Na susretu duhovnika Marijine legije iz Hrvatske i članova upravnih tijela Legije, misno slavlje u kapeli sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u ponedjeljak, 30. lipnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje u kojem Isus zapovijeda učenicima da ‘prijeđu prijeko’, nadbiskup je rekao da taj ‘prijelaz prijeko’ „simbolizira izlazak iz sigurnosti i poznatoga u područje povjerenja i predanja Bogu. Isus nije samo pozvao učenike da fizički prijeđu na drugu stranu jezera, nego da naprave duhovni prijelaz – iz svakodnevice rada, ribarenja, trgovanja, krpanja mreža, brige za obitelj, u prostor potpunog povjerenja u Božju providnost i Božje vodstvo“, rekao je nadbiskup, istaknuvši kako „Krist pokazuje da njegov put nije put sigurnosti, već potpunog predanja i siromaštva. Isus pokazuje da njegovo poslanje nadilazi sigurnost i udobnost; ono zahtijeva potpuno predanje i odricanje“.

‘Prijelaz prijeko’ je i poziv na dublje predanje u duhovnosti, kao što je učinila Marija. Za svećenika duhovnika u Marijinoj legiji, to znači „biti pastir koji ne ostaje na obali rutine, već s članovima Legije ‘prelazi prijeko’, u dubinu molitve i razmatranja, predanja i nasljedovanja Krista. Duhovnik nije tek savjetnik ili organizator, nego poput Isusa kroči prvi, služi, sluša Božji glas i srca ljudi, razlučuje i vodi“, poručio je nadbiskup.

Zadaća duhovnika je i vjerno prenošenje cjelovitog poklada vjere, ne samo riječima, nego i životom. „Duhovnik  je pozvan na život potpunog predanja, oslonjenog ne na sigurnosti, već na providnost. Njegovo poučavanje temelji se na izvoru Svetog Pisma, Tradicije i Učiteljstva Crkve, ali njegova najjača vjerodostojnost poučavanja dolazi iz svjedočanstva: kako moli, kako služi, kako živi kršćanski“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da svećenik svojom službom omogućuje vjernicima da iskuse ozdravljujuću snagu milosti.

Duhovnik Marijine legije potiče i na apostolat, šalje članove u razne sredine da svjedoče Krista i služe Mariji. „Za takvo poslanje potrebno je najprije ‘prijeći prijeko’ – ostaviti duhovnu mlakost, komfor i sebičnost i zakoračiti u prostor služenja“, naglasio je predvoditelj slavlja.

Na toj misi, nadbiskup je ujedno zahvalio za 60 godina svećeničke službe don Šime Perića, duhovnika Komicija Bezgrešnog začeća BDM u Zadarskoj nadbiskupiji, koji u svom bogatom svećeničkom životu dugo godina djeluje i kao duhovnik u Marijinoj legiji.

„Don Šime je uvijek pozivao članove Marijine legije da ‘prijeđu prijeko’; da ostave površnost i zakorače u dubinu molitve, u služenje koje se oslanja na ljubav prema Kristu, da se zauzmu za evangelizaciju i apostolat.  Don Šime je uvijek bio spreman ‘prijeći prijeko’, ostaviti poznato i udobno, kako bi ispunio Božju volju u zajednici, s novim izazovima. Njegova spremnost da služi tamo gdje ga Crkva šalje i gdje je najpotrebnije odraz je istinskog nasljedovanja Krista“, istaknuo je nadbiskup.

Don Šime je Kristu osigurao mjesto počinka u svojoj molitvi, poniznosti i služenju Crkvi. „On je bio Kristova ‘postelja’ u ispovjedaonici, dok je vršio apostolat, za propovjedaonicom, u blagoslovima, u Euharistiji, slavljenju sakramenata i u brizi za bolesne i siromašne. Gdje god je išao, Krist je našao mjesto gdje bi naslonio svoju glavu u svećeničkoj predanosti don Šime“, rekao je nadbiskup.

Perić nije Kristu omogućio boravak samo u crkvi, nego u životima i služenju, kroz rad, molitve i ljubav prema Božjem narodu. „Tijekom šest desetljeća, don Šime nije samo govorio o molitvi, on je živio molitvu. Njegova vjernost Svetom Pismu, molitvi Časoslova, krunice, pobožnosti prema Presvetom Srcu Isusovu i Marijinu, bila je most koji je omogućio da su mnogi mogli prijeći iz sumnje u povjerenje, iz hladnoće u gorljivost.

Mons. Šime Perić je u tome bio neumoran. Njegova prisutnost u ispovjedaonici, gorljivost u poučavanju, njegova blizina slabima i bolesnima, neprestana raspoloživost za sakramente – sve to bilo je svjedočanstvo svećeničkog života koji nije tražio sigurnost, već se neprestano davao“, poručio je nadbiskup, istaknuvši: don Šime se „nije štedio, nego je bez zadrške živio svoj poziv, iz dana u dan, iz mjesta u mjesto, iz susreta u služenje. Gdje god je bio, Krist je imao gdje nasloniti svoju glavu“.

Perićevo mladomisničko geslo “Krist je moja ljubav” bile su njegov „način života, svjetionik svećeničkog poziva i inspiracija mnogima koji su ga susreli“ te je nadbiskup istaknuo don Šiminu „ustrajnu vjernost, skromnost, predanost naviještanju Božje ljubavi“.

Marijin usklik “Veliča duša moja Gospodina” Perić je odabrao za geslo na 50. obljetnici svoga svećeništva, kao svjedočanstvo svoje „duboke povezanosti s Kristom koja se ne gasi već postaje sve jača. Zahvaljujemo Vam na ljubavi koja je kroz godine samo rasla, nadahnjujući sve oko vas. Vaša ustrajnost svijetli kao primjer svakome od nas, podsjećajući nas na Kristove riječi: “Ostanite u mojoj ljubavi!” (Iv 15, 9). Vaša prisutnost među vjernicima uvijek je donosila mir i radost, poticala na revnost. Bili ste pastir koji neumorno vodi stado prema Izvoru života, hrabreći sve da ustraju, da vjeruju i da ne posustaju.

Vaš hod u svećeničkoj službi bio je obilježen istinskom ljubavlju prema čovjeku, razumijevanjem i toplinom. Riječi “Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” postale su istina u svakom susretu s Vama“, rekao je mons. Zgrablić u obraćanju don Šimi. Poželio je da ga Gospodin i dalje vodi, jača i blagoslivlja, a Marija, Majka svećenika, neka ga prati na putu služenja i bude snaga i zaštita.

Don Šime je zahvalio mons. Zgrabliću na predvođenju slavlja i upućenoj riječi, rekavši da podrška i prisutnost nadbiskupa uvijek znači u nečijem djelovanju.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Susret duhovnika Marijine legije (ML) iz Hrvatske održan je u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru u ponedjeljak, 30. lipnja.

Na susretu su se okupili duhovnici iz Zagreba, Zadra, Splita, Požege i Slavonskog  Broda te službenici – vjernici laici iz Komicija Zadar. Svrha susreta je razmjena iskustava u djelovanju Marijine legije, poticaj za rast u  pobožnosti prema Mariji i produbljivanju spoznaje njene uloge u povijesti spasenja, kao i rast zajedništva među duhovnicima, ohrabrenje i poticaj njihovom daljnjem djelovanju i zahvala vjernika laika za njihovo praćenje rada ML-a.

Na prijedlog don Šime Perića, duhovnika zadarskog Komicija da se na susretu održi i teološko predavanje, dr. sc. s. Marija Pehar s KBF-a u Zagrebu izlagala je o temi „Koncilska mariologija i štovanje Blažene Djevice Marije u Crkvi“. Dr. Pehar je govorila o ispravnom štovanju Gospe temeljem dokumenata Drugog vatikanskog koncila, poput osmog poglavlja ‘Lumen Gentium’ i dokumenata nastalih na temelju koncilskih dokumenata, poput „Marialis cultus“ pape Pavla VI. i „Redemptoris Mater“ Ivana Pavla II.

Susreti duhovnika ML-a održavaju se svakih nekoliko godina, s ciljem da se duhovnici međusobno upoznaju i podrže u radu. „U Marijinoj legiji je važna prisutnost duhovnika na tjednim sastancima, da nas vode na putu prema svetosti, jer osnovni cilj ML-a je svetost njenih članova. U hodu prema tom cilju nužno je duhovno vodstvo duhovnika. Zahvalni smo svećenicima za njihovo duhovno vodstvo“, rekla je Iva Pavković, predsjednica Regije Posrednice svih milosti – Zagreb. Regija je najviša razina vijeća ML-a u Hrvatskoj koja okuplja sve kurije iz Hrvatske i kuriju iz Sarajeva.

U Hrvatskoj, komiciji djeluju u Zadru, Splitu i Osijeku, a okupljaju dvije ili tri Kurije s područja svoje biskupije. Kurije okupljaju prezidije, temeljnu zajednicu legionara koja djeluje u župi. U Hrvatskoj djeluje oko tisuću aktivnih legionara koji tjedno idu u apostolat, u različite ustanove i obitelji.

U Zadarskoj nadbiskupiji sveukupno djeluje 19 prezidija ML-a koji su okupljeni u dvije kurije, a zadarski komicij, čiji je predsjednik Tin Kozarić, vrši i službu još jedne kurije te mu je u direktnu nadležnost priključeno sedam prezidija.

Tijekom susreta, za duhovnike je misno slavlje u sjemenišnoj kapeli predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić donio je odluke o imenovanjima i razrješenjima svećenika na službi u Zadarskoj nadbiskupiji.

Odluke od 25. lipnja 2025. godine objavljujemo u cijelosti.

1. Don Ante Delić – Razriješen službe župnika u župama Sv. Jeronima u Jasenicama i Sv. Ante Padovanskog u Vinjercu. Imenovan župnikom župa Uznesenja BDM u Škrabrnji i Sv. Ante Padovanskog u Nadinu. Br. 669/2025., od 25. lipnja 2025.

2. Don Ivan Rončević – Razriješen službe župnika u župama Uznesenja BDM u Škabrnji i Sv. Ante Padovanskog u Nadinu. Imenovan župnikom župa Sv. Josipa u Obrovcu i Prikazanja BDM u Medviđi. Br. 670/2025., od 25. lipnja 2025.

3. Don Šime Žilić – Razriješen službe župnika u župama Sv. Josipa u Obrovcu i Prikazanja BDM u Medviđi te pastoralnog suradnika u Župi Bezgrešnog Začeća BDM u Zadru, Puntamika. Imenovan župnikom župa Sv. Jeronima u Jasenicama i Sv. Ante Padovanskog u Vinjercu. Br. 671/2025., od 25. lipnja 2025.

4. Don Rudi Juras – Razriješen službe upravitelja župa Sv. Josipa u Obrovcu i Prikazanja BDM u Medviđi. Povratak na službu upravitelja župe Sv. Kuzme i Damjana u Banju. Br. 672/2025., od 25. lipnja 2025.

5. Don Mario Mršić – Razriješen službe upravitelja župe Sv. Kuzme i Damjana u Banju. Br. 673/2025., od 25. lipnja 2025.

6. Don Ivan Šibalić, SDB – Razriješen službe župnika u župi Gospe Loretske u Zadru, Arbanasi. Br. 674/2025., od 25. lipnja 2025.

7. Don Marko Majić-Mazul, SDB – Razriješen službe župnog vikara u župi Gospe Loretske u Zadru, Arbanasi te u istoj imenovan župnikom. Br. 675/2025., od 25. lipnja 2025.

8. Don Ante Bulat, SDB – Imenovan župnim vikarom u župi Gospe Loretske u Zadru, Arbanasi. Br. 676/2025., od 25. lipnja 2025.

9. Fra Jurica Galić, TOR – Razriješen službe župnika u župi Sv. Ivana Krstitelja u Zadru, Relja. Br. 677/2025., od 25. lipnja 2025.

10. Fra Tomislav Vrsaljko, TOR – Imenovan župnikom župe Sv. Ivana Krstitelja u Zadru, Relja. Br. 678/2025., od 25. lipnja 2025.

11. Fra Marijan Jelušić, TOR – Razriješen službe župnog vikara u župi Sv. Ivana Krstitelja u Zadru, Relja. Br. 679/2025., od 25. lipnja 2025.

12. Fra Zvonimir Brusač, TOR – Imenovan župnim vikarom u župi Sv. Ivana Krstitelja u Zadru, Relja. Br. 680/2025., od 25. lipnja 2025.

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje na blagdan Presvetog Srca Isusova u istoimenoj župnoj crkvi na Voštarnici u Zadru u petak, 27. lipnja.

Za vrijeme te mise, nakon Popričesne molitve, klečeći pred kipom Srca Isusova, mons. Zgrablić predvodio je čin posvete hrvatskog naroda Presvetom Srcu Isusovom. Misa je počela nakon što su pet minuta od 19 sati zvonila zvona katedrale sv. Stošije, koja su se čula i do crkve na Voštarnici koja se nalazi uz obalu, nasuprot gradskog Poluotoka.

Nadbiskup je u propovijedi govorio o srcu kao „proročkom prostoru otpora površnosti čovjeka, nutarnjem središtu slobode i mjestu identiteta“ čovjeka.

„Srce je prostor gdje se rađaju unutarnje borbe, moralne odluke, iskrena molitva, iskustvo Boga – ali i tjelesna prisutnost, osjećaji, osjetilna percepcija. Srce nije suprotnost razumu, nego njegovo produbljenje“, poručio je nadbiskup, upozorivši da „moderno društvo često dijeli čovjeka: reducira ga na razumski stroj koji obrađuje informacije, računa i analizira ili na instinktivno biće koje konzumira, traži užitak i reagira. U oba slučaja izostaje srce koje je integracijska snaga osobe“, naglasio je nadbiskup.

Istaknuvši da je „srce  sposobno povezati racionalno i emocionalno, biološko i duhovno, tjelesno i nadnaravno“, mons. Zgrablić je rekao da srce ne predstavlja „samo osjećaj, nego unutarnje središte slobode, savjesti i smisla“.

„Bez srca, čovjek postaje duhovno nepovezan, podijeljen u sebi, a time i pogodan za manipulaciju, ideologije i prazna obećanja. U svjetlu vjere, shvaćanje srca vraća čovjeku dostojanstvo, jer naglašava njegovu unutarnju sposobnost za istinu, dobrotu i svetost“, poručio je nadbiskup.

Naglasio je da čovjek u srcu razumije sebe, jer osoba nije samo „zbroj svojih odluka ili svojih funkcija u društvu“, nego je čovjek „srce koje nosi njegovu najdublju istinu, čežnje, rane, odgovore, nadanja i ljubavi. Srce je ono po čemu sam ‘ja’ neponovljivo ‘ja’“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Svijet je opterećen „materijalnim sadržajem, brzom izmjenom informacija i stalnim zahtjevima učinkovitosti“ te „čovjeku prijeti opasnost da živi izvana prema unutra, umjesto iznutra prema vani“, da živi imati, umjesto biti, poručio je nadbiskup. „Ako gledamo sebe iznutra, iz srca, onda ono što srce simbolički označava, poziva nas da stanemo, osluhnemo i ponovno pronađemo tišinu u kojoj Bog progovara u našoj nutrini“, potaknuo je predvoditelj slavlja.

Upozorio je da „život bez promatranja svega oko sebe i u sebi, bez nutarnjeg promišljanja o sebi, postaje mehanički – čovjek funkcionira, ali ne živi punim životom. Srce kao simbol za središte ljudske osobnosti, poziva nas da zastanemo i odgovorimo na važna pitanja: Tko sam ja? Zašto postojim? Što me pokreće? Koji je smisao moga života“, poručio je mons. Zgrablić.

U traženju odgovora na ta pitanja, „srce je proročki prostor otpora površnosti čovjekovog života. Srce se ne zadovoljava samo informacijom, nego traži istinu. Srce ne pristaje na hod bez cilja, nego traži smjer prema cilju. Naše srce nas poziva da ne živimo izvanjsku formu bez sadržaja, nego nas upućuje na to kako život ima izvor i dubinu“, poručio je nadbiskup, rekavši da u „Isusovom Srcu nalazimo odgovor na svako ljudsko pitanje, smisao u nesigurnostima, mir u trenucima nemira“.

Srce Isusovo „razumije naše boli i rane, prihvaća naše slabosti daje nam snagu kada je nemamo“, ono je izvor utjehe i života. „Srce Isusovo, probodeno na križu, otkriva nam puninu evanđeoske poruke, ljubavi koja se daje do kraja, do zadnje kapi krvi, ljubavi koja se ne povlači pred patnjom niti pred križem.

U otvorenoj Kristovoj rani vidimo znak njegove patnje, ali i neizmjerno svjedočanstvo Njegove ljubavi prema svakome od nas. Taj izvor i rijeka milosti ne presušuju; ta milost teče kroz povijest, kroz sve generacije, donoseći život, oprost i obnovu. Srce Kristovo ostaje trajno otvoreno za svakoga tko mu se približi s vjerom. Ono nije zatvoreno ni pred jednim grešnikom, pred nijednim ranjenim srcem“, ohrabrio je nadbiskup, rekavši da je Isusovo srce znak „ljubavi koja ne poznaje granice“.

U Isusovom srcu „prepoznajemo otajstvo Božje ljubavi koje nadilazi svaku ljudsku logiku. Ta je ljubav trajna, ne prolazi, ne mijenja se. Kada klečimo pred Presvetim Srcem, klečimo pred stvarnošću Božje prisutnosti, pred božanskom ljubavi koja je postala opipljiva, ranjiva i dostupna svakom čovjeku. Kada kleknemo pred Presvetim Srcem, otvaramo vrata vlastitih srdaca da u njih uđe Kristova ljubav koja iscjeljuje i obnavlja“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši da kada se čovjek predaje Presvetom Srcu, „ne predaje se nemoći, već pobjedi ljubavi nad svakom tamom“.

Nadbiskup je rekao da posveta Presvetom Srcu Isusovu potiče na povratak  Božjoj ljubavi očitovanoj u Isusu, da od nje učimo kako ljubiti jedni druge.

Čin posvete je „trenutak milosti i milosrđa, trenutak kada se naše molitve uzdižu prema nebu, povezane s glasom zvona koje su se u 19 sati oglasila diljem cijele Hrvatske. Slaveći ovu svetu liturgiju, u zajedništvu sa svim biskupima i svećenicima diljem Hrvatske, predajemo Gospodinu svoje živote, svoje obitelji, svoje molitve i sve naše zavjete. Naš narod, ujedinjen u ovoj molitvi, pod zaštitom Presvetog Srca Isusova, predaje se Njemu s povjerenjem i nadom. Ovo je trenutak zajedništva, trenutak kada se hrvatski narod, u duhu jedinstva i molitve, predaje Srcu koje nas nikada ne napušta“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da posveta Srcu Isusovom „nije samo simboličan čin, već predanje našeg srca koje kuca za Krista te živi u vjeri i povjerenju u Njegovu božansku ljubav“.

„Čin posvete je molitva, ali i potvrda našeg krsnog saveza s Bogom, da ćemo tražiti Njegovo srce u svakodnevnim situacijama, da ćemo znati predati sve naše brige Onome koji je dao svoj život za nas da bismo mi imali život u punini. Neka posveta bude trenutak obnove i snage za cijelu našu domovinu i preobrazbe našeg naroda“, rekao je mons. Zgrablić.

Potaknuo je vjernike da predaju Srcu Isusovom obitelji, djecu, bolesne,  starije, sve koji trpe, „jer Isusovo Srce sve obnavlja“. „Neka hrvatski narod i hrvatska domovina pronađu u Presvetom Srcu Isusovom sidro sigurnosti. Neka nas Srce Isusovo vodi, krijepi i jača, kako bismo, ukorijenjeni u ljubavi Kristovoj, donosili rod života, mir i svjetlost svijetu“, poručio je propovjednik.

Pozvao je vjernike na ustrajnost u pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu, na molitvu Zlatne krunice i Litanija Presvetog Srca Isusova.

„Te pobožnosti nisu samo riječi, već povjeravanje cijeloga bića Presvetom božanskom Srcu Isusovu koje nas nikada ne napušta. Neka naša molitva i predanje Presvetom Srcu Isusovu ne stane s ovom posvetom danas, već neka se svakodnevno izlijeva iz naših srdaca“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Na kraju mise, župnik Voštarnice fra Bojan Rizvan zahvalio je svima koji su doprinijeli u pripremi župne proslave i dobročiniteljima župe koji svojim djelovanjem oživotvoruju duh Srca Isusova koje se daruje. Ujedno je fra Andriji Bilokapiću, djelatnom u toj župi, čestitao zlatni svećenički jubilej, 50 godina svećeništva, od čega je 40 godina fra Andrija djelatan među franjevcima i vjernicima u Zadru.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ines Grbić

Na 64. Svećenički i Redovnički dan Zadarske nadbiskupije u Luci na Dugom otoku, koji je održan u četvrtak, 26. lipnja, misno slavlje u župnoj crkvi sv. Stjepana u Luci predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Svećenički dan održan je na 111. obljetnicu rođenja i 80. godišnjicu mučeničke smrti Sluge Božjega don Eugena Šutrina i u spomen na Slugu Božjega don Srećka Lovretića, obojicu svećenika rodom iz Luke.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Mt 7, 21-29

1. Hodočašće – na korijenima vjernosti

Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice!

Draga braćo i sestre!

Okupljeni smo danas ovdje u župnoj crkvi sv. Stjepana u Luci, na Dugom Otoku, u kolijevci početka života Sluge Božjeg don Eugena Šutrina. Povod održavanja ovogodišnjeg Svećeničkog i redovničkog dana naše Nadbiskupije u ovom mjestu je 111. godišnjica rođenja i 80. godišnjica mučeničke smrti Sluge Božjega don Eugena, koji je rođen na današnji dan, 26. lipnja 1914. u ovom mjestu, a ovdje, na mjesnom groblju je i pokopan, 29. studenog 1945., tri dana nakon mučeničke smrti, 26. studenog.

Ujedno, sjećamo se i župnika mučenika ove župe, također Sluge Božjega,  don Srećka Lovretića. On je rođen 11. rujna 1911., a poginuo je nakon nasilnog odvođenja iz župne kuće ovdje u Luci, 26. srpnja 1942. godine. Don Eugen i don Srećko žrtve su nasilne, mučeničke smrti u 31. godini života.

Dva života, dva svećenika, dva župnika, dvije sudbine, dvije žrtve, dva mučenika, a jedno jako svjedočanstvo: svjedočanstvo vjernosti Kristu i Crkvi do kraja. Ovdje smo jer slavimo vjernost do kraja, vjernost do smrti, ali i Božje obećanje: da kuća sagrađena na stijeni ne propada.

2. Početak i kraj križnog puta

Ovdje, u Luci, događa se nešto duboko simbolično: nasilno odvođenje Sluge Božjega don Srećka iz župne kuće ovdje u Luci 1942. godine prva je postaja križnog puta – trenutak kada nepravda udara, kada započinje hod prema muci i nasilnoj smrti.

A u istom mjestu, u istoj ovoj župi, pokopan je 1945. godine don Eugen, Sluga Božji, u blizini te iste župne kuće iz koje je odveden don Srećko. Ovaj događaj simbolično predstavlja posljednju, četrnaestu postaju križnog puta – polaganje u grob. Tako Luka postaje mjesto gdje križni put počinje i završava povijesno, duhovno i otajstveno.

Ovdje su sabrane i prva i četrnaesta postaja, ali danas i mi – Crkva hodočasnica – koji čekamo petnaestu postaju: Isus je uskrsnuo od mrtvih. Iščekujemo Njegov slavni dolazak i naše sudioništvo u tom otajstvu. Iščekujemo i beatifikaciju ovih Kristovih svjedoka, njihovo uzdignuće na čast oltara, zajedno s drugim Slugama Božjim naše Nadbiskupije.

Naše nastojanje oko njihove beatifikacije nije samo pravni i crkveni postupak, već želja da i mi danas prepoznamo svetost među nama, u našem narodu, u našoj povijesti, među našom braćom, po vjeri i svetom redu.

I dok čekamo tu petnaestu postaju – uskrsnuće, slavu, puninu Kristove pobjede – pozvani smo živjeti kao ljudi uskrsnuća. Ova župa danas, ovo mjesto, postaje za nas škola nade uskrsnog života: kako ostati vjerni u skrovitosti, u iščekivanju, u malim svakodnevnim izborima ljubavi i služenja te tako životom potvrditi da je temelj naše vjere i života Isusovo uskrsnuće.

3. Jubilejska godina i hodočašće nade

U tom svjetlu, Jubilejska 2025. godina i njezino geslo „Hodočasnici nade“ dobivaju za nas posebno značenje. Mi danas ovdje nismo turisti koji su došli znatiželjno slušati o povijesti iz sredine prošlog, 20. stoljeća, nego smo hodočasnici nade. Hodočašće je prigoda za suočavanje – sa sobom, s Kristom, s našim poslanjem. Dolazimo ovdje, ne da gledamo samo unatrag, nego da iz žive vjere na koje nas potiče ovo mjesto, crpimo snagu za ići naprijed. Don Eugen i don Srećko nisu završili u smrti – oni su, vjerujemo, iz smrti prešli u Život. Oni su nam pokazali da nada nije osjećaj, nego odluka: živjeti za Krista i umrijeti s Njim, kako bismo s Njim i uskrsnuli za život vječni.

Došli smo u ovo mjesto gdje je drvo križa duboko posađeno u tlo, kako bismo našom nazočnošću i molitvom zalijevali ovaj križ te, kako bi, po Božjoj milosti, iz njega izrasli slatki plodovi blaženstva i svetosti don Eugena i don Srećka, kao i drugih Slugu Božjih naše Nadbiskupije, ali i kako bismo se svi mi jednom nasitili na slatkom rodu križa na gozbi vječnog života.

4. Graditi kuću na stijeni – osobni i crkveni temelj

Ulomak Lukinog Evanđelja koje danas liturgija stavlja pred nas na razmatranje djeluje izazovno i želi nam pomoći da autentično živimo u nadi uskrsnuća. Isus danas govori o istini – i to istini koja seže do kosti. Znamo, nisu dovoljne riječi. Nije dovoljno govoriti: “Gospodine, Gospodine” (usp. Mt 7, 21). Nije dovoljno samo biti viđen u Crkvi, nositi kolar ili habit, povremeno obući liturgijsko ruho, imati titulu preuzvišeni, monsignore, don, časna sestro…. Isus traži više od toga. Traži srce koje živi po volji Božjoj. Traži kuću sagrađenu na stijeni – na vjeri koja ne popušta ni pred vjetrovima, ni pred bujicama, ni pred razbojnicima, prevarantima i ubojicama.

Ove Isusove riječi osobito prodiru u srce nas svećenika, redovnika i redovnica. Mi smo ti koji najčešće govorimo: „Gospodine, Gospodine“, mi smo ti koji prorokujemo – govorimo u Božje ime, propovijedamo, katehiziramo, poučavamo, blagoslivljamo, posvećujemo. Mi smo ti koji predvodimo narod Božji. Ali, Gospodin nas danas izaziva pitanjem: Jesi li ti onaj koji samo govori – ili onaj koji vrši volju Očevu? Jer, nisu dovoljne samo liturgijske geste, svete riječi, liturgijsko ruho, klerički ili redovnički znak. Ako sve to činimo, a ne živimo u istini Kristovoj, u novosti života Kristova uskrsnuća, ako u dubini našega bića nismo sjedinjeni s Kristom, tada i nama prijeti ona strašna rečenica koju je Isus rekao ludim djevicama: “Zaista, kažem vam, ne poznam vas” (Mt 25, 12).

Zato nas ovo evanđelje danas, ovo hodočašće uz spomen don Eugena i don Srećka, snažno poziva da se vratimo temeljima – i pitamo se: Na čemu gradimo svoju kuću, svoj život? Na kojoj stijeni stoji naš svećenički ili redovnički život? Na navici i uhodanom ritmu? Na simpatijama ljudi? Na mišljenju onih s kojima komuniciramo? Na uspjesima u našem radu, na priznanjima, na brojevima? Ili na Kristu?

Jer, stijena na koju nas Isus poziva da gradimo svoj život nije ideja, nije projekt, nije struktura. Stijena je On – Isus Krist. Krist je bio poslušan Ocu do smrti na križu. On, koji nije tražio svoje, nego je vršio volju Očevu.

Graditi kuću života na stijeni znači slušati Riječ Božju, pohranjivati je u svom srcu, o njoj razmišljati i po njoj živjeti – poput Marije, Isusove i naše nebeske Majke (usp. Lk 2, 19). Gradimo na čvrstoj stijeni kad molimo – i kad živimo ono što smo molili; kad propovijedamo – i kad prvi živimo ono što govorimo; kad naviještamo i sakramentalno slavimo novi život koji je došao Kristovim uskrsnućem i kad hodimo u novosti života. Sve je to zahtjevno i teško, ali i jedini put koji vodi u osmišljeni naš duhovni poziv i život.

Znamo da se riječ ‘stijena’ na grčkom kaže ‘petra’, odakle dolazi ime Petar. A za nas Petar nije samo simbol vjere, nego konkretna osoba – apostol kojemu je Isus rekao: „Ti si Petar – stijena – i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“ (Mt 16, 18). U našem vremenu stijena ima lice: nasljednik svetog Petra je papa Lav XIV. Onaj koji danas nosi Petrovu službu jamac je vjernosti i jedinstva Crkve. I zato graditi na stijeni ne znači samo osobnu duhovnost – nego i biti u jedinstvu s Petrovim nasljednikom, s Crkvom, s naukom Crkve, s biskupom, sa svećeničkim i redovničkim bratstvom.

5. Zajedništvo – dar i odgovornost

Svećenik koji nije povezan sa svojim biskupom, koji djeluje samovoljno, izvan zajedništva, nije utemeljen na stijeni. Redovnik koji ignorira svoju zajednicu i zavjete, svoje poglavare, gradi na pijesku. Svećenik koji je u sukobu sa svojom subraćom, sa župnom zajednicom, koji nije brat među braćom, ne gradi na Kristu. Krist nas nije pozvao da budemo solo igrači, nego da budemo jedno tijelo – Crkva. A to tijelo ima glavu – Krista – i ima svog vidljivog pastira na zemlji – Petra današnjice, papu Lava.

Isus je uoči svoje muke molio Oca: “Da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi” (Iv 17, 12). To nije Isusova pobožna želja, nego srž Njegove volje za Crkvu. Zajedništvo u Crkvi nije opcija, nego temelj. Bez zajedništva, ni najpobožniji pothvati nemaju snagu. Bez zajedništva, i najsvetije riječi mogu postati prazne, jer se ne temelje na Presvetom Trojstvu, na Uskrsnuću, na krštenju, na otajstvenom Tijelu Kristovu koja je njegova Crkva. A sve su to jedini čvrsti temelji naše vjere i našeg duhovnog poziva.

U zajedništvu s Bogom i Crkvom se krije naša duhovna snaga. Kada svećenici žive u zajedništvu sa svojim biskupom, kada redovnici žive u vjernosti svojoj zajednici, kada se svećenik ne uzvisuje nad narodom, nego postaje brat među braćom – tada Duh Sveti djeluje snažno. Tada Crkva ne raste zbog ljudskog umijeća, nego zbog Božje vjernosti. Tada se ne gradi na pijesku ega, nego na stijeni zajedništva u Kristu.

Ali, svi znamo da zajedništvo nije uvijek lako. Ono je ranjeno. Ranjeno individualizmom koji nas zatvara u sebe. Ranjeno osamljenošću koja izjeda srce služitelja. Ranjeno umorom – ne toliko od rada, nego od služenja koje je izgubilo smisao. Ranjeno malodušnošću koja nas je zahvatila kad smo prestali gledati na Gospodina i počeli se uspoređivati s drugima. Ranjeno gubitkom žara, kad nas ljubav prema dušama više ne nosi, kad prevagne komocija na koju smo se navikli, zavoljeli i koja je postala naša omiljena životna družica.

Kako nadvladati poteškoće zajedništva? Znamo: Povratkom na izvor. Ulazeći u sve dublje svakodnevno zajedništvo s Kristom, na svakodnevni susret s Njim u molitvi, u euharistiji, u ispovijedi, u Riječi Božjoj, u braći i sestrama koja nas okružuju. Obnovom bratstva – ne formalno, nego stvarno, duhovnim susretima i razgovorima, zajedničkom molitvom, iskrenim slušanjem jedni drugih, ponovnim otkrivanjem da je brat uz mene dar, a ne prijetnja, neprijatelj ili suparnik. Naše zajedništvo mora biti mjesto gdje se Bog slavi i gdje Bog djeluje, a ne obveza koji nas guši.

Kada se vratimo tom i takvom zajedništvu, tada dolazi i nova snaga, novo pouzdanje. Tada Duh Sveti ne djeluje „unatoč nama“, nego po nama. Tada Crkva raste, jer raste ljubav u nama.

Jedna od velikih opasnosti za naše zajedništvo je ogovaranje i klevetanje. To su duhovne bolesti koje razaraju povjerenje, gase ljubav i truju međusobne odnose. Nema zajedništva gdje se o drugome govori iza leđa, gdje se sije nepovjerenje i sumnja. Ogovaranje nikad nije izraz brige – ono je oblik samozadovoljstva na tuđi račun. Kleveta je pucanj u dobar glas drugoga. Tko ogovara i kleveće brata, zapravo sudi Krista u njemu.

6. Snaga u prihvaćanju drugoga kao dar

Zajedništvo se gradi i prihvaćanjem drugoga. I zato, nije po sebi problem ako mi brat svećenik, redovnik ili redovnica nije simpatičan – problem je ako ga ne prihvaćam kao dar Božji. Ljubav nije samo osjećaj, nego odluka. Osjećaji su prolazni i nestalni. Voljeti znači svjesno birati dobro – iz dana u dan – ljubiti na Kristov način. Sveta Terezija iz Lisieuxa, koja je izabrala da joj životni poziv bude „biti ljubav u srcu Crkve“, nije ljubila svoje sestre u samostanu zato što su joj sve bile drage i simpatične, nego zato što je odlučila ljubiti ondje gdje je teško, gdje je neugodno, gdje se traži žrtva. Odlučila je ljubiti, jer i Bog svakog jednako ljubi.

Ako među nama svećenicima, redovnicima, čekam da drugi prvi prihvaća mene, ostat ćemo zatvoreni u sebi. Ali, ako svaki dan biramo slijediti Kristovu bezuvjetnu ljubav, tada zajedništvo postaje prostor milosti, rasta i radosti.

7. Graditi kuću života na stijeni Ljubavi

U duhu današnjeg Evanđelja, graditi kuću na stijeni, znači graditi svoj život na Ljubavi – na Bogu. To znači graditi na Njegovoj Riječi, na Njegovim zapovijedima koje nisu teret, nego put slobode. Tko gradi na Kristovim zapovijedima, ne gradi na osjećajima koji dolaze i prolaze, nego na vjeri u Krista Isusa i odluci volje: vršiti volju Oca, ljubiti bližnjega, nositi križ, opraštati, biti malen i ponizan. Ljubav nije lagan put, ali je jedini put koji vodi u svetost. To je temelj koji ne popušta kad dođu oluje.

Zato nas Evanđelje danas ne poziva na pobožni ideal, nego na stvarnu gradnju kuće života u kojem se svaka gesta, svaka riječ, svaka odluka mjeri mjerilom Kristove ljubavi. Tako postajemo živo kamenje kuće koja stoji na Stijeni i Crkve koja živi iz Ljubavi.

8. Primjer don Eugena i don Srećka

U Jubilejskoj godini, kad Crkva slavi Božje milosrđe i obnavlja vjernost, neka don Eugen i don Srećko, dvojica mučenika, budu naš poziv na ispit savjesti: Što radimo, kako živimo, na čemu gradimo? Jesmo li uistinu graditelji na stijeni – ili možda, čak i u Crkvi, gradimo život na pijesku taštine i umišljenosti, u blatu oholosti i samodostatnosti, u kaljuži mlakosti i sebičnosti?

Don Eugen i don Srećko ostavili su nam primjer. Oni su gradili kuću života na stijeni. I kad je navala bujice i vjetrova došla – ostali su čvrsti. Neka nas njihova vjernost potakne na ispit savjesti i obnovu odlučnosti.

9. Živjeti Božju Riječ odlučno

U ovom mjestu gdje je rođen don Eugen, neka se danas rodi i nova odlučnost: da ćemo živjeti Evanđelje ne samo dok smo na oltaru, nego i kad navale bujice – u kušnji, u nepravdi, u tišini, u nesigurnosti. I ako bude potrebno – do jarbola smrti. A u ovom istom mjestu, u kojem je don Srećko odveden u mučeničku smrt, neka se rodi i naša hrabrost za prihvatiti križ kad dođe nenajavljeno, u obliku nerazumijevanja, odbacivanja ili šutnje.

Ovo je i trenutak kada trebamo biti odlučni zakopati u grob ono što nas priječi da budemo Kristovi: našu taštinu, našu oholost, naše grijehe, našu sebičnost, netrpeljivost, duhovnu mlakost i lijenost, našu nespremnost za služenje. Neka ovdje, gdje je u zemlju položeno tijelo mučenika don Eugena, budu zakopane i naše navezanosti koje nas sputavaju da budemo slobodni za Boga i bližnje.

11. Život u nadi uskrsnuća

U svemu neka nas, braćo i sestre, ohrabri činjenica da nas Bog ljubi – usprkos našim slabostima, padovima, nesavršenostima. Ne zaboravimo: naša kuća, naš život, naše tijelo je Hram Duha Svetoga. Krist ne prestaje imati povjerenja u nas, ne prestaje nas pozivati, ne prestaje nas podizati i slati. Ova kuća našeg života, ova Crkva, ovo zajedništvo – nisu naše zasluge, nego Njegova milost.

Zato danas, ovdje, u Luci, radosno čekamo petnaestu postaju križnog puta, dan slavnog uskrsnuća, ne samo Slugu Božjih don Eugena i don Srećka i drugih Slugu Božjih naše Nadbiskupije, nego i našega osobnog preobraženja. Ostanemo li vjerni Gospodinu, neće izostati dan kada će On obrisati svaku suzu s naših očiju i prepoznati vjernost koja je možda bila skrivena, tiha, ali istinska – stvarna.

Molimo jedni za druge – da nitko ne ostane sam na putu svećeničkog i redovničkog života, da nitko ne klone, da se nitko ne izgubi. Neka nas Duh Sveti iz dana u dan podsjeća: nismo sami, nismo zaboravljeni. Neka nas žar mučenika naše subraće don Srećka i don Eugena i ostalih ugodnika Božjih naše Nadbiskupije ohrabri, a nada uskrsnuća nosi u našem poslanju.

Amen.

Foto: don Luka Šustić

Don Šime Perić, svećenik Zadarske nadbiskupije, proslavio je svoj dijamantni svećenički jubilej u rodnoj župi Sutomišćica – Poljana u subotu, 21. lipnja, svečanim misnim slavljem koje je povodom 60 godina svoga svećeništva, don Šime predvodio u župnoj crkvi sv. Eufemije u Sutomišćici.

Na misi je propovijedao don Marko Dokoza, župnik župa Ugljan i Lukoran. Don Marko je rodom iz župe Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru u kojoj je don Šime djelovao. Ujedno, don Markov djed bio je suradnik don Šime u župi Belafuža, pomogao je don Šimi u izgradnji crkve i drugim potrebama tek uspostavljene župe.

Propovijed don Marka, u kojoj je Dokoza kroz prizmu i način življenja svećeništva don Šime, razmatrao identitet svećenika uopće, kao i potrebu vjernika laika da mole za svećenike, objavljujemo u cijelosti.

Danas je na ovom mjestu trebao stajati don Mladen Kačan, ali je zbog zdravstvenih razloga spriječen. Zbog činjenice da su iz iste župe rodom, Sutomišćica – Poljana i da su kroz desetljeća zajedno orali njivu Gospodnju, don Mladen bi sigurno bio prikladniji propovjednik u ovoj radosnoj prigodi.

Ipak, zahvalan sam Bogu što mogu govoriti u ovom svečanom trenutku, zbog činjenice da kao svećenik dolazim s Belafuže, iz župe Uznesenja BDM kojoj je don Šime, 1968. godine kad je ta župa ustanovljena, postavio temelj.

U župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru don Šime je proveo šesnaest godina svoga svećeništva. To je župa u kojoj je najduže služio. To je župa koja danas ima obilje plodova koji se osobito vide u broju svećeničkih zvanja, a ima i redovnica.

Sretan sam što mogu govoriti u ime svih svećenika koji su potekli s Belafuže, jer to je župa koja u 57 godina svoga postojanja ima sedam živućih svećenika, dva bogoslova i dva sjemeništarca. Poslije Bibinja, Belafuža je župa najbogatija duhovnim zvanjima u Zadarskoj nadbiskupiji. Jedno od tih zvanja sam i ja.

Iako sam ja u sjemenište ušao 2007., puno kasnije od don Šiminog odlaska iz župe, jer don Šime je premješten s Belafuže 1985., želim vam reći nešto o ambijentu ili duhu koji se nastanio na Belafuži, opisati duhovno ozračje koje se stvorilo tamo, upravo po djelovanju našeg don Šime na Belafuži.

U tom ozračju odrastao sam kao dijete, kao svećenički kandidat i naposljetku kao svećenik, kao župni vikar kroz dvije godine djelovanja tamo – ja sam taj duh upijao. To ozračje koje je po don Šimi uspostavljeno, a kasnije su ga razvijali i njegovi nasljednici na Belafuži sve do današnjih dana, taj duh je i mene oblikovao kao svećenika.

U tom ambijentu oblikovan sam kao svećenik i zato mogu reći da sam i ja plod njegovog djelovanja na Belafuži. To čak i nije toliko važno, koliko je važno da sam ja upio od onoga kako je to don Šime djelovao.

Imao sam milost slušati o njegovim pastoralnim metodama, gledati i ubirati plodove i upijati taj njegov sebedarni svećenički duh. Tko god je pričao s vjernicima na Belafuži, i dan danas, zna da je ono što je don Šime činio, još uvijek tako živo i tako svježe.

Razmišljao sam o tome ovih dana, dok sam pripremao propovijed – i polako mi se oblikovala skica, tj. jedan ‘nacrt’ svećenika, kakav je svećenik pozvan biti.

I papa Lav XIV. rekao je u jednom od svojih prvih obraćanja da će svećenička formacija biti prioritet njegovog pontifikata. Uočavamo da nam je to ‘slaba točka’ na kojoj itekako treba poraditi.

Što bi onda, draga braćo i sestre, polazeći od ovih primjera i od onoga što je don Šime ostavio u našim sredinama kao svoju baštinu, mogao biti dobar svećenik?

Vjerujem da ste svi vi ovdje danas zato što ste zahvalni za dar svećeništva kojeg je naš brat Šime primio.

Ali, vi niste ovdje samo zato što je on svećenik. Vi ste ovdje i zato što ste zahvalni za tu njegovu dobrotu. Zato što je don Šime bio dobar svećenik!

Kad to znamo, možemo si dopustiti da ga uzmemo za primjer.

1. Na prvom mjestu, čini mi se da je dobar svećenik čovjek kvalitetne molitve. Naglašavam – kvalitetne – jer danas su se raširili razni pokreti i pobožnosti koji ponekad graniče s kultom ličnosti. Oblikuje se kult ličnosti oko nekih svećenika i laika, pa se u skladu s tim, najboljim molitvama smatraju one koje oni promiču. „Moli ovu molitvu, tako je rekao onaj don ili fra…“.

Koliko god je don Šime molio, uvjeren sam da nikad nismo osjetili da se oko njega stvara neki kult ličnosti, a još manje da ga on na bilo koji način potiče.

Njegova molitva kretala je od onoga što nam daje Crkva, a to je na prvom mjestu molitva Časoslova, za nas svećenike: psalmi, ulomci Svetog Pisma, tumačenje otaca i nauk Učiteljstva Crkve. To je temelj za našu molitvu. To  čini našu molitvu kvalitetnom, da ne zalutamo i da se u molitvi ne vrtimo u krug, već da gradimo živi odnos s Gospodinom.

2. Na drugom mjestu, svećenik mora imati dobar teološki temelj. Danas ima puno knjiga, puno nauka i puno mišljenja o Bogu. Sve to slušamo, i na teološkom studiju, a premalo vremena se nadahnjujemo zdravim i provjerenim naukom kojeg je kroz stoljeća Crkva odobravala, preporučivala i ustanovljavala. Osobito kad govorimo o tumačenju, proučavanju Svetog Pisma – puno toga novoga je otkriveno, ali temeljnu poruku nitko ne može bolje prenijeti i rastumačiti od otaca Crkve i od onih koji su se ocima Crkve nadahnjivali.

I to je don Šime komentirao u jednom razgovoru i trudio se u svakoj župi u kojoj je bio, da u župnoj kući bude dobra knjižnica. Trudio se da i on sam ima dobru knjižnicu, dobru i provjerenu knjigu iz koje će crpiti potrebno znanje, kako bi obogatio svoje tumačenje Riječi Božje i kako bi ostao vjeran nauku Crkve. Takav pristup nam je uistinu potreban. Ishodište našeg propovijedanja ne mogu biti razna mišljenja i viđenja, nego ono što su nam navijestili i prenijeli apostoli, a kasnije čuvala i tumačila Crkva.

3. Nadalje, treće, bitno je da svećenik bude čovjek susreta. Postoji danas opasnost za nas svećenike. Prva je da se zatvaramo u sebe i tražimo svoj komod; da ne izlazimo iz svoga ureda ili svoje sobe. Da stalno čekamo da netko dođe k nama, a da mi ne idemo ususret drugome.

Druga opasnost je da mi svećenici budemo obični organizatori događanja (event – manager), da organiziramo hodočašća, proslave i tako njegujemo „pastoral vatrometa“. Stalno se nešto događa, stalno se negdje putuje, obnavlja se i uređuje, stalno se organiziraju neka slavlja – ali, nema susreta. Opet svećenik ostaje na distanci, poput direktora u nekoj organizaciji. Svećenik je tu samo menadžer. To nije bio don Šime.

Don Šime mi je u jednom razgovoru  rekao, a znam to i po svjedočanstvima drugih, pastoralno ‘pravilo’ koje je primjenjivao: “Trudio sam se svaki dan posjetiti bar jednu obitelj. Trudio sam se da ne prođe dan da ne odem barem u jednu obitelj”.

Jedna vjeroučiteljica iz moje župe mi je posvjedočila: “Da don Šime nije bio tako ustrajan, gotovo da nam je dosađivao svojim posjetama, tko zna što bi bilo od moga oca, u duhovnom smislu”. Ona je bila još mala djevojčica, sjeća se kako bi don Šime navečer sjeo s njenim ocem u njihovoj kući, razgovarao.

To je ono – da mi svećenici trebamo tražiti priliku za susret, da mi svećenici imamo hrabrosti. To nije uvijek lako.

Nemojte misliti da je nama lako ulaziti u vaše prostore, u vašu intimu, u prostor jedne obitelji. Nije to lako. Mi moramo izaći iz svoga komoda, da bismo tamo došli. Ali, to je važno. To je presudno. To je ono, ići na periferije, o čemu nam je govorio papa Franjo.

Treba biti spreman izići iz svoga komoda da bi mogao biti tako prisutan, ali moramo skupiti hrabrosti za izlazak na periferije.

I što se onda događa?

Kada čovjek uđe u taj susret, kad se svećenik redovito susreće s ljudima, onda najčešće upoznaje ono dobro i lijepo u nekoj sredini i nije opterećen crnim vijestima kojima nas bombardiraju sa svih strana. I nitko ga ne može oneraspoložiti stalnim pričama kako se ‘svit konča’, jer vidi da se ljudi i dalje žene, vesele, rađaju djecu, parovi se sastaju, ljudi okupljaju, žive i umiru.

S druge strane, istovremeno, svećenik upoznaje i ljudsku bijedu, duhovnu i materijalnu. Izbliza vidi gdje to njegov narod griješi i gdje nije blizu Gospodinu.

U susretu s tom stvarnošću, kad to vidiš izbliza, onda ne možeš ostati nijem. Onda tvoja molitva postaje jača. Svećenik onda pronalazi dodatnu motivaciju za molitvu i vapije Bogu: “O, Gospodine, pogledaj! O, Gospodine, smiluj se!”. Zato je to presudno za nas svećenike – da izađemo iz svoga komoda i da budemo ljudi susreta.

4. Dalje, što je jako važno, kad se vratimo ponovno u crkvu, možemo reći, na primarno „radno mjesto“ svakog svećenika, što je crkva – onda je važno da se vidi, osobito u liturgiji, ali i u uređenju crkvenog prostora, da je svećenik onaj koji ljubi Crkvu, svoju zaručnicu.

Svaka liturgija je za svećenika jedan „ples“, simbolično govoreći – poput prvog plesa kojeg mladenci plešu u svadbenoj dvorani. Liturgija je „ples“ svećenika sa svojom zaručnicom. A pravi zaručnik će se truditi biti najbolji, da se uvježba, da bude skladno, dostojanstveno.

I to je prva kateheza – kad vjernici u crkvi vide da svećenik dostojanstveno, lijepo, s pažnjom služi liturgiju i tumači Riječ na jednostavan, ali dubok način.

Ne treba puno pričati – sâm takav stav je kateheza, pouka. I u tome je naš don Šime bio neumoran, i to se don Šime uvijek trudio činiti.

Zapamtio sam da je don Šime kupio devet zvona – to je jedan od načina na koji se on trudio da i vanjština bude odraz nutrine, ali i da nas ta vanjština usmjerava prema bitnome.

Poseban trag u vanjskom uređenju crkvi koje su mu bile povjerene ostavio je kupnjom zvona, njih ukupno devet. Mislim da nema svećenika koji je kupio više zvona. A zvona su anđeoski glasovi koji nam svraćaju pozornost na ono što je bitno. Isto čini svećenik kad dostojanstveno pristupa oltaru Gospodnjem.

„Don Šime je tražio najbolje kabele da do svakog srca dovede struju  Milosti; da se u svakome upali žarulja spasenja“

Te četiri karakteristike – da je svećenik čovjek molitve, da svećenik ima dobar teološki temelj, da se svećenik trudi na različite načine susresti ljude, da svećenik lijepo i dostojanstveno slavi liturgiju – te četiri točke, plus ona koja je u tome sadržana, ali je volim naglasiti: katehizacija, poučavanje, vjeronauk.

Dakle: kvalitetna molitva, provjereni nauk, iskreni susreti i dostojanstvo u liturgiji, uz važan zadatak – katehizaciju, kriteriji su po kojima možemo vrednovati svakog svećenika. Za svećenika koji se trudi u svim tim područjima, s pravom ćemo reći da je dobar svećenik.

U školi bi učiteljica takvom učeniku rekla: “Sjedi, dva”.

Ali, don Šime nije bio svećenik “Za dva”. On nije bio svećenik za „Dovoljan”.

On je još uvijek svećenik koji je otvoren za ono što Duh Sveti nadahnjuje u pojedinim trenucima povijesti i vremenima Crkve.

I zato njemu nisu bila dovoljna samo uobičajena sredstva. Nego, on se poslužio i novim alatima Duha Svetoga, i novim sredstvima evangelizacije, kako bi u ovom vremenu mogao onima koji su mu povjereni uistinu komunicirati Riječ spasenja.

Prije nego je pohađao bogosloviju, don Šime je završio obrazovanje u Tehničkoj školi za električara. Poslužit ćemo se analogijom i možemo reći da je don Šime tražio najbolje kabele u ovo vrijeme, da do svakog srca dovede struju spasenja; da do svakog srca dovede Milost, da se u svakom upali žarulja spasenja. Tako on živi svoje poslanje.

Molimo li za svećenike – koji izgaraju, a ne odrađuju

Kad sam vam rekao kakve svećenike trebamo i što bi sve svećenik trebao činiti, želim reći i nekoliko riječi o tome kakve vjernike trebamo, što bi vjernici trebali činiti.

Jer i sâm sam prije ređenja puno slušao prigovore na račun svećenika uz opasku: “Kad ti budeš svećenik, nemoj ovako ili čini onako, itd.”.

Pozorno sam slušao sve te savjete i opomene. Kao svećenik, kao i mnoga moja subraća, trudimo se izbjeći ono što je negativno, vjernicima iritantno ili čak sablažnjivo. Trudimo se činiti dobro, ali događa se i da često nailazimo na zid.

U ovo malo godina svećeništva, ja imam sedam godina svećeništva, don Šime ima šezdeset; ali, koliko god se trudiš, koliko god daješ sebe, daješ ljubav, nekada ne spavaš, daješ svoje fizičke snage – ali opet, zatvorena srca.  Našli smo se u situaciji da unatoč trudu, odricanju, ljubavi, pred nama stoje ljudi zatvorena srca.

I večeras sam malo, malo razočaran – jer sam očekivao da će ova crkva u Sutomišćici biti prepuna. Došao sam pola sata ranije, misleći da neću imati gdje parkirati automobil.

Što nam to govori?

Vidite, imate pred sobom čovjeka – i vi znate koliko je don Šime dobar. Stat’ ćemo na tome – dobar. Nećemo ići na ono svet. Ima tko to prosuđuje.

Ali. I sad zamislite. Koliko god si se trudio biti dobar – naravno, nije to don Šime radio da bi vas sad došlo u crkvu dvije tisuće. On je to radio zbog Gospodina.

Ali bi nekako bilo logično da ja kao mladi svećenik i toliki drugi kažu: „Ovaj čovjek, ja ga poznajem 60 godina, služi Bogu, pa sigurno će biti puno zahvalnih ljudi za njegovo služenje“.

Smatram da je don Šime zbog svoje dobrote zaslužio da se u crkvi, na misi uz 60. godina njegovog svećeništva, okupi daleko veći broj ljudi – da mu svojom prisutnošću izraze zahvalnost i da zajedno s njim Bogu zahvale za dar svećeništva.

Na otoku Ugljanu ima između 4 000 i 5 000 stalnih stanovnika, od toga ih je sigurno bilo 3 000 župljana don Šime: u Kalima, Kukljici i gradu Zadru. Plus oni koji su njegovi mještani.

Kolika srca je svojim služenjem don Šime dotaknuo, a kolika srca nisu odgovorila na tu ljubav zahvalnošću?

E sad, što je važno? Zašto vam to govorim?

Ne kažem to da bih kritizirao one koji nisu došli – nego da vama, koji ste tu, osvijestim koliko je važno da vi imate ljubavi za svećenike.

I još je važnije, da vi želite biti sveti!

Jer ako vi ne želite biti sveti, ma može svećenik biti i najsvetiji – ništa od toga. Ni najsvetiji svećenik neće imati uspjeha u svom poslanju među vama.

I to je zadatak!

Kad kažemo da nam nedostaje svećenika ili kad upiremo prstom u mane koje svećenici imaju – zaboravljamo da su svećenici točno onakvi kakve ste ih vi sebi izmolili; ni bolji ni gori.

Kako i koliko se moli za svećenike, kakvog svećenika priželjkuješ, toliko i takve svećenike imamo. Ako ti želiš biti svet i rasti u svetosti, Bog će ti providjeti svećenika koji će te učiti kako ćeš rasti u svetosti.

Ako ti želiš nekog svećenika u kojem gledaš običnog operativca, da ti malo dođe, poškropi kuću, blagoslovi kuću o Božiću i isprati pokojne, imat ćeš takvog svećenika.

Onda se nemoj tužiti, a zašto ovaj svećenik ne radi s djecom, zašto ovaj svećenik ne zna propovijedati, zašto ovaj svećenik ovako, a zašto onaj svećenik čini onako?

Za kakve svećenike smo molili, takve svećenike smo dobili. Onda ćete imati svećenike koji odrađuju, umjesto da izgaraju.

U moru prigovora koje nižemo na račun svećenika, moramo se sjetiti ove činjenice – za što smo molili, to smo dobili.

Imamo milost da je prije nas bilo svetih ljudi, a ima ih i danas. I imamo milost da su nam ti ljudi izmolili ovog našeg svećenika, don Šimu, s kojim u zahvalnosti Bogu slavimo ovu svetu misu.

Zato se i njih spominjemo – svih koji su molili i izmolili don Šimino svećeničko zvanje – i za njih Bogu zahvaljujemo i za njihove duše ovu svetu misu prikazujemo. Amen.

Foto: I. Grbić

Za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio u zbornoj crkvi Uznesenja BDM u Pagu, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić posvetio je novi oltar, blagoslovio ambon i obnovljeni prezbiterij paške župne crkve u nedjelju, 22. lipnja.

Oltar koji je 1967. bio postavljen izvan svetišta u lađu paške crkve, uklonjen je te se pristupilo kompletnom uređenju prvotnog svetišta. Izrađeni su novi oltar i ambon, a u izradi je i novi sedes te će se vratiti korske klupe, čime će svetište u Pagu imati svoju prvotnu ulogu u crkvi.

Liturgija posvete oltara, blagoslov ambona i obnovljenog prezbiterija ne znači samo uređenje liturgijskog prostora, nego tim činom želi se obnoviti i naša vjera, rekao je mons. Zgrablić, poručivši: „Kao što se prostor obnavlja vidljivo, pozvani smo obnoviti i ono nevidljivo, svoj odnos s Kristom“.

Oltar na kojem se ponazočuje Kristova žrtva i za nas obnavlja milost spasenja, poziva nas da križ prihvatimo u zajedništvu s Kristom. „Križ je prilika da kroz trpljenje rastemo u ljubavi, razumijevanju, čovještvu. Svaka teškoća može postati prostor u kojem ljubav raste. Križ je škola ljubavi, a ljubav je jedini put kojim postajemo istinski ljudi“, poručio je nadbiskup.

„Oltar je mjesto žive Božje prisutnosti gdje se događa susret neba i zemlje, mjesto gdje Krist ponovno daruje samoga sebe. Na oltaru se u euharistiji događa najveće otajstvo vjere: Kristova žrtva na križu postaje stvarno prisutna. Kruh i vino po riječima posvete i silasku Duha Svetoga postaju Tijelo i Krv Isusa Krista. To je stvarno i otajstveno prisustvo živoga Boga među nama. Oltar je Kalvarija i Pasha, žrtva i gozba, mjesto gdje Bog silazi k čovjeku da bi čovjeka uzdigao k sebi“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da zato pred oltar treba pristupati s vjerom, zahvalnošću i strahopoštovanjem.

U novi kameni oltar u Pagu stavljene su relikvije blaženika Ivana Merza, Marije Petković i Miroslava Bulešića.

„Čin polaganja relikvija u oltar nije samo pobožna tradicija, nego i teološka poruka: Crkva je izgrađena na temeljima vjere blaženika i svetaca, na žrtvi onih koji su svoj život dali za Krista. Položene relikvije podsjećaju da se na tom mjestu ne prinose samo darovi kruha i vina, nego da se sjedinjujemo s brojnim svjedocima vjere koji su svojom žrtvom postali dionici Kristove žrtve i ljubavi. Time se pokazuje da se euharistija slavi u zajedništvu s nebeskom Crkvom i da nas oltar povezuje sa svetošću koja ne poznaje granice vremena i prostora“, naglasio je mons. Zgrablić.

Blagoslov novog ambona i obnovljenog prezbiterija poziva na osobnu obnovu prostora, ali i srca vjernika. „Ambon s kojega se naviješta Božja riječ nije samo funkcionalni element liturgijskog prostora, već znak Kristove prisutnosti u Svetom Pismu. Ambon je ‘stol Riječi’, kao što je oltar ‘stol Žrtve’. Ambon je prostor u koji se ulazi i nosi duboku simboliku. Podsjeća na prazan Isusov grob iz kojega anđeo naviješta uskrsnuće Crkvi: Radosnu vijest pobjede nad smrću. Istodobno, ambon podsjeća na rajski vrt iz Knjige Postanka, mjesto prvog susreta Boga i čovjeka, gdje je Riječ Božja prvi put izgovorena nad čovjekovim životom“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da s ambona Bog progovara narodu, uči, opominje, hrabri ga i vodi.

„Blagoslov ambona podsjeća da Sveto pismo nije samo tekst prošlosti, nego živa Božja Riječ koja ima moć oblikovati savjest, obnoviti srce i voditi putovima spasenja. Kao što je narod nekad slušao proroke i Krista, tako i mi  u misi postajemo slušatelji Božje Riječi koja traži naš odgovor vjere“, potaknuo je nadbiskup.

Na sedesu sjedi svećenik, predvoditelj slavlja u ime biskupa, po biskupu u ime Crkve, a po Crkvi u ime Krista. „On je poslužitelj Riječi i u Kristu posrednik milosti. Kad sjedi na toj stolici, on ne iznosi svoje mišljenje, nego služi Božjoj riječi, poučava vjeru Crkve, vodi zajednicu“, pojasnio je mons. Zgrablić.

„Obnovljeni prezbiterij, središnji liturgijski prostor, mjesto u kojem se susreću službe i otajstva, gdje se očituje hijerarhijski sklad i zajedništvo Crkve, poziva nas na dublje razumijevanje Crkve kao zajednice vjernika okupljene oko stola Riječi Božje i stola Euharistije.

U njegovoj obnovi ne vidimo samo estetsko poboljšanje, nego znak duhovnog buđenja zajednice. Sve u prezbiteriju – oltar, ambon, sjedište predvoditelja, usmjereno je tome da nas uvede u dublji susret s Kristom“, poručio je mons. Zgrablić, naglasivši da se obnova prezbiterija „ne tiče samo prostora, već nas poziva da i mi budemo obnovljeni, da budemo ‘živo kamenje’ duhovnog hrama, otvoreni Božjoj riječi i hranjeni euharistijskim Kruhom“.

Na kraju mise, mons. Zgrablić blagoslovio je i novoobnovljeni pokrajnji oltar Gospodnjeg Prikazanja u zbornoj crkvi, na kojem se nalazi relikvija sv. Valentina kojega je Pažanin biskup Frane Petar Rakamarić poklonio svojoj rodnoj župi. Na oltaru se nalazi jedan od dva sačuvana portreta biskupa Rakamarića, kojeg je njegova rođakinja Marija darovala paškoj župi.

Prigodnu riječ na kraju mise uputio je i paški župnik don Božo Barišić. „Oltar, mistično, jest Krist i predstavlja ishodište svakog svetog obreda, ishodište svih sakramenata. Na duhovan način, sâm biskup ga podiže i gradi svojim rukama. Kako kaže teolog Nikola Kabasilas: ‘Biskup je model oltara, ne samo zato što je njegov graditelj, nego i zato što među svim vidljivim stvarima jedino ljudska narav može uistinu biti hram i oltar Božji, tako da je hram i oltar sagrađen ljudskim rukama slika i lik Božji’“, rekao je župnik Barišić.

Don Božo je poželio da relikvije Merza, Petković i Bulešića, odnosno njihovi  životi i svjedočanstvo vjere, budu svjetlo i nadahnuće svima koji dolaze moliti, slaviti Boga i hraniti se Kruhom Života. Citirao je pritom Kabasilasa: „Ne postoji ništa što bi bilo bliže Kristovim otajstvima od svjedoka, mučenika, blaženih: njima su s Kristom zajednički i tijelo i Duh, način smrti i sve ostalo. Dok su bili živi, Krist je bio u njima, ali ni nakon smrti On ne napušta njihove ostatke. Sjedinjen je s njihovim dušama, ali je i pridružen i pomiješan i s njihovim ostacima, jer se milost Božja nije odvojila od njih“.

„Oltar poškropljen blagoslovljenom vodom, pomazan svetim uljem, izrečenom posvetnom molitvom i okađen tamjanom, postaje trajni znak Božje prisutnosti među nama. S njega će se uzdizati euharistijska žrtva, hraniti narod Božji, tu ćemo donositi svoje radosti, boli, nade i zahvale“, rekao je don Božo, poželjevši da crkva i dalje bude dom molitve, kuća zajedništva i vrelo snage za sve koji u njoj borave. „Budimo dostojni primatelji milosti koju nam Krist daje u svakom slavlju, u svakoj misi, po svakom sakramentu, na novoposvećenom oltaru“, potaknuo je don Božo.

Nadbiskup Zgrablić i paški župnik Božo Barišić zahvalili su svima koji su radom i donacijama sudjelovali u zahtjevnom poslu obnove prezbiterija, kao i Konzervatorskom odjelu u Zadru na stručnoj pomoći i savjetima oko uređenja svetišta u Pagu.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na svetkovinu Rođenja sv. Ivana Krstitelja u utorak, 24. lipnja, započela je trodnevna duhovna priprava uoči župne svetkovine Presvetog Srca Isusova na Voštarnici u Zadru.

Trodnevnica je započela pjevanom molitvom zlatne krunice i litanija u čast Srca Isusova koje je predvodio župnik fra Bojan Rizvan. Nakon molitve, duhovni nagovor vjernicima uputio fra Jozo Hrkać, župnik Župe Bezgrešnog začeća BDM iz Posušja. Pomolio se Duhu Svetome kako bi svakom prisutnom dao milost čuti ono što treba u ovom trenutku njegovog života.

Na temelju evanđelja koje je u prošlu nedjelju naviješteno u Crkvi (Lk 9,18-24), propovjednik je razmatrao pitanje: “Što vi kažete tko sam ja?”. Podsjetio je kako naš život brzo teče te nam se u toj užurbanosti lako dogodi da previdimo to temeljno pitanje našeg života, a često se i oslanjamo na nepotpune odgovore ljudi koji ne mogu zadovoljiti čežnju našeg srca. To je pitanje koje stalno traži odgovor. Zato se na taj naš odgovor na pitanje: “Tko si ti, Bože, za mene?”, nakupe mnoge stvari zbog kojih lako zadobijemo i stvorimo krivu sliku o Bogu,  istaknuo je fra Jozo.

Fra Jozo se osvrnuo na četiri najčešće krive predodžbe Boga u našem životu. Ponajprije, Boga olako počnemo percipirati kao Onoga koji je sav u službi čovjekovih potreba. Takav Bog u našem životu lako postane Bog koji mi služi samo da ispunim svoju prazninu, ali ga ne doživljavam osobno, nisam spreman trpjeti za njega, nego samo kad mi se javi neka potreba, odmah posežem za Bogom; ali, po nestanku mojih potreba, Boga zanemarim.

Druga pogrešna slika o Bogu jest moralistička, gdje Boga vidim kao onoga koji kažnjava i nagrađuje. Tu se lako interpretira Boga kao da čeka neki tvoj grijeh kako bi te mogao kazniti, a čim napravim neko dobro, odmah zauzvrat zahtijevam neku nagradu. Takva se slika Boga izgrađuje kroz strah i nepovjerenje isprepleteno pitanjem hoće li mi Bog oprostiti moje grijehe. Nema u takvom životu istinske ljubavi, nego je odnos s Bogom temeljen na grijesima.

Treća pogrešna slika Boga na koju je upozorio predvoditelj trodnevnice je patrijarhalna slika Boga u kojoj se Boga razumijeva kao glavu obitelji kojoj se sve mora pokoravati, kao da je Bog netko tko ti ne da misliti svojom glavom jer je sve već unaprijed određeno. Fra Jozo se osvrnuo i na sliku “bezazlenog Boga” koji što god ja učinio ili kako god ja živio, on je Bog ljubav pa nije ni bitno trudim li se živjeti evanđeoski, jer ionako će on sve to oprostiti.

Fra Jozo je podsjetio kako možemo biti taoci svoje slike o Bogu, ali smo pozvani svoju sliku o Bogu usklađivati s onim što je Bog rekao o sebi.

Pozvavši okupljene na češće čitanje Božje riječi, slavljenje sakramenata, življenja u istinskom zajedništvu s Crkvom, može se izgraditi slika Boga koja je autentična, koja daruje prostor da se njegova slava i dalje naviješta po našem svakodnevnom vjernom životu.

Nakon nagovora uslijedilo je misno slavlje koje je predvodio fra Jozo u zajedništvu s franjevcima koji djeluju u župi. U homiliji propovjednik je rekao kako iz pročitane Božje riječi i svetkovine Rođenja Ivana Krstitelja možemo naučiti da je Bog uvijek vjeran svojim obećanjima te je potrebno imati strpljivosti i povjerenja da on zna koji je pravi trenutak.

Mi često Boga želimo svojom molitvom požuriti da nešto učini, a on nas uči strpljivosti. Nema neuslišane molitve, pojasnio je fra Jozo, podsjetivši kako Bog nikad ne iznevjeri, ali ako nešto ne uslišava u ovom trenutku, znači da postoji neko veće dobro kojem nas želi učiti.

Hrkać je istaknuo kako nas Božja riječ podsjeća da je Bogu bitan svaki pojedinac jer postojimo u Njegovoj namisli i prije rođenja; i ne samo to, nego za svakog od nas Bog ima i svoju misiju, svoje poslanje.

Bog se očituje u životu Krstitelja kao onaj koji daje snagu i mudrost za izvršenje misije koju nam povjerava, ali je važno shvatiti da nam on jasno govori u tišini srca te se i tu naslućuje razlog Krstiteljevog života u pustinji.

Fra Jozo je zaključio homiliju riječima kako je Ivan Krstitelj bio jeka Božjeg glasa, iako Ivan ne razumije uvijek Njegovu volju, nego u odnosu s Njim pročišćava nesporazume te je potaknuo sve na ustrajnu molitvu u kojoj se otkriva volja Božja za naš život.

Nakon mise uslijedilo je euharistijsko klanjanje. Prvi dan trodnevnice  pjevanjem je uzveličao zbor mladih pod vodstvom Marte Ostojić.

fra Bojan Rizvan

Foto: Župa Voštarnica

Za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio u župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Lisičiću, tu je novoizgrađenu crkvu u subotu, 21. lipnja, posvetio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Koncelebrirala su osmorica svećenika, među kojima i župnik Lisičića don Alojzije Knežević i don Anđelko Buljat, dekan Benkovačkog dekanata.

Nekadašnju župnu crkvu čija je gradnja bila dovršena 1982. godine, uvelike radom sâmih župljana Lisičića koji su cijeli prezbiterij svojim rukama bili obložili kamenom po kojem je poznato to mjesto, srbijanski agresor srušio je 1991. u Domovinskom ratu. Mjesto Lisičić u Benkovačkom dekanatu bilo je stradalo duhovno i materijalno. U Domovinskom ratu, iz Lisičića su ubijeni hrvatski branitelj Zvonko Kutija i četvero civila, a branitelj Ivan Budan je nestao. U sjećanje na njih, spomen – obilježje s korpusom Krista i hrvatskim jarbolom nalazi se u blizini župne crkve u središtu mjesta koje broji približno 300 stanovnika.

„Posveta crkve je novi početak – početak boljeg svijeta za narod koji će se u njoj okupljati.  Nije lako ponovno graditi novu crkvu nakon rušenja. Ova crkva nije srušena samo fizički. S njom su rušeni i životi, domovi, sjećanja, nanesene su duboke duševne rane. No, ponovnom gradnjom crkve, niste dopustili da zadnja riječ pripadne mraku. Vjerovali ste da Gospodin može obnoviti ne samo zidove, nego i srce naroda“, poručio je mons. Zgrablić župljanima Lisičića, ohrabrivši da se i nakon životnih udaraca bolesti, gubitaka, rušenja i poraza, s Bogom sve može ponovno podići.

„Činom posvete crkve ne posvećujemo samo kamen, beton i drvo, već živom vjerom slavimo Boga i utvrđujemo se u vjeri naroda koji nije dao da mu se uzme ono što ga veže s Nebom. Posvećujemo novu crkvu Rođenja BDM, mjesto koje su neprijatelji srušili, ali koje je vaša vjera ponovno podigla“, poručio je nadbiskup Lisičićanima, rekavši kako „Bog ne obećava da neće biti patnje, ali obećava da nas u patnji neće napustiti.

Ako je Hram njegovog tijela bio srušen, ali uskrsnućem proslavljen, onda i naši ‘hramovi’ – obitelji, odnosi, zajednice, nisu izgubljeni dok god se Bogu predajemo. U svakom razvaljenom hramu našeg života, Bog već vidi novi temelj. Gdje mi vidimo kraj, On vidi početak. To je snaga uskrsnuća“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio svima koji su doprinijeli ostvarenju toga svetog zdanja: graditeljima, obrtnicima, radnicima i majstorima, što su svojim radom utkali dio sebe u taj dom molitve, poželjevši da crkva uvijek bude mjesto susreta Boga i čovjeka, molitve, mira i zajedništva.

Zahvalio je i svim dobročiniteljima i darovateljima koji su velikodušno pružili financijsku pomoć, materijalna dobra, usluge i pomogli su ostvarenje toga sna. Zahvalio je i svima koji su s ljubavlju uređivali okoliš crkve i popločali ga kamenom, kao i svim župnicima „koji su neumorno vodili, poticali i molili da se ta crkva izgradi ne samo u kamenu, nego i u zajedništvu i vjeri naroda“.

Mons. Zgrablić je zahvalio i blagopokojnom zadarskom nadbiskupu Ivanu Prenđi i don Srećku Petrovu, bivšem ekonomu Zadarske nadbiskupije, „na podršci i vodstvu tijekom gotovo cijelog procesa izgradnje crkve“.

Liturgijskim obredom, posvetiti crkvu znači „označiti je za Boga – jer je on svet, kao sveto mjesto, kuću molitve, mjesto živog susreta s Kristom. Graditi crkvu može i graditelj, ali posvetiti crkvu može samo vjera. Bez posvete, crkva je samo građevina. Posvetom postaje Hram, dom Božji među nama“, istaknuo je mons. Zgrablić, u tom kontekstu istaknuvši značenje riječi ‘svetost’.

„Na hebrejskom, riječ svet – quadoš, dolazi od glagola koji znači ‘sjeći, odijeliti’. To znači da je crkva prostor koji je odvojen, odijeljen od svakodnevne upotrebe, od svega što je profano, svjetsko, od svega što nije posvećeno. Posvetiti crkvu, dakle, znači izdvojiti nešto za Boga“, rekao je nadbiskup.

Pojasnio je i obredne znakove koje uključuje posveta crkve: „škropljenje oltara i zidova svetom vodom, pomazanje krizmanim uljem zidova crkve i oltara, kađenje, paljenje vatre i  svijeća na oltaru – svi ti znakovi izražavaju da se ta građevina trajno predaje u službu Bogu.

Škropljenje blagoslovljenom vodom označuje čišćenje i novi početak – želi nas podsjetiti na krštenje. Pomazanje uljem označuje pomazanje Duha Svetoga. U Svetom Pismu, ulje je bilo znak Božjeg izabranja, zaštite i snage. Svećenici, proroci i kraljevi u Starom zavjetu pomazani su uljem kao vanjski znak, da ih Bog postavlja za posebnu službu. Kad se pomazuju oltar i zidovi crkve, označuje se da je ta građevina zauvijek posvećena Bogu i da Duh Sveti prebiva i djeluje u tom prostoru“, poručio je nadbiskup. To simbolizira i da smo na krštenju i potvrdi bili pomazani, postali smo hram Duha Svetoga. Stoga je i Isusovo čišćenje Hrama poziv da očistimo vlastitu nutrinu, rekao je predvoditelj slavlja. Za to nam je potrebna duhovna higijena:  ispitivanje savjesti, ispovijed, molitva i čitanje Božje riječi.

„Potrebno je izbaciti iz duše ono što guši povjerenje u Boga, što zaklanja svjetlo vjere, što otupljuje ljubav. Čista duša i posvećena crkva postaju pravo mjesto susreta s Bogom“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadalje, u obredu posvete, „paljenje plamena i kađenje simboliziraju molitvu i Božju prisutnost. Kad se tamjan pali na oltaru, dim koji se uzdiže simbol je Kristove žrtve koja se uzdiže Ocu. Kao što se dim ne zadržava na zemlji, nego se uzdiže prema nebu, tako i liturgijski čin kađenja uzdiže sve naše molitve, zahvale, nade i boli Bogu. To je izraz da zajednica, s Kristom, prinosi sebe Ocu. Oltar je mjesto toga uzdignuća, a tamjan to vizualno i duhovno očituje.

To je i znak da se na oltaru ne događa nešto apstraktno ili samo simbolično, nego stvarno – tu se slavi euharistija, spomen – žrtva, posadašnjenje Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Paljenje tamjana na oltaru naviješta da Krist, koji se jednom zauvijek prinio za nas, i dalje ostaje prisutan u svakoj misi i živoj zajednici koja ga vjerno slavi. Paljenje svijeća označuje Krista, Svjetlo svijeta“, rekao je nadbiskup.

Izgradnju crkve najvećim dijelom financirala je Zadarska nadbiskupija. Završno uređenje crkve trajalo je godinama, osobito u sanaciji velikog vlaženja crkve čija je obnovljena gradnja u sadašnjem novoizgrađenom obliku bila dovršena 2001. godine, što su prilozima pomogli župljani Lisičića, darujući svoj doprinos u novcu, materijalu i uslugama, kao i dobročinitelji iz cijele Hrvatske i šire. Izvođač građevinskih radova crkve bilo je poduzeće Oziris iz Zadra.

Po povratku u mjesto nakon oslobodilačke akcije Oluja, dok se nije izgradila nova crkva 2001. g., Lisičićani su se okupljali u prostoru škole u svom mjestu koja im je služila kao bogoslužni prostor za slavlje svih sakramenata.

Župljanima je na njihovom doprinosu i svim dobročiniteljima zahvalio i župnik Knežević. Župljani Lisičića prigodno su darovali mons. Zgrablića domaćim proizvodima i kamenoklesarskim radom, reljefom u kamenu s prikazom župne crkve u Lisičiću.

Iz Lisičića rodom je i fra Stanko Bačić (1916.-2003.), povjesničar i pisac, kojemu su Lisičićani u zahvalno sjećanje podigli brončano poprsje ispred župne crkve 2023. godine.

Fra Stanko je djelovao u Kninu, Imotskom, Šibeniku, Visovcu, Splitu, Sumartinu i Karinu. Proučavao je djelovanje franjevaca u Dalmaciji i demografski razvoj u zadarskom i šibenskom zaleđu. Autor je više djela, među kojima i knjiga „Visovački franjevci u Skradinskoj biskupiji“ (1991.) te „Franjevci u Zadarskoj nadbiskupiji i Ninskoj biskupiji“ (1995.).

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ines Grbić

Misu zahvalnicu za akademsku 2024./25. godinu Sveučilišta u Zadru u nedjelju, 22. lipnja, sa svečanim Tebe Boga hvalimo, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Misa zahvalnica je poziv „da iz svega što smo doživjeli ponesemo ne samo znanje, nego i mudrost; ne samo informacije, znanstvene alate i titule, nego i povjerenje u Boga koji ide s nama“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da je na kraju akademske godine dobro stati zbog sabiranja rezultata, umora, ali i zbog smisla.

„Prebrzo prelazimo iz roka u rok, iz semestra u semestar, a malo zastajemo kako bismo rekli jednostavno, a važno: Hvala. Zahvalnost je više od uljudnosti i pristojnosti: ona je čin slobode, govor srca, riječ molitve. Tko zahvaljuje, prepoznaje da nije samo svojim snagama sam dosegnuo puno toga, nego vidi još širu sliku svoga nastojanja, truda i djelovanja“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da nas „zahvalnost uči istini i poniznosti, ali i radosti“.

Poručivši kako je važno da Bogu, izvoru svega dobra, zahvalimo za proteklu akademsku godinu sa svim njenim trenucima: lakima i teškima, jasnima i zbunjujućima, nadbiskup je istaknuo da je, liturgijski, zahvaljivati Bogu čin pobožnosti, ali i duboki čin vjere.

„Zahvalnost u euharistiji nas podsjeća tko je izvor svakog dara, tko je nositelj naše svakodnevice i tko jedini vidi sve neizrečeno: trud, umor, male uspjehe i tihe pobjede. Zahvalnost pred Bogom uči nas da je sve Božja milost, da ništa nije samo naše postignuće, nego dio veće priče u kojoj Bog djeluje u nama“, naglasio je nadbiskup.

Razmatrajući Isusovo pitanje učenicima: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ u navještenom Evanđelju, nadbiskup je rekao da to „nije akademsko pitanje, ispit i provjera znanja. To je pitanje osobnog identiteta i vjere. Isusovo pitanje učenicima ne traži pametan odgovor, nego iskreno srce“, naglasio je mons. Zgrablić, istaknuvši da „vjera nije informacija, nego osobni odgovor“.

„Kada u akademskoj zajednici gotovo sve mjerimo uspjehom, količinom položenih ispita, brojem pročitanih knjiga, znanstvenih radova i citata u raznim znanstvenim radovima, Isus nas podsjeća da znanje nije isto što i Mudrost, da informacije nisu isto što i Istina, da znanstveni alati nisu isto što i Život. Vjera nije prepričavanje tuđih mišljenja ili znanstvenih otkrića, utvrđivanja i pojašnjavanje određenih Božjih zakonitosti. Vjera je osobni stav, osobna odluka, čin osobne volje i opredjeljenje srca. Vjerovati znači imati udjela u Božjem životu“, poručio je mons. Zgrablić, potaknuvši sve da odgovore na pitanje: „ Tko je Isus Krist za mene?“.

„Je li Isus za tebe samo jedan od likova iz djetinjstva, iz tradicije, povijesti, s vjeronauka ili Onaj tko ide s tobom kroz stvarne izazove života, sumnje, krize“, upitao je mons. Zgrablić, istaknuvši da Petrov odgovor Isusu: „Ti si Krist – Pomazanik Božji“, pokazuje kako „Petar ne ponavlja tuđa mišljenja, nego izriče ono što je njegovo srce osjetilo, ali to nije spoznao „po krvi i tijelu“, nego po Duhu koji mu je to nadahnuo, po onome što je spoznao po duhovnoj inteligenciji svoga srca“.

Cilj vjernika „nije samo da znaju što više, nego da jasnije prepoznaju djelovanje Duha Svetoga u sebi i drugima; da nam vjera bude kompas i u znanosti, poslu, obitelji, međuljudskim odnosima. Vjera bez osobnog odnosa s Kristom ostaje teorija, a odnos s Kristom ne gradi se samo riječima, već životom, kroz odluke, ponašanja, reakcije. Osobni odgovor na Kristovo pitanje postaje čin unutarnje hrabrosti.

U zajedništvu s Kristom i osluškujući Duha Svetoga, znanje se pretvara u smisao, a učenje u mudrost. Zato je vjera u Isusa najvažniji kapital koji se može ponijeti iz akademske godine“, poručio je nadbiskup.

Rekavši kako nam „Isus otkriva Božju logiku u kojoj nema slave bez predanja i života bez žrtve“, mons. Zgrablić podsjetio je da je akademska godina „donijela i neispavane noći, stres zbog nekih zadataka i rokova, mentalni pritisak, neuspjele ispite, sumnje u vlastite sposobnosti, ponekad i pitanja: Jesam li na pravom putu? Ima li sve ovo smisla“.

„Isus ne uljepšava stvarnost – on pokazuje istinu, da put koji vodi prema punini života prolazi i kroz teškoće. Ali, ako vjerujemo, ne ostajemo sami. Krist ide ispred nas, ne da nas promatra s visoka, nego kao onaj koji je već prošao najdublju tamu. On postaje snaga u našim križevima i naporu životnog puta“, rekao je nadbiskup.

Potaknuo je na zahvalnost za uspjehe, „ali i za naše borbe i križeve, jer nas to izgrađuje. U njima se rađala naša pozitivna otpornost, dubina i istinska vjera.

U svijetu koji nas poziva da budemo bolji od drugih, da skupljamo bodove, certifikate, preporuke, nagrade, priznanja, Isus predlaže drugačiji put: ne čuvaj život samo za sebe, daruj ga“, poručio je predvoditelj slavlja, rekavši da nas „Isus poziva na život koji nije zatvoren, nego otvoren, dostupan, koji se dijeli.

Naš život u Božjim očima ne mjeri se uspjesima po ljudskim mjerilima, nego dobrom koje smo učinili, zahvalnošću koju smo iskazali, poniznošću koju smo živjeli, mjerom kojom smo se darovali, pomoći u kojoj smo prosvijetlili drugoga da bude bolji, radošću kojom smo usrećili drugoga.

Isus nas poziva na drugačiji pogled na uspjeh, u kojem se ne mjeri sve ocjenama, bodovima i titulama, već time koliko je čovjek po mjeri Kristovoj“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Upozorio je kako „u društvu koje nagrađuje vidljivost i učinkovitost, lako zaboravimo tihu svakodnevnu svetost: kada nekome ustupiš vrijeme, strpljenje, rame za oslonac. Isus nam pokazuje da najdublji trag ostavlja onaj tko se daje, koji umire sebi, a ne onaj tko se sebično štiti i gomila materijalna dobra“.

„Isus traži da budemo darežljivi u vremenu, pažnji, suosjećanju. Taj model trebaju Crkva, znanost, akademska zajednica i svaka osoba: ljude koji ne žive da bi sačuvali sebe, popeli se na ‘viši položaj’, nego da bi oblikovali svijet u sebi i oko sebe u svjetlu Evanđelja, po Božjoj mjeri“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

U misi su koncelebrirali umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, svećenici, predavači na Teološko – katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru, među kojima i dr. don Zdenko Dundović, ravnatelj toga Odjela. U misi su sudjelovali prorektori Sveučilišta u Zadru: prof. dr. sc. Anita Pavić Pintarić, prorektorica za studente i studije, prof. dr. sc. Lena Mirošević (za organizaciju, ljudske potencijale i izdavaštvo) i prof. dr. sc. Zvjezdan Penezić (za znanost i informacijsku strukturu) te neki profesori i studenti.

I. G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić