Križni put Zadarske nadbiskupije na otoku Ugljanu održava se u subotu, 7. ožujka, povodom 65. godišnjice mučeničke smrti Sluge Božjega Ive Mašine (1961.-2026.), koji je rodom iz Preka na otoku Ugljanu.

Tim povodom, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić koji će i predvoditi taj Križni put, uputio je poziv svim svećenicima, redovništvu i vjernicima Zadarske nadbiskupije da se na pobožnost križnog puta, u duhu korizmenog vremena, okupe kao vjernička obitelj, u zajedničkoj molitvi i prigodnim razmatranjima Križnog puta, kojeg je za tu prigodu priredio nadbiskup Zgrablić.

U duhu čašćenja Muke našeg Gospodina po postajama Isusovog križnog puta, razmatranja će pratiti događaje iz života Mašine, pokazati s čime je sve bio suočen, kako je kršćanski prevladavo razna iskušenja, a napisana su i u duhu poticaja našem naraštaju u nasljedovanju Krista i vjernosti Crkvi u svakodnevici. To je svojim životom potvrdio Mašina svjedočeći bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje u vrijeme komunizma, kad je zbog svojih kršćanskih i hrvatskih uvjerenja bio kažnjavan i zatvaran.

To nadbiskupijsko hodočašće i križni put na Ugljanu „nose osobito duhovno bogatstvo i povijesni značaj jer je posvećeno 65. obljetnici mučeničke smrti Sluge Božjega Ive Mašine, čiji je život, obilježen čvrstom vjerom u Boga i ljubavlju prema Bogu, čovjeku i Domovini, sve do mučeničke smrti te ostaje trajni poticaj i nadahnuće svima nama da hrabrije i dosljednije živimo svoje kršćansko poslanje“, poručuje nadbiskup Zgrablić u pozivu vjernicima na sudjelovanje.

Hodočasnici će krenuti iz Zadra prema Preku redovitom brodskom linijom:  katamaranom s poluotoka u Zadru ili trajektom iz luke Gaženica – obje te brodske linije kreću iz Zadra u 7,30 sati. Cijena povratne karte za jednu osobu iznosi 8,00 eura. Župnici ili pojedinci koji će biti sudionici Hodočašća, karte mogu unaprijed kupiti on line ili na prodajnim mjestima Jadrolinije.

Po dolasku u Preko, hodočasnici će se pješice uputiti u obližnje Kali gdje će početi pobožnost Križnog puta.

Molitveni program započinje u 9,00 sati u župnoj crkvi sv. Lovre u Kalima zajedničkom molitvom. Nakon toga će hodočasnici, sabrani u razmatranju Kristove muke, krenuti na križni put hodom kroz prirodu, dug približno pet kilometara, do rodne kuće Sluge Božjega Ive Mašine u Preku gdje će, uz završnu molitvu, biti zaključena pobožnost Križnog puta.

Nakon završetka križnog puta, oko 12,00 sati, u župnoj crkvi Gospe od Ružarija u Preku, misno slavlje kao vrhunac hodočašća predvodi nadbiskup Zgrablić.

„Pozivamo vjernike Zadarske nadbiskupije da se u što većem broju odazovu tom zajedničkom hodu vjere kako bismo, razmatrajući Kristovu muku i nadahnuti svjedočanstvom Sluge Božjega Ive Mašine, obnovili osobnu vjeru, učvrstili zajedništvo Crkve i još odlučnije živjeli evanđelje u svakodnevnom životu“, poručuje nadbiskup Zgrablić. Nakon mise je slobodno vrijeme za ručak.

Nakon mise će predstavnici hodočasnika otići na obližnji otočić Galevac – Školjić, gdje će se pomoliti, položiti cvijeće i zapaliti svijeće na grobu Sluge Božjega Ive Mašine. Zbog većeg broja sudionika, neće biti moguće lađom prevesti sve hodočasnike na otočić Galevac, gdje se nalazi grob Ive Mašine.

Potiču se sudionici toga nadbiskupijskog križnog puta da ponesu sa sobom potrebnu hranu i piće. Župnici se potiču da pravovremeno prijave, najkasnije do srijede, 4. ožujka, broj hodočasnika don Mariju Mršiću (na broj: 099 – 201 96 719) radi lakše organizacije i koordinacije križnog puta. Povratak hodočasnika predviđen je trajektom iz Preka za luku Gaženica u 15,30 sati ili katamaranom iz Preka za zadarski Poluotok u 17,25 sati.

U duhu spomena na Sluge Božje Zadarske nadbiskupije i obljetnice pojedinih mučeničkih smrti, pod vodstvom nadbiskupa Zgrablića otkad je ordinarij, dosad su održana dva Korizmena hodočašće vjernika Zadarske nadbiskupije: na otok Molat 11. ožujka 2023., povodom 80. godišnjice okrutne smrti s. Agneze Petroša, redovnice rodom s Molata te u spomen na  Sluge Božje don Eugena Šutrina, koji je bio župnik u Molatu i Brguljama i don Srećka Lovretića, rođenog Molaćanina.

Povodom 80. godišnjice mučeničke smrti don Eugena Šutrina, nositelja skupine Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje je pokrenut proces kauze, koji je rodom iz Luke na Dugom otoku, Korizmeno hodočašće Zadarske nadbiskupije na Dugom otoku do Šutrinove rodne Luke održano je 29. ožujka 2025. godine.

U toj skupini Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije je i vjernik laik Ivo Mašina (Preko, 1927.- Stara Gradiška, 1961.).

Mašini su komunističke vlasti onemogućile završiti započeti studij povijesti u Zagrebu, a bio je najperspektivniji i najbolji student povijesti svoje generacije kojeg je akademik Jaroslav Šidak, poznati hrvatski povjesničar, smatrao svojim nasljednikom na katedri povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ivo Mašina je jedan od simbola stradanja hrvatskih intelektualaca u vrijeme komunizma, a kao primjer mladima naslovnik je i Katoličke osnovne škole ‘Ivo Mašina’ u Zadru.

Ines Grbić

Misu s obredom pepeljenja na Čistu srijedu, 18. veljače, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Jednostavni i ozbiljni znak pepela koji se na Pepelnicu polaže na glave „uvodi nas u istinu o čovjeku pozvanom u život povezan s Božjom ljubavlju, obilježenom prolaznošću vremena, propadljivošću tijela i istodobno pozvanom na puninu života u Bogu koji nas strpljivo prati kroz sve dane našeg života. Pepeo u obredu Čiste srijede usmjerava naš pogled prema Bogu i budi želju za novim početkom, za životom u kojem svakodnevni koraci poprimaju duhovnu dubinu, a obični susreti postaju prilike za dobrotu, strpljenje i pažnju“, poručio je mons. Zgrablić.

Istaknuo je da obred pepeljenja sabire postojanje čovjeka u „priznanje da život dolazi od Boga i iskazuje povjerenje da nas njegova milost vodi prema novom početku, novom – uskrslom životu,  prema obnovljenom srcu koje želi živjeti dublje, svjesnije i otvorenije Božjoj prisutnosti“.

U navještenom evanđelju po Mateju Isus govori o milostinji, molitvi i postu kao putu koji uvodi čovjeka u odnos s nebeskim Ocem; vodi vjernika iz vanjskog djelovanja prema unutarnjem susretu s Bogom, bližnjim i sobom; taj put vodi iz navike prema svjesnom predanju, iz rastresenosti prema sabranosti, rekao je nadbiskup.

Tri puta u navještenom Evanđelju Isus obećava: „Otac koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti“. „To obećanje ulijeva sigurnost da svaki trenutak života nosi vrijednost pred Bogom, da svaka gesta vjernosti ostaje zapamćena u Njegovom srcu, da nijedna molitva u iskrenosti srca ne iščezava u praznini i da svaka gesta ljubavi, i ona koju nitko ne primijeti, ulazi u prostor Božje vječnosti gdje poprima puninu smisla – jer Bog prepoznaje i ono što ostaje neizgovoreno, vidi ono što drugi ne uočavaju i daruje plod gdje čovjek vidi samo jednostavan svakodnevni čin“, rekao je nadbiskup.

U duhu korizmene poruke pape Lava XIV. da obraćenje počinje slušanjem, nadbiskup je rekao da ispravan odnos prema Bogu i čovjeku raste gdje srce dopušta Božjoj riječi da se nastani u nutrini.

„Korizma tako postaje vrijeme usporavanja ritma života, u kojem vjernik otvara prostor za trenutke sabranosti, a Božja riječ pronalazi mjesto među brigama, planovima i mislima svakodnevice te počinje oblikovati pogled na život. Na taj način, čovjek u događajima prepoznaje smisao, u kušnjama vidi poziv na povjerenje, a u susretima otkriva priliku za ljubav“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da slušanje Božje riječi otvara i za slušanje ljudi.

„Tko osluškuje Boga postaje pažljiviji prema bližnjemu, prepoznaje vapaj osobe koji se skriva iza šutnje, postaje osjetljiv na potrebu siromaha koji traži dostojanstvo, na patnju starijih koji žele blizinu, na pitanja mladih koji traže smisao i na brige obitelji koje nose teret svakodnevnih odgovornosti. Na taj način, vjera se živi u konkretnim odnosima i postaje snaga koja podiže, ohrabruje i prati“, poručio je nadbiskup.

„Isusov poziv da uđemo u sobu svoga srca i zatvorimo vrata u molitvi uvodi nas u nutarnju sabranost u kojoj srce pronalazi mir, gdje se raspršene misli sabiru, a molitva dobiva toplinu razgovora s Bogom. Tu čovjek, u dubini srca, otkriva da ga Bog prihvaća i vodi, da mu može povjeriti svoje strahove i nade. Tu čovjek spoznaje kako stoji pred Ocem koji ga poznaje do dubine. Iz takvog susreta čovjek izlazi obnovljen, spreman nositi dan s većom vedrinom i snagom ljubavi“, istaknuo je predvoditelj slavlja. Iz slušanja Božje riječi i vlastitog srca u kojem Bog progovara, rađa se post koji zahvaća cijeli život, rekao je nadbiskup.

Podsjetivši da Papa preporučuje „post jezika, suzdržavanje od riječi koje bole i povrjeđuju bližnje“, nadbiskup je rekao: „Post jezika mijenja način susreta među ljudima: rasprava se pretvara u dijalog, nesporazum u priliku za razumijevanje, a različitost u mogućnost obogaćenja. Takav govor postaje mjesto susreta, a ne nadmetanja i počinje se graditi zajedništvo koje unosi svjetlo u obitelj, radno okruženje i u život župne zajednice.

Riječ izrečena s poštovanjem otvara prostor pomirenju jer omogućuje drugome da ostane dostojanstven i kad pogriješi. Riječ nade podiže obeshrabrenog jer mu vraća vjeru u vlastitu vrijednost i u budućnost; zahvalnost obogaćuje jer se prepoznaje dar u svakodnevici, a ohrabrenje prati umornoga i daje snagu za novi korak. Tako korizmeni hod postaje zajednički rast u kojem se ljudi međusobno podupiru, uče strpljivo slušati i zajedno napreduju u dobroti, pa obitelj i zajednica dobiva lice Kristove blizine koje prihvaća, razumije i nosi“, poručio je mons. Zgrablić.

Evanđelje otkriva dublju dimenziju milostinje, ne samo kao materijalnog dara. „Milostinja je čin srca koje prepoznaje potrebu drugoga i odgovara na nju diskretno, pred Bogom koji vidi u skrovitosti.

Milostinja započinje kad čovjek u svakodnevnim susretima uočava osobu, a ne samo okolnost; prepoznaje umor, osamljenost, strah ili nedostatak te osjeća unutarnji poticaj da postane bližnji, a ne promatrač. Zato milostinja nadilazi novac i poprima oblik vremena koje darujemo, pažnje koju pružamo, strpljenja i blizine koju dijelimo. Milostinja tako ulazi u razgovor s osamljenim, u posjet bolesnome, u pomoć opterećenoj obitelji i podršku obeshrabrenome. Dar tako postaje susret s drugim, a susret iskustvo Božje dobrote“, naglasio je nadbiskup.

Istaknuo je i da „milostinja oslobađa onoga koji daje, jer srce otpušta navezanost na posjedovanje i uči radost dijeljenja; čovjek otkriva da sigurnost raste iz povjerenja, a ne iz zadržavanja te da darivanje širi dušu i čini je osjetljivijom za Boga i bližnjega“.

„Kad se milostinja dijeli u skrovitosti, čuva dostojanstvo primatelja i čistoću namjere darovatelja: dobro ostaje između Boga i srca, bez potrebe za priznanjem, a zahvalnost postaje molitva koja povezuje ljude i produbljuje zajedništvo“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da su „milostinja, molitva i post povezani u jedinstveni korizmeni hod: srce koje sluša Boga postaje velikodušno, srce koje moli postaje osjetljivo, srce koje posti postaje slobodno za ljubav“.

„Slušanje Božje riječi nam otvara oči, post oslobađa srce, a milostinja pretvara vjeru u djelotvornu ljubav, pa obitelj ili zajednica raste u međusobnoj blizini i svijet dobiva vjerodostojan znak nade“, poručio je nadbiskup. Potaknuo je da krenemo u korizmu „s više sabranosti, molitve i razmatranja, s više slušanja Boga koji progovara u svojoj Riječi, u našem srcu i savjesti, s više dobrote u riječima i s više darežljivosti bližnjima, kako bi Bog koji vidi u skrovitosti, u nama izgradio srce koje prepoznaje njegovu nazočnost i radosno Ga slavi, živi od njegove ljubavi i svjedoči drugima“.

I.G.

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Ovogodišnja Korizmena akcija Zadarske nadbiskupije namijenjena je za kupnju neonatološkog transportnog respiratora za Odjel neonatologije u Općoj bolnici Zadar.

Tim povodom, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je dopis i poziv svim župnicima, vjernicima laicima i ljudima dobre volje u Zadarskoj nadbiskupiji u kojima ih potiče da sudjeluju u tradicionalnoj Korizmenoj akciji Zadarske nadbiskupije.

Novčana sredstva prikupljena tijekom ovogodišnje Korizme pomoći će kupnju neonatološkog transportnog respiratora za potrebe Odjela za neonatologiju u Općoj bolnici Zadar.

„Taj uređaj koristi se za liječenje životno ugrožene nedonoščadi sa zatajenjem disanja kojima je nužna respiratorna potpora tijekom prijevoza u ustanovu više razine skrbi, jer Odjel za neonatologiju u Zadru može pružiti njegu novorođenčadi starosti od 32 tjedna trudnoće i/ili porodne težine od 1500 grama koja su umjereno ugrožena i kod kojih se očekuje brzi oporavak, dok oni najmanji i najkrhkiji svoju borbu za život moraju nastaviti drugdje“, poručuje nadbiskup Zgrablić u dopisu javnosti.

U duhu suosjećanja i potrebe pomoći zdravstveno ugroženih od najmlađe do najstarije životne dobi, nadbiskup podsjeća da je Korizmena akcija Zadarske nadbiskupije 2025. bila namijenjena za pomoć u opremanju Odjela palijativne skrbi Psihijatrijske bolnice na otoku Ugljanu. Ček prošlogodišnjeg prikupljenog Iznosa od 61.223,28 €  mons. Zgrablić bio je predao doc. dr. sc. Mladenu Mavaru, ravnatelju Psihijatrijske bolnice na Ugljanu, na misnom slavlju središnje proslave Godine jubileja na Forumu u Zadru u nedjelju, 27. travnja 2025. godine.

„Dok smo prošle godine bili usmjereni prema onima koji se približavaju svom susretu s Gospodinom u vječnosti, ovogodišnjom Korizmenom karitativnom akcijom želimo svoju ljubav usmjeriti prema onima koji tek započinju svoj životni put.

Nedonoščad i novorođenčad, kao i osobe koje su u završnoj fazi života, doista su najranjiviji dio naše ljudske obitelji. Kršćanska ljubav upravo tu najjasnije pokazuje svoju vjerodostojnost: ondje gdje je život najkrhkiji, tu Crkva želi biti najbliža čovjeku i posvjedočiti Kristovu ljubav“, poručuje mons. Zgrablić.

Stoga na početku ovogodišnjeg korizmenog hoda nadbiskup „od srca zahvaljuje zajednici vjernika koja iz godine u godinu svjedoči živu vjeru djelotvornu u ljubavi za sudjelovanje u prošlogodišnjoj Korizmenoj akciji. Vaša osjetljivost za bolesne i nemoćne, vaše darivanje i vaša spremnost da prepoznate Kristovo lice u patniku omogućili su da se na Odjelu palijativne skrbi na Ugljanu stvore dostojniji uvjeti za osobe koje prolaze posljednju dionicu svoga zemaljskog života“, ističe nadbiskup u zahvali brojnim sudionicima Korizmene akcije.

Mons. Zgrablić poziva sve župne zajednice u Zadarskoj nadbiskupiji, župne Caritase, pojedince i sve ljude dobre volje da se, prema svojim mogućnostima, uključe i u ovogodišnju Korizmenu akciju i svojim novčanim prilozima pomognu nabavu neonatološkog transportnog respiratora za zadarski Odjel neonatologije.

Novčani prilozi za tu nakanu mogu se predati u svakom župnom uredu Zadarske nadbiskupije, darovati u za to namijenjene škrabice u crkvama ili uplatiti na račun:

Zadarska nadbiskupija IBAN: HR0823400091110118040

S naznakom: „Za neonatologiju Zadar“

Poziv na broj: 20-2026

Mons. Zgrablić podsjeća kako se Korizmenom akcijom Zadarske nadbiskupije već više od dvadeset godina, bez prekida, svake godine tijekom korizme, uspješno prikupljaju sredstva za potrebe zdravstvenih i socijalnih ustanova na zadarskom području, misija u svijetu gdje djeluju hrvatski misionari; pomogle su se i obitelji i druge konkretne potrebe u životu Nadbiskupije i izvan nje.

„Korizmena akcija je postala znak trajne osjetljivosti zadarske mjesne Crkve za čovjeka u potrebi. Neka nas ova korizma, dok razmatramo Kristovu ljubav koja se daruje do kraja, potakne da i sami postanemo dar jedni drugima te da zajednički zaštitimo i podržimo život koji tek započinje. Unaprijed zahvaljujemo svima koji će, potaknuti vjerom i ljubavlju, darovati srcem i  postati sudionici brige za najranjivije među nama“, poručuje nadbiskup Zgrablić u zahvalnosti i poticaju svima za sudjelovanje u Korizmenoj akciji.

I.G.

Slušati i postiti.

Korizma kao vrijeme obraćenja

Draga braćo i sestre!

Korizma je vrijeme u kojem nas Crkva s majčinskom brižnošću poziva ponovno staviti Božje otajstvo u središte svojega života, kako bi naša vjera bila oživljena i kako nam duh ne bi lutao usred svakodnevnih briga i rastresenosti.

Svaki put obraćenja započinje time da dopustimo da Božja riječ dopre do nas i prigrlimo je poučljiva duha. Postoji, dakle, veza između dara Božje riječi, gostoljubivog prostora koji joj dajemo i duboke promjene koju ona donosi. Zato korizmeni hod postaje povlaštena prilika da prignemo uho Gospodinovu glasu i obnovimo svoju odluku da slijedimo Krista, prolazeći s njim put koji vodi do Jeruzalema, gdje se dovršuje otajstvo njegove muke, smrti i uskrsnuća.

Slušati

Ove godine želim, u prvom redu, skrenuti pozornost na važnost davanja prostora Riječi kroz slušanje, zato što je spremnost na slušanje prvi znak kojim se očituje želja za uspostavljanjem odnosa s drugim.

Sâm Bog, objavljujući se Mojsiju u gorućem grmu, pokazuje da je slušanje prepoznatljiva značajka njegova bića: „Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu i čuo mu tužbu“ (Izl 3, 7). Slušanje vapaja potlačenog početak je povijesti oslobođenja, u koju Gospodin uključuje i Mojsija, šaljući ga da utre put spasenja njegovoj djeci bačenoj u ropstvo.

On je Bog koji nas želi uključiti i koji danas dopire također do nas mislima od kojih mu srce uzdrhti. Zato nas slušanje Riječi u liturgiji uči istinitijem slušanju stvarnosti: Sveto pismo nam omogućuje prepoznati – usred mnoštva glasova koji se razliježu u našem osobnom i društvenom životu – glas koji se izdiže iz patnje i nepravde, kako ne bi ostao bez odgovora. Ući u taj unutarnji stav prijemčivosti znači dopustiti Bogu da nas danas pouči slušati kao što On sluša, do te mjere da možemo prepoznati da „teške prilike u kojima grcaju siromasi predstavljaju vapaj koji je u povijesti ljudskog roda stalni izazov i traži odgovor od nas samih u našemu životu, od naših društava, od naših političkih i ekonomskih sustava i – ne manje važno – od Crkve.“ [1]

Postiti

Ako je korizma vrijeme slušanja, post predstavlja konkretnu praksu koja nas priprema za primanje Božje riječi. Uzdržavanje od hrane, naime, je vrlo drevna i nezamjenjiva isposnička praksa na putu obraćenja. Upravo zato što uključuje tijelo, omogućuje nam jasnije prepoznati što je to za čim „gladujemo“ i što držimo bitnim za naš opstanak. Pomaže nam, dakle, prepoznati i dovesti u red naše „apetite“, održavati našu glad i žeđ za pravednošću budnom, izbavljajući je iz ralja rezignacije i usmjeravajući je tako da postane molitva i odgovornost za bližnjega.

Sveti Augustin, s duhovnom tankoćutnošću, daje nazrijeti napetost između sadašnjeg časa i budućeg ispunjenja koja se provlači kroz to čuvanje srca. On primjećuje da „u ovozemaljskom životu ljudima je palo u dio da gladuju i žeđaju za pravednošću, ali utažiti ih to pripada drugom životu. Anđeli se nasićuju tim kruhom, tom hranom. Ljudi pak gladuju za njom, svi smo privučeni njoj kao nešto što silno priželjkujemo. Upravo to priželjkivanje proširuje dušu i čini je većom.“ [2] Post, shvaćen na taj način, omogućuje nam ne samo dovesti u red tu želju, pročišćavajući je i čineći je slobodnijom, već i proširiti je tako da smjera k Bogu i bude usmjerena na činjenje dobra.

No, da bi zadržao svoj istinski evanđeoski značaj i izbjegao napast da uzoholi srce, post valja uvijek živjeti u vjeri i poniznosti. To traži od nas da ostanemo ukorijenjeni u zajedništvu s Gospodinom, jer „tko se ne zna hraniti Božjom riječju, ne posti kako treba“. [3] Kao vidljivi znak našeg unutarnjeg napora i zalaganja da se, uz pomoć milosti, odvratimo od zla i grijeha, post mora uključivati također druge oblike odricanja koji nas vode usvajanju skromnijeg načina života, jer „samo askeza čini kršćanski život snažnim i autentičnim“. [4]

Zato vas želim pozvati na veoma konkretan i često podcijenjen oblik suzdržavanja, a to je suzdržavanje od riječi koje bole i povrjeđuju naše bližnje. Započnimo s razoružavanjem svoga jezika: odrecimo se oštrih riječi, brzopletih sudova, toga da loše govorimo o onima koji nisu prisutni i ne mogu se braniti, te klevetanja. Umjesto toga, nastojmo naučiti odvagivati svoje riječi i njegovati ljubaznost: u obitelji, među prijateljima, na radnome mjestu, na društvenim mrežama, u političkim raspravama, u sredstvima komunikacije i u kršćanskim zajednicama. Tada će mnoge riječi mržnje ustupiti mjesto riječima nade i mira.

Zajedno

Na posljetku, korizma ističe dimenziju slušanja Božje riječi i posta u životu zajednice. I sama Biblija na više načina podcrtava taj vid. Tako se, primjerice, u knjizi Nehemijinoj opisuje kako se narod okupio da sluša javno čitanje knjige Zakona i pripravljao se postom za ispovijedanje vjere i klanjanje, kako bi obnovio savez s Bogom (usp. Neh 9, 1-3).

Slično tome, naše župe, obitelji, crkvene skupine i redovničke zajednice pozvane su u korizmi poduzeti zajednički hod, u kojem će slušanje Božje riječi i vapaja siromahâ i Zemlje postati oblik zajedničkog života, a post temelj istinske pokore. U tom svjetlu, obraćenje se ne odnosi samo na savjest pojedinca, već i na stil odnosâ, kvalitetu dijaloga i sposobnost da se uhvatimo u koštac sa izazovima koje stvarnost stavlja pred nas i da prepoznamo što uistinu vodi naše želje, bilo u našim crkvenim zajednicama, bilo u svijetu u cjelini, žednom pravde i pomirenja.

Predragi, molimo za milost korizme koja će naše uho učiniti pozornijim prema Bogu i najmanjima među nama. Molimo za snagu posta koji se proteže i na jezik, kako bi bilo manje riječi koje bole, a više prostora pripalo glasovima drugoga. Nastojmo oko toga da naše zajednice budu mjesta gdje će vapaj onih koji pate biti dobrodošao, a slušanje rađati putove oslobođenja, kako bismo spremnije i revnije pridonosili izgradnji civilizacije ljubavi.

Od srca blagoslivljam vas i vaš korizmeni hod.

Iz Vatikana, 5. veljače 2026., spomen sv. Agate, djevice i mučenice.

PAPA LAV XIV.

_________________

[1] Apost. pob. Dilexi te (4. listopada 2025.), 9.

[2] Sv. Augustin, De utilitate ieiunii tractatus unus, 1, 1.

[3] Benedikt XVI., Kateheza (9. ožujka 2011.).

[4] Sv. Pavao VI., Kateheza (8. veljače 1978.).

Rekolekcija za redovnice Zadarske nadbiskupije održana je u srijedu, 11. veljače, u crkvi sv. Marije u Zadru. Susret je protekao u ozračju molitve, sabranosti i promišljanja o temeljnim pitanjima posvećenog života.

Predavanje o temi „Duhovni identitet, redovnička formacija i kriza zvanja“ održao je prof. dr. sc. Mladen Parlov, otvarajući pitanja koja izravno zahvaćaju srž redovničkog poziva: identitet i izazove vremena obilježenog promjenama, nesigurnostima i traženjem novih odgovora.

Svoje izlaganje predavač je započeo evanđeoskim riječima: „Uziđe na goru i pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu“ (Mk 3,14). Naglasio je kako redovnički identitet svoje izvorište i ispunjenje nalazi jedino u Kristu. Prvi i temeljni poziv jest biti s Gospodinom. Iz tog zajedništva rađa se apostolat, poslanje i svako autentično služenje.

Parlov je izdvojio nekoliko temeljnih stupova redovničkog identiteta. Na prvom mjestu je kontemplacija. Molitva nije dodatak redovničkom životu, nego njegova srž. Predavač je citirao kardinala Josepha Ratzingera, koji je isticao da je molitva pastoralni prioritet. Osobna molitva ne može biti odvojena od sakramentalne i liturgijske; bez osobne molitve sakramentalni život lako postaje navika, dok bez sakramentalnog života osobna molitva gubi svoju puninu. Izvor molitve uvijek treba biti Riječ Božja. Sveto pismo ostaje najvažnije svjedočanstvo o Isusu Kristu. Duhovnost redovnice mora biti kristocentrična – usmjerena na stvarnoga Krista, a ne na sliku Krista oblikovanu prema vlastitim predodžbama.

Prisjećajući se nauka sv. Jeronima, predavač je istaknuo kako se u šutnji rađa Riječ Božja. U tišini se Riječ spušta u srce, prosvjetljuje, ali i opominje. Tek iz tog susreta moguće je graditi istinski odnos s drugima. Autentična molitva uvijek vodi prema euharistiji.

Drugi stup redovničkog života je sakrament Euharistije – izvor i vrhunac svega kršćanskog života. Sve treba voditi prema euharistiji, sve dok i same redovnice ne postanu euharistijske – one koje daruju svoj život za druge. Stoga pastoral postaje plodan samo kada Krista donosimo drugima – svojim djelima i svojom ljubavlju.

Kao primjer takvog služenja predavač je istaknuo blaženicu Mariju Petković, koja je bolesnicima donosila Boga. Na to je u svojim pismima poticala i sestre svoje zajednice. Takvo služenje moguće je samo onome tko ne traži sebe, nego živi darivanje, prihvaća križ i preuzima odgovornost za druge.

Treći stup redovničkog identiteta je Crkva. Redovnice su pozvane svojim životom graditi Crkvu – biti malene, ali ispunjene Božjom ljubavlju. Njihovo svjedočanstvo postaje vidljivi znak pripadnosti Kristu i zajedništva s cijelim Božjim narodom.

Osobito su pozvane moliti za Papu i živjeti vjernost zavjetima siromaštva, poslušnosti i čistoće, koji ostaju temelj posvećenog života. Četvrti stup je pobožnost prema Djevici Mariji. Nitko nije tako poznavao Isusa kao njegova Majka. Poput Marije, i redovnice su pozvane donositi Krista svijetu – tiho, ponizno i vjerno.

U drugom dijelu predavanja, Parlov se osvrnuo na temu krize zvanja. Istaknuo je kako o krizi ne treba govoriti kao o razlogu za obeshrabrenje, nego kao o prostoru odgovornosti, nade i duhovne obnove.

Činjenica je da je novih zvanja u Crkvi i redovničkim zajednicama malo. No, odgovor nije u strahu, nego u dubljem razlučivanju, obnovi i vjernosti izvornom pozivu. Potrebno je moliti za nova zvanja, ali još je važnije istinski i radosno svjedočiti vlastiti poziv – tako da drugi sami požele živjeti redovničkim životom. Božji poziv i autentično svjedočanstvo ostaju temelj nade da će se drugi odazvati glasu koji ih poziva.

Predavanje prof. Parlova potaknulo je na intelektualno promišljanje, ali i na tiho unutarnje razlučivanje. Bio je to poziv na povratak bitnome – na obnovu vjernosti Kristu i radost življenja redovničkog identiteta u današnjem vremenu.

s. Rita Maržić

Foto: s. Rita Maržić

Na blagdan bl. Alojzija Stepinca u utorak, 10. veljače, svečano večernje misno slavlje u župnoj crkvi bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru predvodio je hvarski biskup Ranko Vidović.

„Bl. Alojzije je svjedok čiste savjesti, jedan od najsvjetlijih likova Crkve i hrvatskog naroda, ne samo u novijoj povijesti, nego u cjelokupnoj povijesti hrvatskog naroda“, poručio je mons. Vidović, naglasivši da je bl. Alojzije  „pravi izbor kojega trebamo nasljedovati do kraja. U tome treba biti jak. Nema osrednjosti, nema polovičnosti. Valja ići do kraja, jer takav je bio blaženi Alojzije“.

„Kao što je stup od ognja svijetlio Izabranom narodu na putu izlaska iz egipatskog ropstva do Obećane zemlje, tako je i bl. Alojzije vatreni stup kojeg je Gospodin podignuo kako bi našem narodu osvijetlio put izlaska iz ropstva komunizma u slobodu djece Božje, u slobodnoj hrvatskoj zemlji. To je svjetlo tako jako i snažno da su ga svi primijetili. Nekima je bio svijetli stup, a nekima tamni, da gledajući ne vide. Nekima je bio radost, a nekima žalost, nažalost“, upozorio je mons. Vidović, rekavši da na svjetlu sve postaje jasno.

„Svjetlo nas prokazuje i otkriva nas nama samima, a i jedne drugima. Svjetlo svijetli svima bez razlike. To što neki ne vide nije do svjetla, nego do njihove dioptrije, nutarnje“, poručio je biskup, podsjetivši na riječ apostola Ivana: „Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze“.

„Bl. Alojzije je poslan od Boga, kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo. Silno je ljubio Boga, čovjeka i svoju domovinu. Poznato je njegovo bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje. Postaviti stvari drugačije, bilo bi kao da sadimo naopako, kao da lišće stavljamo u zemlju, a korijen ostavljamo vani. Takva biljka ne može opstati, ona se suši i vene, ne daje plodove života. Ona nema života ni budućnosti“, upozorio je mons. Vidović.

Istaknuo je da se ne može zanemariti Stepinčevo bogoljublje i čovjekoljublje, što neki čine. „Stepinčevo domoljublje je plod njegove ljubavi prema Bogu i čovjeku. Vrlo je bitan redoslijed Bog, čovjek, domovina. Kapica koju nosi biskup zove se solideo, a znači „samo Bogu, Bogu jedinom“. Ona se skida samo pred Bogom. Biskup, kardinal treba se klanjati jedino Bogu i nikome više“, istaknuo je mons. Vidović.

To je vidljivo kad se tijekom euharistijske službe utjelovljuje živi Krist na oltaru; onda biskup podiže kapicu s glave i ponovno je stavlja nakon pričesti, kad se hostije pohrane u svetohranište.

„Stepinac je bio živi solideo. Stepinac se doista klanjao samo Bogu i to je posvjedočio svojim životom. To je temeljna istina njegovog života. Sve drugo u njegovom životu izvire iz te istine.

Bog je naš nebeski otac, stvoritelj svega, stvoritelj čovjeka kao najvećeg od svih stvorenja, jer ga je stvorio na svoju sliku. Bog stvara čovjeka iz ljubavi i za ljubav. Da bi čovjek ljubio, treba biti ljubljen. Ne može dati ono što nema. Bog je u apsolutnom smislu ljubav. Čovjek koji je stvoren na njegovu sliku, trebao bi biti ljubav“, poručio je mons. Vidović, rekavši da je Stepinac bio od Boga ljubljen i bio je sposoban uzvratiti Bogu svojom ljubavlju.

„Dakle, ljubiti Boga kao što je on njega ljubio, svojim sebedarjem. Isus nije dao nešto od sebe za nas, Isus je dao sebe. Bl. Alojzije se prepustio toj ljubavi. Dopustio je da ga sebedarna Božja ljubav  izgradi iznutra, da ga izrezbari, osposobi za ljubav. I on je postao savršena ljubav, da je mogao Bogu odgovoriti kroz ljubav prema čovjeku. Mogao je biti sebedarje za Boga, preko ljubavi prema čovjeku“, rekao je mons. Vidović.

Istaknuo je kako je Stepinac naglasio da treba razlikovati čovjeka od njegovog grijeha. „Čovjek je Božje stvorenje. Ako se mrzi i odbacuje čovjeka,  mrzi se i odbacuje sâmoga Boga. Treba ljubiti čovjeka, bez obzira kakav je, a prezirati njegov grijeh, njegovo zlo i učiniti sve da se snagom ljubavi čovjek oslobodi jada, da stekne brata kojeg će svojom ljubavlju osposobiti da i on može ljubiti. Stepinac je ljubio svakog čovjeka, sve ljude, bez razlike.

To što neki procjenitelji kažu da ipak nije dovoljno ljubio i dovoljno pomagao, to su djeca onih kojima je najviše pomagao. A takva procjena se servira zbog nekih drugih razloga“, upozorio je biskup, rekavši da je Stepinac bio čovjek ljubavi.

„Ljubio je Boga, čovjeka i svoju domovinu. Prihvatiti ga za zaštitnika i slijediti na putu života i svetosti, znači prepustiti se Božjoj ljubavi do mjere da me ta ljubav učini sposobnim u svakom trenutku uzvratiti Bogu kroz ljubav prema bližnjemu.

Jer me Bog ljubi kakav jesam, dužan sam ljubiti ljude koje mi Bog povjerava onakve kakvi jesu. Jer me Božja ljubav izgradila da budem taj koji jesam, i moja ljubav treba izgraditi drugoga, da budemo prepoznatljivi kao Božja djeca“, rekao je biskup, poručivši: „Pravi domoljub znači biti ljubav prema svakom čovjeku, bez razlike, čovjek po mjeri Isusa Krista“.

U misi su koncelebrirala petnaestorica svećenika, među kojima i bilobriški župnik don Mario Akrap. Bili Brig u Zadru je prva župa u Hrvatskoj koja je posvećena bl. Alojziju, a nakon mise puk je počastio i relikviju bl. Alojzija.

Trodnevnicu ususret Stepinčevu predvodio don Josip Kolega

Proslavi blagdana prethodila je trodnevna duhovna obnova koju je predvodio don Josip Kolega, duhovnik Biskupijskog misijskog sjemeništa ‘Redemptoris mater’ u Puli.

Don Josip je govorio o bl. Alojziju kao pastiru po Srcu Isusovom. „Alojzije je bio pastir koji je bio moćan u svojoj slabosti. Iako su ga trovali i izgladnjivali, što je bio fizički slabiji, to je duhom bivao jači i postao suobličen jedinom Pastiru, Isusu Kristu“, rekao je don Josip.

Istaknuo je da smo „i mi danas pozvani pasti ljude protiv tvrdoće oholosti i tvrdoće nepraštanja. Možda netko nije oprostio svome bližnjemu, svojoj majci, ocu, bratu, sestri. Sakramentalnim životom borimo se protiv te tvrdoće. Ponekad je potrebno dotaknuti dno i onda postati mekši, da bi nakon toga postao pastir“, poručio je don Josip, rekavši kako nam Bog preko sveca govori da smo i mi pozvani na svetost. Istaknuo je da kršćanstvo nije protiv užitka, nego ga razumije kao dar koji se ostvaruje u zajedništvu s Bogom i bližnjima. Naglasio je razliku između istinskog uživanja koje se živi u zahvalnosti, zajedništvu i služenju te sebičnog užitka koji čovjeka zatvara u egoizam i udaljava od drugih.

Nakon mise, u subotu, 7. veljače, crkveni zbor ‘Sv. Cecilija’ iz Jelse na Hvaru, pod ravnanjem dirigenta Slavka Reljića, izveo je u župnoj crkvi oratorij ‘Za križen’. Drugog dana trodnevnice, u nedjelju, 8. veljače, župljani su se spomenuli  šeste obljetnice posvete svoje župne crkve koju je 8. veljače 2020. posvetio  tadašnji zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Nakon te večernje mise, koncert u crkvi održala je klapa ‘Sv. Juraj’ Hrvatske ratne mornarice.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Susret članova župnih zborova Zadarske nadbiskupije održan je u crkvi sv. Pavla na Bokanjcu u Zadru u ponedjeljak, 9. veljače. Svečano misno slavlje za članove zborova predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Potaknuvši na svijest o daru koji im je povjeren, nadbiskup je zahvalio pjevačima „za sve godine pjevanja, za sate provedene na probama, za strpljenje, vjernost i požrtvovnost kojima svojim glasom, znanjem i talentom doprinose slavljenju Boga i duhovnom rastu vjernika“.

Rekao je da je služba pjevača u bogoslužju „dragocjena i duboko utkana u život Crkve“. „Liturgijska glazba nosi u sebi snagu molitve i otvara srca za Božju prisutnost. Crkva nas uči da je crkveno pjevanje sastavni i bitni dio liturgije i da kroz njega zajednica uzdiže dušu Bogu“, rekao je nadbiskup, dodavši da je pjevanje sudjelovanje u svetom činu u kojem se riječ, ton i sabranost stapaju u molitvu koja obuhvaća cijelu zajednicu.

„Pjesma prožeta vjerom i molitvom postaje prostor u kojem se ljudi mogu približiti Kristu. Kao što su bolesnici tražili dodir Isusove haljine, i mnogi vjernici kroz liturgijsku glazbu traže dodir Božje blizine. Pjesma otpjevana s vjerom i srcem može postati ljestve, most, preko kojega se srce čovjeka približava Bogu, mjesto na kojem se čovjek otvara djelovanju Božje milosti“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da glazba u liturgiji vodi zajednicu prema Bogu i pomaže vjernicima da se dublje uključe u otajstvo koje se slavi.

„Kroz napjeve, psalme i zajedničke odgovore narod ulazi u ritam liturgijske molitve Crkve koja ih obuzima i uzdiže Bogu. Mnogi upravo u pjesmi pronalaze utjehu u trenucima tereta, snagu u slabosti i mir u nemiru svakodnevice. Pjesma često pomaže da se srce sabere, da se misli utišaju, da se buka iznutra i izvana povuče pred Božjom prisutnošću. Tada naš duh lakše prepoznaje ono što je uistinu bitno“, poručio je mons. Zgrablić.

„Snaga lijepog i molitvenog pjevanja leži upravo u tome što ono uzdiže dušu Bogu. A uzdizanje duše Bogu je molitva. Ta se molitva ne izgovara samo riječima, nego cijelim bićem. Kad se duša uzdiže prema Bogu, ona se približava izvoru života, svjetla i mira. Takva molitva postaje dodir Božjih ‘haljina’, dodir koji ne ostaje bez ploda. U tom dodiru Bog djeluje, liječi, jača i obnavlja“, istaknuo je nadbiskup.

Stoga služba pjevača, orguljaša, voditelja zborova, glazbenika ima snažno i duboko djelovanje. „Pjevanje može postati mjesto susreta s Kristom za one koji slušaju. Može biti trenutak u kojem netko ponovno pronalazi vjeru, ozdravljenje duha, hrabrost ili nadu. Lijepo pjevanje ostavlja duboki trag u životima ljudi, jer svaka iskrena molitva, a osobito otpjevana, vodi prema dodiru Boga koji prolazi među nama“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je svrha svete glazbe povezana sa slavom Božjom i posvećenjem vjernika.

„Kada je ta svrha u središtu, glazba postaje autentičan izraz molitve Crkve i snažno sredstvo duhovnog rasta pojedinca i župne zajednice. Ona pomaže vjernicima da se uključe u liturgiju srcem i glasom te da se osjećaju dijelom zajedništva koje slavi Boga“, naglasio je nadbiskup. Potaknuo je pjevače na ustrajnost i vjernost u tom poslanju, rekavši da njihova prisutnost u župnim zborovima ima veliku vrijednost i donosi plodove.

„Dolazak na probu, ulaganje vremena i truda, lijepo otpjevana pjesma postaje mjesto u kojem Bog djeluje kroz vašu raspoloživost i predanost. Zajedništvo u župnom zboru poziva na međusobno poštovanje, strpljenje i otvorenost. Različitosti u glasovima, karakterima i glazbenim izričajima mogu postati izvor bogatstva i rasta kad se žive u duhu zajedništva. Duhovni plodovi rađaju se ondje gdje vlada povjerenje, gdje se njeguje iskreni razgovor, gdje se radujemo uspjehu drugih i zajedno nosimo izazove“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši kako takvo ozračje omogućuje da pjesma postane istinska molitva koja dušu uzdiže Bogu.

„Kad se sakralna glazba shvati kao molitva, ona oblikuje i one koji je izvode. Dok pjevate, slušate jedni druge i tražite sklad, i sami se izgrađujete u vjeri i zajedništvu i uzdižete srce Bogu. Glazba koja dira srce usmjerava čovjeka prema Bogu, produbljujući nutarnji život i jačajući osjećaj pripadnosti Crkvi“, poručio je nadbiskup pjevačima.

Zahvalio je članovima župnih zborova za njihovu vjernost i ljubav prema službi koju obavljaju. Moleći da im Gospodin obnovi radost pjevanja, učvrsti zajedništvo i ispuni ih mirom i nadom, poželio je da njihovo pjevanje i dalje bude dodir Kristove blizine po kojem mnogi pronalaze utjehu, ozdravljenje i novu snagu za život.

Prije mise, prigodni nagovor o ulozi glazbe u liturgiji prema dokumentu ‘Musicam sacram – Uputa o glazbi u svetom bogoslužju’ održao je don Dario Tičić, predstojnik Povjerenstva za liturgiju i crkvenu glazbu Zadarske nadbiskupije koje je organizator toga susreta.

Don Dario je potaknuo pjevače da njihovo pjevanje Bogu za vrijeme mise ne bude kao koncert ili nastup, nego sa stavom davanja slave Bogu; da dostojanstvenim sudjelovanjem u misi i oni budu obogaćeni. Zahvalio je pjevačima za njihov trud, napor i pouku. Tičić je rekao da im je Bog dao dar pjevanja da ga ne zadrže za sebe, nego koriste u obogaćenju slavlja u zajednici Crkve.

Nakon mise, za sudionike susreta uz njihovo druženje, agape je priredio bokanjački župnik, domaćin susreta don Roland Jelić, u dvorani obližnje Katoličke OŠ ‘Ivo Mašina’.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

O temi „Nadbiskup Ivan Prenđa i koncilska vizija uloge vjernika laika u Zadarskoj nadbiskupiji“ na stručnom skupu uz spomen 30. godišnjice djelovanja mons. Prenđe kao nadbiskupa ordinarija, u petak, 6. veljače, u  sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru izlagala je Ines Grbić, predstojnica Ureda za medije Zadarske nadbiskupije. Prateći djelovanje mons. Prenđe sedam godina od 2002. koji je službu novinarke Zadarske nadbiskupije povjerio Grbić, predavačica je predstavila odnos prema laicima mons. Prenđe koji je smatrao, kao i hrvatski teolozi, da su vjernici laici „neiskorišteni društveni i crkveni potencijal u Hrvatskoj“.

Služba mons. Prenđe podudara se s procesima razvoja laikata u Crkvi u Hrvatskoj nakon demokratskih promjena, a njih je mons. Prenđa konkretno provodio na svim razinama Zadarske Crkve. Nadbiskup je učiteljsko, teološko, kanonsko, pastoralno uporište za angažiranje laika imao u općecrkvenom (koncilskom) i društvenom (hrvatskom) kontekstu i poticajima, rekla je Grbić, istaknuvši da je mons. Prenđa na laike mislio već od početka svoje svećeničke službe i tijekom cijelog svoga biskupstva.

Bio je tek 15 mjeseci zaređen za svećenika, a mladomisnik Prenđa pratio je događaje na Drugom vatikanskom saboru te je još 1965. vlastoručno zapisao svoja zapažanja pod naslovom  ‘Što Crkva očekuje od laika’. U njima ističe kako je 18. rujna 1965. proglašen Dekret o apostolatu laika kojim papa Pavao VI., uručujući ga laicima, „proglašuje i ozakonjuje suodgovornost svih vjernika za Crkvu i njeno djelo.  To je zacrtan i opisan zadatak kojeg su uvijek imali, a oni sami i svećenici smetnuli s vida“, zapisao je mons. Prenđa i razložio temeljni koncilski dekret „Apostolicam actuositatem“ – O apostolatu laika.

Prema njemu, „pravo i dužnost apostolata zajednička je svim vjernicima, i klericima i laicima. U Crkvi su različite službe, a jedinstveno poslanje. Laici dobivaju pravo i dužnost na apostolat iz svog sjedinjenja s Kristom po sakramentima krsta i potvrde. Udio koji u apostolatu imaju laici u poslanju Crkve apsolutno je nužan i ne smije uzmanjkati“, zapisao je mons. Prenđa i stalno koristio pojam „cjelovita ekleziologija“. Djelovanje laika nije gledao kao „suhoparni pragmatizam“, nego da se ono „uzdiže do najizvornije ekleziologije Drugog vatikanskog sabora i do početaka Crkve kako je vidimo u Djelima apostolskim“, rekla je Grbić.

Angažman laika vidio je kao ostvarenje „cjelovite ekleziologije“ i poticao svećenike: „Moramo se otvarati vjernicima. Očito je da mi sve te zadatke ne možemo obaviti sami. Valja širiti krug suradnika među vjernicima laicima. U novonastaloj situaciji sve se važnijim čini pitanje odnosa svećenik – vjernik“.

Upozoravao je kako Koncil „ni izdaleka nije ostvaren u životu Crkve te da je konačno vrijeme da ga se ozbiljno uzme i da ga se provodi“. Govorio je o potrebi promjene mentaliteta i upozoravao: „Ostavimo iluzije da ćemo klasičnim pastoralom bez suradničkih grupa, bez laika, aktivnih, spremnih i vjernih, moći nešto ozbiljnije učiniti“.

Nadbiskup je isticao da je zajedništvo klera i laika „put ostvarenja svih kvaliteta“ i poticao da se „moramo vraćati toj istini uspjeha“.

Mons. Prenđa surađivao je osobno s laicima, svoju otvorenost drugome živio je i kao nadbiskup. Prepoznavao je sposobnosti laika koje oni mogu ugraditi u razvoj Nadbiskupije. Nije bio zatvoren u razine Crkve, nego je surađivao i s laicima u javnom djelovanju u društvu. Govorio je: „Crkva suživljena s čovjekom na njegovom zemaljskom putovanju prati čovjeka ne kao hladni gledatelj, nego kao živi sudionik u njegovoj svakodnevici. Hod Crkve kroz vrijeme je Božji hod s čovjekom“.

Bio je protagonist događaja i uvijek je mislio na opće dobro naroda, što je često isticao. Mons. Prenđa je zaposlio laike u ustanovama Nadbiskupije želeći stručne kadrove. Imao je povjerenje u znanje i sposobnosti laika, s njima je razgovarao, stvarao projekte, povjeravao im odgovornosti.

U svojoj nastupnoj propovijedi kao ordinarij u katedrali sv. Stošije, 11. veljače 1996., mons. Prenđa je izrijekom pozdravio „Kristove vjernike laike“ i ističe pojmove „cjelovito poslanje, suradnički duh, suvoditelji, odgovornost svih“. Termin ‘suodgovornost laika’ je središnji pojam dokumenta HBK pod nazivom „Za život svijeta – Pastoralne smjernice za apostolat vjernika laika u Crkvi i društvu u Hrvatskoj“ (2012.).

U nastupnoj propovijedi rekao je da vidi vjernike laike koji su pozvani dublje se angažirati u evangelizaciji i da želi razvijati suradničku dimenziju s drugim čimbenicima društva. Poslije te mise, kao ordinarij 1996., na večeri u Sjemeništu na prijemu svih sudionika kaže da je zajedništvo bitna dimenzija ljudskog života, da je Crkva zajedništvo, raduje se svakoj prilici gdje se to iskazuje i da „Crkva koja živi zajedništvo na svim razinama, može ispuniti svoje poslanje“.

U prvim danima kao ordinarij, u osobne susrete primao je vjernike laike iz župa na periferiji i skupine vjernika laika iz svih sfera društva. Rekao je da su ti susreti „znak dijaloškog stava Crkve prema institucijama države“, da se „Crkva uzdiže iznad stranačja i nastoji surađivati s političkom zajednicom radi općeg dobra“.

Na 24. godišnjoj skupštini svećenika, njegovoj prvoj skupštini kao ordinarija, mons. Prenđa je rekao da su kler i laici dva plućna krila Crkve. Tada je upozorio da hrvatska i zadarska Crkva „nije još ozbiljno izašla iz svoga klerikalnog kruga. Mi nemamo laikata, nemamo, slikovito rečeno, drugog pluća. Samo s jednim dišemo. Sve je još u povoju. Mi nismo odgojeni za suradnju, ne odgajamo suradnike, ne znamo što bi s njima“.

Već tada je rekao da je njegov prioritet odgoj laikata, suradnika i da će mu to biti temeljna tema na pastirskim pohodima. „Nećemo odgovoriti potrebama Crkve ako hitno ne poradimo na tome. Ponovno čitajmo Koncil – Lumen Gentium, Gaudium et spes, Apostolicam actuositatem, Gravissimum educationis i novi Kodeks crkvenog kanonskog prava, što govore i traže o mjestu laika u Crkvi“, potaknuo je mons. Prenđa svećenike.

Isticao je da se Drugi vatikanski koncil prvi u povijesti Crkve temeljito bavio pitanjem vjernika laika i upućivao je i na druge koncilske dokumente. Nadbiskup je isticao da su začetnici i nositelji brojnih pokreta u Crkvi vjernici laici zauzeti u obnovi Crkve.

Tema 34. Svećeničkog dana Zadarske nadbiskupije 1996. bila je „Svećenik i njegovi pastoralni suradnici“, na kojoj se izlagalo o djelovanju laika. To je bila tema svih svećeničkih rekolekcija u pastoralnoj godini 1995./96.

Mons. Prenđa je rekao da je napast svećeništva „gospodarenje stadom“, ali i demokraticizam, jer se ne smije nijekati razlika između krsnog i ministerijalnog svećenstva. Govorio je da „Crkvi nije prihvatljiv mentalitet koji nastoji pomiješati svećeničke i laičke zadatke. Ne treba laike pretvoriti u svećenike i obrnuto“.

Biblijsku riječ „Krist je prolazio, opazio i pozivao: ‘Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi’“, mons. Prenđa nije gledao samo u odnosu na ministerijalno, nego i opće svećenstvo te je osobno primijenio takav način  odnosa i s laicima: opažao ih je, pozivao i formirao, istaknula je Grbić.

Među dvjesto sudionika na susretu vjernika laika iz Hrvatske u Osijeku (2001.) u organizaciji Vijeća za laike HBK, bili su i zadarski laici koje je na taj susret poslao mons. Prenđa, u viziji njihovog djelovanja u mjesnoj Crkvi.

Nadbiskup je rekao da su sve službe za izgradnju Crkve nastajale djelovanjem Duha Svetoga. „Zato se svako služenje ima obavljati pod utjecajem Duha, kao nalog primljen od Boga. Stoga je svaki govor o crkvenoj službi i crkvenosti službe govor o trojstvenom odnosu između Duha Svetoga, osobe kojoj je povjerena služba i Crkve.

Teologija službi oslanja se na Crkvu apostolskih vremena koja je zaživjela izvornu Kristovu volju glede službe u njoj. Ako se vraćamo tim izvorima, tada će svi nositelji službi u Crkvi biti prepoznatljivi kao ljudi Duha Svetoga. Oni su živa slava Božja. Blago njima i svijetu zbog njih“, poručio je mons. Prenđa. Izrazio je nadu „da se naučilo iz baštine Koncila kako su parcijalni pristupi zadacima pogrešni“ i nije želio „da itko izostane iz povijesnog kairosa svojim doprinosom“.

„Ekleziologija Drugog vatikanskog sabora sažima se u riječi zajedništvo (communio) koje izvire iz Presvetog Trojstva. U njemu ima temelj jer je Bog zajedništvo. A zajedništvo je jer je ljubav. Ekleziologija Koncila nas uči da je Bog poslanje jer je zajedništvo. Crkva je plod i sakrament toga poslanja“, rekao je mons. Prenđa.

Isticao je da ekleziologiji Koncila moramo biti blizi, njome mjeriti naš način razmišljanja i djelovanja i da je uloga Koncila proročka za mnoge generacije. „Živeći s tom ekleziologijom, živimo s objavljenom teologijom, trojstvenom, reče Sveti otac. Moramo uvijek promicati jedinstvo naroda Božjega koje treba ostvarivati sa svim angažiranim laicima“, prenijela je Grbić poticaje nadbiskupa Prenđe.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na stručnom skupu „’Ljubiti Crkvu’ – Sjećanje na zadarskog nadbiskupa mons. Ivana Prenđu, uz spomen 30. obljetnice njegove pastirske službe u Zadarskoj nadbiskupiji“, u petak, 6. veljače u sjemeništu „Zmajević“ u Zadru, u trećem dijelu skupa izlagalo je troje predavača.

Izlaganja su održali: Šime Ćurko: Obitelj i mladi u pastoralu mons. Prenđe; Ivica Jurišić: Tranzicija Caritasa Zadarske nadbiskupije iz ratnog u mirnodopsko doba; mons. Želimir Puljić: Neplanirani, ali ostvareni dolazak Ivana Pavla II. u Zadar 2003. godine.

Mons. Prenđa je govorio da za obitelj nema zamjene, koji god pogled suvremeni čovjek iznosio o obitelji, rekao je Ćurko. Zadatak Crkve je moralno i materijalno podupirati obitelji i boriti se za pravednije zakonodavstvo. Nadbiskup je tražio od klera i laika da upoznaju dokumente Crkve o nauku obitelji, da se pripremaju homilije, kateheze o obitelji.

Godinu 2004. u Zadarskoj nadbiskupiji proglasio je Godinom obitelji i rekao da svaka obitelj treba imati ABC misal, Časoslov i Bibliju. Smatrao je da treba produbiti pripremu mladih za obitelj i brak i da župnik treba na različite načine okupljati obitelj u župi. Govorio je o bračnim vikendima, poticao duhovne obnove za obitelj i tražio ozbiljan angažman župnika s obiteljima.

Isticao je da obitelji trebaju dobiti konkretnu pomoć. Promicao je susrete Zajednice obitelji s četvero i više djece koje je i osobno vodio u pastoralnom centru i služio misu za njih u katedrali. Cijenio je ulogu zajednice Pro vita i djelovanje ‘Male škole’ u Caritasu koju su polazila djeca iz obitelji s teškoćama i posjećivao ih. „Nadbiskup je sudjelovao u svemu, dolazio na sve susrete. Bio je aktivan sudionik svega što se događalo u Nadbiskupiji i kad je riječ o obitelji“, rekao je Ćurko.

Mons. Prenđa je govorio da se Bog objavio čovjeku po obitelji, da je dijalog između Boga i čovjeka počeo u obitelji i na čovjeka je u obitelji prešla stvaralačka Božja moć i briga za stvorenje. O obitelji je govorio i u svojim uvodnicima u Vjesnik, nekad je kritizirao nedovoljni angažman Crkve da se promijene neke loše statistike o stanju obitelji u društvu. Nije bio defetist, naviještao je uskrslog Krista i govorio da će Krist pomoći, istaknuo je Ćurko.

Realno je gledao stvarnost, ali i nudio rješenja. U Vrani je 2004. održan veliki susret obitelji Zadarske nadbiskupije s više tisuća ljudi. Svaki susret se detaljno pripremao, od razine župa, dekanata, do Nadbiskupije, što je operativno provodio i tadašnji generalni vikar mons. Ivan Mustać.

Godinu 2005. je proglasio Godinom mladih u Zadarskoj nadbiskupiji kada su mladi hodočastili u katedralu. Smatrao je da ne treba podilaziti mladima nego biti s njima u istini. Ohrabrivao je svećenike da priđu mladima i podsjećao kako sv. Ivan Pavao II. okuplja milijune mladih na svjetskim susretima. Na inicijativu mons. Prenđe, 2010. je održan Susret hrvatske katoličke mladeži u Zadru koji je okupio 30 000 mladih. U pripremi su se diljem Nadbiskupije održavale duhovne obnove za mlade, volontere, mons. Prenđa je osobno i aktivno sudjelovao u tome. Nadbiskupa Prenđu krasila je blizina, sveprisutnost, zanimao se za ljude i što se događa, poznavao je ljude, poručio je Ćurko.

Od 2004. mons. Prenđa je bio predsjednik Hrvatskog caritasa. Zadarski Caritas je dijelio veliku materijalnu pomoć tijekom rata i bio uključen u povratak izbjeglica, uz pomoć njemačkog i talijanskog caritasa.

„Caritas je u središte svoga djelovanja  stavio čovjeka  i mogao se razvijati jer je iza njega uvijek stajala Nadbiskupija svojim materijalnim sredstvima. Nadbiskup Prenđa poticao je i podržavao projekte naglašavajući važnost Caritasa, uz euharistiju i katehezu, kao tronožac djelovanja Crkve. Govorio je da je Caritas vidljivo lice Crkve koje stavlja čovjeka u potrebi u prvi plan, vodeći se riječima Evanđelja, osobito iz Mateja, 25 poglavlje“, rekao je Jurišić. Pučka kuhinja u Zadru otvorena je 1996., a Pučka kuhinja u Benkovcu 2004., a Prenoćište za beskućnike 2007. godine. Psihološka pomoć pružana je ljudima u raznim potrebama, nadbiskup je redovito pohodio Caritas i sa svim djelatnicima i korisnicima imao susrete: s roditeljima poginulih hrvatskih branitelja, beskućnicima, korisnicima Pučke kuhinje s kojima bi i ručao, darivao je djecu u ‘Maloj školi’, svima bi pružao riječ utjehe kao pastir. U Caritasu je djelovala terapijska zajednica pripreme za odlazak ovisnika u komune, uz stalno stipendiranje srednjoškolaca  i studenata, do  osnovnih programa pomoći u odjeći i hrani.

„Za nijedan novi projekt i program koji bi Caritas pokrenuo  nije bilo straha hoće li ga nadbiskup Prenđa odobriti. Po opsegu projekata i programa, Caritas Zadarske nadbiskupije slovio je za jedan od najboljih Caritasa u Hrvatskoj. Nadbiskup Prenđa osobno je zvao djelatnike i pitao za konkretne osobe jesu li su došli po pomoć, koji su se njemu obratili direktno tražeći pomoć; rekao bi da će, ako treba, i zadnja kuna iz Nadbiskupije ići onima u potrebi“, istaknuo je Jurišić.

Mons. Prenđa je inzistirao na duhovnosti djelatnika Caritasa i podržavao njihove duhovne vježbe, dopustio je da se u Caritasu jednom tjednom služi  misa. „Inzistirao je na suradnji s lokalnom zajednicom, s gradovima, općinama i Županijom. Bilo mu je važno da i kroz to Caritas bude vidljiv u zajednici. Pred jaka crkvena vremena održavale su se konferencije za medije na kojima je osobno sudjelovao, kao i u akcijama na gradskom trgu.

U vrijeme došašća pohodio je Caritas, imao mise s djelatnicima, dolazio na obilježavanja raznih datuma, Dana volontera, dijelio obroke u Pučkoj kuhinji“, rekao je Jurišić. Mons. Prenđa je stalno poticao djelatnike na stvaranje novih programa i projekata, prema potrebi u zajednici.

„Inzistirao je na stručnosti djelatnika Caritasa u socijalnoj službi i Obiteljskom savjetovalištu. Zahvaljujući njegovoj podršci, Caritas Zadarske nadbiskupije sa svojim projektima razvio se u jedan od vodećih Caritasa u Hrvatskoj. Smatrao je da programi spadaju u područje rada lokalne zajednice, ali i Crkva je dio lokalne zajednice; odnosno, lokalna zajednica je dio Crkve, te je naglašavao važnost suradnje mjesne Crkve i lokalne zajednice, gledajući Krista u čovjeku koji je potreban bilo kakve pomoći“, istaknuo je Jurišić.

Želio je da Caritas obogati lokalno zajedništvo djelatnika i korisnika Caritasa jer smo pozvani donijeti ljudima svjetla i radosti, govorio je mons. Prenđa, smatrajući da Caritas nije samo materijalni dar, nego i darivanje svoga vremena, svoje naklonosti i razumijevanja.

Potičući suradnju s lokalnom zajednicom, nadbiskup je s ponosom govorio kako je zadarski Caritas izrastao u crkvenu ustanovu značajnog ugleda u društvu te je nabrajao projekte koje je Caritas vodio samostalno i u suradnji s lokalnom zajednicom. U Zadru je 2007. bio održan i susret predstavnika svih biskupijskih Caritasa iz Hrvatske.

„Mons. Prenđa je dao veliki razvojni zamah radu Caritasa, imao je viziju da Caritas opstaje na stručnosti ljudi koji u njemu rade. Inzistirao je na prisutnosti struke u svim područjima rada. Poticao je djelatnike na edukacije, sudjelovanje na seminarima, razmjenu iskustava i s  civilnim ustanovama, da se izbjegne stihijsko i polovično djelovanje, prepuštenost slučaju i amaterizmu, kako bi se izbjeglo neredovito i manjkavo pružanje pomoći“, istaknuo je Jurišić.

Naglasio je da je mons. Prenđu krasila „neposrednost, jednostavnost, ljudska toplina i prihvaćanje čovjeka. Njegova ljudska širina se očitovala i u njegovim susretima sa potrebitima“. Jurišić je citirao nadbiskupa Prenđu koji je govorio: „Svećenik i župnik upućeni su u stvarnost povjerenog naroda, ti su ljudi iz našeg stada. Upućuju poglede prema nama i očekuju našu pomoć. Isus nas izaziva, potiče kada kaže, ‘Dajte im vi jesti’. Puno je siromašnih na duhovnom polju i moramo davati duha, ali ljudima treba davati i kruha i ruha“.

Sv. Ivan Pavao II. pohodio je Zadar 9. lipnja 2003. godine na Forumu u Zadru, gdje se bilo okupilo 120 000 ljudi. Pohod je održan upravo na 13. godišnjicu biskupskog posvećenja mons. Prenđe. Zbog zdravstvenog stanja Pape nije mu bilo preporučeno posjetiti više gradova u Hrvatskoj. Odluci da pohodi Zadar pomoglo je i osobno poznavanje Woytile koji je kao kardinal bio u istoj radnoj grupi sa zadarskim nadbiskupom Marijanom Oblakom na Koncilu i kojem se obratio s ‘Moj prijatelj’. Ivan Pavao II. je na Forumu pohvalio djelovanje crkvenih pokreta u Zadarskoj nadbiskupiji i razvoj laikata.

Zanimljivo je i providonosno kako je 11. veljače 1996., kad je preuzeo službu ordinarija, mons. Prenđa u nastupnoj propovijedi u katedrali sv. Stošije rekao upravo ono što se ostvarilo sedam godina poslije na Forumu.

Preuzimajući službu ordinarija, mons. Prenđa je 1996. rekao: „Zapažam da Duh Sveti u Zadarskoj Crkvi u ovom času prožima duše koje se otvaraju njegovim darovima… Vjerujem jer vidim da se Kristova Crkva, predvođena papom Ivanom Pavlom II i ova mjesna Crkva okuplja Majke Marije kao ono apostoli na dan Pedesetnice. Vjerujem da nas Duh Sveti nadahnjuje, a Marijin primjer potiče kako ova Zadarska Crkva treba oblikovati i zacrtati svoj program za iduća desetljeća“.

Sv. Ivan Pavao pohodio je Zadar na blagdan Marije, Majke Crkve, na duhovski ponedjeljak. I Papa je tada koristio upravo taj kontekst kojeg je spomenuo mons. Prenđa u nastupnoj propovijedi; da u Zadarskoj nadbiskupiji prepoznaje razvijen laikat i da se kao apostoli trebamo okupljati oko Marije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na stručnom skupu „’Ljubiti Crkvu’ – Sjećanje na zadarskog nadbiskupa mons. Ivana Prenđu, uz spomen 30. obljetnice njegove pastirske službe u Zadarskoj nadbiskupiji“, u petak, 6. veljače u sjemeništu „Zmajević“ u Zadru, u drugom dijelu skupa izlagalo je pet predavača.

Održana su izlaganja: Elvis Ražov i Arijana Mračić: Visoka teološko – katehetska škola (VTKŠ) u Zadru i uloga mons. Prenđe; Ante Sorić: Teološko – pastoralne poruke iz pastirskih poslanica nadbiskupa Prenđe; Radomir Jurić: Sjećanje vjernika laika na mons. Prenđu; Marijana Mohorić: Katehetski dani Zadarske nadbiskupije u svjetlu smjernica mons. Prenđe i Bojan Rizvan: Teološko – pastoralna vizija svećeništva Ivana Prenđe.

Mons. Prenđa je vodio dugi, desetogodišnji proces traženja sponzorstva za VTKŠ-a  prema KBF-u u Zagrebu koji je nailazilo na  pravne teškoće. Velik je  bio kadrovski problem, nedostatak doktora znanosti, rekao je Ražov. Mons. Prenđa je osobno tražio predavače diljem Hrvatske i sam je revno predavao nekoliko kolegija na VTKŠ-u. Svoje zadnje predavanje „Uvod u otajstvo Krista i povijest spasenja“ mons. Prenđa održao je tri dana prije svoje smrti, 22. siječnja 2010. godine.

Reformom visokih katoličkih učilišta prema Bolonjskom procesu, umjesto pokroviteljstva traži se povezanost s KBF-om. Promijenjena je i forma studija, traži se uvođenje preddiplomskog i diplomskog studija i status VTKŠ-a 2009. mijenja se u Teološko-katehetski odjel Sveučilišta u Zadru te se institucionalno povezuje s tom nadležnom ustanovom.

VTKŠ je 2001. bio preseljen iz zgrade sjemeništa u Novi kampus Sveučilišta, jer je mons. Prenđa želio da škola bude među studentima, da edukativna i odgojna prisutnost Crkve bude prisutna u sveučilišnom životu.

Mons. Prenđa je isticao važnost duhovnosti vjeroučitelja i studenta pa je na njegovu inicijativu organiziran mjesečni Dan duhovnosti na VTKŠ-u;  obuhvaćao je predavanje, molitvu i razgovor. Organizirala su se hodočašća studenta, predstavljanja knjiga, časopisa, skupovi, seminari, doškolovanje za katolički vjerski odgoj u javnim predškolskim ustanovama. Od 1992. g., tijekom 21 godine rada bilo je upisano 18 generacija studenta, ukupno njih 318. Zadnja generacija VTKŠ-a je upisana 2010., a do 2013. je diplomiralo 137 studenta.

Nadbiskup je brinuo i za gostujuće profesore koji su stanovali u sjemeništu i uvijek je želio da dnevnica profesora VTKŠ-a bude veća od civilne sveučilišne dnevnice. Organizirao je zajedničke večere i ručkove početkom i krajem godine za sve profesore. Svjestan da se odaziv za zvanja događa u kasnoj dobi, vidio je i VTKŠ kao mjesto na kojem studenti razlučuju o svom duhovnom zvanju. Tako se od početka VTKŠ-a za svećeničko ili redovničko zvanje odlučilo 19 studenta, istaknuo je Ražov.

Sorić je rekao kako u poslanicama mons. Prenđe dominira pastoralni, praktični dio nad teološkim. Pisao ih je uz posebna crkvena vremena, blagdane, pastoralne proglase godina, svećeničke skupštine. Obrađivao je društvene teme, socijalnu osjetljivost, karitativno djelovanje koje s riječi brzo prelazi na djelovanje. Imaju i pedagošku karakteristiku, jer je mons. Prenđa cijeli život zapravo bio odgojitelj. Nadbiskup u poslanici piše biblijski tekst, ovisno o vremenu Crkve, potom ga teološki, egzegetski tumači i  konkretizira u kontekstu Zadarske nadbiskupije, rekao je Sorić.

Njegov stil i govor je razumljiv, pitak. U poslanicama predstavlja program Zadarske nadbiskupije, daje praktične savjete s poticajem i prijedlogom da mu se narod i svećenici pridruže u djelima. Bio je pragmatičan, konkretan, praktičan, istaknuo je Sorić, rekavši da je nadbiskupu Prenđi ključna riječ u poslanicima – ‘obnova’. Koristi je i u kasnijem tranzicijskom vremenu, ističe da materijalnu obnovu mora pratiti duhovna obnova pojedinca, zajednice. Sorić je citirao mons. Prenđu da „svetost ne lebdi u nedostupnoj sferi apstrakcije. Ona se događa. Bog nam je svoju svetost pokazao vrlo konkretno. Postao je čovjekom u Isusu iz Nazareta i prošao zemljom čineći dobro“.

Iako je bilo teško poratno vrijeme, Katehetski dani su se ustrajno održavali, istaknula je Mohorić. Na njima su razmatrane aktualne teme, poput ovisnosti, pa sakramenti kršćanske inicijacije, sakrament potvrde i sve s njim povezano, katehetska metodologija i pastoral, motivacija učitelja i učenika, mladi, obitelj. Nadbiskup je želio da teme nađu odjeka u životu Nadbiskupije, svećenika.

Mons. Prenđa koji je 2000. utemeljio Katehetski ured Zadarske nadbiskupije bio je prisutan na svih 14 katehetskih dana tijekom svoje službe. Uvijek je imao vrlo sadržajan i strukturiran govor, sudjelovao je u svim trenucima Katehetskog dana, predavanjima i radu po skupinama, okruglom stolu, diskusiji i u završnoj riječi dao je daljnje upute, smjer, istaknula je Mohorić.

Prvi Katehetski dan 1996. g. imao je 40 sudionika, a kasnije čak 220 sudionika. Termin kerigmatska kateheza u vrijeme mons. Prenđe kojeg je koristio uopće nije bio uobičajen naglasak za katehezu u katehetskim govorima, istaknula je Mohorić. Naglašavao je važnost svjedočenja, intenzivan duhovni život, potrebu poznavanja prilika, formacije kateheta, povezanost s mjesnom Crkvom i biskupom, ulogu zajednice u župi, svećenika i suradnju svih subjekata kateheze.

„Mons. Prenđa u svojim govorima bio je vrlo konkretan, odlučan i jasan, jako oslonjen na Božju riječ, njegova vizija svećeništva ima snažnu biblijsku utemeljenost“, rekao je Rizvan, proučavajući govore mons.  Prenđe na svećeničkim skupštinama zadarskom prezbiteriju.

Isticao je važnost duhovnosti svećenika da trajno svjedoče svoje pripadanje Kristu u svakodnevnom životu te zajedništvo prezbiterija kao put ostvarenja  kvaliteta, nasuprot individualizmu i izolacionizmu. Važno je zajedništvo između biskupa i svećenika u iskrenom dijalogu, pomoć svećenika  nadbiskupu savjetom, pa i kritikom prožetom dobrom namjerom i ljubavlju.

Poticao je svećenike na proces vlastitog obraćenja, stalnog čišćenja. „Važno je obratiti se osobito u odnosu prema novcu, posjedovanju dobara, svjetovnom prestižu, površnom prijateljstvu s moćnicima ovoga svijeta, jer to je kamen spoticanja kod solidnih vjernika“, citirao je Rizvan mons. Prenđu koji je kritizirao komotnost, nerad, bezidejnost, „oslanjanje na sigurnost novca koja omogućuje visoki standard, a može značiti zbogom pastirskom povjerenju u Duhu“.

Nadbiskup je pozivao svećenike na autentičan život i rekao da autoritet položaja koji je nekad u društvu bio vrednovan, više ne može imati značaj, nego da treba izgrađivati autoritet koji dolazi iz osobnosti. Opominjao je mentalitet u kojem svećenici ne podupiru jedni druge, nego ponekad obeshrabruju i podcjenjuju.

Mons. Prenđa je govorio da svećenici ne smiju preuzeti ulogu laika i svećeništvo svesti na legalizam, činiti minimalno u svojim župnim dužnostima, ne brinući za druge i cjelinu života u Nadbiskupiji.

Upozoravao je na funkcionalizam svećenika, da ne smiju biti distancirani i virtualni župnici. „Obični ljudi moraju vidjeti da se njima vraćamo, ne možemo ih selektivno voditi s distance, govorio je mons. Prenđa. Naglašava važnost suradnje s kurijom.

Isticao je da svećenik trajno evangelizira sebe i svijet, da u najtežim moralnim pitanjima treba donijeti nauk evanđelja. To su obrana života od začeća do prirodne smrti, predbračni moral mladih, vjernost u braku, u pitanjima homoseksualnosti, socijalne nepravde – da u evangelizaciji uvijek treba biti vjeran stavovima evanđelja i Crkve“, poručio je Rizvan.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić