Stručni skup „Nezaboravljeni privlački župnik don Eugen Šutrin“ povodom 80. godišnjice mučeničke smrti don Eugena održan je u subotu, 15. studenog u dvorani Dječjeg vrtića Sabunić u Privlaci.

Izlaganja su održali predavači: don Filip Kucelin, predstojnik Povjerenstva za kauzu Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije te povjesničari, predavači sa Sveučilišta u Zadru: prof. dr. sc. Zlatko Begonja izlagao je o temi „Don Eugen Šutrin – žrtva jugoslavenskog komunizma“ i dr. sc. Luka Knez o temi „Zadarska nadbiskupija i UDB-a 1980.-ih“.

Kucelin je rekao da je Šutrin „izniman čovjek koji je u 31. godini života bio toliko zreo da je podnio mučeništvo i nije zaslužio mjesto u zaboravu, nego na oltaru. Don Eugen je primjer dosljednosti svom pozivu i ljubavi prema  domovini te može biti primjer i uzor“.

Proces beatifikacije znači memoriju na nekoga i vjerovanje da je ta osoba junački lik, da je surađivala s Božjom milošću na najizvrsniji način, rekao je don Filip. Božji narod je važan u širenju glasa svetosti ili mučeništva. Važna je i molitva po zagovoru osobe za koju se vjeruje da je živio svetački ili podnio mučeništvo. Glas o znakovima može se očitovati u ozdravljenjima ili čudima.

„Važno je naglašavati kako smo mi Hrvati narod svetaca. Važno je narodu kojeg se proglašava zločinačkim govoriti o tome da smo mi narod svetih ljudi, da prepoznamo one koji su nas zadužili svojim životom i staviti ih za uzor generacijama koje dolaze“, poručio je Kucelin.

Begonja je opisao okolnosti Šutrinovog djelovanja i ubojstva. Šibenski biskup Jeronim Mileta imenovao je 1939. don Eugena upraviteljem župe Molat i poslužiteljem mjesta Brgulje, što je obavljao do 1945. godine. Kao svećenik djelovao je u najtežim okolnostima Drugog svjetskog rata, kad je uspostavljen talijanski fašistički logor na Molatu koji je prestao djelovati 8. rujna 1943. godine.

Po njegovim zapisima, don Eugen je pokopao 76 osoba u Molatu. Bio je dušobrižnik u logoru, zatočenicima je pružao duhovnu skrb.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, župnik u Privlaci bio je don Ante Matacin. On je surađivao s don Eugenom u pomoći zatočenicima na Molatu. U Zadru su u ljekarnama nabavljali lijekove koje je don Eugen nosio na Molat logorašima. Begonja je opisao okolnosti Šutrinovog ubojstva i predstavio spise iz sudskog postupka.

Partizani su na blagdan Svih svetih 1944. uhitili don Antu Matacina i dosudili mu 20 godina zatvora; na traženje apostolskog administratora Zadarske nadbiskupije Mate Garkovića 1951., Matacin je pušten na slobodu, a on je 1955. pobjegao iz države.

Don Eugena su 26. studenog 1945. u Privlaci ubila dvojica partijskih aktivista,  Pere Ćurko iz Nina i Ivan Pavlović Đani iz Zatona, koji su uhićeni 10. prosinca 1945. godine.

Prema Ćurkovim navodima, Ćurko je pozvao don Eugena da izađe iz župne kuće i krene s njima dati joj posljednju pomast, jer je njegova majka na samrti zbog udara konja. Ćurko je ispalio tri metka don Eugenu u potiljak, nakon čega su njegovo mrtvo tijelo stavili u lađu, vezali kamen oko vrata i bacili u more. Tijelo je kasnije isplivalo na obalu. Istražno liječničko povjerenstvo je utvrdilo kako je don Eugen imao na leđima više modrica nanesenih tvrdim predmetom i da su metci ispaljeni jedan za drugim, u kratkom razmaku.

Tijekom istrage ubojice su rekli da su ubili Šutrina zbog Pastirskog pisma katoličkih biskupa Jugoslavije koje je izašlo tih dana, kao i da je don Eugen bio špijun u logoru na Molatu.

Ćurko i Pavlović dobili su oprost od izdržavanja kazne zatvora s 14 godina, na jednu godinu i osam mjeseci. Na traženje ubojica, „u želji za aktivnim učešćem u izgradnji socijalizma u zemlji“, pomilovani su 1950. i 1951. godine.

„Sudbina don Eugena nije samo njegova sudbina, to je sudbina hrvatskog naroda u prvoj i drugoj Jugoslaviji. Represija nad Zadarskom nadbiskupijom 1980.-ih godina pokazuje kontinuitet represivnog postupanja prema Katoličkoj Crkvi od 1945. do 1990. godine“, rekao je Knez, istaknuvši da je Katolička Crkva bila glavni neprijatelj režima.

„Crkva je bedem hrvatskog naroda u komunističkoj Jugoslaviji. Problem za komunistički režim bio je i što je Zadarska nadbiskupija direktno podređena Svetoj Stolici pa se smatralo da zapadne obavještajne službe preko Vatikana djeluju razorno prema jugoslavenskom režimu“, rekao je Knez, istaknuvši da represivno postupanje ne znači samo fizičku likvidaciju. Represija se odvija i kroz nadzor, kontrolu i ucjene.

„U cijelom razdoblju 1980.-ih godina ne jenjava nadzor nad Crkvom. To pokazuje suradnička mreža UDB-e, ozvučenje telefonskih linija, kontrola poštanskih pošiljki, ozvučenje prostora. Glavni ciljevi UDB-e bili su pratiti pojedinačno djelovanje svećenika, međusobne kontakte, kontakte s Vatikanom i s hrvatskim intelektualcima, kontakte između svećenika Zadarske nadbiskupije i hrvatske emigracije, kontakte s novinarima, zasjedanja Biskupske konferencije, svećeničke rekolekcije, izdavačku djelatnost, Vjesnik Zadarske nadbiskupije. Pratili su redovničke zajednice, laičke skupine, vjerske škole i proslave, tribine, hodočašća, mise zadušnice kardinala Alojzija Stepinca i manifestacije poput Branimirove godine“, rekao je Knez.

Bile su ozvučene privatne linije svećenika, Marijana Oblaka, Pave Kere i Ivana Prenđe te službene linije Zadarske nadbiskupije, a ta se akcija provodila pod kodnim nazivom ‘Velebit’, rekao je Knez. Kontrolirale su se poštanske pošiljke za Zadarsku nadbiskupiju, bilo je tajno fotografsko, audio i video snimanje. Suradnici zadarske UDB-e snimali su proslavu Branimirove godine u Ninu 1979., provođeni su tajni i javni pretresi svećenika. Najvažniji izvor informacija bila je suradnička mreža pojedinaca koji su imali kodna imena.

Glavne obrade zadarske UDB-e 1980.-ih godina bili su Marijan Oblak, Pavao Kero, Ivan Prenđa, Milivoj Bolobanić, Joso Kokić i Joso Kero, rekao je Knez. „Ne postoji nijedan dosje svećenika Zadarske nadbiskupije, pa je pitanje jesu li ti dosjei uništeni 1990.-ih godina nakon višestranačkih izbora, kako se ne bi znalo koji ljudi su ih pratili i proganjali“, upozorio je Knez, poručivši: „U odnosu na ranija desetljeća komunističke Jugoslavije, nadzor nad Katoličkom Crkvom nije se smanjio do 1990. godine i prvih višestranačkih izbora. Situacija se promijenila nakon svibnja 1990. godine“.

Na skupu su bili i Josip Bilaver, župan Zadarske županije i Gašpar Begonja, načelnik Općine Privlaka, koji su rekli da će podržati dodjelu zemljišta na lokaciji Sebačevo gdje je ubijen don Eugen da bude vlasništvo župe Privlaka, odnosno Zadarske nadbiskupije te kasniju izgradnju toga spomen – područja.

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić zahvalio je svim sudionicima skupa. Rekao je da je Šutrin „ostavio duboki trag svojom predanošću, hrabrošću i ljubavlju prema Bogu, svom svećeničkom pozivu i narodu Božjem kojem je služio“ te da je njegova kratka prisutnost u Privlaci gdje je bio župnik svega šest dana postala „trajni pečat svetosti i svjedočanstva koji još uvijek živi“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Mons. Jure Bogdan, vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj, blagoslovio je novouređenu kapelu sv. Filipa i Jakova u Policijskoj upravi zadarskoj, u Centru Dragana Žunića u Zadru, za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je  predvodio u srijedu, 12. studenog.

Na početku mise, mons. Bogdan je u „znak svete kupelji što nas u Kristu opra“ poškropio narod i zidove kapele blagoslovljenom vodom, a nakon propovijedi i molitve vjernika blagoslovio je oltar poškropivši ga blagoslovljenom vodom i kadeći tamjanom.

Mons. Bogdan u propovijedi je govorio o značenju te kapele kao bogoslužnog prostora u prostoru Policije te povijesti i strukturi djelovanja Vojnog ordinarijata u RH.

Biskup je pohvalio Policiju i čestitao im što su taj sakralni prostor izgradili s ljubavlju, poštovanjem i vjerom, poručivši policajcima: „To su izgradili vaša ljubav i vjera, nutarnja duhovna potreba da imate Isusa, živoga Boga u svetohraništu, u svojoj sredini gdje uvijek možete doći i s njim razgovarati, njemu se povjeriti i moliti.

Svatko osjeća u prolaznosti i krhkosti života da smo biće sastavljeno od duše i tijela. Naše tijelo ima svoje potrebe, ali i naša duša, naš duhovni život ima svoje potrebe. Trebamo puniti svoje baterije. A kapela je mjesto gdje se pune naše duhovne baterije, primaju nutarnje, duhovne snage za ići naprijed, kao ljudi, kršćani, vjernici, profesionalci, policajci“, poručio je mons. Bogdan koji je deset godina vojni biskup; drugi je vojni biskup u Hrvatskoj.

O povijesti djelovanja dušobrižništva među Hrvatskom vojskom i policijom i utemeljenju Vojnog ordinarijata u RH

„Dušobrižništvo u Hrvatskoj vojsci i policiji prisutno je stoljećima u hrvatskom narodu, na ovim prostorima. Ono je organizirano u Crkvi od njenih početaka, od cara Konstantina.

Dušobrižnici su bili organizirano prisutni u našoj vojsci i policiji na našem prostoru, dok smo bili u sastavu Austro – ugarske monarhije, pod Italijom, u drugim državnim političkim zajednicama i na počecima naše hrvatske povijesti, u vrijeme hrvatskih knezova i kraljeva.

Kad se raspala Austro – Ugarska monarhija 1918. godine, jedan od prvih akata Svete Stolice bio je da su u novoj državi imenovali vojnog vikara da organizira dušobrižništvo među katoličkim vjernicima u Kraljevini SHS. Tako je bilo sve do 1945. godine.

Prvi vojni vikar bio je zagrebački svećenik Ferdo Vlašić koji je sudjelovao u radu ondašnje Biskupske konferencije, sa svim pravima, dužnostima i pravom glasa kao rezidencijalni biskup. Nije bio zaređen za biskupa, ali je imao sve ovlasti organizirati dušobrižništvo na području cijele ondašnje države i sve druge obveze, kao i drugi biskupi. Kad je on umirovljen 1930.-ih godina, ondašnji hrvatski i slovenski biskupi predložili su Svetoj Stolici da vojnim vikarom (po starom crkvenom pravu tako se ta služba tada zvala), bude imenovan beogradski nadbiskup Rafael Rodić. On je bio franjevac, svećenik, Hrvat, franjevački provincijal u Zagrebu, rodom iz požeške doline i kasnije je imenovan beogradskim nadbiskupom. On je tu službu vršio do 1936. godine, kada je pošao u mirovinu.

U to vrijeme pokušao se potpisati i nažalost, nikad ratificirati konkordat sklopljen između Kraljevine Jugoslavije i Katoličke Crkve odnosno Svete Stolice. Onda je nastao vakuum, do 1939. godine.

To je važan podatak, jer često se medijsku javnost ne izvješćuje objektivno. Papa Pio XII. je 1939. g., kad još nije počeo kod nas Drugi svjetski rat, koji je u nas počeo 1941., imenovao mladog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca vojnim vikarom za Jugoslaviju, 1939. godine.

Kad je počeo rat, kad je osnovana Nezavisna država Hrvatska, Rodić je i dalje nastavio biti vojnim vikarom u Zagrebu, u novoj političkoj stvarnosti, do 1945. godine.

Na suđenju Stepincu, jedan od prigovora bio mu je, a i danas to kažu: „Bio si ustaški vojni vikar“. Nadbiskup Stepinac odgovorio je 1945. ovako: „Jesam, bio sam i na tu me službu niste vi imenovali. Imenovao me Sveti Otac i prije nego ste vi došli na vlast, a to je bilo 1939. godine. Ja sam kao pastir, zagrebački nadbiskup i kao vojni vikar vršio svoju službu prema onima koje mi je Providnost povjerila po Svetom Ocu – do danas“, istaknuo je biskup Bogdan.

„Od 1945. do 1990. godine nije bilo organiziranog dušobrižništva na našim područjima za vojsku ni za miliciju, kako su je tada zvali. Taj vakuum se premostio 1990.-ih godina kad je izbio Domovinski rat. Mnogi su sudjelovali u obrani Domovine i spontano tražili pomoć svećenika dušobrižnika: naši vojnici, policajci, branitelji. Svatko je dao svoj doprinos u obrani našeg doma i domovine.

Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman napisao je Pismo zagrebačkom nadbiskupu kardinalu  Franji Kuhariću i zamolio ga: „Izbio je rat, teški i krvavi rat. Molim Vas u svojstvu predsjednika RH i vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske da imenujete vi biskupi, odredite osobu koja će dušobrižnički organizirati pastoral za naše  branitelje, za našu vojsku, za našu policiju i sve kojima je to potrebno“.

Hrvatski biskupi izabrali su tada na svom zasjedanju pomoćnog zagrebačkog biskupa Jurja Jezerinca, da bude koordinator dušobrižništva u vrijeme Domovinskog rata.

Još nisu bili potpisani ugovori sa Svetom Stolicom, bio je rat. Kad je rat završio, pristupilo se sklapanju ugovora sa Svetom Stolicom“, podsjetio je biskup Bogdan.

Upozorio je kako se često u hrvatskoj javnosti dogodi interpretacija, kao da je to hrvatska ekskluziva, da se će poništiti ugovori potpisani između RH i Svete Stolice, kao da je to neka posebnost hrvatskog naroda, Katoličke Crkve u hrvatskom narodu i hrvatske države.

„Ugovori sa Svetom Stolicom su redovitost civiliziranog, kulturnog svijeta koji ima uređene odnose sa Svetom Stolicom, za sve svoje vjerske zajednice na određenom području, odnosno katolike.

Na mrežnim stranicama Papinskog gregorijanskog sveučilišta u Rimu / Pravni fakultet, nalazi se popis i tekst na talijanskom i engleskom jeziku svih država i svih ugovora koji su potpisani između Katoličke Crkve u dotičnim zemljama, sa Svetom Stolicom. Tu se nalaze i četiri ugovora koje je Hrvatska vlada potpisala sa Svetom Stolicom, a jedan od tih ugovora regulira dušobrižništvo Hrvatske vojske i Hrvatske policije. Ti ugovori potpisani su u prosincu 1996. godine i kasnije su ratificirani“, rekao je mons. Bogdan.

U vrijeme potpisivanja tih Ugovora, mons. Bogdan bio je na službi u Rimu te je istaknuo kako je bio sretan zbog tog čina, „svjestan da potpisivanjem i reguliranjem tih ugovora moja hrvatska domovina, moj narod, moja zemlja ima dobar smjer, dobar pravac; regulira pravno odnose u svojoj državi, kao što sve druge zapadne civilizirane države to već imaju organizirano uređeno. Bogu hvala da smo došli na tu razinu“, rekao je biskup Bogdan.

Papa Ivan Pavao II. osnovao je 25. travnja 1997. godine Vojni ordinarijat, vojnu biskupiju za RH i prvim vojnim biskupom imenovao Jurja Jezerinca, koji je do tada bio pomoćni zagrebački biskup i koordinator dušobrižništva u Hrvatskoj za vojsku i policiju. Jezerinac je umirovljen 2015. g. zbog navršene kanonske dobi te je papa Franjo imenovao mons. Bogdana drugim vojnim biskupom u RH.

Što je vojna biskupija – Vojni ordinarijat u RH i kako djeluje?

U nadležnosti vojnog ordinarija su hrvatski vojnici, hrvatski policajci i njihove obitelji. Ako vojni ordinarij ne može o njima duhovno skrbiti, crkveni propisi predviđaju da to čini mjesni biskup na čijem teritoriju dotični službenici žive.

„Vojni ordinarijat je personalna biskupija. To znači da nije teritorijalna biskupija, nego, za razliku od svake nad/biskupije koja ima svoje granice, Vojna biskupija pokriva državu dotičnog naroda, dotičnu zemlju. Stoga vojni biskup ima jurisdikciju na području cijele države“, rekao je mons. Bogdan.

Podsjetio je kako se splitski nadbiskup našalio na Bogdanovom biskupskom ređenju, rekavši mu: ‘Ti ćeš, Jure, imati jurisdikciju na nebu, zemlji, na moru i pod morem’, misleći na vojsku, policiju, zrakoplovstvo, mornaricu, mjesta  gdje borave katolički vjernici u odori hrvatskog vojnika, policajca i mornara.

Osim na državnoj razini, vojni biskup treba skrbiti i o hrvatskim policajcima i hrvatskim vojnicima u inozemstvu, u misijama, koliko je moguće. Ordinarijat je nastojao osigurati skrb gdje su brojnije hrvatske skupine vjernika, imati svećenike u Afganistanu i u baltičkim zemljama, gdje je snažna hrvatska prisutnost. Sada je veliki kontingent Hrvatske vojske na Kosovu i tamo među hrvatskim vojnicima djeluje hrvatski svećenik.

Vojna biskupija u RH ima 22 vojne kapelanije i 22 policijske kapelanije. „Kapelanija je ekvivalent župi. Na čelu kapelanije je vojni, odnosno policijski kapelan koji dušobrižnički skrbi o katolicima, vjernicima dotične vojne i policijske kapelanije. Trenutno među Hrvatskom vojskom i policijom djeluje 38 svećenika.

Kad su potpisani ugovori između Svete Stolice i RH, a tako je u svim državama, željeli smo s hrvatskom državom, vojskom, policijom, osigurati objekte, prostore za molitvu u hrvatskim vojnim i policijskim kapelanijama“, rekao je mons. Bogdan.

Izrazio je radost i čestitao što je Policija u Zadru pronašla prostor gdje će kao živa zajednica vjernika duhovno puniti svoje baterije.

Policijska kapelanija u Zadru posvećena je sv. Filipu i Jakovu koji su bili mučenici. „Filip je bio iz Betsaide, s obala Genezaretskog jezera. I Jakov je bio s tih prostora. Obojica su upoznali Isusa, pošli su za njim, vjerovali su čvrsto u Isusa u kojem su prepoznali Božjeg poslanika, Spasitelja i Otkupitelja. Ostali su mu vjerni do kraja. Josip Flavije, rimski povjesničar bilježi 62. godine, neovisno o kršćanstvu, mučeništvo sv. Jakova apostola“, rekao je mons. Bogdan.

Policajci su profesionalci, ali i obiteljski ljudi, imaju ljudske potrebe. Potrebno je povezati jedno s drugim, biti profesionalac u poslu, ali i čovjek savjesti, rekao je biskup. „Čovjek nije stroj, nego ima srce, dušu i želi biti  moralna osoba. Čovjek ima svoje vrline, kvalitete. Treba ostati na razini na poslu i kući, biti obiteljski čovjek“, rekao je mons. Bogdan i zahvalio policajcima za sve što čine.

Ostati na visini svoga zadatka je veliki izazov, istaknuo je biskup, poručivši policajcima: „Hvala vam što postojite i na svemu što činite u našem hrvatskom društvu i narodu. Kapelica je mjesto i prostor gdje stanuje Isus. Isusa ne primate za svoga podstanara, nego stanara koji bdije 24 sata pod prilikama kruha u svetohraništu i dolazite k njemu.

Tu će se slaviti sveta otajstva za vaše duhovne i tjelesne potrebe. Ne umorimo se biti Isusovi učenici koji ga slijede poput Filipa i Jakova u svim trenucima svoga života, do Božje volje“, potaknuo je biskup Bogdan.

Poručio je da je Bog izvor svega dobroga i snage u životu, a krunica najjače oružje. Poželio je svima zaštitu Majke Božje da ih čuva. Zahvalio je svima koji su doprinijeli uređenju kapele kao dara Gospodina gdje mogu jačati svoj ljudski, kršćanski i profesionalni identitet.

Na kraju mise, policijski kapelan o. Ivo Topalović zahvalio je Bogu za taj dan u kojem ih je na poseban način dotaknula njegova ljubav. Dobili su prostor gdje će Boga susretati, slaviti i s njim dijeliti vrijeme. Zahvalio je svima koji su doprinijeli uređenju kapele i poželio da ih prati zagovor sv. Filipa i Jakova.

Govor načelnika Antona Dražine: „Oni koji služe, zaslužuju poštovanje i zahvalnost“

Na kraju mise, prigodni govor održao je Anton Dražina, načelnik Policijske uprave zadarske.

Ta kapela je mjesto na kojem će se djelatnici Policije susretati u vjeri i poticati u osobnoj i zajedničkoj duhovnosti, rekao je Dražina, istaknuvši da je ta kapela mjesto zajedništva, utjehe i nade u obavljanju policijske profesije, čije je djelovanje rizično. Djelujući u zaštiti života i imovine, policajac se izlaže opasnosti vlastitog i tuđeg života, što može završiti gubitkom života, upozorio je Dražina, dodavši da je za biti potpun u obavljanju tog posla, uz materijalno-tehničku opremljenost i tjelesno stanje, važno i duhovno stanje osobe koje rađa uzore i heroje.

„Za ljude koji služe za svoju zemlju često se koristi termin profesionalci, profesionalizam. Profesionalac je stručnjak i znalac u svom poslu. U teškim trenucima, kad profesionalac prolazi kroz zahtjeve i neizvjesnost posla, snaga duha ojačana vjerom iznosi i naizgled nemoguće situacije.

S obzirom na iskustvo u Domovinskom ratu, profesionalac zna kada treba stati, ali za heroje se kaže da ne staju. U Psalmu 23 piše: ‘Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom’“, istaknuo je Dražina, rekavši da policajac predah između stalnih intervencija mora koristiti za uzdizanje na svim razinama. „Od policajca se traži posebnost, izvrsnost, moralnost i odgovornost. Pritisak toga traženja ponekad je pojačan nezahvalnošću onih kojima služimo.

Biti policajac je više od profesije – to je poziv. A poziv zahtijeva skromnost i samozatajnost življenja, rad apostola, a umiranje sveca. Zato u takvoj službi ne može biti svatko. Nadati se znači uvijek biti spreman, boriti se. Policajac treba obući oklop pravednosti, uzeti vjeru kao štit“, ohrabrio je Dražina.

Podsjetio je kako se „služba pod oružjem poštuje i u Svetom Pismu. Isus se divio kad mu je prišao rimski satnik. Satnikov odgovor Isusu pokazuje da je razumio pojam autoriteta i njegovu vjeru u Isusa. Mnogi naoružani u službi spomenuti u Novom zavjetu pohvaljeni su kao kršćani, bogobojazni ljudi, pohvalnog karaktera“.

Dražina je rekao kako „mnogi policajci iz Domovinskog rata, pogotovo iz posebnih i specijalnih jedinica, Poskoka, možda nisu znali puno o vjeri; neki su bili tradicionalni vjernici, neki nevjernici, ali svi su vjerovali u ispravnost i moralnost onoga što su radili, kroz kršćanski odgoj i kulturu u kojoj su odrastali.

Osjećali su Božju prisutnost i nutarnju snagu koja je ponekad bila jedini izlaz iz situacije. Molitva je često doprinosila da se trpljenje, muke, neizvjesnost i iščekivanja lakše podnose“, poručio je Dražina, rekavši da je u ratu vjera čuvala ljudsko, da čovjek ne postane zvijer kao i da se u hrvatskoj povijesti, nad našim narodom ostvarila Isusova riječ: „Vjera te tvoja spasila“.

„Vanjski, vidljivi element vjere i pouzdanja u Boga bila je krunica oko vrata. To je bio vidljivi znak nutarnjeg raspoloženja i uvjerenja kako je to sredstvo bez kojeg se ne može u životu pojedinca i naroda. Bog cijeni kršćane koji služe svojoj zemlji čvrstog karaktera, dostojanstveno i časno. Oni koji služe, zaslužuju poštovanje i zahvalnost“, poručio je načelnik Dražina.

U misi su koncelebrirali mons. Ilija Jakovljević, generalni vikar Vojnog ordinarijata, vlč. Frano Musić, biskupski vikar za pastoral u Ministarstvu unutarnjih poslova, o. Ivo Topalović, policijski kapelan u Zadru i don Darko Poljak, policijski kapelan i dekan. Uz načelnika Dražinu sa suradnicima, u misi su sudjelovali i bivši načelnici uprave, policijski službenici, djelatnici Uprave i drugi uzvanici.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

(Iv 2, 13–22)

Uvod

Draga braćo svećenici!

Draga braćo i sestre,

dragi hodočasnici iz Zadarske nadbiskupije!

Okupili smo se i ove godine povodom skorašnjeg blagdana sv. Nikole Tavelića, ovdje u Šibeniku, kako bismo zajedno u veličanstvenoj katedrali sv. Jakova zamolili prvog hrvatskog sveca – Nikolu Tavelića, da nas zagovara, zahvalili Bogu za njegovu blizinu i obnovili vjeru koja nas povezuje s Trojedinim Bogom i našim prijateljima na nebu.

Ovo naše četrdeseto hodočašće sv. Nikoli Taveliću (rođ. oko 1350. + 14. 11.1391.) je duhovni put koji prolazi kroz ovu Jubilejsku godinu – i želi biti naš put čišćenja srca, put obnove vjere, nade i ljubavi i put susreta s Bogom.

Kao što je Izraelski narod četrdeset godina hodao pustinjom prema Obećanoj zemlji, kao što i mi već četrdeset godina hodočastimo sv. Nikoli, i mi smo danas pozvani proći kroz „pustinju srca“ i dopustiti da nas Bog pročisti, da bi naš život ponovno postao živi, sveti hram Njegove prisutnosti.

1. Isus u Hramu – susret između svetog i svjetovnog

Evanđelje liturgije današnje nedjelje koje smo čuli opisuje snažan i intenzivan trenutak u Isusovom životu. Isus ulazi u Hram – najsvetije mjesto Izraelskog naroda, središte Božjeg prebivališta, mjesto posvećeno molitvi i bogoštovlju. Ali u Hramu Isus ne nalazi mjesto molitve, već trgovinu, čuje buku, gleda i sluša ljude kako pogađaju cijene. U Hramu su prodavači volova, ovaca i golubova, službenici u mjenjačnicama, sjedeći čuvaju razne valute. Sveti prostor jeruzalemskog Hrama pretvoren je u tržnicu.

U tom trenutku kaosa Isus ne ostaje pasivan. U Njegovu dušu ulijeva se sveta bol i revnost za Dom Božji. Evanđelist Ivan kaže: “I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima” (Iv 2, 15).

Isus se zauzima da se sveto mjesto namijenjeno Bogu ne pretvori u prostor računanja, trgovine, mjenjačnice i tržnice. Isus želi vratiti u srca Izraela ono što je izgubljeno: dostojanstveno mjesto boravka Boga u njihovoj sredini.

„Sve istjera iz Hrama“, kaže sv. Ivan,  „zajedno s ovcama i volovima”, i ovce i volove i trgovce, jer je čovjek jednak ovcama i volovima ako ne prepoznaje Boga gdje boravi i ne iskazuje mu poštovanje i podaje hvalu.

Ova Isusova gesta tjeranja trgovaca iz Hrama je njegov proročki čin koji nam pokazuje: Bog nije na prodaju, Boga se ne kupuje; s Bogom se ne ophodi kao s trgovcem; s Bogom se ne pogađa – Bog se besplatno daruje onima koji ga žele primiti. Bog je Ljubav i on nam se daruje bezuvjetno i besplatno.

Ljubav nije roba koju se mjeri, kupuje ili zaslužuje. Ona ne trpi trgovinu, ne poznaje kalkulacije ni pogodbe. Prava ljubav ne pita: „Što mi to koristi?“ – ona se daruje slobodno, tiho, nenametljivo, onome tko je želi primiti. Ljubav ne traži korist, ne prodaje se i ne kupuje; ne može se prisiliti ni iznuditi. Kao i Bog, ljubav je dar koji se prima otvorena srca ili se propušta. Tamo gdje se ljubav počne vagati, računati ili uvjetovati, ona prestaje biti ljubav. Prava ljubav je besplatna, čista i iskrena – i baš zato najdragocjenija, Božja, vječna.

Isus je došao očistiti naš Hram, ali i da sagradi novi Hram svoga prebivališta. Kad Židovi traže od njega znak kojim dokazuje da to smije činiti, On im odgovara: “Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići” (Iv 2,19). Isus ne misli na kamene zidove jeruzalemskog Hrama, On misli na Hram svoga tijela.

2. Novi hram – čovjek u kojem prebiva Bog

Nakon uskrsnuća, Isusovi učenici razumjeli su Isusovu gestu i njegove riječi: On nije govorio o građevini, jeruzalemskom Hramu, nego o sebi. S Kristom uskrslim Bog više ne prebiva u hramu od kamena, nego u živom i proslavljenom uskrsnom tijelu svoga Sina.

Bog je Isusovim uskrsnućem sagradio novi Hram u kojem boravi zauvijek. U tom novom Hramu je vječno mjesto istinskog Božjeg boravka među ljudima i susreta Boga i čovjeka. U Isusu se zauvijek prinosi savršena žrtva ljubavi. U njemu će Bog i čovjek postati jedno. I tko god je uronjen u Krista, tko god je kršten, ne samo da ulazi u taj Hram, nego postaje „živi kamen“ proslavljenog Tijela Krista – Hram Duha Svetoga, mjesto gdje sva Božja ljubav prebiva. Zato nas sveti Pavao podsjeća i pita: “Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama?” (1 Kor 3,16).

To je središnja istina našeg kršćanskog života: mi smo hram Duha Svetoga. Mi smo „živo kamenje Hrama Božjega“, „živi udovi“ Kristovog proslavljenog Tijela. U nama prebiva Bog – ili još bolje rečeno – mi prebivamo u Bogu. Naše srce je svetište Božje ljubavi. Naša duša je mjesto gdje se odvija susret s vječnošću.

3. Bič od užadi

Želio bih vam, braćo i sestre, večeras skrenuti pozornost na jedan detalj iz današnjeg Evanđelja. Riječ je o biču koji Isus uzima u ruke. Evanđelist nam kaže kako Isus sam plete bič od konopa kojim čisti Hram. „I načini bič od užeta…“ (Iv 2,15), kaže nam sv. Ivan. Što označava ovaj bič od užeta – konopa?

U Knjizi Proroka Hošee čitamo tekst: „Konopcima za ljude privlačio sam ih, užadima ljubavi; bio sam im kao oni koji dižu dojenče k svom obrazu, nad njega sam se sagnuo i nahranio ga“ (Hoš 11,4).

Braćo i sestre!

Bog u Svetom pismu često pokazuje čovjeku svoje lice Oca koji ljubi. U proroku Hošei čitamo riječi: „Privukao sam ih konopcima ljubavi“. To je slika Boga koji ne prisiljava, nego privlači – nježno, strpljivo, s ljubavlju, kao što otac podiže svoje dijete k svome licu da ga poljubi. To je lice Krista koje je u punini zasjalo u „biču ljubavi Sina“. Najjači konopci koji vežu ljude su međusobna ljubav. To su konopci koji ne sputavaju, nego nose „bič Božji“ koji ne prisiljava bolnim udarcima, silom, nego nas pridobiva srcem. Zar ne želimo biti dobro, zar ne želimo biti sretni, zar ne želimo da mir vlada u nama i oko nas? Nisu li to „konopci“ ljubavi kojima nas Bog privlači?

U Evanđelju vidimo drugo lice iste ljubavi: Isus ulazi u Hram, vidi da je pretvoren u tržnicu i plete bič od užadi i njime čisti kuću Očevu. Nije to Isusov bijes na trgovce, nego revnost ljubavi – ljubav koja ne može šutjeti dok se svetinja obeščašćuje, dok se dostojanstvo čovjeka svodi na „ovce i volove“. I taj bič – od istog materijala kao konopci – postaje sredstvo čišćenja i obnove.

Kad nas Bog privlači „konopcem ljubavi“ – On nas izgrađuje i oplemenjuje. Kad nas čisti „bičem ljubavi“ – On nas spašava i čini sličnima svome Sinu. „Konopci ljubavi i bič od užadi“ dvije su ruke iste Božje ljubavi: jedna nas podiže, druga nas oslobađa.

Zato, kad te Bog privlači – ne opiri se, privini se njegovom licu kamo te želi podići kao bi te poljubio i nahranio, kako slikovito kaže prorok Hošea. Kad te Gospodin ispravlja – ne bježi, jer i u blagosti i u zahtjevnosti On traži jedno: da tvoje srce opet postane hram Njegove prisutnosti.

Ali, postoji još jedan bič – onaj kojim je Isus sam bio bičevan prije muke. To je trenutak kad se Božja ljubav više ne izražava ni riječju ni djelom, nego patnjom. On, koji nas je privlačio i čistio svojom ljubavlju, sada sam prima teške fizičke udarce. On, koji je spleo bič pravednosti i ljubavi, sada prima bič nepravde i mržnje. Zašto? Da nas potpuno otkupi, da bi naš grijeh, naš prljavi hram – naša duša, bio očišćen krvlju Njegove Ljubavi. Vidiš li kako je težak naš grijeh, okorjelo naše srce, onečišćen naš Hram, kad Isus prihvaća ovu patnju kako bi nama pokazao što je za naše spasenje sprema učiniti i koliko nas ljubi?

4. Isus čisti naš hram duše

Braćo i sestre, u svjetlu ove Božje riječi, pitajmo se danas iskreno: što bi Isus danas pronašao kad bi ušao u hram našega srca, u hram naše savjesti? Što želi istjerati iz našeg srca?

Vjera ne smije postati trgovina, hram našeg srca ne smije postati tržište, a molitva ne smije biti vrijeme pregovaranja i mjenjačnica vrijednosti za vrijednost. A u toj duhovnoj opasnosti se i mi često možemo pronaći. „Bože, ti mi daj zdravlje, a ja ću platiti misu; ti mi usliši molitvu, a ja ću izmoliti krunicu; ti mi oprosti grijehe, a ja ću učiniti pokoru; ja ću ići na Misu, a ti učini da mi bude lakše u životu; ja ću ići na hodočašće sv. Nikoli, a ti mi ispuni zavjet“ – to kod Boga ne prolazi, to je trgovina.

Možda bi Gospodin u našoj duši vidio trgovce – one koji sve pretvaraju u dobit, korist, koji žele da se svaka stvar „isplati“. A Evanđelje nije isplata, nego dar. Ljubav prema Bogu nikada se ne plaća – ona se daruje bez računa.

5. Sveti Nikola Tavelić – hram ispunjen Božjom prisutnošću

U toj evanđeoskoj svjetlosti promatramo i lik svetoga Nikole Tavelića. On je bio čovjek koji je dopustio Bogu da potpuno pročisti njegov hram. Kad je kao mladi franjevac primio svećeničko ređenje, uskliknuo je: „Isuse, sad sam samo tvoj!“. U toj rečenici sažet je cijeli njegov život. On nije samo propovijedao Evanđelje, on ga je živio. Njegov hram duše nije bio pun trgovine, nego molitve. Nije bio ispunjen bukom svijeta, nego šutnjom pred Bogom.

Dvanaest godina propovijedao je po bosanskim krajevima u drugoj polovici XIV. st., među ljudima koji su često živjeli u duhovnom mraku. Bio je svjedok Evanđelja u jednostavnosti i siromaštvu, ustrajan, ponizan i miran. A kad ga je Bog pozvao da ide dalje – do Jeruzalema – on nije oklijevao. Ondje je, zajedno s trojicom subraće, odlučio svjedočiti vjeru pred muslimanskim kadijom. Znao je što ga čeka, ali nije se povukao. Kad su ga tražili da se odrekne Krista, rekao je: „Nećemo se Krista odreći, nego smo spremni za Nj umrijeti“. I umro je kao mučenik, s vjerom u srcu, s imenom Isusovim na usnama, 14. studenog 1391. godine. Njegov život pokazuje što znači biti živi hram Duha Svetoga. Njegov hram nije mogao srušiti ni mač, ni prijetnja, ni strah, ni vatra, ni smrt. Jer taj hram je bio sazidan na stijeni – na Kristu. Zato i danas nama svijetli kao primjer vjernosti, hrabrosti i čistoće vjere. Njegova revnost nas poziva da i mi dopustimo Bogu da pročisti naše srce.

6. Zaključak – Hram koji živi i svijetli

Draga braćo i sestre,

Isusov pogled na Hram i danas ostaje isti: On traži srce koje je slobodno, prostor koji pripada Ocu, mjesto gdje Duh Sveti može prebivati. Sveti Nikola Tavelić nam svijetli kao primjer da je to moguće – da i u našim slabostima, u našim borbama, možemo postati hram žive Božje prisutnosti.

Zato, braćo i sestre, neka ovo četrdeseto hodočašće bude vrijeme unutarnje obnove. Neka se u nama dogodi ono što se dogodilo u Hramu: da sve što je lažno, isprazno i sebično bude istjerano, a da Božja prisutnost ponovno zauzme prvo mjesto; da i nas „izjeda revnost za Dom Božji“ – revnost za molitvu, za Euharistiju, za svetost života.

Tada će i naš narod, naš dom, naša Crkva postati hram u kojem Bog prebiva. Tada će se ispuniti ono što je Isus rekao:
“Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići”. Jer Bog nas uvijek obnavlja, on nas uvijek podiže. I On danas, na ovom hodočašću, želi podići i obnoviti hram našega srca.

Sveti Jakove apostole, moli za nas!

Sveti Nikola Taveliću, moli za nas!

Amen.

Foto: Ivo Kronja

Don Jerko Gregov, svećenik Zadarske nadbiskupije, pokopan je u četvrtak, 6. studenog ma mjesnom groblju u rodnom Preku. Sprovodi obred na groblju i misu zadušnicu u župnoj crkvi Gospe od Ružarija u Preku predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Lk 23, 44-46.50.52-53; 24, 1-6a (Str. 164; Br. 211)

Draga braćo i sestre!
Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice,
poštovana rodbino i prijatelji don Jerka!

1. Sućut, molitva, vjera i zahvalnost

U ime ovdje nazočnih svećenika, cijele Zadarske nadbiskupije, kao i u osobno ime, izražavam iskrenu kršćansku sućut bratu pokojnog don Jerka, gospodinu Frani i njegovoj obitelji, nećacima u Domovini i inozemstvu, ostaloj rodbini i svim prijateljima i ožalošćenima pokojnika.

Danas nas je okupila tuga rastanka od našeg dragog don Jerka Gregova, ali još više molitva, zahvalnost i vjera na koju nas poziva ovaj trenutak.

Molitva – jer kao vjernici znamo da ljubav ne prestaje na pragu smrti. Molitva je način kako i dalje ostajemo povezani s don Jerkom. Molimo – jer ga želimo povjeriti Božjem milosrđu kako bi ušao u puninu otkupljenja. Molitva je i u trenucima susreta sa smrću izraz našeg sinovskog povjerenja da nas Bog sluša i da Bog spašava.

Okupila nas je vjera u Boga kojemu je don Jerko cijeloga života pripadao i vjerno služio, i kojemu je, vjerujemo, na kraju — poput Isusa na križu — predao svoj duh: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ (Lk 23,46).

I zahvalni smo Bogu, jer je njegov život bio dar Crkvi i narodu – zahvalni smo za njegovo svećeničko srce, za sakramente koje je dijelio, za riječi utjehe koje je izgovarao, za molitvu koju je Bogu uzdizao, za glazbu kojom je slavio Boga i za tiho trpljenje kojim je svoje posljednje godine prikazivao kao žrtvu za druge.

Svećenička služba dar je od Krista Crkvi, kako bi njegovo otkupiteljsko djelo nastavilo živjeti kroz vrijeme. Svećenik je u službi Isusa Krista koji je posrednik između Boga i čovjeka. Svećenik u ime Krista donosi oproštenje, nadu i život vječni. Kroz njegovu službu u Crkvi i po Crkvi Krist i danas liječi duše, oprašta grijehe i daruje sebe u Euharistiji – sakramentu ljubavi i izvorištu vječnog života.

Bez svećenika nema euharistije, nema ispovijedi, nema bolesničkog pomazanja – a to su sakramenti koji hrane, liječe i spašavaju dušu na putu prema vječnosti. Svećenik je, po milosti sakramenta Svetoga reda, znak da je Bog ostao s nama. Bît svećeničkog poslanja nije samo zemaljsko dobro čovjeka, nego i nebesko: on pomaže čovjeku da se spasi, da pronađe put prema Bogu, da ne izgubi dušu u zamamnostima ovoga svijeta.

Zato je svećenik u službi vječnog dobra čovjeka – on bdije nad dušama koje su mu povjerene, moli za njih, prikazuje misu za žive i mrtve, tješi, poučava Radosnu vijest, opominje i vodi prema nebu. Ujedno je u službi slave Božje, jer njegov je život neprestano upućen prema Bogu: u molitvi, u žrtvi, u naviještanju Evanđelja i slavljenju sakramenata.

Posebno danas zahvaljujemo don Jerku za prijateljstvo, svećeničko zajedništvo i bratstvo koje je živio s nama – za vjeru, podršku i blizinu koju je dijelio sa subraćom svećenicima, pokazujući da Crkva raste iz ljubavi i poniznosti, služenja i uzajamnosti. Zahvalni smo i za tiho trpljenje kojim je svoje posljednje godine pretvarao u žrtvu ljubavi za druge.

Hvala don Jerku za njegovo vjerno i ustrajno služenje u svećeničkoj službi – i u danima radosti, i u vremenima koja nisu bila laka za Crkvu; u vremenima ozbiljnih kušnji za Crkvu u Zadarskoj nadbiskupiji, u vremenima kada su drugi napuštali svećeničku službu. Upravo tada njegova postojanost u svećeničkoj službi postaje još snažnije svjedočanstvo: ostao je ondje gdje ga je Bog poslao, s pouzdanjem u Gospodina i s ljubavlju prema povjerenom narodu. U krizama, kada se vjera i duhovni poziv stavljaju na kušnju, njegova ustrajnost pokazuje koliko je dragocjeno svećeničko srce koje ostaje vjerno Kristu i Crkvi. Takva vjernost tiho gradi Crkvu, ulijeva nadu i podsjeća nas da se snaga svećeništva očituje i postojanošću u predanju Božjem pozivu i poslanju u Crkvi.

2. Smrt u svjetlu uskrsnuća

            Braćo i sestre!

Riječ Božja današnje liturgije sprovoda govori o smrti i uskrsnuću. Događaj Isusove smrti i uskrsnuća je  stvarnost koja zahvaća prošlost, ali i naš život u sadašnjosti i budućnosti. Smrt nije samo kraj ovozemaljskog života, nego trenutak susreta s Bogom. U Isusu se smrt i uskrsnuće više ne doživljavaju kao prepreka između Boga i čovjeka, nego kao vrata kroz koja ulazimo u Život. U trenutku kad Isus predaje svoj duh na križu, On ne tone u beznađe, nego se predaje u Očeve ruke. Sv. Luka bilježi njegove posljednje riječi na križu: „Isus povika jakim glasom: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“ Ovo su riječi izgovorene „jakim glasom“, primjećuje sv. Luka. Dakle, riječima dubokog povjerenja, a ne očaja.

A trećega dana, govori Evanđelista, u tišini zore, tamo gdje je sve izgledalo izgubljeno, događa se ono što nitko nije očekivao. Kamen je s Isusova groba odvaljen. Grob je prazan. Anđeo govori ženama koje traže Isusovo tijelo: „Zašto tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!“  (Lk 24,5–6).

To je pitanje koje odzvanja kroz stoljeća, sve do nas danas. Zašto tražite život tamo gdje ga nema? Zašto tražite smisao u onome što je prolazno? Zašto tražite pokojnika u grobu, kad je naš Bog živih, a ne mrtvih?  „Ta nije on Bog mrtvih, nego živih; njemu svi žive,“ kaže sv. Luka (20,38).

To je nama poruka nade koja ne razočarava: da Božja ljubav ide dalje od groba; da je život jači od smrti; da posljednja riječ ne pripada bolesti, tišini, grobu – nego Bogu.

Braćo i sestre, ove riječi Evanđelja su razlog zbog kojega danas nismo ovdje kako bismo oplakivali kraj života, nego da zahvalimo na životu koji se sada ispunio u Bogu.

3. Don Jerko – hodočasnik nade

Don Jerko nas napušta u Svetoj godini 2025., Jubileju kojeg kao Crkva živimo pod geslom blagopokojnog pape Franje:  „Hodočasnici nade“… a nadahnute Riječima sv. Pavla iz Poslanice Rimljanima: „Nada ne postiđuje“ (Rim 5,5).

Don Jerko – koji je cijeloga života hodio kao svećenik, kao pastir – sada završava svoje hodočašće. Postaje hodočasnik koji je stigao do izvora nade, do susreta licem u lice s Gospodinom kojega je ljubio i kojemu je vjerno i ustrajno služio.

4. Život i svećeničko služenje don Jerka

Don Jerko je živio 89 godina, a 62 godine bio je svećenik Zadarske nadbiskupije. Generacije ga pamte kao župnika i pastira: od župa Malog Iža i Sali, preko sv. Stošije u Zadru, upravitelja crkve sv. Krševana i Gospe od Zdravlja; župnika Ugljana i Lukorana, sv. Šime u Zadru, Crnog i Bokanjca. Bio je kanonik, delegat za turizam, vjeroučitelj, profesor filozofije, član zbora savjetnika, kancelar, upravitelj župa i crkava.

Ali najvažniji dio njegovog svećeništva bili su njegovo otvoreno srce, njegova  otvorena vrata ureda, ispovjedaonica, oltar, vjeronauk koji je održavao, pjesma koju je volio, i prije svega — vjerna koju je živio, molitva koju je svakog dana uzdizao Bogu.

Glazba je nosila don Jerka. Glazba je bila oblik njegove molitve srca i duše. Ugodni tonovi glazbe uzdizali su njegovo srce i dušu k Bogu, ali i mnogih drugih vjernika koji su sudjelovali u liturgijskim slavljima u kojima je don Jerko ravnao zborskim pjevanjem ili svirao na orguljama. Bio je svećenik koji je znao da liturgija nije samo obred, nego pjesma srca koje se uzdiže Bogu kao molitva.

5. Posljednje godine – najdublje posvećenje

Posljednje tri godine života proveo je u bolesničkom krevetu. U vrijeme dok su drugi svećenici slavili misu u kapelici Svećeničkog doma, on je Boga slavio u tišini svoje sobe, prikazujući sebe kao žrtveni dar. U jednom od tih trenutaka, kad sam mu nosio Svetu pričest nakon Mise u Svećeničkom domu, rekao mi je: „Drugo ne mogu, stajati na nogama, ali ću moliti za vas i svoju nemoć i bolest prikazivati za vas i našu Nadbiskupiju.“

To su riječi svećenika koji je shvatio srce Evanđelja: da se služenje ne mjeri snagom tijela i uma, nego i dubinom predanja Bogu. Kad don Jerko više nije mogao propovijedati, hodati, držati kalež —prikazao se Bogu za Crkvu.

6. Smrt koja govori – „Nije ovdje, uskrsnu“

Don Jerko je umro dan nakon svetkovine Svih Svetih i Spomendana svih vjernih mrtvih.

Umrijeti nakon ta dva liturgijska događaja simbolički znači stati na most između proslavljene Crkve na nebu i putujuće Crkve na zemlji. To su blagdani i vrijeme kad zemaljska i nebeska Crkva snažno dišu zajedno: Boga slavimo zajedno sa svim svecima koji nas kao naši prijatelji i zagovornici prate na nebu, a mi molimo za mrtve koji očekuju puninu Božjeg otkupljenja.

A don Jerko, koji je cijeli život služio Crkvi, odlazi upravo tada – kao da ga Gospodin uzima u trenutku kad Crkva najviše moli za svoje pokojne i kad nebesa najviše slave svoga Boga i Otkupitelja.

7. Zahvala i pouka

            Hvala Vam, don Jerko: za sve žrtve svećeničkog života; za ustrajnost u svećeničkom pozivu; za ljubav prema liturgiji i glazbi; za tisuće misa, krštenja, ispovijedi, sprovoda; za svaki sat vjeronauka koji ste održali, za vašu tišinu, molitvu, za vašu zadnju žrtvu u bolesti.

I ovom prigodom želim zahvaliti svima koji su don Jerka pratili u bolesti i nemoći: osoblju Svećeničkog doma koje ga je s poštovanjem i strpljivošću njegovalo; medicinskom osoblju, časnim sestrama milosrdnicama, njegovateljicama. Na osobiti način zahvaljujemo s. Katarini, koja je s ljubavlju, pažnjom i vjernošću stajala uz don Jeka, vodila brigu o njemu, nosila s njim dane i noći bolesti.

Hvala vam svima što ste bili ruke i srce Crkve koje su ga pratile do posljednjeg daha ovozemaljskog života.

Braćo i sestre, i nas čeka trenutak kroz koji je već prošao don Jerko, čas smrti i odlaska s ovoga svijeta. Neka se tada i na nama ostvari ono što je Isus molio na križu te s povjerenjem i mi možemo reći: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ (Lk 23,46).

Don Jerko, počivajte u miru Božjem. Amen.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je Proglas o početku Trajnog euharistijskog klanjanja u Zadarskoj nadbiskupiji vjernicima mjesne Crkve, kojeg objavljujemo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

U ozračju milosti i radosti Jubilejske 2025. godine, koju je blagopokojni papa Franjo proglasio pod geslom „Hodočasnici nade“, naša Zadarska nadbiskupija s dubokom zahvalnošću Bogu objavljuje početak Trajnog euharistijskog klanjanja — neprekidnog štovanja Isusa Krista, nazočnog u Presvetom Oltarskom Sakramentu, u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije, u crkvi Gospe Maslinske na Belafuži u Zadru.

Ovaj svečani i osobiti događaj za našu Zadarsku nadbiskupiju započet će na blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije u Hramu — blagdan Gospe od Zdravlja, u petak, 21. studenoga 2025. godine, sa svečanim euharistijskim slavljem koje će predvoditi nadbiskup Milan Zgrablić u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na Belafuži u Zadru s početkom u 18,30 sati.

Na ovaj blagdan Crkva s radošću promatra Mariju, potpuno posvećenu Bogu, kao živi Hram Duha Svetoga i uzor svih koji se daruju Gospodinu. U otajstvu svoga prikazanja, Marija se očituje kao ona koja je od svih ljudi najdublje sjedinjena s Kristom — s Njime povezana majčinskom ljubavlju, vjerom i poniznošću, sve do potpunog predanja. U Njoj Crkva prepoznaje zoru otkupljenja i živo svetohranište Kristove prisutnosti, Onu koja nas majčinski vodi k Isusu, prisutnom u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Po završetku svete Mise, Presveti Oltarski Sakrament će biti svečano izložen na klanjanje u crkvici Gospe Maslinske na Belafuži, čime će započeti Trajno euharistijsko klanjanje — neprekinuti niz molitve, adoracije i zahvaljivanja pred Gospodinom, prisutnim među nama u sakramentalnom otajstvu svoje ljubavi.

Tako će, na dan kada se spominjemo Marijina potpunog prikazanja Bogu u Hramu, i naša nadbiskupijska zajednica ući u trajno predanje Kristu, koji ostaje s nama u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Trajno euharistijsko klanjanje neka bude živi znak kreposti nade, trajni plamen ljubavi koji će svijetliti u našoj Nadbiskupiji danju i noću, donoseći milost i blagoslov svima koji Gospodinu pristupaju sa živom vjerom.

Pozivamo sve vjernike, obitelji, zajednice i pojedince da se pridruže u bilo koje vrijeme dana ili noći ovoj trajnoj molitvi Crkve, da u tišini pred Presvetim pronađu mir, snagu i radost Evanđelja. Neka svatko nađe svoj čas milosti i svoje mjesto pred Gospodinom koji nas ljubi.

Neka Gospa Maslinska, Blažena Djevica Marija, Majka Euharistije i Majka Crkve, zagovara našu Nadbiskupiju, naše obitelji, djecu i mlade, stare i nemoćne, i vodi nas svome Sinu, da trajno rastemo u vjeri, nadi i ljubavi i donosimo rod života.

Milan Zgrablić, nadbiskup

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je misu za sve vjerne mrtve, za pokojne svećenike i biskupe Zadarske nadbiskupije na Dušni dan, u nedjelju, 2. studenog, u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Moliti za pokojne, osobito za zaboravljene je djelo duhovnog milosrđa, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da je smrt jedna od najvećih stvarnosti ljudskog postojanja koju trebamo promatrati u znaku nade i vjere u kojoj iščekujemo uskrsnuće tijela i život vječni.

„Crkva nas ne poziva samo na sjećanje i molitvu za pokojne, nego na budnost i djelotvornu vjeru. Spomendan vjernih mrtvih slavimo jer nas nada veže uz uskrsnuće. U svakoj misi susreću se nebo i zemlja. Naš molitveni glas dopire do onih koji su otišli“, poručio je nadbiskup, rekavši da dok molimo, „pružamo najbolju duhovnu pomoć dušama pokojnika i činimo djelo milosrđa koje dopire do Boga“.

„Molitva za pokojne je ponajprije izraz naše vjere, nade i ljubavi. Vjerujemo da smrt nije kraj života, već prijelaz i po Kristovom činu otkupljenja, preobrazba u život vječni. Duše pokojnih nastavljaju svoj put prema punom zajedništvu s Bogom. Na tom putu mi im možemo pomoći“, poručio je mons. Zgrablić.

„Kao što na zemlji molimo jedni za druge i zauzimamo se jedni za druge u potrebi i nevolji, tako i u vjeri molimo za one koji ne mogu više sami za sebe moliti, a nalaze se u čistilištu. Naše molitve, osobito Euharistija, dopiru do Boga i Bog, koji nadilazi prostor i vrijeme, u svojoj vječnosti prima našu molitvu“, istaknuo je nadbiskup.

Cvijeće i svijeće su ljudski izraz našeg poštovanja prema pokojnicima, u „zahvalnosti prema onima koji su nas zadužili, koji su nas voljeli, s kojima smo dijelili put života. Ipak, ti znakovi pažnje, ma koliko bili lijepi, ostaju na razini naših osjećaja i naših uspomena.

Ali molitva dopire do Boga, a Bog je živ. On je Bog živih. Molitva povezuje žive i mrtve, ono što čini da Crkva na zemlji i Crkva u vječnosti nisu dvije stvarnosti, nego jedno Tijelo Kristovo. A Krist živi u Bogu, u zajedništvu Presvetog Trojstva i po njemu je i nama osiguran pristup Bogu“, poručio je nadbiskup. Potaknuo je da za pokojne molimo kad ih se sjetimo, makar i zazivom: “Pokoj vječni daruj im, Gospodine i svjetlost vječna svijetlila njima”.

„Molitva za pokojne koja dopire do Boga može biti jednostavna i iskrena, ali duboka i duhovna. To je ponajprije sudjelovanje na misi i to je najvažnije. Misa je stvarna Kristova žrtva koja ima snagu otkupljenja, preobrazbe života. Možemo moliti i krunicu za duše u čistilištu. Potpuni oprost za pokojne možemo izmoliti uz svetu ispovijed, sudjelovanje na misi i pričesti, posjet groblju, molitvom za pokojne i po nakani Svetog Oca“, potaknuo je nadbiskup.

U duhu poticaja pape Franje da je „euharistijsko slavlje najbolja duhovna pomoć koju možemo ponuditi dušama pokojnika“, nadbiskup je rekao da u molitvi i u sakramentu Euharistije prinosimo najveći dar, Kristovu žrtvu, za one koji više nisu među nama. Time naše sudjelovanje na misi postaje čin ljubavi, vjere i nade, djelo milosrđa prema našim pokojnicima.

Ne prisjećamo se samo životnog puta i prošlosti pokojnika, nego molimo za njihovu vječnu budućnost s Bogom i u Bogu, rekao je nadbiskup, istaknuvši poticaj pape Franje da osobito molimo za „one kojih se nitko ne sjeća“, za preminule bez groba, bez križa, molitve, „za izgubljene u sjećanjima svijeta, ali ne i u Božjoj vječnosti“.

Spomendan vjernih mrtvih je i nama snažan poziv da život gledamo u svjetlu Božje objave, poručio je nadbiskup, razmatrajući navješteno evanđelje o prispodobi o deset djevica, koje otkriva duhovnu dubinu i ozbiljnost života vjere.

„Isus uspoređuje nebesko kraljevstvo sa svadbenom povorkom u kojoj deset djevica izlazi ususret zaručniku. Sve su pozaspale, pet mudrih i pet ludih. Ali, kad zaručnik stigne, samo su mudre spremne i ulaze s njim u dvoranu svadbe. Ostale ostaju vani. Zaručnik je slika Krista, a svadba je vječni život. Krist, zaručnik dolazi, možda ne kada mi očekujemo ni u trenutku naše najveće snage i budnosti. Dolazi u ponoć – u času tame, nesigurnosti, kada se sve čini izgubljeno. No, upravo tada dolazi Krist i tko ga spremno dočeka, ulazi u radost koja ne prestaje“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadalje, djevice predstavljaju Crkvu i svakoga od nas. „Svi smo pozvani izići ususret Gospodinu. Svi imamo svjetiljke – našu vjeru, naše riječi, naša obećanja. No, pitanje je imamo li ulja. Jer bez ulja, svjetiljka ne gori. Bez konkretnog života vjere, bez molitve, djela ljubavi, praštanja i žrtve, ostaje samo prazna svjetiljka, bez svjetla, bez svoje svrhe za koju je svjetiljka stvorena“, upozorio je mons. Zgrablić.

Istaknuo je da „mudre djevice ne mogu dati svoje ulje ludima, ne iz sebičnosti, nego zato što se vjera ne može prenijeti kao imovina. Ne možemo ući u Kraljevstvo na tuđim zaslugama. Svaki čovjek stoji pred Bogom sa svojim životom, sa svojom spremnošću i svojim srcem.

Postoji trenutak kad više nema vremena za pripremu, već za susret. O ponoći, vrata se zatvaraju. Naš život je vrijeme priprave, vrijeme za molitvu, za Euharistiju, za ljubav. Ne znamo kada će doći naš ‘ponoćni čas’, ali znamo da sigurno hoće“, rekao je nadbiskup, upozorivši da stoga ne smijemo biti nemarni te da trebamo brinuti da imamo dovoljno ulja.

Nadbiskup je potaknuo da kao mudre djevice spremni dočekamo Zaručnika „s uljem u svjetiljkama i posudama za ulje: s vjerom koja se živi, s ljubavlju koja se daje i s nadom koja ne umire, kako bismo kad dođe naš ponoćni čas, čuli najljepše riječi života: ‘Uđi u radost Gospodara svoga’“. Potaknuo je na molitvu za naše roditelje, djedove i bake, za pokojne biskupe i svećenike, redovnike i redovnice, za prijatelje i za sve koji su nam činili dobro, ali i za one koje ne poznajemo, za duše u čistilištu, za sve preminule koji čekaju puninu svjetla Božjeg lica.

Nakon mise, mons. Zgrablić je izmolio molitvu odrješenja za pokojne nad grobnicom zadarskih nadbiskupa u kojoj su pokopani trojica zadarskih nadbiskupa: Mate Garković, Marijan Oblak i Ivan Prenđa.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Don Jerko Gregov, svećenik Zadarske nadbiskupije, preminuo je u ponedjeljak, 3. studenog, u 89. godini života i 62. godini svećeništva.

Don Jerko, sin Vice i Šimice rođ. Fabulić, rođen je 30. rujna 1937. u Preku. Prva 4 razreda pohađao je u OŠ Preko. Gimnaziju je pohađao u Zadru, a studij teologije u Zadru od 1957. do 1964. godine.

Za svećenika Zadarske nadbiskupije zaređen je 29. lipnja 1963. u Zadru.

Don Jerko je obavljao sljedeće službe: bio je župnik u Malom Ižu, Salima,  24 godinu župnik u katedralnoj župi sv. Stošije u Zadru (1970.-1994.), župnik župe sv. Šime u Zadru i Crnog (1994.-1999.) te 13 godina župnik župe Bokanjac u Zadru (1999.-2012.).

Kanonikom Stolnog kaptola sv. Stošije imenovan je 17. studenog 1983., upraviteljem crkve sv. Krševana u Zadru (1972.), a upraviteljem crkve Gospe od  Zdravlja u Zadru te župa Ugljan i Lukoran (1991.). Bio je i kancelar Zadarske nadbiskupije (1991.-1994.).

Obavljao je i službu delegata za pastoral turista (1985.), bio je član Zbora savjetnika Zadarske nadbiskupije (1984.), nastavnik filozofije (1985.), vjeroučitelj u Nadbiskupskoj srednjoj školi (1978.) te duhovnik Hrvatske katoličke udruge medicinskih sestara i tehničara Zadar (1995.-2013.). Umirovljen je 2012. godine.

Don Jerko Gregov će biti pokopan u četvrtak, 6. studenog, na mjesnom groblju u Preku. Sprovodni obred počinje u 14,30 sati u župnoj crkvi Gospe od Ružarija.

Polazak katamarana s Poluotoka iz Zadra je u 13,30 sati, a povratak iz Preka u 16,10 sati.

 I.G.

Službu Riječi s odrješenjem za pokojne na Gradskom groblju u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić u subotu, 1. studenog, na svetkovinu Svih svetih.

„Smrt nije kraj, nego prag susreta“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da je na groblju „lakše osjetiti živu nadu koju nosimo u duši, u koju je utkana naša snažna želja za životom. Vjera nas uči da ono što želimo i nadamo se ima smisla: smrt nije kraj, nego vrata. Za one koji prihvaćaju Božji dar spasenja, smrt su vrata koja vode u vječnost, u Božje naručje“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Pohodeći grobove, u srcu nosimo nostalgiju i tugu, ali i kršćansku vjeru i nadu. Groblje je „sveto mjesto gdje zemlja čuva zemaljske ostatke tijela, ali vjerom znamo da Bog čuva neumrle duše pokojnika. Na groblju se sjećanje spaja s nadom, ljubav prema našim dragim pokojnicima s vjerom, a prolaznost s vječnošću“, poručio je nadbiskup.

Pohodimo grobove i molimo za pokojne i na svetkovinu Svih svetih, a to je „svetkovina svjetla, svetosti, života s Bogom, dan pun nade i pobjede života nad smrću koja je počela uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih. S vjerom u Krista ne mislimo samo na smrt, nego na život koji ne prestaje, na uskrsnuće koje nam se daruje. Stoga, misleći na smrt, ne gledamo kraj, nego novi početak – život u punini Božje prisutnosti“, ohrabrio je mons. Zgrablić.

Nebo ispunjavaju svjetla tolikih duša koje sjaje jer su živjele vjeru do kraja. Među njima su poznati i nepoznati, slavni i skromni, veliki sveci i tzv. maleni ljudi koji su svetost živjeli tiho u obiteljima, na radnim mjestima, u svojim križevima i žrtvama, rekao je nadbiskup.

„Oni su sada s Bogom. Oni su „mnoštvo koje nitko ne može izbrojiti“ o kojem govori Knjiga Otkrivenja, obučeni u bijele haljine, oprani u Krvi Jaganjčevoj. Njihovo svjetlo, tj. Božja nazočnost, ne gasi se. Njima život nije oduzet, nego preobražen“, naglasio je nadbiskup.

Razmatrajući navješteni ulomak iz evanđelja po Luki, u kojem nas Isus poziva da prođemo kroz ta Vrata govoreći: „Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene! Budite kao ljudi koji čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe…“, nadbiskup je pojasnio zašto Isus koristi sliku svadbe kad govori o smrti.

„U Božjim očima, kraj života nije tragedija, nego svadbeni susret  Zaručnika i zaručnice, susret Boga i duše. Zagrljaj Stvoritelja i stvorenja, Zaručnika i zaručnice, Oca i njegovog ljubljenog djeteta. U Bibliji je svadba simbol punine, zajedništva, ljubavi koja nikad ne prestaje“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da „smrt, gledana očima vjere, nije gubitak, nego ostvarenje čežnje za puninom života i ljubavi“.

„Zato je kršćanin pozvan da ne gleda u smrt s očajem, nego s vjerom, jer zna da iza tame stoji svjetlo. Zato Isus kaže: ‘Budite budni i opasanih bokova; imajte upaljene svjetiljke!’. Biti budan, opasanih bokova i imati upaljene svjetiljke znači živjeti svjesno, s Bogom, u Svjetlu“, poručio je mons. Zgrablić, podsjetivši da za pokojne molimo „Svjetlost vječna svjetlila njima“.

Opasati bokove pojasnio je činjenicom iz prošlog vremena, kad su ljudi, krećući na put ili u rad, opasali svoje haljine da im ne smetaju pri kretanju. „Opasati bokove značilo je biti spreman; ne sjediti i čekati, nego biti budan i pripravljen za djelovanje. Isus nas poziva na takvu spremnost. Ne znamo kad će doći, ali znamo da sigurno dolazi – u svakodnevici, u ljudima koje susrećemo, u trenucima kad nas zove na ljubav i služenje, u trenutku naše smrti“, rekao je mons. Zgrablić.

Imati „upaljene svjetiljke“ je znak naše vjere, nade i ljubavi koje trebaju neprestano gorjeti. „Neka naša srca budu budna, spremna za dobro, za Boga, u svako vrijeme. Svjetiljka našeg života neka gori pred Gospodinom, da nas, kad dođe, nađe spremne, radosne i svjetlom obasjane.

Biti budan znači svaki dan biti Bogu zahvalan, budan za Dobro, osjetljiv za bližnjega, spreman na ljubav i praštanje. Biti budan znači ne živjeti u ravnodušnosti, ne zatvarati oči pred potrebama drugih, ne trošiti dane u ispraznostima koje ne traju; znači čuvati srce čisto, jer oni čista srca mogu Boga gledati“, potaknuo je nadbiskup, rekavši da ostaje samo ono što je učinjeno iz ljubavi, jer Bog je Ljubav. „Koliko primimo Ljubavi u svoju dušu, toliko je već vječnosti u nama. Ljubav je jedino što smrt ne može dodirnuti i razoriti“, poručio je mons. Zgrablić.

Podsjetivši na molitvu Crkve za pokojne: „Ljudska slabost zamračuje čistoću duše, zato nakon smrti trebaju najprije proći kroz čišćenje, kako bi se mogli susresti s Tobom, Gospodine, licem u lice“, nadbiskup je rekao da „čišćenje duše koje zovemo čistilište nije kazna, nego mjesto Božjeg milosrđa“.

„Čistilište nije prostor kazne, nego prostor i vrijeme ozdravljenja. U čistilištu duša, u svjetlu Božje ljubavi, vidi sve što još nije bilo čisto, što je Bog pripravio onima koji ga ljube i dopušta da je Božja milost preobrazi. Bog ne odbacuje nikoga tko ga traži. Ali ni duša ne može ući u puninu Božjeg svjetla dok u njoj ima sjene. Zato postoji čistilište – izraz Božje nježnosti, koji dušu priprema za nebo“, istaknuo je nadbiskup, naglasivši da je zato naša molitva za pokojne sveta i dragocjena.

„Tamo gdje naši pokojnici više ne mogu ništa učiniti za sebe, mi možemo. Naše molitve, naše mise i žrtve postaju njihov plamen, kako bi obasjani svjetlom mogli pristupiti u puninu života s Bogom.

Molitva sjedinjena s Kristom nije samo naša riječ, nego žrtva Kristove ljubavi koju je Bog već primio. Kad molimo za pokojne, sudjelujemo u Božjem djelu spasenja. Jednog dana i mi ćemo doći pred Gospodina. Možda će i nama tada trebati nečija molitva“, rekao je nadbiskup.

Uz molitvu za pokojne, Dušni dan nosi poruku kako nam je vrijeme darovano, ali nije beskonačno. „Ne živimo kao da vremena imamo napretek. Isus nas poziva: Budi budan. Imaj opasane bokove. Ne prokockaj život i vječnost u zajedništvu s Bogom. Ne troši dane samo na ono što prolazi“, poručio je nadbiskup. Poželio je da nad grobovima ne stojimo kao ljudi bez nade, nego kao djeca nade, „s upaljenim svjetiljkama vjere, čekajući Gospodina koji dolazi da nas uvede u svadbenu dvoranu života. Neka nas nađe budne, opasanih bokova i spremne da pođemo s Njim na vječnu svadbu Božje ljubavi“, poručio je mons. Zgrablić.

Potaknuo je da se ne sjećamo samo pokojnika, nego da kao kršćani vjerujemo i molimo, jer duše u čistilištu ne trebaju naše suze, svijeće i cvijeće, nego našu ljubav i molitve.

„Neka naše molitve otvaraju vrata raja onima koji čekaju u čistilištu; kad dođemo pred Gospodina, neka nas dočekaju oni za koje smo molili kao naši zagovornici i prijatelji“, poručio je nadbiskup.

Nakon Službe Riječi, mons. Zgrablić je u pratnji svećenika pohodio grobnice svećenika, redovnika i redovnica Zadarske nadbiskupije koje se nalaze na Gradskom groblju. Nad svakim grobom se pomolio, poškropio ga blagoslovljenom vodom i ostavio zapaljenu svijeću.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Na svetkovinu Svih svetih, u subotu, 1. studenog, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Uvod

Draga braćo i sestre!

Danas kao Božji narod podižemo pogled prema nebu, prema nebrojenom mnoštvu ljudi koji su živjeli u našoj sredini, hodali ovim svijetom poput nas, u teškoćama i radostima, ali s pogledom usmjerenim prema Bogu. Slavimo blagdan Svih svetih – onih kanoniziranih i poznatih, kao i svih onih koji su svojim životom tiho i vjerno slijedili Krista.

1. Svetost – srce Crkve

Papa Benedikt XVI. o blagdanu Svih Svetih 2006. godine o ovom nebrojenom mnoštvu kaže: “Sveci nisu mala kasta izabranih duša, već nebrojeno mnoštvo prema kojemu nas liturgija potiče da podignemo pogled. Ovo mnoštvo ne uključuje samo službeno priznate svece, nego i krštene iz svih vremenâ i naroda koji su nastojali vjerno i s ljubavlju izvršavati božansku volju…”.  Papa nastavlja: “Ne poznajemo lica, pa čak ni imena mnogih od njih, ali očima vjere vidimo ih kako sjaje na Božjem nebu poput slavnih zvijezda”.

To znači: naši roditelji, djedovi i bake, prijatelji, susjedi… koji su tiho i vjerno živjeli svoju vjeru, ljubili Boga i bližnjega, majke koje su svaki dan molile za svoju djecu, očevi koji su pošteno zarađivali svoju plaću i brinuli se za svoju obitelj, posvećene osobe koje su s vjernošću služile Bogu i narodu – iako nisu u kalendaru, iako im ne znamo imena – oni su tu, dio tog mnoštva, oni su sveti Božji narod, stanovnici Nebeskog Jeruzalema.

Crkva u njima prepoznaje svoj pravi identitet: svetost. Svetost je srce Crkve. U svecima Crkva ne vidi samo svoju prošlost – nego i svoj identitet, svoj cilj, svoje lice.

2. Hodočasnici nade i svetosti

Draga braćo i sestre!

U ovoj Jubilejskoj godini koja ide prema završetku i koju proživljavamo pod geslom nadahnutim Pavlovim riječima iz Poslanice Rimljanima – “Nada ne razočarava” (Rim 5, 5), ovaj blagdan Svih Svetih postaje još jasniji i snažniji, jer svetost i nada idu zajedno. Nema svetosti bez nade – i nema istinske nade bez pogleda uprtog u svetost.

Svetost nije ponajprije djelo naših sposobnosti, naše snage, naše savršenosti. Svetost je uvijek odgovor na Božji poziv. A da bismo uopće mogli Bogu odgovoriti, moramo vjerovati da nas Bog stvara, vodi, ljubi, prihvaća, poziva i potiče na dobro, da nas ne ostavlja i da nas neće iznevjeriti. A to je sadržaj naše nade. Nada je duhovni „prostor“ u nama u kojem svetost raste.

Ako čovjek nema nade, lako odustane od dobra, od molitve, od sebe, od drugih, od žrtve, pa na kraju – i od Boga. Tko ne gaji krepost nade, prestaje i hodati putem svetosti, jer misli da je sve uzalud, da se ne isplati truditi ispravno živjeti i činiti dobro, da se ništa neće promijeniti.

A s druge strane – nada se hrani svetošću. Kad pogledamo svece, kad pogledamo one koji su živjeli za Krista, kad u njima gledamo herojske kreposti, rađa se u nama nova snaga, nova čežnja, nova odlučnost da i sami budemo takvi.

To znači da naša krepost nade, vjera u vječni život, u smisao žrtve i nas učvršćuje kad vidimo konkretne ljude koji su tim putem već prošli. Sveci su dokaz da je svetost moguća, da se Božja milost stvarno očituje u ljudskom životu. Njihov život postaje hrana za našu nadu – pokazuju nam da se isplati živjeti, pa ako je potrebno i umrijeti, za Boga i da Božja ljubav stvarno preobražava čovjeka.

Kada promatramo svece, nadalje, gledamo i snagu ljubavi i vjere koja ih je nosila. Ovaj pogled u nama budi unutarnji poticaj – želju da i sami budemo bolji, da se više pouzdajemo u Boga.

Sveti su primjeri herojskog života ljubavi – ljubili su i kad je bilo lako i ugodno, ali i u trpljenju, u odricanju, u služenju drugima, u trenucima koji su bili ispunjeni mržnjom prema njima, u mučenju i mržnji. Njihov život je dokaz da ljubav prema Bogu uvijek uključuje ljubav prema čovjeku – jer onaj tko istinski ljubi Boga, vidi i ljubi Njega u bližnjemu.

Sveti koji su živjeli ljubav sada uživaju vječno zajedništvo svetosti s Bogom – to je plod njihove vjernosti. Za nas je to izvor nade: vidimo da se ispunja ono što je Bog obećao. Njihova sadašnja radost i slava u nebu nije samo njihova nagrada, nego i nama podsjetnik da nas čeka isti poziv i isto mjesto – da nas Bog želi sâm uvesti u tu istu radost.

Upravo zato ovaj blagdan Svih svetih – koji slavi svece, tj. plodove nade – ima posebnu dubinu u Jubilejskoj godini nade. Sveci su pokazatelj da nada stvarno ne razočarava. Jer svi oni koji su se uzdali u Boga – nisu ostali posramljeni, nisu ostali razočarani. Bog ih je doveo k sebi. I sada sjaje „kao sjajne zvijezde na nebu“, kako simbolički kaže papa Benedikt XVI.

3. Crkva – Majka svetih

Braćo i sestre!

U već spomenutoj homiliji Papa zaključuje za blagdan Svih svetih: “Danas Crkva slavi svoje dostojanstvo kao ‘Majka Svetih, slika Vječnoga Grada’ i pokazuje svoju ljepotu kao neokaljana Zaručnica Kristova…” (Benedikt XVI., 1. XI. 2006.).

Crkva, koja je tijekom povijesti često bila predmet kritike, koja nosi na sebi rane svojih slabih i grešnih članova, a svi smo takvi – danas, na ovaj blagdan, pokazuje svoje pravo lice. U svijetu koji često vidi samo njezine ljudske nedostatke, danas se otkriva njezina božanska stvarnost: zajedništvo svetih, nebrojeno mnoštvo muškaraca i žena koji su, unatoč slabostima, živjeli evanđelje do kraja.

Danas Crkva sjaji ne svjetlom vlastite moći, nego svjetlom Krista koji u njoj prebiva. Ona je poput zore koja odražava sunce pravednosti – svjetlost koja nije njezina, ali kojom obasjava svijet. U likovima svetaca vidimo da Crkva nije tek zemaljska ustanova, nego živi organizam prožet Duhom Svetim; ona je zajednica onih koji su dopustili da ih Krist preobrazi i učini sličnima sebi.

Na blagdan Svih svetih pozvani smo pogledati Crkvu ne samo očima povijesne kritike, nego očima vjere. Jer iza ljudskih slabosti skriva se neuništiva svetost koju joj je Krist darovao. Danas, više nego ikada, Crkva nam pokazuje svoje istinsko lice – lice Majke koja rađa svetost, lice Zaručnice koja s ljubavlju očekuje susret sa svojim Zaručnikom.

I u tom svjetlu shvaćamo da svetost nije iznimka, nego poziv za svakoga. Svaki vjernik, svatko od nas, pozvan je biti dio tog „sjaja” Crkve, postati jedno živo svjetlo u velikom mozaiku svetaca. Jer Crkva nije samo „njihova” – ona je i „naša”, pozvana da i danas, u vremenu ranjenosti i nesigurnosti, odražava ljepotu Krista koji je neprestano obnavlja i posvećuje.

4. Konačno očitovanje

Braćo i sestre!

U drugom čitanju uzetom iz Prve Ivanove poslanice čuli smo riječi koje su srce našeg identiteta: “Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo” (1 Iv 3,1). U tome je naš identitet: djeca smo Božja. I to je ono što svece čini svetima – svijest da su djeca Božja. Nismo Božji robovi, nismo njegovi najamnici, nismo samo simpatizeri Božji, nego – djeca Božja. I to ne samo deklarativno, nego stvarno.

Reći će sveti Ivan: “Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti” (1 Iv 3,2). Dakle, naš život nije dovršen. Svetost nije stanje koje već sada u potpunosti živimo, nego proces, put, hodočašće. I zato je važno njegovati nadu, jer vjerujemo da ono dobro koje Bog započne u nama – On i dovršava.

“Kad se očituje“, zaključuje sv. Ivan, „bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest” (Isto). Ovo je vrhunac našeg života i svetosti. Naš cilj nije biti samo “bolji ljudi”, to je samo preduvjet i početak da možemo ići prema cilju. Naš cilj je postati slični Bogu, vidjeti ga kao što jest. A to nadilazi svaku našu predodžbu – to je već nebo, gledanje Boga. I zato kaže sv. Ivan: “Tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist” (1 Iv 3,3).

Kršćanska nada nije pasivna, ona nas pokreće, nada nas čisti, oblikuje, preobražava. Tko se s nadom nadahnjuje – već sada hoda u smjeru svetosti.

5. Pozvani na svetost

Zato danas, braćo i sestre, sjedinjujući se po liturgiji sa svima svetima, onima kojima je već očitovano ono što ćemo biti, pred ovim nebrojenim mnoštvom svetih, želimo Bogu reći: i mi želimo ići tim putem kreposti nade i svetosti, putem Isusa Krista. U vremenu kad se svetost zanemaruje ili čak ponekad ismijava, mi biramo siguran put koji vodi k Bogu. U društvu koje nudi prolaznu slavu ovoga svijeta i trenutno zadovoljstvo, mi biramo vjernost nadi i Bogu.

Zaključak

Zato, dok gledamo „ove sjajne zvijezde na nebu“, zajedništvo svih svetih, molimo da i naša svakodnevica postane prostor u kojem se Božja ljubav očituje kroz male geste vjernosti, dobrote i milosrđa. Neka nas primjer svetih ohrabri da i mi, usprkos slabostima i kušnjama, hrabro koračamo putem svetosti, sigurni da nas Bog vodi prema punini života u zajedništvu s Njime. Neka naša srca ostanu budna za nebo koje nas čeka i za ljude koji su nam povjereni na putu prema njemu.

Amen.

Foto: I. Grbić

U župnoj crkvi bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru, u ponedjeljak, 27. listopada, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić blagoslovio je novi oltar i ambon u pokrajnjoj lađi, kapeli crkve te kipove Bezgrešnog začeća BDM i sv. Ivana Pavla II. u predvorju te župne crkve.

Značenje toga blagoslova predstavlja vjernost Bogu i snagu molitve krunice. Oltar nije samo komad kamena ili drva za liturgijske predmete, nego mjesto gdje se Krist predaje u euharistiji, gdje je na djelu sila Duha Svetoga, gdje se kruh i vino pretvaraju u Život, rekao je mons. Zgrablić, poručivši: „Oltar nas  poziva da blagujemo ‘kruh živi koji je s neba sišao, kako ne bismo umrli nikada’. Oltar je mjesto preobrazbe i ako mu pristupamo s vjerom, i mi se preobražavamo“.

Kip Bezgrešne poziva nas na vjernost i povjerenje, podsjeća na čistoću srca, na poslušnost Božjem pozivu i na majčinsku blizinu koja nas vodi svome Sinu, rekao je mons. Zgrablić, naglasivši da su snagu vjere i molitve posvjedočili sv. Ivan Pavao II. i bl. Alojzije Stepinac, naslovnik te župne crkve.

Kip sv. Ivana Pavla II. poziva nas da živimo Totus Tuus, što je bilo njegovo papinsko geslo, a znači ‘Sav tvoj, Marijo’; da se ne bojimo, da i mi nosimo krunicu kao ključ blagoslovljene budućnosti, rekao je nadbiskup, istaknuvši da krunica nije ukras ni tek nabožni objekt, nego velika duhovna sila.

Upozorio je da „današnja kriza nije prvenstveno moralna ni društvena“, nego kriza vjere i molitve. „Zaboravili smo moliti, a još više kako molitva preobražava. Kad molimo krunicu, činimo najvažnije: priznajemo da sami ne možemo kroz život i ne moramo“, poručio je predvoditelj slavlja, rekavši da je u životima bl. Alojzija i sv. Ivana Pavla II., krunica bila više od pobožnosti. „Bila je disanje njihove duše, način njihovog djelovanja, predanja, povjerenja, zaklon u oluji. Krunica nas uči gledati Krista očima Marije, uči nas ustrajnosti, sabranosti, poniznosti; vjerovati i kad ne vidimo te se i mi uspravljamo“, rekao je nadbiskup.

Potaknuo je da molitva krunice bude odgovor Mariji i Bogu i poželio da u nama sazrije jednostavna, a moćna molitva Totus Tuus,  Sav sam Tvoj; da nas to predanje vodi dok ne budemo uzdignuti k Bogu zauvijek.

Geslo Totus Tuus za Ivana Pavla II. bile su riječi njegovog životnog zavjeta, potpuno predanje Mariji. „Kad je izgubio roditelje, povjerio se Mariji. Kad je postao svećenik i papa, bio je Njezin, sin Marijin. Kad je izvršen atentat na njegov život, rekao je: ‘Jedna ruka je pucala, druga je vodila metak’. Papa koji je vodio svijet u novi milenij i doprinio rušenju komunističkih režima, bio je vjernik s krunicom“, poručio je nadbiskup, rekavši da je u svijetu buke i brzine, Papina tišina s krunicom bila čin povjerenja.

„Vjera mu je bila oslonac, a molitva snaga. Zato su njegove riječi “Ne bojte se!” i „Otvorite širom vrata Kristu!“ imale snagu. Jer nisu bile samo poruka, bile su osobno svjedočanstvo“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da je u komunističkoj Poljskoj Bog podizao sveca, Karola Wojtyłu kojeg je oblikovala tama komunizma koji je gušio vjeru, ali i svakodnevna molitva u teškim danima.

Bl. Alojzije Stepinac je simbol stradanja Crkve „koju je u njegovo vrijeme gurnuo na koljena udarac bezbožnog komunizma koji je udario po pastirima i cijelom hrvatskom narodu. Ismijana Crkva, progonjena, nepravedno optužena na montiranim procesima; mnogi su poginuli, nestali, punile su se masovne grobnice, jame, do danas su ostali mnogi nikad otkriveni grobovi. Stepinac sâm, zatvoren, nepravedno osuđen i otrovan. Ali on nije kleknuo pred nepravdom“, poručio je nadbiskup, rekavši da će Stepinac ostati zapamćen kao „uspravan pastir u pognutom vremenu“.

„Bl. Alojzije nije izdržao zato što je bio tvrdoglav, nego zato što je bio duboko ukorijenjen u Bogu. Njegova snaga bila je u molitvi. Njegov zaklon u Gospi, njegova obrana bila je krunica kao najvjerniji suputnik, u zatvoru u Lepoglavi, u kućnom zatočeništvu u Krašiću, u samoći i tišini. Svjedočanstvo njegovog života nam govori puno: on je vjerovao čvrstom vjerom, klečao je i molio, bio je sav Božji i Marijin“, poručio je mons. Zgrablić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje o ženi koja je bila zgrbljena 18 godina, nadbiskup je rekao da njena bolest nije samo tjelesno stanje, „nego i znak duhovne patnje, društvene marginalizacije i unutarnje zarobljenosti“.

„Isus vidi tu ženu. Prvi Isusov korak iscjeljenja počinje pogledom. On ne ignorira njenu prisutnost, kao što to čini društvo u kojem živi jer i njenu bolest smatra posljedicom grijeha. Nakon pogleda Isus je poziva i time joj daje dostojanstvo osobe. I što je najvažnije, polaže na nju ruke i oslobađa riječima: ‘Ženo, oslobođena si svoje bolesti'”, poručio je nadbiskup, naglasivši da taj prizor nije samo Isusovo tjelesno čudo nad ženom, nego „čudo obnove identiteta i dostojanstva žene koja simbolizira Crkvu,  svakoga od nas. Isus vraća ženi ono što je izgubila, a što zovemo uspravnost“, poručio je mons. Zgrablić.

Žena koju nitko nije mogao uspraviti, odmah se uspravila nakon Isusovog pogleda, poziva, riječi i polaganja ruku. „Te Isusove geste pokazuju potpunost i trenutačnost snage Isusove riječi, poziva i dodira. I odmah nakon toga žena slavi Boga.

Slavljenje Boga je čista, spontana reakcija osobe koju Bog oslobađa. Kada čovjek doživi oslobođenje od bolesti, krivnje, srama ili grijeha, prva iskrena reakcija je zahvalnost. U trenutku ozdravljenja, žena nije mislila samo na sebe ni svoje iscjeljenje, nego na onoga koji joj je vratio život koji ju je ‘uspravio’ i oslobodio od njene zgrbljenosti“, rekao je nadbiskup.

Našu zgrbljenost predstavlja kad „nosimo terete koji nas iskrivljuju i lome iznutra, kao što su neizrečene boli, neraščišćene ili otvorene rane, osjećaj manje vrijednosti, gubitak vjere u promjenu, pritisak grijeha, grižnja savjesti.

Isus nas u evanđelju poziva na susret. On nas vidi, zove i dotiče i kad ga pustimo da to učini, događa se čudesno: ponovno se uspravljamo“, poručio je nadbiskup, naglasivši da je reakcija žene koja se uspravlja i slavi Boga prirodan odgovor čovjeka koji je ponovno pronašao sebe.

„Isus ne želi da budemo pognuti, sputani, izgubljeni, pritisnuti, odbačeni. Bog nas poziva na slobodu, vraća nam čisto srce i dostojanstvo, uzdiže nas na dostojanstvo svoje ljubljene djece“, rekao je nadbiskup, dodavši da u  Crkvi koja bude pogrbljena kad je proganjana, sveci stoje uspravno.

„Gospodin vidi nas kao što je vidio onu ženu, zove nas po euharistiji, dotiče da nas oslobodi i uspravi“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da ta kapela bude mjesto našeg uzdignuća i preobraženja; oltar vrelo milosti, a kipovi Bezgrešne i sv. Ivana Pavla II. podsjetnik da svetost nije nedostižna.

Don Mario Akrap, župnik Bilog Briga, rekao je da je kip sv. Ivana Pavla II. kupljen u Poljskoj za bilobrišku crkvu zbog povezanosti toga Pape s kardinalom Stepincem kojega je proglasio blaženim te su obojica odolijevali progonu Crkve u vrijeme komunizma i bili su predani Mariji.

Don Mario je istaknuo da je kip Pape preuzet u Poljskoj 3. listopada, baš na datum kad je sv. Ivan Pavao II. beatificirao Stepinca 1998. godine i kad je u Mariji Bistrici i blagoslovio kamen temeljac za župnu crkvu na Bilom Brigu koja je prva župa u Hrvatskoj posvećena bl. Alojziju Stepincu, utemeljena 1998. godine.

I.G.

Više slika u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić