Na 80. godišnjicu smrti Sluge Božjega don Eugena Šutrina (1945.-2025.), nositelja skupine Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za njihovo proglašenje blaženim, misno slavlje u župnoj crkvi Rođenja BDM u Privlaci u srijedu,  26. studenog, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Lk 21,12–19

Draga braćo i sestre!

Od sumraka  do svitanja

U tihom sutonu dana, kada se posljednji dodiri svjetla povlače i gase, i kada se zemlja umiruje u tišini koja prethodi noći, naša srca i misli uzdižu se prema Bogu i pronalaze put prema svjetlu vjere. U ovom prijelazu između svjetla i tame, između dana i noći,  između vidljivoga i nevidljivoga, sabiremo se kao braća i sestre, kao vjernici i hodočasnici nade u vremenu koje postaje sveto po ovom euharistijskom slavlju.

Večeras dolazimo u Privlaku i sjećamo se mučeničke smrti Sluge Božjega don Eugena Šutrina, ali dolazimo i zahvaljivati, moliti i učiti iz svjedočanstva onih koji su svoju vjeru posvjedočili do kraja. Zato, svaka naša riječ sada izgovorena u molitvi, svaki pogled podignut prema nebu, postaje most između prošlosti i budućnosti, između boli križa i radosti uskrsnuća.

Ovaj sumrak dana, kao i onaj prije osamdeset godina, kada je život don Eugena Šutrina nasilno prekinut, nije samo tamna uspomena, nego svjetionik nade. Njegova žrtva, prožeta vjernošću svećeničkog služenja i ljubavi za spasenje duše, postala je sjeme koje je palo u tlo ove zemlje kako bi donijelo plodove hrabrosti, ljubavi i vjernosti, a jednog dana i blaženstva i svetosti, nadamo se.

Stojimo, dakle, na prijelazu iz dana i noći, ali ne kao oni koji se boje tame, nego kao oni koji čekaju zoru. Naše sjećanje na don Eugena i njegovo mučeništvo nije zatočeno u bol i želju za osvetom, nego prožeto nadom koja vodi prema životu. Poput pšeničnog zrna koje umire da donese novi život, tako i smrt don Eugena nije bila kraj, nego početak – početak zore koja se rađa s Kristom, pobjednikom nad smrću. Zato, u ovoj svetoj sabranosti, dopuštamo da nas dotakne Božja blizina, da nas utješi njegova riječ i da nas obnovi vjera u Krista, koji iz tame vodi u svjetlo.

Evanđelje ne skriva tamu, već nagoviješta svjetlo

Evanđeoske riječi koje smo čuli u ovom liturgijskom činu iz Evanđelja po Luki ne nude iluzije Isusovim učenicima. Isus ne obećava lagodan put svojim učenicima. Isus ne skriva trnje koje prati učenike. On govori otvoreno: „Progonit će vas… predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji: Neke će od vas i ubiti. Svi će vas zamrziti zbog imena mojega“ (Lk 21, 16-17). Ali odmah zatim dodaje riječi utjehe: „Ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti“ (Lk 12,19).

Ove riječi nisu samo Isusovo upozorenje nama – one su zrcalo života don Eugena. Njega nisu progonili neznanci ni stranci iz tuđine. Njegovu smrt nisu planirali strani umovi, nego sinovi iste zemlje koju je don Eugen ljubio i kojima je služio, zemlje koju nije htio napustiti sa svojim roditeljima i obitelji u potrazi za boljim materijalnim statusom i mirnijim i sigurnim društvenim okolnostima.

To su bili mladići, kao i mnogi drugi, čija su srca, nekad, možda, oblikovana vjerom njihove obitelji, roditelja, pradjedova, ali su s vremenom utihnula za Boga. Umjesto evanđelja, u njihovim je mislima odjekivala druga riječ, hladna i bez Boga — riječ ideologije bezbožnog komunizma i propagande — a sve u ime tobožnjeg ideala napretka, boljitka, “bratstva i jedinstva”, u ime novog čovjeka koji će, navodno, stvoriti moderan, pravedniji svijet, oslobođen “okova” vjere i tradicije, oslobođen „religijskog opijuma“ koji uništava čovjeka. No, iza tih komunističkih parola krila se praznina, mržnja prema svemu što je sveto i Božje, prema Crkvi, prema vlastitom narodu i njegovim korijenima. U želji da izgrade raj na zemlji, pretvorili su zemlju u mnoga polja grobova bez imena i križeva, a mnoge duše — u pustoš.

Opasnost našeg vremena – ropstvo mišljenja

Braćo i sestre!

Čovjek može biti zaveden onda kad zaboravi da je Istina živa osoba – Bog sam, a ne samo ideja ili politika; kad prestane tražiti istinu mimo Evanđelja. U tom trenutku istina više nije svjetlo koje vodi, nego postaje sjenka koju društvo oblikuje prema svojim željama.

Kada čovjek prestane moliti, prestaje i razgovor s Onim koji jedini poznaje dubine srca. Njegovo srce u kojem postoji „prostor“ za Boga tada ne ostaje prazno – u njega polako ulaze drugi glasovi: buka propagande i medija, mišljenje većine, lažna obećanja svijeta koji obećava „slobodu bez odgovornosti“ i „ljubav bez istine“. Te riječi, taj duh svijeta, ulaze u čovjeka gotovo neprimjetno, ali mijenjaju njegovo srce. Ono što je prije bilo sveto, sada se doživljava kao ograničenje; ono što je bilo čisto, postaje predmet podsmijeha.

Tako nastaje novo ropstvo – ropstvo mišljenja. Čovjek dopušta drugima da misle umjesto njega, da određuju njegove vrijednosti i granice njegova srca. U ime, navodno, modernoga i napretka, često se briše sjećanje na ono što je bilo sveto; u ime tolerancije, traži se da se odreknemo onoga što nas oblikuje.

U takvom ozračju, Crkva – koja stoljećima čuva istinu Evanđelja – počinje se promatrati ne kao majka i učiteljica, nego kao „prepreka“, „kočnica“, „smetnja“, „zaostala“. Njezin navještaj Istine doživljava se kao napad i netolerancija, a njezina vjernost kao zaostalost. No, u stvarnosti, upravo tada Crkva pokazuje svoju pravu ulogu: ne kad povlađuje svijetu, nego kad jasno podsjeća tko je njegov Stvoritelj i kamo život ide.

Čovjek se ne budi u zlu preko noći — „duh svijeta“ zavodi polako, malo pomalo, riječima koje zvuče plemenito, obećanjima o boljem svijetu, o napretku i slobodi. Ideologije i danas nude smisao bez Boga, moral bez savjesti, spasenje bez žrtve i odricanja. I tako, i ne sluteći, mijenja se svjetlo istine za svjetlucanje lažnih obećanja.

Ostati postojan u vjeri

Isusova riječ koju smo čuli u Evanđelju je upozorenje i nama. Čovjek lako može izgubiti dar molitve i vjere – ne odjednom, nego polako, kad u njegovo srce uđu ravnodušnost, sumnja ili kad slijedi ideje i ponude koje obećavaju bolji svijet bez Boga.

Ali, ako se naša vjera ne njeguje, ako u vjeri ne rastemo, lako se u srcu utrne žar za Bogom, ostane praznina koju ispuni nešto drugo. Ideologija bez Boga može se učiniti snažnom, privlačnom, logičnom – ali ako u njoj nema mjesta za Boga, za molitvu, za Evanđelje, za sakramente, za ljubav, za milosrđe, za svetost života, ona počinje ranjavati čovjeka.

Zato nas primjer don Eugena potiče na razmišljanje: kako sačuvati svoje srce čisto, kako ostati vjeran Bogu i čovjeku, kako ne dopustiti da nas bilo koja ideologija, bilo koji „duh svijeta“, opravdanje „svi tako misle i rade“, učini slijepima za lice Božje i lice bližnjega. To je poruka za nas danas – da nam vjera ne bude navika, nego živa veza s Bogom koja čuva srce od zablude.

Kad promatramo don Eugena, upravo u toj tami, u tom bolnom obratu ljudskog srca, još snažnije zasja svjetlo don Eugenove vjernosti. Njegov odgovor bila je ljubav za spasenje duša, vjernost i predanje svome svećeničkom poslanju – don Eugen ide s onima koji ga odvode u noć i smrt, noseći u rukama Presveti Sakrament i sveto Bolesničko ulje.

U toj noći izdaje i tame rađa se svjetlost mučeništva – svjetlost koja i danas govori snažnije od krvi koja je prolivena, svjetlost koja opominje, ali i tješi: da je moguće ostati vjeran Bogu usprkos svemu, da je moguće ljubiti do kraja, čak i onda kada te izdaju oni od kojih si očekivao da su „tvoji“, od kojih si  očekivao zaštitu i razumijevanje.

Znakovi za naše vrijeme

Mučeništvo don Eugena ne pripada prošlosti. Ono govori nama danas. Što nam govori njegovo mučeništvo?

Slijediti Krista nikada nije bilo obećanje lagodnog puta, nego obećanje istine i smisla života. To znači da vjernik može proći kroz kušnje, nepravde, pa i nasilje – ali nikada ne ide sam. Tko je na Božjem putu  – „ni vlas mu s glave neće propasti“ (Lk 12, 17) jer ga Bog spašava. Don Eugen nije mogao birati vrijeme u kojem će živjeti, ali je mogao birati kako će živjeti – i on je izabrao Krista. To je srž vjere: ne biramo okolnosti života, ali biramo odgovor srca. I u tome je njegova veličina.

Znamo iz iskustva, najdublje rane nisu one koje zadaju stranci, nego one koje dolaze od naših bližnjih. Od onih čije si lice poznavao, s kojima si dijelio jezik, domovinu, možda i istu vjeru i molitvu Oče naš. Takva izdaja boli dublje jer pogađa srce zajedništva. No, ta bol ne smije postati izvor mržnje. Umjesto toga, ona poziva na obraćenje: da srce koje je skrenulo s puta pronađe opet Boga. Ta bol ne poziva na osudu, nego na praštanje; ne na mržnju, nego na milost.

Mučeništvo don Eugena nam, nadalje, govori kako kršćanin nije onaj koji vraća zlo za zlo, nego onaj koji ostaje vjeran do kraja, s križem u rukama i molitvom na usnama. Donositi mir tamo gdje vlada nemir, ljubav tamo gdje je mržnja – to je put Evanđelja. Zato naše sjećanje večeras nije sjećanje protkano gorčinom ili željom za osvetom, nego molitvom. Molitvom Kristovom: „Oče, oprosti im… Oče, oprosti i meni, i nama“. To je najdublje lice kršćanske ljubavi – milosrđe koje ne zaboravlja istinu, ali ne odustaje od ljubavi.

Sumrak kao trenutak vjere

Večerašnji sumrak, koji nas obavija dok slavimo ovu svetu misu, isti je onaj koji je zadesio Privlaku prije osam desetljeća. Ali za nas, on nije znak tame, nego znak prijelaza.

Iz toga sumraka krećemo nakon svete Mise „putem svjetla“ – ne samo fizički, nego duhovno, u molitvenom hodu, uz paljenje svijeća od župnog ureda od kuda je na prijevaru bio odveden don Eugen do mjesta njegovog mučeništva i smrti. Koračat ćemo u svjetlu srca, hodati u zahvalnosti Bogu, u znak naše pokore i vjere. Hodimo s Onim koji vodi iz tame u svjetlo. Hodimo putem Kristovim kao „hodočasnici nade“, slijedeći put nade koja ne razočarava. Amen.

Foto: Ines Grbić

Na blagdan sv. Krševana, zaštitnika grada Zadra, u ponedjeljak, 24. studenog, svečano večernje misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Razmatrajući što znači slaviti zaštitnika grada, nadbiskup je poručio: „Zaštitnik nije lik iz prošlosti ni povijesna maskota identiteta. Zaštitnik je po svom životu otvorio put kojim i mi trebamo proći – put predanja, hrabrosti i vjernosti Bogu. Slaviti zaštitnika grada znači moliti da nas njegov primjer oblikuje, da nas njegov zagovor štiti i usmjerava, priznati da nam treba pomoć s neba kako bismo ostali vjerni do kraja, kao što je bio sv. Krševan; da nam njegova vjernost Bogu postane nadahnuće u našoj svakodnevici“.

Sv. Krševan je bio rimski vitez, plemić i službenik Rimskog carstva iz 3. stoljeća. Pred njim su bili karijera, moć i sigurnost. „Mogao je to birati. Ono što su nudili njegovom položaju, mnogi bi i danas prihvatili kao ostvarenje svojih najvećih ambicija. No, pred njegovim srcem stajala je druga riznica – ona koja traži dar osobne vjernosti Kristu“, istaknuo je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, nadbiskup je poručio da slaviti zaštitnika znači „zapitati se što svatko od nas, kao dio grada, unosi u riznicu njegovog duhovnog, kršćanskog života. Koliko moj život daje stanovnicima grada od suviška, a koliko od srca? Koliko je moj život dar u duhovnu, kulturnu i humanu riznicu grada, a koliko samo zadržavam za sebe? Slaviti zaštitnika znači prihvatiti da smo i mi pozvani biti živi dio svetosti koja izgrađuje Grad; da se i u našem vremenu po nama može prepoznati svjetlo koje je Bog zapalio u našim mučenicima i svecima“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je govorio o riznici duhovnog i materijalnog života razmatrajući navješteno Evanđelje po Luki u kojem je opisan susret Isusa s udovicom koja nije dala puno, ali je dala sve, „sav žitak što je imala“.

To evanđelje govori o dva načina života koja se isprepliću i u našim srcima: život bogataša koji daje Bogu ono što ga ne mijenja i život udovice koja se usuđuje dati Bogu ono što joj znači život. Svaki čovjek nalazi se pred pitanjem: čemu, komu i koliko se darujem, za što se žrtvujem, poručio je mons. Zgrablić.

Istaknuvši da „Isus promatra srce, a ne darove“, nadbiskup je upozorio: „Mnogi nešto daju, čine nešto dobro, humani su, kažemo, ali malo tko daruje sebe – do kraja, „sav svoj žitak“. Bogataši iz evanđelja nisu učinili ništa loše, ali Isus primjećuje da njihovi darovi nisu doticali njihovu sigurnost, nisu zadirali u njihovu zonu ugode, nisu im mijenjali život. Oni su davali od suviška, a suvišak ne čini čovjeka boljim. Suvišak ne gradi kulturu milosrđa niti oblikuje duhovni identitet osobe. Suvišak je dio nas koji možemo izgubiti, a da nas to ne zaboli i mijenja. Suvišak je lako dati, jer ga ‘ne osjećamo na svojoj koži’“, upozorio je nadbiskup.

Nasuprot tome, dar udovice je „objava logike Božjeg kraljevstva: vrijednost dara ne mjeri se njegovom veličinom, nego veličinom srca koje ga daje. U  činu udovice je istina koju Isus želi probuditi u učenicima – pred Bogom nema koristi od darova koji nas ništa ne stoje, jer oni ne mijenjaju nas ni naš odnos s Njim.

Udovica je darovala malo, ali je dala „više od svih“, kako kaže Isus; darovala je sve. Dok drugi prinose dar iz sigurnosti i zadržavaju ono na što se mogu osloniti, ona prinosi dar predanja i oslanja se na Boga kojem jedinom može vjerovati“, poručio je nadbiskup.

„U tihom koraku udovice prema hramskoj škrabici nalazi se odvažnost koja nadilazi velike darove mnogih bogataša: hrabrost prepustiti svoje sutra Bogu. Dar udovice je čista i uzvišena molitva, izrečena u obliku dva novčića, koje Isus primjećuje i koja ga potiče da prenese poruku svojim učenicima.

Isus vidi u njoj najuzvišeniji primjer, jer njen dar ne govori o bogatstvu, nego o slobodi srca; ne govori o količini i veličini humanosti, nego o potpunosti povjerenja i o snazi predanja. Udovičin dar poziva nas da se ne zadovoljavamo darovima koji ne dotiču naš život, nego da Bogu darujemo ono što nas oblikuje, mijenja i otvara Njegovoj milosti“, potaknuo je predvoditelj slavlja, istaknuvši da je sv. Krševan svjedok udovičine logike darivanja.

Bogataši daju da bi nešto lijepo učinili, ali ostaju isti, a udovica daje „sav svoj žitak“ da bi dobila Boga. „Sv. Krševan bira Krista i zato se njegov život pretvara u neuništivu baštinu koja je obilježila Zadar snažnije nego ijedan povijesni sustav, politički, vojni, koji je kroz stoljeća kroz Zadar dolazio i odlazio.

Životni put sv. Krševana je snažna i nenametljiva potvrda udovičinog dara. Sv. Krševan nije dao Bogu suvišak svoga vremena ili djelić svoje pripadnosti Kristu. Da bi ostao vjeran Kristu, želio je dati najdragocjenije – povjeriti Bogu vlastitu smrt i vlastiti  život. Zato je njegov otpor napasti da zaniječe Krista više od etičke odluke; njegov život je, poput udovice iz evanđelja, u cijelosti postao prinosom Bogu“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Život Krševana obilježen je mučeništvom i predanjem. „Njegov lik uklesan je u grb Grada Zadra i temelj je duhovnog identiteta Zadra, ne kao uspomena iz prošlosti, nego kao živa matrica prema kojoj se Zadar stoljećima oblikovao. U njemu se sabiru povijest i molitva, kultura i vjera, borba i nada. Zato Krševanovo ime djeluje poput žarišta oko kojega se oblikuje zadarski duhovni pejzaž kroz stoljeća“, poručio je nadbiskup.

O važnosti crkve sv. Krševana uz koju se nalazila benediktinska opatija

Podsjetio je da „kult sv. Krševana u Zadru nije bio lokalna pobožnost, nego snažan izvor života iz kojeg je Zadar stoljećima crpio najbolje. Iz toga kulta niknuo je benediktinski samostan sv. Krševana, jedna od najstarijih i najuglednijih duhovnih institucija u širem europskom krugu. U tom samostanu stoljećima se vjera učila i ispovijedala, molilo, radilo i stvaralo. Tu su nastali mnogi rukopisi, njegovala duhovna glazba, pisali liturgijski tekstovi, razvijala umjetnost, održavala škola, njegovalo gostoprimstvo. U njegovim skriptorijima nastajale su knjige koje su stoljećima čuvale vjeru i pamćenje naroda; u njegovim klaustrima oblikovale su se duše koje su nosile Zadar.

Iz tog korijena izrasla je i crkva sv. Krševana, romanički dragulj u kojem se Zadar prepoznavao. Ta crkva nije bila samo arhitektonski ukras mjesta, nego utočište u ratovima, škola u miru, duhovna sigurna luka kad je uzburkana povijest Zadra prijetila uništiti grad“, poručio je mons. Zgrablić. Istaknuo je da se puno puta kroz stoljeća, „pred različitim osvajačima, pod zaštitom sv. Krševana, grad Zadar ponovno sabirao, pronalazeći u vjeri ono što politička sigurnost nije mogla garantirati“.

Sv. Krševan povezuje povijest, narod i kulture. „U darovnicama, oporukama, zavjetima i zapisima unatrag više od tisuću godina nalaze se imena zadarskih biskupa, knezova, priora, trgovaca, ribara, hrvatskih kraljeva i banova. Taj niz svjedoči da su se u Zadru od starine susretali romanski i hrvatski valovi, a u štovanju sv. Krševana dogodilo se njihovo jedinstvo: u njemu su jednima i drugima bili prepoznatljivi gorljivost, potreba za osloncem u Bogu, svijest da bez svetaca nema naroda ni grada.

Zadar je stoljećima bio otvoren trgovini, kulturama, jezicima, civilizacijama, ali nikad nije izgubio osjećaj za vlastito kršćansko duhovno središte“, poručio je mons. Zgrablić.

Štovanje sv. Krševana, uz druge zadarske zaštitnike, „bilo je poput kompasa koji je, bez obzira na mijene povijesti, usmjeravao pogled prema Bogu i svetima. Kad je grad morao birati između prilagodbe i gubitka identiteta, između tuđeg utjecaja i vlastite vjernosti, prisutnost svetih zaštitnika postajala je tihi, ali odlučni podsjetnik da je Zadar grad koji se ne gradi samo kamenjem, nego i karakterom i vjerom; koji se ne čuva samo politikom i oružjem, nego i molitvom; grad koji ne živi samo od umijeća trgovine, nego i od mudrosti svetosti“, poručio je predvoditelj slavlja.

Stoga, „sv. Krševan nije tek svetac iz prošlosti, nego nositelj duboke povijesne istine: da grad ostaje živ dok se sjeća svojih svetaca i narod ostaje vjeran sebi dok zna gdje su mu korijeni. A Zadar je, štovanjem svetih Krševana, Stošije, Šimuna i Zoila, uvijek iznova potvrđivao da želi ostati grad čvrst u vjeri, otvoren u kulturi i duboko ukorijenjen u kršćanskom identitetu kojeg su njegovi mučenici zapisali vlastitom krvlju“, poručio je mons. Zgrablić.

Poziv nadbiskupa Zgrablića za potrebom da se obnovi kult sv. Krševana

U svem tom povijesnom i duhovnom kontekstu, nadbiskup je izrazio žaljenje što je zapostavljen kult sv. Krševana u Zadru i cjelokupna duhovna stvarnost vezana uz čašćenje toga sveca i postojanje njegove znamenite crkve koja zbog svoje dugogodišnje obnove sada nije u službi liturgijskih slavlja i mjesto za održavanje bogoslužja.

Nakon prethodno navedenih konstatacija, rekao je nadbiskup, „valja izraziti iskreno žaljenje što je kult sv. Krševana, unatoč njegovoj dubokoj povijesnoj ukorijenjenosti i duhovnoj važnosti za grad Zadar, tijekom vremena ostao nedovoljno valoriziran. Šteta je da se bogata baština vezana uz ovog sveca ne prepoznaje u mjeri koju zaslužuje, jer upravo ona svjedoči o identitetu, kontinuitetu i duhovnoj snazi zajednice ovoga Grada.

Stoga je potrebno potaknuti obnovu i oživljavanje kulta sv. Krševana – kroz istraživanje, javno promicanje, liturgijske proslave i kulturne inicijative koje će ponovno osvijetliti mjesto sv. Krševana u povijesti i sadašnjosti Zadra. Obnova kulta ne bi bila tek povratak tradiciji, nego i važan korak prema očuvanju vlastite baštine i jačanju duhovnog zajedništva“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Poručio je kako sv. Krševan potiče živjeti vjeru koja nije dekorativna, nego živa: „U svijetu u kojem se vjera često svodi na simbol, kulturu, tradiciju ili običaj, sv. Krševan nas podsjeća da vjera počinje kad se odvažimo dati ono što ne možemo ničim nadoknaditi – svoje vrijeme, svoje srce, svoju vjeru, svoje talente, sposobnosti, svoje rane, svoje mogućnosti. Tada otkrivamo što znači biti čovjek koji ne živi od onoga što posjeduje, nego od onoga čemu pripada“.

Pred relikvijama sv. Krševana, kao pred svojom riznicom vjere i života, zapitajmo se što je i Isus pitao, iako nije izgovorio: „Darujem li ja u riznicu života od svog suviška ili od svog života? Sv. Krševan dao je svoj život i time nam pokazao gdje se nalazi prava riznica koja nikad ne osiromašuje, riznica u koju Bog gleda i čiji dar prihvaća.

Neka udovičina vjera, hrabrost i odlučnost sv. Krševana postanu mjera i našeg darivanja Bogu i bližnjemu i naše vjernosti. Sv. Krševan neka nas zagovara da budemo ljudi čija se veličina ne mjeri onim što posjedujemo, nego onim što darujemo“, poručio je mons. Zgrablić i na kraju mise blagoslovio puk relikvijarom sv. Krševana.

Na misi je bio i Šime Erlić, gradonačelnik grada Zadra sa suradnicima.

I.G.

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Svečanu večernju i svečano misno slavlje na uočnicu blagdana sv. Krševana, zaštitnika grada Zadra, u nedjelju, 23. studenog, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Relikvije sv. Krševana, ranokršćanskog akvilejskog mučenika iz 4. st., donesene su u Zadar 649. godine te ga Zadrani već četrnaest stoljeća časte kao zaštitnika grada, a na osobit način je zaštitnik Poglavarstva grada Zadra.

Ovogodišnje slavlje sv. Krševana ima dodatnu dimenziju jer se obilježava 850. godišnjica posvete crkve sv. Krševana, romaničke bazilike, nekadašnje crkve benediktinske opatije, a nalazi se u središtu Zadra na poluotoku.

„Crkvu sv. Krševana posvetio je biskup Lampridije 1175. godine te nas ta visoka 850. obljetnica poziva na zahvalnost za stoljeća vjernosti, molitve i svetosti koja se u njoj njegovala, slavila i čuvala“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Zbog brojnih unutrašnjih i vanjskih oštećenja, s postupnom provedbom pojedinih faza obnove i restauracije, obnova crkve sv. Krševana u jednom svom dijelu počela je još 2002. godine. Najopsežnija faza obnove počela je 2008. godine kada se bio urušio veliki dio njenog krovišta, te se od 2008. g. u toj crkvi ne slave misna slavlja. Do 2008. godine u crkvi sv. Krševana slavljene su mise na svečev blagdan; također, u njoj je nedjeljom misu slavio i zadarski vojni kapelan, a u crkvi sv. Krševana počinjalo je i slavlje na Nedjelju Cvjetnice, s obredom blagoslova maslinovih grančica i kretanjem procesije nadbiskupa i puka prema katedrali sv. Stošije.

Sada je u tijeku obnova glavnog oltara u crkvi sv. Krševana, potrebno je još ožbukati zidove i obnoviti rasvjetu unutar cijele crkve.

„Crkva sv. Krševana, katedrala sv. Stošije, benediktinska opatija sv. Marije, crkve sv. Šime, sv. Frane, sv. Mihovila, Gospe od Zdravlja, sv. Donata, sv. Nikole i crkvice na zadarskom poluotoku nisu samo kulturni spomenici, nego živi duhovni organizam, korijen našeg identiteta.

Ali povijest nas obvezuje, ona nas poziva! Mi smo novi čuvari vjere, duhovnosti, tradicije, blaga, vrijednosti koje stoljećima nadahnjuju generacije. Obvezuju nas, ali ne na način da ih pretvorimo u muzeje i spomenike kulture, nego da živimo duhovnu baštinu o kojoj nam oni svjedoče“, potaknuo je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, nadbiskup je rekao da će Zadar biti grad svetih Krševana, Stošije i Šimuna „ako bude grad svetaca današnjice“, na način da u obiteljima bude života, molitve i ljubavi, križ na zidu; „ako ne izbacujemo svetinje iz naših grbova grada, ako mladi u Crkvi pronađu dom, a ne samo uspomenu od krštenja, prve pričesti i krizme; ako trgovi i ulice ne budu samo prostori trgovine, kafića i restorana, nego i međusobnog poštovanja; ako u svima nama živi srce koje je imao sv. Krševan, koje se ne boji reći ‘Krist je moj Kralj’”, poručio je nadbiskup, rekavši da je sv. Krševan, plemeniti mučenik, svojom svetošću postao „most između nebeskog kraljevstva i grada Zadra“.

Sv. Krševan bio je vjeroučitelj sv. Stošiji, hrabrio ju je pismima dok je bila u zatvoru. Uhićenom Krševanu je 24. studenog odrubljena glava.

„Život koji je izgubio na zemlji, Bog je okrunio na nebu. Sv. Krševan i danas stoji pred nama kao svijetli znak vjernosti koja ne poznaje kalkulaciju. Car Dioklecijan nudio mu je najviše počasti i položaje, samo da se odrekne Krista.

I suvremenom čovjeku nude se suptilni oblici kompromisa: udobnost bez odgovornosti, šutnja o vjeri kako ne bismo djelovali, navodno, zastarjelo i neprilagođeno, relativizacija svetoga da bismo se lakše uklopili u sredinu koja ne trpi jasnoću istine i vrijednosti“, upozorio je mons. Zgrablić.

Nadalje, „čovjeku se nudi karijera izgrađena na ustupcima savjesti, zabava koja ispunjava dane, ali prazni srce te virtualni identitet koji zamjenjuje autentičnost naše osobnosti. Nude mu se i brza rješenja za duboke životne potrebe koja obećavaju sreću bez žrtve i mir bez obraćenja, kao i neutralnost koja se lažno prikazuje kao najviša vrlina, kako se ne bi morao izjasniti o dobru i zlu“, istaknuo je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je upozorio da se čovjeku nudi moral prilagođen trenutnim željama, „duhovnost bez Boga koja obećava nutarnji sklad bez obraćenja i poziva na promjenu života te potrošački mentalitet koji zamjenjuje blizinu i zajedništvo površnim komforom. Nudi se i prividna samodostatnost, iluzija da čovjek sve može postići sam, čak i bez Boga, što čovjeka udaljava od izvora života“, upozorio je mons. Zgrablić.

Biti vjeran Bogu bez kompromisa, poput sv. Krševana, „znači ne lagati da bismo bili prihvaćeni, ne prodati istinu za interes“. To znači i vjernost supružnika, odgoj djece u vjeri i kad se to ne uklapa u duh vremena, hrabrost javno reći da si katolik, živjeti sakramentalno i biti aktivan u župi, rekao je nadbiskup.

„Sv. Krševan nas uči da vjera vrijedi više od životne udobnosti, položaja u društvu, karijere, materijalnog blagostanja i da istinska sloboda dolazi kada se ničega ne bojimo, osim gubitka Krista.

Sv. Krševan, rimski plemić, vitez, mogao je birati čast, moć, položaj, bogatu karijeru. U vrijeme Dioklecijanovog progona, Kristov vitez bio je stavljen na kušnju: odreći se vjere i primiti prefekturu i konzulat ili ostati vjeran Kristu i izgubiti sve. Sv. Krševan je izabrao križ umjesto karijere, vjernost Bogu umjesto visokog društvenog položaja i materijalne sigurnosti i blagostanja“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Uočnica blagdana bila je u nedjelju Krista, Kralja svega stvorenja te je mons. Zgrablić povezao spomen sv. Krševana i značenje Kristovog kraljevstva koje „nije od ovoga svijeta, ali je poslano u ovaj svijet, u njegovu krhkost, njegovu ljepotu i ranjenost. Ono se ne nameće kao politička sila ni kao društveni program, nego kao snažan Božji poziv upućen čovjeku da postane dionik nečega što nadilazi prolaznost i krhkost zemaljskih kraljevstava“, poručio je mons. Zgrablić.

Istaknuo je da Krist „ne bježi od svijeta, nego ulazi u njega, uzima ga na sebe, ljubi ga do kraja i pokazuje da Božja vladavina počinje gdje srce postaje slobodno za ljubav“. „Kristovo kraljevstvo je kraljevstvo istine u vremenu kad se istina razvodnjava, iskrivljuje ili relativizira, u svijetu koji često više cijeni privid nego dubinu. Istina Kristovog kraljevstva nije hladna tvrdnja, nego svjetlo koje otkriva čovjeka njemu samom i vraća mu dostojanstvo. To je i kraljevstvo milosrđa, koje stoji uz malene, ljude na rubu društva. Kristovo Kraljevstvo ne ponižava, nego izgrađuje čovjeka. Milosrđe u Kristovom kraljevstvu nije slabost, nego božanska snaga koja prekida lanac zla“, rekao je nadbiskup.

Nadalje, „Kristovo kraljevstvo je sveopće, jer se ne ograničava na pojedinca, stalež, na jedan narod, kulturu, granicu ili epohu. Ono pripada svakom čovjeku, bez obzira na jezik, povijest, položaj ili zasluge. Krist je Kralj cijelog stvorenja. Nitko nije isključen iz njegovog dosega, a nitko nije daleko da ga njegova milost ne bi mogla dotaknuti“, poručio je nadbiskup.

Kristovo kraljevstvo je i vječno, „jer ne počiva na prolaznim strukturama i ne može biti srušeno promjenama političkog režima. Dok zemaljska kraljevstva nastaju i nestaju, Kristovo ostaje, jer je utemeljeno na Bogu koji je Izvor života. To kraljevstvo nadilazi povijest, prožima sadašnjost i otvara vrata vječnosti. Njegova vladavina ljubavi ne zastarijeva i nikada ne gubi svoju snagu“, naglasio je mons. Zgrablić.

„Slaviti Krista Kralja znači priznati da je On gospodar povijesti  i Kralj naših svakodnevnih života. Znači dopustiti da Njegova istina oblikuje naše misli, Njegovo milosrđe naše srce i naše međusobne odnose, Njegova poniznost naše djelovanje, a Njegovo praštanje zacjeljuje naše rane. Znači povjerovati da je križ koji je u očima ovoga svijeta poraz, postao prijestolje ljubavi i početak novog života“, rekao je nadbiskup.

Istaknuvši da Krist s križa i nama govori: „Danas ćeš biti sa mnom…“, mons. Zgrablić je naglasio da smo danas s Isusom „ako mu otvorimo srce kao raskajani razbojnik, ako mu ostanemo vjerni kao sv. Krševan, ako grad i obitelji učinimo domom njegove ljubavi“.

„Zadar je grad svetaca koji su svjedočanstvo svoje vjere zapečatili vjernošću i prolivenom krvlju. Grad Zadar je ispunjen molitvama mnogih biskupa, svećenika, redovnika i redovnica,  koji stoljećima Bogu prinose svoj život; to je grad mnogih vjernika koji su ostali vjerni svom Bogu.

Neka slavlje sv. Krševana probudi pred Bogom u nama zahvalnost za prošlost, hrabrost za sadašnjost i nadu za budućnost. Neka Krist Kralj upravlja našim srcima i društvom. Neka sv. Krševan čuva Zadar i neka svatko od nas bude živi kamen Crkve koji se neće bojati živjeti vjeru, jer zna kome pripada“, poručio je nadbiskup Zgrablić. Na misi su bili i Šime Erlić, gradonačelnik Grada Zadra i Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je Poruku zahvale i podrške sudionicima Trajnog euharistijskog klanjanja u Zadarskoj nadbiskupiji. To je Pismo stavljeno u kovertu s drugim prigodnim informacijama koja je uručena registriranim klanjateljima nakon misnog slavlja na kojem su se okupili u subotu, 22. studenog u župnoj crkvi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru. Kao što je predvodio misu i prvi dan kad je počelo Trajno euharistijsko klanjanje u crkvi Gospe Maslinske na Belafuži u Zadru, u petak, 21. studenog, nadbiskup Zgrablić predvodio je u župnoj crkvi na Belafuži u Zadru misno slavlje za klanjatelje i drugi dan od početka TEK-a u Zadarskoj nadbiskupiji, u subotu, 22. studenog.

Pismo podrške i zahvalnosti nadbiskupa Zgrablića sudionicima TEK-a u Zadarskoj nadbiskupiji objavljujemo u cijelosti.

Dragi prijatelji i sudionici Trajnog euharistijskog klanjanja!

Sa srcem punim zahvalnosti obraćam vam se ovim pismom podrške i ohrabrenja. Vaša spremnost da jednom tjedno, u tišini i pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom, darujete Gospodinu dragocjeno vrijeme osobne molitve, predstavlja veliko svjedočanstvo vjere, ljubavi i predanja.

Trajno euharistijsko klanjanje, koje započinjemo na blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije u hramu, 21. studenog, u našoj dragoj crkvi Gospe Malinske na Belafuži u Zadru, divan je i prepoznatljivi duhovni plod Jubilejske godine. U vremenu kada nas Crkva osobito poziva na obraćenje srca, obnovu vjere i dublje življenje svetih Otajstava, upravo je ovo trajno klanjanje znak da Gospodin djeluje u našoj zajednici, tiho ali snažno, preko onih koji su otvorili svoje srce Njegovom pozivu. Plod je to nade i vaše otvorenosti Duhu Svetom te vaše iskrene želje da u sredini u kojoj živimo, raste duh molitve, povjerenja i zajedništva.

Prihvatili ste da sat vremena tjedno budete s Gospodinom, nazočnim u Presvetom Oltarskom Sakramentu i time ste dopustili da vas Bog pozove u intimni prostor tišine, pred lice Onoga koji je sâma Ljubav. Vaša ponizna i postojana prisutnost pred Presvetim je čin pobožnosti, ali pravi dar cijeloj zajednici: znak da Božja milost i u ovoj Jubilejskoj godini pronalazi srca koja je žele primiti i nositi.

Hvala vam što ste prepoznali vrijednost vremena darovanog Gospodinu – vremena u kojem se, daleko od žurbe i briga, srca polako otvaraju Njegovoj prisutnosti. U toj tihoj razmjeni, kada riječi postanu suvišne, a duša se smiri pred Presvetim, Bog dotiče čovjeka na načine koje samo On zna. Onaj koji je skriven u jednostavnosti Posvećenog Kruha snažno, ali nenametljivo, ulazi u naše živote, naše rane, tješi u teškoćama, hrabri u borbama i vodi nas putem kojeg ne bismo uvijek sami znali izabrati, ali koji je put istinskog mira i blagoslova.

Dok pišem ovu poruku, misli mi se vraćaju evanđeoskom tekstu koji upravo razmatram u pripremi za homiliju XXXIII. nedjelje kroz godinu, iz Evanđelja po Luki: „Svojom ćete se postojanošću spasiti” (Lk 21, 19). Ove Isusove riječi odzvanjaju u meni kao snažan podsjetnik na važnost ustrajnosti u duhovnom životu. Gospodin nas poziva da ne odustajemo na duhovnom putu, da ne malakšemo, nego da ostanemo postojani, i onda kada se čini da su plodovi skriveni, kada nas zahvati umor, suhoća ili nerazumijevanje okoline. Jedna od najjačih đavolskih napasti u duhovnom životu jest upravo napast odustajanja – ona tiha i podmukla misao koja se uvlači u srce i šapće da je naš trud beznačajan, da naša molitva ne donosi plod, da je sve što činimo uzalud. To je napast koja ne dolazi bučno, nego polako, gotovo neprimjetno: kroz umor, kroz osjećaj suhoće, kroz neugodne riječi ili razočaranje koje doživimo od drugih, kroz trenutke kada se čini da Bog šuti, kada se ne događa ništa „posebno”, kada nas obaveze i brige života pritišću više nego inače. Tada se srce lako počne povlačiti, molitva odgađati, žar se polako gasi, a duša počinje vjerovati da nema smisla ustrajati.

Ali upravo ondje, u tim skrovitim borbama u našem srcu, krije se prostor u kojem Bog djeluje najdublje. U Božjim očima svaki čin postojanosti, pa i najmanji, ima neizmjernu vrijednost — i onda kada mi to ne osjećamo, ne vidimo i ne razumijemo. Svaki dolazak pred Presveto, svaka minuta provedena u šutnji, svaka molitva izrečena u suhoći, svaki ustupak vlastitoj komociji radi Boga, postaje dragocjeni dar koji On prima s beskrajnom nježnošću.

Upravo se u toj ustrajnoj, često nevidljivoj vjernosti rađaju najdublji plodovi milosti. Bog djeluje tiho, ali snažno; On oblikuje srce, pročišćuje nakane, jača vjeru, daruje mir i donosi plodove koji u svoje vrijeme izrastu i u našem životu i u životima onih za koje molimo. Naša postojanost postaje prostor u kojem Bog može slobodno djelovati, a našu slabost pretvoriti u svoj blagoslov.

Zato je svaka pobjeda nad napasti odustajanja — čak i ona najmanja — zapravo veliki korak prema Gospodinu, korak koji ima snagu mijenjati nas i svijet oko nas.

U tom svjetlu još jasnije vidim koliko je dragocjeno ono što činite kroz Trajno euharistijsko klanjanje.

Toplu i iskrenu zahvalnost upućujem svim koordinatorima Trajnog euharistijskog klanjanja. Bez vaše zauzetosti, strpljivosti, organizacije i brige, ovaj predivni duhovni korak ne bi se mogao ostvariti. Hvala vam što ste se stavili na raspolaganje zajednici, što bdijete nad rasporedima, komunikacijom i potrebama svih uključenih.

Posebnu i srdačnu zahvalnost upućujemo i gospođi Nadi Burum, glavnoj koordinatorici Trajnog euharistijskog klanjanja u Hrvatskoj. Svojom predanošću, iskustvom i tihom ustrajnošću pružila nam je neprocjenjivu potporu u pokretanju i oblikovanju našeg klanjanja.

Neka vas sve zajedno prati Gospina majčinska zaštita. Ona, koja je prva i najvjernija klanjateljica, neka nas vodi k tome da i mi postanemo ljudi koji u tišini prepoznaju Božji glas i dopuštaju da On oblikuje naše živote.

A uskrsli Krist, nazočan u Presvetom Oltarskom Sakramentu, neka vam uzvrati mirom koji svijet ne može dati, utjehom koja ulazi u najskrovitije dijelove srca te obiljem milosti – On koji liječi, jača i preobražava. Neka njegovo blago i moćno svjetlo obasjava vaše obitelji, vaše suživote, vaše odluke i vašu svakodnevicu. I neka naša cijela Crkva, zahvaljujući vašoj postojanosti i ljubavi prema euharistijskom Isusu, raste u jedinstvu, vjeri i radosti Evanđelja.

Zazivajući na svakoga od vas Božji blagoslov, upućujem vam srdačan pozdrav,

Milan Zgrablić, nadbiskup

Zadar, 15. studenog 2025.

Foto: I. Grbić

Povodom početka Trajnog euharistijskog klanjanja u Zadarskoj nadbiskupiji u crkvi Gospe Maslinske u Zadru, svečano misno slavlje u župnoj crkvi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru u petak, 21. studenog, na blagdan Gospe od Zdravlja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Mt 12, 46-50

1. Marijino prikazanje u Hramu

Draga braćo i sestre!

Danas, slaveći blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije u Hramu ili drugim nazivom, blagdan Gospe od Zdravlja, kako ga obično zovemo – započinjemo i Trajno euharistijsko klanjanje u ovoj župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru. Na dan kada se spominjemo kako su sveti Joakim i Ana s povjerenjem i zahvalnošću prinijeli svoju malu Mariju Bogu u jeruzalemskom Hramu, i mi donosimo svoje živote pred Gospodina u ovom euharistijskom otajstvu, otvarajući vrata crkve i srca za neprekinuti susret s Gospodinom po Trajnom euharistijskom klanjanju.

Marija, u trenutku njezina prikazanja u Hramu, bila je malo dijete – nije mogla razumjeti, niti riječima izgovoriti svoje „Da“ Gospodinu. Ipak, njezin život je od sâmih početaka bio stavljen u Božje ruke. Njezino prikazanje u Hramu bilo je svjesno predanje Bogu njezinih roditelja. Iako njezino prikazanje nije trenutak njezine vlastite odluke, već trenutak u kojem je njezino biće, po vjeri njezinih roditelja i po Božjem naumu, položeno u Božju blizinu. U toj tišini započinje put koji će jednoga dana, u Nazaretu, procvjetati u njezinom slobodnom, zrelom i potpuno svjesnom „Neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1, 38).

Bog je Mariju unaprijed izabrao da bude Majka njegova Sina i u toj ju je ljubavi sačuvao od istočnog grijeha. No, Božji izbor ne dokida njezinu slobodu – Bog joj ništa ne nameće, nego pripravlja mjesto gdje će započeti obnova svijeta. Marijino prikazanje u Hramu zato je otajstvo susreta Božje milosti i ljudske malenosti: Bog dolazi prvi, On osposobljava, čuva i posvećuje Mariju, a ona, premda još dijete, nosi u sebi ono tiho „Da“, koje će u punini progovoriti na dan Navještenja.

Marijino prikazanje u Hramu početak je velikog djela predanja, poslušnosti, povjerenja i suradnje između Boga i čovjeka.

Marija će postati Hram Božje prisutnosti u punini tek u Nazaretu, u trenutku Navještenja. Tada, slobodno i svjesno, izgovara svoje „Evo me“. I Božji Sin se, u snazi Duha Svetoga, nastanjuje u njezinu krilu. Vječna Božja Riječ (Logos) u Nazaretu postaje tijelom. U njezinu krilu nastanjuje se sam Bog – druga Božanska osoba. Ona koju su roditelji prikazali u Hramu sada postaje novi, živi Hram – živi Tabernakul, nositeljica Spasitelja, prvi šator Božjeg boravka s ljudima. Tu, u Nazaretu, s Marijom, počinje novi savez Boga s ljudima.

Od Marijina prikazanja u jeruzalemskom hramu do navještenja u Nazaretu proteže se put tihe vjernosti: od prikazanja njezina života kojeg su u Hramu izvršili po Zakonu njezini roditelji – do dara sebe Bogu koji ona slobodno daruje Bogu kod Navještenja u Nazaretu.

2. Klanjanje – put prikazanja

I mi želimo, braćo i sestre, da kroz tišinu klanjanja i naše bdijenje pred Euharistijom, naši životi polako postanu prostor gdje Bog prebiva. Da On, prisutan u Presvetom Oltarskom Sakramentu, preobrazi naša srca kao što je preobrazio Marijino, da se i u nama dogodi ono isto – da Božja riječ nađe dom, da naš život postane „Evo me“ Bogu koji ostaje s nama.

I večeras, ovdje u crkvici Gospe Maslinske, ovaj poziv poprima konkretan oblik: započinje Trajno euharistijsko klanjanje. Započinje novo vrijeme ove Crkve – vrijeme neprekinute prisutnosti pred Isusom skrivenim u otajstvu posvećenog Kruha. Od danas, ovo mjesto, ova crkva, postaje srce koje neprestano kuca Presvetim Srcem euharistijskog Isusa, koje diše Kristom dahom Duha Svetoga kojeg On daruje Crkvi.

3. Po euharistiji biti dio duhovne obitelji

U današnjem evanđelju čuli smo kako Isus pita svoje učenike: „Tko je majka moja, tko li braća moja?“ i odmah odgovara: „Tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka“ (Mt 12, 50). Isus ovim riječima ne razara prirodnu obitelj, niti umanjuje ljubav prema svojoj majci Mariji. Naprotiv – On otvara vrata jedne još dublje stvarnosti: postoji obitelj koja nadilazi krvne veze – obitelj Duha Svetoga.

„Obitelj Duha“ ne rađa se iz tijela, nego iz slušanja Božje riječi i iz života u skladu s Njom. To je obitelj gdje zajedničko prezime nije ono zemaljsko, nego ono koje svi primamo na krštenju – dijete Božje.

4. Marija – prvi i najčišći član nove obitelji

U središtu nove obitelji koju Krist utemeljuje – obitelji vjere, poslušnosti i ljubavi – stoji Marija. Ne samo zato što je fizički rodila Isusa, nego zato što je prva povjerovala i prva poslušala Božju riječ. Marija ne zauzima svoje mjesto u toj obitelji po krvi, nego po vjernosti. Prije nego što je postala majka Isusa po tijelu, postala je majka po vjeri, prihvaćajući Božju riječ prije nego što je vidjela njezino ispunjenje.

Marija ne razumije sve što joj Bog govori po anđelu Gabrijelu (usp. Lk 1,34), ali sve prihvaća (usp. Lk 1, 38) i sve pohranjuje u svoje srce i o tome razmišlja (usp. Lk 2,51). Ona čuva sve u svome srcu, promatra, razmatra, dopušta da Božja riječ sazrije u njoj. Njezin život vodi duboka jednostavnost i duboko povjerenje: „Neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1,38). Nije Marijina volja tâ koja određuje smjer njezina života, nego Božja. Ona se ne gubi u vlastitim planovima, nego dopušta da Božji plan postane njezin put života.

Isus stoga ne odbacuje svoju majku, kako bismo mogli pomisliti površno slušajući današnju Božju riječ, nego je uzdiže. Kada Isus kaže: „Tko god vrši volju Oca moga, taj mi je brat i sestra i majka“ (Lk 12, 50), ne poništava Marijino majčinstvo, nego ga produbljuje. Pokazuje da njezina veličina ne leži samo u tome što ga je nosila pod srcem, nego u tome što je prije toga nosila vjeru u srcu. Njeno majčinstvo nije samo biološko, nego duhovno; nije samo dar tijela, nego dar poslušnosti Božjoj Riječi.

To je Evanđelje – Radosna vijest za nas. Jer ako je Marija prva članica te nove obitelji, onda put do toga zajedništva nije krvno srodstvo, nego otvoreno srce. Svatko tko sluša i vrši volju Božju može postati dio te obitelji, Božje Obitelji, zajednice Presvetog Trojstva – bez obzira na porijeklo, darove ili zasluge. Marija je prva, ali ne i posljednja. Ona nam pokazuje da je put otvoren svakome.

Zato, gledajući Mariju, učimo kako se pripada toj obitelji: vjerom koja sluša Boga, srcem koje čuva sve što je Isus činio i životom koji govori „Da“ Bogu – i onda kada ne razumije sve, kao što nije razumjela ni Marija.

5. Obitelj okupljena oko stola Euharistije

Nova Kristova obitelj ne okuplja se samo oko zemaljskog stola, nego oko stola Euharistije. Euharistija je obiteljski stol Crkve – mjesto gdje se ne dijeli običan kruh, nego Tijelo Kristovo, kruh života. Ovdje se ne uči logika ovoga svijeta, nego logika neba: predanje, služenje, praštanje. Euharistija nas uči kako se ljubi do kraja i daruje bez zadrške.

U Euharistiji postajemo jedno s Kristom, a po njemu se i povezujemo jedni s drugima. Zato Crkva od davnina naziva Euharistiju „sakramentom jedinstva, znakom ljubavi i vezom zajedništva“. Ovdje se rađa i obnavlja obitelj koja ima jednog Oca na nebu i jednog Gospodina koji se za nas predaje. Zato svaki put kad pristupamo oltaru, mi ne dolazimo sami – dolazimo kao članovi iste obitelji, Božje Obitelji, okupljeni oko istoga stola, hraneći se istim Kruhom Nebeskim. Postajemo jedno Mistično tijelo uskrslog Gospodina – postajemo Crkva.

6. Pozvani biti dio te obitelji

Braćo i sestre, ako je Marija prva u novoj obitelji vjere, a Euharistija stol oko kojeg se ta obitelj okuplja – gdje je tu naše mjesto?

Ponajprije treba razumjeti kako nije dovoljno samo biti „blizu crkve“ – pozvani smo biti u srcu Crkve, živjeti od Krista, hraniti se Njegovom riječju i Njegovim Tijelom. Crkva nije zgrada, nego zajednica onih koji žive od Euharistije i Božje Riječi.

Nadalje, pripadati Crkvi ne znači samo dolaziti iz navike na misu, nego odgovarati potpuno, cijelim svojim bićem, poput Marije, na Božju ljubav. Crkva nije klub, nije udruga ili trgovačko društvo koje se bavi određenim profitom, nego Božja obitelj; a u obitelji se ostaje ne zbog interesa, nego zbog zajedničke ljubavi i zajedničkog života. I u Crkvi smo jer smo ljubljeni – i jer želimo ljubavlju uzvratiti na ljubav kojom nas prvi Bog ljubi i koji svojim Duhom Svetim raspiruje u našim srcima.

Nadalje, Euharistija nije samo mjesto na koje dolazimo, nego i mjesto iz kojeg polazimo, polazište od kojeg nas Bog šalje u naše obitelji, na naše ulice, na naša radna mjesta. Tko se zaustavi samo na prisustvu na Misi, nije razumio bît euharistije. Euharistija nas šalje – da živimo drugačije, da budemo svjedoci, da budemo kruh razlomljen za druge.

Ako smo djeca Božja, onda je naš stil života – poslušnost Ocu, ne prisila, nego povjerenje. Ako smo braća i sestre Kristovi, onda je naš jezik – ljubav, ne ogovaranje, klevetanje, osuda drugoga. Ako smo Marijina djeca, onda je naš stav – „Evo me, Gospodine“ i onda kad ne razumijemo sve. To je poziv svakome od nas: ne ostati promatrač, nego postati „živo tkivo“; ne stajati pred vratima ili izvan crkve, nego sjesti za stol; ne samo kleknuti pred Euharistijom, nego dopustiti da Euharistija motivira naše korake.

7. Tišina klanjanja – mjesto gdje obitelj raste

            Euharistija se nastavlja u molitvi – klanjanju – pred Presvetim, pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom.

U tišini klanjanja rađa se i raste nova Kristova obitelj. Pred Presvetim nema natjecanja, nema titula, nema prvih mjesta ni važnijih ljudi. Ondje postoje samo dva pogleda: onaj Božji, koji nas gleda s ljubavlju i naš pogled kojim dopuštamo da nas Bog kroz svoj pogled ljubi. U toj tišini brišu se podjele, liječe rane, ujedinjuju srca. Tamo gdje se čovjek spusti na koljena pred Bogom, ondje se čovjek podiže u dostojanstvu djeteta Božjega.

U euharistijskom klanjanju Gospodin je ne samo „među nama“, nego prisutan stvarno, tiho, ali živ. I zato večeras, poput Marije, pristupimo Isusu – ne kao stranci, nego kao članovi Božje obitelji; ne kao promatrači, nego kao braća i sestre; ne samo tijelom u crkvi, nego srcem u njegovoj prisutnosti.

8. Iz klanjanja u život

Klanjanje nije bijeg iz života, nego prostor gdje se život nanovo rađa. Nakon klanjanja ne ostajemo u crkvi – vrata se otvaraju, a mi izlazimo u svakodnevicu: u školu, na posao, u dom, na ulice. Ali izlazimo drugačiji. U očima nosimo svjetlo Euharistije, u srcu mir koji svijet ne može dati. Ono što smo primili u tišini, sada postaje svjetlo za druge.

Tada se ostvaruje Isusova riječ: „Tko god vrši volju Oca moga, taj mi je brat i sestra i majka“ (Lk 12, 50). Postajemo dio Njegove obitelji – ne po krvi, nego po poslušnosti. U tom trenutku naša svakodnevnica postaje produžetak klanjanja: način kako gledamo ljude, kako govorimo, kako radimo, kako praštamo. Klanjanje se ne mjeri samo satima provedenim u crkvi, nego i koracima koje nakon toga učinimo u ljubavi.

Iz klanjanja raste tiha hrabrost činiti dobro i kad nitko ne vidi. Rađa se strpljivost u trpljenju, blagost u riječima, pažnja prema onome tko je slabiji. Kao što je Marija nakon susreta s Bogom pohitala Elizabeti (usp. Lk 1, 39), tako i mi – nakon susreta s euharistijskim Kristom – nosimo Boga onima koji ga ne očekuju, možda ga ne traže, ali ga sigurno trebaju.

Zato klanjanje nije kraj – to je početak nečeg novog. Klanjanje počinje u tišini pred Presvetim, a nastavlja se u buci ulice, u obiteljskim razgovorima, u školskoj klupi, na radnom mjestu, u bolničkoj sobi, u rukama koje služe. Euharistija nas okuplja i hrani – ali nas i šalje da budemo djelatni svjedoci Božje ljubavi.

Završna molitva

Isuse, ostani s nama u Presvetom oltarskom sakramentu. Ostani u našim crkvama, ali još više – u našim srcima. Uči nas gledati kao Ti, ljubiti kao Ti, živjeti iz Tvoje prisutnosti.

Marijo Majko, Gospe od Zdravlja, Gospo Maslinska, nauči nas klanjati se Bogu – srcem koje šuti, vjeruje i daruje se. Nauči nas biti hram Božje prisutnosti, kao što si bila ti.

Amen.

Foto: I. Grbić

S obzirom na važnost točnog, nepristranog i odgovornog informiranja javnosti, koje  podržavamo kao temelj demokratskog društva i preduvjet pravednog sagledavanja svake teme od javnog interesa, smatramo nužnim reagirati na članke objavljene 20. i 21. studenoga 2025. na portalu https://zadarskilist.novilist.hr (https://zadarskilist.novilist.hr/zadar-zupanija/zupanija/darko-marusic-dobio-je-jednu-od-najvecih-kazni-medu-svecenicima-u-hrvatskoj-no-brojni-seksualni-delikti-u-crkvi-ostaju-neprocesuirani/ i https://zadarskilist.novilist.hr/zadar-zupanija/zadar/marko-vucetic-trenutacnom-suspenzijom-svecenika-crkva-pokazuje-da-je-na-strani-zrtve/)  u kojima je iznesen niz tvrdnji i interpretacija koje se odnose na postupanje Katoličke Crkve u slučaju Darka Marušića kojem je nedavno izrečena nepravomoćna presuda. Budući da su pojedine tvrdnje pogrešno interpretirane ili iznesene bez potrebnog utemeljenja, nužno je iznijeti nekoliko primjedbi koje pridonose objektivnijem razumijevanju predmeta.

O tvrdnji da “brojni seksualni delikti u Crkvi ostaju neprocesuirani”

U članku Karla Ivkovića navodi se tvrdnja: “U Hrvatskoj se već godinama zna za niz ovakvih slučajeva, ali rijetko koji ikada dobije pravni epilog ili reakciju institucija”. Takva izjava iznosi se bez ijednog konkretnog slučaja ili dokaza, pa stvara pogrešan dojam da Crkva sustavno zataškava zlostavljanje. Ako autor doista ima saznanja o počinjenim kaznenim djelima, prema zakonu je dužan to prijaviti nadležnim vlastima. Ako ta saznanja ne postoje, radi se o paušalnoj i neutemeljenoj optužbi i takve tvrdnje ne pridonose objektivnom informiranju javnosti.

Pogrešno tumačenje suspenzije i kanonskog postupka

U intervjuu autorice Nine Vigan s Markom Vučetićem, koji je u članku predstavljan kao filozof i teolog, izrečene su tvrdnje koje ukazuju na nedovoljno poznavanje kanonskog pravnog sustava i procedura koje se u njemu primjenjuju. Naime, tvrdnja da bi Crkva trebala odmah “suspendirati” svećenika da pokaže da je na strani žrtve nije ispravna. Suspenzija u Crkvi je kazna i može se izreći samo kad se utvrdi krivnja kroz kazneni postupak. Suspenzija se ne može  koristiti kao preventivna mjera – jer bi to bilo kažnjavanje bez procesa. U slučaju koji je potaknuo ovu raspravu, Nadbiskupija je svećenika odmah razriješila svih službi i izrekla mjere opreza, uključujući zabranu javnog sudjelovanja u sakramentima i blagoslovinama.

Nadalje, tvrdnja da Crkva “čeka civilni sud”, nije točna. Kod ovakvih teških djela crkveni zakon određuje da biskup ne smije sam pokrenuti kazneni proces. Biskup najprije mora  provesti početnu istragu i rezultate istrage poslati nadležnim crkvenim institucijama. Kazneni postupak može započeti kad nadležni Dikasterij to odobri. Crkva teoretski može voditi svoj postupak paralelno s civilnim, ali to je često nepraktično i može omesti državnu istragu. Civilni sudovi imaju pristup dokazima koje Crkva nema, i zato je razumno pričekati da završe najvažnije radnje. U ovom slučaju sve dodatno otežava činjenica da je svećenik u zatvoru. U tim okolnostima Crkva ne može osumnjičeniku slobodno uručivati potrebne spise, osigurati obranu ili voditi razgovore, i nema ovlast ispitivati zatvorenike. Dakle, Crkva ne uvjetuje svoje postupke civilnim postupkom.

Ovlast za ispovijedanje

Tvrdnja u članku: „Vidimo da je on tek ove godine suspendiran od ispovjedničke službe, što znači da je sve do nedavno mogao ispovijedati,“ zbog netočnosti zahtjeva dodatno pojašnjenje. Naime, nakon što su optuženom svećeniku izrečene mjere opreza, bio je pod stalnim crkvenim nadzorom i nije kršio zabrane niti ispovijedao vjernike. Pošto smo utvrdili da je u zatvoru ispovijedao, naknadno mu je službeno oduzeta ovlast ispovijedanja. Uvažavajući osjetljivost situacije, Nadbiskup je na to odmah reagirao. Ovakva tvrdnja da je sve donedavno mogao ispovijedati stvara pogrešan dojam i ne razlikuje formalnu odluku i stvarno djelovanje.

Pitanje brige za žrtve

Navedeno je u članku: „Žrtve uvijek trebaju znati da će dobiti podršku onih koji shvaćaju što je ljudska obveza, a da će ih odbaciti oni koji su odustali od vlastite ljudskosti“.  Crkva se prema žrtvama maloljetničkog zlostavljanja odnosi konkretnim djelima i iskrenim suosjećanjem. To čini kroz mjere zaštite, edukaciju, kroz pastoralnu, duhovnu i psihološku skrb, a ne praznim riječima koje sugeriraju „odustajanje od vlastite ljudskosti“.

O zahtjevu za isprikom prije okončanja postupaka

Pozivima da se nadbiskup “ispriča žrtvi” zanemaruje se činjenica da isprika u pravnom i društvenom smislu predstavlja priznanje određene krivnje ili propusta. U ovoj fazi postupka možemo jedino izraziti žaljenje, zbog moguće patnje žrtve, što smo već učinili, te dati podršku naporima da se istina utvrdi. Time se ne prejudicira ni krivnju ni nevinost i ne narušava se načelo pravednog postupanja.

Zaključak

U javnom prostoru, u kojemu je objektivno i odgovorno informiranje temelj povjerenja, nužno je iznositi točne i provjerene informacije te se dosljedno držati zakonskih i procesnih okvira, jer svako odstupanje od tih načela stvara prostor pogrešnim zaključcima, medijskim manipulacijama i neopravdanom narušavanju ugleda pojedinaca i institucija.

Katolička Crkva, kao pravna i društvena institucija koja djeluje unutar pravnog poretka Republike Hrvatske, dužna je surađivati s državnim tijelima, štititi žrtve i provoditi svoje unutarnje postupke u skladu s propisanim normama, ali istodobno ne smije i ne može izricati kazne prije nego što zakonito proveden postupak utvrdi činjenice. Svako drugačije postupanje dovelo bi do kršenja temeljnih načela pravednosti.

Od presudne je važnosti da se svaka žrtva zlostavljanja, kao i svaka osoba koja raspolaže saznanjima o mogućem kaznenom djelu, bez straha i bez zadrške obrati civilnim institucijama. Dosljednim poštivanjem zakona i procedura, a ne njihovim zaobilaženjem ili prilagođavanjem trenutačnom medijskom pritisku, osigurava se istinska zaštita žrtava i vjerodostojnost pravnog poretka.

Zadarska nadbiskupija

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je Poziv svećenicima, redovništvu i vjernicima laicima Zadarske nadbiskupije da sudjeluju u obilježavanju 80. godišnjice mučeničke smrti don Eugena Šutrina u Privlaci.

„U duhu zajedništva, vjere i zahvalnosti, u milosnoj Jubilejskoj 2025. godini, pozivamo vas da se okupimo na obilježavanju 80. godišnjice mučeničke smrti Sluge Božjega don Eugena Šutrina, župnika iz Privlake, koji je svoj život položio za Krista i svoj narod. Taj svečani i molitveni spomen održat će se na dan njegove mučeničke smrti, u Privlaci, u srijedu, 26. studenoga 2025. godine“, poručuje mons. Zgrablić.

Toga dana, u 15,30 sati će biti otkrivena spomen-ploča na župnoj kući u Privlaci, iz koje je don Eugen bio na prevaru odveden do mjesta svoga mučeništva i smrti. U 16,00 sati, svečano misno slavlje u župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Privlaci predvodi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. U 17,00 sati počinje procesija i Služba svjetla od župne kuće u Privlaci do Sebačeva, mjesta mučeništva i ubojstva don Eugena.

„Ova obljetnica je čin vjernosti i zahvalnosti Bogu, ali i izraz naše nade: spominjemo se života i žrtve Sluge Božjega don Eugena koji je u vremenima nepravde i mnogih progona ostao nepokolebljivo vjeran Kristu, Crkvi i svom narodu, sve do prolijevanja krvi; njegovo mučeništvo trajno je svjedočanstvo žive vjere, hrabrosti i pastirske ljubavi koja i danas nadahnjuje.

Svojim okupljanjem zahvalno se prisjećamo onih koji su prije nas živjeli i svjedočili vjeru te postajemo njeni svjedoci pred budućim naraštajima, želeći da ovaj događaj bude izraz zajedništva cijele Nadbiskupije, u kojem zajedno molimo za mir, pomirenje i obnovu kršćanskih vrijednosti u našim obiteljima i društvu“, poručuje mons. Zgrablić i poziva sve svećenike, redovnike i redovnice da sudjeluju u tom događaju s vjernicima iz svojih župa.

„Pozivamo sve vjernike da se u što većem broju pridruže ovom molitvenom zajedništvu, kako bismo zajedno zahvalili Bogu za život onoga koji je svoj život položio u duhu Kristove ljubavi te uputili Bogu svoje molitve za njegovo proglašenje blaženim. Neka nas ova obljetnica ohrabri da i mi u svom vremenu budemo vjerni svjedoci Evanđelja“, poručuje nadbiskup Zgrablić.

Foto: I. Grbić

Edukativno – kreativne radionice o temi “Upoznajmo našeg zaštitnika sv. Krševana” ususret blagdanu sv. Krševana, zaštitnika grada Zadra, održane su u srijedu, 19. studenog u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru.

Na radionicama je sudjelovalo 130 djece od 4. do 8. razreda iz škola Zadarske županije. Susret je počeo molitvom sv. Krševanu za njegov zagovor.

Događaj je organiziralo Katehetsko društvo ‘Sv. Krševan’ Zadarske nadbiskupije čija je predsjednica Marina Šimičev, vjeroučiteljica u OŠ Šime Budinića. Društvo okuplja zadarske vjeroučiteljice u želji da se promiče kult čašćenja i upoznavanja sv. Krševana, suvremenika sv. Stošije, koju je tješio i hrabrio pismima dok je Stošija bila zatočena.

U želji da im se približi lik sv. Krševana i kao poticaj da se utječu njegovom zagovoru, djeca su na edukativan, zanimljiv, kreativan i zabavan način, kroz informacije, molitvu i igru, upoznali toga ranokršćanskog mučenika iz 4. stoljeća.

Djeca su sudjelovala u šest radionica: likovnoj, gdje su crtali motive sv. Krševana i bojali predmete od gipsa i gline, križeve s motivom pletera, likove sv. Krševana, sv. Stošije, rozetu katedrale; književno – literarnoj, u kojoj su djeca pisala pjesme i druge tekstove o sv. Krševanu; alkarskoj igri, jer je sv. Krševan bio vitez, prikazuje ga se kao konjanika s kopljem, kao razvijanje spretnosti i podsjećanje na viteški duh sv. Krševana; puzzle radionici, u kojoj su slagali vizualne prikaze s likom, grbom i crkvom sv. Krševana; radionici izrade magneta, u stvaranju suvenira za uspomenu i memory, gdje se odgovorima na pitanja o životu sv. Krševana slagao tekst s podacima iz njegovog života i kulta.

Radionice su povezale vjeru, kulturu i suvremene pedagoške metode. Nakon radionica održan je kviz gdje su djeca pokazala znanje o čašćenju sv. Krševana, povezanost sv. Krševana sa Zadrom, dolazak njegove relikvije u Zadar, gdje se sve nalazi njegov lik.

Prvo mjesto u kvizu osvojili su učenici OŠ Jurja Barakovića iz Ražanca, s mentorom Grgom Miškovićem, drugo mjesto OŠ Šime Budinića iz Zadra (Marina Šimičev) i treće mjesto OŠ Bartola Kašića iz Zadra (Ljiljana Elek).

Radionice su vodile vjeroučiteljice Katehetskog društva: Anita Žunić Rogić, Marta Torić, Ružica Anušić, Anica Galešić, Ana Rücker, Jelena Marcelić, Lucija Marcelić, Grgo Mišković, Blaženka Marčina i Marina Šimičev.

Kroz te aktivnosti djeca su na različite načine otkrivala tko je bio sv. Krševan, što je značio za Zadar te kako i danas može biti primjer vjere i zauzetosti za Krista. Sjemenište „Zmajević“ bilo je ispunjeno radošću, igrom i ozbiljnim dječjim promišljanjima o poruci života i svjedočanstva kršćanskih vrijednosti sv. Krševana, koji je odbio visoki vojni položaj u Carstvu kako ne bi zanijekao vjeru u Krista. Taj je događaj održan u sklopu manifestacije ‘Krševanovi dani kršćanske kulture’ Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

U ozračju Jubilejske godine, prva rekolekcija u novoj pastoralnoj 2025./26. godini za redovnice Zadarske nadbiskupije održana je u srijedu,12. studenog, u crkvi sv. Marije u Zadru. Predavanje o temi „Čistilište i oprosti u Jubilejskoj godini” održao je izv. prof. dr. sc. Boris Vulić, koji je kroz biblijske, povijesno-dogmatske i pastoralne naglaske približio smisao i aktualnost crkvenog nauka o čistilištu te praksu oprosta.

Prof. Vulić podsjetio je da su se kroz povijest pojavljivale napetosti i neka mračna tumačenja vezana uz čistilište, zbog kojih se Crkva danas kaje, ali i upozorio na opasnost zaborava sâme istine vjere. „Često smo čistili povijest čistilišta, a usput smo zaboravili čistilište,” rekao je dr. Vulić. Govoreći o Svetom pismu, naglasio je da nema izravnog „dokaza”, nego, kako je poticao papa Benedikt XVI., potrebna je kanonska egzegeza, čitanje Pisma u cjelini i u predaji Crkve.

U tom svjetlu istaknuo je dva ključna mjesta: Makabejski ustanak (Juda Makabejac): prinošenje žrtve za pale vojnike očituje vjeru da se stanje pokojnika nakon smrti može promijeniti te da toj promjeni mogu doprinijeti živi. Pavlov nauk (usp. 1 Kor 3): Krist je temelj; ono što je na njemu građeno bit će očitovano kroz oganj, a onaj tko je na Kristu gradio „neće štetovati” – slika pročišćenja i konačne provjere.

Podsjetio je i da crkveni oci u katehezama razlikuju teže i lakše grijehe te postavljaju pitanje: što je s onima koji umiru u lakom grijehu? Sv. Augustin daje jasan odgovor: duše ulaze u proces čišćenja.

Govoreći o razvoju nauka o čistilištu, prof. Vulić osobito je istaknuo Drugi Lionski sabor (1274.), koji sažeto potvrđuje da neke spašene duše nakon smrti prolaze pročišćenje te da im pomažu molitve i pobožnosti živih (sveta misa, milostinja, pokora). Time se naglašava odgovornost živih za zagovor i zajedništvo svetih.

U drugom dijelu predavanja profesor je sažeo povijest i vlastitost sakramenta pomirenja („Promjena je moguća”) te pojasnio što su oprosti: otpuštenje vremenske kazne za grijehe koji su već oprošteni u ispovijedi. Pritom je važno razlikovati: krivnju (uklanja se sakramentom) i kaznu (duhovne „ožiljke” i posljedice) koju treba popraviti.

„Crkva nam preko oprosta govori: Niste sami. U zajedništvu svetih molimo da nas Gospodin oslobodi tereta posljedica, dok mi, kroz djela milosrđa, radimo na popravku nanesene štete,” poručio je predavač, istaknuvši da oprosti ubrzavaju i osnažuju proces obraćenja.

Potaknuo je na ustrajnu molitvu za duše u čistilištu, osobito kroz svetu misu, klanjanje i djela milosrđa te ohrabrio redovnice da radosno i predano žive oproštenje u svakodnevici: redovitom ispovijedi, u Euharistiji, molitvi na nakane Svetog Oca i konkretnom ljubavlju prema potrebitima.

U Jubilejskoj godini, naglasio je, oprosti su prilika za obnovu srca i zajednice – da nas milosrđe učini bržima u opraštanju, velikodušnijima u služenju i postojanijima u zagovoru za žive i pokojne.

Tekst i foto: s. Rita Maržić

U svezi nepravomoćne presude Općinskog suda u Zadru glede don Darka Marušića, Zadarska nadbiskupija u srijedu, 19. studenog 2025., izdala je sljedeće Priopćenje za javnost.

“Zadarska nadbiskupija je iz medija saznala za nepravomoćnu presudu Općinskog suda u Zadru protiv don Darka Marušića.

Napominjemo da je don Darko Marušić odlukom Nadbiskupa razriješen svih službi u Zadarskoj nadbiskupiji 17. rujna 2024., a 19. rujna 2024. izrečene su mu sljedeće mjere opreza:

1. zabrana javnog sudjelovanja u slavlju bilo kojeg sakramenta i blagoslovina;
2. zabrana odlaska u mjesta gdje je pastoralno djelovao.
3. dana 1. srpnja 2025., oduzeta mu je ovlast ispovijedanja.

Vezano za njegov crkveni status, Nadbiskupija čeka pravomoćnu presudu civilnog suda te će potom provesti odgovarajući crkveni kazneni proces.

Nadbiskupija oštro osuđuje svako kazneno djelo, a posebno ono koje uključuje zlostavljanje djece.

Izražavamo duboko žaljenje i suosjećanje prema žrtvama zlostavljanja i potičemo sve koji imaju saznanja o mogućim slučajevima zlostavljanja da to odmah prijave nadležnim institucijama”.

Zadarska nadbiskupija