Na svetkovinu Uskrsa, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 5. travnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Isusovo uskrsnuće nam progovara o Božjoj snazi, ali i o dubokoj istini o nama, našim ranama, našim traženjima i našoj budućnosti, naglasio je nadbiskup, rekavši da uskrsnuće Isusa Krista predstavlja središte naše vjere i izvor nade koji prodire u sve dimenzije našeg života.

U svjetlu uskrsnog jutra, nadbiskup je istaknuo tri snažne i povezane poruke koje oblikuju kršćanski pogled na svijet i život: nada koja pobjeđuje strah, milosrđe koje preobražava rane i novi život koji se očituje u djelovanju.

Te međusobno povezane poruke Uskrsa odgovor su na najdublje čežnje i izazove čovjeka koje „otkrivaju put kojim Bog ulazi u ljudsku stvarnost, ne ostajući udaljeni promatrač, nego postaje blizak suputnik koji vodi prema punini života. Nada otvara srce i daje snagu za korak naprijed, milosrđe liječi i obnavlja odnose, a novi život donosi konkretnu promjenu koja zahvaća svakodnevicu“, poručio je mons. Zgrablić.

Istaknuo je da u svijetu nesigurnosti, ratnih razaranja, kriza, mnogih pitanja, briga i napetosti, ubrzanih promjena, „uskrsna poruka dolazi kao snažna Božja prisutnost koja unosi duboki mir i sigurnost, jer se ne oslanja na prolazne okolnosti, nego na čvrsti temelj Božje vjernosti i ljubavi prema čovjeku“.

„U svjetlu Isusovog uskrsnuća, pozvani smo promatrati vlastiti život iz nove perspektive u kojoj svaka situacija, pa i ona obilježena patnjom, neizvjesnošću ili križem, zadobiva dublji smisao i usmjerenje prema punini života koja nadilazi granice vidljivoga i prolaznoga. Kristovo uskrsnuće otvara horizont koji nadilazi granice vremena i prostora, uvodeći nas u otajstvo života koji ima svoje ispunjenje u zajedništvu s Bogom. U toj stvarnosti, putovi koji se čine teški i zahtjevni zadobivaju novo značenje, jer postaju mjesta susreta s Bogom koji nas prati, koji hoda s nama, podiže nas kad padnemo i vodi prema punini smisla i života.

Uskrsli Krist, kao pobjednik nad grijehom i smrću je svjetlo koje rasvjetljuje svaki ljudski korak i pouzdani oslonac koji učvršćuje naše srce u trenucima kušnje“, poručio je mons. Zgrablić. Rekao je da Uskrs predstavlja predokus punine života koji se nastavlja i nakon prijelaza kroz smrt, otkrivajući duboku povezanost između sadašnjeg trenutka i vječnosti koja već započinje u  čovjeku otvorenom Bogu.

Iz uskrsne nade, koja u nama budi povjerenje i otvara naš pogled prema punini života, rađa se poziv na preobrazbu osobnih i zajedničkih životnih rana kroz snagu ljubavi i milosrđa koje izviru iz Kristova uskrsnuća, naglasio je predvoditelj slavlja.

Uskrsli Krist ne dolazi učenicima brišući tragove trpljenja, nego noseći svoje rane prožete slavom. „Rane uskrslog Krista nisu izbrisane, nego pretvorene u znakove pobjede ljubavi koja nadilazi svaku izdaju, grijeh, svaku našu slabost, ljudsku ograničenost, čak i smrt.

Upravo u Isusovim preobraženim ranama učenici prepoznaju sigurnost njegove prisutnosti i snagu njegove ljubavi koja ostaje vjerna i kada čovjek posrne“, poručio je mons. Zgrablić. Naglasio je da „Isusove rane koje su bile znak užasne boli i odbačenosti, u svjetlu uskrsnuća postaju znak preobražene stvarnosti, mjesto dubokog susreta Boga i čovjeka, gdje svaka ljudska rana može zadobiti novo značenje i postati početak ozdravljenja“.

Potaknuo je da „gledajući Kristove rane, i mi otkrivamo vlastite rane u novom svjetlu i pronalazimo snagu da ih prihvatimo, predamo Bogu i dopustimo da ih Bog dotakne svojom ljubavlju i snagom svoga uskrsnuća“.

„U svijetu mnogih podjela i rana u obiteljima, narodima i unutar nas samih, ta uskrsna poruka je snažan poziv na hrabrost praštanja, na spremnost za pomirenje i izgradnju odnosa koji se ne temelje na egoizmu, zatvorenosti i nepovjerenju, nego na istini, strpljivosti i ljubavi koja gradi. Praštanje u tom svjetlu postaje čin duboke snage, a pomirenje put koji vodi prema slobodi srca i obnovi zajedništva“, poručio je mons. Zgrablić. Rekao je da promatrati vlastite rane u svjetlu Božje prisutnosti znači kako ništa ne ostaje zatvoreno u boli, nego sve može biti obuhvaćeno ljubavlju koja obnavlja.

„Iz pomirenja i obnovljenih odnosa koji se rađaju iz susreta s uskrslim Kristom i iz snage njegovog milosrđa, izvire poziv na novi život koji se ne zadržava na razini osjećaja ili trenutnog nadahnuća, nego se ostvaruje u konkretnosti svakodnevice, u svakom trenutku i odnosu. Taj novi život započinje u dubini bića gdje čovjek prihvaća dar Božje blizine i ljubavi te se širi na sve dimenzije života, oblikujući način razmišljanja, govora i djelovanja“, rekao je predvoditelj slavlja, dodavši da susreti učenika s uskrslim Kristom produbljuju vjeru, proširuju horizonte srca i otvaraju čovjeka za hod u kojem se život postupno preobražava.

Vjernik postaje dionik Kristove smrti i uskrsnuća kroz sakrament krštenja, ulazeći u život koji se neprestano obnavlja, raste i u sebi nosi klicu vječnosti. „Krštenje otvara put novom identitetu djeteta Božjega te uvodi čovjeka u zajedništvo koje nadilazi granice prostora i vremena. U tom zajedništvu svaki trenutak života postaje mjesto susreta s Bogom i prilika za rast u ljubavi.

Novi život u Kristu uskrslom očituje se u djelima ljubavi koja prepoznaju potrebe bližnjih, u spremnosti na služenje koje nadilazi vlastite interese, u zauzetosti za pravednost koja gradi društvo dostojno čovjeka i u velikodušnosti kojom se vlastiti darovi stavljaju u službu cijele zajednice“, poručio je nadbiskup.

„Kršćanski život tako postaje vidljivo svjedočanstvo, poziv na kršćansku autentičnost koja se očituje u usklađenosti vjere i života, na svetost koja raste u svakodnevnim izborima, u poniznosti koja otvara prostor drugima, u postojanoj vjernosti i radosti služenja koja obogaćuje onoga koji daje i onoga koji prima“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da sve ispuni uskrsna radost koja izvire iz Kristove proslave.

Uskrs nas poziva na budnost srca i otvorenost za djelovanje milosti koja preobražava, na odgovornost za svijet i hrabrost da budemo nositelji promjene koja započinje u našoj osobnosti. Svaki čin dobrote, ohrabrenje, nastojanje oko pravednosti i istine postaje odraz uskrsne snage koja djeluje s velikom snagom, poručio je nadbiskup, u želji da svjetlo uskrslog Krista vodi naše korake, učvršćuje naše zajedništvo i nadahnjuje nas za život koji je dar drugima.

Poželio je da uskrsna stvarnost zahvati naša srca i oblikuje naš pogled, naše odluke i odnose, kako bismo nosili nadu gdje vlada nesigurnost, gradili pomirenje gdje su podjele i svjedočili novi život gdje se traži smisao. Uskrsli Krist svojim svjetlom uskrsnuća obasjava čitav svijet, rekao je nadbiskup Zgrablić i svima čestitao Uskrs, osobito „bolesnicima, osobama s invaliditetom i svima koji u različitim službama bdiju nad našom sigurnošću i zdravljem, darujući svoj život za dobro nas“.

Na kraju mise, nadbiskup je udijelio papinski blagoslov s potpunim oprostom. Pjevanje na misi predvodili su Katedralni zbor sv. Stošije i Capella Sanctae Anastasiae pod vodstvom Dragana Pejića i Luke Čačića.

I. G.

Foto: Ines Grbić

Vazmeno bdjenje na Veliku subotu, 4. travnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Bdjenje je počelo s blagoslovom novog ognja na Trgu sv. Stošije ispred katedrale.

Hvalospjev Uskrsnoj svijeći otpjevao je don Tin Vidov, tajnik zadarskog nadbiskupa. Za vrijeme bdjenja vjernici su obnovili krsna obećanja, a nadbiskup je poškropio puk blagoslovljenom vodom.

„Dok se u toj noći i liturgiji slavi otajstvo Isusovog uskrsnuća, rađa se nova zora života koja zahvaća cijeli svijet i svakoga od nas te uvodi u dubinu i nezaustavljivu snagu Božjeg djelovanja u životu“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da u svetosti te noći, dok nas još obavija tama, pred nama već titra svjetlo Uskrsa koje najavljuje preobrazbu svijeta.

„Vazmeno bdjenje otvara prostor u kojem Bog nezaustavljivo djeluje, snažno i sveobuhvatno, zahvaćajući srce svakoga od nas i povijest spasenja u jedinstvenom susretu svjetla i života“, poručio je nadbiskup, naglasivši da je Kristovo uskrsnuće pobjeda života nad smrću, svjetla nad tamom i ljubavi koja se daruje do kraja.

Razmatrajući simboliku uskrsne svijeće i nove vatre te povezanost križa i uskrsnuća, nadbiskup je rekao da je blagoslov vatre koja se pali izvan zidova crkve znak novog početka koji dolazi od Boga. „Iz te vatre pali se plamen uskrsne svijeće, a iz uskrsne svijeće razlijeva se svjetlo na sve svijeće u crkvi koje narod drži u rukama, stvarajući zajedništvo svjetla koje povezuje sve okupljene u jedno Svjetlo, mistično Tijelo uskrslog Krista“, rekao je mons. Zgrablić.

„Vatra koja gori simbolički govori o stvaranju koje se obnavlja, o početku koji nosi dah prvog stvaranja kada Bog iz tame izvodi u svjetlo, a uskrsna svijeća postaje znak Krista koji izlazi iz tame groba, noseći u sebi pobjedu života, dok se svjetlo širi s jedne svijeće na drugu kao živi prijenos uskrsne milosti koja zahvaća svakog pojedinca otvorenog srca i ujedinjuje zajednicu vjernika u istom otajstvu Kristovog uskrsnuća“, naglasio je nadbiskup.

Pojašnjavajući simboliku plamena koji gori, mons. Zgrablić je rekao da plamen „istovremeno rasvjetljuje i troši se – daruje sebe, šireći toplinu i svjetlost. U tom darivanju otkriva se duboka povezanost križa i uskrsnuća kao jedinstvene stvarnosti Kristove ljubavi koja se potpuno predaje.

U tom svjetlu postaje razumljivo da se iz darivanja rađa svjetlost, da iz Kristove žrtve izvire nova svjetlost života te da svatko tko prima to svjetlo postaje njegov nositelj, osobito po krštenju u kojem Bog u čovjeku pali svjetlo novog života i uvodi ga u zajedništvo uskrsne radosti“, rekao je nadbiskup. Poželio je da svijeća u rukama probudi u vjernicima svijest da primamo svjetlo Krista uskrsloga koje nas preobražava te poziva na život u kojem darivanje drugome postaje izvor radosti i snage našeg života.

Razmatrajući krsnu službu, nadbiskup je rekao da je voda simbol krštenja kao „silaska u more smrti“ i novi izlazak, koja u sebi nosi snagu početka i prijelaza. Ujedno je spomen na put Izraela kroz Crveno more, događaj u kojem se kroz veličinu opasnosti i nesigurnosti rađa put slobode, oblikovan Božjom prisutnošću i djelovanjem koje vodi i spašava.

„Voda se tako pojavljuje kao otajstveni prostor susreta granica života i smrti, kao mjesto u kojem Krist ulazi u dubinu ljudske sudbine, zahvaćajući sve što pripada prolaznosti, slabosti i smrtnosti te iz te dubine izvodi novi život koji se daruje svima koji u njega ulaze i koji u njemu pronalaze novi početak“, istaknuo je mons. Zgrablić.

„U biblijskom iskustvu voda nosi dvostruko značenje, jer se otkriva kao more koje može biti prijeteća sila, kao prostor koji nadilazi ljudsku sigurnost i označava smrt. U toj simbolici postaje slika Kristovog silaska u dubinu smrti, gdje on poput Izraela koji prolazi kroz Crveno more ulazi u srž ljudske egzistencije, da bi iz te dubine uskrsnućem otvorio put života i darovao novu stvarnost postojanja.

Krštenje se u tom svjetlu i simbolici vode očituje kao događaj preobrazbe u kojem čovjek ulazi u Kristovo otajstvo, sudjeluje u njegovom prijelazu kroz smrt u život i prima dar novog rođenja. Taj novi život razvija se kroz svakodnevne odluke, kroz vjernost koja sazrijeva i stalni povratak Bogu“, poručio je mons. Zgrablić.

Liturgija Vazmenog bdjenja kao pobjede nad smrću progovara snagom znakova svjetla, vode, kruha i vina, s pjesmom uskrsne radosti, tvoreći „duboki duhovni sklad u kojem se postupno otkriva istina o Bogu koji djeluje u svijetu, u ljudskoj povijesti i u životu svakoga od nas, zahvaćajući stvarnost na način koji nadilazi ljudsko razumijevanje, ali dotiče srce i preobražava ga“, naglasio je predvoditelj slavlja.

U svakodnevnom životu susrećemo iskustvo patnje, prolaznosti, težine grijeha i tame našeg srca. „Upravo u toj stvarnosti našeg života sjaji svjetlo uskrslog Krista koje prodire u najdublje slojeve naše ljudske egzistencije, donoseći nadu koja obnavlja i smisao koji vodi prema punini života.

Krist nam se objavljuje kao svjetlo koje zahvaća ljudski život i čini ga sjajnim iznutra. U svjetlu Kristovog uskrsnuća, dok se u susrećemo s nevinom patnjom i smrću, otkrivamo dubinu tame koja prati ljudski put, a istodobno nam se u uskrsnuću očituje snaga Kristovog svjetla koje prodire upravo ondje gdje se ljudskim pogledom nazire najveća tama, donoseći preobrazbu i novu perspektivu postojanja“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da se svjetlo uskrsnuća širi upravo ondje gdje naše srce traži smisao i gdje podižemo pogled prema Bogu, otkrivajući da život zadobiva novu dubinu u susretu s Kristom koji vodi prema punini života.

„Svjetlo koje smo primili, voda koja nas je dotaknula, Riječ koja je odjeknula i snaga euharistije koja nas je okrijepila tvore jedinstveno iskustvo susreta s Uskrslim. Iz tog susreta rađa se poslanje koje zahvaća cijeli naš život i poziva nas da svjetlo Krista uskrsloga postane vidljivo u našim djelima, riječima i u našoj ljubavi, kako bi svijet mogao prepoznati da Krist živi i djeluje među nama“, poručio je nadbiskup Zgrablić i svima čestitao svetkovinu Uskrsa.

I. G.

Foto: Ines Grbić

Službu Muke Gospodnje na Veliki petak, 3. travnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Na križu se događa vrhunac Božje objave, vrhunac ljubavi koja ide do krajnjih granica darivanja. Križ govori o ljubavi koja se daruje, o snazi koja se očituje u predanju i o životu koji pobjeđuje, rekao je nadbiskup, dodavši da u svim teškim Isusovim okolnostima: krvavom znoju, bičevanju, trnovoj kruni na glavu, pribijanju na križ, krvarenju, izrugivanju – Bog govori darom samoga sebe. „Isus pokazuje slobodu i odlučnost darivanja. Isus govori opraštanjem i potpunim predanjem Ocu nebeskom. U Isusovom predanju i prihvaćanju Božje ljubavi da nam pokaže koliko je daleko za nas spreman ići, blista Božja ljubav koja ima snagu preobraziti sve i dotaknuti i najmračnije slojeve ljudskog bića“, istaknuo je mons. Zgrablić.

„Na križu se otvara početak novog života – djelovanje Božje ljubavi koja nas, kad je prihvatimo, obnavlja iznutra. Ta Ljubav donosi oprost, gradi i podiže. U toj svetoj stvarnosti čovjek otkriva da je zahvaćen Božjom prisutnošću koja ga nosi, jača i ispunja mirom. U dubini Kristove patnje sjaji sigurnost da je Bog blizu, da daruje samoga sebe i ulazi u svaku našu životnu situaciju, kako bi je ispunio svjetlom i darovao joj novi život“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da se u susretu s Isusovim križem otvara istina o čovjeku koji je pozvan na preobrazbu života.

„Pred takvom Božjom ljubavlju rađa se hrabrost za prihvaćanje vlastite krhkosti,  kako bi se otvorili daru Božje ljubavi koji nas obnavlja. Krist na križu ulazi u dubinu ljudske patnje u kojoj pronalazi prostor za potpuno predanje Ocu, pretvarajući svaki trenutak boli i poniženja u čin molitve, povjerenja i predanja Ocu. Isusove raširene ruke prikovane na križ obuhvaćaju cijeli svijet, izražavajući bol i otvorenost, trpljenje i darivanje, ljudsku slabost i božansku snagu ljubavi“, naglasio je mons. Zgrablić, rekavši kako križ poziva svakoga da svoje patnje, borbe i križeve „iskoristi kao priliku za mjesto susreta s Bogom, prostor u kojem se rađa molitva i oblikuje srce sposobno za ljubav. Patnja, proživljena u zajedništvu s Kristom, poprima novo značenje i postaje put koji vodi prema dubljoj povezanosti s Bogom i s ljudima“.

Križ je u ljudskoj povijesti i rimskom svijetu bio znak osude i poniženja, kazne i smrti, a „u svjetlu Kristovog vazmenog otajstva postaje stablo života koje donosi plodove nade i pomirenja. U svakodnevnom životu, kad se suočavamo s teškoćama, neizvjesnostima i borbama, križ postaje svjetlo koje pokazuje put i daje snagu za ustrajnost. U njemu prepoznajemo obećanje života koji nadilazi prolaznost i otvara perspektivu vječnosti, u kojoj suze pronalaze svoje ispunjenje u Božjoj blizini“, ohrabrio je nadbiskup.

Istaknuvši da je Isusovo otvoreno srce izvor sakramentalnog života, rekao je da iz probodenog Isusovog srca na križu izviru krv i voda, znakovi života koji se daruje i nastavlja u životu Crkve kroz sakramente, osobito krst i euharistiju. „U probodenom Srcu Isusovom nalazimo snagu koja obnavlja, milost koja liječi i prisutnost Duha Svetoga koji vodi i jača vjernike. Otvoreno Kristovo srce postaje mjesto susreta između Boga i čovjeka u kojem se rađa novi život i gdje se vjernik može napajati iz izvora milosti. U tom daru prepoznajemo dubinu Božje blizine koja ostaje trajno prisutna u životu Crkve i svakog pojedinca“, poručio je mons. Zgrablić.

Potaknuvši na suobličenje Kristu kroz put križa, nadbiskup je rekao da nas Veliki petak poziva na osobni odgovor, na ulazak u otajstvo križa i prihvaćanje Kristovog puta koji vodi prema preobrazbi života. „Promatranje raspetog Isusa otvara naš pogled srca i omogućuje dublje razumijevanje vlastitog života, vlastitih odnosa i vlastitih križeva i izazova života. Put Kristovog križa postaje škola ljubavi, prostor u kojem se uči praštanje, strpljivost i vjernost, u kojem se obiteljski i osobni križevi mogu promatrati u svjetlu Kristove ljubavi. Pritom vjernik otkriva snagu koja dolazi od Boga i omogućuje nadvladavanje poteškoća“, naglasio je nadbiskup, poželjevši da Kristov križ bude snaga našeg života.

Kristova ljubav koja se do kraja daruje na križu poziva svakoga da ide njegovim putem, da ga nasljeduje u vjernosti, predanju i svakodnevnom životu, poručio je mons. Zgrablić, potaknuvši na zahvalnost Isusu i odluku da Kristovu ljubav živimo u svakodnevici obitelji, na poslu i među ljudima koje susrećemo.

Muku našeg Gospodina Isusa Krista po Ivanu u katedrali sv. Stošije pjevali su don Tin Vidov, Luka Čačić, katedralni župnik Josip Radojica Pinčić i Katedralni zbor sv. Stošije u Zadru. Solisti u pjevanju pučkih napjeva tijekom obreda Velikog petka bili su Duje Stanišić, Luka Čačić i Josip Mamut.

Nakon obreda u katedrali, nadbiskup Zgrablić nosio je križ u procesiji od katedrale sv. Stošije, središtem grada do crkve sv. Šime, gdje je puku udijelio blagoslov s križem.

I. G.

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ines Grbić

Misu Večere Gospodnje na Veliki četvrtak, 2. travnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Bogatstvo koje nam Isus daruje na Veliki četvrtak očituje se u trostrukom daru euharistije, svećeništva i zapovijedi ljubavi koji ne ostaje zatvoren u sebi, nego se neprestano daruje i umnaža u životima onih koji ga primaju otvorenog srca te čine jedinstvenu cjelinu božanskog života koji nas vodi prema punini zajedništva s Bogom i ljudima, rekao je nadbiskup.

Dar euharistije je otajstvo trajne, žive i djelatne Kristove prisutnosti među nama u kojoj Gospodin ne ostaje tek uspomena, nego stvarnost koja zahvaća sadašnji trenutak, darujući se uvijek iznova kao kruh života, naglasio je mons. Zgrablić, rekavši da se iz euharistije kao izvora neprestano napajamo.

Euharistija je „mjesto gdje se dotiču nebo i zemlja, vrelo gdje čovjek pronalazi snagu za hod kroz svakodnevicu, lijek besmrtnosti jer nas čvrsto povezuje s uskrslim Kristom, stol zajedništva na kojem Krist sabire svakoga od nas u jedno tijelo. Euharistija je posadašnjenje Kristove žrtve i uskrsnuća i trajna prisutnost njegove ljubavi među nama, kruh života koji hrani dušu i jača vjeru, izvor milosti iz kojeg crpimo snagu za dobro, svjetlo koje rasvjetljuje put kroz tamu svakodnevice, zalog vječnog života i predokus nebeske gozbe“, rekao je mons. Zgrablić.

Po svom daru ministerijalnog svećeništva Krist nastavlja svoje djelovanje u vremenu: on i dalje govori, oprašta, liječi, posvećuje i vodi narod, poručio je nadbiskup, rekavši da je svećenik pozvan biti znak te Kristove prisutnosti: most koji povezuje Boga i čovjeka, ali i ljude međusobno.

„Isusovo služenje nije vlastito ostvarenje, nego darivanje sebe za druge; to je ustrajno, često nevidljivo svakome, ali plodno darivanje. U tom daru očituje se Božja vjernost koja ne napušta svoj narod, nego ga trajno prati i podiže, vodeći ga kroz vrijeme prema punini spasenja“, rekao je predvoditelj slavlja.

Isusova zapovijed ljubavi nije apstraktni ideal, nego konkretan put koji se svakodnevno otvara pred svakim vjernikom. „Taj put traži hrabrost, izlazak iz sebe i spremnost na darivanje te vodi prema istinskoj slobodi i radosti. Ljubav postaje mjerilo kršćanskog života i prostor u kojem se očituje prisutnost Boga. U toj zapovijedi čovjek otkriva svoju najdublju istinu – da je stvoren za odnos, za zajedništvo, darivanje. Ljubav koja izvire iz Boga ima snagu preobražavati nas: ona liječi naše rane, nadilazi podjele i oblikuje svijet prema mjeri Božjeg kraljevstva“, istaknuo je nadbiskup.

U jedinstvu Božjih darova euharistije, svećeništva i zapovijedi ljubavi ljepota Božjeg plana ostvaruje se u povijesti spasenja, ali i u konkretnosti svakodnevnog života Crkve i svakoga od nas, rekao je mons. Zgrablić.

Istaknuvši da je „euharistija izvor snage koji preobražava srce i zajednicu, svećeništvo služenje koje čuva i posreduje tu milost, a ljubav plod koji taj dar čini vidljivim u svijetu“, nadbiskup je rekao da ta tri dara nisu odvojene stvarnosti, nego tri lica iste božanske ljubavi koja se daruje i poziva. U njima Bog dolazi k nama, ostaje s nama i vodi nas, dok se ne ostvari punina zajedništva u kojem će ljubav biti sve u svemu.

U Isusovoj poniznoj gesti pranja nogu učenicima očituje se stvarnost koju slavimo u euharistiji, rekao je nadbiskup. „Krist koji se daruje kao kruh života prilazi čovjeku, saginje se i dotiče njegovu svakodnevicu, njegove noge, njegov životni hod. Njegova prisutnost je bliska, ponizna i konkretna. U simbolici pranju nogu euharistija prelazi u život i postaje čin ljubavi koja se potpuno daruje, dotiče ljudsku krhkost i pretvara je u mjesto susreta s Bogom“, poručio je mons. Zgrablić, naglasivši: Krist svojim primjerom pokazuje kako izgleda vodstvo koje izvire iz blizine i služenja, a ta logika zahvaća svakoga tko po krštenju sudjeluje u njegovom životu i poslanju.

Uzor svećeništva u gesti pranja nogu postaje mjerilo svakog oblika služenja u Crkvi i obitelji, istaknuo je nadbiskup. U toj gesti susreću se i nadopunjuju dva oblika sudjelovanja u Kristovom svećeništvu: službeno svećeništvo koje vodi i posvećuje i opće svećeništvo vjernika koje prožima svakodnevicu i svijet. U toj zajedničkoj dinamici služenja, Crkva raste kao zajednica u kojoj svatko ima svoje mjesto, a svi zajedno odražavaju lice Krista koji se daruje, rekao je mons. Zgrablić.

„Ministerijalno svećeništvo u tom činu pronalazi služenje koje daruje, podiže i prepoznaje dostojanstvo svakog čovjeka. Pastir ostaje blizu svom narodu i prati ga, utjelovljujući Kristovu prisutnost koja vodi i okuplja.

Opće svećeništvo svih vjernika, darovano u krštenju, poziva svakog krštenika pretvarati svoj život u dar, u prinos ljubavi koji se uzdiže Bogu kroz konkretna djela dobrote, služenja i vjernosti. U pranju nogu taj poziv postaje jasan i blizak: svaki vjernik prima poslanje biti znakom Kristove ljubavi u svijetu, da svojim rukama, riječima i srcem dotiče život drugih“ potaknuo je nadbiskup, rekavši da je Isusov čin pranja nogu „škola svećeništva za sve, u kojoj se uči kako živjeti blizinu, prepoznati potrebu drugoga i kako ljubav pretvoriti u konkretan čin. U toj školi svatko otkriva da sudjelovanje u Kristovom svećeništvu znači živjeti za druge, darivati se i graditi zajedništvo koje ima svoj izvor u Bogu“.

Krist dolazi kao dar i ostaje Božja prisutnost među nama te je nadbiskup potaknuo neka dopustimo da nas oblikuje njegova blizina, da nas njegovo darivanje osposobi za život koji postaje dar za druge i učvrsti u vjernosti, kako bi naš život postao odraz ljubavi koja se daruje i u svijetu svjedoči ljepotu Božje prisutnosti.

Mons. Zgrablić je za vrijeme mise oprao noge dvanaestorici predstavnika iz župa grada Zadra, a nakon mise odnio je Sveto otajstvo u Božji grob u pokrajnju lađu katedrale, gdje je puk ostao u klanjanju i molitvi.

I. G.

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ines Grbić

Misu posvete ulja ne Veliki četvrtak, 2. travnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Draga braćo svećenici, draga braćo i sestre!

Uvod

Danas, na Veliki četvrtak, u ovoj Misi posvete ulja, sabrani smo u našoj katedrali sv. Stošije, majci svih crkava naše Nadbiskupije, oko oltara Gospodnjega, kao jedan Božji narod i jedno prezbiterijsko tijelo mjesne Crkve okupljeno oko svoga biskupa, kako bismo slavili Misu posvete ulja – jedno od najsnažnijih očitovanja jedinstva Crkve, u kojemu se na vidljiv način očituje zajedništvo prezbitera s biskupom i zajedništvo čitavoga Božjeg naroda.

U ovom slavlju, u kojemu ćemo posvetiti sveta ulja koja će tijekom cijele godine biti vidljivi znak nevidljive milosti Kristovog djelovanja u sakramentima Crkve – u krštenju, potvrdi, bolesničkom pomazanju i svetom redu – mi ulazimo u samu dinamiku milosti koja izvire iz Krista i koja po službi Crkve dotiče ljudski život.

Istodobno, ovo je i trenutak velike milosti upravo za nas svećenike, jer ćemo u zajedništvu obnoviti naša svećenička obećanja, vraćajući se izvoru našega poziva i ponovno izgovarajući svoje „Da“ Kristu i njegovom narodu, svjesni da to „Da“ nije jednokratan čin, već trajni stav srca koji traži svakodnevnu vjernost.

Nadahnuti učenjem Crkve i potrebom da uvijek iznova produbimo dar i odgovornost našeg plodnog svećeničkog poziva, želimo u ovoj homiliji promišljati o svećeništvu, a osobito o svećeničkoj vjernosti, polazeći od Apostolskog pisma pape Lav XIV. „Vjernost koja rađa budućnost“, koje je Sveti Otac potpisao na svetkovinu Bezgrešne Djevice Marije u Jubilejskoj 2025. godini, u prigodi 60. obljetnice koncilskih dekreta Optatam totius i Presbyterorum Ordinis – kako bismo, slušajući glas Crkve, još dublje razumjeli ljepotu, važnost i zahtjevnost našeg svećeničkog poziva kojeg smo primili te obnovili svoju vjernost Gospodinu koji nas je pozvao u svetu službu.

1. Vjernost koja se rađa iz susreta i hrani sjećanjem

Ako želimo ući u dubinu našeg svećeničkog poziva i doista razumjeti što znači biti vjeran u našem duhovnom pozivu, tada ne možemo ostati samo na površini našeg života, naših aktivnosti, naših službi ili naših odgovornosti, nego se moramo vratiti na izvor, na početak, na onaj jedinstveni i neponovljivi trenutak kada je Krist ušao u naš život, duboko, vrlo nježno i nenametljivo, ali istodobno snažno i odlučno, i dao mu novi obzor, „odlučujući smjer“ (br. 5), kako kaže papa Lav XIV., preoblikujući naše planove, naše želje i naše poimanje vlastite budućnosti.

Jer naš duhovni poziv, braćo svećenici, nije započeo u našim idejama, u našim projektima ili u našim ljudskim očekivanjima, već u Božjoj inicijativi, u Njegovom pogledu koji nas je pronašao upravo ondje gdje smo bili, sa svim našim slabostima, nedoumicama i ograničenjima, i u Njegovoj riječi koja nas je zahvatila, prodrla u dubinu našega bića i otvorila pred nama put koji nismo mogli sami osmisliti.

Taj susret s Božjim pozivom, koji se možda dogodio kroz neki događaj, osobu, riječ ili iskustvo, nije bio samo prolazni duhovni doživljaj ili pak kratkotrajni emocionalni poticaj koji s vremenom blijedi, već istinski događaj milosti koji je zahvatio cijelo naše biće – naš razum, našu volju i naše srce – jer smo u njemu, kroz godine razmišljanja i molitve, studija i izbora Crkve, prepoznali da je u središtu našega života Isus, Uskrsli Gospodin, i da jedino u njemu naš život dobiva svoj pravi smisao, svoju puninu i svoju konačnu orijentaciju.

Upravo zato papa Lav XIV. s dubokom duhovnom pronicljivošću naglašava da „vjernost pozivu […] jača kada ne zaboravljamo taj glas“ (br. 5) Božjeg poziva, jer zaborav nije samo psihološki fenomen, već i duhovna opasnost. Kada zaboravimo početak našeg duhovnog poziva, lako izgubimo i smjer svećeničkog života; kada zaboravimo dar Božjeg poziva kojeg smo primili, lako počnemo živjeti kao da sve ovisi o nama; kada zaboravimo slušati Božji glas koji nas i dalje poziva, lako se izgubimo u mnoštvu drugih glasova u buci ovoga svijeta koji nas odvode od bitnoga u našem svećeničkom životu.

2. Vjernost koja dar preobražava u darivanje

Naš svećenički poziv ne može se razumjeti u kategorijama ljudske logike zasluge, uspjeha ili osobnog ostvarenja, jer on ne proizlazi iz onoga što smo mi učinili, naučili, nego – kako nas jasno i nedvosmisleno podsjeća Crkva – on je „slobodan i nezasluženi Božji dar“ (br. 6).

U toj perspektivi postaje jasno da poziv nije priznanje naših sposobnosti, nego izraz Božje blizine; nije potvrda naše snage, već povjerenje koje Bog polaže u našu slabost, jer On, znamo, ne bira najbolje po našim kriterijima, već one koje želi učiniti sposobnima za svoje djelo.

Budući da je naš duhovni poziv dar, naš poziv u sebi nosi i nutarnju dinamiku: on ne može ostati zatvoren u onome koji ga prima, ne može postati nešto privatno, nešto što se čuva samo za sebe, nego po svojoj naravi postaje pokret, izlazak, dinamika darivanja koja nas iznutra potiče da idemo prema drugima, da postajemo mostovi – a ne zapreke, da budemo znakovi Božje blizine u konkretnim životima ljudi.

Zato Sveti Otac s dubokom jasnoćom ističe da poziv „raste kao darivanje samoga sebe Bogu i […] njegovom svetom Narodu“ (br. 6), što znači da naš svećenički identitet ne sazrijeva u zatvorenosti, nego u predanju; ne u traženju sebe, već u darivanju sebe; ne u zadržavanju za sebe, već u potpunom povjerenju Bogu koje se pretvara u služenje.

3. Vjernost kao svakodnevni povratak duhovnom pozivu

Svećenička vjernost, braćo svećenici, nije neko stanje koje smo jednom postigli pa ga sada samo čuvamo kao nešto stečeno i dovršeno, već je ona živa, dinamična i zahtjevna stvarnost koja se ostvaruje kroz svakodnevno obraćenje, kroz neprestani povratak Kristu koji nas uvijek iznova poziva, koji nas traži i obnavlja, ne dopuštajući da naš odnos s Njime postane rutina ili navika bez srca.

Zato papa Lav XIV. u Apostolskom pismu „Vjernost koja rađa budućnost“ donosi onu snažnu, duboko evanđeosku i gotovo dirljivu sliku: Svećenik kao da se „svakoga dana vraća na Galilejsko jezero – ondje gdje je Isus pitao Petra: „Ljubiš li me?“ (Iv 21, 15) – kako bi obnovio svoje „Da“ (br. 7), vraćajući se mjestu prvog poziva, mjestu susreta, mjestu gdje je sve započelo, kako bi ponovno čuo pitanje Uskrslog Gospodina koje ne prestaje odzvanjati kroz njegov život: „Ljubiš li me?“.

U ovoj slici sadržana je cijela duhovnost svećeničkog života: svaki dan započeti iznova, svaki dan stati pred Gospodina ne oslanjajući se na jučerašnje zasluge, već s poniznošću i istinom vlastite slabosti, i svaki dan iznova odgovoriti na njegovo pitanje ljubavi, svjesni da naš odnos s njim nije nešto što se podrazumijeva, nego nešto što se svakodnevno bira, živi i obnavlja.

4. Vjernost koja raste kroz trajnu formaciju

Ako je naš život put, a ne dovršena stvarnost, ako je naš poziv hod, a ne postignuće – a jest, tada postaje jasno da ne smijemo stati u našoj duhovnosti, da ne možemo ostati isti, da ne možemo živjeti od onoga što smo nekada primili kao da je to dovoljno za cijeli život, jer to bi značilo zatvaranje srca Božjoj milosti, zaustavljanje rasta i, na kraju, bilo bi to polagano gašenje onog ognja kojeg je Gospodin zapalio u našem srcu.

Papa Lav XIV. jasno, s duhovnom ozbiljnošću naglašava da „vjernost pozivu […] nije statičnost niti zatvorenost, nego put svakodnevnog obraćenja“ (br. 8), čime nas podsjeća da je svećenička vjernost uvijek dinamična, uvijek otvorena, uvijek spremna na novo djelovanje Duha Svetoga koji nas vodi dalje, dublje i potpunije prema Kristu.

5. Vjernost koja se ostvaruje u svećeničkom bratstvu

Braćo svećenici, ne možemo govoriti o vjernosti svome svećeničkom pozivu, a da istodobno ne govorimo o svećeničkom bratstvu, jer naš poziv nije individualni put koji svatko prolazi sam za sebe, zatvoren u vlastite granice i vlastite brige, nego je po svojoj naravi duboko zajedničarski, ukorijenjen u zajedništvu Crkve i ostvaren u konkretnim odnosima s braćom s kojima dijelimo isti poziv, dar svećeništva i isto poslanje Krista i Crkve.

Mi smo, po sakramentu svetog reda, povezani ne samo funkcionalno ili organizacijski, već ontološki i duhovno, povezani, kako kaže Papa, „intimnim sakramentalnim bratstvom“ (br. 14) koje proizlazi iz sâmoga Krista i koje nas čini sudionicima istoga poslanja u njegovom Tijelu koje je Crkva.

Svećeničko bratstvo, dakle, nije nešto što možemo birati prema vlastitim simpatijama ili okolnostima, niti je nešto dodatno ili sekundarno u odnosu na našu službu, nego je bitni dio našeg identiteta, dar koji nam je dan prije nego što smo ga zaslužili i koji traži da ga prihvatimo, da ga čuvamo, izgrađujemo, njegujemo i živimo.

Upravo zato papa Lav XIV. upozorava na jednu od najopasnijih napasti našeg vremena, a to je napast individualizma te jasno kaže da je potrebno „nadvladati napast individualizma“ (br. 15), jer individualizam razara sâmo srce svećeništva, pretvara službu u privatni projekt, zatvara svećenika u njegov svijet i postupno slabi snagu poslanja koje je uvijek crkveno, uvijek zajedničko, uvijek usmjereno prema izgradnji Tijela Kristova.

U svijetu u kojem su mnogi ljudi ranjeni samoćom, u kojem se veze raspadaju, a odnosi postaju površni i nestalni, ni mi nismo imuni na tu stvarnost; i mi možemo osjetiti teret izolacije, nerazumijevanja ili nutarnje udaljenosti, osobito u okolnostima gdje je svećenička služba zahtjevna i često opterećena brojnim odgovornostima.

Ali upravo zato, pozvani smo svjesno i odgovorno graditi istinsko svećeničko bratstvo, ne kao idealnu sliku, nego kao konkretnu stvarnost koja se živi u svakodnevici: u spremnosti slušati jedni druge, u odlučnosti bezuvjetno oprostiti, u dijeljenju radosti i poteškoće, u prisutnosti uz subrata koji prolazi kroz krizu, u pogledu prema onima koji su osamljeni, bolesni ili iscrpljeni.

Jer svećeničko bratstvo nije samo osjećaj, nego naša odluka volje i znak autentičnosti vjere; nije samo dar, nego i zadaća koja nam je povjerena; nije samo riječ, nego život.

Zato s punom ozbiljnošću odjekuje ona snažna i gotovo izazovna Papina tvrdnja: „Nijedan pastir ne postoji sam!“ (br. 15), koja nas podsjeća da naše svećeništvo uvijek uključuje druge, da nikada ne djelujemo samo u svoje ime, nego u zajedništvu s biskupom i braćom svećenicima, u zajedništvu s Crkvom.

6. Vjernost i poslanje koje nas otvara drugima

Identitet svećenika, braćo svećenici, ne može se razumjeti ako ga zatvorimo u granice vlastite nutrine, u neku vrstu duhovne introspekcije koja ostaje okrenuta sama sebi, jer je on po svojoj najdubljoj naravi usmjeren prema drugima, prema narodu koji mu je povjeren i prema svijetu u koji je poslan kao znak i oruđe Kristove prisutnosti.

Svećeništvo nije poziv na zatvaranje u sebe, nego na izlazak iz sebe; nije prostor samopromatranja, nego darivanja; nije potraga za vlastitim identitetom u izolaciji, nego njegovo otkrivanje u odnosu, u susretu, u služenju drugima.

Zato Papino Apostolsko pismo s punom jasnoćom kaže da je identitet prezbitera oblikovan oko njegovog „Biti za“ (br. 23), što znači da se ne možemo do kraja razumjeti ako ne izađemo iz sebe, ako ne dopustimo da nas poslanje oblikuje, ako ne prihvatimo da smo poslani drugima i za druge.

Ali upravo na tom putu, koji nije uvijek lagan niti jednostavan, pojavljuju se i ozbiljne napasti koje mogu ugroziti vjernost našem svećeničkom poslanju.

Prva napast je, kako Papa ističe u Apostolskom pismu, učinkovitost u kojoj se „vrijednost osobe mjeri njezinim postignućima“ (br. 24), pa svećenik može lako početi vrednovati sebe prema broju aktivnosti, projekata, napisanih knjiga i članaka, izgovorenih propovijedi ili održanih duhovnih vježbi i susreta, rezultata ili vidljivih uspjeha, zaboravljajući da njegov identitet ne proizlazi iz onoga što čini, nego iz onoga što jest u Kristu.

Druga napast u našem svećeničkom poslanju jest povlačenje u sebe i malodušnost. To je stanje u kojem, suočeni s poteškoćama, nerazumijevanjem ili vlastitim slabostima, gubimo hrabrost, zatvaramo se u sebe i odustajemo od punine poslanja koje nam je povjereno, prihvaćajući neku vrstu minimalizma – samo ono što moram, koji osiromašuje naš život i našu službu.

Između te dvije krajnosti – aktivizma bez duše i povlačenja bez nade – Krist nas poziva na treći put, put autentične, kaže Papa, „radosne i gorljive službe“ (br. 24), koja ne proizlazi iz naše snage, naših sposobnosti ili naših planova, nego iz dubokog iskustva njegove ljubavi koja nas zahvaća, obnavlja i šalje.

7. Vjernost koja otvara budućnost

Na kraju, braćo svećenici, kada promatramo svoj poziv u svjetlu svega što smo razmatrali, postaje jasno da naša svećenička vjernost nije zatvorena u granice sadašnjeg trenutka, niti je ograničena samo na osobnu dimenziju našeg života, nego ona u sebi nosi duboku plodnost i snagu da rađa budućnost, da otvara putove koje mi možda još i ne vidimo, ali koje Bog već priprema.

Svećenička vjernost nikada nije sterilna; ona uvijek uključuje dimenziju rađanja. Ona stvara prostor u kojem Bog može djelovati, ona otvara vrata milosti, ona postaje tlo na kojemu niču nova zvanja, nove službe, novi oblici svetosti i darivanja.

Zato Crkva danas, svjesna izazova i poteškoća našega vremena, ali istodobno puna nade koja dolazi od Duha Svetoga, moli i nada se „obnovljenoj duhovskoj Pedesetnici zvanja“ (br. 27), novom izlijevanju milosti koje će probuditi srca, zapaliti želju za darivanjem i podići nove radnike u Gospodnjoj žetvi.

Ali ta Pedesetnica, braćo svećenici, ne događa se negdje izvan nas, kao neki apstraktni događaj, nego prolazi kroz naše živote, kroz našu svakodnevnu vjernost, kroz način na koji živimo svoje svećeništvo, kroz našu radost, našu poniznost i našu spremnost da budemo znak Božje prisutnosti.

Jer mladi ne čitaju najprije crkvene dokumente, nego čitaju naše živote; ne slušaju najprije naše propovijedi, nego promatraju našu vjernost duhovnom pozivu. Oni od nas očekuju autentično svjedočanstvo svećeničke vjernosti.

Upravo zato naše svjedočanstvo postaje presudno: ono može otvoriti srce za duhovni poziv, ali ga može i zatvoriti; može probuditi hrabrost, ali može i ugasiti želju.

U tom svjetlu snažno odjekuje riječ Apostolskog pisma: „Bog nikada ne prestaje pozivati“ (br. 28), jer Božja inicijativa nikada ne prestaje, njegova ljubav nikada ne posustaje, njegova milost nikada ne presušuje.

Zaključak

Draga braćo svećenici!

Dok danas, u ovoj katedrali, u svećeničkim zajedništvu okruženi Božjim narodom, obnavljamo svoja svećenička obećanja, učinimo to s dubokom sviješću da ne stojimo samo pred zajednicom, niti samo pred Crkvom kao institucijom, nego prije svega pred živim Kristom, koji nas i danas gleda istim onim pogledom kojim nas je nekoć pozvao, koji nas i danas ljubi ljubavlju koja ne slabi unatoč našim slabostima i nevjernosti, i koji nas i danas, u dubini našega srca, pita isto ono jednostavno, ali presudno pitanje: „Ljubiš li me?“.

Ovo Kristovo pitanje, braćo svećenici, nije ispit naše grešnosti, već poziv na odnos s Njim; nije podsjetnik na naše nedostatke, nego otvaranje prostora za ljubav koja uvijek može rasti; nije pitanje koje traži površnost, već istiniti odgovor uma, srca i sve snage volje.

Zato mu danas odgovorimo ne samo formalnim riječima koje ćemo izgovoriti u liturgiji, nego cijelim svojim životom, svime onim što jesmo i što nosimo: sa svojom vjernošću i svojim borbama, sa svojom radošću i svojim umorom, sa svojim grijesima i slabostima, sa svojom nadom i svojim traženjima.

Neka naše „Da“ bude intimno i postojano; ponizno i odlučno; duboko osobno i plodno.

I neka naše svećeništvo, prožeto ljubavlju Krista Dobroga Pastira, koji daje život za svoje stado, postane uistinu svjetlo za ljude, znak nade za svijet i prostor u kojem Bog nastavlja djelovati.

Tada će naše svećeništvo – unatoč svim ograničenjima i slabostima – postati ono što smo pozvani biti: vjernost koja ne samo traje, već i rađa plodovima svetosti; vjernost koja ne čuva Božje darove za sebe, već daruje drugima; vjernost koja doista rađa budućnost.

Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije

2. travnja 2026.

ZADAR: Na Veliki četvrtak Misu posvete ulja u katedrali sv. Stošije predvodio nadbiskup Zgrablić

Misu posvete ulja na Veliki četvrtak, 2. travnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je posvetio ulje koje će se koristiti u slavlju sakramenta, a svećenici Zadarske nadbiskupije obnovili su svoja svećenička obećanja što predstavlja povratak izvoru poziva, svjesni da njihovo „Da“ nije jednokratan čin, nego trajni stav srca koji traži svakodnevnu vjernost, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je govorio o svećeničkoj vjernosti temeljem apostolskog pisma „Vjernost koja rađa budućnost“ pape Lav XIV. Razmatrao je vjernost na sedam razina: vjernost koja se rađa iz susreta i hrani sjećanjem, preobražava u darivanje, kao svakodnevni povratak duhovnom pozivu, rast kroz trajnu formaciju, koja se ostvaruje u svećeničkom bratstvu te poslanje koje se otvara drugima i otvara budućnost.

„Naš duhovni poziv nije počeo u našim idejama, u našim projektima ili u našim ljudskim očekivanjima, već u Božjoj inicijativi, u Njegovom pogledu koji nas je pronašao ondje gdje smo bili, s našim slabostima, nedoumicama i ograničenjima. Susret s Božjim pozivom koji se dogodio kroz neki događaj, osobu, riječ ili iskustvo nije bio samo prolazni duhovni doživljaj ili kratkotrajni emocionalni poticaj, već istinski događaj milosti koji je zahvatio cijelo naše biće – naš razum, volju i srce, jer smo u njemu prepoznali da je u središtu našeg života Isus i da jedino u njemu naš život dobiva pravi smisao i puninu“, rekao je mons. Zgrablić.

Upozorio je da kad svećenik zaboravi početak i dar primljenog Božjeg poziva, izgubi i smjer svećeničkog života i počne živjeti kao da sve ovisi o njemu, što odvede od bitnoga u svećeničkom životu.

„Svećenički poziv ne može se razumjeti u kategorijama ljudske logike zasluge, uspjeha ili osobnog ostvarenja, jer ne proizlazi iz onoga što smo mi učinili, naučili, nego on je slobodan i nezasluženi Božji dar“, rekao je nadbiskup. Upozorio je da poziv nije priznanje sposobnosti svećenika, nego izraz Božje blizine; „nije potvrda naše snage, već povjerenje koje Bog polaže u našu slabost, jer On ne bira najbolje po našim kriterijima, već one koje želi učiniti sposobnima za svoje djelo“.

Duhovni poziv ne može ostati zatvoren u onome koji ga prima i postati  privatan, da se čuva samo za sebe, nego po svojoj naravi postaje pokret, izlazak, dinamika darivanja koja svećenike iznutra potiče da idu prema drugima, da postaju mostovi, a ne zapreke; da budu znakovi Božje blizine u konkretnim životima ljudi, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Svećenički identitet ne sazrijeva u zatvorenosti, nego u predanju; ne u traženju sebe, već u darivanju sebe; ne u zadržavanju za sebe, već u potpunom povjerenju Bogu koje se pretvara u služenje“.

Svećenička vjernost nije jednom postignuto stanje koje se čuva kao stečeno i dovršeno, već živa, dinamična i zahtjevna stvarnost koja se ostvaruje kroz svakodnevno obraćenje, kroz neprestani povratak Kristu koji uvijek iznova poziva, traži i obnavlja, ne dopuštajući da odnos s Njim postane rutina ili navika bez srca, istaknuo je nadbiskup.

To znači svaki dan stati pred Gospodina ne oslanjajući se na jučerašnje zasluge, već s poniznošću i istinom vlastite slabosti, i svaki dan iznova odgovoriti na Isusovo pitanje „Ljubiš li me?“, svjesni da se odnos s njim ne podrazumijeva, nego se svakodnevno bira, živi i obnavlja, potaknuo je predvoditelj slavlja, rekavši da je svećenička vjernost dinamična, otvorena, spremna na novo djelovanje Duha Svetoga koji nas vodi dalje, dublje i potpunije prema Kristu.

Poziv nije individualni put koji svatko prolazi sam za sebe, zatvoren u vlastite granice, nego je po svojoj naravi zajedničarski, ukorijenjen u zajedništvu Crkve i ostvaren u konkretnim odnosima s braćom s kojima se dijeli isti poziv, dar svećeništva i isto poslanje Krista i Crkve, rekao je nadbiskup.

Istaknuo je da se svećeničko bratstvo ne bira prema vlastitim simpatijama ili okolnostima, ono nije dodatno ili sekundarno u odnosu na službu, nego je bitni dio identiteta svećenika i traži da ga svećenici prihvate, čuvaju, izgrađuju, njeguju i žive.

Papa Lav XIV. upozorava na napast individualizma koji pretvara službu u privatni projekt, zatvara svećenika u njegov svijet i slabi snagu poslanja koje je uvijek crkveno, zajedničko i usmjereno prema izgradnji Tijela Kristova. I svećenik može osjetiti teret izolacije, nerazumijevanja ili nutarnje udaljenosti, osobito gdje je svećenička služba opterećena brojnim odgovornostima, rekao je nadbiskup.

Svećenici su pozvani graditi i svećeničko bratstvo, „ne kao idealnu sliku, nego kao konkretnu stvarnost koja se živi u svakodnevici: u spremnosti slušati jedni druge, u odlučnosti oprostiti, u dijeljenju radosti i poteškoća, u prisutnosti uz subrata koji prolazi kroz krizu, u pogledu prema osamljenima, bolesnima ili iscrpljenima“, potaknuo je mons. Zgrablić.

„Svećeničko bratstvo nije samo osjećaj, nego odluka volje i znak autentičnosti vjere, povjerena zadaća. Svećeništvo uključuje druge. Svećenik ne djeluje u svoje ime, nego u zajedništvu s biskupom i braćom svećenicima, u zajedništvu s Crkvom“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da svećenik nije pozvan biti okrenut sebi, nego je po svojoj najdubljoj naravi usmjeren prema drugima, prema povjerenom narodu i svijetu u koji je poslan kao znak i oruđe Kristove prisutnosti.

„Svećeništvo nije poziv na zatvaranje u sebe, nego na izlazak iz sebe; nije prostor samopromatranja, nego darivanja; nije potraga za vlastitim identitetom u izolaciji, nego njegovo otkrivanje u odnosu, u susretu, u služenju drugima“, poručio je mons. Zgrablić.

Vjernost svećeničkom poslanju može ugroziti napast učinkovitosti u kojoj se vrijednost osobe mjeri njenim postignućima, „pa svećenik može vrednovati sebe prema broju aktivnosti, projekata, napisanih knjiga i članaka, izgovorenih propovijedi ili održanih duhovnih vježbi i susreta, rezultata ili vidljivih uspjeha, zaboravljajući da njegov identitet ne proizlazi iz onoga što čini, nego iz onoga što jest u Kristu“, upozorio je nadbiskup.

Napast je i povlačenje u sebe i malodušnost, kad suočen s poteškoćama, nerazumijevanjem ili vlastitim slabostima, svećenik gubi hrabrost, zatvara se u sebe i odustaje od punine poslanja, prihvaćajući minimalizam – samo ono što mora, što osiromašuje njihov život i službu, rekao je mons. Zgrablić.

Između „aktivizma bez duše i povlačenja bez nade“, Krist poziva na put „radosne i gorljive službe“, kaže Papa, koja ne proizlazi iz „naše snage, naših sposobnosti ili naših planova, nego iz dubokog iskustva njegove ljubavi koja nas zahvaća, obnavlja i šalje“, naglasio je nadbiskup, upozorivši da svjedočanstvo svećenika može otvoriti srce za duhovni poziv, ali i zatvoriti; može probuditi hrabrost, ali i ugasiti želju.

„Kristovo pitanje „Ljubiš li me?“ nije ispit naše grešnosti, već poziv na odnos s Njim; nije podsjetnik na naše nedostatke, nego otvaranje prostora za ljubav koja uvijek može rasti“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši da svećeništvo bude vjernost koja traje, rađa plodovima svetosti i ne čuva Božje darove za sebe, nego ih daruje drugima.

I. G.

ZADAR: Na Veliki četvrtak Misu posvete ulja u katedrali sv. Stošije predvodio nadbiskup Zgrablić

Foto: Ines Grbić

„I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina“ (Iv 20, 20)

 Braćo i sestre!

1. Stvarnost svijeta obilježenog poteškoćama

Uskrs nas svake godine ponovno okuplja oko najveće istine kršćanske vjere: Isus Krist je uskrsnuo! Ova čudesna, neočekivana i važna vijest odjekuje kroz stoljeća i ulazi u svaku životnu situaciju. Događaj Isusova uskrsnuća ne dolazi u svijet bez rana, nego upravo u svijet obilježen križem, patnjom i nesigurnošću.

Svi osjećamo težinu vremena u kojem živimo. Svijet se suočava sa zastrašujućim ratovima i nasiljem koji razaraju narode i obitelji. Mnogi ljudi žive u gospodarskoj nesigurnosti, bojazni za radno mjesto i dostojanstven život. Društva su obilježena podjelama, nepovjerenjem i agresivnim riječima koje sve teže pronalaze put do pomirenja. Tehnološki napredak donosi mnoge do sada gotovo neslućene mogućnosti, ali istodobno produbljuje osjećaj usamljenosti i udaljenosti među ljudima. Sve više je onih koji, unatoč materijalnom obilju, osjećaju unutarnju prazninu i gubitak smisla.

Uz te društvene poteškoće, svatko od nas nosi i osobne poteškoće: neizvjesnost, nemire zbog raznih uzroka, bolest, starost, gubitak voljenih osoba, nepravde, razočaranja ili brige za budućnost svoje djece. Ponekad se čini kao da je tama jača od svjetla i kao da su pitanja života veća od odgovora koje imamo.

2. Uskrs – Božji odgovor na ljudsku dramu

Upravo u takvu stvarnost svijeta ulazi uskrsni navještaj: „Uskrsnuo je!“ (Mt 28, 6; Mk 16, 6; Lk 24, 6). Isusovo uskrsnuće nije ideja ili bijeg od života, a niti pobožna utjeha koja želi potisnuti patnju. Naprotiv, Kristovo uskrsnuće je Božji odgovor na najveću i najdublju ljudsku dramu života. U Isusovom uskrsnuću Bog pokazuje da posljednju riječ u povijesti nema nemir i zlo, nego ljubav; nema smrt, nego život.

Zbog toga kršćanski život ne bi smio izgledati kao „korizma bez Uskrsa“ (Evangelii Gaudium, 6). Postoje razdoblja u kojima nas život pritišće težinom križa, postoje trenuci tuge, tjeskobe i neizvjesnosti. Ipak, u srcu vjernika mora ostati nešto što nitko ne može oduzeti: vjera i čvrsto pouzdanje u Božju vjernost i djelovanje u vremenu i svakom životu.

Na to je snažno podsjećao papa sv. Ivan Pavao II., koji je govorio o „optimizmu Uskrsa“. Taj optimizam ne znači zatvarati oči pred problemima svijeta ili osobnim poteškoćama i križevima. On znači vjerovati da Bog djeluje i onda kada mi ne vidimo brzi izlaz iz poteškoće i križa. To je pogled vjere koji nam omogućuje da na prošlost gledamo sa zahvalnošću, na sadašnjost s predanošću, a na budućnost s povjerenjem. U susretu s Uskrslim Kristom otkrivamo da tama nikada nema posljednju riječ, već snaga Duha Svetoga koja je jača od svakog zla i smrti.

Uskrs nam također otkriva i svjedoči da je ljudska potraga za smislom duboko povezana s otajstvom Kristovog uskrsnuća. Sveti Otac Lav XIV. ističe da je uskrsna poruka „najljepša, najradosnija i najpotresnija vijest koja je ikada odjeknula u povijesti“ (Generalna audijencija, 5. studenog 2025.). Ta vijest o Isusovom uskrsnuću je jedini odgovor koji može zadovoljiti ljudsku žeđ za smislom pred licem zla, patnje i smrti.

Od uskrsnog jutra Isus se naziva imenom Živi. On nije samo povijesna osoba iz prošlosti, nego Gospodin koji je živ i prisutan među nama. On je poput Zvijezde Sjevernjače (Lav XIV., Generalna audijencija, 5. studenog 2025.), koja pokazuje smjer našim često zbunjenim i kaotičnim životima. Kada se suočimo s događajima koje ne razumijemo ili koje teško prihvaćamo, Krist Uskrsli ostaje onaj prema kojem možemo s punim povjerenjem usmjeriti svoj put.

Uskrs je u svojoj bîti Evanđelje – Radosna vijest: objava da je Božja ljubav pobijedila grijeh i da je život jači od smrti. Ta Božja pobjeda je snaga koja i danas preobražava ljudska srca. Ona nas potiče da ne dopustimo da nas obeshrabre podjele, mržnja ili beznađe.

3. Poziv na život u snazi uskrsnuća

Zato Uskrs nije samo blagdan koji izvanjski slavimo, nego i poziv na novi način života prožet snagom Kristovog uskrsnuća. Uskrs je snažan poziv vjernicima da u svijetu budemo svjedoci nade: da u vremenu nepovjerenja njegujemo povjerenje, dijalog i blizinu; da u vremenu diktature ravnodušnosti i relativizma budemo ljudi suosjećanja i vjernosti Evanđelju; da u vremenu straha budemo nositelji povjerenja u Boga koji nam daruje mir.

Svaki mali čin dobrote, svaka riječ ohrabrenja, svako opraštanje i svaka gesta ljubavi znak su da uskrsni život već sada raste među nama.

Uskrs nas podsjeća da nijedna noć nije bez kraja i da iza svakog Velikog petka dolazi uskrsno jutro. Zato kršćanin, čak i u najtežim trenucima života, može živjeti s nadom koja ne razočarava, s optimizmom usred poteškoća.

4. Optimizam koji nadilazi tamu

Isusove učenike, nakon Njegove muke i smrti, obuzeli su strah i tjeskoba, nemir i nesigurnost, a u neočekivanom susretu s uskrslim Gospodinom doživjeli su preobrazbu srca. Sv. Ivan nam to svjedoči riječima: „I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina“ (Iv 20, 20). Ta radost učenika bila je ispunjena sigurnošću da je Bog vjeran svojim obećanjima i da Ljubav ima posljednju riječ nad svakom patnjom i tamom, grijehom i smrću.

I mi smo danas pozvani živjeti isti uskrsni optimizam – vjeru koja vidi dalje od tame i prepoznaje Božju nazočnost u svakodnevici. Uskrsli Krist dolazi ususret i našem vremenu, našim obiteljima, našem društvu i čitavom svijetu, darujući mir, obnavljajući nadu i jačajući nas da budemo svjedoci njegovog života.

Neka nas susret s Uskrslim ispuni radošću učenika, da i mi postanemo nositelji svjetla i nade ondje gdje živimo i djelujemo.

S tom nadom, radošću i uskrsnim optimizmom, od srca svima želim sretan i blagoslovljen Uskrs! Neka uskrsli Gospodin ispuni vaša srca mirom, obnovi vašu nadu i daruje snagu vašim obiteljima, našem društvu i cijelome svijetu.

Sretan i blagoslovljen Uskrs svima!

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

„U zagrljaju trostruke ljubavi – Razgovor sa Slugom Božjim Ivom Mašinom, 65 godina poslije (1927. – 1961. – 2026.)“ naziv je knjižice u izdanju Zadarske nadbiskupije koju je priredio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić povodom 65. godišnjice mučeničke smrti Ive Mašine (1961.-2026.).

Nadbiskup Zgrablić osmislio je koncept na način da razgovor vodi Šime, ime koje simbolički predstavlja dalmatinsko podneblje, Ivin dom i zavičaj. Ujedno, Šime je imenjak sv. Šimuna koji predstavlja „lik budnosti i svjedočenja, prepoznaje prisutnost svetoga u povijesti. U tom svjetlu, ime Šime predstavlja glas zajednice koja pamti svoje velikane, čuva spomen na njih i prenosi dalje na nove generacije“, rekao je mons. Zgrablić.

Šime postavlja pitanja Mašini o njegovom odnosu prema Bogu, vjeri, Crkvi, obitelji, domovini, slobodi i drugim vrijednostima, a Ivini odgovori pokazuju kakav je čovjek i katolik bio Mašina u konkretnim situacijama svoga života, potvrđujući svoje bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje – to je ta „trostruka ljubav“ koju je mons. Zgrablić istaknuo i u nazivu knjižice.

„U središtu Ivinog života je trostruka ljubav: prema Bogu, čovjeku i domovini. Ta ljubav ne može se razdvajati, jer iz istog izvora crpi snagu. Ljubav prema Bogu za Ivu je značila osobni odnos, molitvu, sakramente i prihvaćanje Krista kao puta i uzora. Iz te vjere proistjecala je nutarnja čvrstoća i rad na vlastitom karakteru.

Ljubav prema čovjeku očitovala se u poštovanju dostojanstva svake osobe, u osjetljivosti prema patnji, u toplini prema obitelji i prijateljima. U svojim zapisima pokazuje brižnost prema majci, nježnost prema djevojci, suosjećanje prema gladnima i poniženima. Srce mu je osjetljivo i u trenucima kada sâm trpi.

Ljubav prema domovini u njemu poprima konkretan oblik: rodni Preko,  Hrvatska u svim svojim sastavnicama: narod, povijest, jezik, kultura. Ta ljubav nije bila plod ideološkog zanosа, nego svijest o odgovornosti prema nasljeđu i budućnosti. Ona je tražila istinu, slobodu i moralni temelj društva.

Razgovor želi pokazati kako se te tri ljubavi u njegovom životu stapaju u jednu cjelinu. Vjera hrani ljubav prema čovjeku, a ljubav prema čovjeku produbljuje ljubav prema domovini. Iz te povezanosti izrasta snaga koja ga nosi kroz progon, zatvor i mučeničku smrt 1961. godine“, istaknuo je nadbiskup.

Temeljem brojnih autobiografskih podataka i povijesnih činjenica zapisanih u knjizi i Zborniku o životu Ive Mašine i njegovim osobnim zapisima i pismima, a sačuvano je 988 stranica Dnevnika Ive Mašine, odnosno osam školskih bilježnica rukopisa, mons. Zgrablić je priredio pitanja koja potiču odgovore u kojima Ivo govori o sebi od svoje najranije dobi u rodnom i obiteljskom okruženju u Preku na otoku Ugljanu, opisuje svoje odrastanje, školovanje i studiranje; zatim, kako je izgledao njegov molitveni i sakramentalni život duboko ucijepljen u Božju riječ i redovitost svakog vremena crkvene, liturgijske godine, ne samo o blagdanima; kako je angažirano djelovao u aktivnostima za slobodu hrvatskog naroda, kako su ga privodile komunističke vlasti te kako je provodio dane u zatvoru u Staroj Gradiški.

Konkretne situacije iz Ivinog života i njegova postupanja, odnosno odgovori koji su gotovo u cijelosti temeljeni na Ivinim vlastitim zapisima, pokazuju kako je Mašina nasljedovao Krista i u čemu i nama može biti primjer za nasljedovanje.

U razgovoru su navedene mnoge činjenice iz života Mašine koje su nepoznate široj javnosti. „Taj razgovor postaje poziv na razmišljanje: Šime postavlja pitanja, Ivo odgovara iz svoga (zapisanog) iskustva, a čitatelj je pozvan prepoznati vlastiti put i dati svoj odgovor.

U tom trostrukom susretu – Boga, čovjeka i domovine – otvara se prostor za osobnu odluku i za život koji se gradi na vjernosti. Tako nastaje susret koji nadilazi granice jednog naraštaja. Pitanja dolaze iz sadašnjosti, odgovori izviru iz prošlosti, a smisao se oblikuje u srcu onoga koji čita, ujedno kao smjerokaz za budućnost“, istaknuo je nadbiskup. Povodom 65. obljetnice Ivinog prijelaza u puninu Vječnosti, taj razgovor želi biti i poruka za nas danas.

„Obljetnice pozivaju na sabranost i zahvalnost, otvaraju prostor da se život koji je prekinut nasiljem sagleda u njegovoj cjelini i dubini. Želja je da se Ivin inspirativni i poticajni put približi mnogima, osobito mlađim naraštajima koji u njegovom iskustvu mogu pronaći oslonac i nadahnuće“, poručio je mons. Zgrablić, pojasnivši da je dijalog izabran kao forma jer odgovara Ivinom unutarnjem svijetu.

„Ivini zapisi, dnevnici i pisma svjedoče o trajnom razgovoru sa samim sobom, s Bogom i s vremenom u kojem je živio. U njima se izmjenjuju pitanja savjesti, ispiti karaktera, traženja smisla i odlučne potvrde vlastitih odluka. Razgovor omogućuje da taj nutarnji pokret postane vidljiv i čujan, da se život ne promatra samo izvana, nego da se osjeti iznutra.

Ivin životni put postaje pitanje upućeno čitatelju na čemu gradi svoj karakter. Koje vrijednosti su temelj mojih odluka? Jesam li spreman ostati vjeran savjesti i kada to traži žrtvu? U tom susretu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, trostruka ljubav postaje izazov i nadahnuće za svako vrijeme, u kojem živimo i ono koje dolazi“, poručuje nadbiskup Zgrablić.

Knjižicu od osamdeset stranica u tiskanom obliku mons. Zgrablić dijeli u različitim prigodama i susretima u Nadbiskupiji i pojedincima na dar, u promicanju glasa mučeničke smrti i svetačkog života Mašine koji je kao vjernik laik dio skupine Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje je pokrenut proces kauze. Mašina je bio perspektivni student povijesti u Zagrebu, najbolji u svojoj generaciji, kojeg su komunističke vlasti uhićivale i onemogućavale da diplomira te su ga i ubili u zatvoru u Staroj Gradiški, 20. studenog 1961. godine.

Knjižica je dostupna i u digitalnom izdanju na poveznici mrežne stranice Zadarske nadbiskupije U zagrljaju trostruke ljubavi | Zadarska nadbiskupija

I. G.

Na nedjelju Muke Gospodnje, Cvjetnicu, 29. ožujka, misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Misa je počela okupljanjem nadbiskupa, svećenika i vjernika u crkvi sv. Marije kod benediktinki, gdje je nadbiskup blagoslovio maslinove grančice. Don Tin Vidov tu je navijestio ulomak iz Evanđelja po Mateju.

Potom su nadbiskup, svećenici i puk krenuli u procesiju s maslinovim grančicama od crkve sv. Marije do katedrale sv. Stošije.

Ove godine procesija je prvi put održana hodom preko središta Foruma, pokraj Nadbiskupskog doma, a ne kao prijašnjih godina, uz zgradu Arheološkog muzeja, pokraj zvonika i sjevernog zida katedrale.

Za vrijeme mise u katedrali, Muku našeg Gospodina Isusa Krista po Mateju pjevali su don Tin Vidov, Luka Čačić, katedralni župnik Josip Radojica Pinčić i Katedralni zbor sv. Stošije u Zadru.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

1. Nedjelja Muke Gospodnje, Cvjetnica, otvara pred nama vrata Velikog tjedna i uvodi nas u otajstvo koje je središte cijele liturgijske godine i srce cijelog kršćanskog života. Ova nas nedjelja, u dinamizmu radosti i tame, klicanja i osude, između „Hosana“ i „Raspni ga“, suočava s dubokom dramom ljudskog srca, ali i s neizmjernom dubinom Božje ljubavi. Božja ljubav nas ne ostavlja na razini površnog osjećaja ili samo tradicije, već nas poziva na nutarnji hod duha, na osobno uključivanje u događaj Kristove muke, smrti i slavnog uskrsnuća.

Liturgija koja je pred nama ovog Velikog tjedna poziva nas na stvarno sudjelovanje u otajstvu koje nadilazi vrijeme i prodire u vječnost. Drugim riječima, ono što slavimo, čega se prisjećamo u Velikom tjednu, nije samo „nekad bilo“, već se na otajstven, ali stvaran način događa i sada, u životu Crkve i u dubini srca svakog vjernika. Crkva nas, stoga, poziva da budemo sudionici otajstva Isusove muke; da budemo osobe koje ulaze u svoju nutrinu, u Isusovu nutrinu, u njegov i naš odnos s Bogom Ocem i u njegovu ljubav prema svakome od nas.

Papa Benedikt XVI. će slavlje Muke Gospodnje izraziti na današnji dan, na Cvjetnicu 2009. godine, ovim riječima: „Crkva nas potiče da dijelimo Isusovo stanje uma, želeći nas pripremiti da ponovno proživimo otajstvo njegova raspeća, smrti i uskrsnuća, ne kao strani promatrači, nego naprotiv, kao protagonisti, uključeni zajedno s njim u njegovo otajstvo Križa i Uskrsnuća“ (29. ožujka 2009.).

Mi u ovom danu Kristovog slavnog ulaska u Jeruzalem i Velikom tjednu možemo biti strani promatrači ili sudionici. Razlika između promatrača i sudionika je velika jer nosi duboko egzistencijalno značenje i dotiče samu srž vjere kao živog odnosa s Bogom. Promatrač ostaje na određenoj udaljenosti od događaja. Doduše, zadržava sposobnost analize i prosudbe, može suosjećati, ali njegovo srce ostaje u sigurnom prostoru u kojem ga promjena zahvaća tek površino. Sudionik, naprotiv, otvara vlastiti život događaju Isusove muke, dopušta da ga Njegova muka zahvati, da ga iznutra potrese i preobrazi, kako bi na taj način ušao u dinamiku Božjeg djelovanja koje mijenja cjelokupni njegov pogled, njegove odluke i smjer života.

2. Upravo na takvo sudjelovanje, braćo i sestre, poziva nas Cvjetnica, koja kroz liturgiju i navještaj Muke Gospodnje otvara prostor osobnog susreta s Kristom i omogućuje da se u tom otajstvu prepoznamo na dubljoj razini vlastitog duhovnog života. U likovima Muke otkrivamo vlastitu nutrinu i razne poglede srca koji oblikuju naše odluke i međusobne odnose.

Učenici koji spavaju u Getsemanskom vrtu u trenutku Isusovog znojenja krvlju, Judine izdaje i uhićenja, pokazuju krhkost naše ljudske naravi koja lako podliježe umoru, rastresenosti i nutarnjoj udaljenosti od Boga. U tom snu prepoznajemo vlastite trenutke duhovne tromosti, kada srce gubi budnost i osjetljivost za Božju prisutnost. Iskustvo pozaspalih apostola poziva nas na budnost i molitvu, na njegovanje odnosa s Bogom u molitvi koji ostaje živ i otvoren.

Učenici koji bježe u času Isusova uhićenja u Getsemanskom vrtu odražavaju strah koji zahvaća čovjeka pred neizvjesnošću i pritiskom određene životne situacije. U tom bijegu prepoznajemo vlastite trenutke povlačenja, odustajanja i zatvaranja pred Dobrom.

U Petrovu zatajenju i strahu odjekuju naši trenuci slabosti i nesigurnosti.

U liku Jude koji izdaje Isusa, otkriva se drama i našeg srca koje se udaljava od ljubavi i ulazi u logiku računice, egoizma, interesa i razočaranja.

U Ponciju Pilatu koji osuđuje nevinog Isusa prepoznajemo vlastite trenutke kada znamo što je ispravno, ali ipak biramo sigurnost, ugled ili mir pod svaku cijenu. Njegovo “pranje ruku” od odgovornosti odražava našu sklonost da istinu prešutimo ili izbjegnemo djelovati kada to nešto traži žrtvu.

U svjetini koja viče i “Hosana” i “Raspni ga” prepoznajemo nestalnost našeg srca koje lako prelazi iz oduševljenja u odbacivanje. To je slika naše podložnosti utjecajima „Svi tako rade“, trenutnim osjećajima i pritisku okoline, kada zaboravljamo vlastita uvjerenja i dopuštamo da nas vodi masa i duh ovoga svijeta.

U mučiteljima koji Isusa bičuju, krune trnovom krunom i izruguju mu se, otkriva se tamna strana naše ljudske naravi koja može postati okrutna, ravnodušna na tuđu bol i sposobna poniziti drugoga. U tome prepoznajemo vlastite trenutke grubosti, osude, ironije ili neosjetljivosti prema tuđoj patnji.

U vojnicima koji dijele njegove haljine očituje se hladna ravnodušnost prema patnji drugoga – i prepoznajemo naše trenutke kada fokus našeg djelovanja stavljamo na korist, dobitak ili interes – čak i u trenutku nečije tragedije. „Bacanje kocke“ nas podsjeća na naše trenutke kada postajemo zaokupljeni vlastitim stvarima, zanemarujući dostojanstvo i bol bližnjega.

U razbojniku na križu koji se zajedno sa svećeničkim glavarima i svjetinom izruguje raspetom Isusu prepoznajemo težinu i otpor našeg srca koje u patnji ne vidi priliku za obraćenje, nego se zatvara u gorčinu, sarkazam ili očaj. To su naši trenuci kada, suočeni s vlastitim križevima, umjesto povjerenja u Boga biramo prigovor, mrmljanje i udaljavanje od naše prigode za spasenje.

Ali, isto tako možemo se prepoznati i u liku apostola Ivana, koji ostaje uz Isusa sve do križa, gdje se otkriva snaga ljubavi koja ustraje i ostaje blizu čak i u trenucima najveće tame. U Ivanu prepoznajemo poziv na blizinu s Kristom, na odnos koji se hrani vjernošću i povjerenjem, na srce koje traži Gospodina i onda kada put vodi kroz neizvjesnost i bol.

Žene koje prate Isusa na njegovom križnom putu svjedoče o suosjećanju i nježnosti koje ustraju. U njihovoj prisutnosti otkriva se snaga srca koje prati, ostaje i dijeli bol drugoga i koje u toj blizini izražava duboku ljubav.

Lik Šimuna Cirenca unosi dodatnu dubinu u ovo otajstvo sudjelovanja u Isusovoj muci. On dolazi kao prolaznik, bez prethodne nakane da bude dio Isusova puta, a ipak biva uključen u nošenje križa. U njemu prepoznajemo mnoge naše životne situacije u kojima ulazimo u teškoće koje nismo birali, ali koje postaju mjesto susreta s Kristom.

Satnik pod križem, koji prepoznaje i ispovijeda da je Isus Sin Božji, predstavlja naš put vjere koji se rađa u susretu s križem. Njegove riječi izrastaju iz iskustva promatranja Isusove smrti, iz susreta s načinom na koji Isus ljubi i predaje se. U njemu prepoznajemo otvorenost našeg srca koje dopušta da ga istina dotakne i preobrazi.

U razbojniku koji se kaje, koji prekorava drugoga i ponizno moli: “Isuse, sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje” (Lk 23, 42), prepoznajemo snagu raskajanog srca koje se, čak i u posljednjem trenutku, otvara istini i milosrđu. U raskajanom razbojniku otkriva se naša nada da nijedan naš pad nije konačan, ako raskajano priznamo vlastitu krivnju i uputimo naš iskreni vapaj prema Bogu.

