Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je poziv svećenicima i vjernicima Zadarske nadbiskupije na molitvu za mir u svijetu u zajedništvu s papom Lavom XIV.

Nadbiskup je pozvao kler i Božji narod u mjesnoj Crkvi da se „u duhu zajedništva i odgovornosti za dar mira u svijetu“ pridruže inicijativi pape Lava XIV., koji će u bazilici sv. Petra u Vatikanu, u subotu 11. travnja, s početkom u 18 sati, predvoditi Molitveno bdjenje za mir u svijetu. Mons. Zgrablić pozvao je svećenike da organiziraju zajedničku molitvu u svojim župama u isto vrijeme kad se Bdjenje bude održavalo u bazilici, „kako bismo se kao Crkva ujedinili u vapaju za mirom“.

Istaknuvši da je Papa „uputio očinski poziv svim vjernicima da se ujedine u molitvi za tako potreban mir u svijetu“, nadbiskup ističe da su „na osobit način pastiri Božjeg naroda pozvani biti predvodnici u molitvi za dar mira i svjedočanstvo nade u uskrslog Krista, darovatelja potpunog mira“.

Mons. Zgrablić potiče svećenike da na nakanu Svetog Oca prikažu misu za mir u svijetu, uvrste poseban zaziv za mir u Molitvu vjernika, organiziraju euharistijsko klanjanje nakon mise na tu nakanu, u duhu vazmenog vremena mole zajedno s pukom slavna otajstva krunice i mole krunicu Božjeg milosrđa, uoči Nedjelje Božjeg milosrđa.

U poticaju vjernicima, nadbiskup ističe da je Papin poziv upućen svima, „Crkvi kao narodu koji vjeruje i nada se – da budemo ustrajni molitelji i svjedoci nade u uskrslog Krista, darovatelja pravog mira. Mi u našoj domovini nosimo posebno iskustvo boli, razaranja i patnje iz vremena Domovinskog rata.

Sjećamo se koliko nam je u tim teškim trenucima značila molitva, osobna, obiteljska i zajednička, ali i molitvena podrška sv. Ivana Pavla II. i vjernika iz cijelog svijeta. Ta duhovna blizina i zajedništvo bili su izvor naše snage, nade i utjehe. Upravo iz tog iskustva pozvani smo danas još snažnije odgovoriti na poziv Svetog Oca kako bi bili graditelji mira, najprije molitvom“, poručuje nadbiskup Zgrablić.

Pozvao je vjernike da se okupe u svojim župnim zajednicama i uključe u zajedničku molitvu Crkve, „kako bismo se u isto vrijeme ujedinili u vapaju za mirom“ te potiče da na nakanu mira mole osobno, zajedno i u obitelji.

„Neka naša molitva, proizašla iz vlastitog iskustva trpljenja i Božje blizine, bude snažan zagovor za sve koji danas trpe zbog rata i nasilja kako bi zavladao tako potreban mir u svijetu. Neka uskrsli Gospodin ispuni srca svih ljudi svojim mirom, a svakoga od nas učini njegovim vjernim oruđem mira. Neka naša molitva bude znak jedinstva i pouzdanja u uskrslog Gospodina, koji jedini daruje pravi i trajni mir“, poručuje nadbiskup Zgrablić.

Proljetni seminar na kojem su sudjelovali vojni ordinarij Jure Bogdan i trideset i trojica vojnih i policijskih kapelana, svećenika Vojnog ordinarijata RH, među kojima je bio i vlč. Ilija Jakovljević, generalni vikar Vojnog ordinarijata, završen je u petak, 10. travnja u Zadru.

Zadarska nadbiskupija bila je domaćin toga četverodnevnog susreta koji je počeo u utorak, 7. travnja. Uz razgledavanja znamenitih crkvenih i povijesnih lokaliteta u Zadarskoj nadbiskupiji i stručno upoznavanje s narodnom i crkvenom baštinom na zadarskom području, susret je sadržavao i svakodnevnu zajedničku molitvu i misno slavlje svećenika.

Specifičnost zadarskog područja je i njegovo veliko stradanje u Domovinskom ratu te mnoge godišnjice obilježavanja ratnih stradanja u zadarskim mjestima, što dodatno povezuje vojne i policijske kapelane s njihovom službom pastorala među pripadnicima Hrvatske vojske, policije i branitelja koji su i sudjelovali u obrani i stvaranju hrvatske države.

U četvrtak, 9. travnja, biskupa Bogdana i svećenike Vojnog ordinarijata, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru pohodio je i susreo i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Mons. Zgrablić zahvalio je biskupu i kapelanima na pastoralnom angažmanu među djelatnicima Hrvatske vojske i policije i izrazio podršku njihovoj službi u susretu s vojnim i policijskim službama koji nose osobiti teret i izazove u području održavanja javne sigurnosti, reda i mira u narodu i državi.

U četvrtak, 9. travnja, svećenici su također pohodili Nin gdje je misno slavlje u ninskoj župnoj crkvi sv. Anselma predvodio mons. Bogdan. Biskup je podsjetio da je ninska crkva sv. Anselma nekad bila katedralna crkva ninskog biskupa, do 1828. godine kad je ukinuta Ninska biskupija. U Ninu je rezidirao ninski biskup, a zajednica vjernika i svećenika s biskupom slavila je misu, „susretala Isusa Krista, Boga živoga, u lomljenju kruha“, rekao je mons. Bogdan. Kontekst lomljenja kruha, po čemu apostoli prepoznaju uskrslog Gospodina, biskup je razmatrao u propovijedi.

Sveti Luka, autor navještenog Evanđelja, nikad nije vidio ni čuo Isusa, ali čovjek ima osjećaj kao da je Luka sâm svjedok Posljednje večere, Golgote, ukopa, smrti i uskrsnuća Isusa, rekao je mons. Bogdan. „Luka je zabilježio ono što je prva vjernička zajednica Crkve čvrsto držala u svom srcu kao divni poklad vjere; ono što su opisali apostoli, svjedoci, oni koji su živjeli s Isusom i doživjeli sve te događaje, što su prenijeli Luki i prenosili kršćanskoj zajednici od početaka kršćanstva; što su čuvali da se ne iskvari, nego da se autentično prenese vjerničkoj zajednici“, istaknuo je mons. Bogdan.

„Koliko god su apostoli i sâmi bili poljuljani u svojoj vjeri prema Isusu dok su ga slijedili, išli su za njim dok je bilo lijepo, uz manje ili veće padove, ali su ustrajali.

Međutim, do Golgote je ustrajao samo Ivan, a oni su se razbježali. I ponovno su iščekivali okupljeni, zaključani, što će se dogoditi s njima i sa svima koji su povjerovali na Isusovu riječ i koji su bili jezgra koju je Isus okupio, ali i šira zajednica simpatizera, sljedbenika koji su prihvatili Isusa kao Mesiju“, rekao je mons. Bogdan.

Evanđelist Luka opisuje jedno od Isusovih susreta s apostolima, kako se Isus ukazao svojim učenicima nakon uskrsnuća. Evanđelje počinje s onima koji su išli u Emaus te su došli učenicima i rekli im što se dogodilo; kako su prepoznali Isusa u lomljenju kruha, bili su ushićeni i radosni. U tom ozračuju, Isus dolazi među apostole i kaže im: „Mir vama“.

Biskup je govorio o nevjerici apostola da vide uskrslog Gospodina, podsjetivši na riječ apostola Petra: „Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri“. „Pomozi moju vjeru, učvrsti moju vjeru, ojačaj me! I drugi apostoli govorili su, kad su i oni sami svojim očima vidjeli, gledali, prepoznali glas: On je! Ali, ne mogu vjerovati da je to živi Krist, koji je u tri sata poslijepodne na Veliki petak, predao svoj duh Gospodinu. Da je to onaj na čiji su grob stavili ogroman kamen i postavili pretorijance, biranu stražu, da čuva grob, da ne bi došli učenici, ukrali njegovo tijelo i proglasili da je uskrsnuo, jer taj varalica je za života govorio da će uskrsnuti od mrtvih.

Svega toga apostoli su svjesni, a Isus im sada kaže: ‘Mir vama!’. On živ stoji među njima. Očima vide, ušima slušaju: ‘Dajte mi nešto jesti’“, istaknuo je biskup Bogdan, rekavši da je Isus vidio kako apostoli i dalje nisu vjerovali da je to on. Mislili su da je to neka halucinacija, utvara, „jesu li oni pri sebi“. „Dajte mi nešto za jesti. Ja sam živ. Živi čovjek treba jesti, potreban je jela. Na više mjesta u Svetom Pismu, u vrijeme Isusovog ukazanja nakon uskrsnuća, javlja se taj prizor.

I onda Isus tumači apostolima, Ovako se trebalo dogoditi, ne bojte se! Krist je trebao biti ubijen, i on je uskrsnuo! Bog Otac ga je uskrsnuo od mrtvih u snazi svoga Duha. Tu je s vama živi, uskrsli Krist! Ja sam s vama, ne bojte se! Idite i propovijedajte svim narodima ovo što ste vidjeli, čuli i doživjeli. Budite svjedoci! Bit’ ćete mi svjedoci!“, rekao je mons. Bogdan, istaknuvši da je to Isusov nalog, program Isusove Crkve, učenika i svih koji će povjerovati na riječ apostola i kršćanskih vjerovjesnika.

„Vjernici susreću Isusa u postuskrsnom vremenu u njegovoj Riječi koju su zapisali svjedoci događaja ili oni koji su povjerovali riječima svjedoka, dobro ispitali i onda zabilježili, da je sačuvaju kao poklad vjere, pisanu Božju riječ za sva vremena“, poručio je mons. Bogdan.

Rekao je da su svećenici izabrani od Boga, „uključeni u veliki spasenjski proces svijeta koji započinje s Golgote, s Isusove žrtve na križu“ i da su pozvani biti autentični svjedoci Boga živoga koji je među ljudima; Krista uskrsloga, proslavljenoga, koji je i danas snaga i život Crkve.

„Neka nam Bog pomogne da u vjeri u kojoj smo kršteni, odrasli, odgojeni, u kojoj smo prihvatili svećeništvo i zaređeni za svećenike, djelujemo kao svećenici, živimo, rastemo i izvršavamo svoj zadatak evangelizacije svijeta, spasenje Božje“, potaknuo je biskup Bogdan svećenike.

Svećenike u Ninu pozdravio je ninski župnik Jerko Vuleta, izrazivši im dobrodošlicu, rekavši da su u Ninu izvori hrvatske državotvornosti i crkvenosti, a nekadašnja Ninska biskupija je najstarija hrvatska biskupija odakle se širilo Evanđelje među hrvatskim narodom.

Nakon mise i razgledavanja povijesne jezgre Nina pod stručnim vodstvom dr. sc. Ante Uglešića, svećenici i biskup Bogdan pohodili su Privlaku, gdje su se pomolili na mjestu ubojstva Sluge Božjeg don Eugena Šutrina. Velikodušno gostoprimstvo svećenicima iskazali su privlački župnik don Žarko Relota i župljani koji su svećenike počastili bogatom okrepom za ručak. Nakon Privlake, 9. travnja, svećenici su pohodili Biograd n/m gdje su razgledali župnu crkvu sv. Stošije i grad, zatim povijesni lokalitet u Vrani.

U petak, 10. travnja, zadnjeg dana susreta, misu u kapeli sjemeništa ‘Zmajević’ predvodio je biskup Bogdan. Nakon mise, u dvorani Sjemeništa, održan je radni sastanak sudionika susreta, na kojem su biskup Bogdan i svećenici razmotrili djelovanje i planove.

Inače, upravo uskrsni dani imaju osobito spomen značenje i izazivaju pijetet, pa i među svećenicima Vojnog ordinarijata, jer je upravo na Uskrs, 31. ožujka 1991., u redarstvenoj akciji ‘Plitvice’ poginuo hrvatski redarstvenik Josip Jović, 22-godišnji mladić koji je branio slobodu i hrvatski teritorij, a taj događaj u hrvatskom narodu, kojeg molitvom komemorira i Vojni ordinarijat, naziva se „Krvavi Uskrs 1991.“.

Pred svećenicima Vojnog ordinarijata je organizacija 32. hodočašća Hrvatske vojske, policije i branitelja u Lourdes koje se održava od 19. do 26. svibnja 2026., kao dio 66. međunarodnog vojnog hodočašća.

Također, travanj je mjesec kad je osnovan Vojni ordinarijat RH – 27. travnja 1997. godine te će se 2027. godine obilježiti 30. godišnjica djelovanja Vojnog ordinarijata u RH.

Cijelo vrijeme boravka u Zadarskoj nadbiskupiji, u ime Nadbiskupije kao domaćina, sa svećenicima i biskupom Bogdanom u pratnji je bio don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Biskup Bogdan zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću i vikaru Soriću na gostoprimstvu, susretljivosti i raspoloživosti da ih provede kroz različita mjesta u Nadbiskupiji, kao i domaćinima župnicima (Jerko Vuleta, Nin, Žarko Relota, Privlaka, Valter Kotlar, Bibinje i Dario Tičić, Biograd n/m) koji su ih dočekivali zadnjeg dana njihovog pohoda crkvama i povijesnim lokalitetima u Zadarskoj nadbiskupiji.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na siku / Foto: I. Grbić

Proljetni seminar za svećenike Vojnog ordinarijata u RH počeo je sa svojim održavanjem u utorak, 7. travnja u Zadru, kao dio programa permanentnog obrazovanja svećenika koji su policijski i vojni kapelani u Hrvatskoj, predvođeni vojnim ordinarijem Jurom Bogdanom.

Na tom četverodnevnom susretu koji sadrži liturgijsko – molitvenu, duhovnu i kulturnu komponentu, sudjeluju trideset i trojica svećenika iz svih dijelova Hrvatske gdje se nalaze vojne i policijske kapelanije.

U srijedu, 8. travnja, jutarnje misno slavlje u katedrali sv. Stošije predvodio je vlč. Ilija Jakovljević, generalni vikar Vojnog ordinarijata. Poslijepodne, 8. travnja, svećenici su sudjelovali na molitvi Večernje u crkvi sv. Marije u Zadru, koju su pjevali s benediktinkama, a Večernju je predvodio biskup Bogdan.

U nagovoru tijekom Večernje, mons. Bogdan je rekao kako je  providonosno da svećenici sudjeluju u molitvi u zajednici Bogu posvećenih osoba, uzdižući zajedno molitve Gospodinu za Crkvu, svijet i brojne potrebe pojedinaca i naroda.

Mons. Bogdan je rekao da je na području Zadra i Zadarske nadbiskupije niknuo hrvatski, nacionalni, kršćanski i vjernički identitet koji se oblikovao i organizirao na prostoru hrvatskog primorja od Solina i Nina, starokršćanskih biskupija kao što su Salonitanska sa sjedištem u Saloni,  Zadarska nadbiskupija ranoga kršćanstva i druge hrvatske biskupije u kojima je kršćanstvo prisutno od svojih početaka.

Biskup je izrazio poštovanje povijesti zadarskog kraja, upitavši što bi nam sve ispričali, kad bi mogli govoriti, stupovi crkve sv. Marije, što se sve kroz stoljeća događalo na hrvatskom prostoru i u tom samostanu, „gdje sestre benediktinke neprekinuto mole, uzdižu svoju dušu, svoj um i svoje srce Bogu, za potrebe svoje redovničke zajednice, Nadbiskupije, Crkve u našem narodu i potrebe sveopće Crkve“.

Razmatrajući pročitano čitanje iz Poslanice Hebrejima koje govori o Kristu, jedinom najboljem, vrhovnom i glavnom velikom svećeniku, biskup je rekao da su starozavjetni svećenici prinosili žrtve paljenice i klanice u hramu i tako iskazivali čast Bogu za svoje molitve.

I svećenici Vojnog ordinarijata obnovili su svećenička obećanja na Veliki četvrtak, kao kler u drugim biskupijama, „da se sjećaju ustanovljenja svećeničkog reda, svoga rođendana, kad je rođen i definiran identitet svećenika. Mi participiramo na Kristovom svećeništvu. Ucijepljeni smo, pricijepljeni smo na Krista, velikog svećenika i prinosimo svoje molitve i žrtve u narodu koji nam je povjeren, u specifičnoj sredini Hrvatske vojske i policije “, rekao je mons. Bogdan, naglasivši: „Toliko nam je potreban mir u ovim teškim i opskurnim vremenima“.

„Molite za nas, da možemo kao svećenici u ovom vremenu, uvijek čvrsto biti povezani s Kristom, velikim svećenikom i posvećivati naš narod među povjerenim vjernicima. Mi smo ista Crkva. Dišemo istim plućima, kuca nam isto srce Crkve za duše koje su nam povjerene“, rekao je biskup u obraćanju koludricama, dodavši da svećenici djeluju u istom narodu kao i redovnice, ali među vjernicima koji su čuvari reda i mira u hrvatskom narodu i na granicama hrvatske države.

Zahvalivši koludricama na molitvenom ozračju zajedničke molitve, mons. Bogdan je potaknuo sestre da mole za svećenike i za sve koji su im povjereni, „da kao svećenici budemo uvijek sluge Krista, da nam On bude model, učitelj, uzor, nadahnuće i jedina snaga. Vas je održala vaša duhovnost, molitva, posvećenost Bogu, povezanost s Bogom. To je garancija sigurne budućnosti i našeg opstanka“, poručio je mons. Bogdan koludricama.

Istaknuo je da su zadarske benediktinke stoljećima, od kralja Krešimira i utemeljiteljice samostana Čike i Vekenege, čuvarice kulture, duhovnosti, identiteta i kršćanskih vrijednosti našeg naroda.

Biskup je podsjetio da je takav proljetni seminar 2025. godine održan u Splitu, također u uskrsnom vremenu, kad su i svećenici Vojnog ordinarijata tim pohodom obilježili godišnjicu održavanja Splitskih crkvenih sabora i 1100. obljetnicu Hrvatskog kraljevstva.

„Željeli smo upoznati početke kršćanstva na našim prostorima iz rimskih vremena, starorimske Salone, starokršćanske korijene i temelje hrvatske kulture, našeg identiteta; potom svetište Gospe od Otoka gdje je pokopana hrvatska kraljica Jelena, Zadranka i druge lokalitete iz hrvatske povijesti, iz  prve srednjovjekovne hrvatske države.

Drugi dan susreta slavili smo misu u katedrali sv. Dujma gdje su održani Splitski crkveni sabori 925. i 928. godine, kad je Papa Ivan X. uputio Pismo tadašnjem splitskom, salonitanskom nadbiskupu, kralju Tomislavu i knezu Zahumlja, kad pozdravlja taj Sabor i daju upute o Saboru“, podsjetio je mons. Bogdan.

Biskup je zahvalio benediktinkama na prijemu za taj zajednički molitveni susret i don Anti Soriću, generalnom vikaru Zadarske nadbiskupije koja je domaćin seminara, rekavši da je vikar Sorić „poduzeo sve što je trebalo da se susret ostvari u Zadru“.

Na kraju Večernje, srdačnu dobrodošlicu u Zadar i SICU u ime zadarskih koludrica Svete Marije svećenicima je izrazila č. m. Anastazija Čizmin, opatica samostana sv. Marije, rekavši da im je drago što su u zajedništvu imali priliku moliti službu Večernje.

„Samostan sv. Marije diči se dugom, tisućgodišnjom i neprekinutom tradicijom koja prema nekim izvorima seže od 10. stoljeća, ali nije mlađi od prve polovice i 11. stoljeća. Već 1066. godine na sâm Božić, hrvatski kralj Petar Krešimir IV. dodijelio je samostanu neke posjede te kraljevsku slobodu, povelju koju je predao opatici Čiki. Od toga datuma dokumentirano je i postojanje našeg samostana. Samostan je kroz stoljeća i burnu povijest ostao vjersko i kulturno središte, a koludrice su sačuvale relikvije i ostale dragocjene liturgijske predmete“, rekla je opatica Čizmin.

Tijekom Drugog svjetskog rata, samostan i crkva sv. Marije bili su srušeni i zapaljeni bombama, ali koludrice su uspjele sačuvati svoje živote. Nakon gotovo tri desetljeća progonstva, 1970. godine koludrice su se vratile u obnovljeni samostan sv. Marije.

Stalna izložba crkvene umjetnosti Zadar u kojoj je izloženo sakralno blago koje pripada Zadarskoj nadbiskupiji i benediktinskom samostanu otvorena je 1976. godine, a crkva sv. Marije je obnovljena 1980. godine, podsjetila je č. m. Anastazija.

Opatica je poželjela svećenicima da ih prati zagovor i zaštita sv. Benedikta, Marije i blagoslov Presvetog Trojstva. Istaknula je da je kip Pieta, umrli Krist u rukama majke Marije koji se nalazi na pokrajnjem oltaru crkve sv. Marije, jedini ostao sačuvan, netaknut u oštećenju srušenog samostana u Drugom svjetskom ratu. Večernja je završena zajedničkom molitvom pjevanjem „Kraljice neba, raduj se!“.

Uz stručna vodstva, svećenici tijekom boravka u Zadru upoznaju sakralnu i kulturnu baštinu Zadra i Zadarske nadbiskupije. Prvog dana susreta, u utorak, 7. travnja, posjetili su zvonik katedrale sv. Stošije i prošetali središtem Zadra i rivom.

U srijedu, 8. travnja, upoznali su se s drevnom poviješću katedrale sv. Stošije. Posjetili su crkvu Gospe od Zdravlja, samostan sv. Frane i njihov franjevački muzej i Arheološki muzej u Zadru. Razgledali su umjetnine u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti Zadar – SICU, crkvu sv. Šime i tijelo sv. Šimuna koje se nalazi u škrinji u toj crkvi te su počastili svečevu relikviju.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Uskrsni Emaus tradicionalno je proslavljen na Uskrsni ponedjeljak, 6. travnja, na Skradinskom buku u Nacionalnom parku Krka u Šibenskoj biskupiji. Svečano slavlje predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. U misi su sudjelovali i vjernici iz nekih župa Zadarske nadbiskupije. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

(Lk 24, 13-35)

Terapija nade na putovima našega života

Draga biskupe Tomislave! Draga braćo svećenici! Draga braćo i sestre!

Danas se nalazimo na izletu, na putu – i to ne samo do slapova rijeke Krke, ne na bilo kakvom putu, već na onom koji vodi iz Jeruzalema u Emaus. To je put kojim su koračala dvojica Isusovih učenika, ali to je, zapravo, i put kojim hoda svaki od nas kada se osjeća poraženim, depresivnim, razočaranim ili neshvaćenim.

Zamislimo tu scenu: dvojica muškaraca, nakon što je njihov učitelj Isus, kojeg su slijedili izvjesno vrijeme, ubijen i pokopan, na uskrsno jutro, hodaju pognutih glava, udaljavajući se od Jeruzalema, od mjesta gdje su se njihove nade raspršile poput praha na vjetru. Evanđelist sv. Luka kaže da su bili „snuždeni“ (24, 17) – lica su im bila oborena, pogled bez sjaja, korak težak – srce još teže, kao da svaki novi korak još dublje potvrđuje njihov poraz. Ne odlaze samo iz grada, nego kao da bježe i od vlastitih razočaranja, od događaja koje ne razumiju i koji su slomili njihova očekivanja.

Njihov razgovor je pun gorčine i nemoći: „A mi se nadasmo…“ (Lk 24, 21), bilježi njihov razgovor sv. Luka. U toj kratkoj rečenici sabrano je toliko neizrečenih snova, planova i vjere koja se činila sigurnom, a sada se urušila u kratko vrijeme kao kula od karata. „Nadasmo se“, kažu – u prošlom vremenu. Kao da kažu: bilo je lijepo dok je trajalo, ali sada je sve nepovratno gotovo. Koliko li samo srušenih snova i želja, koliko tuge, koliko neuspjeha i razočaranja nosi ta rečenica koju i mi tako često izgovaramo u svojim životima – kad se raspadnu naši odnosi, kad nas iznevjere ljudi u koje smo vjerovali, kad se molitve čine neuslišane, kad se čini da Bog šuti. Nitko od nas nije izuzet od ovog iskustva.

Ove riječi učenika „nadamo se“ izraz su slomljenih očekivanja, razočaranja je su slijedili osobu koja nije ispunila njihova očekivanja – misli su, ali i ispovijest srca koje još uvijek pamti kako je bilo nadati se. I upravo zato, ona nije samo kraj jedne nade – nego početak prostora u kojem Bog ponovno progovara.

No, upravo u taj prostor tuge, izgubljene nade, razočaranja, nepozvan i diskretan, ulazi netko treći. Ulazi uskrsli i proslavljeni Isus.

I ne dolazi s odgovorima koji bi odmah uklonili bol i „kamen sa srca“. Ne dolazi s čudom koje bi u trenu izbrisalo njihova razočaranje. Dolazi kao suputnik. Hoda s njima. Sluša ih. Pita. Razgovara. Izgleda kao stranac. Traži i dopušta im da izreknu svoju tugu i razočaranje do kraja. I tek tada, polako, tijekom zajedničkog hoda počinje otvarati njihove oči i njihova srca.

Braćo i sestre, možda se i mi danas ovdje, na ovim slapovima Krke, nalazimo na takvom putu. Okruženi ljepotom prirode, snagom vode koja neprestano teče i obnavlja se, donosimo u sebi i svoje umore, pitanja, razočaranja, možda i izgubljene nade. Dolazimo iz različitih mjesta Šibenske biskupije i drugih krajeva naše domovine, ali svi nosimo isto ljudsko iskustvo: iskustvo traženja smisla, težine „kamena na srcu“, želje da se i naša srca zagriju i čežnje za susretom i promjenom koja nas mijenja i daje novu snagu života.

I upravo zato je ova sveta misa Emaus našega života. Ovdje, na putu, u lomljenju kruha, u riječi koja se naviješta, uskrsli Gospodin ponovno dolazi među nas. Možda ga ni mi ne prepoznajemo odmah kao ni učenici koji su dugo vremena živjeli s njime. Možda nam je pogled još uvijek zamućen brigama i ranama, nestvarnim očekivanjima. Ali On je tu – Uskrsli Isus – strpljiv, nenametljiv, vjeran, naš suputnik.

Na Uskrsni ponedjeljak Crkva nas ne vraća u spektakl praznoga groba, nego nas vodi na put – jer vjera nije samo trenutak, nego hod kroz cijeli život. Hod u kojem nas Krist susreće upravo onda kada mislimo da je sve izgubljeno.

Zato danas ne moramo skrivati svoje „A mi se nadasmo…“. Možemo ga donijeti pred Gospodina. Jer upravo iz tog priznanja započinje susret s Uskrslim. Upravo na tom putu razočaranja rađa se nova nada – nada koja više ne počiva na našim očekivanjima, nego na Njegovoj prisutnosti.

I možda ćemo, poput učenika iz Emausa, na kraju i mi moći reći: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“ (usp. Lk 24, 32).

Isus kao suputnik i tumač Pisma

Evanđelist Luka nam kaže da im se Isus približio i hodao s njima, „ali prepoznati ga – bilo je uskraćeno njihovim očima“ (Lk 24, 16). Kako je to moguće? Papa Franjo nam objašnjava da je to zato što su njihove oči bile „zastrte tugom i očajem“ (Generalna audijencija, 30. travnja 2014.). Oni su očekivali Spasitelja pobjednika, moćnog kralja koji će silom riješiti njihove probleme, a dobili su križ. Isus tada započinje ono što papa Franjo naziva „terapijom nade“ (Generalna audijencija, 24. svibnja 2017.). On ih ne grdi grubo zbog njihova stanja duha, već ih prvo sluša, pita, traži da razgovaraju s njime o njemu samome, putuje strpljivo i naporno s njima cijeli dan. Naš Bog nije nametljiv; on nam daje vremena da izbacimo svu gorčinu iz srca.

Tek nakon što su izrekli svoju bol i razočaranje, Isus preuzima riječ i inicijativu. On postaje, kako kaže papa Benedikt XVI., „prvi egzeget“ koji im otvara Pisma  (Aperuit Illis, 6.). On im pokazuje da Isusova patnja nije bila pogreška u Božjem planu, već njegov vrhunac ljubavi. Papa Lav XIV. nas podsjeća da Isus ne koristi „specijalne efekte“ da bi nas uvjerio u nešto, već strpljivo objašnjava da bol nije nijekanje obećanja, već put kroz koji je Bog očitovao mjeru svoje ljubavi. Isus im daje novi ključ za tumačenje povijesti: ono što je izgledalo kao poraz, zapravo je pobjeda.

Srce koje gori i oči koje se otvaraju

Dok su učenici hodali s Isusom, a da nisu znali da je to On, njihova su srca počela „grijati se, gorjeti“ (usp. Lk 24, 32), kako sami kažu. To nije bio samo emocionalni zanos, već unutarnje postupno prosvjetljenje. Isusovo tumačenje proročanstava Pisma bilo je poput neočekivane objave – poput ukazanja –  koje prosvjetljuje i tješi. No, ni same Isusove riječi nisu bile dovoljne da im „se otvore oči“. Tek kada su sjeli s njime za stol, kada je Isus uzeo kruh, blagoslovio ga, razlomio i dao im – njihove su se oči otvorile.

Taj trenutak lomljenja kruha je ključan. Upravo ta gesta molitve i lomljena kruha ponovno otvara oči srca učenicima i osvjetljava viziju zamagljenu očajem. U tom trenutku sve postaje jasno: zajednički put, nježna i snažna riječ, svjetlo istine, srce koje se grije. Isus nestaje iz njihova vidokruga, ali ostaje u njihovim srcima. Lijepo kaže sveti Augustin, a prenosi nam papa Benedikt: „Imati Krista u vlastitom srcu daleko je više nego imati ga u svojoj kući“ (Generalna audijencija, 11 travnja 2007.).

Emaus u našoj svakodnevici

Draga braćo i sestre!

Iskustvo Emausa se neprestano obnavlja u Crkvi i u našim životima. Današnji čovjek često živi u stanju razočaranja i depresije. Mnogi se osjećaju kao da hodaju u mraku, bez horizonta na vidiku, žive  kao da je zid ispred njih. Isus nam danas poručuje: „Idi naprijed, ja sam s tobom“.

U ovom hodu Isus nas ne ostavlja bez duhovne okrepe koja nam je nužna na putu života. Isus nam na ovom putu za okrepu nudi čak dva obilna stola, puna duhovne hrane: stol Riječi i stol Euharistije. Kada otvorimo Bibliju, osobito Novi zavjet, s darom razumijevanja koji nam daje Duh Sveti, mi ne čitamo samo neku staru knjigu, već dopuštamo Bogu da nam objasni naše vlastite situacije, naše patnje i naše radosti. A kada pristupamo pričesti, mi primamo samoga Uskrsloga koji „otvara naše oči srca“, „lomi – žrtvuje“ svoj život za nas kako bismo i mi hodili u novosti života pupot učenika koji su se sasvim drugačiji vratili iz Emausa u Jeruzalem.

Što su učinili učenici nakon što su prepoznali Isusa? Nisu ostali u Emausu uživati u miru počinka i noći nakon cjelodnevnog napornog hoda. „U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem“ (Lk 24, 33), kaže nam sv. Luka. Radost Uskrsnuća se ne može zadržati za sebe. To je pre veliki događaj da bi se mogao zatvoriti samo u jedno srce. I mi smo pozvani biti glasnici svjetla i radosti Uskrsa.

Zato, braćo i sestre, najprije prepoznajmo Isusa u suputniku, u onom koji hoda uz nas. On hoda s onima koji su obeshrabreni i pognutih glava – a često je to svaki od nas. Budimo i mi oni koji slušaju tuđe priče s ljubavlju, kao što je Isus slušao učenike na putu od Jeruzalema do Emausa – i to cijeli dan!

Nadalje, molimo od Gospodina dar razumijevanja. Molimo Duha Svetoga da nam otvori oči za dublje značenje događaja u našem životu i u Isusovu životu, da u njegovoj Riječi zagrijemo naša „snuždena srca“, te da već i u križevima vidimo sjeme uskrsnuća.

I kao treće, vratimo se u svoju zajednicu, svoju obitelj, među naše prijatelje i znance. Ne dopustimo da nas razočaranje izolira. Vratimo se u „Jeruzalem“ – u svoju župu, u svoju obitelj – s viješću da je Gospodin doista uskrsnuo i promijenio naša srca!

Zaključak

Braćo i sestre, neka neočekivana radost učenika iz Emausa bude jasan podsjetnik za nas kada postane teško. Uskrsli je taj koji radikalno mijenja našu perspektivu, ulijevajući nadu koja ispunjava prazninu tuge.

Neka Gospodin i s nama ostane, ne samo danas, nego i zauvijek.

Amen.

Foto: Ivo Kronja

Na svetkovinu Uskrsa, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 5. travnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Isusovo uskrsnuće nam progovara o Božjoj snazi, ali i o dubokoj istini o nama, našim ranama, našim traženjima i našoj budućnosti, naglasio je nadbiskup, rekavši da uskrsnuće Isusa Krista predstavlja središte naše vjere i izvor nade koji prodire u sve dimenzije našeg života.

U svjetlu uskrsnog jutra, nadbiskup je istaknuo tri snažne i povezane poruke koje oblikuju kršćanski pogled na svijet i život: nada koja pobjeđuje strah, milosrđe koje preobražava rane i novi život koji se očituje u djelovanju.

Te međusobno povezane poruke Uskrsa odgovor su na najdublje čežnje i izazove čovjeka koje „otkrivaju put kojim Bog ulazi u ljudsku stvarnost, ne ostajući udaljeni promatrač, nego postaje blizak suputnik koji vodi prema punini života. Nada otvara srce i daje snagu za korak naprijed, milosrđe liječi i obnavlja odnose, a novi život donosi konkretnu promjenu koja zahvaća svakodnevicu“, poručio je mons. Zgrablić.

Istaknuo je da u svijetu nesigurnosti, ratnih razaranja, kriza, mnogih pitanja, briga i napetosti, ubrzanih promjena, „uskrsna poruka dolazi kao snažna Božja prisutnost koja unosi duboki mir i sigurnost, jer se ne oslanja na prolazne okolnosti, nego na čvrsti temelj Božje vjernosti i ljubavi prema čovjeku“.

„U svjetlu Isusovog uskrsnuća, pozvani smo promatrati vlastiti život iz nove perspektive u kojoj svaka situacija, pa i ona obilježena patnjom, neizvjesnošću ili križem, zadobiva dublji smisao i usmjerenje prema punini života koja nadilazi granice vidljivoga i prolaznoga. Kristovo uskrsnuće otvara horizont koji nadilazi granice vremena i prostora, uvodeći nas u otajstvo života koji ima svoje ispunjenje u zajedništvu s Bogom. U toj stvarnosti, putovi koji se čine teški i zahtjevni zadobivaju novo značenje, jer postaju mjesta susreta s Bogom koji nas prati, koji hoda s nama, podiže nas kad padnemo i vodi prema punini smisla i života.

Uskrsli Krist, kao pobjednik nad grijehom i smrću je svjetlo koje rasvjetljuje svaki ljudski korak i pouzdani oslonac koji učvršćuje naše srce u trenucima kušnje“, poručio je mons. Zgrablić. Rekao je da Uskrs predstavlja predokus punine života koji se nastavlja i nakon prijelaza kroz smrt, otkrivajući duboku povezanost između sadašnjeg trenutka i vječnosti koja već započinje u  čovjeku otvorenom Bogu.

Iz uskrsne nade, koja u nama budi povjerenje i otvara naš pogled prema punini života, rađa se poziv na preobrazbu osobnih i zajedničkih životnih rana kroz snagu ljubavi i milosrđa koje izviru iz Kristova uskrsnuća, naglasio je predvoditelj slavlja.

Uskrsli Krist ne dolazi učenicima brišući tragove trpljenja, nego noseći svoje rane prožete slavom. „Rane uskrslog Krista nisu izbrisane, nego pretvorene u znakove pobjede ljubavi koja nadilazi svaku izdaju, grijeh, svaku našu slabost, ljudsku ograničenost, čak i smrt.

Upravo u Isusovim preobraženim ranama učenici prepoznaju sigurnost njegove prisutnosti i snagu njegove ljubavi koja ostaje vjerna i kada čovjek posrne“, poručio je mons. Zgrablić. Naglasio je da „Isusove rane koje su bile znak užasne boli i odbačenosti, u svjetlu uskrsnuća postaju znak preobražene stvarnosti, mjesto dubokog susreta Boga i čovjeka, gdje svaka ljudska rana može zadobiti novo značenje i postati početak ozdravljenja“.

Potaknuo je da „gledajući Kristove rane, i mi otkrivamo vlastite rane u novom svjetlu i pronalazimo snagu da ih prihvatimo, predamo Bogu i dopustimo da ih Bog dotakne svojom ljubavlju i snagom svoga uskrsnuća“.

„U svijetu mnogih podjela i rana u obiteljima, narodima i unutar nas samih, ta uskrsna poruka je snažan poziv na hrabrost praštanja, na spremnost za pomirenje i izgradnju odnosa koji se ne temelje na egoizmu, zatvorenosti i nepovjerenju, nego na istini, strpljivosti i ljubavi koja gradi. Praštanje u tom svjetlu postaje čin duboke snage, a pomirenje put koji vodi prema slobodi srca i obnovi zajedništva“, poručio je mons. Zgrablić. Rekao je da promatrati vlastite rane u svjetlu Božje prisutnosti znači kako ništa ne ostaje zatvoreno u boli, nego sve može biti obuhvaćeno ljubavlju koja obnavlja.

„Iz pomirenja i obnovljenih odnosa koji se rađaju iz susreta s uskrslim Kristom i iz snage njegovog milosrđa, izvire poziv na novi život koji se ne zadržava na razini osjećaja ili trenutnog nadahnuća, nego se ostvaruje u konkretnosti svakodnevice, u svakom trenutku i odnosu. Taj novi život započinje u dubini bića gdje čovjek prihvaća dar Božje blizine i ljubavi te se širi na sve dimenzije života, oblikujući način razmišljanja, govora i djelovanja“, rekao je predvoditelj slavlja, dodavši da susreti učenika s uskrslim Kristom produbljuju vjeru, proširuju horizonte srca i otvaraju čovjeka za hod u kojem se život postupno preobražava.

Vjernik postaje dionik Kristove smrti i uskrsnuća kroz sakrament krštenja, ulazeći u život koji se neprestano obnavlja, raste i u sebi nosi klicu vječnosti. „Krštenje otvara put novom identitetu djeteta Božjega te uvodi čovjeka u zajedništvo koje nadilazi granice prostora i vremena. U tom zajedništvu svaki trenutak života postaje mjesto susreta s Bogom i prilika za rast u ljubavi.

Novi život u Kristu uskrslom očituje se u djelima ljubavi koja prepoznaju potrebe bližnjih, u spremnosti na služenje koje nadilazi vlastite interese, u zauzetosti za pravednost koja gradi društvo dostojno čovjeka i u velikodušnosti kojom se vlastiti darovi stavljaju u službu cijele zajednice“, poručio je nadbiskup.

„Kršćanski život tako postaje vidljivo svjedočanstvo, poziv na kršćansku autentičnost koja se očituje u usklađenosti vjere i života, na svetost koja raste u svakodnevnim izborima, u poniznosti koja otvara prostor drugima, u postojanoj vjernosti i radosti služenja koja obogaćuje onoga koji daje i onoga koji prima“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da sve ispuni uskrsna radost koja izvire iz Kristove proslave.

Uskrs nas poziva na budnost srca i otvorenost za djelovanje milosti koja preobražava, na odgovornost za svijet i hrabrost da budemo nositelji promjene koja započinje u našoj osobnosti. Svaki čin dobrote, ohrabrenje, nastojanje oko pravednosti i istine postaje odraz uskrsne snage koja djeluje s velikom snagom, poručio je nadbiskup, u želji da svjetlo uskrslog Krista vodi naše korake, učvršćuje naše zajedništvo i nadahnjuje nas za život koji je dar drugima.

Poželio je da uskrsna stvarnost zahvati naša srca i oblikuje naš pogled, naše odluke i odnose, kako bismo nosili nadu gdje vlada nesigurnost, gradili pomirenje gdje su podjele i svjedočili novi život gdje se traži smisao. Uskrsli Krist svojim svjetlom uskrsnuća obasjava čitav svijet, rekao je nadbiskup Zgrablić i svima čestitao Uskrs, osobito „bolesnicima, osobama s invaliditetom i svima koji u različitim službama bdiju nad našom sigurnošću i zdravljem, darujući svoj život za dobro nas“.

Na kraju mise, nadbiskup je udijelio papinski blagoslov s potpunim oprostom. Pjevanje na misi predvodili su Katedralni zbor sv. Stošije i Capella Sanctae Anastasiae pod vodstvom Dragana Pejića i Luke Čačića.

I. G.

Foto: Ines Grbić

Vazmeno bdjenje na Veliku subotu, 4. travnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Bdjenje je počelo s blagoslovom novog ognja na Trgu sv. Stošije ispred katedrale.

Hvalospjev Uskrsnoj svijeći otpjevao je don Tin Vidov, tajnik zadarskog nadbiskupa. Za vrijeme bdjenja vjernici su obnovili krsna obećanja, a nadbiskup je poškropio puk blagoslovljenom vodom.

„Dok se u toj noći i liturgiji slavi otajstvo Isusovog uskrsnuća, rađa se nova zora života koja zahvaća cijeli svijet i svakoga od nas te uvodi u dubinu i nezaustavljivu snagu Božjeg djelovanja u životu“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da u svetosti te noći, dok nas još obavija tama, pred nama već titra svjetlo Uskrsa koje najavljuje preobrazbu svijeta.

„Vazmeno bdjenje otvara prostor u kojem Bog nezaustavljivo djeluje, snažno i sveobuhvatno, zahvaćajući srce svakoga od nas i povijest spasenja u jedinstvenom susretu svjetla i života“, poručio je nadbiskup, naglasivši da je Kristovo uskrsnuće pobjeda života nad smrću, svjetla nad tamom i ljubavi koja se daruje do kraja.

Razmatrajući simboliku uskrsne svijeće i nove vatre te povezanost križa i uskrsnuća, nadbiskup je rekao da je blagoslov vatre koja se pali izvan zidova crkve znak novog početka koji dolazi od Boga. „Iz te vatre pali se plamen uskrsne svijeće, a iz uskrsne svijeće razlijeva se svjetlo na sve svijeće u crkvi koje narod drži u rukama, stvarajući zajedništvo svjetla koje povezuje sve okupljene u jedno Svjetlo, mistično Tijelo uskrslog Krista“, rekao je mons. Zgrablić.

„Vatra koja gori simbolički govori o stvaranju koje se obnavlja, o početku koji nosi dah prvog stvaranja kada Bog iz tame izvodi u svjetlo, a uskrsna svijeća postaje znak Krista koji izlazi iz tame groba, noseći u sebi pobjedu života, dok se svjetlo širi s jedne svijeće na drugu kao živi prijenos uskrsne milosti koja zahvaća svakog pojedinca otvorenog srca i ujedinjuje zajednicu vjernika u istom otajstvu Kristovog uskrsnuća“, naglasio je nadbiskup.

Pojašnjavajući simboliku plamena koji gori, mons. Zgrablić je rekao da plamen „istovremeno rasvjetljuje i troši se – daruje sebe, šireći toplinu i svjetlost. U tom darivanju otkriva se duboka povezanost križa i uskrsnuća kao jedinstvene stvarnosti Kristove ljubavi koja se potpuno predaje.

U tom svjetlu postaje razumljivo da se iz darivanja rađa svjetlost, da iz Kristove žrtve izvire nova svjetlost života te da svatko tko prima to svjetlo postaje njegov nositelj, osobito po krštenju u kojem Bog u čovjeku pali svjetlo novog života i uvodi ga u zajedništvo uskrsne radosti“, rekao je nadbiskup. Poželio je da svijeća u rukama probudi u vjernicima svijest da primamo svjetlo Krista uskrsloga koje nas preobražava te poziva na život u kojem darivanje drugome postaje izvor radosti i snage našeg života.

Razmatrajući krsnu službu, nadbiskup je rekao da je voda simbol krštenja kao „silaska u more smrti“ i novi izlazak, koja u sebi nosi snagu početka i prijelaza. Ujedno je spomen na put Izraela kroz Crveno more, događaj u kojem se kroz veličinu opasnosti i nesigurnosti rađa put slobode, oblikovan Božjom prisutnošću i djelovanjem koje vodi i spašava.

„Voda se tako pojavljuje kao otajstveni prostor susreta granica života i smrti, kao mjesto u kojem Krist ulazi u dubinu ljudske sudbine, zahvaćajući sve što pripada prolaznosti, slabosti i smrtnosti te iz te dubine izvodi novi život koji se daruje svima koji u njega ulaze i koji u njemu pronalaze novi početak“, istaknuo je mons. Zgrablić.

„U biblijskom iskustvu voda nosi dvostruko značenje, jer se otkriva kao more koje može biti prijeteća sila, kao prostor koji nadilazi ljudsku sigurnost i označava smrt. U toj simbolici postaje slika Kristovog silaska u dubinu smrti, gdje on poput Izraela koji prolazi kroz Crveno more ulazi u srž ljudske egzistencije, da bi iz te dubine uskrsnućem otvorio put života i darovao novu stvarnost postojanja.

Krštenje se u tom svjetlu i simbolici vode očituje kao događaj preobrazbe u kojem čovjek ulazi u Kristovo otajstvo, sudjeluje u njegovom prijelazu kroz smrt u život i prima dar novog rođenja. Taj novi život razvija se kroz svakodnevne odluke, kroz vjernost koja sazrijeva i stalni povratak Bogu“, poručio je mons. Zgrablić.

Liturgija Vazmenog bdjenja kao pobjede nad smrću progovara snagom znakova svjetla, vode, kruha i vina, s pjesmom uskrsne radosti, tvoreći „duboki duhovni sklad u kojem se postupno otkriva istina o Bogu koji djeluje u svijetu, u ljudskoj povijesti i u životu svakoga od nas, zahvaćajući stvarnost na način koji nadilazi ljudsko razumijevanje, ali dotiče srce i preobražava ga“, naglasio je predvoditelj slavlja.

U svakodnevnom životu susrećemo iskustvo patnje, prolaznosti, težine grijeha i tame našeg srca. „Upravo u toj stvarnosti našeg života sjaji svjetlo uskrslog Krista koje prodire u najdublje slojeve naše ljudske egzistencije, donoseći nadu koja obnavlja i smisao koji vodi prema punini života.

Krist nam se objavljuje kao svjetlo koje zahvaća ljudski život i čini ga sjajnim iznutra. U svjetlu Kristovog uskrsnuća, dok se u susrećemo s nevinom patnjom i smrću, otkrivamo dubinu tame koja prati ljudski put, a istodobno nam se u uskrsnuću očituje snaga Kristovog svjetla koje prodire upravo ondje gdje se ljudskim pogledom nazire najveća tama, donoseći preobrazbu i novu perspektivu postojanja“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da se svjetlo uskrsnuća širi upravo ondje gdje naše srce traži smisao i gdje podižemo pogled prema Bogu, otkrivajući da život zadobiva novu dubinu u susretu s Kristom koji vodi prema punini života.

„Svjetlo koje smo primili, voda koja nas je dotaknula, Riječ koja je odjeknula i snaga euharistije koja nas je okrijepila tvore jedinstveno iskustvo susreta s Uskrslim. Iz tog susreta rađa se poslanje koje zahvaća cijeli naš život i poziva nas da svjetlo Krista uskrsloga postane vidljivo u našim djelima, riječima i u našoj ljubavi, kako bi svijet mogao prepoznati da Krist živi i djeluje među nama“, poručio je nadbiskup Zgrablić i svima čestitao svetkovinu Uskrsa.

I. G.

Foto: Ines Grbić

Službu Muke Gospodnje na Veliki petak, 3. travnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Na križu se događa vrhunac Božje objave, vrhunac ljubavi koja ide do krajnjih granica darivanja. Križ govori o ljubavi koja se daruje, o snazi koja se očituje u predanju i o životu koji pobjeđuje, rekao je nadbiskup, dodavši da u svim teškim Isusovim okolnostima: krvavom znoju, bičevanju, trnovoj kruni na glavu, pribijanju na križ, krvarenju, izrugivanju – Bog govori darom samoga sebe. „Isus pokazuje slobodu i odlučnost darivanja. Isus govori opraštanjem i potpunim predanjem Ocu nebeskom. U Isusovom predanju i prihvaćanju Božje ljubavi da nam pokaže koliko je daleko za nas spreman ići, blista Božja ljubav koja ima snagu preobraziti sve i dotaknuti i najmračnije slojeve ljudskog bića“, istaknuo je mons. Zgrablić.

„Na križu se otvara početak novog života – djelovanje Božje ljubavi koja nas, kad je prihvatimo, obnavlja iznutra. Ta Ljubav donosi oprost, gradi i podiže. U toj svetoj stvarnosti čovjek otkriva da je zahvaćen Božjom prisutnošću koja ga nosi, jača i ispunja mirom. U dubini Kristove patnje sjaji sigurnost da je Bog blizu, da daruje samoga sebe i ulazi u svaku našu životnu situaciju, kako bi je ispunio svjetlom i darovao joj novi život“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da se u susretu s Isusovim križem otvara istina o čovjeku koji je pozvan na preobrazbu života.

„Pred takvom Božjom ljubavlju rađa se hrabrost za prihvaćanje vlastite krhkosti,  kako bi se otvorili daru Božje ljubavi koji nas obnavlja. Krist na križu ulazi u dubinu ljudske patnje u kojoj pronalazi prostor za potpuno predanje Ocu, pretvarajući svaki trenutak boli i poniženja u čin molitve, povjerenja i predanja Ocu. Isusove raširene ruke prikovane na križ obuhvaćaju cijeli svijet, izražavajući bol i otvorenost, trpljenje i darivanje, ljudsku slabost i božansku snagu ljubavi“, naglasio je mons. Zgrablić, rekavši kako križ poziva svakoga da svoje patnje, borbe i križeve „iskoristi kao priliku za mjesto susreta s Bogom, prostor u kojem se rađa molitva i oblikuje srce sposobno za ljubav. Patnja, proživljena u zajedništvu s Kristom, poprima novo značenje i postaje put koji vodi prema dubljoj povezanosti s Bogom i s ljudima“.

Križ je u ljudskoj povijesti i rimskom svijetu bio znak osude i poniženja, kazne i smrti, a „u svjetlu Kristovog vazmenog otajstva postaje stablo života koje donosi plodove nade i pomirenja. U svakodnevnom životu, kad se suočavamo s teškoćama, neizvjesnostima i borbama, križ postaje svjetlo koje pokazuje put i daje snagu za ustrajnost. U njemu prepoznajemo obećanje života koji nadilazi prolaznost i otvara perspektivu vječnosti, u kojoj suze pronalaze svoje ispunjenje u Božjoj blizini“, ohrabrio je nadbiskup.

Istaknuvši da je Isusovo otvoreno srce izvor sakramentalnog života, rekao je da iz probodenog Isusovog srca na križu izviru krv i voda, znakovi života koji se daruje i nastavlja u životu Crkve kroz sakramente, osobito krst i euharistiju. „U probodenom Srcu Isusovom nalazimo snagu koja obnavlja, milost koja liječi i prisutnost Duha Svetoga koji vodi i jača vjernike. Otvoreno Kristovo srce postaje mjesto susreta između Boga i čovjeka u kojem se rađa novi život i gdje se vjernik može napajati iz izvora milosti. U tom daru prepoznajemo dubinu Božje blizine koja ostaje trajno prisutna u životu Crkve i svakog pojedinca“, poručio je mons. Zgrablić.

Potaknuvši na suobličenje Kristu kroz put križa, nadbiskup je rekao da nas Veliki petak poziva na osobni odgovor, na ulazak u otajstvo križa i prihvaćanje Kristovog puta koji vodi prema preobrazbi života. „Promatranje raspetog Isusa otvara naš pogled srca i omogućuje dublje razumijevanje vlastitog života, vlastitih odnosa i vlastitih križeva i izazova života. Put Kristovog križa postaje škola ljubavi, prostor u kojem se uči praštanje, strpljivost i vjernost, u kojem se obiteljski i osobni križevi mogu promatrati u svjetlu Kristove ljubavi. Pritom vjernik otkriva snagu koja dolazi od Boga i omogućuje nadvladavanje poteškoća“, naglasio je nadbiskup, poželjevši da Kristov križ bude snaga našeg života.

Kristova ljubav koja se do kraja daruje na križu poziva svakoga da ide njegovim putem, da ga nasljeduje u vjernosti, predanju i svakodnevnom životu, poručio je mons. Zgrablić, potaknuvši na zahvalnost Isusu i odluku da Kristovu ljubav živimo u svakodnevici obitelji, na poslu i među ljudima koje susrećemo.

Muku našeg Gospodina Isusa Krista po Ivanu u katedrali sv. Stošije pjevali su don Tin Vidov, Luka Čačić, katedralni župnik Josip Radojica Pinčić i Katedralni zbor sv. Stošije u Zadru. Solisti u pjevanju pučkih napjeva tijekom obreda Velikog petka bili su Duje Stanišić, Luka Čačić i Josip Mamut.

Nakon obreda u katedrali, nadbiskup Zgrablić nosio je križ u procesiji od katedrale sv. Stošije, središtem grada do crkve sv. Šime, gdje je puku udijelio blagoslov s križem.

I. G.

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ines Grbić

Misu Večere Gospodnje na Veliki četvrtak, 2. travnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Bogatstvo koje nam Isus daruje na Veliki četvrtak očituje se u trostrukom daru euharistije, svećeništva i zapovijedi ljubavi koji ne ostaje zatvoren u sebi, nego se neprestano daruje i umnaža u životima onih koji ga primaju otvorenog srca te čine jedinstvenu cjelinu božanskog života koji nas vodi prema punini zajedništva s Bogom i ljudima, rekao je nadbiskup.

Dar euharistije je otajstvo trajne, žive i djelatne Kristove prisutnosti među nama u kojoj Gospodin ne ostaje tek uspomena, nego stvarnost koja zahvaća sadašnji trenutak, darujući se uvijek iznova kao kruh života, naglasio je mons. Zgrablić, rekavši da se iz euharistije kao izvora neprestano napajamo.

Euharistija je „mjesto gdje se dotiču nebo i zemlja, vrelo gdje čovjek pronalazi snagu za hod kroz svakodnevicu, lijek besmrtnosti jer nas čvrsto povezuje s uskrslim Kristom, stol zajedništva na kojem Krist sabire svakoga od nas u jedno tijelo. Euharistija je posadašnjenje Kristove žrtve i uskrsnuća i trajna prisutnost njegove ljubavi među nama, kruh života koji hrani dušu i jača vjeru, izvor milosti iz kojeg crpimo snagu za dobro, svjetlo koje rasvjetljuje put kroz tamu svakodnevice, zalog vječnog života i predokus nebeske gozbe“, rekao je mons. Zgrablić.

Po svom daru ministerijalnog svećeništva Krist nastavlja svoje djelovanje u vremenu: on i dalje govori, oprašta, liječi, posvećuje i vodi narod, poručio je nadbiskup, rekavši da je svećenik pozvan biti znak te Kristove prisutnosti: most koji povezuje Boga i čovjeka, ali i ljude međusobno.

„Isusovo služenje nije vlastito ostvarenje, nego darivanje sebe za druge; to je ustrajno, često nevidljivo svakome, ali plodno darivanje. U tom daru očituje se Božja vjernost koja ne napušta svoj narod, nego ga trajno prati i podiže, vodeći ga kroz vrijeme prema punini spasenja“, rekao je predvoditelj slavlja.

Isusova zapovijed ljubavi nije apstraktni ideal, nego konkretan put koji se svakodnevno otvara pred svakim vjernikom. „Taj put traži hrabrost, izlazak iz sebe i spremnost na darivanje te vodi prema istinskoj slobodi i radosti. Ljubav postaje mjerilo kršćanskog života i prostor u kojem se očituje prisutnost Boga. U toj zapovijedi čovjek otkriva svoju najdublju istinu – da je stvoren za odnos, za zajedništvo, darivanje. Ljubav koja izvire iz Boga ima snagu preobražavati nas: ona liječi naše rane, nadilazi podjele i oblikuje svijet prema mjeri Božjeg kraljevstva“, istaknuo je nadbiskup.

U jedinstvu Božjih darova euharistije, svećeništva i zapovijedi ljubavi ljepota Božjeg plana ostvaruje se u povijesti spasenja, ali i u konkretnosti svakodnevnog života Crkve i svakoga od nas, rekao je mons. Zgrablić.

Istaknuvši da je „euharistija izvor snage koji preobražava srce i zajednicu, svećeništvo služenje koje čuva i posreduje tu milost, a ljubav plod koji taj dar čini vidljivim u svijetu“, nadbiskup je rekao da ta tri dara nisu odvojene stvarnosti, nego tri lica iste božanske ljubavi koja se daruje i poziva. U njima Bog dolazi k nama, ostaje s nama i vodi nas, dok se ne ostvari punina zajedništva u kojem će ljubav biti sve u svemu.

U Isusovoj poniznoj gesti pranja nogu učenicima očituje se stvarnost koju slavimo u euharistiji, rekao je nadbiskup. „Krist koji se daruje kao kruh života prilazi čovjeku, saginje se i dotiče njegovu svakodnevicu, njegove noge, njegov životni hod. Njegova prisutnost je bliska, ponizna i konkretna. U simbolici pranju nogu euharistija prelazi u život i postaje čin ljubavi koja se potpuno daruje, dotiče ljudsku krhkost i pretvara je u mjesto susreta s Bogom“, poručio je mons. Zgrablić, naglasivši: Krist svojim primjerom pokazuje kako izgleda vodstvo koje izvire iz blizine i služenja, a ta logika zahvaća svakoga tko po krštenju sudjeluje u njegovom životu i poslanju.

Uzor svećeništva u gesti pranja nogu postaje mjerilo svakog oblika služenja u Crkvi i obitelji, istaknuo je nadbiskup. U toj gesti susreću se i nadopunjuju dva oblika sudjelovanja u Kristovom svećeništvu: službeno svećeništvo koje vodi i posvećuje i opće svećeništvo vjernika koje prožima svakodnevicu i svijet. U toj zajedničkoj dinamici služenja, Crkva raste kao zajednica u kojoj svatko ima svoje mjesto, a svi zajedno odražavaju lice Krista koji se daruje, rekao je mons. Zgrablić.

„Ministerijalno svećeništvo u tom činu pronalazi služenje koje daruje, podiže i prepoznaje dostojanstvo svakog čovjeka. Pastir ostaje blizu svom narodu i prati ga, utjelovljujući Kristovu prisutnost koja vodi i okuplja.

Opće svećeništvo svih vjernika, darovano u krštenju, poziva svakog krštenika pretvarati svoj život u dar, u prinos ljubavi koji se uzdiže Bogu kroz konkretna djela dobrote, služenja i vjernosti. U pranju nogu taj poziv postaje jasan i blizak: svaki vjernik prima poslanje biti znakom Kristove ljubavi u svijetu, da svojim rukama, riječima i srcem dotiče život drugih“ potaknuo je nadbiskup, rekavši da je Isusov čin pranja nogu „škola svećeništva za sve, u kojoj se uči kako živjeti blizinu, prepoznati potrebu drugoga i kako ljubav pretvoriti u konkretan čin. U toj školi svatko otkriva da sudjelovanje u Kristovom svećeništvu znači živjeti za druge, darivati se i graditi zajedništvo koje ima svoj izvor u Bogu“.

Krist dolazi kao dar i ostaje Božja prisutnost među nama te je nadbiskup potaknuo neka dopustimo da nas oblikuje njegova blizina, da nas njegovo darivanje osposobi za život koji postaje dar za druge i učvrsti u vjernosti, kako bi naš život postao odraz ljubavi koja se daruje i u svijetu svjedoči ljepotu Božje prisutnosti.

Mons. Zgrablić je za vrijeme mise oprao noge dvanaestorici predstavnika iz župa grada Zadra, a nakon mise odnio je Sveto otajstvo u Božji grob u pokrajnju lađu katedrale, gdje je puk ostao u klanjanju i molitvi.

I. G.

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ines Grbić

Misu posvete ulja ne Veliki četvrtak, 2. travnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Draga braćo svećenici, draga braćo i sestre!

Uvod

Danas, na Veliki četvrtak, u ovoj Misi posvete ulja, sabrani smo u našoj katedrali sv. Stošije, majci svih crkava naše Nadbiskupije, oko oltara Gospodnjega, kao jedan Božji narod i jedno prezbiterijsko tijelo mjesne Crkve okupljeno oko svoga biskupa, kako bismo slavili Misu posvete ulja – jedno od najsnažnijih očitovanja jedinstva Crkve, u kojemu se na vidljiv način očituje zajedništvo prezbitera s biskupom i zajedništvo čitavoga Božjeg naroda.

U ovom slavlju, u kojemu ćemo posvetiti sveta ulja koja će tijekom cijele godine biti vidljivi znak nevidljive milosti Kristovog djelovanja u sakramentima Crkve – u krštenju, potvrdi, bolesničkom pomazanju i svetom redu – mi ulazimo u samu dinamiku milosti koja izvire iz Krista i koja po službi Crkve dotiče ljudski život.

Istodobno, ovo je i trenutak velike milosti upravo za nas svećenike, jer ćemo u zajedništvu obnoviti naša svećenička obećanja, vraćajući se izvoru našega poziva i ponovno izgovarajući svoje „Da“ Kristu i njegovom narodu, svjesni da to „Da“ nije jednokratan čin, već trajni stav srca koji traži svakodnevnu vjernost.

Nadahnuti učenjem Crkve i potrebom da uvijek iznova produbimo dar i odgovornost našeg plodnog svećeničkog poziva, želimo u ovoj homiliji promišljati o svećeništvu, a osobito o svećeničkoj vjernosti, polazeći od Apostolskog pisma pape Lav XIV. „Vjernost koja rađa budućnost“, koje je Sveti Otac potpisao na svetkovinu Bezgrešne Djevice Marije u Jubilejskoj 2025. godini, u prigodi 60. obljetnice koncilskih dekreta Optatam totius i Presbyterorum Ordinis – kako bismo, slušajući glas Crkve, još dublje razumjeli ljepotu, važnost i zahtjevnost našeg svećeničkog poziva kojeg smo primili te obnovili svoju vjernost Gospodinu koji nas je pozvao u svetu službu.

1. Vjernost koja se rađa iz susreta i hrani sjećanjem

Ako želimo ući u dubinu našeg svećeničkog poziva i doista razumjeti što znači biti vjeran u našem duhovnom pozivu, tada ne možemo ostati samo na površini našeg života, naših aktivnosti, naših službi ili naših odgovornosti, nego se moramo vratiti na izvor, na početak, na onaj jedinstveni i neponovljivi trenutak kada je Krist ušao u naš život, duboko, vrlo nježno i nenametljivo, ali istodobno snažno i odlučno, i dao mu novi obzor, „odlučujući smjer“ (br. 5), kako kaže papa Lav XIV., preoblikujući naše planove, naše želje i naše poimanje vlastite budućnosti.

Jer naš duhovni poziv, braćo svećenici, nije započeo u našim idejama, u našim projektima ili u našim ljudskim očekivanjima, već u Božjoj inicijativi, u Njegovom pogledu koji nas je pronašao upravo ondje gdje smo bili, sa svim našim slabostima, nedoumicama i ograničenjima, i u Njegovoj riječi koja nas je zahvatila, prodrla u dubinu našega bića i otvorila pred nama put koji nismo mogli sami osmisliti.

Taj susret s Božjim pozivom, koji se možda dogodio kroz neki događaj, osobu, riječ ili iskustvo, nije bio samo prolazni duhovni doživljaj ili pak kratkotrajni emocionalni poticaj koji s vremenom blijedi, već istinski događaj milosti koji je zahvatio cijelo naše biće – naš razum, našu volju i naše srce – jer smo u njemu, kroz godine razmišljanja i molitve, studija i izbora Crkve, prepoznali da je u središtu našega života Isus, Uskrsli Gospodin, i da jedino u njemu naš život dobiva svoj pravi smisao, svoju puninu i svoju konačnu orijentaciju.

Upravo zato papa Lav XIV. s dubokom duhovnom pronicljivošću naglašava da „vjernost pozivu […] jača kada ne zaboravljamo taj glas“ (br. 5) Božjeg poziva, jer zaborav nije samo psihološki fenomen, već i duhovna opasnost. Kada zaboravimo početak našeg duhovnog poziva, lako izgubimo i smjer svećeničkog života; kada zaboravimo dar Božjeg poziva kojeg smo primili, lako počnemo živjeti kao da sve ovisi o nama; kada zaboravimo slušati Božji glas koji nas i dalje poziva, lako se izgubimo u mnoštvu drugih glasova u buci ovoga svijeta koji nas odvode od bitnoga u našem svećeničkom životu.

2. Vjernost koja dar preobražava u darivanje

Naš svećenički poziv ne može se razumjeti u kategorijama ljudske logike zasluge, uspjeha ili osobnog ostvarenja, jer on ne proizlazi iz onoga što smo mi učinili, naučili, nego – kako nas jasno i nedvosmisleno podsjeća Crkva – on je „slobodan i nezasluženi Božji dar“ (br. 6).

U toj perspektivi postaje jasno da poziv nije priznanje naših sposobnosti, nego izraz Božje blizine; nije potvrda naše snage, već povjerenje koje Bog polaže u našu slabost, jer On, znamo, ne bira najbolje po našim kriterijima, već one koje želi učiniti sposobnima za svoje djelo.

Budući da je naš duhovni poziv dar, naš poziv u sebi nosi i nutarnju dinamiku: on ne može ostati zatvoren u onome koji ga prima, ne može postati nešto privatno, nešto što se čuva samo za sebe, nego po svojoj naravi postaje pokret, izlazak, dinamika darivanja koja nas iznutra potiče da idemo prema drugima, da postajemo mostovi – a ne zapreke, da budemo znakovi Božje blizine u konkretnim životima ljudi.

Zato Sveti Otac s dubokom jasnoćom ističe da poziv „raste kao darivanje samoga sebe Bogu i […] njegovom svetom Narodu“ (br. 6), što znači da naš svećenički identitet ne sazrijeva u zatvorenosti, nego u predanju; ne u traženju sebe, već u darivanju sebe; ne u zadržavanju za sebe, već u potpunom povjerenju Bogu koje se pretvara u služenje.

3. Vjernost kao svakodnevni povratak duhovnom pozivu

Svećenička vjernost, braćo svećenici, nije neko stanje koje smo jednom postigli pa ga sada samo čuvamo kao nešto stečeno i dovršeno, već je ona živa, dinamična i zahtjevna stvarnost koja se ostvaruje kroz svakodnevno obraćenje, kroz neprestani povratak Kristu koji nas uvijek iznova poziva, koji nas traži i obnavlja, ne dopuštajući da naš odnos s Njime postane rutina ili navika bez srca.

Zato papa Lav XIV. u Apostolskom pismu „Vjernost koja rađa budućnost“ donosi onu snažnu, duboko evanđeosku i gotovo dirljivu sliku: Svećenik kao da se „svakoga dana vraća na Galilejsko jezero – ondje gdje je Isus pitao Petra: „Ljubiš li me?“ (Iv 21, 15) – kako bi obnovio svoje „Da“ (br. 7), vraćajući se mjestu prvog poziva, mjestu susreta, mjestu gdje je sve započelo, kako bi ponovno čuo pitanje Uskrslog Gospodina koje ne prestaje odzvanjati kroz njegov život: „Ljubiš li me?“.

U ovoj slici sadržana je cijela duhovnost svećeničkog života: svaki dan započeti iznova, svaki dan stati pred Gospodina ne oslanjajući se na jučerašnje zasluge, već s poniznošću i istinom vlastite slabosti, i svaki dan iznova odgovoriti na njegovo pitanje ljubavi, svjesni da naš odnos s njim nije nešto što se podrazumijeva, nego nešto što se svakodnevno bira, živi i obnavlja.

4. Vjernost koja raste kroz trajnu formaciju

Ako je naš život put, a ne dovršena stvarnost, ako je naš poziv hod, a ne postignuće – a jest, tada postaje jasno da ne smijemo stati u našoj duhovnosti, da ne možemo ostati isti, da ne možemo živjeti od onoga što smo nekada primili kao da je to dovoljno za cijeli život, jer to bi značilo zatvaranje srca Božjoj milosti, zaustavljanje rasta i, na kraju, bilo bi to polagano gašenje onog ognja kojeg je Gospodin zapalio u našem srcu.

Papa Lav XIV. jasno, s duhovnom ozbiljnošću naglašava da „vjernost pozivu […] nije statičnost niti zatvorenost, nego put svakodnevnog obraćenja“ (br. 8), čime nas podsjeća da je svećenička vjernost uvijek dinamična, uvijek otvorena, uvijek spremna na novo djelovanje Duha Svetoga koji nas vodi dalje, dublje i potpunije prema Kristu.

5. Vjernost koja se ostvaruje u svećeničkom bratstvu

Braćo svećenici, ne možemo govoriti o vjernosti svome svećeničkom pozivu, a da istodobno ne govorimo o svećeničkom bratstvu, jer naš poziv nije individualni put koji svatko prolazi sam za sebe, zatvoren u vlastite granice i vlastite brige, nego je po svojoj naravi duboko zajedničarski, ukorijenjen u zajedništvu Crkve i ostvaren u konkretnim odnosima s braćom s kojima dijelimo isti poziv, dar svećeništva i isto poslanje Krista i Crkve.

Mi smo, po sakramentu svetog reda, povezani ne samo funkcionalno ili organizacijski, već ontološki i duhovno, povezani, kako kaže Papa, „intimnim sakramentalnim bratstvom“ (br. 14) koje proizlazi iz sâmoga Krista i koje nas čini sudionicima istoga poslanja u njegovom Tijelu koje je Crkva.

Svećeničko bratstvo, dakle, nije nešto što možemo birati prema vlastitim simpatijama ili okolnostima, niti je nešto dodatno ili sekundarno u odnosu na našu službu, nego je bitni dio našeg identiteta, dar koji nam je dan prije nego što smo ga zaslužili i koji traži da ga prihvatimo, da ga čuvamo, izgrađujemo, njegujemo i živimo.

Upravo zato papa Lav XIV. upozorava na jednu od najopasnijih napasti našeg vremena, a to je napast individualizma te jasno kaže da je potrebno „nadvladati napast individualizma“ (br. 15), jer individualizam razara sâmo srce svećeništva, pretvara službu u privatni projekt, zatvara svećenika u njegov svijet i postupno slabi snagu poslanja koje je uvijek crkveno, uvijek zajedničko, uvijek usmjereno prema izgradnji Tijela Kristova.

U svijetu u kojem su mnogi ljudi ranjeni samoćom, u kojem se veze raspadaju, a odnosi postaju površni i nestalni, ni mi nismo imuni na tu stvarnost; i mi možemo osjetiti teret izolacije, nerazumijevanja ili nutarnje udaljenosti, osobito u okolnostima gdje je svećenička služba zahtjevna i često opterećena brojnim odgovornostima.

Ali upravo zato, pozvani smo svjesno i odgovorno graditi istinsko svećeničko bratstvo, ne kao idealnu sliku, nego kao konkretnu stvarnost koja se živi u svakodnevici: u spremnosti slušati jedni druge, u odlučnosti bezuvjetno oprostiti, u dijeljenju radosti i poteškoće, u prisutnosti uz subrata koji prolazi kroz krizu, u pogledu prema onima koji su osamljeni, bolesni ili iscrpljeni.

Jer svećeničko bratstvo nije samo osjećaj, nego naša odluka volje i znak autentičnosti vjere; nije samo dar, nego i zadaća koja nam je povjerena; nije samo riječ, nego život.

Zato s punom ozbiljnošću odjekuje ona snažna i gotovo izazovna Papina tvrdnja: „Nijedan pastir ne postoji sam!“ (br. 15), koja nas podsjeća da naše svećeništvo uvijek uključuje druge, da nikada ne djelujemo samo u svoje ime, nego u zajedništvu s biskupom i braćom svećenicima, u zajedništvu s Crkvom.

6. Vjernost i poslanje koje nas otvara drugima

Identitet svećenika, braćo svećenici, ne može se razumjeti ako ga zatvorimo u granice vlastite nutrine, u neku vrstu duhovne introspekcije koja ostaje okrenuta sama sebi, jer je on po svojoj najdubljoj naravi usmjeren prema drugima, prema narodu koji mu je povjeren i prema svijetu u koji je poslan kao znak i oruđe Kristove prisutnosti.

Svećeništvo nije poziv na zatvaranje u sebe, nego na izlazak iz sebe; nije prostor samopromatranja, nego darivanja; nije potraga za vlastitim identitetom u izolaciji, nego njegovo otkrivanje u odnosu, u susretu, u služenju drugima.

Zato Papino Apostolsko pismo s punom jasnoćom kaže da je identitet prezbitera oblikovan oko njegovog „Biti za“ (br. 23), što znači da se ne možemo do kraja razumjeti ako ne izađemo iz sebe, ako ne dopustimo da nas poslanje oblikuje, ako ne prihvatimo da smo poslani drugima i za druge.

Ali upravo na tom putu, koji nije uvijek lagan niti jednostavan, pojavljuju se i ozbiljne napasti koje mogu ugroziti vjernost našem svećeničkom poslanju.

Prva napast je, kako Papa ističe u Apostolskom pismu, učinkovitost u kojoj se „vrijednost osobe mjeri njezinim postignućima“ (br. 24), pa svećenik može lako početi vrednovati sebe prema broju aktivnosti, projekata, napisanih knjiga i članaka, izgovorenih propovijedi ili održanih duhovnih vježbi i susreta, rezultata ili vidljivih uspjeha, zaboravljajući da njegov identitet ne proizlazi iz onoga što čini, nego iz onoga što jest u Kristu.

Druga napast u našem svećeničkom poslanju jest povlačenje u sebe i malodušnost. To je stanje u kojem, suočeni s poteškoćama, nerazumijevanjem ili vlastitim slabostima, gubimo hrabrost, zatvaramo se u sebe i odustajemo od punine poslanja koje nam je povjereno, prihvaćajući neku vrstu minimalizma – samo ono što moram, koji osiromašuje naš život i našu službu.

Između te dvije krajnosti – aktivizma bez duše i povlačenja bez nade – Krist nas poziva na treći put, put autentične, kaže Papa, „radosne i gorljive službe“ (br. 24), koja ne proizlazi iz naše snage, naših sposobnosti ili naših planova, nego iz dubokog iskustva njegove ljubavi koja nas zahvaća, obnavlja i šalje.

7. Vjernost koja otvara budućnost

Na kraju, braćo svećenici, kada promatramo svoj poziv u svjetlu svega što smo razmatrali, postaje jasno da naša svećenička vjernost nije zatvorena u granice sadašnjeg trenutka, niti je ograničena samo na osobnu dimenziju našeg života, nego ona u sebi nosi duboku plodnost i snagu da rađa budućnost, da otvara putove koje mi možda još i ne vidimo, ali koje Bog već priprema.

Svećenička vjernost nikada nije sterilna; ona uvijek uključuje dimenziju rađanja. Ona stvara prostor u kojem Bog može djelovati, ona otvara vrata milosti, ona postaje tlo na kojemu niču nova zvanja, nove službe, novi oblici svetosti i darivanja.

Zato Crkva danas, svjesna izazova i poteškoća našega vremena, ali istodobno puna nade koja dolazi od Duha Svetoga, moli i nada se „obnovljenoj duhovskoj Pedesetnici zvanja“ (br. 27), novom izlijevanju milosti koje će probuditi srca, zapaliti želju za darivanjem i podići nove radnike u Gospodnjoj žetvi.

Ali ta Pedesetnica, braćo svećenici, ne događa se negdje izvan nas, kao neki apstraktni događaj, nego prolazi kroz naše živote, kroz našu svakodnevnu vjernost, kroz način na koji živimo svoje svećeništvo, kroz našu radost, našu poniznost i našu spremnost da budemo znak Božje prisutnosti.

Jer mladi ne čitaju najprije crkvene dokumente, nego čitaju naše živote; ne slušaju najprije naše propovijedi, nego promatraju našu vjernost duhovnom pozivu. Oni od nas očekuju autentično svjedočanstvo svećeničke vjernosti.

Upravo zato naše svjedočanstvo postaje presudno: ono može otvoriti srce za duhovni poziv, ali ga može i zatvoriti; može probuditi hrabrost, ali može i ugasiti želju.

U tom svjetlu snažno odjekuje riječ Apostolskog pisma: „Bog nikada ne prestaje pozivati“ (br. 28), jer Božja inicijativa nikada ne prestaje, njegova ljubav nikada ne posustaje, njegova milost nikada ne presušuje.

Zaključak

Draga braćo svećenici!

Dok danas, u ovoj katedrali, u svećeničkim zajedništvu okruženi Božjim narodom, obnavljamo svoja svećenička obećanja, učinimo to s dubokom sviješću da ne stojimo samo pred zajednicom, niti samo pred Crkvom kao institucijom, nego prije svega pred živim Kristom, koji nas i danas gleda istim onim pogledom kojim nas je nekoć pozvao, koji nas i danas ljubi ljubavlju koja ne slabi unatoč našim slabostima i nevjernosti, i koji nas i danas, u dubini našega srca, pita isto ono jednostavno, ali presudno pitanje: „Ljubiš li me?“.

Ovo Kristovo pitanje, braćo svećenici, nije ispit naše grešnosti, već poziv na odnos s Njim; nije podsjetnik na naše nedostatke, nego otvaranje prostora za ljubav koja uvijek može rasti; nije pitanje koje traži površnost, već istiniti odgovor uma, srca i sve snage volje.

Zato mu danas odgovorimo ne samo formalnim riječima koje ćemo izgovoriti u liturgiji, nego cijelim svojim životom, svime onim što jesmo i što nosimo: sa svojom vjernošću i svojim borbama, sa svojom radošću i svojim umorom, sa svojim grijesima i slabostima, sa svojom nadom i svojim traženjima.

Neka naše „Da“ bude intimno i postojano; ponizno i odlučno; duboko osobno i plodno.

I neka naše svećeništvo, prožeto ljubavlju Krista Dobroga Pastira, koji daje život za svoje stado, postane uistinu svjetlo za ljude, znak nade za svijet i prostor u kojem Bog nastavlja djelovati.

Tada će naše svećeništvo – unatoč svim ograničenjima i slabostima – postati ono što smo pozvani biti: vjernost koja ne samo traje, već i rađa plodovima svetosti; vjernost koja ne čuva Božje darove za sebe, već daruje drugima; vjernost koja doista rađa budućnost.

Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije

2. travnja 2026.

ZADAR: Misa posvete ulja na Veliki četvrtak – Propovijed zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića

Misu posvete ulja na Veliki četvrtak, 2. travnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je posvetio ulje koje će se koristiti u slavlju sakramenta, a svećenici Zadarske nadbiskupije obnovili su svoja svećenička obećanja što predstavlja povratak izvoru poziva, svjesni da njihovo „Da“ nije jednokratan čin, nego trajni stav srca koji traži svakodnevnu vjernost, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je govorio o svećeničkoj vjernosti temeljem apostolskog pisma „Vjernost koja rađa budućnost“ pape Lav XIV. Razmatrao je vjernost na sedam razina: vjernost koja se rađa iz susreta i hrani sjećanjem, preobražava u darivanje, kao svakodnevni povratak duhovnom pozivu, rast kroz trajnu formaciju, koja se ostvaruje u svećeničkom bratstvu te poslanje koje se otvara drugima i otvara budućnost.

„Naš duhovni poziv nije počeo u našim idejama, u našim projektima ili u našim ljudskim očekivanjima, već u Božjoj inicijativi, u Njegovom pogledu koji nas je pronašao ondje gdje smo bili, s našim slabostima, nedoumicama i ograničenjima. Susret s Božjim pozivom koji se dogodio kroz neki događaj, osobu, riječ ili iskustvo nije bio samo prolazni duhovni doživljaj ili kratkotrajni emocionalni poticaj, već istinski događaj milosti koji je zahvatio cijelo naše biće – naš razum, volju i srce, jer smo u njemu prepoznali da je u središtu našeg života Isus i da jedino u njemu naš život dobiva pravi smisao i puninu“, rekao je mons. Zgrablić.

Upozorio je da kad svećenik zaboravi početak i dar primljenog Božjeg poziva, izgubi i smjer svećeničkog života i počne živjeti kao da sve ovisi o njemu, što odvede od bitnoga u svećeničkom životu.

„Svećenički poziv ne može se razumjeti u kategorijama ljudske logike zasluge, uspjeha ili osobnog ostvarenja, jer ne proizlazi iz onoga što smo mi učinili, naučili, nego on je slobodan i nezasluženi Božji dar“, rekao je nadbiskup. Upozorio je da poziv nije priznanje sposobnosti svećenika, nego izraz Božje blizine; „nije potvrda naše snage, već povjerenje koje Bog polaže u našu slabost, jer On ne bira najbolje po našim kriterijima, već one koje želi učiniti sposobnima za svoje djelo“.

Duhovni poziv ne može ostati zatvoren u onome koji ga prima i postati  privatan, da se čuva samo za sebe, nego po svojoj naravi postaje pokret, izlazak, dinamika darivanja koja svećenike iznutra potiče da idu prema drugima, da postaju mostovi, a ne zapreke; da budu znakovi Božje blizine u konkretnim životima ljudi, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Svećenički identitet ne sazrijeva u zatvorenosti, nego u predanju; ne u traženju sebe, već u darivanju sebe; ne u zadržavanju za sebe, već u potpunom povjerenju Bogu koje se pretvara u služenje“.

Svećenička vjernost nije jednom postignuto stanje koje se čuva kao stečeno i dovršeno, već živa, dinamična i zahtjevna stvarnost koja se ostvaruje kroz svakodnevno obraćenje, kroz neprestani povratak Kristu koji uvijek iznova poziva, traži i obnavlja, ne dopuštajući da odnos s Njim postane rutina ili navika bez srca, istaknuo je nadbiskup.

To znači svaki dan stati pred Gospodina ne oslanjajući se na jučerašnje zasluge, već s poniznošću i istinom vlastite slabosti, i svaki dan iznova odgovoriti na Isusovo pitanje „Ljubiš li me?“, svjesni da se odnos s njim ne podrazumijeva, nego se svakodnevno bira, živi i obnavlja, potaknuo je predvoditelj slavlja, rekavši da je svećenička vjernost dinamična, otvorena, spremna na novo djelovanje Duha Svetoga koji nas vodi dalje, dublje i potpunije prema Kristu.

Poziv nije individualni put koji svatko prolazi sam za sebe, zatvoren u vlastite granice, nego je po svojoj naravi zajedničarski, ukorijenjen u zajedništvu Crkve i ostvaren u konkretnim odnosima s braćom s kojima se dijeli isti poziv, dar svećeništva i isto poslanje Krista i Crkve, rekao je nadbiskup.

Istaknuo je da se svećeničko bratstvo ne bira prema vlastitim simpatijama ili okolnostima, ono nije dodatno ili sekundarno u odnosu na službu, nego je bitni dio identiteta svećenika i traži da ga svećenici prihvate, čuvaju, izgrađuju, njeguju i žive.

Papa Lav XIV. upozorava na napast individualizma koji pretvara službu u privatni projekt, zatvara svećenika u njegov svijet i slabi snagu poslanja koje je uvijek crkveno, zajedničko i usmjereno prema izgradnji Tijela Kristova. I svećenik može osjetiti teret izolacije, nerazumijevanja ili nutarnje udaljenosti, osobito gdje je svećenička služba opterećena brojnim odgovornostima, rekao je nadbiskup.

Svećenici su pozvani graditi i svećeničko bratstvo, „ne kao idealnu sliku, nego kao konkretnu stvarnost koja se živi u svakodnevici: u spremnosti slušati jedni druge, u odlučnosti oprostiti, u dijeljenju radosti i poteškoća, u prisutnosti uz subrata koji prolazi kroz krizu, u pogledu prema osamljenima, bolesnima ili iscrpljenima“, potaknuo je mons. Zgrablić.

„Svećeničko bratstvo nije samo osjećaj, nego odluka volje i znak autentičnosti vjere, povjerena zadaća. Svećeništvo uključuje druge. Svećenik ne djeluje u svoje ime, nego u zajedništvu s biskupom i braćom svećenicima, u zajedništvu s Crkvom“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da svećenik nije pozvan biti okrenut sebi, nego je po svojoj najdubljoj naravi usmjeren prema drugima, prema povjerenom narodu i svijetu u koji je poslan kao znak i oruđe Kristove prisutnosti.

„Svećeništvo nije poziv na zatvaranje u sebe, nego na izlazak iz sebe; nije prostor samopromatranja, nego darivanja; nije potraga za vlastitim identitetom u izolaciji, nego njegovo otkrivanje u odnosu, u susretu, u služenju drugima“, poručio je mons. Zgrablić.

Vjernost svećeničkom poslanju može ugroziti napast učinkovitosti u kojoj se vrijednost osobe mjeri njenim postignućima, „pa svećenik može vrednovati sebe prema broju aktivnosti, projekata, napisanih knjiga i članaka, izgovorenih propovijedi ili održanih duhovnih vježbi i susreta, rezultata ili vidljivih uspjeha, zaboravljajući da njegov identitet ne proizlazi iz onoga što čini, nego iz onoga što jest u Kristu“, upozorio je nadbiskup.

Napast je i povlačenje u sebe i malodušnost, kad suočen s poteškoćama, nerazumijevanjem ili vlastitim slabostima, svećenik gubi hrabrost, zatvara se u sebe i odustaje od punine poslanja, prihvaćajući minimalizam – samo ono što mora, što osiromašuje njihov život i službu, rekao je mons. Zgrablić.

Između „aktivizma bez duše i povlačenja bez nade“, Krist poziva na put „radosne i gorljive službe“, kaže Papa, koja ne proizlazi iz „naše snage, naših sposobnosti ili naših planova, nego iz dubokog iskustva njegove ljubavi koja nas zahvaća, obnavlja i šalje“, naglasio je nadbiskup, upozorivši da svjedočanstvo svećenika može otvoriti srce za duhovni poziv, ali i zatvoriti; može probuditi hrabrost, ali i ugasiti želju.

„Kristovo pitanje „Ljubiš li me?“ nije ispit naše grešnosti, već poziv na odnos s Njim; nije podsjetnik na naše nedostatke, nego otvaranje prostora za ljubav koja uvijek može rasti“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši da svećeništvo bude vjernost koja traje, rađa plodovima svetosti i ne čuva Božje darove za sebe, nego ih daruje drugima.

I. G.

ZADAR: Misa posvete ulja na Veliki četvrtak – Propovijed zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića

Foto: Ines Grbić