Na otvaranju manifestacije ‘Dani otvorenih vrata’ Katoličke gimnazije Ivana Pavla II. Zadar u ponedjeljak, 19. svibnja, u sportskoj dvorani te škole, predstavljeno je više noviteta i promjena u djelovanju te najstarije odgojno – obrazovne ustanove u Zadarskoj županiji.

Klasična gimnazija Ivan Pavao II. promijenila je svoj naziv u Katolička gimnazija, jer se uz dosadašnji klasični smjer i od 2022. godine opći smjer, od 2025. / 26. školske godine može upisati i prirodoslovni smjer. S novim imenom, cjelovitije su predstavljena sva tri programa škole. Ponosni na tradiciju klasičnog i općeg obrazovanja, a svjesni potreba modernog obrazovanja, u duhu potreba vremena u kojem živimo, klasičnom i općem smjeru pridružili su prirodoslovni. S novim smjerom i imenom škole povezani su prošlost i budućnost i otvoreno novo poglavlje u njihovom djelovanju i poslanju škole.

Ivana Miočić, prof. Hrvatskog jezika u gimnaziji koja je vodila kroz program proslave, podsjetila je na višestoljetne temelje te škole koja je djelovala pod nazivima: Seminario Florio, Seminarium archiepiscopale illyricum, Seminarium illyricum totius Dalmatiae, Seminarium theologicum latinum, Nadbiskupsko sjemenište u Zadru, Bogoslovno učilište u Centralnom sjemeništu, Institutum Theologicum Centrale Jadrense, Piccolo seminario Zmajevich, Nadbiskupska klasična gimnazija te Klasična gimnazija Ivana Pavla II. s pravom javnosti.

Ivan Pavao II. naslovnik je i zaštitnik te škole već 20 godina. Taj Veliki papa je 9. lipnja 2003. godine za svog pohoda Zadru blagoslovio i kamen temeljac za izgradnju nove zgrade Gimnazije, jer je Klasična gimnazija pod različitim nazivima stoljećima djelovala u sklopu zgrade sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

„Svim tim nazivima se ponosimo i donijeli su identitet školi, mijenjali je k boljem, činili je čvršćom, ali su i nazivi koji nose slike vremena koje je škola suvereno i s vjerom u Isusa Krista prevladavala. U vremenu kad se svijet bori s krizama identiteta na svim razinama, strahom, nestabilnošću u svim aspektima života,  školi dajemo naziv koji je vjekovima bio njen atribut i uistinu je bio njen jedini pravi naziv – ona više nije samo simbolički i nadimkom ‘katolička’, ona je sada punim nazivom Katolička gimnazija Ivana Pavla II.“, istaknula je Miočić, rekavši da se novim nazivom škole simbolički „zatvara jedno dugo poglavlje, a otvara drugo, novo, autentično, uvijek povezano s tradicijom i duhom naše škole“.

U Gimnaziju se 1997./98. šk. godine upisao prvi vanjski učenik, da školu nisu više pohađali samo sjemeništarci i kandidati na putu za svećeništvo, nego i mladići i djevojke koji se žele školovati u duhu općeljudskih, kršćanskih vrijednosti.

Nakon gotovo trostoljetnog boravka u okrilju Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’, 18. svibnja 2005. godine novu školsku zgradu gimnazije blagoslovio je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa, a u rujnu te godine u novu školsku zgradu ušla je nova generacija učenika. Nakon naziva Nadbiskupska klasična gimnazija, krajem 2005. godine nadležno Ministarstvo prosvjete i športa RH odobrilo je preimenovanje Nadbiskupske u Klasičnu gimnaziju Ivana Pavla II.

Don Ante Dražina, ravnatelj gimnazije, rekao je da se škola zbog novouvedenog općeg i prirodoslovnog smjer nije više mogla zvati ‘klasična’, jer može netočno navesti mlade koji smjer žele upisati. Ime ‘klasična’ više ne određuje sasvim ono što se u školi događa. Atribut katolička ima većina osnovnih i srednjih škola u Hrvatskoj čiji su osnivači biskupije i redovničke zajednice.

Dražina je najavio nastavak kvalitetnog obrazovanja, kršćanskog odgoja te širi spektar  obrazovnih mogućnosti i dobre pripreme za upis na fakultete. Zahvalio je organizaciji Renovabis i osnivaču Zadarskoj nadbiskupiji koji su ove godine  uložili puno financijskih sredstava u opremanje praktikuma fizike, kemije i biologije i novu informatičku učionicu.

Prirodoslovni smjer kreativno su predstavili profesori Neven Nižić, prof. Engleskog i Talijanskog jezika i Ratko Rušev, prof. Povijesti. Prof. Damir Sikirić predstavio je novi školski logo čiji je autor Paško Ivanović, a kojeg su između više rješenja, tajnim većinskim glasovanjem, izabrali učenici.

U logu je lađa s križem kao jarbolom. Lađa je biblijski simbol koji predstavlja Crkvu, vjeru i putovanje. U kontekstu katoličke škole, lađa simbolizira obrazovni put kao plovidbu prema znanju i duhovnom rastu. Križ podsjeća na vezu između vjere i obrazovanja te vodi učenike u pravom smjeru kroz izazove života.

Knjiga u obliku valova simbolizira da je znanje dinamično, prilagođava se izazovima modernog društva, utemeljenog na vjeri. Knjiga predstavlja obrazovanje, znanje i mudrost, temeljne vrijednosti obrazovnog sustava. Valovi simboliziraju dinamiku učenja, proces koji zahtijeva kretanje i prilagodbu, kao što se valovi kreću i mijenjaju.

Krug koji okružuje lađu i knjigu je simbol cjelovitosti, beskonačnosti i zajedništva, simbolizira zajedništvo među učenicima, nastavnicima i ujedinjenje kroz vjeru.

Natpis ,,Zajedno stvarajmo bolji svijet’’, što je i geslo škole, naglašava misiju škole da obrazovanjem, vjerom i zajedničkim radom doprinosi izgradnji boljeg društva.

Predstavljena je i nova mrežna stranica škole, www.gimnazija-ivanapavla.hr, na kojoj se nalaze sve obavijesti, informacije, događaji, projekti i dokumenti glede djelovanja škole.

 a učenici su predstavili i 21. broj svoga školskog lista ‘Bolji svijet’, u kojem su tekstovi i fotografije gimnazijalaca, pod vodstvo prof. Damira Sikirića. List je puno puta bio predstavljen i na državnoj razinu smotre LiDraNo.

Tijekom ‘Dana otvorenih vrata’, koji traju do petka, 23. svibnja, će se održati radionice iz svih školskih predmeta: iz Engleskog jezika, klasičnih jezika: Latinskog i Grčkog, Informatike, Kemije, Informatike, Biologije, Matematike, Fizike i Kemije.

Zainteresirani za upis u tu školu mogu se doći informirati o školi svakog dana od 11 do 16 sati.

Gimnaziju pohađa 283 učenika, a u prve razrede od 2025./2026. šk. godine će biti upisana 72 učenika, po 24 učenika u tri razredna odjela i tri smjera. Kao i do sada, svi oblici nastave: redovita, fakultativna, dopunska i dodatna, izvannastavne aktivnosti te pripreme za maturu održavat će se u jutarnjoj smjeni.

„Osnovno što školu čini školom nisu zidovi ni izvanjske nagrade. Školu čine djeca, učenici i oni koji ih svojim rukama i riječima grade u suverene, učene i dobre ljude – profesori. Zato želimo posebnu počast odati našim bivšim kolegama profesorima koji su ostavili nemjerljiv trag u školi, koji su svojim trudom, upornošću, ponekad strogim, ali evanđeoskim riječima odgojili i podučili brojne generacije naše škole, bez obzira pod kojim je imenom tada poznavali“, rekla je Miočić.

U tom duhu, nadbiskup Zgrablić uručio je zahvalnice troje umirovljenih profesora koji su  dugogodišnjim radom ostavili veliki trag u gimnaziji: Mireli Zubčić, prof. Hrvatskog jezika, Mati Ljubičiću, prof. Likovnog odgoja i Branku Perinčiću, prof. Tjelesnog odgoja.

Tijekom programa, nastupio je i školski zbor pod vodstvom prof. Grge Ivkovića.

„Ponosni smo na sva ostvarenja naših učenika, sve projekte, izvannastavne aktivnosti, grupe i sekcije, suradnje s ostalim školama i institucijama, Sveučilištem u Zadru, a osobito na tri školska humanitarna fonda te duhovne obnove učenika i djelatnika škole.

Nastojimo od učenika stvoriti suverene pojedince koji će svojim sposobnostima i odgojem uljepšavati svijet. Pod okriljem i blagoslovom sv. pape Ivana Pavla II., i dalje ćemo stvarati bolji svijet, truditi se odgajati i obrazovati mlade ljude kako bi oni svojim idejama stvarali svijet na evanđeoskom humanizmu i civilizaciji ljubavi koja je izrasla iz Kristovog života i učenja. Nastavimo i dalje zajedno stvarati bolji svijet“, potaknula je Miočić.

Prisutnim učenicima, profesorima, djelatnicima i prijateljima škole prigodnim govorom obratio se i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Prisutnim učenicima, profesorima, djelatnicima i prijateljima škole obratio se i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Posebnost te škole je cjeloviti kršćanski odgoj i treba biti „više od obrazovne ustanove: prostor rasta, sigurnosti i usmjerenja, gdje se vjera i razum ne suprotstavljaju, već nadopunjuju. To se želi ostvariti kroz duhovni odgoj koji pomaže mladima u izgradnji osobnog odnosa s Bogom, kršćanski moralni odgoj u ispravnim stavovima prema dobru i zlu, istini i pravednosti, slobodi i odgovornosti, u skladu s evanđeljem Isusa Krista; kroz intelektualni razvoj koji pomaže kritičko razmišljanje i etično korištenje znanja, emocionalni i psihološki razvoj kroz razgovor i zajedništvo, da učenici znaju kako se nositi kroz krizna razdoblja. Važan je i socijalni odgoj za uključenost u zajednicu kroz liturgiju, karitativne i volonterske akcije. Tako učenici uče služiti drugima, razvijaju osjećaj pripadnosti i uče kako mijenjati svijet“, rekao je mons. Zgrablić. Istaknuo je da gimnazija „ne želi nametati nikakvu ideologiju, već pratiti, voditi i učiti učenike kako prepoznati Istinu, birati Dobro, donositi zrele odluke i pronaći svoj životni poziv“.

U skladu s riječi ‘katolički’, koja na grčkom znači univerzalan, sveobuhvatan, škola njeguje otvorenost prema cjelini osobe, njeno tijelo, razum, srce, dušu i savjest. Grčki izraz ‘gymnasion’ u antičko doba označavao je mjesto tjelesnog, intelektualnog i moralnog odgoja, podsjetio je nadbiskup.

„Katolička gimnazija obrazuje za život s vjerom, s Bogom Isusa Krista, znanjem i odgovornošću, usmjereno prema istinskoj slobodi i služenju drugima. Gimnazija nije samo prostor znanja, nego i oblikovanja karaktera, duha i odnosa prema drugima“, poručio je nadbiskup, poželjevši da školu i dalje u radu nadahnjuje primjer sv. Ivana Pavla II., koji je volio mlade i Hrvatsku.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

ZADAR: Pozdrav nadbiskupa Zgrablića na proslavi ‘Dani otvorenih vrata’ Katoličke gimnazije Ivana Pavla II.

Planinarski put Svjetla održan na lokaciji Srednji Velebit u subotu, 17. svibnja, okupio je skupinu od šezdeset studenata Sveučilišta u Zadru i radničku mladež, a predvodio ih je don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru.

Pobožnost Puta svjetla se, poput križnog puta, sastoji od 14 postaja i razmatranja uz molitvu, pri čemu naglasak nije na muci, nego na radosti Kristovog uskrsnuća i događajima do Duhova. Prigodna razmatranja priredio je mons. Ivan Šaško, uz riječi iz Svetog Pisma.

Hodočašće je krenulo iz Zadra u ranu zoru, a prva postaja u parku prirode Velebit bila je prelazak preko Dabarskih kukova. Četvrta postaja bila je u Crnom Dabru, nekadašnjem naselju gdje se živjelo do 1980.-ih godina, zatim planinarski dom na Ravnom dabru, koji je do 1970.-ih godina bio osnovna škola, gdje ih je dočekao gostoljubivi domar Mile.

Tijekom hodnje, sudionici su imali pogled na brojne predivne velebitske visoravni: Rujčin kuk, Agin kuk, Bačić kuk, kuk Čelina, Vranji kuk, Kizu, Grabar. Najzahtjevniji uspon bio je na Visibabu (1160 m nadmorske visine), koji je jedan od najljepših vidikovaca toga srednjeg dijela Velebita, gdje je izmoljena sedma postaja. Sudionici su hodali povijesnim i planinarskim stazama: Terezijanom, Premužićevom, Via Adriaticom, Via Dinaricom, Croatia long distance trailom i putem Velebno.

Vrhunac dana bilo je misno slavlje na Debeloj kosi (974 m), odakle se pruža veličanstven pogled na prostranstvo Dabarskih kukova, Oštarijsko polje, dio Kvarnera i veći dio zadarskog arhipelaga, kao i pogled na vrhove Italije, što se događa samo nakon snažne bure. Gospićko – senjski biskup Marko Medo dozvolio je da se na toj lokaciji, koja je područje njegove biskupije, slavi misa na otvorenom.

U propovijedi mise koju je predvodio, don Ivan je govorio o nekoliko istina koje je čovjek sklon zaboraviti. Prvo, prekrasna priroda koju je stvorio Bog nije plod slučaja. Sveto Pismo govori o ljepoti stvorenoga, a jedan Psalam ponavlja da se veliča i slavi Gospodina za sve što je stvorio – i redom nabraja ptice, životinje, brda, sunce, more te stalno zaziva: „Veličajte sve što je stvoreno, veličajte Gospodina“.

„To je prva velika istina: prekrasno je ovo što nas okružuje. Pogledajte oko sebe vrhove planina, more, otoke, biljke, to je prekrasno. Čovjeku ne može ne biti lijepo kad se nađe na ovakvom mjestu. I to ostavlja dojam na nas. Ako je čovjek normalan, zdrav, kad se nađe u nečemu što je Bog stvorio za njega, to ostavlja pozitivan dojam na njega. Pogledajte oko sebe i vidite da je sve stvoreno lijepo, čudesno, da je nevjerojatno kako to sve skupa zajedno funkcionira, nadopunjuje se i jedno drugo uzdržava.

Ako se makne jednu životinju, odmah drugih pet nestaje, zato što trebaju jedna drugoj. Isto tako i bilje. Koliko je to sve povezano, koliko je to sve zajedno. Čini se nemoguće da je sve to slučajno. Sve je moguće, ali da je ovo slučajno, to bi bilo nevjerojatno. To je prva istina. Stvorenje Božje je lijepo“, rekao je don Ivan.

Druga istina jest da je to što vidimo, zavodljivo. Kada je nešto lijepo, to lako zavede čovjeka i čovjek je sklon to posjedovati. Tu je kušnju bio ponudio i đavao Isusu u pustinji. Na visoravni s koje se pruža pogled sličan tome što su hodočasnici gledali, ogromna ljepota svega stvorenja, đavao govori Isusu: „Pokloni mi se i dat ću ti sve ovo“. To je želja imati nešto, posjedovati.

„Normalno je da čovjek želi imati nešto opipljivo, materijalno. Nažalost, ljudi znaju doći do toga da ne žele više imati samo komad zemlje, nego žele posjedovati osobu. Ne žele biti u braku s mužem ili ženom, nego žele posjedovati svoga muža ili ženu. Ne žele dobiti na dar djecu, nego žele posjedovati djecu. Katastrofa je kada se tako nešto dogodi, imati nešto na krivi način“, upozorio je don Ivan.

„Ljudi se zaljube u ljepotu stvorenja i dozvole da ih ta ljepota zaslijepi, zavede i na kraju zarobi. Ljepota stvorenja je zavodljiva. Ima ljudi koji robuju ljepoti stvorenja Božjega “, upozorio je don Ivan, rekavši da je Bog sve stvorio da služi čovjeku.

„To je treća velika istina. Sve je stvoreno zato da bi služilo čovjeku. Koliko god vidite da je ovo veliko, silno, nevjerojatno komplicirano, lijepo – u svemu tome, mi smo najljepši, koji se nalazimo pred svojim Bogom, Njemu zahvaljujemo i klanjamo“, rekao je don Ivan, istaknuvši da je u svemu lijepome što je Bog stvorio, čovjek najljepši.

„Bog nas voli daleko više nego sve što vidimo oko sebe. U Svetom Pismu kaže: ‘Vrjedniji ste od mnogo vrabaca’. Isus je za nas postao čovjekom, podnio muku i umro. Bog nas je naučio da njegovog Oca zovemo i svojim Ocem“, rekao je don Ivan, istaknuvši da je čovjek stvoren kao vrhunac stvaranja. Bog je sve podložio čovjeku, da se koristi time; ne da čovjek služi stvorenome, nego da stvoreno služi čovjeku.

Šibalić je potaknuo mlade da ne postanu robovi onoga što je stvoreno za ljude; da se ne poklone đavlu da bi naizgled zadobili komadić ovoga svijeta, koliko god on bio lijep i zavodljiv. „Sveto Pismo o nama kaže da smo mi za Boga vrjedniji od svega drugog stvorenja. Čovjek je stvoren na sliku Božju, ništa drugo nije na Njegovu sliku, samo mi. Tu se krije naša veličina“, poručio je don Ivan.

„Kad pogledaš neku ljepotu, nešto što ti se čini silno važno, potrebno i zavodljivo, nemoj se pokloniti da bi mogao pred ljudima ovoga svijeta reći: ‘Ovo će sad meni pripadati’. Reci: ‘Ja vrijedim neizmjerno više od toga. Neću se nikome pokloniti da bih nešto imao’.

Budite hrabri u životu. Lako se zaboravi ove istine u svagdanjem životu, a svijet tako lako zavede čovjeka i odvede ga na krivi put. Nemojte nikada zaboraviti da je sva ljepota koju vidite, manje vrijedna od vas. Ona je stvorena da vam služi, a ne da vi njoj služite. Nemojte nikada zaboraviti da ste toliko vrijedni da je Sin Božji prolio svoju krv za vas. Nemojte nikada zaboraviti da usred sve ove ljepote, jedino mi, ‘sinovi čovječji’, možemo i pozvani smo Boga zvati svojim Ocem“, poručio je don Ivan Šibalić sudionicima.

Hodočašće je završeno kod odmorišta ispod Kubusa, gdje je sudionike čekao obrok, grah s kobasicama, skuhan u kuhinji Caritasa Zadarske nadbiskupije. Planinari koji su bili vodiči kroz hodočašće bili su Ante Pirc, Ante Čirjak i Marko Vidičić – njima ide velika zahvala za stručno vodstvo  planinskim visovima i poznavanje prohodnih staza i putova.

„Povratak u Zadar bio je ispunjen pjesmom, smijehom, ali i snom umornih hodočasnika. Hvala našem medicinaru Tončiju na brizi i magneziju. Zahvalni na svakom susretu, pogledu, koraku i molitvi, vratili smo se doma bogatiji za neponovljivo iskustvo“, poručili su sudionici hodočašća.

don Ivan Šibalić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Boris Mužanović

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je okružnicu svećenicima, redovništvu i vjernicima laicima Zadarske nadbiskupije u kojoj ih poziva da sudjeluju na jubilejskoj proslavi zavjetne svetkovine Gospe od Zečeva u Ninu koja se održava u ponedjeljak, 26. svibnja.

Nin je središnje marijansko svetište Zadarske nadbiskupije i jedno od najstarijih marijanskih svetišta u Hrvatskoj, gdje se Majka Božja kao Gospa od Zečeva časti 509 godina.

Ninski biskup Juraj Divnić proglasio je autentičnim ukazanje Majke Božje na otočiću Zečevo 5. svibnja 1516. godine, gdje je postojao i samostan redovnika pustinjaka. Bilo je to vrijeme osmanlijskog osvajanja hrvatskog područja, a Gospa je po ukazanju pastirici Jeleni Grubišić u polju kod Zečeva pozvala na post i molitvu, kako to uvijek čini u osobito bremenitim povijesnim trenucima u svojim ukazanjima putujućoj Crkvi kroz stoljeća.

U Godini jubileja, sudjelovanje na proslavi u Ninu ima dodatno značenje, jer je nadbiskup Zgrablić odredio da je župna crkva sv. Anselma u Ninu jedna od pet jubilejskih crkava u Zadarskoj nadbiskupiji, gdje vjernici mogu dobiti potpuni oprost.

Blagdan Gospe od Zečeva tradicionalno se slavi u ponedjeljak prije svetkovine Uzašašća. U ponedjeljak, 26. svibnja, nadbiskup Zgrablić predvodi svečano koncelebrirano slavlje u župnoj crkvi sv. Anselma u Ninu s početkom u 18 sati, potom i procesiju s kipom Gospe od Zečeva kroz središte Nina. Kada biskup predvodi slavlje u mjesnoj Crkvi, događaj biva još značajnije svjedočanstvo zajedništva i vjere.

„Srdačno vas pozivam da se pridružite svečanom misnom slavlju i procesiji te potaknete svoje župljane da zajedno s vama sudjeluju na svetoj Misi i procesiji u kraljevskom gradu Ninu povodom blagdana Gospe od Zečeva.

Tijekom vremena, proslava Gospe od Zečeva postala je jedno od središnjih okupljanja u Zadarskoj nadbiskupiji, svjedočeći vjeru i zajedništvo naroda zadarskoga kraja. Podržimo ovu dragocjenu tradiciju svojom nazočnošću i molitvom“, poručuje nadbiskup Zgrablić u okružnici svećenicima, ističući da 2025. godine proslava Gospe od Zečeva u Ninu ima dodatno značenje.

Naime, Nin se naziva „prvim hrvatskim kraljevskim gradom“ i „hrvatskim Betlehemom“, jer je u Ninu po djelovanju biskupa Anselma, đakona Ambroza i sv. Marcele, koji su suvremenici iz Isusovog vremena, počelo pokrštenje hrvatskog naroda. Iz Nina datira i Višeslavova krstionica (9. st.), iz doba kneza Višeslava, koja je jedan od najznačajnijih hrvatskih spomenika kulture iz ranog Srednjeg vijeka i simbol kršćanstva u Hrvata. Krstionica je bila istaknuta na svim nacionalnim slavljima uz obilježavanje 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata, pa i 2. rujna 1979. na proslavi Branimirove godine u Ninu, kada se na misi s hrvatskim biskupima okupilo pola milijuna Hrvata katolika.

Na sredini prednje strane krstionice uklesan je procesijski križ u hrvatskom pleteru. Uz rub krstionice je natpis na latinskom jeziku, koji u hrvatskom prijevodu glasi: „Ovaj izvor prima slabe, da ih učini prosvijetljenima. Ovdje se peru od svojih zločina što su ih primili od svog prvog roditelja, da postanu kršćani spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo djelo pobožno učini svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava, i to u čast svetog Ivana Krstitelja, da zagovara njega i njegova štićenika“.

Nin je bio i sjedište hrvatskih vladara i naziva se kolijevkom hrvatske državnosti i crkvenosti. Upravo je uz stolovanje kneza Branimira u Ninu vezano i prvo međunarodno priznanje Hrvatske, kad je papa Ivan VIII. na svetkovinu Uzašašća, 7. lipnja 879. godine, poslao tri pisma: ninskom biskupu Teodoziju, hrvatskom knezu Branimiru te svim svećenicima i cijelom hrvatskom narodu, u kojima blagoslivlja hrvatskog kneza Branimira, hrvatski narod i zemlju. Papa je uzvratio pisma nakon što je knez Branimir, po svrgnuću vladara Zdeslava, pisao Papi da hrvatski narod vraća u zajedništvo s Petrovim nasljednikom, Apostolskom stolicom i Crkvom u Rimu, jer se Branimirov prethodnik, knez Zdeslav, za vrijeme svoje kratke vladavine, bio okrenuo Bizantu i Carigradu. Ujedno se datum datacije pisma Ivana VIII., 7. lipnja, u Hrvatskoj obilježava kao Dan hrvatske diplomacije.

„U ovoj godini, blagdan Gospe od Zečeva za sve nas ima posebno značenje, jer uz obilježavanje 1100. obljetnice od početka hrvatskog kraljevstva, proživljavamo i Jubilejsku 2025. godinu pod geslom ‘Hodočasnici nade’. U tom duhu, pozvani smo biti nositelji nade i svjedoci vjere, zajedništva i bratstva u našem prezbiteriju i narodu.

U duhu zajedništva i molitve, prisjetimo se vrlo poticajnih riječi pape Lava XIV. koje je izgovorio prilikom početka svoje papinske službe, 18. svibnja 2025.: “U našem vremenu još uvijek vidimo previše nesloge i razdora, previše rana nanesenih mržnjom, nasiljem, predrasudama, strahom od onoga koji je drugačiji, ekonomskom paradigmom koja iskorištava zemljina dobra i marginalizira najsiromašnije.

Mi želimo, u tom tijestu, biti mali kvasac jedinstva, zajedništva i bratstva. Želimo ponizno i radosno reći svijetu: Gledajte Krista! Približite se njemu! Prigrlite njegovu riječ koja prosvjetljuje i tješi! Poslušajte njegovu ponudu ljubavi da bismo postali njegova jedinstvena obitelj: u jednome Kristu — jedno smo. To je put kojim trebamo zajedno ići, međusobno… s onima koji u sebi nose nemir traženja Boga, sa svim ženama i muškarcima dobre volje, kako bismo ízgradili novi svijet u kojem će vladati mir”.

Neka nam te riječi pape Lava XIV. budu nadahnuće i poticaj da i mi, okupljeni u Ninu, postanemo kvasac jedinstva i znak nade u našoj mjesnoj Crkvi“, piče nadbiskup Zgrablić u pozivu svećenicima i svim vjernicima.

„U molitvenom zajedništvu, ojačani zagovorom naše nebeske Majke, Gospe od Zečeva, neka naš susret bude svjedočanstvo vjere i Ijubavi prema Bogu, Blaženoj Djevici Mariji i narodu kojemu služimo. Radujem se susretu s vama u našem drevnom kraljevskom gradu Ninu, gdje ćemo zajednički slaviti Kristovu spasonosnu prisutnost po zagovoru Gospe od Zečeva“, poručuje mons. Zgrablić.

Nadbiskup potiče dekane da kontaktiraju svećenike u svom dekanatu i koordiniraju dolazak svećenika i vjernika u Nin. Svećenici su pozvani svoj dolazak i organizirane dolaske hodočasnika prijaviti ninskom župniku Jerku Vuleti zbog organizacije, da proslava Gospe od Zečeva „protekne u najboljem redu i duhu zajedništva“.

Na blagdan Gospe od Zečeva, 26. svibnja, misno slavlje u 11 sati predvodi o. Jeronim Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu i predsjednik Slavenske benediktinske kongregacije. Mise su još u 6, 7.30 i u 9 sati.

Ines Grbić

O temi „Pedagogija zajedništva, preuzimanja odgovornosti i praštanja“ izlagala je doc. dr. sc. Dijana Nenadić Bilan na rekolekciji svećenika Zadarske nadbiskupije u srijedu, 14. svibnja, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Tri temeljna načela odgoja za zajedništvo su načela odnosa, slobode i odgovornosti te praštanja. „Zajedništva nema bez odnosa, komunikacije. Načelo odnosa temelji se na definiciji bitka, što je osoba. Osoba je biće u odnosu i osoba je ono što treba biti kad ostvaruje mogućnost odnosa s drugima. Čovjek postaje to što je zahvaljujući odnosima s drugima. Bît ljudske egzistencije je u usmjerenosti prema drugome. Čovjek dobro funkcionira kad je usmjeren izvan sebe, prema drugome“, istaknula je Bilan, rekavši da se zajednica rađa iz međusobnih odnosa pojedinaca koji pripadaju zajednici. Osoba i zajednica su u uskoj vezi, uzajamno se izgrađuju, nadopunjuju.

Predavačica je istaknula razliku između zajednice i mase. „Masa ne trpi  individualnost, u masi je svaki pojedinac jednak, što znači da nema ni odgovornosti. Zajednica je zajednica ravnopravnih različitih individua, od kojih svatko ima vlastitu odgovornost. Zajednica ne lišava pojedinca osobne odgovornosti, kao što to čini masa. U zajednici je svatko različit, a u masi smo jednaki“, rekla je Bilan.

Govoreći o načelu slobode i odgovornosti, istaknula je da je čovjek slobodno biće, ali je uvjetovan mnogim vezanostima koji su naša „hvatišta za slobodu“.

„Prave slobode nema bez odgovornosti. Čovjek je biće odgovora. Riječ odgovor postoji u riječi odgovornost“, istaknula je Bilan, citiravši Viktora Frankla: „Život ima karakter pitanja, a naša egzistencija je karakter odgovora. Čovjek odgovara na život koji mu je darovan“.

Načelo opraštanja je temeljno načelo u življenju kvalitetne zajednice. Jer, „život u zajednici traži puno prilagođavanja, prihvaćanja različitosti, tolerancije; tu je puno sukoba, nerazumijevanja, šumova u komunikaciji. U puno svakodnevnih situacija treba oprostiti ili tražiti oprost“, istaknula je Bilan.

U društvu koje usmjerava na egocentričnost, predavačica je opisala kako djelovati u odgoju za zajedništvo na temeljima logoterapijskog pristupa čije su karakteristike otkriti smisao svoga života, svoga poziva, a pitanje je i je li osoba otkrila nadsmisao.

„Ni smisao nije dovoljan, da bi osoba bila ispunjena. U logoterapiji se gleda na čovjeka kao na cjelinu, na duh, dušu i tijelo koji se prožimaju i nadopunjuju u jednoj cjelini. Treća karakteristika je usmjerenost prema zajednici, da osoba funkcionira dobro u odnosima. I usmjerenost prema budućnosti; što je smisao moje budućnosti, koje resurse imam, koji mi nedostaju. Pritom je važna sloboda volje, da osoba otkrije da ima slobodu i da ima volje preuzeti odgovornost“, rekla je Bilan.

Važno je da imamo osjećaj smisla, jer imati osjećaj smisla je pokretačka snaga čovjeka. Kad nema smisla, trenutno ili dugoročno, pojavljuju se neuroze. Besmisao je izvor suvremenih neuroza i često su praćene stanjem dosade i praznine. Smisao je najsnažniji zaštitni čimbenik u prevenciji različitih problema i smetnji, istaknula je Bilan, naglasivši da je važno da smisao bude za sve, i druge ljude u okruženju, ne samo za pojedinca.

„Najčešće se kaže da je logoterapija liječenje smislom. Frankl je bio skloniji da se pojam terapija ne bi trebao shvaćati kao liječenje, nego kao prevencija, njegovanje. Grčka riječ terapeia znači služenje, njega. Dakle, logoterapeut bi bio njegovatelj, koji pomaže osobi, zajednici obnoviti smisao i otkriti nadsmisao. Logoterapija daje ono što nedostaje svim drugim psihoterapeutskim pravcima, a to je da otkriva duhovnu dimenziju osobe i zajednice. Frankl to uspoređuje s automobilom. Kod auta, karoserija je kao tijelo, motor je psiha, a onaj koji vozi, dirigira kojim pravcima voziti je duhovna dimenzija“, opisala je Bilan.

Logoterapija proširuje vidno polje, usmjerena je prema uočavanju višeg smisla u nekoj situaciji i prema uočavanju drugih vrijednosti od onih koje su nas dovele u dotičnu situaciju. „Jer, mi smo skloni osobito pod traumama, problemima, strahovima, sužavati naše vidno polje; emocije nadrastu razum i pojedu volju, pa ni ono što znamo da treba napraviti, ne činimo.

Istraživanja pokazuju da su zaštićene osobe koje su osvijestile smisao svoga svakodnevnog dana i života, unatoč rizičnim čimbenicima u osobi i oko nje. Smisao je najsnažniji zaštitni čimbenik u prevenciji različitih problema i smetnji“, poručila je Bilan. Frankl kaže: „Smisao je spas od otrovnog daha traume i spas od zaglavljenosti u prošlosti“.

Naime, „mnogi psihoterapeutski pravci znaju ostati zaglavljeni u prošlosti, pričaju samo o ranom djetinjstvu, nisu sposobni okrenuti se sadašnjosti, a kamoli budućnosti“, upozorila je Bilan.

Valja otkriti smisao trenutka, a smisao je da bude smisao za sve, ne samo za pojedinca, za sebe. „Nego da je to dobro i za sve oko mene. Ako je smisao samo za mene, onda je besmisleno, jer nisam stvoren da bude samo meni dobro. U logoterapiji, bît ljudske egzistencije je u postizanju nadsmisla, u nadilaženju samog sebe, u otkrivanju Boga, u okristovljenju“, poručila je Bilan.

Frankl kaže: „Ne postoji ništa na ovom svijetu što čovjeka može bolje osposobiti  da nadiđe vanjske teškoće i unutrašnje borbe, od svjesnosti da u životu ima neku zadaću, misiju“.

„Dijelovi duhovne dimenzije čovjeka su potraga i čežnja za višim smislom u životu, za Bogom, nadilaženje sebe i sloboda volje. Svjesnost da sam slobodno biće i da mogu slobodno odabrati, da imam pravo izbora i da u tome moram biti odgovoran“, poručila je Bilan.

Prema logoterapiji koja upućuje na zajednicu, osoba se može ostvariti ako izlazi ususret drugome i Bogu kojima će služiti i koji je služe.

„To nije lako. Za to je potrebna odluka, sloboda i odgovornost. Logoterapija je usmjerena prema zajedništvu, upućuje prema drugome, bez drugoga nema izlječenja“, rekla je Bilan.

Vrijednosti davanja, primanja i stava

Karakteristika logoteraije je i poseban sustav vrijednosti. Smisao našeg života  ostvaruje se kroz vrijednosti. Bilan je istaknula odgovornost kao etičku vrijednost koja je preduvjet za sve ostale vrijednosti. Postoje tri skupine vrijednosti: davanje, odnosno dijeljenje, primanje i stav.

Kad nešto dajem zajednici, kad živim za nešto i nekoga, sebe ostvarujem kad se dajem, darivam. Problemi nastaju kad se počinjem zatvarati i baviti sobom. U logoterapiji se smatra da je davanje najviši izraz moći i snage čovjeka.

Druga skupina vrijednosti su primanje. Lijepo je kad primamo, trebamo i želimo primati, to nas ispunjava. Primamo od Boga, ljudi, ljepote u prirodi, šetnje, umjetničkog djela. Naš život u zajednici bi se trebao sastojati od primanja i davanja, da bi zajednica ispunila smisao“, poručila je Bilan.

Uvjeti za razvoj zajedništva na temelju logoterapije su volja za smislom i slobodna volja. U razvoju zajedništva bitna je slobodna volja; ne sloboda od nečega, nego sloboda za nekoga, za nešto, za zajedništvo. Sloboda je da zauzmem stav prema zadatostima zajednice u kojoj se nalazim.

Postoje tri stupa koja podržavaju smisao života. „Prvi stup su vrijednosti davanja, djelovanja, ostvaruju se u stvaralačkim, radnim sposobnostima. A sve se temelji na ritmu. U zajednici je potreban ritam susreta, razgovora, druženja. Ritam je prvo iskustvo čovjeka dok smo još u majčinoj utrobi – tada smo osjećali ritam otkucaja majčinog srca, ritam disanja, hodanja. Po dolasku na svijet, ritam hranjenja, spavanja, u školi ritam rada, odmora, slobodnih aktivnosti. Tako se nastavlja na radnom mjestu i u svakoj zajednici.

Važno je da u zajednici zadržimo zdrav ritam, da imamo zdrav ritam redovitih susreta, razmjene druženja i razgovora. Nema zdrave zajednice bez redovitosti razgovora. Kvaliteta odnosa mjeri se kvalitetom komunikacije. A komuniciram kad se nađem u susretu s nekim. Iz nedostatka ritma proizlazi poslije nedostatak sigurnosti, raspada zajednice, reda, strukture“, upozorila je Bilan.

Kod stvaralačkih sposobnosti, pojedinac treba uočiti u zajednici što treba učiniti. „Zajednica traži moj angažman i moje djelovanje. Treba pitati kako mogu pridonijeti zajednici, tko traži savjet, pomoć, susret, razgovor, kad se trebam povući, otići u tišinu“, potaknula je Bilan. Zajednica traži angažman pojedinca. Svatko je pozvan svojim emotivnim, kognitivnim, kreativnim, radnim, financijskim sposobnostima doprinijeti zajednici.

Drugi stup na kojem stoji smisao života i naše zajedništvo su vrijednosti primanja koje se ostvaruju doživljajnim sposobnostima, a temelje se na toplini.

„Mi trebamo primiti od drugih. Trebamo se otvoriti drugome, zajednici. Zatim slušanje, čuti drugoga, povjerenje u drugoga i povjerenje u zajednicu, prihvaćanje drugoga i zajednice te zahvalnost – to su doživljajne sposobnosti.

Temelje se na toplini – to je ozračje, ono nešto između ljudi, u zraku, atmosfera. Bez topline ne bismo mogli živjeti u trenutku začeća, trebala nam je redovitost u toplini. Kažu da bi dijete umrlo, ako bi razlika u toplini bila veća od pet stupnjeva.

Svatko je potreban pažnje, brige, ljubavi. To je važno, jer ako čovjek uočava što mu drugi daje, ostvaruje doživljajne vrijednosti i kroz njih smisao sebe u zajednici. To će polučiti dobrobiti za osobu i za zajednicu“, poručila je Bilan.

„Vrijednosti stava su superiornije od vrijednosti davanja i primanja. Vrijednosti stava je najteže ostvariti jer nemaju veze s ugodom, nego s trpljenjem i boli“

Treći stup na kojem počiva njegovanje zajedništva je konstantnost. „To su vrijednosti stava koje se ostvaruju putem sposobnosti za patnju, a temelje se na stalnosti. Znači znati izdržati, otpornost, moći biti bez ičega, ako stanje zajednice to zahtjeva u nekom trenutku, izdržati nerazumijevanje.

Vrijednosti stava dolaze do izražaja u teškim situacijama, traumama, neprijateljstvima, svađama, sukobima, bolestima, u nemoći, kada se kao osoba ne možemo ostvariti u zajednici, jer je neka osoba teška. Ali, bez obzira što se ne možemo ostvariti, možemo imati stav prema toj situaciji i donijeti odluku u smjeru nekog smisla kojeg smo izvukli iz situacije. Vrijednosti stava su superiornije od vrijednosti davanja i primanja. Vrijednosti stava je najteže ostvariti jer nemaju veze s ugodom, nego s trpljenjem, boli i patnjom“, poručila je Bilan.

Vrijednosti za patnju su superiorne, teško ih je razvijat i pristajati na njih iz dana u dan. No, mi smo skloni uklanjati frustraciju kao da je ona izvor problema. Frustracija i teškoća su izazov u gradnji najviših, najznačajnijih vrijednosti“, poručila je Bilan.

„Osmisliti patnju i pronaći smisao patnje dovodi do prihvaćanja patnje i do početka radosnog trpljenja. Zato je važna vrijednost stava kod nepromjenjivih i teških situacija u zajednici. Vrijednost za patnju je suprotna očajavanju“, istaknula je predavačica.

Bilan je potaknula na razmatranje uz pitanja: Jesam li otkrio osobni poziv na smisao? Koji je smisao moga života u zajedništvu, zbog čega sam tu, za što i za koga sam tu, iz kojeg razloga sam tu, s kojim ciljem?

„Svatko od nas treba iskusiti slobodu izbora i odgovornost izbora. Kako donosimo odluke, jesu li odluke donesene s aspekta odgovornosti za sebe i za zajednicu? Praštam li, podnosim li probleme u zajednici, jer zajedništvo se ne može graditi bez patnje i problema koje nam zadaju drugi.

Kako se postaviti ako mi je loše u zajednici? Nekad su okolnosti i ljudi oko mene loši, ali koji je moj stav prema tome? To je važno. Kako ću se onda odnositi prema tim ljudima? Onda je to moj odgovor prema životu, prema Bogu i prema sebi. To je onda odgovorno življenje, to je izbor kojeg mogu učiniti i kojem se mogu učiti“, poručila je Bilan.

Osoba ili zajednica je u ravnoteži kad se sva tri stupa: davanje, primanje i stalnost, drže uspravno. Kad stupovi popuste, dolazi do loma, raskida, odlaska iz zajednice. „U suvremenom svijetu najčešće je napukao treći stup, patnje, vrijednost stava. Ali, zajednica može uz veliki napor i žrtvu održati zajednicu, bez obzira što je treći stup napuknuo, ako se prva dva stupa drže“, poručila je Bilan.

Osoba je u ravnoteži ako ima slobodnu volju. Ako je napadnuta slobodna volja, nema ravnoteže jer osoba nije odgovorna. Kad se oduzima pravo izjašnjavanja članu ili pravo odluke, gdje može odlučivati, u autoritarnoj zajednici, osoba nije u ravnoteži jer je napadnuta volja za smislom, prisutni su besmislenost, posljedično dosada i praznina.

Bilan je govorila o potrebi utemeljenja pedagogije zajedništva koja kao izolirana pedagogijska disciplina još nije utemeljena. U pedagogiji se smatra da je vrhunac društvenog odgoja zajednički odgoj koji se može provoditi kao odgoj u zajednici i cilj je odgoj zajednice.

Premda su u Nacionalnom kurikulumu u RH naglašene temeljne vrijednosti: znanje, solidarnost, identitet i odgovornost, u pedagoškoj stvarnosti to je daleko od istine, osobito solidarnost, upozorila je Bilan.

„Već postoji mogućnost da roditelji organiziraju nastavu kod kuće, izvući dijete iz zajednice i prema definiranim nastavnim planovima podučavati djecu kod kuće, a na kraju djeca dolaze polagati ispit. Što to znači u odgoju zajedništva djeteta?

Godine 2019. izašao je Pravilnik o organiziranju produženog boravka djece u školi. U tom slučaju, djeca se izvlače iz obitelji i ostavlja ih se gotovo cijeli dan u školi, bez roditelja. Pozitivne su namjere, no krajnji cilj po zajedništvo nije dobar, a smatram da je zajedništvo temeljna vrijednost našeg života uopće“, upozorila je Bilan.

Iz rada u praksi, primjećuje se kako su „djeca prezaštićena, razmažena te se u startu vidi kako se ne izgrađuju osobe koje će biti sposobne dati ljubav, podnijeti bol, patnju.

Logoterapija naglašava bezuvjetnu vjeru i bezuvjetni smisao života na zemlji. Na toj spoznaji je Vikotr Frankl utemeljio logoterapiju. Dakle, život ne gubi smisao ni pod kojim uvjetima“, poručila je dr. sc. Dijana Nenadić Bilan.

Ines Grbić

Više slika u Galeriji / Foto: I. Grbić

Na otvaranju manifestacije ‘Dani otvorenih vrata’ Katoličke gimnazije Ivana Pavla II. Zadar u ponedjeljak, 19. svibnja, u sportskoj dvorani te škole, prisutnima se obratio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Govor nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Poštovani ravnatelju don Ante!

Poštovani profesori, učenici, roditelji, prijatelji škole,

srdačno i radosno vas pozdravljam povodom Dana škole i važnog trenutka u životu naše gimnazije. Od ovih dana, Klasična gimnazija Ivan Pavao II. postaje Katolička gimnazija Ivan Pavao II. – novo ime koje označava ne samo promjenu u nazivu, nego i otvaranje nove stranice u zajedničkom radu, rastu i poslanju.

Ova promjena odražava širenje i razvoj naše gimnazije. Uz dosadašnji gimnazijski klasični smjer i opću gimnaziju, otvara se program prirodoslovne gimnazije. Time ova gimnazija omogućuje mladima da prema svojim sklonostima, interesima i talentima biraju put koji ih najbolje priprema za život, studij i odgovorno djelovanje u društvu.

No, ono što ovu školu čini posebnom nije samo struktura programa, koji je, uostalom, kao i u drugim gimnazijama, već duh koji treba prožimati svaki segment  obrazovanja, a to je cjeloviti kršćanski odgoj.

U vremenu kada naši učenici prolaze kroz osjetljive godine sazrijevanja, ova gimnazija preuzima odgovornost biti više od obrazovne ustanove. Želi biti prostor rasta, sigurnosti i usmjerenja, prostor gdje se vjera i razum ne suprotstavljaju, već nadopunjuju.

To se želi ostvariti kroz duhovni odgoj koji pomaže mladima u izgradnji osobnog odnosa s Bogom. Kroz molitvu, sakramente, razmatranje i čitanje Svetog pisma gdje učenici uče prepoznati Božju prisutnost u svakodnevici i razvijaju savjest koja ih vodi kroz život.

Ova gimnazija želi oblikovati mlade kroz jasan kršćanski moralni odgoj u ispravnim stavovima prema dobru i zlu, istini i pravednosti u skladu s evanđeljem Isusa Krista. Ovdje se treba učiti poštenju, odgovornosti i samodisciplini. Ova škola želi pripremati mlade za izazove današnjeg društva s jasnim, kršćanskim kompasom.

Važan je i intelektualni razvoj u kojem se njeguje kroz visoke obrazovne standarde, ali i kroz vjeronauk koji povezuje vjeru s poviješću, znanošću i kulturom. Intelektualni razvoj koji potpomaže kritičko razmišljanje i etično korištenje znanja.

Odgoj i obrazovanje u ovoj gimnaziji želi voditi računa  o emocionalnom i psihološkom razvoju mladih kroz razumijevanje i prihvaćanje svakog učenika – kroz rad s mentorima, stručnim službama, kroz razgovor i zajedništvo. Učenici trebaju u ovoj školi pronaći rješenje kako se nositi kroz krizna razdoblja, kako graditi zdravu sliku o sebi i odnosima s drugima.

Važan je i socijalni odgoj po kojem se mladi uključuju u crkvenu i širu zajednicu – kroz liturgiju, karitativne i volonterske akcije. Tako učenici uče služiti drugima, razvijaju osjećaj pripadnosti i uče kako mijenjati svijet – malim, ali iskrenim koracima.

Ne smijemo zaboraviti kako ova škola odgaja za slobodu i odgovornost. Ova gimnazija ne želi nametati nikakvu ideologiju, već pratiti, voditi i učiti učenike kako prepoznati Istinu, birati Dobro (Istina i Dobro pisano velikim slovom), donositi zrele odluke i pronaći svoj životni poziv.

Dragi učenici,

vi ste središte svega ovoga. Ova škola postoji radi vas – da vam pomogne rasti, sazrijevati, sanjati i vjerovati. Neka vas novo ime škole podsjeća na širinu mogućnosti i dubinu poziva na koje ste pozvani.

Zanimljivo je podsjetiti se i na značenje sâmih riječi koje u novom nazivu nosi ova škola. Riječ „katolički“ dolazi od grčke riječi „katholikos“, što znači „univerzalan, sveobuhvatan“. Upravo to odražava duh ove škole – otvorenost prema cjelovitoj istini, odgoj i obrazovanje koji zahvaćaju cijelu osobu: tijelo, razum, srce, dušu i savjest.

Riječ gimnazija potječe iz grčkog izraza „gymnasion“, što je u antičko doba označavalo mjesto tjelesnog, intelektualnog i moralnog odgoja. Danas, u našem kontekstu, gimnazija nije samo prostor znanja, nego i oblikovanja karaktera, duha i odnosa prema drugima.

Povežemo li ove korijene riječi „katholikos“ i „gymnasion“ s misijom ove škole, vidimo da naziv katolička gimnazija sažima upravo ono što ova gimnazija živi: školu koja obrazuje za život – s vjerom, s Bogom Isusa Krista, znanjem i odgovornošću, usmjereno prema istinskoj slobodi i služenju drugima.

Katolička gimnazija Ivan Pavao II. neka ne bude samo još jedna škola više, jedan smjer više. Ona neka bude zajednica prijateljstva, vjere, znanja i života.

Neka nas u našem radu i dalje molitvama prati i nadahnjuje primjer svetog Ivana Pavla II. koji je volio mlade, volio našu domovinu Hrvatsku, vjerovao u snagu mladih i nikada nije prestajao ponavljati: “Ne bojte se!”.

Sličnim pozivom, tijekom svoje prve molitve “Kraljice neba”, 11. svibnja 2025., papa Lav XIV. obratio se mladima riječima: “Mladima kažem: Ne bojte se! Odgovorite pozivu Crkve i Krista Gospodina!”.

Na kraju želim svima vama – učenicima, profesorima i svim djelatnicima škole – blagoslovljen rad, mnogo uspjeha i nadahnuća u svemu što činite.

Od srca vam čestitam Dan škole! Hvala vam!

+ Milan Zgrablić,

nadbiskup

Zadar, 19. svibnja 2025.

Foto: I. Grbić

Knjigu ‘Fra Toma Ilirik Vranjanin – protagonist predtridentske katoličke obnove’, u utorak 13. svibnja, u župnoj crkvi sv. Nediljice u Vrani, predstavili su prof. dr. sc. Ivan Bodrožić i autor knjige prof. dr. sc. Mladen Parlov, obojica s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu.

Knjiga od 372 stranice sadrži devet poglavlja, fotografije u boji i sažetke na talijanskom, engleskom, njemačkom i francuskom jeziku. Sadržaj je napisan u povijesnoj i teološkoj cjelini.

Povijesnu cjelinu čine prva četiri poglavlja: Fra Toma Ilirik u povijesnim izvorima i literaturi (tu je i podpoglavlje: Fra Toma Ilirik u enciklopedijama, rječnicima i leksikonima); Životni put fra Tome Ilirika, Djela fra Tome Ilirika i Pisma fra Tome Ilirika.

U teološkoj cjelini je pet poglavlja: Fra Toma Ilirik – štovatelj Imena Isusova i Blažene Djevice Marije; Fra Toma Ilirik – polemičar; Lik svećenika u misli fra Tome Ilirika; Fra Tomine pohvale braku i obitelji; Fra Toma – utemeljitelj marijanskih svetišta i Zaključak.

Autor je opisao raznovrsno djelovanje fra Tome i njegov doprinos Crkvi i duhovnosti u 15./16. stoljeću, kada je Ilirik bio „kapitalan autor“ u Europi i  jako je privlačio ljude.

Fra Toma je rođen u Vrani između 1450. i 1460., a umro je na glasu svetosti 1527. ili 1528. u Carnolesu, u južnoj Francuskoj, kao veliki čudotvorac i  veliki prorok. Papa Klement VII. ga je1527. imenovao za čuvara pravovjerja. Bio je protuluteranski polemičar i obnovitelj Crkve te je propovijedao diljem Europe.

„Fra Toma Ilirik je jedini Hrvat kojeg su dvojica papa, Leon X. i Klement VII. imenovali za apostolskog propovjednika, dakle, da odgovara samo Papi, s dozvolom da svugdje po svijetu može propovijedati, dijeliti Božji blagoslov te su ga imenovali za općeg inkvizitora. Nije mi poznato da je neki drugi Hrvat dobio takve ovlasti od Svete Stolice, kao Toma Ilirik“, istaknuo je Parlov.

Podsjetio je da u 16. st. ima svega nekoliko Hrvata koji su „odskočili i obilježili  veliki dio europskog prostora. To su Marko Marulić, no on nije poznavao Ilirika; Marulić je svojim spisima zadivio Europu i odgojio generacije naraštaja i Juraj Draganić koji je bio na dvoru fiorentinskog vladara i odgajao je Lorenza Magnifica, napisao je filozofske spise i bio značajan.

Parlov je u knjizi dokazao da Ilirik nije Talijan iz Osima, gdje je odrastao i bio u samostanu, kako su neki smatrali, nego da je Hrvat rodom iz Vrane, bez obzira zvali ga Ilirik ili Shiavone, kako su to zvali Talijani. Zaključuje i da je važno da je franjevac, nevažno je li opservant ili konventualac.

Na temelju povijesnih izvora i vlastitih promišljanja povijesnog konteksta, Parlov argumentira kako su ljudi iz Vrane pred osvajanjima Turaka bježali u Italiju, pa tako i fra Toma.

„Trebalo je  popraviti praznine ili što je bilo pogrešno, pojasniti nejasno iz fra Tominog života. Don Mladen donosi utemeljene zaključke o njegovom rođenju i sigurne informacije o onome što je pouzdano. Služi se izvorima, ali ima i vlastita promišljanja izvora. Ilirik je rođen iza polovice 15. st. te Parlov pokazuje argumente zašto se opredjeljuje da je njegova domovina iz Vrane, kad ljudi pred Turcima bježe u Italiju“, rekao je Bodrožić.

Parlov je koristio puno izvora, fra Tome i drugih autora

„Parlov rekonstruira životni put fra Tome, rođenje i mladenaštvo, redovnički poziv i propovijedanje, hodočašća i misionarsku aktivnost. Prati ga u njegovim putovanjima u Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, u njegovoj domovini, u Zadru i Dubrovniku gdje je također propovijedao“, istaknuo je Bodrožić.

Autor opisuje i odnos fra Tome prema luteranstvu, svećeništvu, braku i obitelji, čime se voditi u bračnoj ljubavi, kontekst i percepciju problema ili teološkog sadržaja u vremenu njegovog življenja i teološke argumente. Svaka tema ima povijesno teološki kontekst, npr. luteranizam.

Parlov opisuje kontekst vremena u kojem je fra Toma živio, kako je rastao u razmišljanjima u odnosu prema papinstvu, „kako je luteranizam izazvao fra Tomu da se još vjernije postavi prema Katoličkoj Crkvi, nego u prvi mah kad je fra Toma imao možda širih razmišljanja“, rekao je Bodrožić.

Autor postavlja teološke argumente, pravi kontekst vremena  i kruženja ideja onoga vremena. Analizira veličinu i značaj Ilirika i pokazuje koliko je fra Toma bio izvoran, a koliko se oslanjao na druge teološke autoritete. Bio je učen čovjek koji je čitao druge autore.

Ilirik je bio „potkovan u teologiji, a Parlov ukazuje koga je fra Toma slijedio. Navodi i ostale autore, teologe, koncile i koncilske odredbe i fra Tomine uzore u određenim temama“, rekao je Bodrožić.

U knjizi je autor objavio puno tekstova fra Tome, dokumentirao je svako poglavlje i teme o kojima je fra Toma pisao. U svakom poglavlju knjige su prilozi koji rasvjetljavaju što je Ilirik istraživao: Breve pape Klementa VII. koji imenuje fra Tomu općim istražiteljem; pismo papi Hadrijanu VI. i pismo papi Klementu VII.; Pobožni govor o BDM, fra Tomin spis o izboru pape, fra Tomin savjet ispovjednicima, Apostolsko pismo pape Pia XII. kojim crkvu Notre Dame de Acachon uzdiže na rang manje bazilike.

„Parlov je koristio puno izvora, fra Tome i drugih autora, što je obogatilo knjigu da nije samo suhoparna rasprava, nego se tekst čita s lakoćom. Osjeti se oduševljenje don Mladena dok je istraživao Ilirika“, istaknuo je Bodrožić.

Parlov pokazuje da je Ilirik aktualan i za naše vrijeme, jer su neke vrednote svevremenske, naglasio je predstavljač. Npr., fra Toma savjetima o braku pokazuje koliko je važno znati birati bračnog druga. Donosi sedam pravila kako bi to trebalo funkcionirati i čime se voditi u bračnoj ljubavi, ti savjeti su i danas aktualni, poručio je Bodrožić.

Fra Toma Ilirik – peti učeni Europljanin teolog koji je bio odgovorio na Lutherovo krivovjerje

Parlov je pojasnio izgled naslovnice knjige koja prikazuje fra Tomu kako dolazi na magarčiću u Toulouse. U sredini naslovnice je prikaz kako fra Toma propovijeda, a desno je fra Toma u molitvi, meditaciji. Temelj njegovog propovijedanja je IHS, Marija, Bog. Na naslovnici je i plakat kojeg je 1519., za vrijeme njegovih propovijedi u Toulouseu, objavio jedan od trojice tuluških pisara, a lijepo sažima poslanje Tome Ilirika, rekao je Parlov.

„Fra Toma je bio Božji čovjek, putujući propovjednik, siromašak, gorljiv za Isusa, Crkvu i spasenje duša. Motiviralo ga je isključivo spasenje duša i Božja slava. Išao je od Osima do Compostele pa natrag do Svete Zemlje, preko Sicilije i sjevera Njemačke, stalno propovijedajući i potičući ljude na obraćenje da se vrate Bogu“, rekao je Parlov.

Kad je počela luteranska hereza 1517., a Luther je izopćen 1521., Ilirik se žalio u jednoj knjizi kako nitko ne odgovara na Lutherove postupke. Stoga je u samostanu kojeg je utemeljio i bio je posvećen 1521., fra Toma 1522. napisao knjigu u obranu papinske vlasti; zatim, godinu dana poslije toga, napisao je knjigu o obrani Katoličke Crkve protiv luterana.

„Izvan Njemačke, fra Toma je bio peti autor po redu koji se bavio odgovorom na Lutherovo krivovjerje. Objavio je spis proroštva i ljude je privlačio kao magnet“, istaknuo je Parlov.

Na njegove propovijedi u gradiću pokraj Toulousa koji je imao 6000 stanovnika, došlo je 30 000 ljudi, cijela pokrajina i biskup. „Ljudi su u prisutnosti Ilirika doživljavali nazočnost Boga i njegove proročke riječi, događala su se masovna obraćenja“, istaknuo je Parlov.

Kad je Ilirik propovijedao u Toulousu šest mjeseci, najveći porok toga vremena bilo je kockanje. Propovijedao je o kockanju i onda su gradske vlasti donijele odluku da se svi objekti za igre na sreću javno spale na trgu, a 32 ljudi koji su izrađivali kalupe za kockanje, bavili se tim poslom, izgubili su posao.

Gradska vlast je donijela odluku i da se te ljude obešteti i prekvalificira, pa su neki postali stolari, postolari. Gradska vlast je, pod utjecajem fra Tominih propovijedi, odlučila i na pet gradskih vrata staviti Kristov monogram IHS jer je fra Toma propovijedao u Ime Isusovo, rekao je Parlov. I te propovijedi su objavljene u knjizi, svaka je teološki traktat.

Nauk fra Tome je aktualan i danas. „Na sinodalnom putu u Njemačkoj, jedna od tema rasprave bilo je ministerijalno svećeništvo; u jednom trenutku se počelo raspravljati jesu li svećenici uopće potrebni u Crkvi. To je luteranizam koji niječe sakrament Svetog reda. Toma govori i o tome, o Lutherovom nauku i pojašnjava zašto je to pogrešno. To se i danas događa u Katoličkoj Crkvi. Njegov nauk je i danas aktualan“, rekao je Parlov, poručivši vranskim vjernicima: „Možete biti ponosni da je fra Toma Ilirik iz Vrane, ponosite se njime! Vrana nije imala tako velikog čovjeka – Toma Ilirik Vranjanin. Budite ponosni na to!“.

Knjiga na kojoj je Parlov radio skoro dvije godine je rezultat znanstvenog rada projekta KBF-a u Splitu i predstavlja važan doprinos razumijevanju duhovne i književne baštine toga velikana. Cilj toga projekta je da hrvatski narod u Tomi Iliriku, poznatom teologu i polemičaru, dobije još jednog blaženika hrvatskog naroda, istaknuo je Parlov, u želji da se nastavi proces njegove beatifikacije pokrenut 1612. godine, a proces je prestao iz Parlovu nepoznatih razloga.

U tisku je trenutno i druga knjiga o fra Tomi, njegova pisma, a Parlov završava rad i na fra Tominoj knjizi o papinskoj vlasti.

Poticaj na kult čašćenja fra Tome Ilirika u Vrani i šire

Na kraju predstavljanja, dr. sc. don Damir Šehić rekao je da je Parlov svoju oduševljenost Ilirikom vjerno prenio na cijelo okruženje kolega na KBF-u u Splitu.

„Don Mladen je podignuo lik fra Tome iz pepela i pokazao ga nama. Da njega nije bilo, ne bi bilo ovih otkrića o fra Tomi, postavljanja njegove slike ni spomen-ploče u crkvi u Vrani“, istaknuo je Šehić u zahvalnosti Parlovu.

Prisutnima je Šehić izrazio želju da se u Vrani pokuša učvrstiti kult prema Tomi Iliriku kao svjedoku vjere, franjevcu koji je ostavio duboki trag u Crkvi. „Fra Toma može donijeti duh sv. Franje, a to su poniznost, naviještanje Evanđelja, ljubav prema domovini i svom vlastitom porijeklu“, poručio je Šehić. Podršku i odgovornost Vranjana u afirmaciji Ilirika izrazio je i vranski župnik Srećko Petrov.

Milivoj Kurtov, načelnik Općine Pakoštane, također nazočan na događaju, podržao je konkretno projekt popularizacije Ilirika te je rekao da će i ubuduće to činiti, najavivši i održavanje manifestacije Dani fra Tome Ilirika.

Nakon predstavljanja knjige, misno slavlje u župnoj crkvi u Vrani predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Na kraju mise, nadbiskup je blagoslovio sliku s likom fra Tome, rad akademske umjetnice Iris Mihatov Miočić i spomen-ploču fra Tomi, postavljene u vranskoj crkvi sv. Nediljice.

Događaj su organizirali dr. sc. Damir Šehić, predstojnik Povjerenstva za kulturu Zadarske nadbiskupije i KBF Sveučilišta u Splitu.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

VRANA: Nadbiskup Zgrablić blagoslovio sliku i spomen-ploču fra Tomi Iliriku

Rekolekcija za redovnice djelatne u Zadarskoj nadbiskupiji održana je u srijedu, 14. svibnja u crkvi sv. Marije u Zadru. O temi „Pedagogija zajedništva, odgovornosti i praštanja“ izlagala je doc. dr. sc. Dijana Nenadić Bilan koja se bavi pedagoškim savjetovanjem i radionicama te logoterapijom.

Bilan je istaknula kako je sve više potrebno govoriti o pedagogiji zajedništva koja nije jasno utemeljena. Upozorila je na tzv. „pedagošku nemoć“ koja se uočava u nedostatku odgovarajuće suradnje učitelja, roditelja i odgojitelja, a nužna je za pozitivan učinak rasta i sazrijevanja.

Bilan je navela tri načela pedagogije zajedništva: načelo formiranja odnosa (ja – ti – mi), načelo slobode i odgovornosti te načelo praštanja. Prvo načelo temelji se na definiciji samoga bitka. Čovjek je biće u odnosu prema drugome i prema Bogu, on je ono što jest zahvaljujući svima s kojima je imao prilike doći u odnos. Pritom je istaknula i razliku između mase i zajedništva, naglasivši kako masa ne trpi osobnost te oduzima odgovornost i slobodu.

Drugo načelo odnosi se na čovjekovu slobodu koja nije apsolutna, ne lebdi slobodno u zrakopraznom prostoru, već ima i određene uvjetovanosti, tzv. „hvatišta“ za slobodu. Slobode nema bez odnosa. Odgovornost čovjeka odnosi se na njegovu jedinstvenost. Također, svaki čovjek postoji kao odgovor na situacije u kojima živi. Čovjek je biće odgovora i u tom odgovoru leži njegova odgovornost.

Tumačeći drugo načelo, Bilan je navela misli Viktora Frankla koji je rekao da život ima karakter pitanja, a naša egzistencija karakter odgovora. Načelo praštanja vezano je uz život u zajednici koji traži puno prihvaćanja u različitosti, sposobnost rješavanja problema, kvalitetnu komunikaciju. To je prigoda za osobni rast.

U realizaciji zajedništva nailazimo na brojne probleme: usamljenost ljudi, krizu smisla, utjecaj medija, funkcioniranje obitelji. U suvremenom društvu na vrhu piramide je samopotvrđivanje, sve je usmjereno autocentrično, a zanemareni su odnosi. Istraživanja pokazuju da se svaka peta osoba u Hrvatskoj osjeća usamljeno. Ljudi žive u egzistencijalnom vakuumu, a mediji utječu na osobe tako da na njih vrše pritisak da sebe poistovjete i usklađuju se sa vođama na platformama. U obiteljima je velik broj rastava, a radno vrijeme odvlači ženu od uloge majke u obitelji, rekla je Bilan.

U drugom dijelu predavanja, predavačica je govorila o preventivnom djelovanju na temelju logoterapijskog pristupa. Navela je osnovne karakteristike logoterapije, čiji je utemeljitelj bio austrijski liječnik Viktor Frankl.

U logoterapiji se polazi od smisla, na čovjeka se gleda kao na jedinstveno biće. Logoterapija je usmjerena na zajedništvo, jako naglašava slobodu volje i odgovornosti te navodi vrijednosti koje nam pomažu u definiranju smisla. Frankl nije volio upotrebu riječi „liječenje“, već je želio da to bude preventivno njegovanje zdrave zajednice. Bilan je istaknula kako je nju osobno oduševila logoterapija, jer uključuje i duhovnu dimenziju.

Ukratko je izložila sustav vrijednosti u logoterapiji kojeg se može podijeliti u tzv. tri stupa: vrijednost darivanja, vrijednost primanja i vrijednost stava. Prva se odnosi na to da živimo za nekoga, druga da živimo od drugih, od Boga, a treća vrijednost je iznad primanja i davanja te ju je teško ostvariti, jer nema veze s ugodom.

Zatim je pojasnila koji su uvjeti za razvoj zajedništva. Moramo imati volju za smislom zajedništva. Frankl je tumačio kako je važno tražiti, moliti za bezuvjetnu vjeru, da život ne gubi smisao ni pred kojim uvjetima. Vrijednost davanja temelji se na pravilnom ritmu druženja, zajedništva i povlačenja u osamu. Ritam je nešto što smo prvi put osjetili već u majčinoj utrobi!

Stup vrijednost primanja temelji se na toplini primanja od drugih. Ovdje je važno otvoriti se, vidjeti druge i biti zahvalan. Stup vrijednosti stava je sposobnost za patnju, konstantnost, moći izdržati i biti otporan, na vrijeme pustiti potrebno, odreći se sebe te izdržati nerazumijevanje. Pritom su najveći problem emocije koje zamračuju razum. Skloni smo izbjegavati frustracije i probleme, a upravo po tome rastemo. Ako dugo patimo, valja osmisliti smisao patnje.

Bilan je prikazala i po čemu možemo prepoznati je li osoba u ravnoteži ili u neravnoteži. Osoba je u ravnoteži kada se svi stupovi dobro drže, za što je potreban veliki trud i napor. Kada je, pak, napadnuta slobodna volja i kad imamo autoritativnog vođu, osoba ne može izreći svoje mišljenje, izreći što osjeća i podijeliti dobro i loše. Treba se otvoriti, pomoći ljudima da imaju pravo izreći kako se osjećaju. Također, kad je napadnut smisao i kad smisao nije po Božju, u čovjekovom životu dolazi do besmisla.

Predavačica je redovnicama postavila i nekoliko pitanja za razmišljanje: koja su temeljna pitanja zajedništva, postoji li osobni poziv za smisao – zašto, za koga te je potaknula na odgovorno življenje.

S. Rita Maržić, članica Povjerenstva za trajnu formaciju svećenika i osoba posvećenog života Zadarske nadbiskupije, počela je rekolekciju uvodnom molitvom i rekla da rad dr. Bilan nije samo akademski, nego je prožet i osobnim iskustvom i radom s potrebitima. Zamolila je redovnice da putem e-maila ispune anketu o vrednovanju dosadašnjih susreta, kao smjernice za organiziranje sljedećih rekolekcija.

Nakon izlaganja, redovnice su molile Večernju i imale mogućnost za sakrament pomirenja. Druženje su nastavile u prostoru samostana benediktinki uz prigodnu okrepu.

s. M. Rafaela Dominis

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: s. Rita Maržić

U župi Kraljice Mira – Kraljice Hrvata u Zemuniku Donjem, u nedjelju, 11. svibnja, prvi put održan je Obiteljski dan u osobiti spomen na krštenja djece u razdoblju od 2015. do 2025. godine u Zemuniku Donjem.

Obiteljsko euharistijsko slavlje u zemuničkoj župnoj crkvi predvodio je don Gašpar Dodić, župnik Zemunika Donjeg, a nakon mise održano je zajedničko druženje obitelji u šatoru pokraj župne crkve.

U Godini jubileja, don Gašpar se na osobiti način želio obratiti obiteljima i okupiti ih u zajedništvo i slavlje vjere na spomen krštenja, pod geslom: ‘Gospodine, zapali ponovno svjetlo našega krštenja!’. Roditelji su s djecom i kumovima na misu donijeli i krsnu svijeću djeteta.

„Vjeru koju smo dobili na krštenju treba njegovati, razvijati do zrelosti kako bi urodila plodom. Svjetlo vjere koje smo dobili na krštenju treba paziti da se ne ugasi. Ono treba svijetliti svima, da vide ljepotu krštenja i ljepotu vjere, radost što smo djeca Božja“, poručio je don Gašpar.

Broj krštenja u zadnjem desetljeću u Zemuniku Donjem po godinama je: 2015. (16); 2016.(16); 2017.(18); 2018.(19); 2019.(22); 2020.(16); 2021.(25); 2022.(15); 2023.(18); 2024.(17): 2025. (5, do 11. svibnja.). Sveukupno, u Zemuniku Donjem zadnjih deset godina kršteno je 187 djece.

„Zadnje riječi koje je Gospodin na ovoj zemlji uputio učenicima su:  ‘Idite, učinite mojim učenicima sve narode i krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga ‘. Biti kršten znači biti sjedinjen s Bogom, kad u novom postojanju pripadamo Bogu, bivamo uronjeni u Boga. Drugim riječima, krštenje je prvi stupanj uskrsnuća: uronjeni u Boga, već smo uronjeni u neuništivi život, počinje uskrsnuće. Zato smo zahvalni Bogu što nam je dao taj dar, Bogu koji nam je dao sebe, djecu i obitelj. Naš izazov je istinski živjeti taj dar, u post-krsnom hodu, živjeti u velikom Božjem ‘Da’ i tako živjeti dobro“, poručio je don Gašpar. Zahvalio je očevima i majkama na daru roditeljstva i daru života djeci.

Na tu Nedjelju Dobrog Pastira, don Gašpar je u propovijedi govorio o Isusu, Dobrom Pastiru, izboru novog Pape te ulozi roditelja, majke i oca koji su također poput pastira djece, u svojoj obitelji.

Roditelji, kao i Isus s ljudima kojima daruje vječni, božanski život, imaju suživot s djecom, služe im, hrane ih. „Nad Crkvom i nad svakim vjernikom uvijek bdije dobri Pastir koji nas poznaje i zove po imenu da nas, pa i kroz patnje i suze, dovede u mir i radost blaženog života. Ne dokida naše suze, ali ih briše da jasnije vidimo slavu i blaženstvo koje nas čeka“, rekao je don Gašpar.

Istaknuo je da je svatko od nas pastir prema ljudima koje nam Gospodin povjerava. „Svaki odnos uključuje odgovornost osobe kao Pastira, prema djeci, roditeljima, prijateljima. Svi smo mi na svoj način, u ​​našim odnosima, pastiri, pozvani voditi, svjedočiti, štititi, poučavati, ispravljati, davati život i vršiti tu službu. I moramo naučiti poznavati ljude koje nam Bog povjerava“, rekao je don Gašpar. Upozorio je da su obitelji podvrgnute brojnim pritiscima koji je nastoje uništiti. Podsjetio je da je i u prošlosti bilo teškoća, no  majke i očevi imali su snage i životnosti svladavati protivne i razorne sile koje su ih čuvale u vjerničkom i bračnom životu. Više primjerom, nego riječima, prenosili su djeci vjernost Bogu i bračnom savezu, obiteljsku molitvu, nedjeljnu misu i život vjere koja se kao dar prima i raste u zajednici, rekao je don Gašpar, istaknuvši: „Čovjek može u obitelji doživjeti oslobođenje od straha ili samoće i time iskusiti spasenje“.

Vjera se ne odvija mimo svagdanjeg života i ne svodi se samo na molitvu i misu, upozorio je don Gašpar. „Vjera je način života, način kako održavamo naše odnose. Poučavati se u vjeri znači učiti živjeti; čovjeka tada obuhvaća pouzdanje, intimnost i brižljivost koja ga upućuje na Božju prihvaćenost i Božju vjernost“, rekao je don Gašpar.

Istaknuo je da roditelji i svojim stavom, ponašanjem stvaraju ispravan odnos djece prema Bogu kojega zovemo Ocem; pokazuju svojim predanjem i požrtvovnošću da život nije svrha samom sebi, već služenje drugima, u obitelji se djeca odgajaju bratstvu i razumijevanju.

Potaknuo je da se obiteljski život gleda u duhu vjersko – religioznog sadržaja koji podrazumijeva zajednički objed, razgovore, slavlja i blagdane, igru, svakodnevne oblike ophođenja, opraštanja. „Sve to nalazi pravi smisao i dubinu značenja u sakramentima, molitvi i stvara ispravan stav u svijetu“, rekao je don Gašpar.

Za vrijeme mise, don Gašpar je krstio Jonu, drugo dijete u novodoseljenoj obitelji Roka i Ivane Miočić. Svi vjernici obnovili su krsna obećanja s upaljenim svijećama koje su donijeli u spomen na svoje krštenje.

Meditacija majke Marine Surjan

Nakon svete pričesti, meditaciju je izrekla Marina Surjan, majka sedmero djece. „Željela bih naučiti voljeti sebe kao što me Bog voli, vidjeti sebe onako kako me on vidi, već procvjetalu, ostvarenu, ispunjenu. Htjela bih ne postavljati zapreke, ne prigovarati, ne tražiti pljesak ili zadovoljštinu, jer ja sam dijete Božje u Sinu. I ustati svako jutro i usmjeriti svoje misli na novu, golemu, zadivljujuću istinu: voljena sam.

U protivnom, ako toga nema u obitelji, sve velike i lijepe riječi koje će dijete slušati na vjeronauku u školi ili u crkvi kao: Otac, ljubav, praštanje, lomiti kruh, bit će kao ‘prazna kutija’, riječ bez smisla i značenja. Ja to ne zaslužujem, nisam učinila ništa da se ovo dogodi. To se dogodilo jer se Bog odlučio objaviti, otkriti me meni samoj. Želim dopustiti da sve stvari budu nove u meni; možda ponovnim otkrivanjem velikog znaka pripadnosti Njemu koji je bio moje krštenje; taj blagoslovljeni dan kad sam bila uronjena u Božji život“, poručila je Marina Surjan.

Čestitke djece na Majčin dan

Uz proslavu Majčinog dana, molitve i čestitke majkama izreklo je troje djece.   Katarina Paleka recitirala je pjesmu ‘Majka’: „Kuća bez majke je vatra bez plamena, livada bez ljubičice, nebo bez sunca. Gdje je majka, dijete je mali kralj, djevojčica je mala kraljica, kuća je tako lijepa“.

Molitvu za majku izrekla je Domenika Stura: „Gospodine, odredio si da čovjek dolazi na svijet po svojim roditeljima. Oni su mi dali život, odgajali me, hranili i odijevali. Potičeš me da im za to uzvratim svojom ljubavlju. Zahvaljujem ti za svoju majku. Blagoslovi je i nagradi za svaki pripravljeni zalogaj i odijelo, za svaku riječ koju me naučila, za svaku žrtvu, za sve. U moje srce udahni iskrenu ljubav i pravo poštovanje prema mojoj majci, da bih joj na taj način pokazala zahvalnost za sve što je za me učinila“.

Luka Marušić je poručio: „Našem narodu daj mnogo velikodušnih, odgovornih i svetih majki, koje će biti svjesne da sudbina našeg naroda počiva u njihovim rukama, pa će postojano moliti potrebnu snagu kako bi u Božjem strahu kršćanski mogle odgojiti djecu, koja će biti Bogu vjerna i savjesno vršiti svoje dužnosti“.

Na misi su pjevali i troje djece, Roko, Matija i Karmen iz obitelji Štefice Laure i Marina Paripović. U misi je sudjelovao i KUD sv. Kate iz Zemunika.

Zahvale suradnicima u organizaciji proslave

Don Gašpar je obitelji povjerio zaštiti Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa, da ih blagoslovi, čuva i brani od zla.

Župnik Dodić zahvalio je svima koji su doprinijeli proslavi Obiteljskog dana. Izrazio je veliku zahvalnost donatoru i pokrovitelju te proslave, Općini Zemunik i načelniku Ivici Šariću, na njegovoj velikodušnosti, materijalnoj i duhovnoj podršci. Načelnik Šarić je dodatno osobno počastio djecu ćevapima i inače podupire život župe. Općina Zemunik je najnovije donirala i sredstva za novu rasvjetu u župnoj crkvi u Zemuniku Gornjem.

Župnik je zahvalio za organizaciju i logistiku Snježani Ćurković i drugima u Općini, članovima župnog ekonomskog i pastoralnog vijeća, župnog Caritasa i njihovim volonterima, majkama koje su priredile slastice i kolače.

Ususret proslavi, don Gašpar je obiteljima u župi poslao poziv na dolazak, u kojem je poručio: „Djeca su najvažnije što nam je povjereno. Djecu razumjeti, susretati ih s pažnjom, paziti ih i ljubiti, najbolje je što možemo činiti. Ako ih tako susrećemo, njihova je i naša sreća da se njihov život može razvijati.

Djeca ne predstavljaju ‘jake’ ovoga svijeta. Ali, i kad su mala i nejaka, djeca su već ljudi; ne postaju ljudi tek kad odrastu. Djeca su osobnosti odmalena i znaju više o sebi i o svijetu, nego odrasli mogu zamisliti. Naravno, postoji neravnoteža između odraslih i djece, u iskustvu, znanju i mogućnostima. Stoga djeca trebaju našu potporu“, poručio je don Gašpar.

Nakon mise, za sve sudionike u šatoru pokraj crkve priređen je zajednički ručak uz pečenje i druženje. Župljani su izrazili veliko zadovoljstvo i pohvale održavanju takvog susreta na kojeg su došli i pojedinci koji inače redovito ne pohode crkvu.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku. Foto: Štefica Paripović

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić blagoslovio je spomen-ploču i sliku fra Tome Ilirika u župnoj crkvi sv. Nediljice u Vrani u utorak, 13. svibnja, za vrijeme misnog slavlja koje je predvodio u toj crkvi.

U misi su koncelebrirali dr. don Mladen Parlov, autor knjige o fra Tomi Iliriku koja je predstavljena prije mise, dr. don Šimun Bilokapić, dekan KBF-a u Splitu, dr. don Ivan Bodrožić, dr. don Damir Šehić, vranski župnik Srećko Petrov i još petorica svećenika. Nadbiskup je zahvalio Parlovu koji je svojim „istraživačkim radom, trudom i ljubavlju otkrio i približio široj javnosti lik i djelo Ilirika, velikog i časnog sina Vrane, jednog od svjetlijih sinova našeg naroda, zemljak sv. Jeronima“, koji je „izazvao pozornost gdje god se pojavio, neumorno propovijedao, pisao teološke traktate i osnivao marijanska svetišta u Arcachonu, Carnolèsu i Avigliani“.

„Fra Toma Ilirik rođen je u Vrani između 1450. i 1460. godine. Kao dijete, s roditeljima bježi pred turskim navalama u Italiju, u blizinu Loreta. Tamo ulazi u franjevački red gdje raste kao propovjednik, misionar i čudotvorac. Umro je krajem 1527. ili 1528. godine u Carnolèsu, u južnoj Francuskoj“, rekao je mons. Zgrablić.

Ilirik je bio važna osoba na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće. Parlov ga je u knjizi predstavio kao čovjeka „žestoke i impulzivne naravi, iznimno nadarenog i učenog, pučkog propovjednika, vrsnog teologa, čudotvorca i proroka, kao pokornika koji je provodio asketski, isposnički život. Prožimala ga je duboka ljubav prema ljudima i Crkvi kojoj se stavio na raspolaganje“, rekao je nadbiskup.

Ploča Ilirika je „znak povezanosti između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Podsjeća nas da je i iz našeg naroda Bog podizao ljude velike vjere, ljubavi i odanosti Crkvi. S ponosom ističemo da je fra Toma Ilirik iz našeg kraja, iz Vrane. Ponosni smo jer je svojim životom, znanjem i svetim djelom ostavio trag u hrvatskoj, ali i u europskoj povijesti Crkve. Njegovo propovijedanje, teološka jasnoća i svjedočenje vjere pokazuju nam kakve veličine mogu izaći iz, naizgled, malenih sredina“, istaknuo je nadbiskup.

U duhu Božje riječi iz Djela apostolskih, kad apostoli i učenici i raspršeni u progonu nisu odustali nositi Radosnu vijest, nadbiskup je rekao: „Progon, iako plod ljudske zlobe, postaje prigoda da se Evanđelje još više širi, da dopre do novih krajeva i srca. Upravo zbog progona apostola i prvih učenika, Radosna vijest je vrlo rano stigla i do naših krajeva, donoseći svjetlo vjere među naše pretke. Bog nije uzrok zla i progona, ali na svako zlo odgovara većim darom svoje milosti. Kad zlo pokušava ugasiti vjeru, Bog to koristi da plamen vjere plane šire i jače. Njegovo milosrđe i snaga Radosne vijesti uvijek nadilaze tamu ljudske zlobe“, poručio je nadbiskup, rekavši da je takvim duhom bio prožet i fra Toma Ilirik.

„Kao dijete prognan zbog turskih navala, nije izgubio vjeru. Naprotiv, ona je u njemu sazrijevala, rasla i oblikovala ga u velikog misionara i teologa. Njegov život bio je poput žara koji se ne gasi, nego gdje padne, zapali novi plamen vjere.

Fra Toma je slušao glas Dobrog Pastira, slijedio ga vjerno, ne štedeći sebe. Poput Isusa, nije ostavljao stado u opasnosti, nego je hrabro širio istinu vjere u najtežim vremenima. Brinuo se za zbunjene i slabe, usmjeravao one koji su tražili put te propovijedima i spisima branio stado od duhovnih opasnosti. Nije bježao od prijetnji, nego je ostajao, tješio, poučavao i spašavao“, rekao je mons. Zgrablić, upozorivši da „nismo dovoljno čuvali uspomenu na tog velikana duha. Njegovo ime dugo je ostalo u sjeni, mnogima nepoznato. Uz ponos, osjećamo i obvezu: čuvati njegovo nasljeđe, učiti iz njegovog primjera i prenositi ga budućim naraštajima“, potaknuo je nadbiskup.

Fra Toma je bio most između naroda, kultura i vremena. „Vjera koja prožima i uzdiže kulturu i čovječanstvo bila je snaga koja je nosila fra Tomu. Njegova vjera nije razarala svijet oko sebe, nego je gradila mostove među narodima, idejama i srcima. Putovao je Europom, ali korijen mu je bio u Vrani. I danas, kad su ljudi povezaniji tehnikom, a udaljeniji srcem, potrebni su nam takvi mostovi vjere, istine i ljubavi“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da Evanđelje treba povezivati vjeru i razum, slobodu i istinu, osobno dostojanstvo i zajedničku odgovornost. To je i doprinos miru i suživotu, jer „gdje se gradi most između različitih identiteta, može postojati uzajamno poštovanje, dijalog i zajednička budućnost“.

„Evanđelje nas uči da ljubav, istina i pravednost nisu vlasništvo jednog naroda ili jedne kulture, nego su dar za cijelo čovječanstvo. Graditi mostove znači prepoznati ono što nas povezuje, a ne samo ono što nas dijeli i tako surađivati na putu mira koji vodi prema Bogu. Današnje hereze nisu samo krive nauke o Bogu, nego i pogrešna shvaćanja čovjeka: da je on samodostatan, da je smisao u prolaznom uspjehu, da može biti sretan bez Boga. Fra Toma bi i danas bio aktualan, jer bi jasnoćom vjere i snagom Duha odgovarao na izazove relativizma, individualizma i duhovne praznine. Njegova žarka vjera i danas nam je putokaz kako živjeti puninu Evanđelja u svijetu koji sve više zaboravlja svoje korijene“, poručio je mons. Zgrablić.

Poželio je da nam primjer fra Tome bude poticaj da nas zanima ono što je i njemu bilo najvažnije, što je odvažno i vjerno prenosio i svjedočio: slava Božja i spasenje duša; „da budemo čvrsti u vjeri, kao što su bili apostoli, prepoznatljivi po djelima, kao što je bio fra Toma, spremni svjedočiti Evanđelje bez straha, stida, kamo nas Providnost pošalje; da budemo graditelji mira, živeći s Kristom koji je mir naš“.

Na spomen – ploči koja je postavljena na lijevom zidu crkve kod ulaza u crkvu sv. Nediljice piše: „Fra Toma Ilirik. Rođen u Vrani između 1450. i 1460. Franjevac, pokornik, čudotvorac i prorok, profesor teologije, protuluteranski polemičar i obnovitelj Crkve; kao apostolski i pučki propovjednik propovijedao je diljem Europe: od Compostele do Svete Zemlje, od Sicilije do Njemačke. Papa Klement VII., 13. 1. 1527., imenuje ga za čuvara pravovjerja. Umro je 1527. ili 1528. u Carnolesu, u južnoj Francuskoj. Franjevački red ga slavi kao blaženika 13. svibnja”.

Autorica umjetničke slike Ilirika s križem u ruci, veličine 100 x 150 cm, akril  na platnu, koja se nalazi na desnoj strani zida župne crkve je akademska umjetnica Iris Mihatov Miočić iz Zadra.

Na misi je pjevao zbor ‘Chorus Sancti Simeoni’ iz svetišta sv. Šime, pod vodstvom Mihovila Buturića.

I. G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića u ponedjeljak, 12. svibnja, u župi sv. Leopolda Mandića u Dubravi u Zagrebu, svečano večernje misno slavlje predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Ivan 10, 11 – 16

Draga braćo i sestre,

rado dolazim danas iz Zadra u ovu župnu zajednicu kako bih zajedno s vama proslavio blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića. Zahvaljujem fra Josipu Ćibariću, gvardijanu i župniku na pozivu da predvodim ovo slavlje.

Božji narod u Zadru čuva dragocjeni spomen i važan trag svetog Leopolda Mandića u svom gradu. Na današnji dan se vjernici rado okupljaju na svetoj misi i u crkvi Gospe od Zdravlja na zadarskom poluotoku u kojoj je kratko vrijeme sv. Leopold živio i slavio otajstva naše vjere. Naime, nakon završenog studija i svećeničkog ređenja 1890. godine, od 1897. do 1900., boravio je u nekadašnjem kapucinskom samostanu u Zadru i vršio službu gvardijana.

U svjetlu njegova života i glasa Božje riječi koju smo slušali, razmatrajmo danas Isusa Krista – Dobrog Pastira, i svetog Leopolda koji ga je vjerno slijedio.

1. Isus – Dobri Pastir koji polaže život za svoje ovce

Današnje evanđelje Isusa prikazuje kao Dobrog Pastira. “Pastir dobri život svoj polaže za ovce” (Iv 10, 11), kaže nam Isus, predstavljajući sebe.

Isus, Dobri Pastir, je položio svoj život za nas na najkonkretniji i najradikalniji način – umirući na križu. On, nevin i bez grijeha, prihvatio je muku, poniženje, bičevanje i smrt, da bi nama dao život. Njegovo darivanje nije bilo simbolično, već stvarno – cijelim bićem, do posljednje kapi krvi. U Getsemanskom vrtu, kada je mogao pobjeći, ostao je. Na križu, kada su mu se rugali, oprostio je. Njegovo polaganje života znak je potpune poslušnosti Ocu koji nam je time pokazao koliko mu je do nas stalo i kolika je Njegova ljubav prema čovjeku.

U tome se očituje snaga Evanđelja: Bog ne traži najprije žrtvu od nas, nego On sam daje sebe. Takav je naš Isus Pastir – On ide prvi, ne štedi sebe, da bi nas spasio. I upravo zato, njegovo nas darivanje poziva na povjerenje, predanje i zahvalnost. Ova slika Isusa Dobrog Pastira nije tek lijepa metafora, nego stvarnost koja je živjela i u svetome Leopoldu.

2. Ljubav Dobrog Pastira i njezina snaga u životu

Isus kao Dobri Pastir neprestano traži čovjeka. Ne traži ga na silu, već osvaja ljubavlju. On ide ispred svojih ovaca, pokazuje im put, štiti ih i brani kad dođu vukovi, kada nastupe krize, sumnje i kušnje. Ne ostavlja nikoga samoga, već uvijek prvi prilazi ranjenom, izgubljenom i zaboravljenom. Njegova je prisutnost tiha, ali snažna – On poznaje svoje i njegovi poznaju Njega. Upravo je ta dinamika odnosa, osobne blizine i predanosti, ono što čini razliku između pastira i najamnika. Dobri Pastir živi za stado, ne od stada. U tome se očituje Isusova božanska ljubav – koja ne računa na dobit, nego daruje sebe do kraja. Sv. Leopold je dobro razumio i proživljavao ovu dinamiku ljubavi između Pastira i stada.

3. Dobri Pastir i suvremeni čovjek

Isus, Dobri Pastir ostaje iznimno važan i suvremenom čovjeku. Papa Benedikt XVI. u homiliji na blagdan Krista Kralja 2006. rekao je: “Kristovo kraljevstvo nije vlast nad stvarima, nego vlast ljubavi koja privodi duše Bogu i tako otvara svijet Bogu”. Isus, kao Dobri Pastir, nije vladar koji pokorava i nameće, ubire porez i namete, nego onaj koji vodi srca kroz ljubav. Toj službi ljubavi posvetio je cijeli život sv. Leopold.

Braćo i sestre,

danas živimo u vremenu koje puno govori o slobodi. Sloboda je postala možda i najveći ideal našeg vremena – sloboda izbora, izražavanja, mišljenja, djelovanja. I to je dobro. Čovjek je stvoren slobodan. Sloboda je Božji dar i ona nas čini dostojnima ljubavi, istine i smisla. Sloboda nas čini sličnima Bogu.

Ali – moramo se pitati: kakvu slobodu zapravo živimo? Jer današnja kultura često slobodu svodi na nešto vrlo površno – “Mogu što hoću”, “Moje je pravo odlučiti što želim”, “Nitko mi neće govoriti što moram učiniti”, „Ja sam gospodar svoga života i svoga tijela“, „Moje je pravo odlučiti da li će se začeti život roditi ili odbaciti“, „Ja smijem odlučiti kad ću i kada umrijeti“.

Sve se relativizira, sve postaje osobna interpretacija, čak život i smrt, dobro i zlo, rod i spol, pa i sama istina. To je toliko snažno da će papa Benedikt XVI. ovaj mentalitet današnjice nazvati „diktaturom relativizma“, a papa Franjo će tome nadodati „diktaturu ravnodušnosti“ koja sebe također stavlja u središte, bez obzira na mnogobrojne probleme i poteškoće koje me okružuju. I mi nismo na to imuni. U velikoj smo opasnosti da udišemo ovaj zagađeni zrak duha mentaliteta relativizma i ravnodušnosti, duha lažne slobode.

U takvom svijetu i mentalitetu – čovjek ne nalazi mir, nego zbunjenost. Ne nalazi sigurnost, nego nesigurnost. Jer kad u svemu postaje najvažnije “moje mišljenje i moja sloboda”, izgubi se temelj, izgubi se oslonac.

I zato danas želimo stati i postaviti sebi iskreno pitanje: Je li sloboda zaista to – da svatko određuje svoju istinu, svoj put, svoje vrijednosti? Je li prava sloboda nešto mnogo dublje? Gdje je kraj takvoj samovolji? Imam li pravo ostati ravnodušan, miran, prema svemu onome što se oko mene događa? Postoji li apsolutna Istina?

U tom kontekstu, Crkva ne šuti, Evanđelje ne šuti, Krist ne šuti. Sv. Leopold nije legenda iz povijesti, nego svjedok Istine. Isus dolazi kao Dobri Pastir, ne da bi nas sputao, ne da bi nas uplašio, ne da bi oduzeo našu individualnost – nego da bi nas oslobodio, objavio Istinu. On ne viče, ne prijeti, ne prisiljava. On čeka – i tiho, ali ustrajno, poziva u dubinama srca i savjesti svake osobe. On gleda – i razumije. On zna – i ljubi. Dolazi kao Dobri Pastir i poziva: „Dođi! Idi za mnom. Ja sam Put, Istina i Život“.

Danas nam Isus ne dolazi reći: “Ne smiješ biti slobodan”, „Ne smiješ učiniti ovo i ono“, nego: “Dođi da ti pokažem što sloboda uistinu jest”. Jer nije svaki glas koji ti šapuće – glas istine. Nije svako – „Svi tako čine“ put u slobodu. Nije svaki izbor koji izgleda privlačno – put koji vodi u život i mir savjesti.

Svi znamo kako je lako zalutati, kako lako upadnemo u laži koje izgledaju istinito. Koliko puta smo krenuli putem koji se činio “slobodnim”, a završio je ranama koje nam uzrokuju toliku bol srca i duše? Koliko puta smo odbacili Boga misleći da nas On sputava, a onda osjetili kako nas vlastita sloboda guši i porobljava?

U tom trenutku zbunjenosti, Isus dolazi i kaže: “Ja sam pastir dobri. Ja poznajem svoje ovce, i moje ovce poznaju mene.” “Ja dajem život za ovce”. “Moje ovce slušaju moj glas; ja ih poznajem i one idu za mnom.” (Usp. Iv 10).

Braćo i sestre,

Krist ne dolazi da nas zarobi. On dolazi da nas oslobodi od lažnih sloboda, da nas oslobodi od iluzije da ćemo bez Njega biti sretniji, ispunjeniji, sigurniji. On ne guši našu osobnost ako ga slijedimo, on je ozdravlja. On ne gasi naše snove, On im daje smisao. On ne uzima naš identitet, On nam pomaže kako bismo mogli biti ono što jesmo.

I zato – ako danas u srcu osjećaš umor u tijelu, teret na srcu, zbunjenost u duši, ako ne znaš kojim putem krenuti, ako imaš previše opcija, a nijedna ne donosi mir – ne moraš sam nositi taj teret. Krist stoji pokraj tebe: nježno, tiho, pun ljubavi i razumijevanja. On ne traži da sve razumiješ, on te samo poziva da Mu povjeriš svoje korake i da ga slijediš. On te vodi u slobodu i život.

I tada, u hodu za Dobrim Pastirom, sloboda prestaje biti borba – i postaje odmor. Istina prestaje biti nešto hladno i apstraktno, zahtjevno i nedostupno – i postaje Lice koje te gleda i prihvaća s ljubavlju. A ti više nisi izgubljen – nego znaš da te Bog voli i vodi, da pred tobom hoda Dobri Pastir.

Zato, ne bojmo se otvoriti srce Dobrom Pastiru. Ne bojimo se povjerovati glasu Njegove riječi, Njegove Crkve, Njegove ljubavi, Njegovih svetaca. Jer prava sloboda ne bježi od Boga – ona ga susreće. Sloboda se ne boji istine – sloboda i istina se u Isusu grle.

U svijetu punom glasova, neka naš život bude odgovor na Njegov zov: “Dođi. Slijedi me. Ja sam put, istina i život.”

4. Glas Pastira u našim srcima i životu

Ipak, braćo i sestre, mnogi danas ne prepoznaju Isusa kao Dobrog Pastira. Žive u svijetu prepunom buke, informacija, samopouzdanja koje često prelazi u duhovnu oholost. Srca su im prezasićena brigama, ambicijama, površnim užicima i razočaranjima. U takvoj nutrini teško je čuti tihi i nenametljivi glas Isusa koji poziva.

A mnogi i ne žele čuti glas Dobrog Pastira kako ne bi morali promijeniti način života. Ne žele se odreći lažnih sigurnosti, ne žele u svojoj oholosti priznati potrebu za Bogom. U svijetu gdje se sloboda često poistovjećuje s potpunom autonomijom – samovoljom, Božji glas izgleda kao ograničenje, a ne kao oslobođenje. Ali istina je upravo suprotna – glas Dobrog Pastira nas vraća nama samima, punini našeg života, i vodi prema ispunjenju i smislu našeg postojanja.

Isusa ne slijedimo jer često nismo spremni ići putem koji nije lagan, ali je istinit. Slijediti Dobrog Pastira znači hodati stazom ljubavi, služenja, odricanja, opraštanja – a to nije uvijek privlačno kulturi trenutka i uspjeha, mentalitetu hedonizma i egoizma.

Zato je važno u sebi nositi duh svetog Leopolda, očistiti svoje srce, stati u tišini, osluškivati što nam Duh nadahnjuje u srcu, prepoznati nutrinu kao mjesto susreta s Bogom – jer jedino tamo ćemo moći ponovno čuti glas Pastira koji nas ljubi i poziva po imenu, koji nas vodi na prostrane pašnjake slobode i izvore vode žive koja „struji u život vječni“, kako je Isus rekao Samaritanki na Jakovljevom zdencu (usp. Iv 4, 1–42).

Sveti Leopold je znao prepoznati taj glas Dobrog Pastira u dubini svoga srca i srcu svakog čovjeka. On ga nije čuo u spektakularnim pojavama, nego u svakodnevnoj molitvi, u opsluživanju redovničkih zavjeta, u osluškivanju savjesti, u služenju ljudima, u ispovjedaonici, u jauku ranjenog srca i boli duše koja zapomaže, u suzi iskrenog kajanja i ljepoti neizmjernog Božjeg milosrđa. Njegova blizina Dobrom Pastiru očitovala se upravo u tome što je čuvao i služio čistoći srca – neprestano tražeći Božju volju i ostajući malen pred Njom. Znao je da se Božji glas ne nameće izvana, već se čuje u nutrini – u onome što srce osjeća kao poziv ljubavi i milosrđa.

5. Sv. Leopold – slika Dobrog Pastira

Zato je sv. Leopold i mogao i sâm biti odraz Isusa, Dobrog Pastira.

Sv. Leopold poznao je dušu čovjeka, kao Isus Dobri Pastir svoje ovce. Sv. Leopold slušao je ljude srcem, ne samo uhom – nije samo čuo riječi koje su mu ljudi izgovarali i grijehe koje su ispovijedali, nego je ulazio u dubinu njihova bića, prepoznavao njihove rane, tišine, nesigurnosti i nade, osjetio je duboku čežnju njihova srca za slobodom i ljubavlju. Njegovo slušanje bilo je prožeto suosjećanjem i duhovnim razlučivanjem. Strpljivo je primao svakoga, kao pastir koji poznaje svoje ovce i zna što im je potrebno. Takvo slušanje moguće je samo srcem oblikovanim molitvom, poniznošću i dubokim sjedinjenjem s Kristom, Dobrim Pastirom.

Poput Isusa, Dobrog Pastira, sv. Leopold je govorio glasom milosrđa, po kojem su mnogi ponovno susreli Boga – njegove riječi nisu bile hladne, nego obasjane Božjom nježnošću i razumijevanjem. Kad je govorio, ljudi su osjećali da ih Bog ne odbacuje, nego prima; da ih ne sudi, nego liječi. Njegova riječ je bila poput melema na ranjeno srce, jer je dolazila iz srca koje je znalo koliko je čovjeku potrebno oproštenje i nada.

U svijetu koji lako osudi i odbacuje, sveti Leopold je pokazivao lice Oca koji trči ususret izgubljenom mlađem sinu i rasrđenom starijem sinu (usp. Lk 15, 11–32); lice  Dobrog Pastira koji ostavlja devedeset i devet ovaca i odlazi u potragu za onom jednom izgubljenom koju, nakon što ju ne pronašao, stavlja na svoja ramena i kojoj se raduje s cijelim svojim Kraljevstvom (usp. Luki 15, 3–7).

Sv. Leopold ostao je vjeran i ustrajan, i kada nije bio shvaćen. Bio je neshvaćen zbog svoje blagosti, jednostavnosti i neumornog rada u ispovjedaonici. No, on se nije obeshrabrio. U tišini je ustrajavao, vjerujući da ga Bog vidi i da njegovo poslanje ima vječni smisao. Vjernost mu nije bila uvjetovana ljudskim priznanjima, nego ljubavlju prema Kristu i dušama koje mu je Bog povjerio.

Kao što je Isus, Dobri Pastir, tako je i sv. Leopold bio otvoren svima, jer je znao da Božje srce ne poznaje granice. Nije gledao tko je tko, odakle dolazi, koliko je sagriješio ili koliko dugo je bio daleko od Boga. Svi su bili dobrodošli. U njegovu pristupu osjećala se bezuvjetnost Božje ljubavi. On je razumio da je milosrđe veće od svake podjele i da je Božje srce otvoreno za sve – za Hrvate, Talijane, Slovence, nevjerne, slabe i izgubljene. U vremenu velikih podjela i političkih napetosti, on je bio most; u vremenu zatvorenosti, bio je otvorena vrata; u vremenu osude, bio je nježnost Božja. Time je pokazao da svetost ne poznaje granice jezika, naroda ni grijeha – samo granice srca koje ljubi ili ne ljubi.

Svetost sv. Leopolda bila je u dubokoj povezanosti s Kristom – Dobrim Pastirom – čiji je glas slušao cijelim svojim bićem.

To je i nama snažan poziv da očistimo svoje srce, uđemo u prostore slobode srca, osluškujemo glas Dobrog Pastira koji nas poznaje poimence i zove po imenu, te postanemo dobri pastiri jedni drugima u svakodnevici života.

Braćo i sestre,

da bismo mi mogli čuti glas Dobrog Pastira, potrebno je imati čisto i ponizno srce. Papa Benedikt XVI. u poruci za korizmu 2012. naglasio je: “Zatvorenost u vlastiti egoizam udaljuje nas od Boga i udaljava nas od drugih”.

Stoga, samo obraćeno i otvoreno srce, slobodno srce od grijeha, može primiti Božji glas i slijediti njegov poziv. Njegov glas ne dolazi kroz buku ovoga svijeta, već ga prepoznajemo u tišini, u dubini naše osobnosti – u savjesti, gdje Bog s čovjekom tiho razgovara, u srcu koje je slobodno od svake zemaljske navezanosti. Srce, ne kao fizički organ, već kao središte ljudske osobnosti, mjesto odluka, čežnji i savjesti, postaje „duhovno uho“ kojim slušamo Gospodina. Ako je srce zarobljeno sebičnošću, teretom grijeha ili ravnodušnošću, ono ne može jasno čuti niti razaznati Njegov glas. Zato je obraćenje, molitva i sakrament pomirenja neophodan put prema osjetljivosti srca koje zna čuti, razumjeti i slijediti Dobroga Pastira. „Bog je naš lijek i liječnik“, kako je govorio sv. Leopold.

6. Sveti Leopold – domoljub i služitelj jedinstva

Sveti Leopold Bogdan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. godine u Herceg Novom, u Boki Kotorskoj, kao najmlađi od dvanaestero djece. Već kao dijete primio je snažnu vjeru i pobožnost od svojih roditelja – otac Petar ga je vodio na svakodnevnu pričest, a majka Dragica u njemu je oblikovala ljubav prema Crkvi. Sa 16 godina ulazi u kapucinski red, gdje uzima ime Leopold. Za svećenika je zaređen 1890. godine.

Žarko je želio služiti jedinstvu kršćanske braće, no Božja volja ga je vodila u ispovjedaonicu. U Padovi je neumorno ispovijedao više od četrdeset godina, posvećujući svakome pažnju, tješeći, ohrabrujući i usmjeravajući prema Bogu. Njegova mala ispovjedaonica, sobica, postala je svetište pomirenja – simbol onoga što blagopokojni papa Franjo danas naziva: “Mjesto milosrđa, gdje se nikoga ne sudi, već se svakome pomaže da ustane”.

Kad su ga 1917. vlasti htjele prisiliti da se odrekne svoga hrvatskog podrijetla, Leopold je izjavio: “Krv nije voda” i zbog toga bio je interniran u južnu Italiju. Bio je domoljub, ali i otvoren prema svima – volio je svoj narod, ali je ljubio i sve ljude, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Tako je postao pravi graditelj mostova i preteča ekumenskog dijaloga.

Nakon smrti, fra Leopold, 30. srpnja 1942., pokopan je na gradskom groblju u Padovi, odakle je 1963. njegovo neraspadnuto tijelo preneseno u kapucinsku samostansku crkvu sv. Križa pored sobice – ispovjedaonice u kojem je dijelio Božje milosrđe. Papa sv. Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim na Trgu sv. Petra u Rimu, 16. listopada 1983., nazvavši ga “herojski svjedok Božjeg milosrđa i zaštitnik ispovjednika“.

7. Sveti Leopold – poticaj da budemo pastiri

Braćo i sestre,

danas nas sv. Leopold poziva da slušamo glas Isusa Dobrog Pastira, da ga slijedimo u svemu i bezuvjetno, te da i mi budemo pastiri jedni drugima – s blagošću, s pažnjom, s otvorenim srcem. Poziva nas da ne bježimo od ljudi u njihovim slabostima, nego da ih nosimo u ljubavi, poput Krista.

Neka nam primjer sv. Leopolda pomogne da i mi budemo znak Dobrog Pastira – u obitelji, na poslu, na ulici, u župi. I ne zaboravimo ono što nam sv. Leopold poručuje svojim životom: život i svetost se ne mjere veličinom i ljepotom stasa, količinom djela, nego dubinom ljubavi. A po tome možemo svi biti sveti i veliki.

Neka nam na tom putu slobode, ljubavi i punine života, sv. Leopold pomogne svojim primjerom i zagovorom. Amen.

+ Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Dubrava – Zagreb

12. svibnja 2025.