U raskajanom razbojniku prepoznajemo vlastite trenutke kada, unatoč promašajima i slabostima, možemo izabrati poniznost umjesto tvrdokornosti, vjeru umjesto beznađa. Isusovo obećanje „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23, 43) postaju naš putokaz – da nikada nije kasno za povratak, da je srce koje se otvara Bogu uvijek otvorenu Njegovom milosrđu i da i na rubu tame može zasjati svjetlo nade.

U središtu likova Isusove muke stoji i Isusova Majka Marija, koja na jedinstven način sudjeluje u putu svoga Sina. Njezina prisutnost na križnom putu i pod križem otkriva dubinu majčinske ljubavi koja ostaje vjerna, sabrana i otvorena Božjoj volji. U Mariji prepoznajemo i naše srce koje u tišini nosi bol, koje u vjeri prihvaća otajstvo koje nadilazi razum i koje ustraje u potpunom predanju.

3. U svim tim likovima, braćo i sestre, otkriva se raznolikost putova kojima dolazimo do Krista: kroz vjernost, kroz suosjećanje, po raskajanom srcu, po priznanju da je Isus Sin Božji, kroz neočekivane životne situacije i kroz iskustvo koje otvara naše oči za istinu. Svi ovi likovi zajedno tvore sliku Crkve koja hodi uz Gospodina danas, koja sudjeluje u njegovom križu i koja u tom sudjelovanju otkriva puninu života.

U svim tim likovima, također, otkrivamo istinu o sebi: slabost i snagu, strah i ljubav, zatvorenost i otvorenost. No istodobno, u tim prizorima prepoznajemo i klice dobra koje Božji Duh budi u nama: spremnost da pomognemo nositi križ, vjernost koja ostaje uz Krista u tami, ljubav koja ustraje i raste i u trenucima kada sve gubi vidljivi smisao.

Sudjelovati u obredu Cvjetnice, stoga, znači otvoriti srce toj stvarnosti i dopustiti da Kristova muka postane ogledalo našeg života, ali i prostor u kojem započinje istinsko obraćenje srca, duboko preobraženje srca koje vodi prema punini života u Bogu.

4. Ovaj hod s Kristom, započet na Cvjetnicu, nastavlja se kroz dane Velikog tjedna kao put postupnog uranjanja u otajstvo Božje ljubavi koja se daruje u Njegovom raspetom Sinu na križu. U tom hodu otkrivamo da sudjelovanje u Kristovoj muci ujedno znači sudjelovanje u njegovom uskrsnuću, jer ljubav koja se daruje uvijek rađa novi život. Tako križ postaje putokaz, a Kristova muka prostor u kojem se oblikuje naše novo srce, sposobno ljubiti, opraštati i živjeti u punini Božje prisutnosti.

            Amen.

Foto: Ines Grbić

Korizmenu duhovnu obnovu za studente i radničku mladež u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 25. ožujka, predvodio je don Mirko Šakić, župnik župe Gospe od Zdravlja u Podstrani.

Don Mirko je predvodio misno slavlje i propovijedao, nakon mise je održao prigodni nagovor, potom klanjanje pred Presvetim. Razmatrajući značenje blagdana Blagovijesti, don Mirko je rekao da se i u tom činu Bog pokazao kao onaj koji prilazi čovjeku. „Bog nije daleki Bog, do kojeg mi trebamo doći, do kojeg smo mi došli. To je razlika između kršćanstva i drugih religija.

Bog je došao k nama, spustio se; nije mogao bliže i niže. To slavimo u događaju Blagovijesti – Božji čin poniženja, kad u Božjem Sinu, Isusu Kristu, počinje Božje djelo otkupljenja za svakoga, za čitav svijet“, rekao je don Mirko, istaknuvši da je Bog želio čovjeka koji je vrhunac Božjeg stvaranja. „Nema ništa veće od toga. Prvo i najvažnije je da si željen. Bog je stvorio čovjeka iz ljubavi i na svoju sliku, sebi sličnoga i Bog želi čovjeku samo dobro. Bog ne želi čovjeku zlo. Bog ne zabija nož u leđa, kao što čovjek učini čovjeku“, istaknuo je don Mirko.

No, čovjek se izgubi, pomisli da može sam, kao što su Adam i Eva nasjeli na laž da znaju bolje. Dogodio se pad i okrenuli su leđa Bogu.

„To nazivamo grijehom. Svaki grijeh je udaljenost od Boga. Udaljavanje koje je nekad više, nekad manje, ne samo od Boga i bližnjega, nego se udaljavamo i od sebe, kad se prepustimo grijehu“, upozorio je Šakić.

No, „Bog ne želi ostaviti čovjeka koji mu je okrenuo leđa. Bog čovjeka ne izdaje, ne ostavlja. Bog na razne i sve moguće načine pokušava doći do čovjeka, do najsvetijega u čovjeku, a to je čovjekovo srce, odnosno nutrina“, istaknuo je don Mirko.

Podsjetio je da je na drugu korizmenu nedjelju navješteno kako je Isus trojicu učenika poveo na visoku goru gdje se dogodilo preobraženje. Na toj gori pojavili su se Mojsije koji označava Zakon i Ilija koji označava proroke.

Zakon i proroci su bili Božji pokušaji, a bilo ih je puno, da Bog dođe do čovjekovog srca. Pismoznanci i farizeji kojima je Isus smetao poznavali su Božje zapovijedi i još 613 zakona i sve su ih izvršavali. No, Isus je rekao: „Ako vaša pravednost ne bude veća od toga, nećete u kraljevstvo“.

„Nije dovoljno znati ni izvršavati. Važno je srce. Kroz razne proroke i zakon Bog pokušava doći, doziva čovjeka i ne uspijeva zahvatiti čitavo čovjekovo srce. I onda daje svoje najmilije – daje svoga Sina, šalje ga u svijet koji je bolestan, zao, u tami. Bog se ponizio, spustio se“, rekao je don Mirko.

Podsjetio je da na početku korizme čujemo proroka Joela koji više puta kaže: ‘Vratite se Bogu, svim srcem!’. „Korizma je vrijeme vraćanja Bogu. Nitko nije toliko dovoljno blizu Bogu da ne može doći još bliže“, poručio je Šakić. Rekao je da kršćanin nije pozvan biti čovjek samo za sebe, nego da ide dalje, da nosi Boga drugome. Zato nam je uvijek iznova potreban Marijin ‘Da’, svaki dan iznova započeti s ‘Da’ Bogu, potaknuo je propovjednik. Naglasio je da Zli ne voli Mariju jer je Marija rekla ‘Evo službenice Gospodnje“, a Đavao je rekao da neće služiti Bogu. U tome je razlika.

„Naše ograničenosti, slabosti i grijeh podsjećaju nas na istinu o nama, a to je da ne možemo sami. I to je oslobađajuće. Oholost znači misliti i postupati na način ‘Mogu sam’. Korijen svih grijeha je oholost. A ne mogu sam. I to nije tragično – to je dobro prihvatiti i živjeti, da ne mogu i da ne moram sam. Da postoji netko tko mi jedva čeka pomoći, a to je Bog koji se spustio, utjelovio; koji je uzeo sve naše ljudsko, da bismo mi mogli biti dionici božanskoga. Sve u nama čezne za životom. A život nema kraja“, istaknuo je don Mirko, ohrabrivši da nas Bog ljubi unatoč svemu.

„Bog je veći od naših grijeha, padova, slabosti, navezanosti, izgubljenosti, strahova, tjeskobe, od svega što nas pritišće. Povjeruj to i dopusti Bogu da trajno uzme sve što treba“, potaknuo je don Mirko. Poželio je svima da kušaju Božju blizinu i ljubav koju Bog ima za nas. Potaknuo je na redovitu ispovijed, rekavši da „Bog čovjeka oblikuje kroz sakrament ispovijedi. Udaljimo se od Boga i Bog želi učiniti nešto za nas u sakramentu ispovijedi“.

U nagovoru nakon mise, Šakić je govorio o snazi Božjeg pogleda koji preobražava i zacjeljuje čovjeka. Rekao je da čovjek doživljava razne susrete u kojima nešto primi ili izgubi, u nekima nešto da; neki susreti nas ispune s nečim dobrim ili lošim, neki nas isprazne.

„Čovjek je sretan kad ima dobre susrete u životu. U Evanđelju je opisano puno susreta. Bludnica susreće pogled Isusa koji sve mijenja. Carinik kojeg nitko nije volio, u jednom trenutku u pogledu Isusa sve ostavlja i polazi za njim. U novcu je imao sigurnost, no susreo je pogled koji sve mijenja“, rekao je don Mirko.

Šakić je rekao da blaženstvo „Blago čistima srcem, oni će Boga gledati“,  nije samo krepost čistoće, nego i sloboda da čovjek može vidjeti Boga u svemu, ali najprije u sebi.

„Često smo poraženi u pozivu da ljubimo Boga i bližnjega. Osobe koje su nam najbliže je teško ljubiti. Ako ne vidim sebe Božjim pogledom, sve se ruši i ide ukrivo“, upozorio je don Mirko, rekavši da ljudi zaborave koliko su veliki u Isusovom pogledu.

„Kroz cijelu povijest Bog stalno pokušava doći do čovjeka. Čovjek se udalji od Boga, ali ne može se dogoditi da se Bog udalji od nas“, rekao je don Mirko, istaknuvši da križ Isusa pokazuje koliko čovjek vrijedi, dokle Bog ide; Bog nema mjere u ljubavi za čovjeka.

„Isus je tu da bi se čovjek mijenjao. Korizma nije vrijeme mene, nego vrijeme za mene. Ako je to vrijeme mene, onda sam ja u središtu. Molitva i odricanje su potrebni da Bog nešto učini za mene. Pokažeš svoju moć kad kažeš da si nemoćan. Kad ja ne mogu, Bog može. Daj Bogu u povjerenju i onda on to rješava“, poručio je Šakić, navodeći potom sadržaj Božje riječi kroz pet korizmenih nedjelja.

„Prve korizmene nedjelje Isus je u pustinji. Pustinja je odmak od stvarnosti da bi čovjek vidio što je bitno. Isus poražava Zloga Božjom riječi. Ne možemo pobijediti Zlo svojim snagama.

Nakon pustinje je uspon na visoku goru, preobraženje. I to nam je potrebno. Ako je to Isusu bilo potrebno i nama je potrebno to penjanje na goru.

Treće korizmene nedjelje je susret Isusa i Samarijanke koja je u podne išla po vodu, po žegi. Isus od nje traži piti. Četvrte korizmene nedjelje je susret Isusa i slijepca od rođenja koji je bio prosjak. Isus kaže da je svjetlo svijeta. Voda života i svjetlo su nam dani u krštenju.

Pete korizmene nedjelje spominje se Lazar, Isusov prijatelj. Bog se ne boji ući u smrt, moju tamu, grob, u naše slabo, grešno, razočarano. Povjerujte da je Bog veći od toga i može te osloboditi, ozdraviti. Bog te može učvrstiti u milosti koju ti je dao. Pustimo Boga da uđe u naše prazno, ranjeno, poraženo, slabo. Svaki naš grijeh je poraz. U ispovijedi Bog nas ispunja svojom milošću“, poručio je don Mirko.

Za vrijeme susreta, mnogi mladi su pristupili sakramentu ispovijedi. Duhovnu obnovu je organizirao don Ante Bulat, studentski kapelan u Zadru.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić