslovi, Lukoran, Sutomišćica – Poljana, a zadnje tri postaje u Preku: župljani Preka te preški krizmanici i križari. U nošenju drvenog križa koji je inače iz kaljske župne crkve, kod svake postaje tijekom križnog puta izmjenjivalo se po troje predstavnika iz tih župa koji su nosili križ od postaje do postaje.

Zajedništvo vjernika bilo je veličanstveno dostojanstveno, vjernički sabrano i pobožno jednodušno – u čašćenju Muke našeg Gospodina Isusa Krista i križnog puta života Ive Mašine. Vjernici su jako pažljivo pratili zapisana razmatranja i nakane u knjižici “Križni put trostruke ljubavi” kojeg je priredio mons. Zgrablić te su sami još osobno, dodatno čitali, pratili ono što su pojedinci čitali na postajama, premda je razglas bio izvrstan i sve se moglo čuti. Prizori tolike usredotočenosti svih sudionika na razmatranja bila je zaista dirljiva, svjedočka i znakovita.

Razmatranja Isusovog Križnog puta mons. Zgrablić prožeo je s činjenicima iz života Mašine, pokazavši kako je on nasljedovao Krista u svojim teškim situacijama, do mučeničke smrti u zatvoru u Staroj Gradiški 20. studenog 1961. godine, gdje je bio mučen, trovan i zadavljen, u svojoj 35. godini života. Mašina je bio žrtva komunističkog režima koji ga je progonio zbog javno izražavanih domoljubnih stavova o slobodi hrvatskog naroda, kao i angažirani vjernik laik. Bio je drugooptuženi na političkom procesu Preškoj skupini, osuđen na 15 godina zatvora. Komunističke vlasti uhitile su ga 1957. i onemogućile mu da diplomira započeti studij. Bio je najbolji student povijesti svoje generacije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Nadbiskup Zgrablić je rekao da je sačuvano 988 stranica Dnevnika Ive Mašine, odnosno osam školskih bilježnica rukopisa, nejednake veličine i broja stranica. Mašina u Dnevniku nije pisao samo kronologiju događaja, nego nadasve nutarnja promišljanja, ispovijest svoga duhovnog života i savjesti, koliko napreduje u bogoljublju i čovjekoljublju. Postavljao je sebi konkretne zadatke što treba učiniti, analizirao je kako je živio protekli dan, što je dobro učinio.

Nakon Križnog puta, misno slavlje u preškoj župnoj crkvi Gospe od Ružarija predvodio je nadbiskup Zgrablić. Nadbiskup je u propovijedi razmatrao zapis Mašine na njegov 20. rođendan, 21. srpnja 1947., kada je on u svoj dnevnik zapisao da će se „penjati neumorno do dragih mu zvijezda slobode, ognjišta i Krista“. Tada je napisao i da će cijeniti život, jer on vrijedi koliko vrijede njegovi ideali; da neće „sagnuti šiju ni umrijeti“ i da voli život, jer „Život je Vječnost, a vječnost je u Njemu“.

Za Mašinu, „penjati se prema zvijezdama znači ne pristati na ravnodušnost i mlakost, ne ostati u prosječnosti, na onome „svi tako rade“, „svi su takvi“, nego prihvatiti napor, prihvatiti rane, žrtvu, da bi se ostalo vjerno Idealu što na Nebu sjaji“, rekao je mons. Zgrablić.

Ivine zvijezde „nisu nagrada za osobni uspjeh, nego putokaz u životu kojim treba odlučno ići naprijed. Te zvijezde osvajaju se u vjernosti sebi i Bogu. One ne hrane osobnu taštinu, nego savjest i dušu. Zato njegovo penjanje prema zvijezdama nije uspinjanje prema ljudskoj ispraznoj slavi, nego prema smislu života“, poručio je nadbiskup.

Prva zvijezda o kojoj Ivo sanja je sloboda, ne „politička, shvaćena kao samovolja, nego sloboda savjesti i čovjeka koji ne dopušta da mu istinu određuju strah, ideologija i propaganda; sloboda koja se ne može kupiti povlasticama niti slomiti u tamnici i najokrutnijim batinama, jer je ukorijenjena u čistoj savjesti i ljubavi Kristovoj“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Druga zvijezda je, kako je zapisao, „toplina i ljubav vlastitog ognjišta“. „U vremenu kada su mnogi domovi zbog komunističke bezbožne ideologije bili razarani, mnoga obiteljska ognjišta ugašena nasiljem, strahom i torturom, pljačkom, on sanja toplinu i ljubav vlastitog ognjišta kao potvrdu da čovjek nije stvoren za mržnju, nasilje, zlo, nego za zajedništvo, mir i ljubav“, rekao je nadbiskup. Ivino obiteljsko ognjište ljubavi, sigurnosti i odgovornosti uči „za drugoga potpuno živjeti, ispravno slušajući savjest i Boga, praštati, prihvaćati drugoga, ostajati vjeran ljubavi do kraja“.

„Treća zvijezda o kojoj Ivo sanja je raspeto tužno lice Krista. Raspeti Krist daje smisao slobodi i ljubavi, ognjištu i domu. Kristovo izranjeno lice postaje mjerilo vlastite slobode, mjesto u kojem duša nalazi mir, svoje ognjište“, rekao je nadbiskup.

Naglasio je da Mašina ne piše te riječi živeći „u sigurnosti i miru svoje sobe, nego je već prošao kroz teško iskustvo Bleiburga i Križnog puta svoga naroda, na kojem su stotine tisuće nevinih ljudi izgubili život; Križnog puta gdje je i njegov život bio u opasnosti; osjetio je bol zbog brata kojemu se tu gubi trag, gledao je kako bezbožna ideologija pokušava izbrisati svaki spomen na Krista i Crkvu.

Zato riječi Mašine imaju težinu – jer nisu plod mladenačke mašte i naivnosti, nego duhovnog sazrijevanja u boli i vjernosti idealima usred križa i boli, odluka donesena u slobodi i odlučna volja“, poručio je predvoditelj slavlja.

„Ivo nije doživio sve što je želio, ali je otkrio bez čega ne želi i ne može živjeti: slobodu, ljubav i Krista. Kad se to pronađe, sve ostalo prestaje biti nužno. Zato kod njega ‘imati’ ne označava posjedovanje, nego pripadnost: ne govori o stvarima koje drži u rukama nego o Istini, slobodi, Kristu u kojem čvrsto stoji. Njegove ‘zvijezde’: sloboda savjesti, ljubav i toplina ognjišta, lice raspetog Krista su svjetlo koje nam omogućuje sigurne korake. Tko slijedi te zvijezde, ima sigurnost da je na ispravnom putu“, poručio je mons. Zgrablić.

Mašina je napisao i da će kao putnik „nositi sa sobom sav umor i patnju koje sretne na putu“. „Putnik zna da put nije uvijek ravan, da će biti prašine, žuljeva, rana, krvarenja, žeđi i umora; ali i da cilj daje smisao svakom koraku. Nositi umor i patnju znači prihvatiti ih kada dođu, ne dopustiti da te ogorče, nego ih pretvoriti u dio hoda prema zvijezdama, prema Nebu“, istaknuo je nadbiskup. Poruka da će “pasti prije nego što sagne šiju“ nije znak Ivine tvrdoglavosti, nego savjesti; ne prkosa, nego granice koju kao kršćanin ne želi prijeći, rekao je nadbiskup.

Istaknuo je da su riječi Mašine i danas izazovne, jer čovjek često gubi „istinu zbog komfora, poziva ga se na prilagodbu i očekuje mučeništvo savjesti“. „Zato je i danas snažna poruka Mašine kako sloboda počinje u nutrini, patnja ne mora postati mržnja i da život vrijedi koliko vrijede naši ideali“, poručio je mons. Zgrablić.

Porukom „Život je Vječnost, a vječnost je u Njemu”, Ivo „preokreće uobičajenu ljudsku računicu vremena. Za većinu ljudi život je ono između rođenja i smrti, a vječnost dolazi poslije; kod njega je život već sada uronjen u Vječnost, u Boga, jer pripadnost Kristu mijenja mjeru trajanja života. Čovjek ne postaje vječan tek kad umre, nego kad počne živjeti u zajedništvu s Bogom koji je Vječnost i koju smrt ne može prekinuti“, naglasio je nadbiskup, dodavši kako je Ivina smrt pokazala da budućnost nije bila samo zemaljska.

„Ako je život već sada sudjelovanje u vječnosti, onda nijedna vjernost Bogu nije uzaludna“, rekao je mons. Zgrablić. U odluci hoće li naš život biti samo prolazak vremena ili put prema punini ideala, prema Nebu, nadbiskup je potaknuo „živjeti tako da ništa što prolazi ne bude važnije od onoga što zauvijek ostaje; jer ono što živimo u Kristu ne prestaje, nego se očituje u punini“ nakon smrti, poručio je mons. Zgrablić.

Na kraju mise, don Filip Kucelin, preški župnik, zahvalio je svim sudionicima Križnog puta, rekavši da je prisutnost svakoga od njih važna i doprinosi širenju glasa svetosti Ive Mašine koji nam je primjer za nasljedovanje, a ne samo da je osoba za sjećanje, bez nastojanja da i mi primijenimo njegova kršćanska načela načela u svom životu. I u Preku su preški župljani priredili slastice i napitke za sve sudionike.

Nakon mise, mons. Zgrablić, svećenici i nekoliko hodočasnika otišli su na obližnji otočić Školjić, gdje je nadbiskup predvodio molitvu odrješenja za pokojne kod groba Ive Mašine. Posmrtni ostaci Mašine su iz zatvorskih zidina u Staroj Gradiški preneseni u grob na Školjić 24. svibnja 1998., pokraj samostana franjevaca trećoredaca glagoljaša.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić i vladika bihaćko-petrovački g. Sergije susreli su se subotu, 7. ožujka u dvorani Nadbiskupskog doma u Zadru, za vrijeme boravka vladike Sergija toga dana u Zadru.

U pratnji vladike Sergija bili su protoprezbiter-stavrofor Marinko Radmilo i arhiđakon Nemanja Reljić koji su također bili na susretu s nadbiskupom, kao i don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime u Zadru.

Vladika Sergije zahvalio je mons. Zgrabliću na srdačnom prijemu i izrazio zahvalnost za mogućnost pohoda svetišta sv. Šime u Zadru, rekavši kako je blagoslov da se mogao pokloniti pred tijelom, moćima sv. Šimuna Bogoprimca kojega se časti i na Istoku. Nadbiskup Zgrablić darovao je vladiki kip sv. Šime, a vladika nadbiskupu ikonu Majke Božje s Djetetom.

Vladika je pohodio i katedralu sv. Stošije i molio pred moćima sv. Stošije, ranokršćanske rimske mučenice iz vremena Dioklecijanovog progona.

Vladiku i pratnju ispred crkve sv. Šime u Zadru srdačno je dočekao don Damir Šehić, koji je vladiku Sergija upoznao s poviješću crkve sv. Šime i Škrinje sv. Šime u kojoj se nalazi svečevo tijelo.

Vladika je posjetio i Stalnu izložbu crkvene umjetnosti ‘Zlato i srebro Zadra’ gdje se nalaze brojne vrijedne relikvije iz povijesti Zadarske Crkve i pravoslavnu crkvu sv. Ilije u Zadru.

Tekst i Foto: Eparhija Bihaćko – Petrovačka

Don Antun Sente, rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu, pohodio je župu sv. Josipa na Plovaniji u Zadru u utorak, 24. veljače, u podršci promicanju pobožnosti Vjenčića prečistog srca Josipova i ususret proslavi blagdana sv. Josipa.

Rektor Sente predvodio je molitvu krunice sv. Josipu, misno slavlje, a nakon mise je održao prigodni nagovor te se susreo i osobno sa zadarskim štovateljima sv. Josipa koji su osobito doprinijeli širenju pobožnosti Vjenčića sv. Josipa u Hrvatskoj.

O Vjenčiću prečistog srca Josipova

“Vi iz župe sv. Josipa na Plovaniji u Zadru bili ste nam veliko ohrabrenje u Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu u širenju pobožnosti molitvenog Vjenčića prečistog srca Josipova.

Premda smo se u početku vaš župnik don Martin Jadreško i ja pitali: ‘Što je to sad, što to treba?’, dali smo se voditi u tome sv. Josipom i već ubiremo plodove te zaista velike duhovne stvarnosti.

U mom promišljanju, baš vaše svjedočanstvo iz Zadra bilo nam je poticaj, da smo rekli: ‘Gle, to je prava stvar, idemo to dalje razvijati!’. I sad uopće nema nikakvih upitnika, nego hrabro sa sv. Josipom dalje! Vi u župi Plovanija imate najviše u Hrvatskoj gdje je ta pobožnost prisutna, molitvenih vjenčića sv. Josipa na jednom mjestu – njih deset!

U zadnjih pet godina osnovali smo 255 Vjenčića sv. Josipa, od kojih u prosjeku svaki ima od 31 do 40 osobu; 31 molitvenog člana koji se obveže da će jedanput mjesečno molitveno dežurati, postiti i moliti zagovor sv. Josipa. To je sveukupno više od 10 000 ljudi, registriranih molitelja Vjenčića sv. Josipa koji djeluju u Hrvatskoj, ali i među vjernicima u svijetu. To je uistinu velika snaga i poseban znak današnjeg vremena!

Pristupam tome s velikim poštovanjem. Teško je ako se oslanjamo samo na svoje ljudske snage, ali dragi Bog to vodi zagovorom sv. Josipa. To je jedan poseban znak”, poručio je don Antun zadarskim moliteljima sv. Josipa i potaknuo da se i dalje razvija ta pobožnost za dobro duša i Crkve, “hrabro dalje sa svetim Josipom“.

Svaki Vjenčić mora imati duhovnika; na Plovaniji je njihov duhovnik župnik Jadreško. Svaki molitelj u jedan, svoj određeni dan u mjesecu, posti o kruhu i vodi, moli za osobne i nakane drugih koji se preporuče, za potrebe Crkve, domovine i svijeta, tako da su post i molitva Josipovih štovatelja trajni, bez prestanka. „Pobožnost prema sv. Josipu i kroz vjenčiće se silno širi, toga smo svjedoci. Svjedočite o snazi predanja Bogu zagovorom sv. Josipa“, poručio je Sente.

Premda su Vjenčići sv. Josipa prvenstveno duhovna aktivnost, don Antun je potaknuo molitelje da učine dobro djelo i u župi, da budu i u djelima konkretna podrška župniku, rekavši da je sv. Josip bio kontemplativac, ali i operativac. „Sv. Josip je točno znao što treba učiniti. Sv. Terezija Avilska je rekla da je Josip veliki svetac koji bez puno buke čini velike stvari. Neka nam to bude uzor, sv. Josip neće uskratiti“, rekao je Sente.

Brojna uslišanja molitava po zagovoru sv. Josipa

Don Antun je istaknuo da neprestano prima brojna svjedočanstva o čudesnim uslišanjima po zagovoru sv. Josipa, kako je izmoljen mir u obitelji, čudesna ozdravljenja. Sv. Josip je privukao mnoge koji mu se utječu u zagovor.

Posvjedočio je kako je 15-godišnji Josip, srednjoškolac, bio klinički mrtav pola sata, što prema medicini ostavlja trajne posljedice. Liječnici su ga uspjeli reanimirati i bio je u komi deset dana. Tada su mnogi molili za njega u svetištu Gospe Voćinske, njegova majka je postila o kruhu i vodi. Njegov voćinski župnik došao je u karlovačko svetište služiti misu za njegovo ozdravljenje, a mladićevi sestra i brat došli su u Kalovac moliti zagovor za život svoga brata Josipa. Sente se sjeća kako je primijetio, što nije vidio dugo vremena, kako dvoje ljudi, možda ih je bilo i više, na koljenima idu oko kipa sv. Josipa. To su bili upravo brat i sestra toga mladića Josipa.

Nakon deset dana posta i intenzivne molitve cijele župe, dolaska u nacionalno svetište i molitve sv. Josipu, mladić se probudio iz kome. Liječnici su bili rekli župniku da, objektivno, „mladić sigurno neće proživjeti po onome što mi vidimo; a ako i preživi, ostat će priključen na aparatima i živjeti kao biljka“. No, nisu ostale nikakve posljedice na tijelu mladića; nakon buđenja iz kome bio je u bolnici još 30 dana, sveukupno 40 dana i otišao je kući zdrav, bez ikakvih posljedica. Na kontroli je liječnik rekao tom mladiću, koji sada pohađa prvi razred srednje škole u Bjelovaru: „Tebe nije spasila medicina, nego zahvali dragom Bogu da si živ“. Sente je rekao kako vjeruje da je u tome pomogla i molitva Vjenčića sv. Josipa.

U Hrvatskoj se pokrenuo veliki broj muških zajednica sv. Josipa koje se okupljaju, koji sv. Josipa doživljavaju kao svog uzora pa osnuju molitvenu mušku zajednicu; mole redovito srijedom i povremeno dođu u Kalovac.

U Nacionalnom svetištu sv. Josipa događaju se mnoge prosidbe zaručnika, u svetište dolaze brojni po završetku 30-dnevne pobožnosti sv. Josipu i posvete sv. Josipu. Župnici javljaju kako se u brojnim hrvatskim župama vjernici srijedom okupljaju u molitvi i pobožnosti sv. Josipu. „Sv. Josip je in! Josip je uistinu in svetac“, istaknuo je don Antun.

Don Antun je podsjetio kako je u Karlovcu bilo puno vojarni vojske bivše države; do 1990-ih godina u Karlovcu je bilo između 25 i 30 tisuća vojnika ondašnje države; gotovo 50 % karlovačkih civila, polovica karlovačkog stanovništva, radili su za ondašnju vojsku. „Nešto od toga se i sada osjeti. Ipak, sada je Karlovac prepoznat kao mjesto gdje se nalazi Nacionalno svetište sv. Josipa“, poručio je rektor Sente.

Priprema za proglašenje Nacionalnog svetišta sv. Josipa manjom bazilikom

Don Antun je opisao i kako je izgledao proces pripreme za proglašenje Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu manjom bazilikom, što predstavlja veliku radost za Crkvu u Hrvatskoj. U opravdanju toga zahtjeva, uz liturgijske, sakralne, duhovne i pastoralne kriterije koje je trebalo zadovoljiti, kao važna stavka bila je navedena i aktivnost Vjenčića prečistog srca Josipova.

Senteu je još prije kardinal Josip Bozanić, kad je bio zagrebački nadbiskup ordinarij, predložio da bi bilo dobro zatražiti to proglašenje i ostalo je na tome. Kasnije je Sente uputio molbu sadašnjem zagrebačkom nadbiskupu Draženu Kutleši što on misli o tome i mons. Kutleša je brzo, nakon deset dana, Senteu poslao odgovor s obrascem upitnika kojeg je trebalo ispuniti. Trebalo je opisati izgled sakralnog prostora, da zadovoljava potrebe liturgije  Drugog Vatikanskog sabora, opisati liturgijski i duhovni život koji se odvija u svetištu.

Nakon toga nadbiskup Kutleša trebao je zatražiti mišljenje svih hrvatskih biskupa koji su pismeno dali Nihil obstat, svoju potvrdu da nemaju ništa protiv da jedan biskup u biskupskoj konferenciji zatraži za jednu crkvu da se proglasi papinom manjom bazilikom. To je bio drugi korak. Treći korak, u svetištu su morali napraviti foto-album s fotografijama svetišta da u Vatikanu vide zadovoljava li taj liturgijski prostor potrebne kriterije.

Nakon toga je nadbiskup Kutleša napisao molbu i poslao Dikasteriju za bogoštovlje i disciplinu sakramenata svoje mišljenje i molbu. Dikasterij je u studenom 2025. godine pozitivno odgovorio njegovoj molbi i dodijelio Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu status manje ili papinske bazilike. Mons. Kutleša to je obznanio Senteu 26. studenog, kad su se dogovorili da će javnosti to objaviti na prvu srijedu Velike devetnice sv. Josipu i da će proslava proglašenja biti u subotu, 14. ožujka 2026., uoči Josipova, kad najviše Josipovih štovatelja dolazi u nacionalno svetište.

Izrada brončanih vrata za svetište sv. Josipa

Manja bazilika je počasni naslov za crkvu čime se ističe osobita povezanost te crkve s Papom i njeno značenje za mjesnu Crkvu. Stoga se i na pročelje te crkve stavlja Papin grb.

Kao vanjski znak proglašenja manje bazilike, rade se Sveta vrata u bronci za karlovačko svetište, koja je osmislio akademski slikar Petar Dolić. Izrada vrata košta sto tisuća eura. Dolić će vrata napraviti u roku tri mjeseca, inače se takva vrata rade od 6 do 12 mjeseci. Sente je rekao da je već deset godina postojala pripremljena ideja o izradi brončanih svetih vrata.

Prije mjesec dana, rektor Sente je oglasio: ako se skupi 1000 donatora koji će svaki dati po 100 eura, prikupit će se dovoljno novca za izradu brončanih vrata. Do sada je u mjesec dana prikupljeno 91.000 eura.

„U mjesec dana skupiti toliko novaca govori o povjerenju i o privrženosti ljudi sv. Josipu. Nije toliko važan taj materijalni dio, iako se ne može ni to zanemariti, ali i kroz taj materijalni dio može se vidjeti čežnja ljudi za duhovnom slavom sv. Josipa. U taj uspjeh je utkana i duhovna snaga velikih deset tisuća molitelja okupljenih u Vjenčiću sv. Josipa“, poručio je Sente. Na pergameni će se ispisati imena svih donatora, a ta povelja će se staviti u jednu posudu, kapsulu, u zvonik.

„Kad su biskupi odlučili karlovačku crkvu sv. Josipa proglasiti nacionalnim svetištem, mons. Marjan Radanović, graditelj Nacionalnog svetišta sv. Josipa, kroz osam brojeva Glasnika sv. Josipa, dakle, dvije godine, pisao je bilješke kako su biskupi to odlučili.

350 godina nakon što je Hrvatski sabor izabrao sv. Josipa za zaštitnika Hrvatskog kraljevstva, bl. Alojzije Stepinac je osnovao župu sv. Josipa na Trešnjevci u Zagrebu i tamo je htio izgraditi nacionalno svetište, ali to ipak nije učinjeno“, rekao je don Antun.

Don Antun je podsjetio na procese koji su u Hrvatskoj prethodili širenju čašćenja sv. Josipa među narodom. Hrvatski sabornici su 9. i 10. lipnja 1687. odredili da sv. Josip bude zaštitnik Hrvatskog kraljevstva; Josip Stadler je 1873., prije 153 godine, pokrenuo tiskanje Glasnika svetog Josipa. Bl. Stepinac je želio izgraditi nacionalno svetište sv. Josipa. Mostarski biskup Petar Čule je na Drugom Vatikanskom saboru predlagao koncilskim ocima da se sv. Josip imenom spomene u kanonu mise, što je i učinjeno. „Mi smo svjedoci da to sve dolazi na svoje u većem čašćenju sv. Josipa i Bogu hvala da u tome možemo sudjelovati.

Svetište sv. Josipa se sve više razvija, i ja znam da je unutra utkana duhovna snaga i tih velikih deset tisuća molitelja koji su okupljeni u molitvenom Vjenčiću prečistog srca Josipa“, poručio je Sente.

Propovijed misnog slavlja na Plovaniji

Don Antun je u propovijedi rekao da se zaziv iz Psalma, „Bog izbavlja pravednika iz svih tjeskoba“ može primijeniti i na sv. Josipa. „Kad saznaje da je Marija trudna, unatoč tome što ima tu tjeskobu kako dalje, zato što osluškuje Boga, Bog mu kroz anđela jasno govori da se ne boji uzeti Mariju za svoju ženu, jer je dijete začeto u njoj od Duha Svetoga.

To je bilo izbavljenje pravednika iz tjeskobe. Svatko se nekad nađe u nekoj životnoj tjeskobi. Ali, ako se uzdamo u Boga, nadahnuti životom sv. Josipa, poput njega i svakog Božjeg pravednika, Božjom rukom ćemo biti izbavljeni iz tjeskobe“, poručio je don Antun, rekavši da se do toga dolazi stalnom, redovitom molitvom.

„Isus nas upozorava da ne govorimo u molitvi kao pogani, da samo nabrajamo i kao trgujemo s Bogom, pa se trudimo i što više molitava, krunica, pobožnosti moliti i od Boga očekivati da baš zato što smo mu sve to dali poput nekog trgovca, da nam isplati ono što smo mi svojim molitvama platili. Molitva nas treba mijenjati, pomoći da u potpunosti otkrijemo Boga“, istaknuo je Sente. Isus daje jasne smjernice u svojoj molitvi Oče naš.

„Isus nas uči moliti, nazivati nebeskog Oca, Boga – Oče. Prijevodi te riječi je tata. Isus je i Josipa zvao tata, pa zagledani u lik sv. Josipa, možemo nazrijeti kakav je i naš nebeski otac, Bog. Isus je kod sv. Josipa mogao vidjeti što znači svoj život u potpunosti podvrgnuti Božjoj volji“, rekao je don Antun.

Nadalje, Isus u molitvi ne kaže otac moj, Oče moj, nego Oče naš. Sente je potaknuo da se, kad izgovaramo riječi Oče naš, sjetimo svih ljudi koji su na bilo koji način utkani u naš život, u to što jesmo, u naše kvalitete te da se sjetimo i onih kojima ja nešto značim: to su roditelji, djed i baka, braća i sestre; da zahvalimo za njih, jer Bog je i njihov otac.

„Bilo bi dobro da se sjetimo i onih koji su nas ranili i koje sam ja povrijedio, možda i nesvjesno, zbog nekog svog hira, komocije, ne obazirući se što ta osoba osjeća. Svi koji mi čine dobro i kojima ja činim dobro, koji mene ranjavaju i koje ja ranjavam, utkani su u našu osobnost. Kad za nekoga molimo, vidimo ga drugačijim očima. Isus je često molio za svoje. U velikosvećeničkoj molitvi, s nježnošću, kao i na križu za oni koji su ga razapeli“, rekao je don Antun.

Za Isusove riječi u Očenašu „Sveti se ime tvoje“, Sente je upozorio kako je,  nažalost, hrvatski narod poznat i po psovci, čak i Božjeg imena i svetinja.

„Pozvani smo davati slavu Božjem imenu kao vrstu zadovoljštine i moliti da svaki čovjek svojim životom i riječima hvali Božje ime. Kada molimo ‘Dođi kraljevstvo Tvoje’, a Božje je kraljevstvo mira, ljubavi i pravde, dozivamo da Božje kraljevstvo bude dio mog života i svih ljudi s kojima se susrećem; da se za njega zalažem, ostvarujem.

Lako je moliti za Božju volju kad sve ide dobro. I sv. Josipu je bila izvrsna Božja volja kad je Marija pristala biti njegovom ženom. Ali on Božju volju izvršava i kad mora mijenjati planove svog hoda i života; kad mora trudnu Mariju voditi od Nazareta do Betlehema, kad s Djetetom mora bježati pred moćnim Herodom da ga očuva na životu.

Baš zato što je vršio volju moćnog cara u Rimu i vodio trudnu ženu iz Nazareta u Betlehem, Josip ostvaruje ono što su proroci nagovještavali – da će se Spasitelj svijeta roditi u Betlehemu, ne u Nazaretu.

Često se događa da našim izvršavanjem, nekad i nekih nerazumnih zakona ovdašnjih vlasti, bez obzira na kojoj razini, Bog ostvaruje neka svoja proroštva i namisli. I ne moramo to uvijek razumjeti. Često to od nas straži dodatnu žrtvu i napor“, rekao je Sente.

Zaziv „Kako na nebu, tako i na zemlji“ znači – kao što Kraljevstvo Božje egzistira na nebu, tako neka bude i na zemlji. „I naše sudjelovanje u misi je uprisutnjavanje neba na zemlji, kad nam se Bog dariva pod prilikama kruha i vina, kad razmatramo njegovu riječ.

Valja nam se neprestano preispitivati, iz strahopoštovanja prema Bogu koji je sama ljubav, neprestano se truditi oko dobra. Ako i upadamo u iste grijehe, ako se uvijek iznova vraćamo u Bogu, pokajemo za njih i trudimo ne činiti ih, onda smo na putu svetosti“, poručio je don Antun.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

„Slatki korizmeni kutak“ je naziv korizmene akcije koja se na inicijativu vjeroučitelja Zadarske nadbiskupije, uz podršku i drugih učitelja, provodi tijekom korizme u osnovnim školama u Zadarskoj županiji, do 2. travnja.

U akciji sudjeluje 49 matičnih i područnih škola u Zadarskoj nadbiskupiji te župa bl. Alojzija Stepinca na Bilom brigu u Zadru. Prikupljeni slatkiši i slastice za djecu će se dostaviti u dvije Caritasove kuće u Zagrebu: u Kuću ljubavi, koja brine za malu djecu i maloljetne majke i Kuću sv. Franje (osmoškolci i srednjoškolci) te udruzi Betlehem koja brine za trudnice i samohrane majke s djecom.

Cilj akcije je i djelima živjeti korizmu kao vrijeme malih odricanja i kroz to poučiti djecu o smislu odricanja. „Na pitanje ‘Čega si se odrekao u korizmi?’ djeca različito odgovaraju. Osmoškolci se najčešće odriču onoga što im je blisko i svakodnevno: slatkiša, grickalica, gaziranih pića, gledanja televizije, igranja videoigara ili korištenja mobitela. Takva mala, ali iskrena odricanja postaju dio njihove osobne duhovne priprave za Uskrs. Osobito je lijepo kada njihova žrtva dobije dublji smisao i postane dar za nekoga drugoga“, rekla je Jolida Klarić, vjeroučiteljica u OŠ Bartola Kašića u Zadru, istaknuvši kako je važno potaknuti da odricanje postane dar drugome.

„Često kažemo da odricanje ima pravi smisao kada netko drugi od njega ima koristi. Akcija ‘Slatki korizmeni kutak’ je takav primjer. U hodniku škole se tijekom korizme postavlja prigodno označena kutija u koju učenici rado donose slatkiše kojih su se odrekli. U tom korizmenom kutku uredimo i prigodne duhovne poruke s poticajem na molitvu, zagrljaj prijatelja, posluh roditelja, darivanje osmijeha i pažnje, čine koji nas duhovno obnavljaju. Po završetku korizme prikupljeni darovi prosljeđuju se najpotrebnijima, najranjivijoj djeci; od djece djeci, od vršnjaka vršnjacima“, istaknula je Klarić.

O trajnosti i snazi te akcije svjedoči i kontinuitet njenog provođenja u zadarskim školama već petnaest godina. Naime, 2011. godine, nakon posjeta Caritasovoj kući u Zagrebu gdje žive djeca izdvojena iz svojih obitelji zbog različitih životnih teškoća, zadarska vjeroučiteljica Nada Šarlija pokrenula je tu akciju u Zadru, jer je za pohoda tim kućama u Zagrebu od odgovornih saznala kako djeca koja u njima žive osobito žele slatkiše i da im to nekad predstavlja ‘luksuz’. Tako je nastala ideja da se učenici u zadarskim školama tijekom korizme odreknu slatkiša i daruju ih svojim vršnjacima u Caritasovim kućama u Zagrebu.

Prve škole koje su započele tu akciju bile su OŠ sv. Filip i Jakov i OŠ Bartula Kašića Zadar. S vremenom, akciji su se počeli pridruživati i drugi vjeroučitelji u svojim školama. Svake godine broj sudionika je rastao, zahvaljujući zajedništvu i otvorenosti kolega učitelja i uz podršku ravnatelja škola.

„Ova korizmena humanitarna akcija pokazuje da djela govore više od riječi i kako i najmanje odricanje može postati veliko djelo ljubavi. Učenici tako uče da korizma nije samo vrijeme odricanja, nego i vrijeme darivanja, solidarnosti i konkretnih djela milosrđa. Njihove male žrtve pretvaraju se u veliku radost djeci kojoj su namijenjene, u čemu je i ljepota korizmenog vremena i duha odricanja – obradovati i darovati drugoga“, poručila je Jolida Klarić.

Jolida Klarić / I.G.

Foto: Jolida Klarić

Na 12. Pastoralno – katehetskom kolokviju za svećenike, o temi “‘Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je’ (Iv 11, 3) – O pastoralu bolesnika u župnoj zajednici i zdravstvenom sustavu” održanom u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu, u utorak, 3. ožujka, uvodni govor održao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, predstojnik Vijeća HBK za kler. Kolokvij su organizirali Vijeće za katehizaciju i novu evangelizaciju, Vijeće za kler i Vijeće za život i obitelj Hrvatske biskupske konferencije. Govor nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

„Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je“ (Iv 11, 3)

Uvod u rad kolokvija

1. Okupljeni u odgovornosti za bolesnike

U ime Vijeća za kler Hrvatske biskupske konferencije i u osobno ime, srdačno pozdravljam sve vas, nazočnu braću u biskupskoj i svećeničkoj službi, sve sudionike ovoga Dvanaestoga Pastoralno – katehetskog kolokvija, cijenjene predavače i sudionike okruglih stolova, kao i sve one koji će, na različite načine i putem medija, pratiti rad ovoga kolokvija.

Zahvaljujem svima koji su se uključili u pripravu i ostvarenje ovog kolokvija – onima koji su osmislili program, onima koji će svojim znanjem i iskustvom pridonijeti njegovu sadržaju, kao i svima koji su uložili trud da se ovaj susret može održati kao prostor zajedničkog slušanja, promišljanja i razmjene iskustva. Vaša nazočnost i spremnost da sudjelujete na ovom kolokviju znak su odgovornosti i brige za svećeničko poslanje i za one kojima smo osobito poslani – bolesne i one koji trpe.

Posebno pozdravljam i zahvaljujem svima koji iz blizine prate pastoral bolesnika: svećenicima, bolničkim kapelanima, redovnicima i redovnicama, vjernicima laicima, zdravstvenim djelatnicima i suradnicima u zdravstvenom sustavu, koji će kroz ovaj kolokvij podijeliti svoja iskustva i svjedočanstva. Njihov doprinos pomaže nam da stvarnost pastorala bolesnika promatramo ne samo teorijski, nego iz konkretnih životnih situacija.

S tom zahvalnošću i otvorenošću započinjemo rad ovoga kolokvija, svjesni da nas okuplja zajednička želja da još vjernije i osjetljivije služimo čovjeku u njegovoj bolesti, slabosti i potrebi za nadom koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5).

2. Osoba prije bolesti

Riječi koje stoje u središtu ovoga našeg susreta – „Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je“ (Iv 11, 3) – jest poruka Marte i Marije Isusu, izgovorena s povjerenjem i iz dubine srca o njihovu bratu Lazaru. Ova poruka sestara Marte i Marije ne opisuje patnje bolesnika, ne navodi simptome i dijagnozu njihova brata Lazara, ne postavlja pitanja o uzrocima bolesti ni o krivnji za bolest – što je bio uobičajeni način shvaćanja bolesti u to vrijeme i tom ambijentu. Ovaj vapaj Marije i Marte pred Isusa stavlja osobu – Lazara. I to osobu u odnosu: onaj koji je bolestan – je „onaj kojega ti ljubiš.“

Ova poruka Marije i Marte je vapaj koji bolesnog brata Lazara povjerava Isusu. To je poruka koji ne traži od Isusa da učini čudo ozdravljenja, nego se oslanja na povjerenje i njegovu ljubav. Marta i Marija ne govore Isusu što treba učiniti – one ga jednostavno podsjećaju tko je onaj koji trpi – to je onaj koga On ljubi.

Upravo u tome počinje kršćansko razumijevanje bolesti i pastoralna briga za bolesnika: ne u dijagnozi, ne u praćenju učinkovitosti liječničkog postupaka, nego u istini međusobnih odnosa. Prije nego što je bolesnik netko kome treba pomoć, on je netko koga treba ljubiti. Prije nego što mu se pristupi riječima, sakramentima ili gestama pažnje i blizine, potrebno je stati pred tu temeljnu činjenicu: njegov život ima neprocjenjivo vrijednost i neizmjerno dostojanstvo jer je ukorijenjen u Božjoj ljubavi.

Ova poruka Isusu „Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je“ uči nâs, pastoralne djelatnike i suradnike u pastoralu, i našem pristupu bolesnicima. Kada dolazimo bolesniku, ne dolazimo kao oni koji sve razumiju, koji imaju, ili koji nemaju gotove odgovore ili brza rješenja naj njihovo trpljenje. Dolazimo kao oni koji stoje na „svetom tlu“, koji stoje pred otajstvom križa, ali i pred otajstvom Božje blizine i ljubavi. I zato pastoral bolesnika započinje poštovanjem, slušanjem i spremnošću da budemo prisutni – čak i onda, a nije to rijetko, kada ne znamo što bismo rekli.

U tom smislu, ova poruka Marije i Marte, nije samo tema našeg dvodnevnog kolokvija o pastoralu bolesnika u župnoj zajednici i zdravstvenom sustavu, nego i ispit savjesti za svakoga od nas.

Nije li stoga naš pogled, naša blizina, naša riječ utjehe i naše djelo milosrđa mjerilo po kojem će se očitovati jesmo li u licu bolesnika prepoznali Krista, prema onoj snažnoj Isusovoj riječi iz prispodobe o Posljednjem sudu iz Matejeva evanđelja: „…oboljeh i pohodiste me…“ (Mt 25, 36)?

Ako živom vjerom i iz ove evanđeoske istine budemo pristupali bolesniku, tada će i naš pastoral bolesnika biti istinski evanđeoski: nenametljiv, strpljiv, suosjećajan i pun vjere, ljubavi i nade. Jer ondje gdje se bolest susreće s ljubavlju, prepoznaje Kristovu patnju, ondje se već događa nešto spasonosno – pa čak i onda kada izostane ozdravljenje.

3. Crkva uz bolesnika – lice Kristove blizine

Bolest na osobit način razotkriva krhkost ljudskoga života. Ona nas podsjeća da nismo samodostatni, da suvereno ne vladamo vremenom, svojim tjelesnošću, ni zdravljem, da se sigurnosti, na koje se često oslanjamo, mogu vrlo brzo poljuljati. U bolesti čovjek ostaje ogoljen i vidi vlastite granice, ali upravo u toj „ogoljenosti“ ljudske egzistencije postaje posebno osjetljiv na blizinu, na svaku gestu prijateljstva i ljubavi, na pogled koji ne osuđuje, na nadu koju svjedočimo, na vjeru koju dijelimo, na ljubav Kristovu koju živimo, na prisutnost koja suosjeća.

I upravo se u tom prostoru krhkosti najjasnije može vidjeti lice Crkve. Lice Crkve se ne vidi u snazi struktura, niti u brojkama ili projektima, nego u načinu na koji Crkva pristupa onome koji trpi, onome koji je bolestan, onome koji je siromašan. U susretu s bolesnikom – bilo u ozbiljnosti bolničke sobe, u skromnosti obiteljskog doma, u župnoj zajednici ili unutar složenog zdravstvenog sustava – Crkva je pozvana biti znak Kristove blizine u svijetu tako da, poput milosrdnog Samarijanca iz prispodobe u Evanđelje po Luki (10, 29 – 37), ne prolazi pokraj čovjekove patnje ravnodušno, nego se zaustavlja, sagiba nad ranama tijela i duha te, noseći u sebi svjetlo Raspetoga i Uskrsloga, ostaje uz bolesne i one koji trpe ne umanjujući težinu njihove boli, ali prožimajući je nadom koja izvire iz vjere u Isusa Krista.

U spremnosti Crkve da bude blizu bolesnima, da dijeli teret i da se izloži ranjivosti drugoga, ostvaruje ono o čemu govori apostol Pavao u Poslanica Kološanima, kada svjedoči da se raduje u svojim patnjama zbog drugih i da time u svome tijelu nadopunja ono što nedostaje mukama Kristovim za njegovo Tijelo, koje je Crkva (usp. Kol. 1, 24). Ovime sv. Pavao pokazuje da Kristova otkupiteljska žrtva, premda savršena i potpuna, u povijesti postaje vidljiva i djelotvorna po onima koji su s njime sjedinjeni čak i u patnjama.

Tako se blizina Crkve, koja ne prolazi ravnodušno pokraj čovjekova križa i patnja, očituje u ljubavi koja se prikazuje za druge. I time se susreću u istom otajstvu: u životu Crkve koja, kao Tijelo Raspetoga i Uskrsloga Krista, nastavlja njegovu spasenjsku prisutnost ondje gdje su rane najdublje. Crkva time svjedoči da patnja, kada se živi u zajedništvu s Kristom, ne ostaje zatvorena u besmislu, nego postaje put preobraženja i svjetlo nade uskrsnuća.

Pastoral bolesnika zato nije rubna ili usputna zadaća crkvenog djelovanja. On je povlašteno mjesto susreta kršćanske vjere, Boga i čovjeka, pastorala i ljudske stvarnosti. Ondje se navještaj ne mjeri ljepotom i spretnošću izgovorene riječi, nego vjerodostojnošću prisutnosti. Često su to susreti u kojima riječi postaju suvišne, u kojima je važnije znati slušati nego govoriti, biti blizu nego objašnjavati.

U takvim trenucima molitva poprima poseban oblik. Ona nije uvijek izgovorena naglas, ali je prisutna u „duhu i istini“ (usp. Iv 4,23), u toplom stisku ruke, u blagoslovu, u zajedničkoj šutnji, a drugi puta i u slavlju sakramenta ili izgovorenoj molitvi. Upravo tu Crkva pokazuje da ne napušta čovjeka onda kada je najslabiji, nego da ga nosi u vjeri, ljubavi i nadi, čak i onda kada izostaju tako željni odgovori na mnoga pitanja.

Zato pastoral bolesnika postaje mjesto u kojem se Crkva najdublje suobličuje Kristu raspetom na križu – Onome koji se približio ranjenom čovjeku, koji s njime dijeli njegovu patnju i koji je u toj patnji, i na koncu smrti, otvorio put uskrsne nade i uskrsne stvarnosti. Ako u tim susretima znamo biti istinski prisutni, tada naš pastoral ne ostaje samo usputna djelatnost, nego postaje živo svjedočanstvo Božje blizine koje se utjelovljuje u konkretnim ljudskim životima.

4. Od promišljanja prema obnovi služenja

Ovaj kolokvij nas okuplja s jasnom nakanom: da zajedno promišljamo, učimo i razmjenjujemo iskustva o pastoralu bolesnika u njegovoj punini i složenosti. Riječ je o pastoralu koji se ne može, i ne smije, svesti na jednu dimenziju ni na jedan pristup, nego obuhvaća teološku dubinu, liturgijsku osjetljivost, umijeće komunikacije, život obitelji bolesnika, medicinska dostignuća, djelovanje župne zajednice i suradnju s institucijama zdravstvenog sustava. Sve te dimenzije nisu odvojene, nego se međusobno prožimaju i nadopunjuju, jer u središtu svake od njih stoji konkretan čovjek sa svojom tjelesnošću, patnjom, nadom i pitanjima. U redovitom pastoralu, isključiti neke od tih dimenzija pristupa bolesniku i voditi računa samo o molitvenoj i duhovnoj dimenziji ozdravljenja, značilo bi zloupotrebu kršćanske duhovnosti ili čak duhovno zlostavljanje bolesnika.

Predavanja, rasprave, okrugli stolovi i svjedočanstva koja su pred nama nisu, vjerujem, zamišljeni samo kao prijenos znanja, nego kao prostor susreta iskustava. Ona žele obogatiti naš pogled, ali i oblikovati naše srce, kako bismo još vjernije, osjetljivije i razboritije znali odgovoriti na stvarne potrebe bolesnih. Ove potrebe često nadilaze same bolesnike i uključuju njihove obitelji, koje s njima dijele teret bolesti, neizvjesnosti i brige, ali i zdravstvene djelatnike koji svakodnevno rade u uvjetima velike odgovornosti, izloženosti trpljenju, emocionalnoj iscrpljenosti i moralnim dilema.

Zato je posebno važno da u ovim promišljanjima ne ostanemo samo na razini struktura, projekata i programa, teologije i teorije, koliko god to sve bilo potrebno i važno. Ako se pastoral svede samo na organizaciju, pobožnu retoriku i „instant rješenja“, lako se izgubi ono bitno. Potrebno je dopustiti da nas zahvati Kristova riječ i Njegov Duh, Kristov pogled – pogled koji vidi dublje, koji suosjeća, koji ne zaobilazi patnju i koji se ne boji blizine. Potrebno je da budemo poput Isusa koji ljubi bolesnog prijatelja Lazara, koji suosjeća s njegovim sestrama Marijom i Martom, koji dolazi pred grob Lazara, koji je potresen zbog mrtvog prijatelja Lazara, ali i onaj koji zna da Otac ne napušta one koje ljubi, koji vjeruje da se Otac snagom koja spašava želi proslaviti nad svakom patnjom i bolešću, koji podiže oči prema nebu, koji moli i zahvaljuje Ocu, jer zna da Krist jest Uskrsnuće i Život. To ostaje trajni temelj i mjerilo svakoga autentičnog pastorala bolesnika (usp. Iv 4, 41 – 44).

U tom evanđeoskom svjetlu, u pastoralu, bolesnik nikada nije tek „slučaj“ koji treba riješiti, niti problem koji treba ukloniti iz zajednice i, eventualno, smjestiti u neke specijalizirane ustanove. On je osoba, sa svojom poviješću, neotuđivim dostojanstvom i veličinom. On nije objekt pastoralne skrbi ili samo nekog kratkog molitvenog čina, nego subjekt odnosa s Kristom i Crkvom. Bolesnik nije sâm, jer Crkva, kada je vjerna svome poslanju, uvijek dolazi u Gospodinovo ime – ponekad s riječju, ponekad sa sakramentima, a ponekad jednostavno s vjernom prisutnošću i svjedočanstvom vjere.

5. Kolokvij kao obnova svećeničkog poslanja u službi bolesnima

Neka nam ovaj kolokvij, stoga, bude istinska prilika za obnovu našega svećeničkog poslanja u susretu s patnjom i bolesnicima. Neka kolokvij bude prigoda da produbimo suradnju sa zdravstvenim djelatnicima, da učimo jedni od drugih i da zajedno tražimo putove kako još bolje služiti onima koji trpe. Neka nas potakne i na jačanje osjetljivosti za bolesnike unutar župnih zajednica i obitelji, koje znaju prepoznati bolesnika, ne kao teret, nego kao dragocjenoga člana Kristova Tijela, čija prisutnost, i u slabosti, u ljubavi obogaćuje cijelu zajednicu.

U svemu tome neka nas vodi Duh Sveti. Neka On oblikuje naše srce, naše riječi i naše postupke, kako bismo u bolesnima znali prepoznati lice Krista, a bolesnicima znali približiti lice Crkve – lice koje je blizu, koje suosjeća i koje, unatoč svemu, nosi nadu spasenja koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5).

✠ Milan Zgrablić,
zadarski nadbiskup i
predstojnik Vijeća za kler HBK

Zadar, 2. ožujka 2026.