Druga sjednica Povjerenstva za medije Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem predstojnika Ivana Kapovića održana je u srijedu, 13. rujna u dvorani Sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Najavljena je izrada novog dizajna mrežne stranice Zadarske nadbiskupije u čije su kreiranje sadržaja koji će se objavljivati, uz temeljno praćenje događaja u pastoralu Zadarske nadbiskupije, pozvani sudjelovati vjeroučitelji i drugi mjerodavni pojedinci i zajednice, doprinoseći objavljivanjem tema iz duhovnosti i života Crkve.

U svibnju će se prigodno obilježiti Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija, kojim povodom Papa objavljuje svoju poruku uz blagdan sv. Franje Saleškog 24. siječnja.

Povjerenstvo je pozvano uključiti se prijedlozima za objavu dodatnih sadržaja u Vjesniku Zadarske nadbiskupije, za dio Vjesnika koji se ne odnosi na već zadane rubrike kao službenog glasila Zadarske nadbiskupije.

I.G.    

 

 

Misno slavlje za članove karizmatskih zajednica iz Zadarske nadbiskupije u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru u subotu, 9. rujna, predvodio je don Marinko Duvnjak, župnik župe sv. Kasijana u Sukošanu.

„Slaveći misu po obrascu Duha Svetoga molimo da nam Gospodin dâ svoga duha, neka otvori naše duše i srca, jer bez njegovog Duha ne možemo ništa učiniti. Kako i molimo, ‘Gospodine, pošalji Duha svojega i obnovit ćeš lice zemlje’“ rekao je don Marinko.

Tumačeći Božju riječ, don Marinko je rekao da Pavao u svojim poslanicama upućuje zajednicu kako živjeti, kao poslužitelj Evanđelja naviješta Radosnu vijest. Zajednicama koje je osnovao i poučavao, kojima je prolazio i naviještao evanđelje, Pavao je svaki put imao potrebu navijestiti radosnu vijest – da nas Bog ljubi. 

„I mi imamo potrebu čuti Radosnu vijest. A Radosna vijest glasi – Bog te ljubi!“ poručio je don Marinko. Pojasnio je to na primjeru braka, upozorivši kako nije ispravno ni dobro kad muž kaže ‘Što ja imam potrebe reći ženi da je volim’ ili ako žena kaže, ‘Nemam mu potrebe to reći, on to zna’.

„On to zna. Ali, ako mi to ne govorimo, onda se sve pomalo obara, prijeđe u rutinu. Jer nije stvar u tome zna li netko nešto, nego je stvar u tome da mi imamo potrebe to čuti. Imamo potrebe, jer nas to oživljava! Ono što nas oživljava jest ljubav, Duh Sveti kojeg Bog nama daje, svaki dan.

I svaki dan imamo potrebu čuti da nas Bog ljubi. Jer svaki dan je novi dan, neka nova situacija. U braku, obitelji, na poslu, ako se živi zajedno, dolazi do trzavica, svađa, ružnih riječi. Smirimo se, kažemo ‘Žao mi je, dobro’ i često nakon takvih situacija prijeđe se u šutnju. Ali važno je reći Oprosti i Volim te“ rekao je don Marinko.

 

 

Podsjetio je kako majka Elvira, utemeljiteljica zajednice Cenacolo, u knjizi ‘Zagrljaj’ piše da je njena majka s puno brige i nježnosti išla u gostionu po svog muža, Elvirinog oca koji je pio i dovela bi ga kući. Majka je tražila od djece da imaju poštovanje prema ocu, iako je bilo ružno vidjeti ga pijanog, bez dostojanstva.

„Majka Elvira kaže kako se pomirila s ocem i oprostila mu. I taj zagrljaj. U životu zajednice nakupi se toga. Kad se u čovjeku nakupi, postanemo ukočeni. Nisi otvoren, gibak, jer si ukočen, krut.

Kad slušamo evanđelja, vidimo da su i farizeji kruti. Nastoje sve zapovjediti, kao da je sve u redu, a zapravo ništa nije u redu jer im je sve kruto.

Ljudi ne oproste do kraja neku situaciju. Kad se nešto novo dogodi, opet se plane, opet se sve spominje jer nema trajnog oproštenja, pomirenja, nema toga da ljubav procirkulira kroz naše tijelo, kroz našu dušu i srce, kroz naše riječi.

Majka Elvira kaže: ‘Zagrli onoga s kim se trebaš pomiriti i broji do sedam’. Jer u početku je osoba kruta. Nakon što se izbroji do sedam, sve se počinje opuštati. Počinje dolaziti do pomirenja, do odnosa da se čovjek počinje opuštati. Jer imamo potrebe to čuti, da nas Bog voli“ poručio je don Marinko.

Apostol Pavao u svojim poslanicama stalno ponavlja da je Bog poslao svoga Sina. Svaku poslanicu počinje s tim, ‘Bog je poslao svoga Sina… ‘, koji je postao čovjekom, koji je umro i uskrsnuo za nas, koji nam oprašta grijehe i  dao je svoj život za nas.

 

 

„Bog te ljubi! Imamo potrebu to čuti – iako to znamo. Ako to ne slušamo, ako to ne čujemo, s vremenom se sve ukruti. Sve postaju samo pravila. Zato se svećenicima, redovnicima, vjernicima laicima koji su redovito u Crkvi, lako događa da postanu kao farizeji koji su u pravilima. Sve znamo, ali nema ljubavi. Postalo je sve ukrućeno. Zašto? Jer mi to znamo“ upozorio je don Marinko. 

U navještenom Evanđelju Isusovi učenici, apostoli, ponašaju se spontano. Gladni su, a prolaze kroz polje i jeli su žito.

„Kad žito još nije zrelo, zrna su mekana i mogu se jesti. Bilo je pravilo, kad je netko gladan, mogao je brati koliko hoće, ali samo što će odmah pojesti. To je bilo dopušteno. Ali, ako bi ubrao plod i stavio ga u torbu, to je bila krađa.  

Farizeji prigovaraju Isusovim učenicima jer je radnja čišćenja žita, da bi ga se moglo pojesti, već bilo kršenje subote, zapovijed Dana Gospodnjeg da se ništa ne smije raditi, posao koji se nije smio raditi. I farizeji prigovaraju Isusu zašto njegovi učenici trgaju klasje i jedu. Zašto rade ono što nije dopušteno raditi subotom?

Isus im odgovara primjerom Davida i njegovih pratitelja koji su učinili nešto što je izgledalo još svetogrdnije. Kad je David bježao ispred Šaula, jeli su posvećene kruhove koje su smjeli jesti samo svećenici. David je jeo i dao svojim pratiteljima. To se nije smatralo grijehom Davida koji je bio preljubnik i ubojica.

Sveto Pismo Davida karakterizira kao čovjeka koji je bio po srcu Jahvinu, po srcu Božjem. David je bio po srcu Božjem jer on nije gledao što će ljudi reći, koja su uvriježena mišljenja drugih, da se ravna po tome kako će se svidjeti ljudima, kako smo često mi skloni ponašati se. I ne gledamo što će Bog reći“ upozorio je don Marinko.

 

 

David je više puta pokazao kako je njegovo srce po Božjem srcu, što se vidi iz načina kako se David ponaša kad mu se događaju teške stvari.

„Kad se Abšalom, njegov sin, pobunio protiv njega, David želi spasiti svog sina. I kad su ga ubili protiv njegove naredbe, David plače za svojim sinom, iako je sin napravio užasne stvari protiv njega. Ali, David zna da je i on bio nepravedan prema svom sinu. Dakle, on gleda i svoj grijeh. Možda je i njegov grijeh uzrok zašto se njegov sin tako ponašao. I David ga ne osuđuje, nego plače za svojim sinom.

Dakle, on se ne ravna prema onome kako su se drugi ravnali, kako je bilo uobičajeno ponašanje. Nego David prima nadahnuće, duboko iz tog svog odnosa, on je zapravo u srcu Božjem. Jer on se ponaša onako kako se Bog ponaša – Bog plače. Bog ljubi svoga Sina. I Bog se prema nama ponaša tako da nas Bog ljubi ne samo kad smo dobri, nego i kad nismo dobri, kad smo protiv njega. Kad smo se pobunili protiv njega. Bog želi naše spasenje“ poručio je don Marinko.

Da se David ponaša drugačije, pokazuje i kad ga napada i vrijeđa Šimej. Iz Davidovog okruženja rekli su mu neka samo kaže riječ i odsjeći će Šimeju glavu.

„David kaže da se njegov sin digao protiv njega, a Šimej ima možda još veći razlog napadati ga. Onda kaže, ‘Što ako mu Bog dopušta to činiti’. Dakle, on razmišlja puno dublje.

Ne u smislu da bi Bog bio izvor nekog zla, nego da Bog dopušta to poniženje. I kaže da će Bog možda pogledati na to poniženje i da će mu vratiti blagoslov po tom poniženju. Naša ljudska logika i kako mi razmišljamo je da se nekoga odmah želimo riješiti, još pogotovo kad osoba ima moć – samo nekoga makne.

To će nam uvijek biti napast – imaš moć, on ti smeta, samo ga makneš. A David kaže, Ne. Treba vidjeti, možda treba, možda ne. Možda poslije, sad ne.

Zato je David u Božjem srcu – on prima nadahnuća, on gleda što Gospodin govori“ istaknuo je don Marinko.

 

 

Kad je David bio u teškom grijehu, radio je po svome. Prorok Natan ga stavlja pred Boga. „Da bismo mogli vidjeti svoj grijeh, moramo se staviti pred Boga. I David kaže, ‘Sagriješio sam protiv Jahve’.  Natan odvrati Davidu: ‘Jahve ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti’.

To je temeljno kad spoznajemo gdje griješimo – da vidimo da je moj grijeh protiv Boga. Dok to ne vidimo, kajanje nema smisla. To su neka pravila, naše norme, kao što farizeji kažu da je netko u nečemu pogriješio, ali tu nigdje ne vidiš Boga. U toj zapovijedi nema ljubavi“ poručio je propovjednik, naglasivši da Sveto Pismo i sve zapovijedi imaju nutarnju povezanost, nutarnji smisao.

„Prva zapovijed je zapovijed ljubavi. Ako bilo koja zapovijed nije u skladu s ljubavlju, ona ne vrijedi. Izokrene se njen smisao.

Bog nam daje Dan Gospodnji da možemo biti s njim, da možemo slaviti. Nije problem što je čovjek nešto učinio, nego što je izašao iz Dana Gospodnjeg. Znači da je sve drugo važnije nego Dan Gospodnji. To je bio smisao te zapovijedi“ rekao je don Marinko, pojašnjavajući to na primjeru iz navještenog Evanđelja kad su apostoli u subotu trgali klasje i jeli žito.

„Tu su gladni ljudi koje treba nahraniti. Isus kaže ‘Sin Čovječji je gospodar subote’. Isus je središte subote, i on je tu. I učenici to prepoznaju – tu je Gospodar subote. On nam je dao subotu. Biti s njim, biti u njegovoj blizini znači slaviti Dan Gospodnji. Farizeji to ne vide. Oni su izašli iz tog odnosa s  Gospodinom.

Oni vide samo jedno pravilo. Ne vide više Gospodara subote. A on je tu. A oni ga ne primjećuju. Zato je ta zapovijed izgubila svoj nutarnji smisao, jer ne vidi Gospodara subote. Ako Gospodar subote nije prisutan, onda je sve promašeno. Iako izvana može izgledati da je sve u redu, zapravo ništa nije u redu, ako Isus nije tu“ upozorio je don Marinko.

 

 

Pritom je rekao da živimo u svijetu koji je sve okrenuo naopako, jer je izbacio Boga. „Bog više nije na prvom mjestu. Ako Bog nije na prvom mjestu, pokazuje se da ljudi čine štete.

To ide dotle i postaje pošast što se mladima sugerira, pokazuju ankete u Njemačkoj i Francuskoj, gdje mladi kažu da neće imati djecu kako bi spasili planet. Mnoge pojave postaju ideologija, ne smiješ ovo, ono. Nema opuštenosti.

Kad Bog nije u središtu, ljudi izgube svoje dostojanstvo i onda više nitko od nas nije u središtu. Drugi mi smeta, samog sebe stavljam u središte. Tako se otvaraju vrata pakla, jer tu više nema ljubavi. To je usmjerenost na sebe, zaokupljenost sobom.

Ako je Bog na prvom mjestu, onda su ljudi u središtu. Jer Bog je sve stvorio radi nas i radi našeg spasenja, iz ljubavi. Bog nas ljubi. Sin Božji je došao da nam dâ svoju božansku narav, svoj božanski duh. To je ljubav. Da uđemo u zajedništvo s Ocem, Sinom i Duhom Svetim, da njemu možemo biti slični.

Ako smo u ljubavi sjedinjeni s Bogom, obnavlja se lice zemlje. Zato, kad zazivamo Duha Svetoga, kažemo da se obnavlja lice zemlje. Obnavlja se Božjom ljubavlju koja je razlivena u našim srcima“ poručio je don Marinko Duvnjak.

Ines Grbić  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Fra Matija Jurišić, član Franjevačke provincije sv. Jeronima, položio je svečane zavjete u Redu Male braće u duhu gesla ‘Evo, sve činim novo!’ (Otk 21,5), za vrijeme misnog slavlja koje je u subotu, 9. rujna, u crkvi sv. Frane u Zadru predvodio fra Tomislav Šanko, provincijal te Provincije.

Provincijal Šanko u propovijedi je govorio o važnosti produbljivanja odnosa i susreta te značajkama čistog srca.

U duhu navještenog evanđelja razmatrao je Isusovu zapovijed ljubavi. „Isus daje zapovijed ljubavi i ta zapovijed počinje s riječju ‘Ostanite u meni’. Evanđelist sv. Ivan apostol često koristi riječ ‘ostati’ kao zamjenu za ljubiti. Taj ‘ostati’ ima svoju cijenu. Što se ide dalje u životu, svatko u svom životu, pa i redovnici, vide da taj ‘ostati’ ima sve veću cijenu, da ta cijena raste.

Taj ‘ostati’ je zapravo ulazak iz zaljubljenosti u ljubav. Ljudi koji su dali obećanje na vječnu ljubav znaju da ljubav nije samo susret. Lijepo je rekao papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici ‘Bog je ljubav’: „Ljubav se može zapovjediti“, baš zato jer ljubav nije samo osjećaj, nije samo kemija – ljubav je i odluka!“ poručio je fra Tomislav.

I polaganjem tih zavjeta slavi se jedna odluka iza koje stoji jedan život, originalna životna priča koju Bog želi podržati, želi dati svoj dio.

„Ali, i s naše strane je naš dio – da ostanemo. Taj ‘ostati’ suprotno je od ‘pobjeći’. Puno puta u životu čovjek ima napast pobjeći. Kad je nešto teško, kad dođe neka prepreka, neke situacije, u redovničkom životu možda neki premještaj, neki subrat, neka situacija, javi se prvi refleks da pobjegnem, da nešto sredim, da ja nešto na svoj način riješim.

Tada zaboravljamo da je možda baš u tom trenutku ispit te ljubavi, da je to šansa. Svaka kriza je šansa da potpuno Bogu kažeš Da. Da produbiš taj Da. Kriza nije nešto negativno, kriza je obrat“ istaknuo je provincijal, rekavši da je „lako staviti habit na sebe. Ali, kad ga stavljaš, svaki dan trebao bi ga iznova staviti i ponoviti taj Da“ potaknuo je fra Tomislav.          

 

 

U kontekstu poticaja da čovjek uvijek nanovo obnavlja Da, provincijal je upozorio: „Kad čovjek prestane produbljivati neki odnos, kad jedan odnos više nema težnju da se produbi, taj odnos umre. On umire. On se suši. Isus kaže, ‘Bit ćete moji prijatelji ako činite što vam zapovijedam’. Ne samo ako osjećate, ako to želite – nego, ako činite! To je jako bitno“ poručio je fra Tomislav.

Za primjer kako ljubav nije samo osjećaj, propovjednik je podsjetio kako se majka ustaje noću kad se maleno dijete probudi, iako to ne čini baš veselo, može i s nervozom ustati. „Ali taj čin, iako nema možda nekog velikog osjećaja, itekako je ljubav“ naglasio je fra Tomislav.

Provincijal je fra Matiji rekao da možda nekad nešto neće osjećati, nekad će  ostati, ali ta poslušnost je jako bitna.

„U toj poslušnosti vidi se tko si ti i koliko je duboko tvoje ‘Da’. Isus kaže, ‘Budete li čuvali moje zapovijedi, radost će vaša biti potpuna’. Zašto tu koristi riječ čuvati, a ne vršiti? Zato što čuvaš nešto što je tvoje, što je postalo tvoje. Čovjek čuva nešto što voli. To je jako bitno – radi se o čistoći srca!

Nije dovoljno samo nešto odraditi, nije dovoljno samo nešto učiniti, da osoba umiri savjest. Potrebno je i traži se srce. To je čistoća srca! Čistoća srca je kad osoba svega sebe stavi u ono što radi, živi, čini“ poručio je provincijal Šanko.

Pritom je upozorio: „Mi nekad imamo sterilnu ideju čistoće, uškopljenu čistoću. Kao da je to samo ništa, misao ‘samo ne smijem pogriješiti’. Kao da je Bog protiv strasti!?

U knjizi ‘Trideset stuba do neba’, sv. Klimak lijepo piše i ne govori protiv strasti, nego o borbi za strast. Da osoba cijelu svoju strast usmjeri na nešto što je dobro. Sveci su strastveni ljudi, sveci nisu osobe bez strasti.

Čistoća ne znači neku sterilnost. Čistoća je kad čovjek cijeloga sebe stavi u ono što radi, živi“ poručio je fra Tomislav.

Rekao je da svećenik moralno može biti sasvim čist, da nije uputio nikakav krivi pogled. „Ali, ako nije za oltarom tu za svoje ljude, ako tome ne pripada do kraja, nego ima dva života. Ako to odradi, pa poslije toga ima neki drugi život, osoba nije čista. Osoba može sve savršeno odraditi, sve što joj se kaže. Ali, nisi čist. Jer tvoje srce je podijeljeno, nije cijelo. Tako i muž u braku. Muž može nikad ne prevariti svoju ženu. Ali, ako ne živi za tu ženu, ako se ne daje svojoj djeci, ako nije u obitelji prisutan sto posto, on nije čist“ upozorio je fra Tomislav.

 

 

Uvjeti izgradnje susreta

Provincijal Šanko je govorio i o uvjetima za susret i za čistoću srca, kako se ona obnavlja.

„Najprije je važna istina. Da bi se dogodio čisti susret, prva stvar je istina. Ja tebe ne mogu sresti bez istine. Ako sam ja stalno lažan, licemjeran, ne može se dogoditi kontakt.

Tko će doživjeti kontakt, susret na misi? Onaj tko uđe iskreno. Koji uđe iz pozicije koju sad živi. Gdje je tvoje srce kad dođeš na misu?

Drugi uvjet je biti prisutan, biti tu. Neki ljudi žive stalno iza, stalno misle o nekoj prošlosti, kako se to moglo dogoditi, zbog čega. Neki ljudi stalno nešto čekaju; još samo ovo da završim, da ovo prođe, još ovaj period, kad nešto napravim, pa ću onda… I nikad nisi tu. To je velika napast.

Đavao te tada toliko direktno ne stavlja u grijeh. Nego mu je cilj da te onemogući u dobrome. A kad te izbaci iz konteksta ljubavi, a kontekst ljubavi je ‘sad’ – onda nisi tu! I ne možeš biti.

Treći uvjet je – dati mjesto. Dati mjesto Bogu znači naći svoje mjesto. To je jako bitno. Ljudi koji ne nađu svoje mjesto često žele biti na svim mjestima“ upozorio je fra Tomislav. Podsjetio je kako je sv. Ivan Krstitelj, na pitanje je li on Krist, odgovorio, Ja nisam Krist. Ja znam tko sam.

„To je jako bitno – znati tko nismo, da bismo znali tko jesmo. Jako je bitno u životu naći svoje mjesto, da bi onda drugima mogao dati mjesto“ poručio je fra Tomislav. U tom kontekstu, govorio je o ljudima velike duše i ljudima sitne duše.

 

 

„Kad jednom stanemo pred Boga, volio bih da nas Bog prepozna kao ljude velike duše. Velike duše su ljudi u čijoj blizini se čovjek osjeća veliko. Oni imaju potrebu povećati nešto. Marija veliča.    

Ljudi sitne duše imaju potrebu odmah nešto ismijati, odmah omalovažiti, obezvrijediti. Kad se pojavi nešto lijepo i veliko, oni imaju potrebu to umanjiti. Zato što se tako osjećaju veći. To je mehanizam obrane, to se uči u psihologiji.

Mislim da je naše prvo poslanje kako će se drugi osjećati u mojoj blizini. Prvo poslanje sv. Franje je bilo baš to – susret! Jednog dana, bit ćeš vrednovan po susretu. Koliko dubok i lijep je tvoj susret“ poručio je fra Tomislav.

Govorio je i o susretu s Bogom, tome treba dati mjesto. U Kanonu mise molimo ‘Zahvaljujemo ti, Gospodine, što si nas pozvao da stojimo pred tobom i tebi služimo’.

„To je jako bitno, to je velika poniznost. Da bih znao kako ću služiti, da znam biti pred njim – da onda ne nosim sebe, nego tebe.

Mi često ostanemo protagonisti. Mislimo da smo mi nešto, da ćemo mi nešto učiniti. Ali, ako nema te poniznosti, malenosti; ako ne daš mjesta Bogu, ako nisi čovjek u čijoj blizini Bog može ući, što ćeš onda donijeti drugima? Tvoj život nema neku težinu.

Biti ljudi koji daju mjesta su ljudi u čijoj blizini se ljudi dobro, lijepo osjećaju, koji osjete druge ljude, koji znaju podržati. Sv. Franjo je bio takav“ rekao je fra Tomislav.

 

 

Kriteriji čistog srca – strastveno je, daje se do kraja i raduje se kad drugi uspije

Provincijal Šanko razmatrao je i Isusov poticaj iz Evanđelja, ‘Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio’.

„Jedna od najvećih novosti Evanđelja je ‘kao’. Neki kažu da je taj ‘kao’ najveća novost Novog zavjeta. Jer to je mogućnost koju imaš, koju ti Bog daje. Ne možeš ljubiti koliko Bog ljubi. Ali, ‘kao on’ znači dati sebe do kraja“ rekao je fra Tomislav.

Smatra utješnim da Bog osobu neće pitati što ne može, nego ono što može učiniti, da osoba do kraja dâ najbolje što može. Da na zlo može odgovoriti dobrim, molitvom, zagovorom, blagoslovom.

Provincijal je fra Matiji poželio čisto srce. Istaknuo je da su kriteriji čistog srca da je strastveno, da se daje do kraja, a ne na pola, nego puno i potpuno i da se zna radovati kad drugi uspije.

„Kad je drugome lijepo, kad Bog preko drugoga nešto lijepo napravi, znaš li se ti hraniti s tim? Jer, blaženstvo glasi ‘Blago čistima srcem, oni će Boga gledati’. Oni Boga gledaju u dobrome drugoga i nahrane se s time. U tome možemo napraviti test za svoje srce, jesmo li čisti. Ljudi sitne duše to, nažalost, nemaju. Ranjeni su. Onda na krivi način traže neku ljubav, neki surogat. Zapravo je druga logika – ‘Daj i bit će ti dano’. Neka nam Gospodin dâ tu milost“ poručio je fra Tomislav Šanko.

 

 

Nakon propovijedi, fra Matija je došao ispred fra Tomislava pred oltarom te je u dijalogu s provincijalom obećao da će doživotno opsluživati život čistoće, poslušnosti i siromaštva koje je sv. Franjo odabrao sebi i svojoj braći; da će izvršavati zapovijedi i savjete Evanđelja i Pravila Reda.             

Uslijedilo je pjevanje Litanija Svih Svetih koje je predvodio fra Pavle Ivić, za koje vrijeme je fra Matija bio u prostraciji.

Nakon Litanija, fra Matija je, kleknuvši ispred provincijala i imajući svoje ruke u njegovima, rekao da pred braćom i u rukama brata provincijala, vjerom zavjetuje Bogu da će cijeli život živjeti u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći. Obvezao se da će vjerno obdržavati, sukladno Konstitucijama Reda Male braće, život i Pravilo Male braće, služeći Bogu, Crkvi i ljudima.

Fra Tomislav je rekao da u ime Crkve i Franjevačkog bratstva prima fra Matijine zavjete da nasljeduje siromašnog i poniznog Franju, ljubitelja križa, poželjevši da se utvrđuje u poniznosti, da plamti žarom Kristove ljubavi i toplinom bratske dobrohotnosti; da gaji duh molitve i pobožnosti, da rado ispunjava dužnosti svoje službe te da njegov život izgrađuje Majku Crkvu, promiče spasenje svijeta i bude znak nebeskih dobara.

Fra Matija Jurišić rođen je 11. studenog 1984. u Splitu. Predstoji mu đakonsko ređenje. Sada djeluje u dubrovačkoj župi Rožat u Mokošici gdje djeluju franjevci Provincije sv. Jeronima.

Ines Grbić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Druga sjednica Povjerenstva za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi pod predsjedanjem predstojnika don Valtera Kotlara održana je u ponedjeljak, 11. rujna u Salonu Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

U ovom rujanskom vremenu održavaju se sjednice nadbiskupijskih Povjerenstava kako bi svatko iz svoje nadležnosti predložio i ponudio događaje i inicijative koji će biti ugrađeni u nadolazeći godišnji pastoralni plan i program Zadarske nadbiskupije.

Poticajima s nadbiskupijske razine, članovi ovog Povjerenstva će dinamizirati i ojačati pastoral u odnosu s bolesnima i starima te raditi na stručnoj i duhovnoj podršci i pomoći bolničkom i medicinskom osoblju.

U tome će Povjerenstvo, kao nadbiskupijsko tijelo, osnažiti suradnju s Hrvatskim katoličkim liječničkim društvom – podružnicom Zadar i Hrvatskom katoličkom udrugom medicinskih sestara i tehničara Zadar, koja se dosad u mjesnoj Crkvi bavila tim pastoralom najintenzivnije, prepoznatljivo i sustavno, u redovitosti svoga dugogodišnjeg i kapilarnog rada na terenu s pacijentima i štićenicima u svim zdravstvenim i socijalnim ustanovama u Zadarskoj nadbiskupiji.

Predviđeni događaji u organizaciji Povjerenstva sadržavaju formativni, stručni i duhovni dio, kao podrška u pružanju pomoći osobama koje se nalaze u životno delikatnim situacijama narušenoga tjelesnog, duhovnog i mentalnog zdravlja.

 

 

Najavljeno je održavanje stručnog skupa za svećenike i medicinsko osoblje 9. i 10. veljače 2024. u sjemeništu Zmajević, na kojemu će se govoriti o svećeniku u pastoralu medicinskog osoblja. Na skupu će gostovati stručni predavači, uz mogućnost rasprave. Tijekom toga skupa će se govoriti o pripremi svećenika na psihološkoj razini za dolazak kod najtežih bolesnika te ulozi vjernika laika u službi za bolesne i nemoćne. Među temama su i iskustvo bolničkog kapelana, sindrom izgaranja na poslu koje se javlja kod djelatnika koji odgovorno i zauzeto obavljaju svoje dužnosti te stručno djelovanje redovnice u radu sa starijim osobama.

Susret sa starijim i nemoćnim osobama, osobama s posebnim potrebama i njihovim njegovateljima održat će se u svetištu Gospe Maslinske na Belafuži 11. svibnja 2024. godine. Pritom je istaknuta potreba da se obnovi suradnja s udrugom Vjera i svjetlo koja okuplja osobe s teškoćama, na osobit način djecu i njihove roditelje.

Svjetski dan baka, djedova i starijih osoba se obilježava četvrte nedjelje u srpnju, u župi Gospe Loretske u Zadru. Tim povodom Povjerenstvo će pripremiti prigodne materijale koji će biti poslani svim župama.

Liječnica dr. Alžbeta Grgić, članica Povjerenstva, istaknula je da bolnički pastoral predstavlja veliki dio pastorala 21. st. zbog više faktora: potrebe da se prilagodi medicinskom razvoju u suvremenosti koju istovremeno karakterizira otuđenost ljudi, izoliranost, usamljenost, nedostatak vremena jednih za druge, stres i užurbanost. Takav način života odražava se i na psihosomatsko stanje čovjeka. Svojim inicijativama Povjerenstvo će takvoj stvarnosti pomoći konkretnim pristupom ljudima u stanju boli i trpljenja, svećenicima i vjernicima laicima koji su upućeni na njih te plemenitom djelovanju liječnika i medicinskog osoblja koji  trebaju podršku i razumijevanje, s medicinske i duhovne razine, za izazove s kojima se susreću u svom požrtvovnom radu.

Ines Grbić

 

 

 

Druga sjednica Povjerenstva za duhovna zvanja i ministrante Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem predstojnika don Ante Dražine održana je u Salonu Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u ponedjeljak, 11. rujna.

Članovi Povjerenstva razmotrili su dosadašnje događaje organizirane u nadležnosti toga Povjerenstva. Temeljem te analize, naznačili su daljnje mogućnosti njihovog razvoja i izoštravanje nekih aspekata u njihovom budućem održavanju, za ostvarivanje još boljeg učinka u radu s ministrantima i za zvanja.

Članovi su iznijeli odjeke na održavanje Godišnjeg susreta ministranata Zadarske nadbiskupije koji je u lipnju bio u Vrani, a ima svoj formativni i rekreativni dio. Među poticajima je mogućnost održavanja susreta ministranata i na dekanatskoj razini. Nastavit će se s održavanjem susreta ministranata u sjemeništu. Glede ljetovanja bogoslova Zadarske nadbiskupije, predloženo je da bogoslovi pohode župe, osobito uz župne blagdane kad se okupi više vjernika na proslavi župne svetkovine, što je na obostranu dobrobit u rastu i podršci zvanja: bogoslova koji je u susretu s narodom kojemu je upućen kao budući svećenik i puka koji u bogoslovu vidi odaziv na Božji poziv i njegovo poslanje narodu.

 

 

Klanjanje pred Presvetim koje je ovoga lipnja prvi put bilo održano u zadarskoj crkvi Gospe od Zdravlja uoči svećeničkog ređenja pokazalo se kao rado prihvaćeni i posjećen susret s čijim održavanjima ubuduće Povjerenstvo želi nastaviti. U toj prigodi moli se za duhovna zvanja, svećenik u prigodnoj katehezi razmatra otajstvo Božjeg poziva i ljudskog odaziva i animira se narod za podršku razvoju duhovnih zvanja. Predloženo je da se takvo klanjanje održi i uoči  đakonskog ređenja. To je dodatna duhovna ponuda i susret, uz tradicionalno održavanje Bdjenja za duhovna zvanja uoči Nedjelje dobrog pastira.       

Predstojnik Dražina izrazio je zadovoljstvo učincima prvi put ove godine organiziranog molitveno – formativnog susreta za osobe koje razmišljaju o duhovnom pozivu, kojega je Dražina predvodio u zadarskom sjemeništu. Predloženo je da se takvi susreti ubuduće održavaju svake prve subote u mjesecu, jer je ta subota posvećena duhovnim zvanjima, radi kontinuiteta u pružanju podrške i duhovne pratnje osobama koje razmišljaju o pozivu, traže savjet i trebaju smjernice. Tim osobama, bilo da muškarci razmišljaju o svećeništvu ili žene o redovništvu će biti ponuđena mogućnost sudjelovanja i na dvodnevnoj duhovnoj obnovi dva puta u godini.

Ines Grbić

 

 

 

 

Druga sjednica Povjerenstva za trajnu formaciju svećenika i osoba posvećenog života Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića održana je u ponedjeljak, 11. rujna, u Salonu Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Predstojnik don Elvis Ražov i članovi Povjerenstva na sjednici su razmotrili odrednice godišnjeg plana i programa rada toga Povjerenstva.

Povjerenstvo je za cijelu pastoralnu godinu odredilo teme i izlagače svećeničkih rekolekcija, mjesečnih susreta zadarskog prezbiterija koji se održavaju druge srijede u mjesecu, na kojima o određenoj temi uvijek govori drugi izlagač.

U 2024. godini, koja je na planu opće Crkve posvećena molitvi u pripravi za Jubilarnu godinu 2025., Povjerenstvo je predložilo da se rekolekcije cijele godine, od studenoga do lipnja, bave temom molitve Lectio divina. Na Svećeničkoj skupštini 11. listopada svećenicima će biti predstavljeni planovi Povjerenstava i institucionalna izvješća. Svećenički i redovnički dan Zadarske nadbiskupije će se održati 19. lipnja 2024. godine.

Svaki predavač na rekolekciji, koja u drugom dijelu svoga održavanja ima i molitveni dio će voditi molitvu Lectio divina o Evanđelju sljedeće nedjelje. Rekolekcije za redovnice će biti u istom terminu kad i svećenička rekolekcija, s istom temom i istim predavačem, a održavaju se u 16 sati.

U veljači će se održati susret svećenika do 10 godina svećeništva, o temi  ‘Redemptionis sacramentum – Sakrament otkupljenja, Uputa o nekim stvarima vezanima uz presvetu euharistiju koje valja obdržavati odnosno izbjegavati; Zloporabe u slavljenju svete mise i ars celebrandi’. U studenom će se održati 38. hodočašće vjernika Zadarske nadbiskupije sv. Nikoli Taveliću u Šibenik koje tradicionalno okuplja brojne vjernike iz svih župa Zadarske nadbiskupije.

 

 

 

Misno slavlje za blagoslovljen početak nove školske godine u ponedjeljak, 11. rujna, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Koncelebrirali su don Ante Dražina, ravnatelj Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar, don Roland Jelić, ravnatelj Katoličke osnovne škole Ivo Mašina Zadar i don Mario Karadakić.

U misi su sudjelovali učenici Klasične gimnazije koju pohađaju učenici klasičnog i općeg smjera i predstavnici razreda iz katoličke škole Ivo Mašina.

Tom misom i molitvom „želimo zahvaliti Bogu za život svakoga od vas, život vaših roditelja, nastavnika, profesora i osoblja koje se brine o vama, da vam budu pomoć u životu“ rekao je mons. Zgrablić u obraćanju učenicima.

 

 

Nadbiskup je u propovijedi govorio o cjelovitosti čovjeka kojeg čine duša, duh i tijelo, a tragom stiha ‘Samo je u Bogu mir, dušo moja’ iz pročitanog Psalma 62. „U tim riječima sadržan je cijeli program našeg života. To je kao zajednički nazivnik bitnoga za naš život. U matematici, zajednički nazivnik je broj na koji se mogu svesti svi ostali brojevi. Toliko toga je koncentrirano u toj misli, jer Božja riječ je tako veliko bogatstvo da se cijeli život možemo nadahnjivati i učiti samo te tri riječi. Božja riječ uvijek tako jako i snažno progovara, da nas samo malo toga što se kaže, može voditi cijeli život“ rekao je nadbiskup, istaknuvši da je misao ‘Samo je u Bogu mir, dušo moja’ konstatacija, činjenica i iskustvo. „Netko je to duboko proživio da je tu tvrdnju mogao napisati. U tom stihu spominju se tri najvažnije stvarnosti za svakog čovjeka – Bog, duša i mir. To troje najvažnije je u našem životu“ istaknuo je mons. Zgrablić.

Duša je najveće iskustvo čovjeka, naglasio je nadbiskup, rekavši da je to osobito  osjetno kad čovjeka netko povrijedi riječima, nekom gestom ili činom, a da nas ta osoba tjelesno nije ni dodirnula; to čovjeka puno može boljeti i uznemiriti. To je manifestacija osjećaja duše, njenog pokreta.

„Čovjek ima ono što se vidi i što se ne vidi. Čak to što se ne vidi nas pokreće, o tome ovisi jesmo li zadovoljni i sretni. Dakle, nije dovoljno da brinemo samo o tijelu, što je nužno i potrebno, čovjek fizički raste. Ali, moramo voditi računa i o našem intelektu“ potaknuo je nadbiskup, rekavši da učenici ulažu trud i napor za učenje, otkrivanje spoznaja u životu.

„Profesori se trude prenijeti vam važno znanje i informacije, jer tako se razvija naša spoznaja, naše mogućnosti u životu. Ali, i naša duša je jako važna. To nikad ne smijemo zaboraviti. Jer sve ostalo: naš intelekt, tijelo i duh ovise o našoj duši, kakva će biti naša duša. To su važna četiri elementa u životu čovjeka o kojima moramo voditi računa“ istaknuo je nadbiskup Zgrablić, poručivši: „Kada o svemu tome složno brinemo, sve to će nas odvesti onome tko nam je to darovao, onome tko stoji iznad toga. Spoznat ćemo da je naš život, koji sva ta četiri elementa uključuje u sebi, veliki Božji dar. Bog je to nama darovao. Bog je rekao, Hoću tvoje postojanje. Darujem ti život jer želim da budeš sretan, kao što sam ja sretan. Kao što ja živim u zajedništvu ljubavi Presvetog Trojstva, želim da ti živiš u ljubavi i sreći svoga života.

Kada to budemo živjeli duboko u sebi, onda ćemo doživjeti ono što je veliki dar i za čime svi čeznemo – to je naš mir. Mir ne znači odsutnost neke smetnje, samo biti u tišini, samoći, povući se. Nego, mir koji od Boga proizlazi je ono za čim naša duša čezne, što naša duša treba. Cilj naše duše je da imamo puninu dobra u sebi, da smo toliko sretni da možemo reći, meni više ništa ne treba. Ja sam najsretniji čovjek“ poručio je mons. Zgrablić.

 

 

Istaknuvši kako je najvažnije da svi cijelog života učimo, nadbiskup je potaknuo na molitvu da Isus uvijek ostane s nama i da nam svoj dar, „svoga Duha Svetoga – da bi nas taj Duh Sveti vodio, da bismo ga mogli slušati i činiti najljepše, najbolje i najvažnije u životu“ potaknuo je predvoditelj slavlja.

„Naš najveći i najbolji Učitelj koji nas uči najvažnijemu i životu je Isus Krist. Isus je došao otkriti nam Očevo lice, pokazao nam je tko je Bog. Bog više nije nepoznat, nego imamo čast otkriti onoga koji je Gospodar našeg života, koji nas je htio i otkriva nam koliko nas Bog ljubi. Isus nam otkriva kako naša duša može i treba biti sretna. Kako u našu dušu donijeti mir. Isus je došao donijeti nam mir, jer Isus je mir. On je došao učiti nas i donijeti nam puninu našeg života. Moramo živjeti kako nas naš Učitelj Isus uči. Tada raste naša duša u dobru i miru.

Dok spoznajemo Isusa, spoznajemo vječne i neprolazne vrijednosti našeg života. Sve naše znanje i ono što učimo mora služiti da obogati naš duh. Da se obogatimo trostrukom spoznajom – u spoznaji Boga, nas samih i u spoznaji naše duše, onoga vječnoga i neprolaznoga u nama. Jer sve drugo će proći, čak i naše znanje. Sve u čemu se trudimo, to već u ovom svijetu možemo izgubiti, zaboraviti. Ali, ono što nikada nećeš izgubiti, što je vječno, to je duša! Dušu moramo obogatiti, moramo je stalno spoznavati i stalno otkrivati“ potaknuo je mons. Zgrablić.

 

 

„Zato, dragi mladi, budite otvoreni ne samo onome što učite kao informacije i znanje. Nego, neka vam školska godina bude i godina u kojoj ćete vi pratiti svoj duh, odgajati i obogaćivati sebe. To svi moramo činiti, cijeli život, da napredujemo u spoznaji Boga, u miru i punini našeg života, da naša duša bude sve bogatija. To ćemo postići i ako savjesno vršimo svoje dužnosti“ poručio je mons. Zgrablić učenicima. Njihova dužnost je da se marljivo trude učiti, biti poslušni, da budu dobri jedni drugima, roditeljima.

„Da otkrijete ljubav, da vas vaši nastavnici vole i da vam žele prenijeti dobro, pa i kad vam daju nižu ili negativnu ocjenu; da to čine da vas potaknu da spoznate dobro u životu. Došao sam s vama moliti da rastete i obogaćujete se u spoznaji Boga, najvećeg dobra od kojeg većeg dobra nema“ poručio je nadbiskup učenicima. Pritom je podsjetio kako na nekim crkvama budu uklesana tri slova: D O M – Deus Optimus Maximus, što znači ‘Bog, najveće dobro’.

„Da spoznate najveće dobro, da otkrivate i upoznajete sebe, da upoznate najveću dubinu, svoju dušu – da trajno spoznajete dušu, da imate ispunjen i ostvaren život od Boga kako biste obogaćivali sebe, obitelj i društvo u koje vas Gospodin šalje; da budete njegova ruka, njegovo srce, njegova misao, njegovo znanje i da nastavite dobro djelo koje je Bog započeo po vama u Isusu Kristu“ potaknuo je nadbiskup Zgrablić učenike.   

Ines Grbić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Blagdan Rođenja Marijina, Male Gospe, u petak, 8. rujna, svečano je proslavljen u župi Rođenja BDM u Privlaci. Koncelebrirano misno slavlje u privlačkoj župnoj crkvi, potom i procesiju s Gospinim kipom kroz središte Privlake, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Gledati ono što Bog nama čini u našem životu i ući u odnos duhovnog majčinstva s Bogom poticaji su nadbiskupa Zgrablića u duhu blagdanskog Evanđelja na rođendan Marije koji ima duboke povezanosti s nama ljudima.

„Bogu zahvaljujemo za sve što je predvidio i učinio u životu Marije, ali otkrijmo i ono što Bog čini nama, u našem životu. Bog se želi rađati u našem životu, da ja budem njegova aktivna duhovna majka u rađanju Boga za ovaj svijet, pri čemu ću biti najdublje povezan s Bogom kao što je majka povezana s djetetom, slikovito rečeno“ poručio je mons. Zgrablić.

U navještenom Evanđelju ne spominje se Marijino rođenje niti o njemu imamo podatke. „Datum 8. rujna slavi se jer je toga datuma u 5. stoljeću izgrađena i posvećena crkva nad kućom gdje su živjeli Joakim, Ana i Marija. Od tada se širio spomen Marijinog rođenja“ rekao je nadbiskup. 

Evanđelje o Isusovom rodoslovlju počinje sa stalnim nabrajanjem muške linije rađanja, sve do Jakova, kad se kaže da se Jakovu rodio Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus Krist. Na tom mjestu prekida se dotadašnja logika nabrajanja imena iz Isusovog rodoslovlja, naglasio je nadbiskup. Potom slijedi spomen odnosa Marije i Josipa i Josipove uloge u Isusovom rođenju.

Među navedenim ljudima mnogi nisu bili sveti. „Među njima ima bludnica, ubojica, onih koji su radili nevolje. To je sažetak povijesti. U tom sažetku povijesti koji prethodi Isusu i mi možemo gledati sažetak naše povijesti, našeg života, kad Bog usprkos naše grešnosti izvodi nešto veliko u nama i našem životu“ rekao je nadbiskup.

U prvom dijelu Evanđelja govori se o naravi, rađanjima ljudi na prirodan, biološki način, a u drugom dijelu Evanđelja spominje se nadnaravni Božji zahvat u rođenju Isusa Krista od majke Marije, koja je začela po Duhu Svetom.

 

 

„Blagdanska liturgija govori nam kako se rođenje Isusa, kao što se dogodilo u Mariji, događa i u našem životu. Jer Bog želi da i u našem životu bude duboka, čvrsta veza koja je bila u Mariji koju je Bog izabrao i unaprijed je oslobodio od ljage istočnog grijeha – da se i u našem životu rodi Isus Krist. Da mi pod svojim srcem nosimo Isusa“ rekao je mons. Zgrablić. Potrebu duhovnog rađanja Krista potvrđuje i Isusova riječ učenicima da su njegova majka i braća svi koji vrše volju njegovog Oca na nebesima.

„Isus nam naznačuje u koji odnos on s nama želi ući – u duboki odnos živoga Boga. Kao što je Bog izabrao Mariju, Bog je izabrao i nas da se rodi u našem životu. Dakle, trebamo vršiti volju Očevu“ potaknuo je mons. Zgrablić.   

Odnos duhovnog majčinstva kojeg Bog želi uspostaviti s nama nadbiskup je pojasnio razmatrajući spomen Josipa u navještenom Evanđelju.

„Josip je u dubokom odnosu i vezi s Marijom, on je zaljubljen u Mariju. Prema tome, otkrivati volju Božju možemo da budemo zaljubljeni u onoga koji predstavlja Mariju, u ono što se događa u Mariji. Da ljubimo i otkrivamo što Gospodin vrši u našem životu. Da smo za to zainteresirani, da u to želimo ući kao zaručnik koji se želi oženiti sa zaručnicom; da i mi želimo ući u sve dublji odnos kojeg Gospodin čini s nama u našem životu“ rekao je nadbiskup, istaknuvši da je Josip slika osobe koja vrši volju Božju.

Evanđelje kaže i da je Josip pravedan. To je pravda i nepravda koja se razlikuje od našeg uobičajenog poimanja pravednosti, rekao je mons. Zgrablić.

„Josip je bio pravedan i Mariju nije htio izvrgnuti sramoti, nego je potajice napustiti. Dakle, Josip gleda što Bog čini u Marijinom životu. I mi gledamo što Bog čini u našem životu. Moraš to vidjeti. Vjera ti prihvaća ono što Bog čini u tvom životu. Gledamo Boga koji je velik i čini nešto veličanstveno – Bog želi da budeš njegova duhovna majka, da budeš čovjek po kojem se Bog rađa u tvom životu. Bog želi sklopiti tako duboki odnos života s tobom“ poručio je nadbiskup, rekavši da smo pravedni kad pošteno vidimo što Bog čini u našem životu. „Mi smo pred Bogom često nepošteni, jer ne vidimo što Bog čini nama u životu. A što to Bog nama u životu ne čini, a da imamo“ naglasio je nadbiskup, istaknuvši da nam Bog daje život i brojne milosti u njemu.

„Naša je nepravda da Boga ne vidimo i ne prihvaćamo. Stalno bismo trebali zahvaljivati Bogu za ono što čini u našem životu. Isus je došao otkriti nam volju Božju, da otkrijemo što Bog čini u našem životu. To vidi Josip! Ako prihvaćamo volju Božju, pravedni smo kao i sv. Josip“ rekao je nadbiskup.

 

 

Poniznost znači istovremeno vidjeti Božju veličinu i vlastitu grešnost

Namjera Josipa da napusti Mariju izraz je krajnje Josipove poniznosti. „Josip ne razumije što se događa s Marijom. Josip nešto što ne razumije radije želi napustiti, preuzeti sramotu na sebe, ‘Marijinu krivnju’ primiti na sebe, ali nikome učiniti zlo – to je krajnji znak Josipove poniznosti“ naglasio je mons. Zgrablić, poručivši: „Da bismo ušli u slavlje Marijinog rođenja, da bi to bio događaj našeg života, moramo ući u pravednost i poniznost.

Poniznost nije da osoba dozvoljava da se netko izruguje s njom, da podnosi nevolje koje joj drugi čini pa taj kaže da je to njen križ, da će biti ponizan. To nije poniznost. Nitko nema pravo drugoga vrijeđati i ponižavati. Nego, poniznost je život u istini, kako je lijepo rekla sv. Terezija Avilska. Moramo živjeti u istini“ poručio je nadbiskup, upozorivši da smo zarobljeni grijehom čije su posljedice velike.

„S jedne strane, poniznost je vidjeti neizmjernu Božju veličinu, koliko je Bog velikodušan prema nama i što Bog čini za nas. Bog nas neizmjerno ljubi i daje nam svoga Sina koji umire za nas, da nam kaže koliko je Bogu stalo do čovjeka. Poniznost je vidjeti tu veličinu. Bogu je do mene stalo. Bog na mene računa.

Prvi dio poniznosti je da čovjek vidi Božju dobrotu i ljubav. To je veliko svjetlo koje će nas obasjavati i u isto vrijeme ćemo vidjeti našu veliku grešnost. Isusov križ nam istovremeno pokazuje Božju ljubav i strahote našeg grijeha. Nismo svjesni koliko je velik grijeh kojeg činimo. Posljedice grijeha su tako velike da je, da uništi taj grijeh i smrt, Bog morao umrijeti za to“ rekao je nadbiskup. Upozorio je na dvije duhovne krajnosti: kad samo prihvaćamo Božju ljubav ne misleći na naše grijehe i ako gledamo samo naše grijehe.

„U poniznosti istovremeno vidimo Božju veličinu, dobrotu i našu grešnost. Gospodina možemo slaviti jer znamo da nas je On otkupio, oduzeo naš grijeh, sve nam je oprostio, ljubi nas i ništa nam neće nauditi. To je istinska poniznost. To je život u istini. Kad vidimo istinu i što je Bog učinio u našem životu, vidimo i shvaćamo Božju volju za nas, primijenjenu u našem životu. Onda ne živimo u laži, nego u istini“ poručio je zadarski nadbiskup.    

 

 

Poput Marije, i mi smo pozvani rađati Boga za ovaj svijet

Mons. Zgrablić razmatrao je i značenje Josipovog sna u kojem mu anđeo kaže da se ne boji uzeti Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je po Duhu Svetome začeto. U snu se događa poticaj za Josipovo prihvaćanje nastale situacije.

„Ne boj se uzeti! Prihvati! Imaj hrabrosti! Prihvati ono što Bog čini u Marijinom životu, jednom u povijesti, ali i ono što Bog čini u tvom životu, ovdje i sada. Ako si ovako živio, ne boj se to prihvatiti. Prihvati to“ potaknuo je mons. Zgrablić u duhu potrebe da svatko prepozna što je pozvan prihvatiti, koje situacije, osobe…

„Anđeo je Josipu rekao da će mu on nadjenuti ime Isus. Josip daje ime Isusu, ali ne bira koje ime će mu dati, nego ono što mu je rekao anđeo. Roditelji daju ime djetetu, dakle, oni koji su najdublje povezani, koji su dio djetetovog života.

To Bog i nama govori, da mi damo ime njegovom Sinu. Da uđemo u tako duboki odnos s Isusom kao što roditelji ulaze u odnos svoga djeteta da mu imaju pravo dati ime. Bog i nama želi dati povjerenje da uđemo u taj duboki odnos i Isusu damo ime. Ali ne bilo koje ime, nego što nam je Bog objavio, progovorio, to prihvaćamo“ rekao je nadbiskup, naglasivši da moramo poznavati Isusa kakav se objavio, a ne od njega ‘uzimati’ samo ono što odgovara našem nahođenju.

„Boga poznajemo kada poznajemo njegovog sina Isusa. Poznajući Isusa i dajući mu ime, ulazimo u vječni život. I nadjenut će mu ime Emanuel, što znači, s nama Bog, kaže Evanđelje. Da mi Isusu damo ime Emanuel. Da znamo da je on s nama Bog, da je on prisutan s nama, u našem životu“ naglasio je nadbiskup.

„Blagdan Marijinog rođenja je velika zahvala Bogu da je Bog započeo nešto novo u Mariji, da je zaista započeo novi svijet za ovaj svijet. Zahvaljujemo za Mariju, našu nebesku majku koja je živjela u povijesti.

Ali, Marijin rođendan ima duboke veze s nama u značenju da Bog bude Emanuel. I mi smo izabrani rađati Boga, primati ga, da Duh Sveti djeluje u nama. Da povjerujemo da je novost započeta u nama djelo Duha Svetoga, novi život kojeg je Krist dao svojim uskrsnućem. Veličajmo velika djela Gospodina kao što je to činila Marija“ potaknuo je nadbiskup Zgrablić.     

 

 

Na početku mise, nadbiskup je blagoslovio novi kameni ambon u župnoj crkvi. Primamo Isusovu hranu sa stola njegove riječi i stola njegovog tijela te je ambon važan kao euharistijski stol, oltar, rekao je mons. Zgrablić.

„Ambon je mjesto s kojeg nam Bog progovara. Nakon čitanja, čitač kaže Riječ Gospodnja, a puk uzvrati Bogu hvala. To je sveto mjesto jer odatle nam govori Onaj koji je svet“ rekao je nadbiskup, potaknuvši da prihvaćamo Božju riječ.

Bilo je to prvo liturgijsko slavlje koje je mons. Zgrablić predvodio u Privlaci kao zadarski nadbiskup. Na kraju mise, podsjetio je da je dugo surađivao sa s. Ivanom Šango, uršulinkom rodom iz Privlake. Pohvalivši plemenitost te redovnice, nadbiskup je rekao da je s. Ivana svaku osobu gdje je djelovala znala po imenu, u svom je okruženju uvijek pozdravljala ljude i zadržala bi se s njima u razgovoru.

Nadbiskup je zahvalio Privlačanima što čuvaju spomen na don Eugena Šutrina koji je bio privlački župnik kojeg su komunisti ubili 1945. u 31. godini života. Nadbiskup je poželio da taj Božji ugodnik bude proslavljen čašću oltara i da župna crkva u Privlaci postanje svetište don Eugena Šutrina.

Ines Grbić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Duhovne vježbe za svećenike Zadarske nadbiskupije od ponedjeljka, 4. do četvrtka, 7. rujna, u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru predvodio je kardinal Vinko Puljić, nadbiskup i metropolit vrhbosanski u miru.

Susret je počeo zazivom Duha Svetoga, a završio slavljem mise sa svečanim Tebe Boga hvalimo za to zajedništvo svećenika u kojem su primili ohrabrenje i duhovne poticaje za svoje pastirsko djelovanje i poslanje. Tijekom cjelodnevnih susreta, svećenici su zajedno molili Jutarnju, Srednji čas i Večernju te sudjelovali u misnim slavljima. Svakog dana slušali su više razmatranja koja je održao kardinal Puljić. Također su razgovarali s njim kao voditeljem o određenim temama i onome što su iskazali kao potrebu dubljeg promišljanja i u želji za dobivanjem savjeta od strane mudrog crkvenog pastira koji ima bogato i bremenito životno i svećeničko iskustvo i praksu, ne samo na razini biskupskog upravljanja mjesnom Crkvom, nego i susretima u bazi, svakodnevno među ljudima i suočavanju s njihovim potrebama. U srijedu, 6. rujna održano je pokorničko bogoslužje i ispovijed te euharistijsko klanjanje u sjemenišnoj kapeli.

Opća tema toga duhovnog susreta bila je rast u vjeri. „Jer kriza vjere izvor je svih kriza u Crkvi i u ljudskom životu. Sve teme koje obrađujemo, osobna vjera, život Crkve, praštanje, idu za tim da vjera svećenika bude čvrsta, iz koje će svećenici naviještati i svjedočiti. I svećenici su izloženi kušnjama i krizama rasta u vjeri. I svećenici su ljudi. Ni svećenici nisu imuni od utjecaja javnog mnijenja koje je agresivno i teško mu se oduprijeti. Urušavaju se sve vrednote i nameću novi kriteriji. Nama je jako važno sačuvati kriterij Evanđelja, kriterij Isusa Krista, to usvojiti i svjedočiti“ rekao je kardinal Puljić.

U razgovoru s kardinalom, svećenici su, između ostaloga, govorili o tome što ih osobito raduje, a što ih najviše žalosti u njihovom župnom i svećeničkom radu, iznoseći pritom svoja iskustva. „Svećenike ohrabruje kad dožive svoje ostvarenje svećeništva, osobito kroz dijeljenje sakramenata, kroz sakrament pomirenja, da se donese mir u dušama ljudi. Žalosti ih kad susretnu duhovnu sljepoću, okorjelost srca. Tada se znaju osjećati nemoćno“ rekao je kardinal Puljić.

 

 

Predvoditelj vježbi rekao je da svako vrijeme ima svoje breme. „Svako vrijeme je zahtjevno, traži cjelovitog čovjeka. Traži se od svećenika da u svom svećeništvu istinski dožive da ih je Krist pozvao, da ih je Krist posvetio i poslao. Želim potaknuti svećenike da cijelim srcem budu to što jesu, svećenici. Da budu istinski zaljubljeni u Isusa Krista, da se ne boje darivati, jer Bog se ne da nadmašiti“ poručio je kardinal Puljić, poželjevši da svećenici budu raspoloživi za Božje djelo.

Boraviti u sjemeništu Zmajević kardinalu Puljiću je osobito draga uspomena jer je upravo u tom zdanju proveo devet godina kao odgojitelj sjemeništaraca, pri čemu je ispratio oko 350 učenika.

„Ostale su mi lijepe uspomene. Drage su mi uspomene iz osobnih susreta i s gradom Zadrom. Zadar sam zavolio, sve njegove ljepote, zavolio sam i svećenički, odgojiteljski rad u upućenosti na ljude. Nema ljepše nego kad čovjek ugradi sebe za ostvarenje drugoga“ naglasio je kardinal Puljić.

Kardinal je rekao da je teret odgovornosti u upravljanju Vrhbosanskom nadbiskupijom predao svom nasljedniku, a on je, shodno svojim mogućnostima, spreman pomoći i odazvati se predvoditi misna slavlja, duhovne vježbe, seminare, održavati predavanja. „Premda nosim i posljedice mnogih proživljenih događaja, želim predati iskustvo života koje nosim. Radostan sam i Bogu zahvalan da još mogu poslužiti Crkvi“ rekao je kardinal Puljić.

Upravo to praktično iskustvo kardinala iz njegovog života dojmilo je don Darija Tičića, sudionika duhovnih vježbi. „Najviše me privukla ta njegova povezanost s konkretnim životom o kojoj je govorio kardinal, ali uvijek i iz njegovog iskustva kao župnika. Kardinal je često govorio, ‘Kad sam bio župnik…’. To njegovo veliko iskustvo baš kao župnika i nas je povezivalo s njim i međusobno, jer je govorio iz pozicije razumijevanja svega s čime se kao župnici susrećemo. Kardinal Puljić često se vraća na svoje župnikovanje, svjestan da je to njegov temeljni identitet, biti svećenikom. Njegova poznata misao ‘Ono za što se ne umire, to odumire’ tako je važna i primjenjiva na svećenički, ali i svaki drugi život općenito“ rekao je don Dario Tičić, župnik župe sv. Stošije u Biogradu n/m.

 

 

Don Krešu Ćirka, župnika župe sv. Josipa u Obrovcu, osobito je dotaknuo kardinalov govor o zajedništvu svećenika i potrebi da se ono izgrađuje. „Zajedništvo svećenika kao snaga koja drži i pokreće Crkvu. To je sila i snaga koja neke ljude može vratiti Bogu više od neke kateheze i propovijedi, da ljudi budu privučeni tim zajedništvom, kao kad su za prve kršćane govorili ‘Gledajte kako se ljube’. Prije nego su apostoli počeli naviještati Radosnu vijest, ljudi su govorili ‘Gledajte kako se ljube’. Da se tako i za nas svećenike kaže ‘Gledajte kako se ljube’, kao svjedočanstvo naše povezanosti i međusobne podrške, zajedništva, nesebičnosti u spremnosti da jedno drugome pomognemo. Kardinal je govorio i o suvremenoj bolesti individualizma i upozorio da se taj mentalitet uvukao i u Crkvu“ rekao je don Krešo. Istaknuo je i temu oprosta, kardinal je razmatrao etape oprosta. „Oprost je Božji dar darovan ljudima kao najveće blago koje primamo od Boga i onda ga možemo i mi davati ljudima, da svi doživimo ljepotu i veličinu Božjeg milosrđa u daru oprosta“ rekao je Ćirak.

Don Stipe Mustapić, župnik župe sv. Luke u Kolanu, pohvalio je jednostavnost u predavanjima kardinala i njegovo navođenje puno životnih primjera u kojima se svećenici mogu prepoznati. „Cjelodnevni susreti od više dana trajanja, poput duhovnih vježbi, prigoda su za rađanje dubljeg zajedništva među svećenicima od  drugih, jednokratnih i kraćih susreta svećenika. U tih nekoliko dana podijelimo jedni drugima iskustva kao župnici i možemo primiti ohrabrenje za ići dalje.

U razmatranju kardinala Puljića osobito me dojmila njegova poruka da svećenik puno više može učiniti malim gestama ljubaznosti prema drugome, pristupom čovjeku u smislu da brine za njega, da mu iskaže pažnju, blizinu, podršku. Takve male geste ljubavi čine više za promjenu srca ljudi nego neki veliki projekti i predavanja, što često i ne dopire do čovjeka. Takve geste nekad više promijene čovjeka nego teološke rasprave.

U tom kontekstu, kardinal je naveo primjer kako je jednom svećeniku, koji je kardinalu Puljiću iskazivao otpor i nezadovoljstvo, kardinal napisao pismo. U situacijama kad te netko povrijedi, čovjek bi trebao pobijediti sebe i ljudski nagon da reagira ‘osvetnički’. To dirljivo i dobrohotno, pomirljivo napisano pismo, kao gesta blizine i pažnje kardinala, puno je dotaknula toga svećenika da je on nakon toga postao kardinalov prijatelj. To pismo izazvalo je promjenu njegovog srca, njegovog stava i ponašanja prema kardinalu.

Mons. Puljić na loše postupke toga svećenika nije uzvratio lošim, nego dobrim djelom, gestom pažnje. I dogodilo se prijateljstvo između njih dvojice. Mislim da nam je to primjer kako plemenito, kršćanski živjeti našu ljudskost, čovječnost i tako pomoći da se u ljudima dogodi promjena na bolje. Svojim činom bratske ljubavi pokazujemo blizinu ljudima kako je to činio i Isus. To otvara srca ljudi i gradi pozitivne odnose koji osobu mogu milosno zacijeliti, podići i ohrabriti, na slavu Božju i za dobro duša“ rekao je don Stipe Mustapić.

Na duhovnim vježbama sudjelovao je i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Ines Grbić 

 

 

47. katehetski dan Zadarske nadbiskupije u subotu, 2. rujna u Katoličkoj osnovnoj školi Ivo Mašina u Zadru okupio je svećenike, redovništvo, bogoslove, vjeroučitelje i župne katehete Zadarske nadbiskupije.

Susret je počeo Molitvom Srednjeg časa u crkvi sv. Pavla u Novom naselju na Bokanjcu koju je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Tijekom te molitve, mons. Zgrablić predstavio je sudionicima svoju poruku povodom početka nove školske godine. U poruci je nadbiskup zahvalio za rad i ohrabrio sve koji sudjeluju u odgojno – obrazovnom radu te je govorio o značenju molitve u životu pojedinca kao bitnom dijelu identiteta kršćanskog poslanja i djelovanja.

Nakon molitve Srednjeg časa, u sportskoj dvorani škole Ivo Mašina o temi „Uloga i važnost molitve u životu i radu katehete – između ideala i realnosti“  izlagao je mr. sc. don Pave Gospodnetić, viši savjetnik Nacionalnog katehetskog ureda HBK za župnu katehezu. Gospodnetić je župnik župe sv. Petra u Supetru na Braču koji je studirao katehetiku na Papinskom salezijanskom sveučilištu u Rimu.

Povod izboru te teme je nadolazeća Godina molitve koja će se, odlukom pape Franje, obilježiti na razini cijele Crkve ususret Jubileju 2025. godine.

Podsjetivši kako papa Franjo govori o „duhom ispunjenim evangelizatorima“, mr. Gospodnetić smatra da je „kod molitve najvažnije stanje srca i duha čovjeka koji dolazi u molitvu. Ono odlučuje moli li osoba, a ne ono što se izriče dok se moli“.

Predavač presudnim smatra „ozračje duše kod čovjeka koji moli i koji želi druge naučiti moliti“. U molitvi je važno angažirati i svoje tijelo, rekao je mr. Gospodnetić, naći načina da ljudi u molitvu uključe tijelo koji će izraziti prikladno duhovno ozračje. „Važno je da ozračje ne bude brzopleto, da molitvene minute budu vrata, prostor kroz koji će Bog zaista moći djelovati, a ne naša želja da budemo uspješni, da to bude lepršavo, lijepa reklama našeg djelovanja.  Nego da kroz vrijeme molitve pokušamo otvoriti prostor za Boga i njegovu milost“ potaknuo je mr. Gospodnetić.    

Svi su pozvani na vlastiti način oblikovati molitvu u svom životu. No, profesija vjeroučitelja i kateheta je i obveza druge uči moliti, uz to što sami trebaju moliti. Molitva tijekom vjeronauka je način učenja druge kako moliti, u tim trenucima učenike molitvi uči profesionalac, rekao je predavač.  

 

 

Mr. Gospodnetić upozorio je na poimanje i način molitve kao metodu koja mijenja Boga, kada osoba nastoji nagovoriti Boga da nešto učini.

„Molitva je puno više. Molitva nije nagovaranje Boga da bude bolji nego što je, nego molitva treba biti promjena onih koji Bogu dolaze ususret. Molitva treba mijenjati onoga koji moli, a ne Boga da postane bolji. Kada se ostvari nešto za što smo molili, na prvu zaključujemo da smo nagovorili Boga da djeluje. To je suženo poimanje molitve. Treba nam molitva koja mijenja nas, a ne Boga. Crkva mora promicati sliku molitve koja mijenja nas, a ne Boga“ istaknuo je mr. Gospodnetić.

Rekavši da je molitva otajstvo, predavač je upozorio na banaliziranje molitve i  pojednostavljivanje stvarnosti života, Boga i vjere. Postoje vrijedni sadržaji molitve, zapisani su i u Psalmima, a osoba koja ih izriče nije odgovarajućim duhom koji je prikladan za proživljavanje tog molitvenog sadržaja.

„To je naviknutost na sveto ljudi koji svaki dan slave misu i u dodiru su sa svetim. Imaju sadržaj pun dubine, ali u rastresenosti i naviknutosti upadaju u površno ophođenje sa svetim“ upozorio je mr. Gospodnetić. Pritom je naveo primjer kako se kod neke molitve, načinom na koji se izriče, „banalizira strašno iskustvo ljudi koji proživljavaju neku dramatičnu situaciju u kojoj od srca izriču molitvu pred Bogom“. Predavač je potaknuo da se srce osobe koja moli poveže s ljudima u nevolji, s opisanim iskustvom, u stvarnosti.

„Kad se moli, da u riječima koje su napisane zaista bude prisutna osoba koja moli, a ne samo da ih automatizmom izrecitira“ potaknuo je predavač.

Mr. Gospodnetić upozorio je da je banaliziranje i kad se nekome u teškoj, bolnoj situaciji nudi površni sadržaj i duhovni put. Primjer za to je dati nekome neku sličicu ili brzinski obrazac molitve koji bi ‘trebao riješiti’ neku tešku situaciju. To smatra izopačenim poimanjem vjere. „To ne znači da je ta molitva loša po sebi, nego obećanje koje se daje uz to. Kao kriterij vjere, ljudima se kaže da će se dogoditi pozitivno za čime čeznemo. To je opasno. Osoba trpi teret i nevolju, a odnos s Bogom gradi se na način da ako se dogodilo ozdravljenje, to znači da je bilo vjere. To je olako banaliziranje teških života na način da odgovaramo jednostavnim duhovnim receptima. Isus tako nije činio“ upozorio je mr. Gospodnetić.

 

 

„Molitva nije samo za moralno besprijekorne ljude“

Istaknuvši vrijednost i važnost čežnje za Bogom, predavač je govorio i o odnosu molitve i moralne besprijekornosti osobe. Naime, dogodi se da se ljudi ne upuštaju u molitvu dok su u nekim teškim situacijama, smatrajući se nedostojnima da se kao takvi obraćaju Bogu.

„Moramo hrabro navijestiti vjeru, Boga i molitvu koji nisu za moralno besprijekorne osobe. To ne znači da je svejedno kako živimo, da čovjek može raditi bilo što. Moramo hrabro govoriti o Bogu koji vole sve ljude, pa i one koje smatramo lošima. Ne da ljudi vezuju molitvu uz besprijekorno dobre i da se ljudi, kad su u lošoj situaciji, iz straha zatvaraju prema Bogu. To je zamka već od Adama koji se sakrio od Boga kad je shvatio da je gol. Moramo se suprotstaviti tom mentalitetu. A ljudima koji žive na loš način govoriti o opasnostima njihovog stila života, ali da ne misle da su zbog tog načina života odbačeni od Boga i da kao takvi ne mogu moliti“ poručio je mr. Gospodnetić.

Upravo „zahvaljujući našim jadima, bijedama i slabostima, možemo se suobličiti molitvi koja je u Svetom Pismu dobila pohvalu, a to je molitva carinika. Carinik ima svijest da stvari nisu dobre i nije mogao ništa nego reći svoju jadikovku. Ta molitva je ispravna, Isus je pohvalio takvu molitvu. Treba promicati takvu molitvu i odnos s Bogom“ potaknuo je predavač, naglasivši da je čežnja za Bogom najvažnija.

„Čeznemo za onim što hoćemo dobiti. U molitvu ulazimo sa čežnjom za onim što nam molitva može osigurati. Ali, važno je da barem ideali budu dobro postavljeni. To ne znači imati stalno lijepe osjećaje, za čime ljudi često hrle u molitvi. Čežnja se može dogoditi i kao plod loših osjećaja, tereta koje osoba nosi, muke koju ima“ rekao je predavač, potaknuvši da se čezne za Bogom, a ne za onim što nam Bog može dati. „Ako je ideal dobar, smjer prema kojem osoba ide je dobar. Ako je ideal, cilj postavljen loše, koliko će tek biti loše ako osoba uspije na tom putu“ upozorio je predavač.

Za uzor molitelja i primjer ispravne molitve, mr. Gospodnetić naveo je Joba koji je puno patio. „Job nije pristao na banalna rješenja. Job traži odgovor, ali ne prihvaća krajnost da Bogu zatvara vrata. Job ne bi prihvatio Boga koji bi dozvolio da svijet bude onakav kakvim ga predstavljaju njegovi prijatelji. To je odgovor na otajstvenost života.

Druga krajnost odgovora na otajstvenost života je davanje banalnih odgovora na otajstvo života. Kao profesionalci, pozvani smo biti između toga. Odgovor na muku, otajstvo života i ljudsku egzistenciju nije ni u jednoj knjizi. Knjiga o Jobu kaže da je odgovor u odnosu“ istaknuo je mr. Gospodnetić, podsjetivši da Job nije dobio odgovor na nijedno svoje pitanje.

„Ali, kad je Bog progovorio, Job je rekao: Dosada sam te znao po čuvenju, dakle slušao sam o tebi, a sada te oči moje vidješe. Dakle, molitva je način da ostanemo između dviju krajnosti: ateizma i zaborava Boga, da banaliziramo teška otajstva života i da ostanemo u napetosti čežnje za Bogom.  

Dakle, kršćanstvo je neugodna napetost. Mi hoćemo da kršćanstvo bude anestetik, da nas popravi, da više nismo grešni, da smo dobri. Kršćani nisu manje grešni niti su zaštićeniji od drugih. Nego, žive u napetosti. Isusov život bio je pun napetosti“ rekao je mr. Gospodnetić.

 

 

Zaključno, predavač je rekao da po aktivnosti molitve Crkva dolazi najširem krugu ljudi. „Liturgija ne dolazi do širokog kruga ljudi, nego do onih koji idu na misu, bogoslužja. Onim što mi molimo, način kako molimo na vjeronaučnom satu, u obitelji, puno više poučavamo o molitvi nego što mislimo. Svakom svojom molitvom poučavamo o molitvi“ poručio je me. Gospodnetić, rekavši da su svi kršćani pozvani moliti, jer molitva je način kako se otvara svoje srce i život za Boga.

„Poučavati druge u molitvi je lijepa i odgovorna zadaća kateheta, ali i teška. Molitva kateheta pred djecom je oblikovanje njihove molitve. To je važna i delikatna uloga i treba je biti svjestan; ne da je vjeroučitelj doživljava kao teret, nego da shvaća odgovornost i da Bog računa s vjeroučiteljima u toj ulozi. Minute molitve na satu su možda jedina ozbiljnija molitva koju će djeca sresti. I ona itekako ovisi o tome što je u srcu, na umu i ustima vjeroučitelja“ poručio je mr. Gospodnetić.   

Prisutnima se uvodno obratio mr. don Gašpar Dodić, predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije. Vjernicima i pastoralnim djelatnicima tema molitve je na srcu, „ukoliko želimo dragocjeno blago vjere prenositi na nove naraštaje, dajući tako pravi smisao katehetsko-pastoralnom djelovanju. Svjesni smo da je takav cilj pothvat koji traži Boga, plod je njegove milosti ali i naše molitve, jer u to djelo uključena je cijela kršćanska zajednica“ rekao je don Gašpar.

Istaknuvši da o snazi molitve može pravilno suditi onaj tko ima iskustvo ustrajnog molitelja, predstojnik Dodić podsjetio je na misli njemačkog filozofa Petera Wusta (1884.-1940). Prije odlaska u mirovinu, taj sveučilišni profesor u jednom od svojih zadnjih predavanja studentima je rekao: „Možda od mene očekujete da vam pružim nekakav čarobni ključ koji će vam otvoriti vrata do uspjela života. Da, imam taj ključ i mogu vam ga preporučiti: nemojte se iznenaditi, nije to nikakva posebna mudrost koju možda očekujete od svog starog profesora. To je molitva. Pokušajte i uvjerit ćete se. Ja sam se u to uvjerio. Čovjek raste dublje u prostoru humanosti, ne humanizma, koliko je kadar moliti. Molitva označava posljednju poniznost duha. Velike stvari života poklanjaju se samo umovima, dušama koje mole“.

 

Teme radionica na Katehetskom danu

Nakon izlaganja mr. Gospodnetića, sudionici Katehetskog dana su u skupinama temu praktično razmatrali te su predstavili i naglaske iz rada u skupinama.  

U radionici o temi „Kršćanstvo kao vršenje dužnosti i kršćanstvo kao čežnja za Bogom“, sudionici su razmatrali pitanja: Slažete li se da je prakticiranje vjere više motivirano osjećajem dužnosti nego čežnjom za Bogom? Kako u katehetskom i radu u župi buditi čežnju za Bogom? Je li moguće dječju znatiželju i sposobnost da čeznu ‘iskoristiti’ u odgojno – katehetskom radu.

U radionici „Molitva koja mijenja čovjeka, a ne Boga“, usmjerenja za razmatranje su bila: Jeste li doživjeli da ste molili jer ste od Boga tražili da nešto učini, a na kraju vas je molitva promijenila u onome što niste očekivali? Ima li pastoralnu perspektivu vizija molitve koja mijenja čovjeka, a ne Boga? Ako naviještamo Boga koji nas voli takve kakve jesmo, kako opravdati poziv na obraćenje?

U radionici „Uloga osjeta u molitvi“ razmatralo se ima li važnu ulogu u duhovnom, molitvenom životu ono što doživljavamo kroz osjetila; koji osjet je današnjem čovjeku najvažniji; kojim sadržajima Crkva može pomoći suvremenom čovjeku da to ‘važno osjetilo’ koristi u svojoj duhovnosti i molitvi. U radionici „Osjet vida u liturgiji i molitvi“ usmjerenja su bila: Ima li sve što gledamo u liturgiji ili osobnoj molitvi važnu ulogu u otvaranju srca za Boga; kako naći ravnotežu u umjetničkim izrazima, ravnotežu između ljudima bliskog i razumljivog te umjetnički vrijednog; poznaju li primjer iz prakse da je ono što gledamo pomoglo ljudima u molitvi, u otvorenosti za Boga.

U radionici „Osjet sluha u liturgiji i molitvi“ razmatralo se ima li sve što u liturgiji ili osobnoj molitvi slušamo važnu ulogu u molitvi, u otvaranju srca za Boga; kako naći ravnotežu u području crkvene glazbe, između ljudima bliske suvremene glazbe i liturgijske glazbe. Riječ je jedan od temeljnih alata navještaja – kako bi navjestitelji trebali govoriti o molitvi, a da ta riječ bude poticajna i da izaziva slušatelje da mole.

 

 

Mons. Zgrablić vjeroučiteljima: „Hvala za vašu suradnju, žrtvu i rad za Crkvu“

U obraćanju na kraju Katehetskog dana, nadbiskup Zgrablić rekao je da je molitva bitan dio života kršćanina. „Molitva je veliki dio našeg identiteta i poslanja. Rad i molitva trebaju biti povezani i nadopunjavati se. Molitva mora mijenjati naš život. Ako molitva ne mijenja naš život, onda ne molimo dobro. Ako ne napredujemo u ljubavi, to je znak nedostatka u našoj duhovnosti. Duhovnost i ljubav su stalni proces u kojima moramo rasti“ rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je Godina molitve, prožeta Duhom Svetim, prigoda za svećenike i vjeroučitelje da se obnove u molitvi i tako svojim radom pomognu ljudima da rastu u molitvi.

Nadbiskup je poželio da Godina molitva potakne da molitva pripremi život, rad i sve aktivnosti u poslanju Crkve, da se sadržaj kateheza, homilija, rada povjerenstava prožme učenjem ljudi za molitvu, da se osvijesti važnost molitve i time pomogne ljudima da rastu u vjeri.

„U vjeri se raste koliko se moli. Neki pokazatelji kažu da koliko osoba moli, tolika je i vjera te osobe. Važno je ljude učiti moliti na ispravan, zdravi način. Nezrelo je težiti isključivo za osjećajem u molitvi, da čovjek traži samo sebe, a ne Boga; kad čovjek traži svoju ugodu, svoj mir, a ne traži živoga Boga“ upozorio je nadbiskup, rekavši da treba biti oprezan prema duhovnoj ponudi nekih susreta kada pojedinci trče za duhovnim sadržajima „gdje se jako naglašavaju osjećaji, kada molitvom nastoje ugoditi sebi, a ne živom Bogu. Neka se molitva ne pretvori u traženje sebe, umjesto da se traži živoga Boga“ poručio je zadarski nadbiskup.

Mons. Zgrablić zahvalio je vjeroučiteljima na svemu što čine u svom pozivu. „Hvala što ugrađujete sebe u svoj profesionalni rad. Radujem se suradnji i susretima s vama i s Katehetskim uredom, želimo vam biti podrška. Cijenimo vaš rad kao prvih suradnika u katehetskom radu. Hvala za vašu suradnju, vjeru, žrtvu, trud i rad za Crkvu. Izražavam vam priznanje i zahvalu. Nije lako raditi u školi. Želim vam izdržljivost u teškim situacijama, u izazovima s učenicima i roditeljima“ rekao je mons. Zgrablić u obraćanju vjeroučiteljima.

Mons. Zgrabliću to je bilo prvo sudjelovanje na Katehetskom danu kao zadarskom nadbiskupu. Stoga je don Gašpar Dodić čestitao nadbiskupu na preuzimanju te službe i poželio da ga Duh Sveti vodi, jača i nadahnjuje u pastirskoj službi.

Ines Grbić