Print Friendly, PDF & Email


Proučavajmo razloge i temelje vjere naše

-Nadbiskupova okružnica uz početak Godine vjere-

 

Povod za proglašenje Godine vjere

1. U sedmoj godini pontifikata, 11. listopada 2011., papa Benedikt XVI. Apostolskim pismom, ‘Vrata vjere’, proglasio je Godinu vjere i odredio neka započne 11. listopada 2012., kada se obilježava pedeseta obljetnica otvorenja Drugog vatikanskog sabora. No, istoga dana prije dvadeset godina njegov ‘ljubljeni predšasnik’, blaženi Ivan Pavo II. objavio je Katekizam Katoličke Crkve koji je jedan od najvažnijih koncilskih plodova. To su, eto, dva neposredna povoda zbog kojih je Benedikt XVI. najavio Godinu vjere i odredio da traje od 11. listopada 2012. do svetkovine Krista Kralja, 24. studenog 2013. Ovo razdoblje moglo bi biti dobra prigoda vjernicima da ponovno otkrivaju sadržaj vjere koju ispovijedaju i slave, te od nje žive.

 

Vjernici su danas izloženi velikoj kušnji da zbog ‘pretjerane brige o ovoze-maljskim stvarnostima na vjeru ponekad gledaju  površno’. Papa se ipak nada da bi ovo razdoblje sa svojim programom moglo ‘probuditi potrebu da ljudi poput Samarijanke pođu do zdenca čuti Isusa koji ih poziva i nudi izvor žive vode’ (br. 3). Posebice pak želi da godina bude prigoda za ‘intenzivnije slavljenje euharistije koja je ‘vrhunac djelovanja Crkve, a ujedno i vrelo iz kojega struji sva njezina snaga’ (br. 9). Zbog toga potiče i poziva ‘neka vjernici iznova otkrivaju sadržaj vjere koju ispovijedaju’, te napominje kako ‘nije slučajno što su u prvim stoljećima kršćani morali napamet učiti Vjerovanje’. Ono im je služilo kao ‘svakodnevna molitva da ne zaborave obveze preuzete na krštenju’ (br. 9). Životna je i duboka veza između čina kojim se vjeruje i katekizamskog sadržaja uz koji dajemo svoj pristanak. A da bi Katekizam poslužio kao ‘sredstvo i stvarna potpora vjeri’, poglavito onima koji rade na odgoju i formaciji vjernika, Papa je zadužio Kongregaciju za nauk vjere neka izradi neke pastoralne smjernice kako bi se to razdoblje ‘proživjelo djelotvornije u službi vjerovanja i evangelizacije’ (br. 12).

2. O Papinom pismu ‘Vrata vjere’, kao i o konkretnim smjernicama za pastoralni rad koje je objavila Kongregacija za nauk vjere, raspravljali su članovi Svećeničkog vijeća Zadarske nadbiskupije, 23. svibnja 2012. Na tom susretu bilo je govora o otvaranju i zatvaranju Godine vjere na nadbiskupijskoj razini, o svećeničkim rekolekcijama koje treba posvetiti proučavanju i produbljivanju koncilskih dokumenata, o organiziranju tribine za laike, o  župnoj katehezi i pastoralu koji bi imao biti prožet osnovnim istinama vjere prema Katekizmu Katoličke Crkve. Bilo je također govora o hodočašćima u sveta mjesta i marijanska svetišta. Spomenuto je i iskustvo tradicionalnih dekanatskih i župnih hodočašća Sv. Šimi i Sv. Stošiji. Uz informaciju o zahvalnom nacionalnom hodočašću u Rim, od 4 do 9. studenog 2012., vijećnici su govorili i o potrebi organiziranja pučkih misija i duhovnih obnova po župama. A naglašeno je kako valja osobitu pozornost posvetiti dostojanstvu naših liturgijskih slavlja.

O istoj problematici raspravljali su i Dekani Zadarske nadbiskupije, 9. srpnja 2012. godine. Na tom susretu izvijestili su o funkcioniranju župnih vijeća, o župskim suradnicima, crkvenim društvima, o tisku i obiteljskoj molitvi, o karitativnom djelovanju i župnoj katehezi. Dekani su se osvrnuli i na zaključke Svećeničkoga vijeća, te uglavnom podržali ono što su vijećnici raspravljali i predlagali. Budući da ima puno materijala predviđenog za Godinu vjere, dekani su se složili kako bi to razdoblje moglo trajati i dulje; jedno trogodište na primjer. Slično je bilo za veliki Jubilej Crkve 2000. godine.

Višegodišnji program za produbljenje vjere

 

3. Što je Crkva na Drugom Vatikanskom saboru (1962.-1965.) usvojila? Usvojila je i objavila šesnaest dokumenata: Četiri  konstitucije, devet dekreta i tri deklaracije. Konstitucije govore o svetoj liturgiji (SC), o Crkvi (LG), o božanskoj objavi (DV), te o Crkvi u suvremenom svijetu (GS). Dekreti su o sredstvima društvenog priopćavanja (IM), o istočnim katoličkim Crkvama (OE), o ekumenizmu (UR), o pastirskoj službi biskupa u Crkvi (CD), o obnovi redovničkog života (PC), o odgoju i izobrazbi svećenika (OT), o apostolatu laika (AA), o misijskoj djelatnosti Crkve (AG), te o službi i životu prezbitera (PO). Tri pak deklaracije govore o slobodi vjerovanja (DH), o kršćanskom odgoju (GE), te o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama (NA). Spomen pedesete obljetnice otvorenja Drugog Vatikanskog sabora na kojem su usvojeni spomenuti dokumenti, kao i dvadeseta obljetnica objavljivanja Katekizma Katoličke Crkve, opravdano zahtijevaju malo više vremena. Odlučili smo se na trogodište.

Tijekom prve godine (2013.) obradilo bi se ono što je napisano o otajstvu Crkve i Božjeg naroda (LG 1-12), kao i Vjerovanje kako ga obrađuje Katekizam Katoličke Crkve. Uz to bi se biti govora i o misijskoj djelatnosti i poslanju Crkve prema koncilskom dekretu ‘Ad Gentes’ (br. 1-9 i 21- 42). U drugoj godini (2014.) suočili bi se s pet velikih gorućih problema prema pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu: Promicanje dostojanstva braka i obitelji; Promicanje kulturnog napretka; Ekonomsko-socijalni život; Život političke zajednice; Promicanje mira i izgradnja zajednice naroda (GS 46-90). Uz ove teme obradilo bi se i Deset Božjih zapovijedi prema Katekizmu Katoličke Crkve (br. 2084-2557). Kroz treću godinu (2015.) suočili bi se s onim što su biskupi na koncilu govorili i pisali o svećeništvu (PO 1-22). Osobitu pak pozornost posvetilo bi se tumačenju svete Mise, a progovorilo bi se i o važnosti molitve u kršćanskom životu (KKC br. 2559-2865). Godinu bi se završilo slavljem euharistijskog kongresa.

Crkva je izvorni Božji naum, a ne proizvod povijesnog slučaja

 

4.  Što se zapravo želi postići slavljem Godine vjere koja će kod nas trajati malo više od godinu dana?! Što je cilj i nakana svega toga? I poslije pedeset godina od milosnog trenutka kada je starac Ivan XXIII. otvorio rad sabora na kojem se okupilo oko 2.450 biskupa iz cijeloga svijeta, želimo osjetiti značenje toga najvažnijeg crkvenog događaja dvadesetoga stoljeća. Htjeli bismo ponovno prelistati neke stranice koncilskih dokumenata, posebice onih koji se odnose na Crkvu, svećenike i narod Božji. Jer, Sabor je doista usmjerio djelovanje Crkve u svijetu. Odredio je i preporučio ekumenski duh i pravac prema drugim Crkvama i dijalog s drugim vjerskim zajednicama. Opisao je i neka crkvena načela gledom na kulturu, politiku, znanost, umjetnost i društveno uređenje. Jasno je protumačio smisao ljudskih prava, osobito vjerske slobode i dostojanstva čovjeka.

Crkva je, dakle, na Saboru objavila svijetu kako shvaća samu sebe, te svjetlom Objave promatra svjetska zbivanja i ocjenjuje njihovu vrijednost. U tom vidu čini nam se važnim najprije pogledati što Sabor piše o Crkvi u dogmatskoj konstituciji ‘Svjetlo naroda’. Tamo se napr. jasno veli kako je ‘svjetlo naroda’ Isus Krist, jer on je jedini Otkupitelj čovjeka. Biskupi pak, ‘sabrani u Duhu Svetom, žarko su poželjeli neka Krist svjetlošću, koja odsijeva na licu Crkve, rasvijetli sve ljude’. Crkva, naime, nije utemeljena na nekom mitskom događaju. Njezin je izvor dobro poznat. Ona je ukorijenjena u osobi Isusa Krista, utjelovljenoga  Bogo-čovjeka iz Nazareta.

Zato Sabor ovom konstitucijom objavljuje vjernicima i svijetu opću misiju i poslanje Crkve (LG 1), koje je posve drugačija od civilnih društvenih zajednica. Ona kao otajstvo nadilazi granice kulture, prostora i vremena. Jer, ona je zajednica vjere božanskoga porijekla. ‘Ovaj Sveti Sabor uči i izjavljuje da je Isus Krist, vječni Pastir, sagradio svetu Crkvu poslavši Apostole, kako je i sam bio poslan od Oca (Iv 20,21). I htio je da njihovi nasljednici, to jest biskupi, budu u njegovoj Crkvi pastiri do konca vjekova (LG 18). ‘U biskupima, dakle, kojima pomažu svećenici, nalazi se posred vjernika Gospodin Isus Krist, Vrhovni Svećenik’ (LG 21). I kao što je ‘Rimski biskup’ vidljivo počelo jedinstva cijele Crkve, tako je i mjesni biskup vidljivi znak jedinstva mjesne Crkve, biskupije. A njemu pridruženi svećenik-župnik počelo je jedinstva Crkve u župi (LG 23).

5. Zbog toga Crkva nije puka skupina ljudi, društvo ili sindikalna udruga što se bori za svoje ciljeve. Ona je živi organizam komu je glava Krist, a Duh Sveti život i duša. Ona je božanska i ljudska stvarnost, rođena u krvi na križu, te nastavlja u vremenu i prostoru, kao ‘produljeno Isusovo utjelovljenje’ živjeti među ljudima. Na Duhove je počela rasti i osvajati svijet. I razvija se, evo, kroz stoljeća sve do naših dana. To se otajstvo jedino vjerom može shvatiti i objaviti. Zato navjestitelji toga otajstva nisu ni znanstvenici, ni filozofi, nego svjedoci što ih Isus izabire i šalje. Kad bi otajstvo Crkve bilo moguće ‘znanstveno i razumski’ prikazati, Crkva bi postala samo ‘društve-nom ili političkom organizacijom’. Ali, izgubila bi otajstvenu stvarnost što je u njezinoj bîti. Crkva, dakle, nije proizvod povijesnog slučaja, nego izvorni Božji naum, Isusova zaručnica (Ef 5, 22-23), Tijelo Kristovo, Božje zdanje komu je zaglavni kamen Krist, a u njezinim su temeljima ugrađeni apostoli i proroci (Ef 1, 20-21). Duljina pak i širina, visina i dubina tog otajstva može se obuhvatiti jedino mjerom vjere (Ef 1, 17-18). Eto, zato nam je potrebno vremena da proučavamo temelje vjere naše, kako bismo razumom shvatili i srcem prihvatili ono što vjerujemo i ispovijedamo. I posebice kako bismo svima koji nas upitaju pružili razloge nade koja je u nama. 

Kao Božji naum Crkva nadilazi zemaljske zajednice i u njima se povijesno ostvaruje. I nije je moguće svesti ‘na čistu povijesnu stvarnost’, jer izgubila bi se veličina Božanskog plana i otajstva. Kao ‘znak i čuvar transcendentnosti ljudske osobe’ (GS 76) ona je pozvana pružati svijetu dokaze otajstvenoga zajedništva koje je plod Božjeg blagoslova i ljudskog napora. I ne dolazi samo od sebe. U brojnim povijesnim iskušenjima kada je bila ušutkivana ili isključivana iz javnosti, ograničavana u poslanju ili do krvi progonjena, Crkva je hrabro branila dostojanstvo i slobodu svakoga čovjeka. Naš višegodišnji hod razmišljanja o koncilskim dokumentima i Katekizmu Katoličke Crkve namjeravamo završiti euharistijskim kongresom i time javno ispovjediti kako ne možemo živjeti bez Krista i molitve, bez nedjelje i euharistije.

 

Draga braćo i sestre u Kristu!

 

Proučavajmo u ovoj Godini vjere ne samo koncilske dokumente, nego i sadržaj Katekizma katoličke Crkve. Posebice Apostolsko vjerovanje i Božje zapovijedi. Družimo se s Isusom u svagdanjoj molitvi i nedjeljnoj euharistiji kako bi rasla naša kršćanska, župna i crkvena svijest i odgovornost koju nam  je Bog povjerio na našem krštenju. Hranimo se Božjom riječju i euharistijom. I ne umarajmo se pružati svojom vjerom i dosljednošću ‘razloge nade koja je u nama’ (1 Pet 3, 15). Posebice zbog Isusa Krista koji je pravo i istinsko ‘svjetlo naroda’ (LG 1). On je, naime, jedini otkupitelj čovjeka. On nosi ključeve povijesti. Njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava u vijeke vjekova. Amen.

†  Želimir Puljić, nadbiskup zadarski

Zadar, 1. listopada 2012.

TV Vatikan