Print Friendly, PDF & Email

Iskoni bĕ slovo – Zbornik radoiva o glagoljici i glagoljašima zadarskog kraja i crkvi svetog Ivana Krstitelja, Zagreb 2001.

Nedo  GRBIN[1]

GLAGOLJSKI SPOMENICI NA ZADARSKOM PODRUČJU

Hrvati su vrlo rano primili slavensko bogoslužje a time i glagoljsko pismo, ali ni do danas među povjesnicima nije riješeno pitanje kada je to bilo i na koji je to način izvedeno.[2]

U sjevernoj Dalmaciji, a time i na zadarskom području, glagoljaška je tradicija posvjedočena različitim dokumentima, od splitskih crkvenih sabora 925. i 1060. pa do kraja 19. stoljeća. To su zaključci splitskih crkvenih sabora, papina pisma, biskupske okružnice i izvještaji, izvještaji apostolskih vizitatora iz 1579. i 1603., popisi glagoljaških župa i također do danas očuvano glagoljaško pjevanje u mnogim seoskim crkvama.

Ivan Ostojić, pisac kapitalnog djela Benediktinci u Hrvatskoj, pretpostavlja da je samostan sv. Ivana Evanđelista u Biogradu od svojega početka 1059. bio glagoljaški,[3] a njegovi su se redovnici benediktinci nakon njegova razaranja 1122.-1125. sklonili na otok Pašman i na brežuljku Ćokovac uz tamošnju kapelu sv. Kuzme i Damjana nastavili samostanski život i svoje djelovanje. Taj samostan s vremenom je postao jako glagoljaško središte te se čini daje upravo s Ćokovca 1346. otišlo u Prag nekoliko benediktinaca glagoljaša da tamo budu učitelji glagoljice i obnovitelji slavenskoga bogoslužja[4]. U Samostanu na Ćokovcu posto­jao je skriptorij u kojem se u 17. st. razvio poseban vid kurzivnoga glagoljskoga pisma koje se upotrebljavalo u sjevernoj Dalmaciji, zbog čega ga je Vjekoslav Štefanić nazvao sjevernodalmatinskom školom.[5]

I franjevci trećoredci od svojih su prvih početaka polovicom 13. st. bili glagoljaši.[6] Oni su za svojega utemeljitelja i obnovitelja Mateja Bošnjaka od kraja 15. st. razvili jako djelovanje, i po Dalmaciji, Kvarneru i Istri osnivali crkve i samostane sa slavenskim bogoslužjem te ostali najdosljedniji glagoljaši do danas. Zbog toga su ih i nazivali Fratres illirici ili de littera sclava. Među njima bilo je i pisaca kao što su Šimun Klimantović, Šimun Glavić, Franjo Depope i dr.

Osim benediktinaca i franjevaca trećoredaca bili su glagoljaši i brojni znani i neznani popovi i fratri po selima kopnenoga i otočnoga dijela zadarske nadbis­kupije.

U svojem radu Glagoljski kodeksi Bartola Krbavca Marija Pantelić konstatira da “liturgijska analiza sadržaja glagoljskih misala… “upućuje na zaključak da je živi centar i pravi rasadnik glagoljske pismenosti bila okolica Zadra sa susjednim Ninom. Tu je glagolizam od svojega postanka imao potporu u narodnim vladarima, zatim u domaćoj vlasteli koja se služila glagoljskim pismom, kao i u domaćim hrvatskim biskupima-glagoljašima u ninskoj i krbavskoj biskupiji. Tu su se prevodile i prepisivale liturgijske knjige koje spadaju među najstarije {Misal kneza Novaka iz 1368.) i koje su se odatle širile dalje na sjever preko krbavskoga posrednoga područja koje nam je ostavilo starije, vrlo lijepe i dragocjene kodekse (misale): Novakov, Berlinski i Vatikanski illyrico S.” Marija Pantelić nastavlja: “U Zadru je od 13. st. djelovao vrlo jak franjevački i benediktinski skriptorij sv. Krševana koji je utjecao ne samo na liturgijske knjige naših glagoljaša, nego je svoj utjecaj proširio i na cijelo područje katoličke Crkve, stoje imalo za posljedicu da su se izvjesne forme i pojedini obredi kod nas počeli njegovati mnogo prije nego u ostalom zapadnom svijetu.”[7]

Iz Zadra i njegove okolice, sa susjednih otoka, a posebno iz benediktinskog samostana sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu i iz Obrovca, očuvali su se do danas brojni glagoljski spomenici: rukopisne knjige, kodeksi, bilježnice, isprave, zapisi i natpisi, a također i tiskane glagoljske knjige, što sve svjedoči o bogatoj glagolja­škoj tradiciji cijeloga zadarskoga područja, odnosno današnje zadarske nadbis­kupije.

O toj našoj glagoljskoj baštini ovom ćemo prilikom ukratko nešto reći, na temelju dosadašnjih podataka, o tome kolika je ona po opsegu i gdje se nalazi, odnosno čuva. Također ćemo usput spomenuti i dio naše baštine koja se spominje u arhivskim spisima, a najvećim je dijelom propala.

 Glagoljski natpisi

 U Zadru i drugim mjestima zadarskoga područja, odnosno na području dana­šnje zadarske nadbiskupije očuvalo se do danas 115 glagoljskih natpisa i grafita, i to: u Zadru 7, Ćokovcu na otoku Pašmanu 12, Salima 10, Tkonu 6, Sukošanu 5, Luci 4 i Kalima 4; u Kozinu, Kukljici, Istu, Olibu, Silbi, Sutomišćici, Školjiću kod Preka i Ugljanu po 3; u Grusima, Krmčini, Lukoranu, Posedarju, Turnju, Vrgadi, Zaglavu, Zemuniku, Ždrelcu i’ Žmanu po 2 i u Biogradu, Bokanjcu, Božavi, Debeljaku, Sv. Filipu i Jakovu, Kolanu, Korlatu, Kraju, Molatu, Neviđanima, Novigradu, Pakoštanima, Pašmanu, Preku, Radošinovcima, Savru, Sestrunju, Škabrnji, Tinju, Velom Ratu, Visočanima, Vlašićima i Zapuntelu po l.[8]

Znamo još za 15 natpisa koji su od druge polovice prošlog stoljeća do danas izgubljeni, prekriveni žbukom ili propali nepomnjom u različitim pregradnjama kuća i to: u Brbinju 1, Velom Ižu 1, Luci 2, Olibu 1, Salima 3, Turnju 1, Ugljanu 1, Vlašićima 1, Vrsima (Privlači) 1, Ždrelcu 1, Solinama 1 od udara groma i u Zadru 1 od bombardiranja u Drugom svjetskom ratu.

Ti glagoljski natpisi uklesani su na nadvratnicima crkava, samostana i kuća, na nadgrobnim pločama, krunama bunara ili pak ugravirani na posudicama za sv. ulje, na jednoj piksidi i na jednom ophodnom križu, ili kao grafiti uparani na pragove ili crvenom kredom i bojom upisani u žbuku.

Natpisi su različitih veličina i sadržaja, od 23 ugravirana slova na posudicama za sv. ulje do 35 riječi uklesanih na nadvratniku župne crkve u Salima. Među gore navedenim natpisima ima i krnjih i nepotpunih natpisa na ulomcima ploča, od kojih su neki naknadno, kao spoliji, ugrađeni u zidove kuća ili menze oltara.

Gore nabrojeni natpisi i grafiti potječu: iz 15. st. njih 11, iz 16. st. 31, iz 17. st. 31, iz 18. st. 52, iz 19. st. 2, i iz 20. st. 3.

Najstariji danas poznati natpis sa zadarskoga područja bio je onaj popa Radmila na drvenom prijenosnom oltaru iz 1442. a glasio je: “Va ime Boga. Let gospodnjih 1442. To delo stvori Radmil pop. Totu počiše moći Štipana, Martina, Ivana Zlatousta. Ukršten 25. dan juleja.” Taj je oltar bio vlasništvo obitelji Bianchi u Zadru, zatim Gradske biblioteke i napokon Muzeja sv. Donata. Vjerojatno je uništen ili otuđen pri bombardiranju Zadra u Drugom svjetskom ratu.

U adaptaciji i pregradnji bivšeg samostanskog kompleksa Sv. Ivana u Zadru u blizini Foše prošle je godine otkriven glagoljski natpis najednom nadvratniku iz 1643., a pri obnovi stare crkve sv. Luke na groblju u Škabrnji također jedan natpis iz 17. st.

Nadamo se da će se pronaći još glagoljskih natpisa, osobito na kopnenom dijelu zadarskoga područja, koje je vrlo slabo istraženo. Nakon objavljene knjige Branka Fučića 1982. registrirali smo još 36 natpisa, od kojih se svi nisu očuvali, ali su postojali te ih je potrebno spomenuti. Neke od njih već smo objavili,[9] a i ostali će uskoro biti objavljeni.

 Glagoljski rukopisi                                                                                                                            

 Za potrebe bogoslužja i druge crkvene funkcije trebale su knjige kao što su misali, brevijari, psaltiri, rituali i druge priručne knjige, zatim knjige bratovština, a nakon Tridentskog sabora (1545-1563) i matične knjige (rođenih odnosno krštenih, vjenčanih, krizmanih, umrlih i tzv. “stanje duša”) kojima su se služili popovi i redovnici glagoljaši, a neke i sami pisali. U dugom nizu godina njihove uporabe, u mletačkim razaranjima Biograda, Zadra i Nina, a poslije u turskim razaranjima i pljačkama po zadarskom zaleđu u kojima je nestalo oko tridesetak sela u Ravnim kotarima i Bukovici,[10] u 13 požara crkvenih i gradskih ustanova u Zadru od kraja 14. do početka 20. st., u nekoliko prikupljanja i odnošenja knjiga,[11] u raznim drugim nedaćama i otuđenjima, te su knjige najvećim dijelom propale. To saznajemo po brojnim ulomcima takvih knjiga koji su se slučajno očuvali i sada se nalaze u Arhivu JAZU u Zagrebu, Publičnoj biblioteci u Lenjingradu[12] i drugdje, kao i iz arhivskih podataka, napose u spisima zadarskih notara.

Znamo daje u crkvi sv. Marije u Salima postojao glagoljski brevijar iz 14. st. i još jedan stariji u crkvi sv. Mihovila u Zaglavu, koje je vidio i o njima 1753. pisao zadarski nadbiskup Matej Karaman, ali im se zameo svaki trag. [13]

U apostolskim vizitacijama 1579. i 1603. spominju se neki misali i brevijari ispisani na pergameni, ali ni o njima ništa ne znamo.[14]

Listajući spise zadarskih bilježnika (notara) iz 14. i 15. st., Petar Runje je u tim spisima naišao na više mjesta gdje se spominju misali, brevijari i druge glagoljicom pisane knjige, koje su stariji svećenici oporučno ostavljali crkvama, samostanima, mlađim svećenicima ili rodbini za njihove buduće svećenike ili se u tim spisima govori o nabavci, odnosno prodaji takvih knjiga. Npr.:

1426. svećenik Šimun “de littera sclava” ostavlja svoj psaltir kapelanu fratru Fabijanu u leprozoriju sv. Lazara.

1440. fra Petar trećega reda sv. Franje posjeduje brevijar dok stajaše u crkvi sv. Križa pokraj Zadra, a prije toga primio je 20 dukata da kupi misal. To je nama danas poznati Berlinski misal iz 1402.

1454. Grgur Mrganić predaje trećoredcima 6 glagoljskih knjiga koje im je poručno ostavio 1453. župnik na Trsatu Juraj pok. Stjepana, i to: veći brevijar, knjigu o sv. Ivanu Zlatoustom i molitvenik za crkvu sv. Mihovila u Zaglavu, Kristov životopis i homilijar za crkvu sv. Ivana Krstitelja izvan Zadra i jednu knjigu za samostan sv. Pavla na Školjiću.

1401. župna zajednica crkve sv. Ciprijana u Bokanjcu daje na uporabu misal i brevijar novom kapelanu glagoljašu Ratku pok. Bilaća Meglanića “de Corbavia”.

1405. svećenik Dionizije pok. Radoša “de Croatia” ide posjetiti grobove sv. Petra i Pavla u Rimu te s oporukom polaže i svoj brevijar i misal kod benediktinki sv. Marije u Zadru.

1449.  Jurko Garković “de Corbavia” prima iz ostavštine župnika sv. Marije na otoku Ugljanu jedan kodeks za crkvu sv. Jakova “in Corbavia”.

1450.  franjevci trećoredci nastanjeni kod Sv. Frane na Komrčaru (otok Rab) pismeno se obvezuju pred svojim provincijalom iz Zadra da će vjerno čuvati glagoljske knjige od pok. fra Petra “de Corbavia” koji je umro na Komrčaru. Knjige se ne smiju nositi preko Velebita niti u Istru. Jedan dio knjiga provincijal nosi u Zadar jer im tamo trebaju. Ako ubuduće ne bi trećoredci bili na Komrčaru, stvari i knjige pok. fra Petra treba da se vrate u Zadar.

1413. sastavlja svoju oporuku u Zadru svećenik “Volcatio”, Vuk, glagoljaš koji među ostalim ostavlja svoj misal crkvi sv. Jurja “in Lesac” kod Senja.

1441. svećenik “Giurssa” pok. Mateja, glagoljaš, piše oporuku i želi da ga pokopaju u crkvi sv. Mihovila u Zadru, a svoj brevijar ostavlja crkvi sv. Marije u Modrušu.

1445. subđakon Juraj pok. Ivana Sandalja prodaje u Zadru kompletan brevijar Ivanu Kordici, župniku Sv. Marije Magdalene u Bužanima, za 26 zlatnih dukata.

Tada se u Zadru spominje Jakov pok. Blaža (Blažević) “de Modrussia” koji prepisuje glagoljske knjige.

Glagoljske knjige iz Dalmacije preko Zadra ili iz njega putuju prema Lici i Krbavi, ali i obrnutim smjerom one dolaze u ove krajeve.

1380. u inventaru zadarskoga trgovca Damjana pok. Martina nalazi se “… una biblia in sclavica lingua”, a 1389. u oporuci isto nekoga Damiana (možda je to ista osoba) spominje se “unus liber Alexandri paruus in littera sclaua… Item unus Rimancius scriptus partim in latino, partim in sclauo”. Za “liber Alexandri” piše Jireček da mora biti identičan staroslavenskim pripovijestima o Aleksandru Veli­kom, a za “Rimancius” da su to bili srednjovjekovni romani talijanske preradbe poznati po zapadnoj Europi. Čini se daje u Zadru bila dobro opskrbljena proda­vaonica knjiga za svačije ukuse i potrebe, što se može zaključiti i po inventaru trgovca Mihovila u Zadru iz 1385.

I 1383. umro je svećenik Volko iz Popraćana, a izvršitelji njegove oporuke prodaju “Butchoni archipresbiteri de Luca unum breviarium sclavonice” za 200 libara. Isti izvršitelji daju u Zadru Pribislavu Jurijeviću “De Blachiano”, povjere­niku bratovštine sv. Nikole “de Novo”, “unum missale in littera sclavonica” što joj je oporučno ostavio svećenik Volko.

1406.  svećenik Matej pok. Stjepana, župnik Sv. Mihovila “de Berdo”, u svojoj oporuci ostavlja đakonu Volku misal, a crkvi svoj brevijar.

1407.  svećenik Ivan pok. Krševana “de Berdo” čini svoju oporuku u Zadru i ostavlja crkvi sv. Martina “de Polissano” svoj misal, svećeniku Stjepanu pok. Pribacija “de Cernogoschina” svoj bolji brevijar a drugi brevijar da se proda za pokoj njegove duše.

1417. svećenik arhiprezbiter Butko “de littera sclava” ostavlja svojem đaku Cvitanu 4 zlatna dukata i psaltir, a koludricama crkve sv. Marije misal i brevijar da za njega Boga mole. Petar Runje s pravom se pita nije li taj Butko onaj isti koji je napisao Hrvojev misal.

1456. dva redovnika iz Ćokovca i 4 župnika iz sela Tukljačane, Rogovo, Tinj i Hrašćane izjavljuju u Zadru da žele poći na križarsku vojnu u Ugarsku protiv Turaka. Potreban im je mali glagoljski brevijar za svetu službu na tom putu, koji pozajmljuju od samostana na Ćokovcu. Procijenjen je na 32 zlatna dukata, koji će iznos zajednički namiriti ako nakon povratka s puta ne vrate brevijar.

1455. Ivan Radeljević naručuje za crkvu sv. Ivana u Tinju glagoljski brevijar za 100 libara i 20 malih novčića.

1435. fra Jakov iz Trogira, stanovnik Zadra, daje Pavlu Šubiću za crkvu sv. Jurja u obrovačkom distriktu brevijar koji su Turci u jednom pohodu bili odnijeli i koji je otkupljen za 55 libara i 8 malih novčića.

1440. svećenik Marko Marijašević posjeduje dobar brevijar, koji će ostaviti crkvi sv. Mihovila u Rogovu, a župljani će mu za to davati godišnje ugovorene količine žita, vina, ulja i služit će se njihovom kućom dok je živ.

1454. Nikola, župnik Blata, u svojoj oporuci ostavlja svoj brevijar svećeniku Grubiši u selu Grusi, a poslije Grubišine smrti crkvi sv. Tome u Blatu. Svome kleriku Andriji ostavlja psaltir.

1460. Jakov Blažević, pisar i minijaturist, sklapa ugovor sa zadarskim plemi­ćem Ivanom pok. Dujma Grizogona da će za 15 mjeseci prepisati misal na pergament za crkvu sv. Marije u Ceranima kod Ostrovice za 27 zlatnih dukata. Pojedine dijelove misala oslikat će bojama i pozlaćenim minijaturama.

1455. zadarski plemić Ser Donato Krešava predaje Jakovu Boškoviću, tinjskom sucu, brevijar za crkvu sv. Ivana što mu ga je predao fratar Juraj zvani Isten.

1440. majka Jelena i sin joj Pavao prodaju bratovštini župe sv. Nikole u Crnome brevijar od pok. sina svećenika Jurja, Pavlova brata.

1445. svećenik Damjan pok. Ambrozija, stanovnik Zadra, prodaje misal za 21 zlatni dukat svećeniku Ivanu Stojaniću u selu Jasenovu pokraj Nina.

1455. svećenik Juraj Premčić iz Jasenova obvezuje se da će svećeniku Krešulu Ceglieviću iz Zadra prepisati taj misal za 100 libara do blagdana Uzašašća sljedeće godine.

1457. bratovština u selu Trsci kupuje glagoljski misal za 86 libara.

1489. izvršitelj oporuke pok. Ivana Kuzmića, župnika sv. Kasijana u Sukošanu, prodaje gvardijanu samostana sv. Pavla na Školjiću brevijar ispisan na pergameni za 78 libara.

1401. svećenik Juraj Krčić iz župe Trsci ninske biskupije ostavlja brevijar župniku Stjepanu u selu Stomorinavas.

1404. svećenik Pavao obećava da će biti kapelan 3 godine kod svećenika Ivana u župi sv. Tome u Blatu, a za to će kao nagradu dobiti misal i odijelo.

1409.  u Zadru izjavljuju svjedoci da je umro svećenik Andrija, župnik u Pašmanu, koji je prije toga izjavio da ostavlja misal crkvi sv. Marije na Pašmanu, a svojem kleriku Petru “unum suum diurnale”.

1410.  u Brbinju je umro svećenik Benša i ostavio brevijar crkvi sv. Kuzme i Damjana u Brbinju. Odredio je da se proda njegov misal i priručnik.[15]

 Ovdje smo u najkraćim crtama spomenuli 15 misala, 20 brevijara, 3 psaltira, 1 Bibliju i više od 12 drugih knjiga za koje se u notarskim spisima kaže da su napisane “de littera sclava”, “in sclavica lingua”, “in sclauo” “in littera sclavoni-ca” i si. Luka Jelić,[16] Vladislav Cvitanović,[17] Ante Strgačić,[18] Rube Filipi[19] i Blaž Jurišić[20] u svojim radovima također spominju pokoji rukopisni misal i brevijar iz notarskih spisa, ali i iz drugih fondova, što povećava njihov broj. Moguće je da se jedna te ista knjiga spominje na više mjesta u raznim razdobljima i mjestima, što je teško utvrditi iz ovako kratkih podataka pa se broj može smanjiti, ali ovdje treba napomenuti da niti svi arhivski spisi nisu još pregledani, pa se broj ovih knjiga može samo povećati. Na žalost, veliki dio tih knjiga, kako smo to naprijed rekli, vjerojatno je propao ili se među očuvanima krije pod drugim imenima. Prema tome, trebalo bi ovu građu detaljnije istražiti i usporediti s očuvanim primjercima koji se čuvaju i kod nas i u inozemstvu.

Da bismo vidjeli kakav je bio put i sudbina naših knjiga, spomenut ćemo neke primjere.

U kraju između Obrovca, Nina, Zadra i Benkovca živio je pop Vuk, koji je po savjetu svojega strica Vitka, opata samostana sv. Jurja Koprivskoga, naručio pisanje glagoljskoga misala kod uglednog pisara Bartola Krbavca. Samostan sv. Jurja nalazio se u Obrovcu na rijeci Zrmanji. Već 1440. misal je u vlasništvu crkve sv. Križa u zadarskom predgrađu, 1627. poslanje s drugim glagoljskim knjigama uRim, 1808. je u Londonu, a 1956. pronađenjeuBerlinuipo sadašnjem smještaju nazvan Berlinski misal. Napisao gaje 1402. Bartol Krbavac svjetovnjak, pisar od zanata, na 218 listova pergamene u 2 stupca.[21] Pisar Bartol iz Krbave spominje se u Zadru od 1410. do 1440., a to je, kako navodi Petar Runje, naš Bartol Krbavac.[22]

Za popa Blaža u Obrovcu, kapelana koprivskog samostana sv. Jurja, napisao je pop Marko jedan glagoljski misal, koji se od 1627. čuva u vatikanskoj knjižnici po kojoj je dobio ime “Vatikanski illyrico 8”. Na njegovu početku zapisana je godina 1435.1 taj se misal selio najprije po Lici, pa u Dobrinj na otok Krk i zatim u Rim. Pisanje na 286 listova pergamene u 2 stupca.[23]

Treba spomenuti i glagoljski misal koji je oko 1404. napisao za hercega splitskoga i vojvodu bosanskoga Hrvoja Vukčića Hrvatinića pisar Butko, a ilumi­nirao nepoznati iluminator.[24] Pisar Butko potječe iz okolice Zadra i vjerojatno ga je pisao u kojem zadarskom skriptoriju, možda baš u samostanu sv. Krševana, gdje je bilo vrsnih skriptora i iluminatora latinskih knjiga. Misal je napisan na 246 listova pergamene u 2 stupca i ukrašen s 94 minijature i oko 380 inicijala. Njegova dragocjenost bila je bez sumnje i u njegovu izgubljenom zlatnom i srebrnom uvezu, zbog čega je bio plijen turske pljačke i završio u biblioteci turskih sultana u Carigradu, gdje se i danas čuva. Godine 1973. napravljeno je njegovo faksimi-lirano izdanje.

I tzv. Newyorski misal s početka 15. st., koji se sada nalazi u New Yorku u poznatoj Morgan Library/, prema izdavaču njegova faksimila H. Birnbaumu potječe iz okolice Zadra.[25] Marija Pantelić pretpostavlja možda baš iz Sv. Filipa i Jakova.

Nedavno su u župnom uredu u Pašmanu pronađena 2 lista pergamene i 10 sitnih ostrižaka, koji su bili nalijepljeni na unutrašnjoj strani prednje korice tiskanog glagoljskog misala iz 1741., a ostrišci na određenim listovima u misalu. Zadnja korica nije još pronađena, a vjerojatno je i ona oblijepljena pergamentnim listovima koji su učvršćivali i vezivali korice s knjigom. Ti listovi i ostrišci ispisani su lijepim crnim i crvenim slovima ustavne glagoljice koja ide u 15. st., a dio su, kako je utvrdio Milan Mihaljević, brevijara i to iz dijela “Proprium sanctorum”. Ni među našim glagoljskim knjigama nisu rijetkost slučajevi da su se novije papirnate knjige i bilježnice uvezivale u pergamentne listove starih rukopisnih knjiga, pa su se tako ti pergamentni listovi i očuvali.

Vjerojatno bi, kao stari, raščinjeni i više neupotrebljivi bili bačeni i mi danas za mnoge kodekse ne bismo niti znali da su postojali.

U župnim uredima u Ravi, Velom Ižu, Malom Ižu, Žmanu, Brbinju, Dragovama, Božavi, Solinama, Velom Ratu, Molatu, Premudi, Sestrunju, Sutomišćici, Preku, Kalima, Kukljici, Ždrelcu, Banju, Pašmanu, Kozinu, Diklu, Murvici, Bibinju, Sukošanu, Arbanasima, Novigradu, Turnju, Ugljanu, Lukoranu, Petrčanima, Tkonu, Salima, Zaglavu, Selinama, Vinjercu, Ljupču, Pakoštanima, Dračevcu, Olibu, Silbi[26] i Vrgadi[27] očuvalo se do danas dosta glagoljskih rukopisnih knjiga, bilježnica i isprava i to: 69 knjiga bratovština, 11 godara, 223 matične knjige (krštenih, vjenčanih, krizmanih, umrlih i “stanje duša”), 6 bilježnica raznog sadržaja i 7 isprava. Sve su one pisane od 16. do 19. st. i u duljim vremenskim razdobljima, a pisali su ih mjesni župnici i kapelani. Veći dio matičnih knjiga od 1949. nalazi se u Historijskom arhivu u Zadru[28] a manji dio, kao i neke knjige bratovština i godari u Nadbiskupskom arhivu u Zadru.

Ovdje treba spomenuti da je u Neviđanima oko 1930. propalo 7 matičnih knjiga (krštenih, vjenčanih, krizmanih i umrlih) koje su pisane od 1665. do 1825. Za vrijeme II. svjetskog rata prolaznici za Afriku uništili su 5 matičnih knjiga (1742.-1825.) u župnom uredu u Luci, a godine 1943. okupator je zapalio župni stan u Savru u kojem je izgorjela glagoljska Madrikula sv. Duha (1690.-1820.).[29] Prilikom ratnih operacija u svibnju 1943. izgorjela je u župnom stanu u Medviđa-ma glagoljska knjiga matica krštenih, vjenčanih i umrlih (oko 1650.-1740.) za Medviđe, Rodaljice, Ervenik i Nunić (Bukovica).[30] A koliko je još toga blaga nestalo iz župnih ureda i crkava u selima kopnenoga dijela zadarske nadbiskupije ostat će nam vječita tajna jer to vjerojatno nije nikad bilo evidentirano.

U Historijskom arhivu u Zadru osim već spomenutih matičnih knjiga, u zbirci zadarskih knezova u 7 velikih svezaka pod naslovom Testamenti presentati nella Cancellaria dei Conti di Zora (1318.-1397.) među oporukama koje su pisane latinski, talijanski i hrvatski latinicom, uvezano je i oko 310 oporuka sa zadarskoga područja koje su pisane glagoljicom od 1550. do 1797. Te oporuke pisali su župnici i kapelani u okolnim mjestima, a zatim su bile pohranjene u kancelariji zadarskih knezova. Mletačke vlasti su ih priznavale kao da su ih napisali javni bilježnici u Zadru.

U ovom arhivu u spisima nekadašnjih samostana sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu (o. Pašman), sv. Nikole u Zadru i sv. Krševana u Zadru, obitelji Borel-li-Galbiani, ostavštini dr. Ante Strgačića i Ante Vidučića, čuva se preko 70 što većih što manjih isprava i spisa iz 17. do početka 20. st. Samo je manji dio tih isprava objavljen.[31]  Također se u ovom arhivu u spisima obitelji Corponese, Fanfogna i drugih zadarskih feudalaca, koji su imali svoje posjede u selima zadarskoga područja, nalazi dosta spisa ispisanih kurzivnom glagoljicom od glagoljaša ili od zadarskih notara, a također i kurijalni i notarski spisi i oporuke glagoljaša Šime Budinića, ali ova građa nije još pregledana te ne znamo ni približan broj tih spisa kao ni njihov sadržaj.[32]

U Historijskom arhivu u Splitu, u zbirci Garanjin-Fanfonja, nalazi se preko 140 različitih isprava (naredbi, proglasa, procjena, potvrda, popisa) i 4 odlomka matičnih knjiga iz Sukošana, sve iz 17. do početka 19. st., a odnose se na ona mjestasa zadarskoga područja u kojima je obitelj Fanfonja imala svoje posjede. Te isprave još sve nisu obrađene.[33]

U Arhivu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu čuva se 89 glagoljskih rukopisa koji potječu sa zadarskoga područja. To su rukom pisane knjige i isprave različite po veličini, po sadržaju i po vremenu nastanka i to: listovi misala i brevijara iz 14. i 15. st., Regula sv. Benedikta s kraja 14. st., Pašmanski brevijar iz 1415. st. (sve pisano na pergameni); ZbornikŠimuna Glavića i Tkonski zborniku, 16. st.;Biblijskapovijestiz 17. st.; Plač B. D. Marije, Grdovićevzbornik (najveća glagoljicom ispisana i 19,95 kg teška knjiga); Zbirka propovijedi, Madrikula bratovštine Gospe od Karmena u Sukošanu i Knjiga računa bratovštine sv. Sakramenta u Vlašićima, sve iz 18. st. i druge razne knjižice i isprave. Još su 23 rukopisa koja potječu iz sjeverne Dalmacije, ali se ne zna iz kojih mjesta, jer u njima nema zapisa o lokaciji, ali ih Vjekoslav Štefanić svrstava u ovo područje po jezičnim osobinama, sličnosti pisma ili po nekim prezimenima koja se negdje pojavljuju.[34]

U Publičnoj biblioteci Saltykov-Ščedrin u Lenjingradu nalazi se vrlo važan dio zadarske glagolitike. Tamo je kupnjom ruske vlade 1873. došao veći dio Berčićeve zbirke glagoljskih rukopisa i tiskanih knjiga koje je on skupio na svojim putova­njima po sjevernoj Dalmaciji i kvarnerskim otocima od 1848. do svoje smrti 1870. U tom je dijelu zbirke 5 većih rukopisa pisanih na pergameni: 1 iz 15. st. nepoznatoga pisca i 4 iz 16. st., koje su napisali fra Šimun Klimantović (2), Petar Milutinić Rabljanin i Andrija Čučković. Po sadržaju to su zbornici. Svi osim Milutinićeva zbornika potječu sa zadarskoga područja.

Berčić je u dva velika sveska uvezao i oko 180 raznih pergamentnih listova iz misala i brevijara. Ti odlomci nisu obrađeni. Berčić ih je djelomično upotrijebio u svojim izdanjima: Chrestomathia linguae veteroslovenicae charactere glagoli-tico…, Čitanka staroslovenskoga jezika i Ulomci Svetoga pisma obojega uvjeta staroslavenskim jezikom… Komad lista misala koji je našao u Brbinju na Dugom otoku, stavlja čak u 12. st. U 13. st. stavlja 2 komada lista brevijara iz Tkona, odlomak brevijara iz Ugljana i komad lista brevijara iz Brbinja. U 14., 15. i 16. st. stavlja više odlomaka. Iz Berčićevih zapisa na tim odlomcima vidi se da ih najveći dio potječe sa zadarskih otoka.[35]

U neobrađenom fondu Rukopisnog odjela te biblioteke nedavno je pronađen 51 glagoljski rukopis pisan na papiru od 15. do 19. st. To su različita pisma, propovijedi, molitve, 2 oporuke i dr., što također čeka na obradu.[36]

U Institutu za slavensku filologiju Sveučilišta u Padovi nalazi se najmanje 18 glagoljskih isprava koje je tom institutu svojedobno predala plemićka obitelj De Ponte iz Zadra. To su: naredba zadarskog kneza sucu u Pašmanu iz 1607., mandat generalnog providura za Dalmaciju iz 1609., mandat zadarskog kapitana sucu od Vrha iz 1672., pismo Luce Meštrove Giovanniju Battisti De Ponte, jedna procjena maslina iz 1695. i dr. [37]

Kod poznatoga talijanskog slavista Artura Cronije u Rimu nalazio se cijeli jedan svežanj takvih isprava, ali ne znamo ni koliko ih je ni o čemu govore niti gdje su sada nakon njegove smrti.[38]

U Gradskoj knjižnici u Trstu čuva se knjiga bratovštine crkve sv. Marije u Ugljanu iz 1617. do 1872.[39]

U Arhivu Hrvatske u Zagrebu čuva se 7 naredbi zadarskih knezova i general­noga providura Dalmacije i Albanije (17. i 18. st.) koje su bile upućene sucima ili seljanima Dobropoljane, Mrljana i Banja radi nekih zabrana, upozorenja i obveza. U ovom arhivu čuva se i 1 knjižica od 630 stihova s naslovom Ištorii od dvih žen uglinskih iz 1740. u kojoj je u osmercima opjevan jedan suvremeni događaj koji se dogodio u Ugljanu.[40]

U Muzeju grada Šibenika čuvaju se 2 mandata i 2 pisma iz 17. i 18. st. koja se odnose na Vrgadu, Sukošan, Olib i Zadar.[41]

U Naučnoj biblioteci u Splitu čuva se 1 knjiga dijelom ispisana i 12 raznih spisa što sve potječe iz Žmana, a poklonom Hrvoja Morovića 1952. i 1955. to je došlo u ovu biblioteku. Još nisu obrađene.

U Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu čuva se pergamentna knji­žica koju je ispisao fra Šimun Klimantović 1511. u samostanu sv. Mihovila u Zaglavu. To je zbirka franjevačkih indulgencija, a prijevodje iz latinske knjižice Mare magnum privilegiorum s kojom je zajedno uvezana.[42]

U Samostanu sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu čuva se Libar brašćine Gospe od Začeća na Zaglavi i u Žmanu (17.-18. st.) i najpotpuniji Klimantovićev zbornik pisan na pergameni, koji je završio 1512. također u zaglavskom samostanu.[43]

U obiteljskom arhivu dr. Ive Petriciolija u Zadru čuva se 36 isprava iz 17. i 18. st., od kojih je 15 mandata zadarskih knezova. Još nisu publicirane.

U obitelji pok Šime Grandova u Salima čuva se 1 diobeno pismo iz 1735. i 1 kupoprodajni ugovor iz 1794.

U obitelji Petra Piasevolija u Salima čuva se 1 kupoprodajni ugovor iz 1803.

U obitelji Milivoja Ugrinića u Biogradu čuvaju se 2 pisma pisana u Tkonu 1756. o pozajmljenu novcu, zbog čega se zalaže zemlja dok se novac ne vrati, i 1 pismo pisano također u Tkonu 1764. o prodaji zemlje. Još nisu obrađena.

U obitelji Nede Grbina u Zagrebu čuva se dio Madrikule braće zmorašnjega kraja u Salima pisane u 17. i 18. st.

Iz iznesenih podataka vidimo kamo su sve dospjele naše glagoljske rukopisne knjige, bilježnice i isprave koje su nastale ili bile u uporabi na zadarskom području. One se danas čuvaju većim dijelom u našim institucijama i nekim obiteljima, ali i u inozemstvu. Baština koja se čuva kod nas, postupno se sada evidentira i obrađuje, ali je pitanje kada i kako ćemo to učiniti s onom koja je u Lenjingradu, Padovi, Rimu, Trstu i navodno u poznatoj venecijanskoj biblioteci “Marciani”.

Osim rukopisnih glagoljskih knjiga, bilježnica, isprava, spisa i raznih ulomaka, treba još spomenuti i 249 tiskanih glagoljskih knjiga (misala, brevijara, “čina svetih”, bukvara i dr.) koje su se očuvale u župama zadarske nadbiskupije. To su uglavnom izdanja Kongregacije za širenje vjere u Rimu (Congregatio de Propa­ganda Fide) od Levakovićeva misala iz 1631. pa sve do Parčićeva II. izdanja misala iz 1905. Spomenuti broj od 249 knjiga evidentirao je Vladislav Cvitanović u župama na zadarskim otocima.[44] I u župama kopnenoga dijela zadarske nadbis­kupije kao i na otoku Pagu vjerojatno ima takvih tiskanih glagoljskih knjiga koje bi trebalo što prije popisati i skloniti ih da se čuvaju na prikladnijim mjestima jer je i to dio naše baštine.

Na kraju treba spomenuti i 3077 svećenika i laika glagoljaša koliko ih je nabrojio Cvitanović od 10. do ovog stoljeća.[45] To nije konačan broj i on će se u daljnjim istraživanjima samo povećavati. Među tim svećenicima bilo je biskupa, opata, kancelara, kanonika, popova i fratara, od kojih su se neki istaknuli kao branitelji glagoljice, govornici, osnivači biskupija, tiskare u Rijeci, sjemeništa u Zadru, kao književnici, prevoditelji, pisari i izdavači glagoljskih knjiga i si. Svi su oni bili svaki na svoj način tvorci i širitelji glagolizma na ovom području pa i dalje, te na taj način čuvari nacionalne svijesti naroda na ovim prostorima kojeg su očuvali od odnarodnjavanja.

Iz izloženoga može se zaključiti da je na području zadarske nadbiskupije nastalo i bilo u uporabi mnoštvo hrvatskih glagoljskih spomenika sve tamo od 12. pa do kraja 19. st. Iz prvih stoljeća “života glagoljskoga pisma” nemamo očuvanih spomenika što ne znači da ih nije bilo i da ih se možda neće naći. Takvo je tada stanje i u drugim krajevima gdje je glagoljica bila u uporabi.

***

Na zadarskom području broj glagoljskih spomenika postupno se povećava do 17. st., a onda nastaje stagnacija koja počinje s pojavom tiskanih latiničnih knjiga kojima će se. služiti i neki svećenici glagoljaši. Početkom 19. st. u Dalmaciji nove okupacijske vlasti (austrijska, francuska, pa ponovno austrijska) iz političkih razloga nameću uporabu latinice i u seoskim župama u vođenju crkvene adminis­tracije i matičnih knjiga, te je i tamo glagoljica napuštena. Od tada su vrlo rijetki svećenici koji se njom služe. Još 1873. glagoljicom se popunjava knjiga godova mrtvih u župi Kali na otoku Ugljanu i s time prestaje svaka njezina uporaba na zadarskom području. Iz pijeteta u ovom su stoljeću nastala 2 natpisa napisana glagoljicom na nadgrobnim pločama u Novigradu i Velom Ratu i 1 na zvonu u Debeljaku.

Kako je to na početku istaknuto, Zadar i njegova okolica sa susjednim Ninom bio je živi centar i pravi rasadnik glagoljske pismenosti pa je Zadar u svojoj povijesti jedini među svim gradovima na Jadranu, a time i u Hrvatskoj, nosio atribut “glagoljaškog grada.”[46] U njemu i njegovoj okolici i danas se nalazi lijepi broj spomenika očuvane glagoljske baštine, koju treba najprije katalogizirati, a onda prići njezinu proučavanju i prezentaciji.

 


[1] Radovao se unaprijed Zborniku, ali ga nije dočekao. Preminuo je u Zagrebu 21. siječnja 1999. Sjećamo ga se sa zahvalnošću.

[2] Ante M. Strgačić, Hrvatski jezik i glagoljica u crkvenim ustanovama grada Zadra, Zadar, Zbornik MH, Zagreb, 1964, str. 375-376.

[3] Ivan Ostojić, Benediktinci glagoljaši, Slovo, br. 9-10, 1960, str. 19.

[4] Ivan Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj, sv. II, Split, 1964, str. 227.

[5] Vjekoslav Štefanić, Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije, I. dio, Zagreb, 1969, str. 19.

[6] Stjepan Ivančić, Povjestne crte o samostanskom III. Redu sv. o. Franje po Dalmaciji, Kvarneru i Istri iporaba glagolice u istoj redodržavi, Zadar, 1910, str. 28.

[7] Marija Pantelić, Glagoljski kodeksi Bartola Krbavca, Radovi Staroslavenskog instituta, knj. 5, Zagreb, 1964, str. 82-83.

[8] Božidar Finka, Ušaljev natpis, Ljetopis JAZU, knj. 64, Zagreb, 1960, str. 352-356; Vladislav Cvitanović, Glagoljski natpis u Grusima, Radovi Centra JAZU u Zadru, knj. XXI, Zadar, 1974, str. 143-146; Nedo Groin, Glagoljica u Salima. Župa Sali o 400. obljetnici dogradnje župne crkve sv. Marije, 1581-1981, Sali, 1981, str. 65-78; Branko Fučić, Glagoljski natpisi, Djela JAZU, knj. 57, Zagreb, 1972. Natpisi se donose po abecednom redu mjesta.

[9] Nedo Grbin, Glagoljica u Luci. Župa Luka na Dugom otoku o 100. obljetnici obnove župne crkve sv. Stjepana prvomučenika, Zagreb, 1988, str. 29-35; Isti, Glagoljica i glagoljaši u Sukošanu. Župa Sukošan o 700. obljetnici prvog spomena mjesnog imena Sukošan, 1289-1989. Zagreb, 1989, str. 61-65; Isti, Glagoljica na biogradskom području, Biogradski zbornik 1, Zadar, 1990, str. 444-446.

[10] Vladislav Cvitanović, Prilog poznavanju kulturne povijesti na zadarskom području (glagoljica), Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. X, Zadar, 1963, str. 309.

[11] Ante Strgačić, Hrvatski jezik i glagoljica…, str. 374. 

[12] Ivan Milčetić, Berčićeva zbirka glagoljskih rukopisa i štampanih knjiga u Lenjingradu, Radovi Staroslavenskog instituta, knj. 2, Zagreb, 1955, str. 108-124.

[13] Ivan Berčić, Dvie službe rimskoga obreda za svetkovinu svetih Ćirila i Metoda, Zagreb, 1870, str. 13 i 25-27.

[14] Karlo Horvat, Glagoljaši u Dalmaciji, Starine JAZU, knj. XXXIII, Zagreb, 1911, str. 539-551.

[15] Petar Runje, Prema izvorima, Zagreb, 1990, str. 17-19, 84-92, 141, 183-184, 191-194, 196 i 198-206.

[16] Lucas Jelić, Fontes historici liturgiae glagolito-romanae a XIII ad XIX saeculum. Veglae MCMVI, na više mjesta u knjizi po stoljećima.

[17] Vladislav Cvitanović, Prilog poznavanju kulturne povijesti…, sv. X, Zadar,1963, str. 321, 324, 328,331 i 334-336.

[18] Ante M. Strgačić, Hrvatski jezik i glagoljica…, str. 396-398.

[19] Amos Rube Filipi, Biogradsko-vransko primorje u doba mletačko-turskih ratova, Radovi
Instituta JAZUu Zadru, sv. XIX, Zadar, 1972, str. 423-424,436-439,443,453, 455, 459 i 490.

[20] Blaž Jurišić, Glagoljski spomenici otoka Vrgade, Rad JAZU, knj. 327, Zagreb, 1962, str. 88-94.

21 Anica Nazor, Glagoljica u benkovačkom kraju. Benkovački kraj kroz vjekove, Zbornik 1, Benkovac, 1987, str. 126-129.

[22] Petar Runje, Prema izvorima, str. 135-137.

[23] Anica Nazor, Glagoljica u benkovačkom kraju…, str. 129-130.

[24] Marija Pantelić, Hrvojev misal i njegov historijsko-liturgijski sastav. Hrvatskoglagoljski misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Transkripcija i komentar, Zagreb, Ljubljana, Graz, 1973, str. 489-494.

[25] Ksenija Režić u prikazu faksimila Newyorškog misala, Slovo, br. 30, 1980, str. 128.

[26] Vladislav Cvitanović, Popis glagoljskih kodeksa u zadarskoj nadbiskupiji, Starine JAZU, knj. 42, Zagreb, 1949, str. 349-370  i knj. 47, Zagreb, 1957, str. 197-221; Vladislav Cvitanović, A. Rube Filipi, Petar Vlasanović i Ante Strgačić, Popis glagoljskih kodeksa u zadarskoj nadbiskupiji, Starine JAZU, (knj.43,str. 259-287.

[27] Blaž Jurišić, Glagoljski spomenici otoka Vrgade…, str. 85-110.

[28] Ante M. Strgačić, Inventar fonda matičnih knjiga Državnog arhiva u Zadru, Arhivski vjesnik,sv. 2, Zagreb, 1959, str. 485-539.

[29] Vladislav Cvitanović, Glagoljica na zadarskim otocima. Zadarsko otočje, Zbornik, Izdanje Narodnog muzeja u Zadru, Zadar, 1974, str. 138. i 148.

[30] Vladislav Cvitanović, Popis glagoljskih kodeksa…, knj. 47, Zagreb, 1957, str. 198.

[31] Miscelanea /, Državni arhiv Zadar, 1949. i III-V, 1950-1952, na više mjesta

[32] Vladislav Cvitanović, Prilog poznavanju kulturne povijesti…, sv. X, Zadar, 1963, str. 337. i 336.

[33] Hrvoje Morović, Glagoljski spisi arhiva obitelji Garanjin-Fanfonja u Trogiru, Historijski arhiv u Splitu, sv. 5, Split, 1965, str. 67-111.

[34] Vjekoslav Štefanić, Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije, I. dio, Zagreb, 1969. i II. dio, Zagreb, 1970, na više mjesta prema vrstama rukopisa.

[35] Ivan Milčetić, Berčićeva zbirka glagoljskih rukopisa i štampanih knjiga u Lenjingradu, Radovi Staroslavenskog instituta, knj. 2, Zagreb, 1955, str. 93-128.

[36] Mirjana Šokota, Nepoznati dio rukopisne zbirke Ivana Berčića, Slovo, časopis Staroslavenskog zavoda u Zagrebu, br. 30, Zagreb, 1980, str. 139.

[37] Arturo Cronia, “Glagolitica Jadertina” del secolo XVII, Slavistična revija, X let, 1 -4, Ljubljana, 1957, 6, str. 129-139.

[38] Isti, glagolitica Iadertina…, str. 130.

[39] Sergio Bonazza, Die Westliche Ausdehnung der glagolitischen Schrift, Münchner Zeitschrift für Balkankunde, Band 2, München, 1979, str. 9.

[40] Josip Kolanović, Glagoljski rukopisi i isprave u Arhivu Hrvatske, Slovo, br. 30, 1983, str. 143-144. i 156-157.

[41] Ante Šupuk, Šibenski glagoljski spomenici, Izdanje JAZU, Zagreb, 1957, str. 16-17.

[42] Ivan Milčetić, Hrvatska glagolska bibliografija, I. dio, opisi rukopisa, Starine JAZU, knj.XXXIII, Zagreb, 1911, str. 382-388.

[43] Ivan Milčetić, Hrvatska glagolska bibliografija…, str. 405. i 95-99.

[44] Vladislav Cvitanović, Glagoljica na zadarskim otocima…, str. 133-146.

[45] Vladislav Cvitanović, Prilog poznavanju kulturne povijesti na zadarskom području (glagoljica), Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. VI-VII, Zagreb, 1960, str. 201-234 i sv. X, Zadar, 1963, str. 309-343.

[46] Anica Nazor, Glagoljica u benkovačkom kraju…, str. 125.

TV Vatikan