Misu posvete ulja ne Veliki četvrtak, 2. travnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Draga braćo svećenici, draga braćo i sestre!

Uvod

Danas, na Veliki četvrtak, u ovoj Misi posvete ulja, sabrani smo u našoj katedrali sv. Stošije, majci svih crkava naše Nadbiskupije, oko oltara Gospodnjega, kao jedan Božji narod i jedno prezbiterijsko tijelo mjesne Crkve okupljeno oko svoga biskupa, kako bismo slavili Misu posvete ulja – jedno od najsnažnijih očitovanja jedinstva Crkve, u kojemu se na vidljiv način očituje zajedništvo prezbitera s biskupom i zajedništvo čitavoga Božjeg naroda.

U ovom slavlju, u kojemu ćemo posvetiti sveta ulja koja će tijekom cijele godine biti vidljivi znak nevidljive milosti Kristovog djelovanja u sakramentima Crkve – u krštenju, potvrdi, bolesničkom pomazanju i svetom redu – mi ulazimo u samu dinamiku milosti koja izvire iz Krista i koja po službi Crkve dotiče ljudski život.

Istodobno, ovo je i trenutak velike milosti upravo za nas svećenike, jer ćemo u zajedništvu obnoviti naša svećenička obećanja, vraćajući se izvoru našega poziva i ponovno izgovarajući svoje „Da“ Kristu i njegovom narodu, svjesni da to „Da“ nije jednokratan čin, već trajni stav srca koji traži svakodnevnu vjernost.

Nadahnuti učenjem Crkve i potrebom da uvijek iznova produbimo dar i odgovornost našeg plodnog svećeničkog poziva, želimo u ovoj homiliji promišljati o svećeništvu, a osobito o svećeničkoj vjernosti, polazeći od Apostolskog pisma pape Lav XIV. „Vjernost koja rađa budućnost“, koje je Sveti Otac potpisao na svetkovinu Bezgrešne Djevice Marije u Jubilejskoj 2025. godini, u prigodi 60. obljetnice koncilskih dekreta Optatam totius i Presbyterorum Ordinis – kako bismo, slušajući glas Crkve, još dublje razumjeli ljepotu, važnost i zahtjevnost našeg svećeničkog poziva kojeg smo primili te obnovili svoju vjernost Gospodinu koji nas je pozvao u svetu službu.

1. Vjernost koja se rađa iz susreta i hrani sjećanjem

Ako želimo ući u dubinu našeg svećeničkog poziva i doista razumjeti što znači biti vjeran u našem duhovnom pozivu, tada ne možemo ostati samo na površini našeg života, naših aktivnosti, naših službi ili naših odgovornosti, nego se moramo vratiti na izvor, na početak, na onaj jedinstveni i neponovljivi trenutak kada je Krist ušao u naš život, duboko, vrlo nježno i nenametljivo, ali istodobno snažno i odlučno, i dao mu novi obzor, „odlučujući smjer“ (br. 5), kako kaže papa Lav XIV., preoblikujući naše planove, naše želje i naše poimanje vlastite budućnosti.

Jer naš duhovni poziv, braćo svećenici, nije započeo u našim idejama, u našim projektima ili u našim ljudskim očekivanjima, već u Božjoj inicijativi, u Njegovom pogledu koji nas je pronašao upravo ondje gdje smo bili, sa svim našim slabostima, nedoumicama i ograničenjima, i u Njegovoj riječi koja nas je zahvatila, prodrla u dubinu našega bića i otvorila pred nama put koji nismo mogli sami osmisliti.

Taj susret s Božjim pozivom, koji se možda dogodio kroz neki događaj, osobu, riječ ili iskustvo, nije bio samo prolazni duhovni doživljaj ili pak kratkotrajni emocionalni poticaj koji s vremenom blijedi, već istinski događaj milosti koji je zahvatio cijelo naše biće – naš razum, našu volju i naše srce – jer smo u njemu, kroz godine razmišljanja i molitve, studija i izbora Crkve, prepoznali da je u središtu našega života Isus, Uskrsli Gospodin, i da jedino u njemu naš život dobiva svoj pravi smisao, svoju puninu i svoju konačnu orijentaciju.

Upravo zato papa Lav XIV. s dubokom duhovnom pronicljivošću naglašava da „vjernost pozivu […] jača kada ne zaboravljamo taj glas“ (br. 5) Božjeg poziva, jer zaborav nije samo psihološki fenomen, već i duhovna opasnost. Kada zaboravimo početak našeg duhovnog poziva, lako izgubimo i smjer svećeničkog života; kada zaboravimo dar Božjeg poziva kojeg smo primili, lako počnemo živjeti kao da sve ovisi o nama; kada zaboravimo slušati Božji glas koji nas i dalje poziva, lako se izgubimo u mnoštvu drugih glasova u buci ovoga svijeta koji nas odvode od bitnoga u našem svećeničkom životu.

2. Vjernost koja dar preobražava u darivanje

Naš svećenički poziv ne može se razumjeti u kategorijama ljudske logike zasluge, uspjeha ili osobnog ostvarenja, jer on ne proizlazi iz onoga što smo mi učinili, naučili, nego – kako nas jasno i nedvosmisleno podsjeća Crkva – on je „slobodan i nezasluženi Božji dar“ (br. 6).

U toj perspektivi postaje jasno da poziv nije priznanje naših sposobnosti, nego izraz Božje blizine; nije potvrda naše snage, već povjerenje koje Bog polaže u našu slabost, jer On, znamo, ne bira najbolje po našim kriterijima, već one koje želi učiniti sposobnima za svoje djelo.

Budući da je naš duhovni poziv dar, naš poziv u sebi nosi i nutarnju dinamiku: on ne može ostati zatvoren u onome koji ga prima, ne može postati nešto privatno, nešto što se čuva samo za sebe, nego po svojoj naravi postaje pokret, izlazak, dinamika darivanja koja nas iznutra potiče da idemo prema drugima, da postajemo mostovi – a ne zapreke, da budemo znakovi Božje blizine u konkretnim životima ljudi.

Zato Sveti Otac s dubokom jasnoćom ističe da poziv „raste kao darivanje samoga sebe Bogu i […] njegovom svetom Narodu“ (br. 6), što znači da naš svećenički identitet ne sazrijeva u zatvorenosti, nego u predanju; ne u traženju sebe, već u darivanju sebe; ne u zadržavanju za sebe, već u potpunom povjerenju Bogu koje se pretvara u služenje.

3. Vjernost kao svakodnevni povratak duhovnom pozivu

Svećenička vjernost, braćo svećenici, nije neko stanje koje smo jednom postigli pa ga sada samo čuvamo kao nešto stečeno i dovršeno, već je ona živa, dinamična i zahtjevna stvarnost koja se ostvaruje kroz svakodnevno obraćenje, kroz neprestani povratak Kristu koji nas uvijek iznova poziva, koji nas traži i obnavlja, ne dopuštajući da naš odnos s Njime postane rutina ili navika bez srca.

Zato papa Lav XIV. u Apostolskom pismu „Vjernost koja rađa budućnost“ donosi onu snažnu, duboko evanđeosku i gotovo dirljivu sliku: Svećenik kao da se „svakoga dana vraća na Galilejsko jezero – ondje gdje je Isus pitao Petra: „Ljubiš li me?“ (Iv 21, 15) – kako bi obnovio svoje „Da“ (br. 7), vraćajući se mjestu prvog poziva, mjestu susreta, mjestu gdje je sve započelo, kako bi ponovno čuo pitanje Uskrslog Gospodina koje ne prestaje odzvanjati kroz njegov život: „Ljubiš li me?“.

U ovoj slici sadržana je cijela duhovnost svećeničkog života: svaki dan započeti iznova, svaki dan stati pred Gospodina ne oslanjajući se na jučerašnje zasluge, već s poniznošću i istinom vlastite slabosti, i svaki dan iznova odgovoriti na njegovo pitanje ljubavi, svjesni da naš odnos s njim nije nešto što se podrazumijeva, nego nešto što se svakodnevno bira, živi i obnavlja.

4. Vjernost koja raste kroz trajnu formaciju

Ako je naš život put, a ne dovršena stvarnost, ako je naš poziv hod, a ne postignuće – a jest, tada postaje jasno da ne smijemo stati u našoj duhovnosti, da ne možemo ostati isti, da ne možemo živjeti od onoga što smo nekada primili kao da je to dovoljno za cijeli život, jer to bi značilo zatvaranje srca Božjoj milosti, zaustavljanje rasta i, na kraju, bilo bi to polagano gašenje onog ognja kojeg je Gospodin zapalio u našem srcu.

Papa Lav XIV. jasno, s duhovnom ozbiljnošću naglašava da „vjernost pozivu […] nije statičnost niti zatvorenost, nego put svakodnevnog obraćenja“ (br. 8), čime nas podsjeća da je svećenička vjernost uvijek dinamična, uvijek otvorena, uvijek spremna na novo djelovanje Duha Svetoga koji nas vodi dalje, dublje i potpunije prema Kristu.

5. Vjernost koja se ostvaruje u svećeničkom bratstvu

Braćo svećenici, ne možemo govoriti o vjernosti svome svećeničkom pozivu, a da istodobno ne govorimo o svećeničkom bratstvu, jer naš poziv nije individualni put koji svatko prolazi sam za sebe, zatvoren u vlastite granice i vlastite brige, nego je po svojoj naravi duboko zajedničarski, ukorijenjen u zajedništvu Crkve i ostvaren u konkretnim odnosima s braćom s kojima dijelimo isti poziv, dar svećeništva i isto poslanje Krista i Crkve.

Mi smo, po sakramentu svetog reda, povezani ne samo funkcionalno ili organizacijski, već ontološki i duhovno, povezani, kako kaže Papa, „intimnim sakramentalnim bratstvom“ (br. 14) koje proizlazi iz sâmoga Krista i koje nas čini sudionicima istoga poslanja u njegovom Tijelu koje je Crkva.

Svećeničko bratstvo, dakle, nije nešto što možemo birati prema vlastitim simpatijama ili okolnostima, niti je nešto dodatno ili sekundarno u odnosu na našu službu, nego je bitni dio našeg identiteta, dar koji nam je dan prije nego što smo ga zaslužili i koji traži da ga prihvatimo, da ga čuvamo, izgrađujemo, njegujemo i živimo.

Upravo zato papa Lav XIV. upozorava na jednu od najopasnijih napasti našeg vremena, a to je napast individualizma te jasno kaže da je potrebno „nadvladati napast individualizma“ (br. 15), jer individualizam razara sâmo srce svećeništva, pretvara službu u privatni projekt, zatvara svećenika u njegov svijet i postupno slabi snagu poslanja koje je uvijek crkveno, uvijek zajedničko, uvijek usmjereno prema izgradnji Tijela Kristova.

U svijetu u kojem su mnogi ljudi ranjeni samoćom, u kojem se veze raspadaju, a odnosi postaju površni i nestalni, ni mi nismo imuni na tu stvarnost; i mi možemo osjetiti teret izolacije, nerazumijevanja ili nutarnje udaljenosti, osobito u okolnostima gdje je svećenička služba zahtjevna i često opterećena brojnim odgovornostima.

Ali upravo zato, pozvani smo svjesno i odgovorno graditi istinsko svećeničko bratstvo, ne kao idealnu sliku, nego kao konkretnu stvarnost koja se živi u svakodnevici: u spremnosti slušati jedni druge, u odlučnosti bezuvjetno oprostiti, u dijeljenju radosti i poteškoće, u prisutnosti uz subrata koji prolazi kroz krizu, u pogledu prema onima koji su osamljeni, bolesni ili iscrpljeni.

Jer svećeničko bratstvo nije samo osjećaj, nego naša odluka volje i znak autentičnosti vjere; nije samo dar, nego i zadaća koja nam je povjerena; nije samo riječ, nego život.

Zato s punom ozbiljnošću odjekuje ona snažna i gotovo izazovna Papina tvrdnja: „Nijedan pastir ne postoji sam!“ (br. 15), koja nas podsjeća da naše svećeništvo uvijek uključuje druge, da nikada ne djelujemo samo u svoje ime, nego u zajedništvu s biskupom i braćom svećenicima, u zajedništvu s Crkvom.

6. Vjernost i poslanje koje nas otvara drugima

Identitet svećenika, braćo svećenici, ne može se razumjeti ako ga zatvorimo u granice vlastite nutrine, u neku vrstu duhovne introspekcije koja ostaje okrenuta sama sebi, jer je on po svojoj najdubljoj naravi usmjeren prema drugima, prema narodu koji mu je povjeren i prema svijetu u koji je poslan kao znak i oruđe Kristove prisutnosti.

Svećeništvo nije poziv na zatvaranje u sebe, nego na izlazak iz sebe; nije prostor samopromatranja, nego darivanja; nije potraga za vlastitim identitetom u izolaciji, nego njegovo otkrivanje u odnosu, u susretu, u služenju drugima.

Zato Papino Apostolsko pismo s punom jasnoćom kaže da je identitet prezbitera oblikovan oko njegovog „Biti za“ (br. 23), što znači da se ne možemo do kraja razumjeti ako ne izađemo iz sebe, ako ne dopustimo da nas poslanje oblikuje, ako ne prihvatimo da smo poslani drugima i za druge.

Ali upravo na tom putu, koji nije uvijek lagan niti jednostavan, pojavljuju se i ozbiljne napasti koje mogu ugroziti vjernost našem svećeničkom poslanju.

Prva napast je, kako Papa ističe u Apostolskom pismu, učinkovitost u kojoj se „vrijednost osobe mjeri njezinim postignućima“ (br. 24), pa svećenik može lako početi vrednovati sebe prema broju aktivnosti, projekata, napisanih knjiga i članaka, izgovorenih propovijedi ili održanih duhovnih vježbi i susreta, rezultata ili vidljivih uspjeha, zaboravljajući da njegov identitet ne proizlazi iz onoga što čini, nego iz onoga što jest u Kristu.

Druga napast u našem svećeničkom poslanju jest povlačenje u sebe i malodušnost. To je stanje u kojem, suočeni s poteškoćama, nerazumijevanjem ili vlastitim slabostima, gubimo hrabrost, zatvaramo se u sebe i odustajemo od punine poslanja koje nam je povjereno, prihvaćajući neku vrstu minimalizma – samo ono što moram, koji osiromašuje naš život i našu službu.

Između te dvije krajnosti – aktivizma bez duše i povlačenja bez nade – Krist nas poziva na treći put, put autentične, kaže Papa, „radosne i gorljive službe“ (br. 24), koja ne proizlazi iz naše snage, naših sposobnosti ili naših planova, nego iz dubokog iskustva njegove ljubavi koja nas zahvaća, obnavlja i šalje.

7. Vjernost koja otvara budućnost

Na kraju, braćo svećenici, kada promatramo svoj poziv u svjetlu svega što smo razmatrali, postaje jasno da naša svećenička vjernost nije zatvorena u granice sadašnjeg trenutka, niti je ograničena samo na osobnu dimenziju našeg života, nego ona u sebi nosi duboku plodnost i snagu da rađa budućnost, da otvara putove koje mi možda još i ne vidimo, ali koje Bog već priprema.

Svećenička vjernost nikada nije sterilna; ona uvijek uključuje dimenziju rađanja. Ona stvara prostor u kojem Bog može djelovati, ona otvara vrata milosti, ona postaje tlo na kojemu niču nova zvanja, nove službe, novi oblici svetosti i darivanja.

Zato Crkva danas, svjesna izazova i poteškoća našega vremena, ali istodobno puna nade koja dolazi od Duha Svetoga, moli i nada se „obnovljenoj duhovskoj Pedesetnici zvanja“ (br. 27), novom izlijevanju milosti koje će probuditi srca, zapaliti želju za darivanjem i podići nove radnike u Gospodnjoj žetvi.

Ali ta Pedesetnica, braćo svećenici, ne događa se negdje izvan nas, kao neki apstraktni događaj, nego prolazi kroz naše živote, kroz našu svakodnevnu vjernost, kroz način na koji živimo svoje svećeništvo, kroz našu radost, našu poniznost i našu spremnost da budemo znak Božje prisutnosti.

Jer mladi ne čitaju najprije crkvene dokumente, nego čitaju naše živote; ne slušaju najprije naše propovijedi, nego promatraju našu vjernost duhovnom pozivu. Oni od nas očekuju autentično svjedočanstvo svećeničke vjernosti.

Upravo zato naše svjedočanstvo postaje presudno: ono može otvoriti srce za duhovni poziv, ali ga može i zatvoriti; može probuditi hrabrost, ali može i ugasiti želju.

U tom svjetlu snažno odjekuje riječ Apostolskog pisma: „Bog nikada ne prestaje pozivati“ (br. 28), jer Božja inicijativa nikada ne prestaje, njegova ljubav nikada ne posustaje, njegova milost nikada ne presušuje.

Zaključak

Draga braćo svećenici!

Dok danas, u ovoj katedrali, u svećeničkim zajedništvu okruženi Božjim narodom, obnavljamo svoja svećenička obećanja, učinimo to s dubokom sviješću da ne stojimo samo pred zajednicom, niti samo pred Crkvom kao institucijom, nego prije svega pred živim Kristom, koji nas i danas gleda istim onim pogledom kojim nas je nekoć pozvao, koji nas i danas ljubi ljubavlju koja ne slabi unatoč našim slabostima i nevjernosti, i koji nas i danas, u dubini našega srca, pita isto ono jednostavno, ali presudno pitanje: „Ljubiš li me?“.

Ovo Kristovo pitanje, braćo svećenici, nije ispit naše grešnosti, već poziv na odnos s Njim; nije podsjetnik na naše nedostatke, nego otvaranje prostora za ljubav koja uvijek može rasti; nije pitanje koje traži površnost, već istiniti odgovor uma, srca i sve snage volje.

Zato mu danas odgovorimo ne samo formalnim riječima koje ćemo izgovoriti u liturgiji, nego cijelim svojim životom, svime onim što jesmo i što nosimo: sa svojom vjernošću i svojim borbama, sa svojom radošću i svojim umorom, sa svojim grijesima i slabostima, sa svojom nadom i svojim traženjima.

Neka naše „Da“ bude intimno i postojano; ponizno i odlučno; duboko osobno i plodno.

I neka naše svećeništvo, prožeto ljubavlju Krista Dobroga Pastira, koji daje život za svoje stado, postane uistinu svjetlo za ljude, znak nade za svijet i prostor u kojem Bog nastavlja djelovati.

Tada će naše svećeništvo – unatoč svim ograničenjima i slabostima – postati ono što smo pozvani biti: vjernost koja ne samo traje, već i rađa plodovima svetosti; vjernost koja ne čuva Božje darove za sebe, već daruje drugima; vjernost koja doista rađa budućnost.

Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije

2. travnja 2026.

ZADAR: Misu posvete ulja u katedrali sv. Stošije predvodio nadbiskup Zgrablić

Misu posvete ulja na Veliki četvrtak, 2. travnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je posvetio ulje koje će se koristiti u slavlju sakramenta, a svećenici Zadarske nadbiskupije obnovili su svoja svećenička obećanja što predstavlja povratak izvoru poziva, svjesni da njihovo „Da“ nije jednokratan čin, nego trajni stav srca koji traži svakodnevnu vjernost, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je govorio o svećeničkoj vjernosti temeljem apostolskog pisma „Vjernost koja rađa budućnost“ pape Lav XIV. Razmatrao je vjernost na sedam razina: vjernost koja se rađa iz susreta i hrani sjećanjem, preobražava u darivanje, kao svakodnevni povratak duhovnom pozivu, rast kroz trajnu formaciju, koja se ostvaruje u svećeničkom bratstvu te poslanje koje se otvara drugima i otvara budućnost.

„Naš duhovni poziv nije počeo u našim idejama, u našim projektima ili u našim ljudskim očekivanjima, već u Božjoj inicijativi, u Njegovom pogledu koji nas je pronašao ondje gdje smo bili, s našim slabostima, nedoumicama i ograničenjima. Susret s Božjim pozivom koji se dogodio kroz neki događaj, osobu, riječ ili iskustvo nije bio samo prolazni duhovni doživljaj ili kratkotrajni emocionalni poticaj, već istinski događaj milosti koji je zahvatio cijelo naše biće – naš razum, volju i srce, jer smo u njemu prepoznali da je u središtu našeg života Isus i da jedino u njemu naš život dobiva pravi smisao i puninu“, rekao je mons. Zgrablić.

Upozorio je da kad svećenik zaboravi početak i dar primljenog Božjeg poziva, izgubi i smjer svećeničkog života i počne živjeti kao da sve ovisi o njemu, što odvede od bitnoga u svećeničkom životu.

„Svećenički poziv ne može se razumjeti u kategorijama ljudske logike zasluge, uspjeha ili osobnog ostvarenja, jer ne proizlazi iz onoga što smo mi učinili, naučili, nego on je slobodan i nezasluženi Božji dar“, rekao je nadbiskup. Upozorio je da poziv nije priznanje sposobnosti svećenika, nego izraz Božje blizine; „nije potvrda naše snage, već povjerenje koje Bog polaže u našu slabost, jer On ne bira najbolje po našim kriterijima, već one koje želi učiniti sposobnima za svoje djelo“.

Duhovni poziv ne može ostati zatvoren u onome koji ga prima i postati  privatan, da se čuva samo za sebe, nego po svojoj naravi postaje pokret, izlazak, dinamika darivanja koja svećenike iznutra potiče da idu prema drugima, da postaju mostovi, a ne zapreke; da budu znakovi Božje blizine u konkretnim životima ljudi, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Svećenički identitet ne sazrijeva u zatvorenosti, nego u predanju; ne u traženju sebe, već u darivanju sebe; ne u zadržavanju za sebe, već u potpunom povjerenju Bogu koje se pretvara u služenje“.

Svećenička vjernost nije jednom postignuto stanje koje se čuva kao stečeno i dovršeno, već živa, dinamična i zahtjevna stvarnost koja se ostvaruje kroz svakodnevno obraćenje, kroz neprestani povratak Kristu koji uvijek iznova poziva, traži i obnavlja, ne dopuštajući da odnos s Njim postane rutina ili navika bez srca, istaknuo je nadbiskup.

To znači svaki dan stati pred Gospodina ne oslanjajući se na jučerašnje zasluge, već s poniznošću i istinom vlastite slabosti, i svaki dan iznova odgovoriti na Isusovo pitanje „Ljubiš li me?“, svjesni da se odnos s njim ne podrazumijeva, nego se svakodnevno bira, živi i obnavlja, potaknuo je predvoditelj slavlja, rekavši da je svećenička vjernost dinamična, otvorena, spremna na novo djelovanje Duha Svetoga koji nas vodi dalje, dublje i potpunije prema Kristu.

Poziv nije individualni put koji svatko prolazi sam za sebe, zatvoren u vlastite granice, nego je po svojoj naravi zajedničarski, ukorijenjen u zajedništvu Crkve i ostvaren u konkretnim odnosima s braćom s kojima se dijeli isti poziv, dar svećeništva i isto poslanje Krista i Crkve, rekao je nadbiskup.

Istaknuo je da se svećeničko bratstvo ne bira prema vlastitim simpatijama ili okolnostima, ono nije dodatno ili sekundarno u odnosu na službu, nego je bitni dio identiteta svećenika i traži da ga svećenici prihvate, čuvaju, izgrađuju, njeguju i žive.

Papa Lav XIV. upozorava na napast individualizma koji pretvara službu u privatni projekt, zatvara svećenika u njegov svijet i slabi snagu poslanja koje je uvijek crkveno, zajedničko i usmjereno prema izgradnji Tijela Kristova. I svećenik može osjetiti teret izolacije, nerazumijevanja ili nutarnje udaljenosti, osobito gdje je svećenička služba opterećena brojnim odgovornostima, rekao je nadbiskup.

Svećenici su pozvani graditi i svećeničko bratstvo, „ne kao idealnu sliku, nego kao konkretnu stvarnost koja se živi u svakodnevici: u spremnosti slušati jedni druge, u odlučnosti oprostiti, u dijeljenju radosti i poteškoća, u prisutnosti uz subrata koji prolazi kroz krizu, u pogledu prema osamljenima, bolesnima ili iscrpljenima“, potaknuo je mons. Zgrablić.

„Svećeničko bratstvo nije samo osjećaj, nego odluka volje i znak autentičnosti vjere, povjerena zadaća. Svećeništvo uključuje druge. Svećenik ne djeluje u svoje ime, nego u zajedništvu s biskupom i braćom svećenicima, u zajedništvu s Crkvom“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da svećenik nije pozvan biti okrenut sebi, nego je po svojoj najdubljoj naravi usmjeren prema drugima, prema povjerenom narodu i svijetu u koji je poslan kao znak i oruđe Kristove prisutnosti.

„Svećeništvo nije poziv na zatvaranje u sebe, nego na izlazak iz sebe; nije prostor samopromatranja, nego darivanja; nije potraga za vlastitim identitetom u izolaciji, nego njegovo otkrivanje u odnosu, u susretu, u služenju drugima“, poručio je mons. Zgrablić.

Vjernost svećeničkom poslanju može ugroziti napast učinkovitosti u kojoj se vrijednost osobe mjeri njenim postignućima, „pa svećenik može vrednovati sebe prema broju aktivnosti, projekata, napisanih knjiga i članaka, izgovorenih propovijedi ili održanih duhovnih vježbi i susreta, rezultata ili vidljivih uspjeha, zaboravljajući da njegov identitet ne proizlazi iz onoga što čini, nego iz onoga što jest u Kristu“, upozorio je nadbiskup.

Napast je i povlačenje u sebe i malodušnost, kad suočen s poteškoćama, nerazumijevanjem ili vlastitim slabostima, svećenik gubi hrabrost, zatvara se u sebe i odustaje od punine poslanja, prihvaćajući minimalizam – samo ono što mora, što osiromašuje njihov život i službu, rekao je mons. Zgrablić.

Između „aktivizma bez duše i povlačenja bez nade“, Krist poziva na put „radosne i gorljive službe“, kaže Papa, koja ne proizlazi iz „naše snage, naših sposobnosti ili naših planova, nego iz dubokog iskustva njegove ljubavi koja nas zahvaća, obnavlja i šalje“, naglasio je nadbiskup, upozorivši da svjedočanstvo svećenika može otvoriti srce za duhovni poziv, ali i zatvoriti; može probuditi hrabrost, ali i ugasiti želju.

„Kristovo pitanje „Ljubiš li me?“ nije ispit naše grešnosti, već poziv na odnos s Njim; nije podsjetnik na naše nedostatke, nego otvaranje prostora za ljubav koja uvijek može rasti“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši da svećeništvo bude vjernost koja traje, rađa plodovima svetosti i ne čuva Božje darove za sebe, nego ih daruje drugima.

I. G.

ZADAR: Misa posvete ulja na Veliki četvrtak – Propovijed zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića

Foto: Ines Grbić

„I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina“ (Iv 20, 20)

 Braćo i sestre!

1. Stvarnost svijeta obilježenog poteškoćama

Uskrs nas svake godine ponovno okuplja oko najveće istine kršćanske vjere: Isus Krist je uskrsnuo! Ova čudesna, neočekivana i važna vijest odjekuje kroz stoljeća i ulazi u svaku životnu situaciju. Događaj Isusova uskrsnuća ne dolazi u svijet bez rana, nego upravo u svijet obilježen križem, patnjom i nesigurnošću.

Svi osjećamo težinu vremena u kojem živimo. Svijet se suočava sa zastrašujućim ratovima i nasiljem koji razaraju narode i obitelji. Mnogi ljudi žive u gospodarskoj nesigurnosti, bojazni za radno mjesto i dostojanstven život. Društva su obilježena podjelama, nepovjerenjem i agresivnim riječima koje sve teže pronalaze put do pomirenja. Tehnološki napredak donosi mnoge do sada gotovo neslućene mogućnosti, ali istodobno produbljuje osjećaj usamljenosti i udaljenosti među ljudima. Sve više je onih koji, unatoč materijalnom obilju, osjećaju unutarnju prazninu i gubitak smisla.

Uz te društvene poteškoće, svatko od nas nosi i osobne poteškoće: neizvjesnost, nemire zbog raznih uzroka, bolest, starost, gubitak voljenih osoba, nepravde, razočaranja ili brige za budućnost svoje djece. Ponekad se čini kao da je tama jača od svjetla i kao da su pitanja života veća od odgovora koje imamo.

2. Uskrs – Božji odgovor na ljudsku dramu

Upravo u takvu stvarnost svijeta ulazi uskrsni navještaj: „Uskrsnuo je!“ (Mt 28, 6; Mk 16, 6; Lk 24, 6). Isusovo uskrsnuće nije ideja ili bijeg od života, a niti pobožna utjeha koja želi potisnuti patnju. Naprotiv, Kristovo uskrsnuće je Božji odgovor na najveću i najdublju ljudsku dramu života. U Isusovom uskrsnuću Bog pokazuje da posljednju riječ u povijesti nema nemir i zlo, nego ljubav; nema smrt, nego život.

Zbog toga kršćanski život ne bi smio izgledati kao „korizma bez Uskrsa“ (Evangelii Gaudium, 6). Postoje razdoblja u kojima nas život pritišće težinom križa, postoje trenuci tuge, tjeskobe i neizvjesnosti. Ipak, u srcu vjernika mora ostati nešto što nitko ne može oduzeti: vjera i čvrsto pouzdanje u Božju vjernost i djelovanje u vremenu i svakom životu.

Na to je snažno podsjećao papa sv. Ivan Pavao II., koji je govorio o „optimizmu Uskrsa“. Taj optimizam ne znači zatvarati oči pred problemima svijeta ili osobnim poteškoćama i križevima. On znači vjerovati da Bog djeluje i onda kada mi ne vidimo brzi izlaz iz poteškoće i križa. To je pogled vjere koji nam omogućuje da na prošlost gledamo sa zahvalnošću, na sadašnjost s predanošću, a na budućnost s povjerenjem. U susretu s Uskrslim Kristom otkrivamo da tama nikada nema posljednju riječ, već snaga Duha Svetoga koja je jača od svakog zla i smrti.

Uskrs nam također otkriva i svjedoči da je ljudska potraga za smislom duboko povezana s otajstvom Kristovog uskrsnuća. Sveti Otac Lav XIV. ističe da je uskrsna poruka „najljepša, najradosnija i najpotresnija vijest koja je ikada odjeknula u povijesti“ (Generalna audijencija, 5. studenog 2025.). Ta vijest o Isusovom uskrsnuću je jedini odgovor koji može zadovoljiti ljudsku žeđ za smislom pred licem zla, patnje i smrti.

Od uskrsnog jutra Isus se naziva imenom Živi. On nije samo povijesna osoba iz prošlosti, nego Gospodin koji je živ i prisutan među nama. On je poput Zvijezde Sjevernjače (Lav XIV., Generalna audijencija, 5. studenog 2025.), koja pokazuje smjer našim često zbunjenim i kaotičnim životima. Kada se suočimo s događajima koje ne razumijemo ili koje teško prihvaćamo, Krist Uskrsli ostaje onaj prema kojem možemo s punim povjerenjem usmjeriti svoj put.

Uskrs je u svojoj bîti Evanđelje – Radosna vijest: objava da je Božja ljubav pobijedila grijeh i da je život jači od smrti. Ta Božja pobjeda je snaga koja i danas preobražava ljudska srca. Ona nas potiče da ne dopustimo da nas obeshrabre podjele, mržnja ili beznađe.

3. Poziv na život u snazi uskrsnuća

Zato Uskrs nije samo blagdan koji izvanjski slavimo, nego i poziv na novi način života prožet snagom Kristovog uskrsnuća. Uskrs je snažan poziv vjernicima da u svijetu budemo svjedoci nade: da u vremenu nepovjerenja njegujemo povjerenje, dijalog i blizinu; da u vremenu diktature ravnodušnosti i relativizma budemo ljudi suosjećanja i vjernosti Evanđelju; da u vremenu straha budemo nositelji povjerenja u Boga koji nam daruje mir.

Svaki mali čin dobrote, svaka riječ ohrabrenja, svako opraštanje i svaka gesta ljubavi znak su da uskrsni život već sada raste među nama.

Uskrs nas podsjeća da nijedna noć nije bez kraja i da iza svakog Velikog petka dolazi uskrsno jutro. Zato kršćanin, čak i u najtežim trenucima života, može živjeti s nadom koja ne razočarava, s optimizmom usred poteškoća.

4. Optimizam koji nadilazi tamu

Isusove učenike, nakon Njegove muke i smrti, obuzeli su strah i tjeskoba, nemir i nesigurnost, a u neočekivanom susretu s uskrslim Gospodinom doživjeli su preobrazbu srca. Sv. Ivan nam to svjedoči riječima: „I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina“ (Iv 20, 20). Ta radost učenika bila je ispunjena sigurnošću da je Bog vjeran svojim obećanjima i da Ljubav ima posljednju riječ nad svakom patnjom i tamom, grijehom i smrću.

I mi smo danas pozvani živjeti isti uskrsni optimizam – vjeru koja vidi dalje od tame i prepoznaje Božju nazočnost u svakodnevici. Uskrsli Krist dolazi ususret i našem vremenu, našim obiteljima, našem društvu i čitavom svijetu, darujući mir, obnavljajući nadu i jačajući nas da budemo svjedoci njegovog života.

Neka nas susret s Uskrslim ispuni radošću učenika, da i mi postanemo nositelji svjetla i nade ondje gdje živimo i djelujemo.

S tom nadom, radošću i uskrsnim optimizmom, od srca svima želim sretan i blagoslovljen Uskrs! Neka uskrsli Gospodin ispuni vaša srca mirom, obnovi vašu nadu i daruje snagu vašim obiteljima, našem društvu i cijelome svijetu.

Sretan i blagoslovljen Uskrs svima!

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

„U zagrljaju trostruke ljubavi – Razgovor sa Slugom Božjim Ivom Mašinom, 65 godina poslije (1927. – 1961. – 2026.)“ naziv je knjižice u izdanju Zadarske nadbiskupije koju je priredio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić povodom 65. godišnjice mučeničke smrti Ive Mašine (1961.-2026.).

Nadbiskup Zgrablić osmislio je koncept na način da razgovor vodi Šime, ime koje simbolički predstavlja dalmatinsko podneblje, Ivin dom i zavičaj. Ujedno, Šime je imenjak sv. Šimuna koji predstavlja „lik budnosti i svjedočenja, prepoznaje prisutnost svetoga u povijesti. U tom svjetlu, ime Šime predstavlja glas zajednice koja pamti svoje velikane, čuva spomen na njih i prenosi dalje na nove generacije“, rekao je mons. Zgrablić.

Šime postavlja pitanja Mašini o njegovom odnosu prema Bogu, vjeri, Crkvi, obitelji, domovini, slobodi i drugim vrijednostima, a Ivini odgovori pokazuju kakav je čovjek i katolik bio Mašina u konkretnim situacijama svoga života, potvrđujući svoje bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje – to je ta „trostruka ljubav“ koju je mons. Zgrablić istaknuo i u nazivu knjižice.

„U središtu Ivinog života je trostruka ljubav: prema Bogu, čovjeku i domovini. Ta ljubav ne može se razdvajati, jer iz istog izvora crpi snagu. Ljubav prema Bogu za Ivu je značila osobni odnos, molitvu, sakramente i prihvaćanje Krista kao puta i uzora. Iz te vjere proistjecala je nutarnja čvrstoća i rad na vlastitom karakteru.

Ljubav prema čovjeku očitovala se u poštovanju dostojanstva svake osobe, u osjetljivosti prema patnji, u toplini prema obitelji i prijateljima. U svojim zapisima pokazuje brižnost prema majci, nježnost prema djevojci, suosjećanje prema gladnima i poniženima. Srce mu je osjetljivo i u trenucima kada sâm trpi.

Ljubav prema domovini u njemu poprima konkretan oblik: rodni Preko,  Hrvatska u svim svojim sastavnicama: narod, povijest, jezik, kultura. Ta ljubav nije bila plod ideološkog zanosа, nego svijest o odgovornosti prema nasljeđu i budućnosti. Ona je tražila istinu, slobodu i moralni temelj društva.

Razgovor želi pokazati kako se te tri ljubavi u njegovom životu stapaju u jednu cjelinu. Vjera hrani ljubav prema čovjeku, a ljubav prema čovjeku produbljuje ljubav prema domovini. Iz te povezanosti izrasta snaga koja ga nosi kroz progon, zatvor i mučeničku smrt 1961. godine“, istaknuo je nadbiskup.

Temeljem brojnih autobiografskih podataka i povijesnih činjenica zapisanih u knjizi i Zborniku o životu Ive Mašine i njegovim osobnim zapisima i pismima, a sačuvano je 988 stranica Dnevnika Ive Mašine, odnosno osam školskih bilježnica rukopisa, mons. Zgrablić je priredio pitanja koja potiču odgovore u kojima Ivo govori o sebi od svoje najranije dobi u rodnom i obiteljskom okruženju u Preku na otoku Ugljanu, opisuje svoje odrastanje, školovanje i studiranje; zatim, kako je izgledao njegov molitveni i sakramentalni život duboko ucijepljen u Božju riječ i redovitost svakog vremena crkvene, liturgijske godine, ne samo o blagdanima; kako je angažirano djelovao u aktivnostima za slobodu hrvatskog naroda, kako su ga privodile komunističke vlasti te kako je provodio dane u zatvoru u Staroj Gradiški.

Konkretne situacije iz Ivinog života i njegova postupanja, odnosno odgovori koji su gotovo u cijelosti temeljeni na Ivinim vlastitim zapisima, pokazuju kako je Mašina nasljedovao Krista i u čemu i nama može biti primjer za nasljedovanje.

U razgovoru su navedene mnoge činjenice iz života Mašine koje su nepoznate široj javnosti. „Taj razgovor postaje poziv na razmišljanje: Šime postavlja pitanja, Ivo odgovara iz svoga (zapisanog) iskustva, a čitatelj je pozvan prepoznati vlastiti put i dati svoj odgovor.

U tom trostrukom susretu – Boga, čovjeka i domovine – otvara se prostor za osobnu odluku i za život koji se gradi na vjernosti. Tako nastaje susret koji nadilazi granice jednog naraštaja. Pitanja dolaze iz sadašnjosti, odgovori izviru iz prošlosti, a smisao se oblikuje u srcu onoga koji čita, ujedno kao smjerokaz za budućnost“, istaknuo je nadbiskup. Povodom 65. obljetnice Ivinog prijelaza u puninu Vječnosti, taj razgovor želi biti i poruka za nas danas.

„Obljetnice pozivaju na sabranost i zahvalnost, otvaraju prostor da se život koji je prekinut nasiljem sagleda u njegovoj cjelini i dubini. Želja je da se Ivin inspirativni i poticajni put približi mnogima, osobito mlađim naraštajima koji u njegovom iskustvu mogu pronaći oslonac i nadahnuće“, poručio je mons. Zgrablić, pojasnivši da je dijalog izabran kao forma jer odgovara Ivinom unutarnjem svijetu.

„Ivini zapisi, dnevnici i pisma svjedoče o trajnom razgovoru sa samim sobom, s Bogom i s vremenom u kojem je živio. U njima se izmjenjuju pitanja savjesti, ispiti karaktera, traženja smisla i odlučne potvrde vlastitih odluka. Razgovor omogućuje da taj nutarnji pokret postane vidljiv i čujan, da se život ne promatra samo izvana, nego da se osjeti iznutra.

Ivin životni put postaje pitanje upućeno čitatelju na čemu gradi svoj karakter. Koje vrijednosti su temelj mojih odluka? Jesam li spreman ostati vjeran savjesti i kada to traži žrtvu? U tom susretu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, trostruka ljubav postaje izazov i nadahnuće za svako vrijeme, u kojem živimo i ono koje dolazi“, poručuje nadbiskup Zgrablić.

Knjižicu od osamdeset stranica u tiskanom obliku mons. Zgrablić dijeli u različitim prigodama i susretima u Nadbiskupiji i pojedincima na dar, u promicanju glasa mučeničke smrti i svetačkog života Mašine koji je kao vjernik laik dio skupine Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje je pokrenut proces kauze. Mašina je bio perspektivni student povijesti u Zagrebu, najbolji u svojoj generaciji, kojeg su komunističke vlasti uhićivale i onemogućavale da diplomira te su ga i ubili u zatvoru u Staroj Gradiški, 20. studenog 1961. godine.

Knjižica je dostupna i u digitalnom izdanju na poveznici mrežne stranice Zadarske nadbiskupije U zagrljaju trostruke ljubavi | Zadarska nadbiskupija

I. G.

Na nedjelju Muke Gospodnje, Cvjetnicu, 29. ožujka, misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Misa je počela okupljanjem nadbiskupa, svećenika i vjernika u crkvi sv. Marije kod benediktinki, gdje je nadbiskup blagoslovio maslinove grančice. Don Tin Vidov tu je navijestio ulomak iz Evanđelja po Mateju.

Potom su nadbiskup, svećenici i puk krenuli u procesiju s maslinovim grančicama od crkve sv. Marije do katedrale sv. Stošije.

Ove godine procesija je prvi put održana hodom preko središta Foruma, pokraj Nadbiskupskog doma, a ne kao prijašnjih godina, uz zgradu Arheološkog muzeja, pokraj zvonika i sjevernog zida katedrale.

Za vrijeme mise u katedrali, Muku našeg Gospodina Isusa Krista po Mateju pjevali su don Tin Vidov, Luka Čačić, katedralni župnik Josip Radojica Pinčić i Katedralni zbor sv. Stošije u Zadru.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

1. Nedjelja Muke Gospodnje, Cvjetnica, otvara pred nama vrata Velikog tjedna i uvodi nas u otajstvo koje je središte cijele liturgijske godine i srce cijelog kršćanskog života. Ova nas nedjelja, u dinamizmu radosti i tame, klicanja i osude, između „Hosana“ i „Raspni ga“, suočava s dubokom dramom ljudskog srca, ali i s neizmjernom dubinom Božje ljubavi. Božja ljubav nas ne ostavlja na razini površnog osjećaja ili samo tradicije, već nas poziva na nutarnji hod duha, na osobno uključivanje u događaj Kristove muke, smrti i slavnog uskrsnuća.

Liturgija koja je pred nama ovog Velikog tjedna poziva nas na stvarno sudjelovanje u otajstvu koje nadilazi vrijeme i prodire u vječnost. Drugim riječima, ono što slavimo, čega se prisjećamo u Velikom tjednu, nije samo „nekad bilo“, već se na otajstven, ali stvaran način događa i sada, u životu Crkve i u dubini srca svakog vjernika. Crkva nas, stoga, poziva da budemo sudionici otajstva Isusove muke; da budemo osobe koje ulaze u svoju nutrinu, u Isusovu nutrinu, u njegov i naš odnos s Bogom Ocem i u njegovu ljubav prema svakome od nas.

Papa Benedikt XVI. će slavlje Muke Gospodnje izraziti na današnji dan, na Cvjetnicu 2009. godine, ovim riječima: „Crkva nas potiče da dijelimo Isusovo stanje uma, želeći nas pripremiti da ponovno proživimo otajstvo njegova raspeća, smrti i uskrsnuća, ne kao strani promatrači, nego naprotiv, kao protagonisti, uključeni zajedno s njim u njegovo otajstvo Križa i Uskrsnuća“ (29. ožujka 2009.).

Mi u ovom danu Kristovog slavnog ulaska u Jeruzalem i Velikom tjednu možemo biti strani promatrači ili sudionici. Razlika između promatrača i sudionika je velika jer nosi duboko egzistencijalno značenje i dotiče samu srž vjere kao živog odnosa s Bogom. Promatrač ostaje na određenoj udaljenosti od događaja. Doduše, zadržava sposobnost analize i prosudbe, može suosjećati, ali njegovo srce ostaje u sigurnom prostoru u kojem ga promjena zahvaća tek površino. Sudionik, naprotiv, otvara vlastiti život događaju Isusove muke, dopušta da ga Njegova muka zahvati, da ga iznutra potrese i preobrazi, kako bi na taj način ušao u dinamiku Božjeg djelovanja koje mijenja cjelokupni njegov pogled, njegove odluke i smjer života.

2. Upravo na takvo sudjelovanje, braćo i sestre, poziva nas Cvjetnica, koja kroz liturgiju i navještaj Muke Gospodnje otvara prostor osobnog susreta s Kristom i omogućuje da se u tom otajstvu prepoznamo na dubljoj razini vlastitog duhovnog života. U likovima Muke otkrivamo vlastitu nutrinu i razne poglede srca koji oblikuju naše odluke i međusobne odnose.

Učenici koji spavaju u Getsemanskom vrtu u trenutku Isusovog znojenja krvlju, Judine izdaje i uhićenja, pokazuju krhkost naše ljudske naravi koja lako podliježe umoru, rastresenosti i nutarnjoj udaljenosti od Boga. U tom snu prepoznajemo vlastite trenutke duhovne tromosti, kada srce gubi budnost i osjetljivost za Božju prisutnost. Iskustvo pozaspalih apostola poziva nas na budnost i molitvu, na njegovanje odnosa s Bogom u molitvi koji ostaje živ i otvoren.

Učenici koji bježe u času Isusova uhićenja u Getsemanskom vrtu odražavaju strah koji zahvaća čovjeka pred neizvjesnošću i pritiskom određene životne situacije. U tom bijegu prepoznajemo vlastite trenutke povlačenja, odustajanja i zatvaranja pred Dobrom.

U Petrovu zatajenju i strahu odjekuju naši trenuci slabosti i nesigurnosti.

U liku Jude koji izdaje Isusa, otkriva se drama i našeg srca koje se udaljava od ljubavi i ulazi u logiku računice, egoizma, interesa i razočaranja.

U Ponciju Pilatu koji osuđuje nevinog Isusa prepoznajemo vlastite trenutke kada znamo što je ispravno, ali ipak biramo sigurnost, ugled ili mir pod svaku cijenu. Njegovo “pranje ruku” od odgovornosti odražava našu sklonost da istinu prešutimo ili izbjegnemo djelovati kada to nešto traži žrtvu.

U svjetini koja viče i “Hosana” i “Raspni ga” prepoznajemo nestalnost našeg srca koje lako prelazi iz oduševljenja u odbacivanje. To je slika naše podložnosti utjecajima „Svi tako rade“, trenutnim osjećajima i pritisku okoline, kada zaboravljamo vlastita uvjerenja i dopuštamo da nas vodi masa i duh ovoga svijeta.

U mučiteljima koji Isusa bičuju, krune trnovom krunom i izruguju mu se, otkriva se tamna strana naše ljudske naravi koja može postati okrutna, ravnodušna na tuđu bol i sposobna poniziti drugoga. U tome prepoznajemo vlastite trenutke grubosti, osude, ironije ili neosjetljivosti prema tuđoj patnji.

U vojnicima koji dijele njegove haljine očituje se hladna ravnodušnost prema patnji drugoga – i prepoznajemo naše trenutke kada fokus našeg djelovanja stavljamo na korist, dobitak ili interes – čak i u trenutku nečije tragedije. „Bacanje kocke“ nas podsjeća na naše trenutke kada postajemo zaokupljeni vlastitim stvarima, zanemarujući dostojanstvo i bol bližnjega.

U razbojniku na križu koji se zajedno sa svećeničkim glavarima i svjetinom izruguje raspetom Isusu prepoznajemo težinu i otpor našeg srca koje u patnji ne vidi priliku za obraćenje, nego se zatvara u gorčinu, sarkazam ili očaj. To su naši trenuci kada, suočeni s vlastitim križevima, umjesto povjerenja u Boga biramo prigovor, mrmljanje i udaljavanje od naše prigode za spasenje.

Ali, isto tako možemo se prepoznati i u liku apostola Ivana, koji ostaje uz Isusa sve do križa, gdje se otkriva snaga ljubavi koja ustraje i ostaje blizu čak i u trenucima najveće tame. U Ivanu prepoznajemo poziv na blizinu s Kristom, na odnos koji se hrani vjernošću i povjerenjem, na srce koje traži Gospodina i onda kada put vodi kroz neizvjesnost i bol.

Žene koje prate Isusa na njegovom križnom putu svjedoče o suosjećanju i nježnosti koje ustraju. U njihovoj prisutnosti otkriva se snaga srca koje prati, ostaje i dijeli bol drugoga i koje u toj blizini izražava duboku ljubav.

Lik Šimuna Cirenca unosi dodatnu dubinu u ovo otajstvo sudjelovanja u Isusovoj muci. On dolazi kao prolaznik, bez prethodne nakane da bude dio Isusova puta, a ipak biva uključen u nošenje križa. U njemu prepoznajemo mnoge naše životne situacije u kojima ulazimo u teškoće koje nismo birali, ali koje postaju mjesto susreta s Kristom.

Satnik pod križem, koji prepoznaje i ispovijeda da je Isus Sin Božji, predstavlja naš put vjere koji se rađa u susretu s križem. Njegove riječi izrastaju iz iskustva promatranja Isusove smrti, iz susreta s načinom na koji Isus ljubi i predaje se. U njemu prepoznajemo otvorenost našeg srca koje dopušta da ga istina dotakne i preobrazi.

U razbojniku koji se kaje, koji prekorava drugoga i ponizno moli: “Isuse, sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje” (Lk 23, 42), prepoznajemo snagu raskajanog srca koje se, čak i u posljednjem trenutku, otvara istini i milosrđu. U raskajanom razbojniku otkriva se naša nada da nijedan naš pad nije konačan, ako raskajano priznamo vlastitu krivnju i uputimo naš iskreni vapaj prema Bogu.

U raskajanom razbojniku prepoznajemo vlastite trenutke kada, unatoč promašajima i slabostima, možemo izabrati poniznost umjesto tvrdokornosti, vjeru umjesto beznađa. Isusovo obećanje „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23, 43) postaju naš putokaz – da nikada nije kasno za povratak, da je srce koje se otvara Bogu uvijek otvorenu Njegovom milosrđu i da i na rubu tame može zasjati svjetlo nade.

U središtu likova Isusove muke stoji i Isusova Majka Marija, koja na jedinstven način sudjeluje u putu svoga Sina. Njezina prisutnost na križnom putu i pod križem otkriva dubinu majčinske ljubavi koja ostaje vjerna, sabrana i otvorena Božjoj volji. U Mariji prepoznajemo i naše srce koje u tišini nosi bol, koje u vjeri prihvaća otajstvo koje nadilazi razum i koje ustraje u potpunom predanju.

3. U svim tim likovima, braćo i sestre, otkriva se raznolikost putova kojima dolazimo do Krista: kroz vjernost, kroz suosjećanje, po raskajanom srcu, po priznanju da je Isus Sin Božji, kroz neočekivane životne situacije i kroz iskustvo koje otvara naše oči za istinu. Svi ovi likovi zajedno tvore sliku Crkve koja hodi uz Gospodina danas, koja sudjeluje u njegovom križu i koja u tom sudjelovanju otkriva puninu života.

U svim tim likovima, također, otkrivamo istinu o sebi: slabost i snagu, strah i ljubav, zatvorenost i otvorenost. No istodobno, u tim prizorima prepoznajemo i klice dobra koje Božji Duh budi u nama: spremnost da pomognemo nositi križ, vjernost koja ostaje uz Krista u tami, ljubav koja ustraje i raste i u trenucima kada sve gubi vidljivi smisao.

Sudjelovati u obredu Cvjetnice, stoga, znači otvoriti srce toj stvarnosti i dopustiti da Kristova muka postane ogledalo našeg života, ali i prostor u kojem započinje istinsko obraćenje srca, duboko preobraženje srca koje vodi prema punini života u Bogu.

4. Ovaj hod s Kristom, započet na Cvjetnicu, nastavlja se kroz dane Velikog tjedna kao put postupnog uranjanja u otajstvo Božje ljubavi koja se daruje u Njegovom raspetom Sinu na križu. U tom hodu otkrivamo da sudjelovanje u Kristovoj muci ujedno znači sudjelovanje u njegovom uskrsnuću, jer ljubav koja se daruje uvijek rađa novi život. Tako križ postaje putokaz, a Kristova muka prostor u kojem se oblikuje naše novo srce, sposobno ljubiti, opraštati i živjeti u punini Božje prisutnosti.

            Amen.

Foto: Ines Grbić

Korizmenu duhovnu obnovu za studente i radničku mladež u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 25. ožujka, predvodio je don Mirko Šakić, župnik župe Gospe od Zdravlja u Podstrani.

Don Mirko je predvodio misno slavlje i propovijedao, nakon mise je održao prigodni nagovor, potom klanjanje pred Presvetim. Razmatrajući značenje blagdana Blagovijesti, don Mirko je rekao da se i u tom činu Bog pokazao kao onaj koji prilazi čovjeku. „Bog nije daleki Bog, do kojeg mi trebamo doći, do kojeg smo mi došli. To je razlika između kršćanstva i drugih religija.

Bog je došao k nama, spustio se; nije mogao bliže i niže. To slavimo u događaju Blagovijesti – Božji čin poniženja, kad u Božjem Sinu, Isusu Kristu, počinje Božje djelo otkupljenja za svakoga, za čitav svijet“, rekao je don Mirko, istaknuvši da je Bog želio čovjeka koji je vrhunac Božjeg stvaranja. „Nema ništa veće od toga. Prvo i najvažnije je da si željen. Bog je stvorio čovjeka iz ljubavi i na svoju sliku, sebi sličnoga i Bog želi čovjeku samo dobro. Bog ne želi čovjeku zlo. Bog ne zabija nož u leđa, kao što čovjek učini čovjeku“, istaknuo je don Mirko.

No, čovjek se izgubi, pomisli da može sam, kao što su Adam i Eva nasjeli na laž da znaju bolje. Dogodio se pad i okrenuli su leđa Bogu.

„To nazivamo grijehom. Svaki grijeh je udaljenost od Boga. Udaljavanje koje je nekad više, nekad manje, ne samo od Boga i bližnjega, nego se udaljavamo i od sebe, kad se prepustimo grijehu“, upozorio je Šakić.

No, „Bog ne želi ostaviti čovjeka koji mu je okrenuo leđa. Bog čovjeka ne izdaje, ne ostavlja. Bog na razne i sve moguće načine pokušava doći do čovjeka, do najsvetijega u čovjeku, a to je čovjekovo srce, odnosno nutrina“, istaknuo je don Mirko.

Podsjetio je da je na drugu korizmenu nedjelju navješteno kako je Isus trojicu učenika poveo na visoku goru gdje se dogodilo preobraženje. Na toj gori pojavili su se Mojsije koji označava Zakon i Ilija koji označava proroke.

Zakon i proroci su bili Božji pokušaji, a bilo ih je puno, da Bog dođe do čovjekovog srca. Pismoznanci i farizeji kojima je Isus smetao poznavali su Božje zapovijedi i još 613 zakona i sve su ih izvršavali. No, Isus je rekao: „Ako vaša pravednost ne bude veća od toga, nećete u kraljevstvo“.

„Nije dovoljno znati ni izvršavati. Važno je srce. Kroz razne proroke i zakon Bog pokušava doći, doziva čovjeka i ne uspijeva zahvatiti čitavo čovjekovo srce. I onda daje svoje najmilije – daje svoga Sina, šalje ga u svijet koji je bolestan, zao, u tami. Bog se ponizio, spustio se“, rekao je don Mirko.

Podsjetio je da na početku korizme čujemo proroka Joela koji više puta kaže: ‘Vratite se Bogu, svim srcem!’. „Korizma je vrijeme vraćanja Bogu. Nitko nije toliko dovoljno blizu Bogu da ne može doći još bliže“, poručio je Šakić. Rekao je da kršćanin nije pozvan biti čovjek samo za sebe, nego da ide dalje, da nosi Boga drugome. Zato nam je uvijek iznova potreban Marijin ‘Da’, svaki dan iznova započeti s ‘Da’ Bogu, potaknuo je propovjednik. Naglasio je da Zli ne voli Mariju jer je Marija rekla ‘Evo službenice Gospodnje“, a Đavao je rekao da neće služiti Bogu. U tome je razlika.

„Naše ograničenosti, slabosti i grijeh podsjećaju nas na istinu o nama, a to je da ne možemo sami. I to je oslobađajuće. Oholost znači misliti i postupati na način ‘Mogu sam’. Korijen svih grijeha je oholost. A ne mogu sam. I to nije tragično – to je dobro prihvatiti i živjeti, da ne mogu i da ne moram sam. Da postoji netko tko mi jedva čeka pomoći, a to je Bog koji se spustio, utjelovio; koji je uzeo sve naše ljudsko, da bismo mi mogli biti dionici božanskoga. Sve u nama čezne za životom. A život nema kraja“, istaknuo je don Mirko, ohrabrivši da nas Bog ljubi unatoč svemu.

„Bog je veći od naših grijeha, padova, slabosti, navezanosti, izgubljenosti, strahova, tjeskobe, od svega što nas pritišće. Povjeruj to i dopusti Bogu da trajno uzme sve što treba“, potaknuo je don Mirko. Poželio je svima da kušaju Božju blizinu i ljubav koju Bog ima za nas. Potaknuo je na redovitu ispovijed, rekavši da „Bog čovjeka oblikuje kroz sakrament ispovijedi. Udaljimo se od Boga i Bog želi učiniti nešto za nas u sakramentu ispovijedi“.

U nagovoru nakon mise, Šakić je govorio o snazi Božjeg pogleda koji preobražava i zacjeljuje čovjeka. Rekao je da čovjek doživljava razne susrete u kojima nešto primi ili izgubi, u nekima nešto da; neki susreti nas ispune s nečim dobrim ili lošim, neki nas isprazne.

„Čovjek je sretan kad ima dobre susrete u životu. U Evanđelju je opisano puno susreta. Bludnica susreće pogled Isusa koji sve mijenja. Carinik kojeg nitko nije volio, u jednom trenutku u pogledu Isusa sve ostavlja i polazi za njim. U novcu je imao sigurnost, no susreo je pogled koji sve mijenja“, rekao je don Mirko.

Šakić je rekao da blaženstvo „Blago čistima srcem, oni će Boga gledati“,  nije samo krepost čistoće, nego i sloboda da čovjek može vidjeti Boga u svemu, ali najprije u sebi.

„Često smo poraženi u pozivu da ljubimo Boga i bližnjega. Osobe koje su nam najbliže je teško ljubiti. Ako ne vidim sebe Božjim pogledom, sve se ruši i ide ukrivo“, upozorio je don Mirko, rekavši da ljudi zaborave koliko su veliki u Isusovom pogledu.

„Kroz cijelu povijest Bog stalno pokušava doći do čovjeka. Čovjek se udalji od Boga, ali ne može se dogoditi da se Bog udalji od nas“, rekao je don Mirko, istaknuvši da križ Isusa pokazuje koliko čovjek vrijedi, dokle Bog ide; Bog nema mjere u ljubavi za čovjeka.

„Isus je tu da bi se čovjek mijenjao. Korizma nije vrijeme mene, nego vrijeme za mene. Ako je to vrijeme mene, onda sam ja u središtu. Molitva i odricanje su potrebni da Bog nešto učini za mene. Pokažeš svoju moć kad kažeš da si nemoćan. Kad ja ne mogu, Bog može. Daj Bogu u povjerenju i onda on to rješava“, poručio je Šakić, navodeći potom sadržaj Božje riječi kroz pet korizmenih nedjelja.

„Prve korizmene nedjelje Isus je u pustinji. Pustinja je odmak od stvarnosti da bi čovjek vidio što je bitno. Isus poražava Zloga Božjom riječi. Ne možemo pobijediti Zlo svojim snagama.

Nakon pustinje je uspon na visoku goru, preobraženje. I to nam je potrebno. Ako je to Isusu bilo potrebno i nama je potrebno to penjanje na goru.

Treće korizmene nedjelje je susret Isusa i Samarijanke koja je u podne išla po vodu, po žegi. Isus od nje traži piti. Četvrte korizmene nedjelje je susret Isusa i slijepca od rođenja koji je bio prosjak. Isus kaže da je svjetlo svijeta. Voda života i svjetlo su nam dani u krštenju.

Pete korizmene nedjelje spominje se Lazar, Isusov prijatelj. Bog se ne boji ući u smrt, moju tamu, grob, u naše slabo, grešno, razočarano. Povjerujte da je Bog veći od toga i može te osloboditi, ozdraviti. Bog te može učvrstiti u milosti koju ti je dao. Pustimo Boga da uđe u naše prazno, ranjeno, poraženo, slabo. Svaki naš grijeh je poraz. U ispovijedi Bog nas ispunja svojom milošću“, poručio je don Mirko.

Za vrijeme susreta, mnogi mladi su pristupili sakramentu ispovijedi. Duhovnu obnovu je organizirao don Ante Bulat, studentski kapelan u Zadru.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Spomen-knjižicu pod nazivom “In honorem et gloriam Almae Matris Iadertinae. Zadarskom sveučilištu uz 630. obljetnicu početka sveučilišne tradicije (1396.-2026.)” čiji je autor mons. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup u miru, predstavili su u četvrtak, 26. ožujka, u crkvi sv. Dimitrija u Zadru prof. dr. sc. Tonči Matulić s KBF-a u Zagrebu i prof. dr. sc. Anita Pavić Pintarić, prorektorica Sveučilišta u Zadru. Izlaganja Matulića i Pintarić objavljujemo u cijelosti.

Izlaganje prof. dr. sc. Tončija Matulića

Osnovni podaci o spomen-knjižici

Spomen-knjižica koju danas predstavljamo naslovljena je In honorem et gloriam Almae Matris Iadertinae. U podnaslovu saznajemo povod spomen-knjižice: Zadarskom sveučilištu uz 630. obljetnicu početka sveučilišne tradicije (1396.-2026.). Autor spomen-knjižice je zadarski nadbiskup u miru mons. dr. sc. Želimir Puljić. Izdavač spomen-knjižice je Sveučilište u Zadru. Spomen-knjižica obuhvaća 77 numeriranih stranica, plus 2 stranice na kraju s pregledom Sadržaja. Osim teksta raspoređenog u 12 cjelina, kojima prethodni autorov uvod i na kraju pogovor iz pera prof. dr. sc. Pave Barišića, spomen-knjižica je obogaćena s tridesetak fotografija, umjetničkih slika i ilustracija koje govore o gradu Zadru, Sveučilištu u Zadru i njegovim čelnicima i uglednim gostima, kao i umjetničkim djelima iz bogate zadarske sakralne baštine. Spomen-knjižica je pisana znanstvenom akribijom koja se pokazuje u korištenim vrelima, kritičkom znanstvenom aparatu i logičkom oblikovanju glavnih argumenata u skladu sa zahtjevima teološke znanosti i crkvenog nauka.

Odluka o naslovu spomen-knjižice je povijesno, teološki i akademski veoma bremenita. In honorem et gloriam ili „u čast i slavu“ svjedoči o autorovom velikom poštivanju prema predmetu. Alma Mater ili „majka hraniteljica“ svjedoči o autorovom prihvaćanju Sveučilišta u Zadru kao svoju majku hraniteljicu, dakako u prenesenom od milja značenju sveučilišta koje iz svoje bogate i za život hranjive znanstvene i obrazovne riznice servira trpezu znanja, umijeća i vrijednost i s njima hrani svoje alumne. Nije mi poznato da je Sveučilište u Zadru autorova alma mater per naturam studii sui, ali sigurno jest per adoptionem tijekom dugogodišnje biskupske službe u sveučilišnom gradu Zadru. Kao mjesni biskup, autor jasno ističe povijesnu činjenicu uloge Katoličke Crkve u osnivanju prvih europskih sveučilišta, a grad Zadar je na našim hrvatskim prostorima jedinstven po Studium generale Ordini predicatorum, osnovanom 1396. godine, a što je sustavno istražio i temeljito dokumentirao dominikanski povjesničar pater Stjepan Krasić u monumentalnoj monografiji Generalno učilište dominikanskog reda u Zadru (1396.-1807.), objavljenoj 1996. godine u Zadru. S tim u vezi je autor u podnaslovu spomen-knjižice istaknuo Zadarskom sveučilištu uz 630. obljetnicu početka sveučilišne tradicije (1396.-2026.).

Sadržaj i glavne poruke spomen-knjižice

Kratkom prikazu povijesnog nastanka i razvoja dominikanskog učilišta u Zadru, prethodi autorov osvrt na povijesna i idejna ishodišta zapadne civilizacije u stroj Grčkoj i starom Rimu koji su onda od 146. godine prije Krista i rimskoga osvajanja Grčke zajedno krenuli u avanturu stvaranja jedne moćne i do danas utjecajne grčko-rimske civilizacije.

Kršćanstvo je krenulo iz daleke Palestine i Jeruzalema i od samog je početka stupilo u odnos te tražilo najprikladnije načine plodnoga susreta i dijaloga s najboljim otkrićima i postignućima grčko-rimske civilizacije, a naročito na području filozofije koja je onda predstavljala cjelokupnu znanost. Tako su stara Grčka, pradomovina logosa kao izvora istine, i stari Rim, pradomovina prava i javne infrastrukture kao izvora reda, u susretu s kršćanskom porukom konačno došli do pravog odgovora na sva do tada ključna i bitna postavljena pitanja o Bogu, čovjeku, svijetu i životu. Inicijalne sinteze kršćanske vjere i helenističkoga razuma, kakve nalazimo kod istočnih i zapadnih crkvenih Otaca, pokazale su izvanrednu plodnost tog susreta, a istovremeno su utrle put onome što će nakon raspada Rimskoga Carstva 476. godine i zatvaranja atenske Akademije 529. godine polako i ne bez lomova i muke voditi prema uspostavi srednjovjekovne kršćanske civilizacije koju je predvodila i predstavljala Katolička Crkva s jednim od najznačajnijih obilježja i ostavštine, a to su sveučilišta kao istinski akademski hramovi znanosti.

U nastavku spomen-knjižice nadbiskup Želimir poticajno govori o odnosu vjere i razuma u svjetlu katoličkoga nauka o dva reda spoznaje, onom vjere (intellectus fidei) i onom razuma (lumen insitum) koji imaju vlastitu autonomiju na svojim zakonitim područjima (Gaudium et spes 59). Daleko važnije od toga jest činjenica da vjera i razum nisu u međusobnom proturječju, nego se, naprotiv, uzajamno podupiru i nadopunjavaju kad su ispravno shvaćeni i primjereno predstavljeni. Tomu je tako iz jednostavnog razloga što u temelju stvarnosti može biti i stvarno jest samo jedna istina, to jest univerzalni Logos, do kojeg se postupno i ne bez muke zakonito dolazi različitim putevima i metodama. Kršćanstvo, dakako, polazi od činjenice da je univerzalni Logos, kao Creator Spiritus, objavio svoje pravo lice, koje nije satkano od elegantnih znanstvenih teorija, aksioma ili jednadžbi, nego kao logos sarx egeneto (usp. Iv 1, 14), pokazuje ga na licu Isusa iz Nazareta u kojemu kršćanstvo priznaje i prepoznaje stvarateljsku vječnu Riječ vječnoga Oca.

Zbog toga, latinski pojam universitas podrazumijeva jedno duboko značenje, povezano sa značenjem srednjovjekovnog terminus technicus za Boga kao jedincatog izvora i temelja svekolike zbilje koja je spoznatljiva zato jer je plod stvarateljskog Logosa koji je sve lijepo stvorio, uredio i mudro svime upravlja. Katolička Crkva je stoga aktivno osnivala i podržavala prve srednjovjekovne univerzitete, a što nadbiskup Želimir višekratno i ponosno naglašava kao poticaj nužnoj suradnji odnosno dijalogu Crkve i znanosti u suvremenom svijetu.

Osnivanje je bilo teološki motivirano. Dakle, ne samo radi studija svih klasičnih i novih znanja (grč. πάντα ἐπιστήμη), nego radi mogućnosti zajedničkog istraživanja i poniranja u jednu jedincatu istinu koja se nalazi u temelju svega, iznad svega i u svemu. Teologija je bila osobiti znak toga, ali u intimnoj povezanosti s filozofijom kao nositeljicom svekolike znanosti. Ovu je činjenicu važno spomenuti u kontekstu suvremenog razumijevanja sveučilišta ili univerziteta, ali ne tek kao složene ustanove, nego kao mjesta istinskog znanstvenog istraživanja koja se metodološki mogu protezati samo do granica univerzuma kao opipljive, opažajne, iskustvene i neposredno dostupne stvarnosti. No, postoji stvarnost onkraj, iznad i izvan neposredno opipljivog i iskustvenog univerzuma koji nam se obraća drugačijim jezikom od jezika pozitivnih znanosti.U tom smislu, nazočnost teološko-katehetskog odjela na Sveučilištu u Zadru učinilo ga je univerzitetom u pravom značenju, a što je zasigurno plod zalaganja našeg autora kao i drugih suradnika dobre volje.

Iako sve putove i metode do jedne jedincate istine ozakonjuje sâma istina, nadbiskup Želimir  pokazuje i dokazuje, naviješta i svjedoči da je ta sveobuhvatna, sveopća i sveprisutna istina u događaju kršćanske objave konačno otkrila svoje pravo lice i svoju iskonsku narav i to na ljudskom licu utjelovljene vječne Riječi koja je postala čovjekom u Isusu Kristu Sinu Božjemu (usp. Iv 1, 14). Datum slavlja svetkovine Blagovijesti ili Navještenja Gospodinova s kojim se podudara proslava Dana Sveučilišta u Zadru, dakle 25. ožujka, a u spomen na 2002. godinu kada je službeno započelo djelovati današnje Sveučilište u Zadru, nadbiskupu Želimiru je bila izvrsna prigoda da kao mjesni pastir u homilijama na euharistijskim slavljima i u prigodnim govorima na svečanim akademskim proslavama Dana Sveučilišta uvijek iznova navijesti i posvjedoči kršćansku istinu o utjelovljenju Sina Božjega u krilu Djevice Marije u kojemu se svim ljudima konačno i savršeno očitovala milost i istina (usp. Iv 1, 17). Kršćanska objava je konačno bacila pravo svjetlo na čovjeka i njegov razum (usp. Iv 1, 9) i omogućila mu da sve ono „onkraj“ što pomoću iskustva, umne djelatnosti i znanstvene metode može samo pretpostavljati, nagađati ili zamišljati odsada svjetlom vjere (lumen fidei) može jasnije izbliza promatrati, dakle posrednim uvidima nadnaravne vjere (usp. 2 Kor 5, 7). Naime, nadnaravno svjetlo vjere osposobljuje čovjeka za promatranje jedine vječne Istine koja se očitovala kao „Mudrost Božja, u Otajstvu, sakrivenu“ (1 Kor 2, 7), pokazujući se ljudima „kroza zrcalo, u zagonetki“ (1 Kor 13, 12).

U tom smislu nadbiskup Želimir dosljedno ističe da svjetlo kršćanske vjere ne čini ljudski razum suvišnim niti ga nadomješta, kao uostalom ni čovjeka i njegovu savjest, a što daje kršćansko opravdanje autonomije znanosti i sveučilišta kao akademskoga hrama znanosti i znanstvenih istraživanja, nego to nadnaravno svjetlo prosvjetljuje i osposobljuje ljudski razum za pristup spoznaji one jedne i jedincate istine koja se nalazi u temelju svega, iznad svega i u svemu.

Autor iz rečenice u rečenicu neumorno podsjeća i poziva da se to ne izgubi iz vida, da se o tome razborito vodi računa, jer je posrijedi spas čovjeka, budući da je djelovanje sveučilišta kao akademskog hrama znanosti obvezano istraživati i otkrivati istinu, ali je još kao visokoškolska odgojno-obrazovna ustanova također obvezano služiti studentima kao mladim ljudima u stjecanju znanja, vrlina i umijeća, dakle pružati im cjelovitu formaciju kao ljudskim osobama koje su po Božjoj odluci predodređene za život u vječnome blaženstvu.

Sveučilište, dakle, treba biti obazrivo prema cjelovitoj istini o čovjeku i svijetu, priznajući da cjelovita istina beskrajno nadilazi svako pojedinačno predmetno istraživanje. Cjelovita istina podrazumijeva nešto dublje i uzvišenije od ograničenoga racionalnog i znanstvenog pogleda i pristupa pojedinih znanosti. Gdje se vid, sluh, dodir, opip i okus zaustavljaju ili, riječima sv. Tome Akvinskoga, varaju, u pomoć im dolazi spasonosno svjetlo vjere kojim se mogu uzdići do kontemplacije cjelovite istine koja savršeno blista na licu vječne Riječi tijelom postaloj (usp. Iv 1, 14) u Isusu iz Nazareta rođenom od Djevice Marije (usp. Lk 2, 7) koji se svojim utjelovljenjem na neki način sjedinio sa svakim čovjekom i tako ga neopozivo vezao za Boga (usp. Gaudium et spes 22), dajući mu udjela u svjetlu božanske spoznaje. Jer, utjelovljeni Sin Božji jest svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka (usp. Iv 1, 9).

To je glavni motiv nadbiskupa Želimira, navijestiti Radosnu vijest Isusa Krista Sina Božjega i na svjetlo dana iznijeti, makar prigodno i prilagođeno, neke važne aspekte kršćanskog razumijevanja uloge i poslanja sveučilišta kao akademskog hrama znanosti i znanstvenih istraživanja, zatim kršćanskog odnosa vjere i razuma koji je blista svjetlom utjelovljenoga Sina Božjega kao vječnog Logosa koji se svim ljudima objavio kao „Put, Istina i Život“ (Iv 14, 6). U prenošenju ove Radosne vijesti nadbiskup Želimir se napaja na izvorima objave, Pismu i Predaji, kao i na izvorima papinskoga crkvenog Učiteljstva, osobito enciklici Fides et ratio pape sv. Ivana Pavla II. o odnosu vjere i razuma iz 1998. godine.

Autor je također prigodno predstavio neke aspekte međuodnosa i međuigre vjere i razuma u suvremenom kontekstu i to ne samo na sebi svojstven način u propovijedima i prigodnim govorima, nego donoseći jednu homiliju zagrebačkog nadbiskupa kardinal Franje Kuharića od 16. listopada 1996. godine, a prigodom proslave 600. obljetnice utemeljenja Generalnoga učilišta dominikanskoga reda u Zadru (1396.-1996.) i 40. obljetnice Filozofskog fakulteta u Zadru u sastavu Sveučilišta u Splitu.

Na sve izneseno nadovezuje se nadbiskupovo neumorno isticanje važnosti istine kao glavnog motiva i razloga postojanja znanosti uopće te bavljenja svakim znanstvenim istraživanjem posebno, imajući pritom na umu temeljno načelo neproturječja između objavljene istine kršćanske vjere i svake iskustvom i znanstvenom metodom dokazane istine. Kad je u pitanju sveučilište kao visokoškolska odgojno-obrazovna ustanova, nadbiskup Želimir ne propušta jasno naglasiti etičku dimenziju znanosti i obrazovanja, a što je u suvremenom kontekstu vladavine tehnokratske paradigme i zaborava metafizike, od sudbonosne važnosti, budući da ne postoji etički neutralna znanost, a još manje njezina primjena, niti se obrazovanje može zamisliti i prakticirati bez jasnog odnosa prema moralnoj izgradnji cjelovite ljudske osobe.

Zaključne poruke

Spomen-knjižica nadbiskupa Želimira Puljića, In honorem et gloriam Almae Matris Iadertinae. Zadarskom sveučilištu uz 630. obljetnicu početka sveučilišne tradicije (1396.-2026.) zanimljivo je, poticajno i poučno štivo. Vrijedno je i poticajno što stvara posebne intelektualne i duhovne odjeke istinske  kršćanska pobudnice o važnosti sveučilišta i znanosti u kontekstu evangelizacije. Poučno je što se puno toga novoga i zanimljivog može naučiti o lokalnoj zadarskoj sveučilišnoj povijesti i tradiciji o kojima autor kao mjesni biskup opravdano sriče velike pohvale, ali i daje također pastirske duhovne i moralne poticaje i usmjerenja.

Nadbiskup Želimir zasigurno mirno spava i bez naše pohvale, ali što je red, ne smije se preskočiti, naime izražavamo pohvalu cijenjenom nadbiskupu Želimiru za lijepo svjedočanstvo o ljubavi i poštovanju prema lokalnom zadarskom Sveučilištu, ali i za znalačko pastirsko prenošenje katoličkog gledanja odnos Crkve i znanosti općenito te na odnosa kršćanske vjere i razuma posebno.

Tom svjedočanstvu uključujemo našu akademsku pobudnicu vivat, crescat, floreat Alma Mater Iadertina – Universitas Studiorum Iadertinensis, a nadbiskupu Želimiru, uz zahvalnost na iskazanom povjerenju, želimo plodne i rodne i prosperitetne dane u dobrome zdravlju, duhovnom veselju i zasluženom miru. Ad maiorem Dei gloriam!

Hvala vam na pozornosti!

prof. dr. sc. Tonči Matulić

KBF Sveučilišta u Zagrebu

Zadar, 26. ožujka 2026., crkva sv. Dimitrija

Izlaganje prof. dr. sc. Anite Pavić Pintarić

 1. Uvod – značenje sveučilišna tradicija u Zadru

Spomen-knjižica podsjeća nas koliko je duboko ukorijenjena sveučilišna tradicija u našem gradu i omogućuje jasnije razumijevanje vrijednosti i odgovornosti koje nosi kontinuitet znanja kroz stoljeća. Ova prigodna knjižica svojevrsna je posveta bogatoj akademskoj baštini koju danas njeguje Sveučilište u Zadru te potiče čitatelja na promišljanje o trajnoj važnosti sveučilišnog obrazovanja, a napose u našem gradu, o čemu smo imali prilike razmišljati i u posljednja dva dana u prigodama dodjele rektorove nagrade i svečane sjednice povodom Dana Sveučilišta.

Knjižica okuplja autorove izvorne tekstove, pozdravne govore i propovijedi održane prigodom Dana Sveučilišta u razdoblju od 2010. do 2022. godine, kao i nekoliko tekstova napisanih upravo za ovu publikaciju i prvi put predstavljenih javnosti. Knjižica uključuje i odabrane ulomke zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, kao i sažete prikaze znanstvenih ostvarenja više autora, ponajprije prof. dr. sc. fr. Stjepana Krasića. Svi su tekstovi složeni u smislenu cjelinu kojom msgr. Puljić promišlja poslanje i narav sveučilišta.

Promišljanja započinju pogledom prema ishodištima europske misli – prema školstvu stare Grčke i Rima, koji su postavili temelje zapadne civilizacije. Kao što se stablo prepoznaje po korijenu, tako se i suvremeno sveučilište može razumjeti samo u svjetlu svojih izvorišta. U antičkim školama oblikovali su se obrasci mišljenja, rasprave i traženja istine koji su stoljećima usmjeravali razvoj europskoga kulturnog i znanstvenog prostora.

Na tom se povijesnom horizontu jasnije ocrtava i značenje zadarskoga Generalnog učilišta dominikanskog reda osnovanog 1396. godine. Ono je njegovalo studije filozofije i teologije, dviju disciplina koje su bile nosivi stupovi intelektualne izgradnje Europe. Od 1553. godine, kao povlašteno sveučilište (universitas privilegiata), steklo je pravo dodjeljivati najviše akademske stupnjeve, uključujući i doktorat znanosti– priznanje intelektualne zrelosti i društvene odgovornosti. Time je postalo više od mjesnoga učilišta: izraslo je u prepoznatljivo središte znanja na istočnoj obali Jadrana, čije je značenje nadilazilo lokalne okvire. Broj dodijeljenih doktorskih naslova bio je zakonski ograničen, a u razdoblju od 1553. do 1807. godine dodijeljeno je najmanje 105 doktorskih naslova.

2. Narav i poslanje sveučilišta je biti alma mater – brižna majka

Nakon uvodnog povijesnoga pregleda, msgr. Puljić produbljuje svoja promišljanja o samoj naravi i poslanju Sveučilišta. U središtu Sveučilišta nalazi se ona unutarnja iskra koja čovjeka potiče na promišljanje i istraživanje – potreba da razumije sebe, svijet koji ga okružuje i smisao vlastitoga postojanja. Sveučilište je mjesto gdje se ta iskra pretvara u trajni plamen promišljenog istraživanja. Njegova je zadaća biti savjest u području znanja, postojano usmjereno prema istini i dobru, ne podliježući prolaznim interesima ni površnim odgovorima.

U tom je smislu sveučilište uistinu alma mater — brižna majka koja njeguje i usmjerava intelektualni rast. Sveučilište oblikuje putove znanstvenoga propitivanja i pomaže čovjeku da se snađe u složenosti vlastite naravi i svijeta koji ga okružuje. Čovjek je biće koje traga za svojim korijenima, misli i zaključuje, uvijek iznova prelazeći granice već spoznatoga, a istodobno čezne za zajedništvom, suživotom u prihvaćanju, poštivanju i uvažavanjem drugih. Upravo zato sveučilište ostaje prostor susreta razuma i odgovornosti – mjesto na kojem se hrabro i ustrajno kroči prema dubljem razumijevanju istine.

U ovoj knjižici msgr. Puljić ističe kako su optimizam i nada trajno potrebne vrline sveučilišta. One nisu tek ukras akademskog govora, nego njegova srž. Sveučilište bez nade nalikovalo bi svjetioniku bez svjetla –postavljenom na važnom mjestu, ali bez snage da pokazuje pravi smjer. Optimizam, kako se ističe na stranicama knjižice, nije tek utješna filozofija za slabe i naivne, nego snaga koja daje hrabrost gledati naprijed, kako u obiteljskom tako i u profesionalnom okruženju, a nada ulijeva ustrajnost kada put znanja postane zahtjevan.

Msgr. Puljić posvećuje poglavlje razmišljanju o Sveučilištu kao prostoru u kojem mladi ne stječu samo diplome, nego rastu kao cjelovite osobe, pri čemu se brižno njeguje svaka dimenzija čovjeka. Opisuje pedagoški troplet odgojnog procesa: intelektualni, čuvstveni i voljni aspekt. Intelektualno, sveučilište pomaže mladima da prodube razumijevanje svijeta; čuvstveno, odgaja ih za ljepotu, plemenitost i dobrotu; voljno, potiče na djelovanje te budi motivaciju i hrabrost za odgovorno preuzimanje uloge u društvu. Pored toga, potreban je i metodološki troplet nas koji poučavamo: privikavanje, uvjeravanje i dobar primjer mladima. U svojim je tekstovima msgr Puljić istaknuo da znanost i znanje trebaju cvjetati, a humanost, međusobna potpora i pomoć se trebaju jače produbljivati.

3. Razum, znanost i vjera stoljećima su izgrađivale europsku kultura

Znanost i vjera, podsjeća nas ova knjižica, izvori su iz kojih su izrasla sveučilišta – mjesta na kojima je razum učio postavljati pitanja, a vjera širiti obzor smisla i odgovornosti. Razum i vjera predstavljaju dva komplementarna puta spoznaje koji se, kako se ističe u tekstu, ne isključuju nego međusobno potiču i produbljuju u zajedničkom traženju istine. Msgr. Puljić pritom podsjeća da su pokušaji njihova suprotstavljanja često posljedica nedostatnoga razumijevanja same naravi znanosti i vjere. Razumno biće uvijek postavlja pitanja uzročnosti, kako piše msgr. Puljić, a znanstvenik ne stvara zakone prirode, nego ih samo otkriva.

Povezanost znanosti i vjere nije bila tek povijesna okolnost, nego temelj na kojem se stoljećima gradila europska intelektualna i duhovna kultura. Na tom su se temelju kroz povijest susretale i međusobno obogaćivale tehnika, etika, odgoj, umjetnost i kultura. Svaka je donosila vlastiti doprinos, a zajedno su stvarale cjelinu usmjerenu prema istini i dobru. Ondje gdje su djelovale u skladu, rađala su se djela koja su uzdizala čovjeka, učvršćivala zajedništvo i otvarala nove vidike društvu.

Danas, u vremenu brzih tehnoloških promjena i novih etičkih pitanja, stoljetna akademska baština dobiva dodatnu težinu. Ona nas ne poziva na zatvaranje u prošlost, nego na odgovorno suočavanje s izazovima sadašnjosti.

Ova spomen-knjižica stoga nije samo podsjetnik na ono što je bilo, nego i poticaj na ono što je pred nama: čuvati i graditi sveučilište kao živu baštinu u kojoj se znanje stječe savjesno, istraživanje usmjerava prema općem dobru, a istina traži hrabro i otvoreno. Samo tako čovjek može cjelovito rasti, a društvo trajno napredovati. Takvo sveučilište ostaje prostor u kojem se susreću tradicija i budućnost, znanje i odgovornost, sloboda istraživanja i služenje istini.

Neka stoga i ova knjižica bude tihi poticaj da se u promjenjivim okolnostima u kojima živimo uvijek iznova vraćamo onome što je trajno: služenju dobru i cjelovitom rastu čovjeka.

prof. dr. sc. Anita Pavić Pintarić

prorektorica Zadarskog Sveučilišta

ZADAR: Predstavljena knjižica „In honorem et gloriam Almae Matris Iadertinae“ mons. Želimira Puljića

Foto: Sveučilište u Zadru

Spomen-knjižica „In honorem et gloriam Almae Matris Iadertinae“ autora mons. dr. sc. Želimira Puljića, zadarskog nadbiskupa u miru, predstavljena je u crkvi sv. Dimitrija u Zadru u četvrtak, 26. ožujka, u okviru proslave Dana Sveučilišta u Zadru.

Knjižica je prigodno raspoređena u dvanaest poglavlja i donosi pregled temelja današnje civilizacije i obrazovanja, s posebnim osvrtom na tradiciju visokog obrazovanja u Zadru koja je započela 1396. godine, kao i na moderno Sveučilište u Zadru osnovano 2002. godine.

Pozdravnu riječ uputio je Puljićev „polustoljetni“ prijatelj i pratitelj, prof. dr. sc. Stjepan Krasić, počasni doktor Sveučilišta u Zadru, inače i znanstvenik koji je otkrio da je 14. lipnja 1396. godine u Zadru osnovano sveučilište, prvo u ovom dijelu Europe.

„Nadbiskup Puljić je učitelj i pastir koji je znanje koje posjeduje prenio na druge. Nema ljepše stvari nego biti učitelj koji skuplja med da bi ga dao drugima. To cijeli život radi ovaj čovjek – skuplja znanje i dijeli ga drugima. Preporodio se po dolasku u ovaj grad prije 16 godina, zaljubio se u njega, a ova mala knjižica je riznica njegove mudrosti“, rekao je Krasić.

Rektor Sveučilišta u Zadru, prof. dr. sc. Josip Faričić, istaknuo je kako sintagma „Alma mater“ priziva sliku majke koja je usmjerena na svoje dijete.

„Usmjerena je na njega posebice na početku, zatim u djetinjstvu kada ga treba podržati, a kada je potrebno i ukoriti, ali treba ga i pustiti da se samostalno uputi u čudesni svijet; treba ga grliti, ali stisak ne smije biti ni prejak ni prelabav. I sveučilište je poput majke koja se nesebično daje studentu, ali ga ne smije uljuljati u udobnost koja rezultira prividom u odnosu na složenu stvarnost.

Njezina je uloga pridonijeti oblikovanju harmonične, dobre osobe, svjesne sebe, ali i svakoga onoga tko je okružuje s bilo koje strane i s bilo kojega motrišta. Ova knjižica svjedoči o relacijama znanosti i vjere, velikoj zasluzi Crkve i dominikanskog reda, koji je prije 630 godina u gradu Zadru zapalio iskru vatre koja grije i svijetli do danas. Ta vatra može opeći ako joj se toliko približimo da onemogućimo pristup drugima, a može i oslijepiti ako se u nju toliko zagledamo tražeći u njoj samo svoj odraz“, rekao je rektor Faričić.

Recenzent, prof. dr. sc. Tonči Matulić s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, predstavio je knjigu održavši nadahnuto izlaganje koje potvrđuje njegov ugled kao jednoga od vodećih hrvatskih znanstvenika teologa. Izrekao je i nekoliko dirljivih rečenica o njezinu autoru.

„Puno je više postati alumnus jednog sveučilišta ako nisi studirao, nego tek kad si studirao pa zaboravio da si alumnus. Po toj teološkoj logici, mons. Puljić postao je alumnus per adoptionem Sveučilišta u Zadru. Poruka knjige je kako vjera i razum nisu u proturječju, nego se dopunjuju; komplementarni su pod uvjetom da su ispravno shvaćeni i predstavljeni, što nažalost nije uvijek slučaj, pa su moguće i dvije fundamentalističke krajnosti – fideizam i scijentizam“, istaknuo je Matulić.

Prorektorica, prof. dr. sc. Anita Pavić Pintarić, predstavila je povijest visokog obrazovanja u Zadru od 1396. godine do danas, a to prvo sveučilište imalo je značaj koji je nadilazio lokalne okvire.

„Sveučilište je Alma mater, brižna majka koja usmjerava, pomaže čovjeku da se snađe u složenom svijetu koji ga okružuje, a nada i optimizam trajne su vrijednosti koje mu moraju biti pratnja“. Istaknula je i opasnost da „Sveučilište postane svjetionik bez svjetla: postoji na mjestu na kojem je logično da se izgradi, ali ako ne svijetli, ne ispunjava svoju funkciju trasiranja sigurnih putova“, istaknula je Pavić Pintarić.

Mons. Puljić zahvalio je rektoru Faričiću, profesoru Krasiću, recenzentima i izv. prof. dr. sc. don Zdenku Dundoviću koji je bio moderator, kao i svima koji su unatoč lošim vremenskim prilikama došli na predstavljanje knjige, uz znakovitu poruku: „Tri su zadaće postavljene pred nas: prva je da prirodu uredimo, ali ne da je rušimo i u nepovrat uništavamo; druga je da naši međusobni odnosi budu svojevrstan uljudni obred; a za nas koji smo pozvani naviještati Evanđelje, da se podredimo Stvoritelju. Ovo trojstvo je bît onoga zbog čega živimo vjeru. U ljepoti današnjeg druženja osjetili smo što znači zajednica i zato vas pozdravljam uz moto sv. Ignacija Lojolskog: ‘Neka sve što je napisano, rečeno i učinjeno bude na veću slavu Božju’ te naš dalmatinski pozdrav: ‘Zdravi i veseli bili’“, poručio je nadbiskup Puljić.

Luka Perić

ZADAR: Predstavljena knjižica „In honorem et gloriam Almae Matris Iadertinae“ mons. Želimira Puljića

Foto: Luka Perić

Na blagdan Blagovijesti, kada Sveučilište u Zadru slavi Dan Sveučilišta – Dies Academicus, u srijedu, 25. ožujka, svečano misno slavlje u crkvi sv. Dimitrija u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je čestitao akademskoj zajednici Sveučilišta u Zadru Dan sveučilišta, istaknuvši spomen dvije velike ovogodišnje obljetnice, značajne za „povijest znanosti, obrazovanja i kulturnog života na ovim prostorima“. To su 630. obljetnica postojanja prvog sveučilišta na tlu Hrvatske, Generalnog učilišta dominikanskog reda u Zadru, koji je djelovao od 1396. do 8. siječnja 1807. godine, kada je ukinuto dolaskom francuske uprave, odnosno Napoleonovim osvajanjem Zadra.

Dominikansko sveučilište koje se zvalo i Universitas Iadertina je „još krajem 14. stoljeća svjedočilo o dubokoj ukorijenjenosti intelektualnog i znanstvenog života na istočnoj obali Jadrana, čime je Zadar već tada postao dio velike europske sveučilišne tradicije u kojoj su se susretali vjera i razum, teološko promišljanje i filozofsko istraživanje, znanost i kultura“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je čestitao i 70. obljetnicu od početka djelovanja Filozofskog fakulteta u Zadru, što je bio naziv akademske institucije u sadašnjoj zgradi Sveučilišta i njegova faza djelovanja od 1956. do obnovljenog statusa Sveučilišta u Zadru čiji je status Hrvatski sabor obnovio 4. srpnja 2002. godine. Filozofski fakultet u Zadru desetljećima je bio važno središte humanističkih i društvenih znanosti „gdje su se oblikovale generacije profesora, znanstvenika, nastavnika, kulturnih djelatnika i odgovornih članova društva te prostor u kojemu se njeguje intelektualna radoznalost, kritičko promišljanje i ljubav prema znanju“, poručio je nadbiskup.

Govoreći o blagdanu Navještenja Gospodinova, rekao je da nas vodi u „skroviti i veličanstveni trenutak u povijesti spasenja, u kojeg Bog ulazi u ljudsku povijest snagom svoje Riječi, djelovanjem Duha Svetoga i slobodnog ljudskog odgovora. Zato Crkva događaj Navještenja promatra kao susret između Božje milosti i ljudske slobode, između Božjeg poziva i ljudskog razmišljanja i suradnje“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da u skromnom prostoru Marijine svakodnevice Bog odlučuje započeti novo poglavlje povijesti čovječanstva.

Marija se smela na riječi arkanđela Gabrijela: „Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!“ i razmišljala kakav je to pozdrav. „To nam otkriva nešto vrlo duboko o načinu na koji Bog ulazi u život čovjeka. Bog ne poništava ljudsku slobodu, ne zaobilazi ljudski razum i ne zaustavlja ljudsko promišljanje. Naprotiv, Bog govori tako da potiče čovjeka na razmišljanje, traženje smisla i otvaranje srca“, rekao je mons. Zgrablić.

Marija razmatra, promišlja, pita anđela, pokušava razumjeti što joj anđeo govori. Marijino pitanje anđelu kako će začeti i roditi Sina kad muža ne poznaje, „nije znak njenog nepovjerenja prema Bogu, nego odgovorne vjere koja želi razumjeti, traži smisao i zna da Bog čovjeku daruje razum kako bi ga koristio na putu prema spoznaji Istine, Boga.

Marija u trenutku Navještenja pokazuje kako izgleda slobodan i hrabar odgovor na Božji poziv. Marijino „Neka mi bude“ je „znak njenog dubokog povjerenja u Božju riječ, znak osobe koja je razumjela da se istinska sloboda ostvaruje kad čovjek prihvati Istinu i dopusti da Ona oblikuje njegov život“, poručio je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, istaknuo je da evanđelje u trenutku Navještenja pokazuje važnu kršćansku poruku i za svijet znanosti, sveučilišta i obrazovanja: „Vjera i razum nisu suprotstavljeni, nego su pozvani zajedno tražiti istinu. Susret Marije i Božje riječi u trenutku Navještenja pokazuje kako se ljudsko razmišljanje, pitanje i traženje ne poništavaju pred otajstvom vjere, nego se prosvjetljuju i uzdižu. Marijino pitanje anđelu „Kako će to biti?“ znak je razuma koji želi razumjeti, ali i srca koje je otvoreno prihvatiti Božju istinu. Upravo u toj otvorenosti srca očituje se sklad između vjere i razuma: razum pita, istražuje i promišlja, a vjera daje širi horizont u kojem ljudsko znanje dobiva svoj puni smisao“, istaknuo je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, podsjetio je kako je papa Benedikt XVI. upozoravao na „opasnost modernog svijeta u kojem se znanje svodi samo na tehničku korisnost i pragmatičnu učinkovitost. Kada se znanje ograniči samo na ono što je odmah primjenjivo ili ekonomski isplativo, tumačio je Papa, tada se gubi najdublje pitanje koje mora pratiti istinsko obrazovanje: pitanje istine o čovjeku, o njegovom dostojanstvu, o njegovom pozivu i smislu njegovog života. Benedikt XVI. podsjećao je da obrazovanje ne može biti samo proizvodnja stručnjaka, nego prije svega oblikovanje osoba koje su sposobne tražiti Istinu, a to je Bog sâm i živjeti u skladu s njom“, rekao je nadbiskup.

Benedikt XVI. govorio je o „intelektualnoj ljubavi“ (caritas intellectualis). „Time je želio reći da vođenje drugih prema istini nije samo intelektualni zadatak, nego čin ljubavi. Kad učitelj, profesor i znanstvenik poučava, potiče na razmišljanje i otvara nove horizonte znanja, „oni ne prenose samo informacije, nego sudjeluju u duboko ljudskom i duhovnom poslanju: pomažu drugome da rastu, sazrijevaju i otkriju vlastiti poziv života. Prava ljubav prema čovjeku uključuje i ljubav prema njegovom razumu, njegovoj sposobnosti razumijevanja i njegovoj težnji za istinom“, poručio je mons. Zgrablić. Stoga „poučavati, studirati, istraživati i tražiti istinu nije samo akademski zadatak ni samo profesionalna aktivnost. To je i čin „duhovnog milosrđa“, kako je naglašavao Benedikt XVI.“, rekao je nadbiskup, podsjetivši da je u kršćanstvu djelo milosrđa neuka poučiti i pomoći drugome da razumije istinu. „Kada nekome pomognemo da otkrije istinu o sebi, o svijetu i Bogu, tada mu pomažemo da pronađe put prema punini i smislu života. Kada je znanje prožeto ljubavlju prema istini, a Istina je Bog sâm, postaje služenje čovjeku“, naglasio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio kako papa Lav XIV. govori da je svijet „obilježen digitalnom revolucijom i umjetnom inteligencijom koja donosi velike mogućnosti, ali i nove opasnosti. Tehnologija može pomoći čovjeku, upozorava Papa, ali može i stvoriti kulturu u kojoj algoritmi zamjenjuju savjest, a brzina informacija zamjenjuje mudrost.

Zato Papa govori o potrebi digitalnog humanizma, da obrazovanje oblikuje ljude koji tehnologiju koriste razborito, stavljajući osobu ispred sustava i algoritama“, rekao je nadbiskup. Papa upozorava i na nihilizam, „osjećaj da ništa nema konačni smisao i trajnu vrijednost“; gubitkom nade „znanje može postati hladno, a društvo izgubiti smjer“. Papa Lav XIV. smatra da je zadatak obrazovanja stvarati „mape nade“, pomagati mladima da otkriju kako njihovo znanje, inteligencija i  talenti mogu postati izvor dobra za druge“, rekao je nadbiskup.

Potaknuo je na molitvu da Sveučilište, nadahnuto Marijinim primjerom, bude mjesto gdje će se tražiti cjelovita istina, znanje koristiti za osobno i dobro svakog čovjeka i gdje će ljudi naučiti reći svoj vlastiti „Da“ Istini, pravdi i služenju drugima“. Poželio je da Marija, Prijestolje Mudrosti, prati profesore, studente i djelatnike sveučilišne zajednice, „kako bi znanje bilo prožeto Božjom mudrošću, a istraživanje usmjereno prema dobru čovjeka i slavi Božjoj“.

Koncelebrirali su prof. dr. sc. Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta, prof. dr. sc. Stjepan Krasić, OP, počasni doktor Sveučilišta u Zadru,  dr. sc. don Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko-katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, profesori na Teološko – katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru: dr. sc. Elvis Ražov, dr. sc. Damir Šehić, dr. sc. Arkadiusz Krasicki, mr. sc. Bojan Rizvan, don Ante Bulat, studentski kapelan u Zadru i don Tin Vidov, tajnik zadarskog nadbiskupa.

U misi su sudjelovali prof. dr. sc. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru, prorektori, profesori, studenti i djelatnici Sveučilišta u Zadru. Pjevanje na misi predvodio je zbor Chorus Sancti Simeonis iz svetišta sv. Šime u Zadru pod ravnanjem Mihovila Buturića.

Sveučilište u Zadru je najstarije hrvatsko sveučilište jer baštini tradiciju Generalnog učilišta dominikanskog reda osnovanog 1396. god. te je bio među prvim srednjovjekovnim sveučilištima u Europi, kao i Padova, Bologna, Pariz, Oxford i Salamanca. Zadarsko dominikansko učilište pohađali su studenti iz europskih zemalja, a papa Pio V. ga je u jednoj ispravi iz 1571. godine nazvao „općim i vrlo znamenitim učilištem“.

Dan Sveučilišta slavi na Blagovijest jer je status Sveučilišta u Zadru obnovljen 25. ožujka 2002., kad je održana konstituirajuća sjednica Senata i donesen Statut Sveučilišta u Zadru kojeg sada pohađa oko pet tisuća studenata. Nakon mise, nadbiskup Zgrablić sudjelovao je na Svečanoj sjednici Sveučilišta u svečanoj dvorani na Sveučilištu u Zadru, gdje je održao prigodni pozdravni govor i čestitku.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na Vjeronaučnoj olimpijadi Zadarske nadbiskupije održanoj u četvrtak, 19. ožujka u Katoličkoj osnovnoj školi ‘Ivo Mašina’ u Zadru, osnovnoškolski pobjednici su učenici OŠ Šime Budinića, Zadar, a srednjoškolski pobjednici su učenici Gimnazije Jurja Barakovića, Zadar.

Na natjecanju o temi „Žene u Bibliji“ sudjelovalo je dvanaest osnovnih i sedam srednjih škola.

U pobjedničkoj ekipi OŠ Šime Budinića su učenici Ante Vucić, Filip Mišulić, Marko Jednaković, Josip Jednaković i mentorica Blaženka Marčina.

Među osmoškolcima, drugo mjesto osvojila je OŠ Bartula Kašića, Zadar (Loreta Jukšić, Anđela Bukvić, Margareta Marija Marcelić, Matej Milić i mentorice Jolida Klarić i Ana Krajić), a treće mjesto dijele škole: OŠ Kistanje (Nikolina Berišić, Mihael Karadakić, Franjo Đurić, Janja Karamatić i mentorica s. Blaženka Delonga) i OŠ Smiljevac, Zadar (Luce Perić, Roko Lučić, Petar Jurjević, Franka Jurić i mentorica Anica Galešić).

Redoslijed preostalih škola sudionica, od četvrtog do dvanaestog mjesta je: OŠ Jurja Barakovića, Pag (mentorica s. Marija Matanović), OŠ Braća Ribar, Posedarje (Berta Perica), OŠ Biograd na Moru (Marija Tokić), OŠ Sv. Filip i Jakov (Gabriela Vodopija), OŠ Petra Zoranića, Jasenice (Ruža Knez), OŠ Šimuna Kožičića Benje, Zadar (Lucija Šikić i Ivana Strika), OŠ Zemunik (Tomislav Paleka i Anđelo Duškovič) i OŠ Valentin Klarin, Preko (Lucija Bašić).

U pobjedničkoj ekipi Gimnazije Jurja Barakovića su učenici Lucija Mijić, Glorija Murtić, Lorena Lekaj, Marija Knežević, Marieta Vrkić i mentor Slobodan Šarić.

Među srednjoškolcima, drugo mjesto osvojila je Gimnazija Franje Petrića, Zadar (Melanija Dundov, Marija Ćurko, Petra Ušljebrka, Lucija Strika, Toma Mišković i mentorica Marija Klanac Jozić), a treće mjesto Katolička gimnazija Ivana Pavla II. Zadar (Klara Jurjević, Marta Jednaković, Marta Ćurko, Iva Stojanov, Mia Cikota i mentorica Ana Rücker).

Od četvrtog do sedmog mjesta, redoslijed škola je sljedeći: Gimnazija Vladimira Nazora, Zadar (mentorica Jelena Mičić), Obrtnička škola Gojka Matuline, Zadar (Vesna Čirjak), SŠ Biograd na Moru (Denis Žunić) i Srednja škola kneza Branimira, Benkovac (Josip Knez).

Sudionicima Olimpijade na početku natjecanja obratio se zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Rekao je da tema „Žene u Bibliji“ govori o „bogatstvu biblijskih ženskih likova i iskustava koji pokazuju koliko je uloga žene duboko utkana u povijest spasenja“.

Podsjetio je kako papa Lav XIV., u duhu Isusove prispodobe o kvascu, govori „o ženi kao o ‘kvascu’ koji preobražava povijest i kulturu. Kao što kvasac preobražava tijesto dok sve ne ukisne, i žene u biblijskoj povijesti često djeluju samozatajno, ali snažno – donoseći vjeru, hrabrost, mudrost i nadu“, poručio je nadbiskup. Istaknuo je da tema „Žene u Bibliji“ ne govori samo o velikim ženama biblijske povijesti, „nego i o našem poslanju u svijetu. Kao što kvasac iz evanđeoske prispodobe preobražava tijesto iznutra, tako i vjera preobražava nas, društvo, kulturu i povijest“.

Mons. Zgrablić je rekao da su žene prisutne u ključnim trenucima povijesti spasenja. „Žene nisu samo promatračice događaja, nego aktivne sudionice Božjeg plana. Sara vjeruje Božjem obećanju, Rebeka prepoznaje njegov plan, Debora vodi narod mudrošću i hrabrošću, Ruta svjedoči vjernost Bogu, a Estera spašava svoj narod hrabrim zauzimanjem. Marija svojim ‘Neka mi bude’ otvara vrata utjelovljenju i rađa Isusa, Elizabeta prepoznaje dolazak Spasitelja, Marta i Marija pokazuju različite dimenzije kako biti Isusov učenik, a žene ostaju uz Isusa na križu i prve svjedoče njegovo uskrsnuće“, rekao je nadbiskup.

U biblijskoj i kršćanskoj tradiciji žena je često i slika Crkve, Božjeg naroda. „Sveto pismo govori o Božjem narodu kao o zaručnici koju Bog ljubi i kojoj ostaje vjeran. U Novom zavjetu Krist je prikazan kao zaručnik, a Crkva kao njegova zaručnica. Kao što zaručnica živi odnos ljubavi i vjernosti prema svom zaručniku, tako i Crkva živi u ljubavi i savezu s Kristom“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da je žena i slika majčinstva i darivanja života.

„Crkva je majka jer po krštenju rađa nove vjernike, hrani ih Božjom riječju i sakramentima te ih prati u duhovnom rastu. Poput Marije koja je slušala i čuvala Božju riječ u svom srcu, i Crkva kroz povijest sluša Božju riječ, čuva je i prenosi novim naraštajima“, rekao je nadbiskup.

Olimpijada se održala u školi čiji je naslovnik Sluga Božji Ivo Mašina, „svjedok vjernosti i slobode savjesti u teškim vremenima“. Nadbiskup je istaknuo kako život i žrtva Mašine podsjećaju da „vjera nije samo znanje koje učimo, nego i snaga koja oblikuje život i daje hrabrost svjedočiti ljubav i istinu. Olimpijada koja proučava Božju riječ održala se u školi koja nosi ime čovjeka koji je za svoje ideale, vjeru i uvjerenja bio spreman podnijeti i najveću žrtvu“, naglasio je mons. Zgrablić. Olimpijada je održana na blagdan sv. Josipa te je nadbiskup rekao da je sv. Josip vjerno izvršavao Božji plan: „Njegov život podsjeća kako Bog često djeluje kroz ljude koji se ne ističu, nego su spremni vjerno i strpljivo služiti i surađivati s Bogom“.

Istaknuo je da se tijekom natjecanja u znanju otkriva i dublja poruka Svetog pisma – kako Bog često djeluje kroz one koji su spremni slušati, vjerovati i hrabro odgovoriti na njegov poziv. Zahvalio je svim sudionicima, učenicima i mentorima koji „strpljivo prate i potiču mlade na putu znanja i vjere“, poželjevši da Olimpijada bude više od natjecanja: susret prijateljstva, zajedništvo i poticaj da svatko svojim životom i vjerom doprinosi dobru svijeta.

Nadbiskup je učenicima poželio puno uspjeha, radosti i nadahnuća, poručivši sudionicima: „Budite sretni što imate ženu: majku koja vas je rodila, našu nebesku Majku koja nas prati na putu života, Majku Crkvu koja nas odgaja za vječnost i majku Domovinu sa svojim prirodnim, duhovnim i kulturnim bogatstvom“.

Prigodne pozdrave uputili su i don Gašpar Dodić, predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije i don Roland Jelić, ravnatelj Katoličke OŠ ‘Ivo Mašina’.

Misno slavlje za sudionike Olimpijade u crkvi sv. Pavla na Bokanjcu predvodio je don Marko Dokoza, zamjenik predstojnika Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić