Print Friendly, PDF & Email

Redovita sjednica Vijeća HBK za kulturu i crkvena kulturna dobra koju je sazvao i njome predsjedao zadarski nadbiskup Želimir Puljić, predsjednik toga Vijeća, održana je u srijedu 8. studenoga u prostorijama HBK u Zagrebu. Tema zasjedanja bila je ‘Ususret  Europskoj godini kulturne baštine’ i neki kulturni događaji kršćanske inspiracije koji se zadnjih godina održavaju diljem Hrvatske. Najprije je mons. Puljić izvijestio kako su Europski parlament i Vijeće Europske unije 17. svibnja 2017. g. odlučili proglasiti da 2018. godina bude „Europska godina kulturne baštine”. Ideali, načela i vrijednosti zajednički su „izvor sjećanja, razumijevanja, identiteta, dijaloga, kohezije i kreativnosti za Europu“, stoji u obrazloženju te odluke. U preambuli Ugovora o Europskoj uniji (UEU) navodi se kako su potpisnici „nadahnuti kulturnim, vjerskim i humanističkim nasljeđem Europe“ odlučili da se sljedeća godina obilježi kao godina Europske kulturne baštine. 

Europska godina kulturne baštine dobra je prigoda razmišljati o „čovjeku kao stvaratelju kulture“ naglasio je mons. Puljić. U tomu nam može pomoći učiteljstvo Crkve, osobito dvojica velikih papa, Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. „Sv. Ivan Pavao II. je pisao kako fizičke sile, osjećaji, inteligencija ne određuju čovjeka, već ga treba mjeriti mjerom svijesti i savjesti. Time se on distancira od ideologija koje razmišljanja o čovjeku započinju od slika stvorenih putem socijalnih, povijesnih, kulturnih, materijalnih ili političkih uvjetovanosti. Uz to, sv. Ivan Pavao II. navodi dvije bitne dimenzije kulture: slobodu koja izvire iz ‘dubine duha, iz bistrine uma i iz nesebične ljubavi’, te cjelovitost koja ‘nije niti sam duh, niti samo tijelo; a ni sama individualnost, kao niti sama socijalnost’. Ona zapravo vapi za transcendencijom jer u čovjeku ‘drijema izvanpovijesni element koji je izvorom njegove ljudskosti’“ rekao je nadbiskup Puljić.

Ivan Pavao II. je pisao o potrebi „obnove kulture“ koja će se dogoditi ako se „znanstvena misao i snaga vjere udruže u traženju istine koju je Bog objavio čovjeku“. Sredstva za obnovu kulture su razum i znanost. Budući da se razum zadnjih stoljeća „pokazao samodostatnim“, često se „izjednačavalo religiju s iracionalnošću“. Zbog toga se sveti Ivan Pavao II. nije umarao ponavljati kako razum može ostvariti potencijal svojih mogućnosti ako „prihvati zagrljaj s vjerom“. Preobrazba čovjeka, znanosti i kulture dogodit će se kad se udruže razum i vjera, znanost i etika. „Nadati se kako će Crkva u Europskoj godini kulturne baštine (2018.) znati ponuditi svoje silno blago baštinjeno i stvarano stoljećima. A uz to pokazati put obnove kršćanske kulture koja će se dogoditi ako „razum zagrli vjeru, a znanost krene u svoje pustolovine pod ruku s etikom“ kako je pisao i govorio sveti Ivan Pavao II.“ poručio je mons. Puljić.

Nakon usvajanja Zapisnika s posljednjeg zasjedanja, prešlo se na izvješća o nekim kulturnim događajima kršćanske inspiracije zadnjih godina diljem Hrvatske. O “Danima kršćanske kulture” u Splitu, Šibeniku i Dubrovniku govorio je akademik Emilio Marin. O “Tjednu kršćanske kulture” u Osijeku, Vinkovcima i Slavonskom Brodu u organizaciji “Udruge katoličkih intelektualaca” izvijestio je mons. Luka Marijanović. O “Festivalu kršćanskog kazališta” koji se već treću godinu odvija u Zagrebu govorio je mons. Nedjeljko Pintarić, a o kulturnim događajima u sklopu “Dana hrvatskih svetaca i blaženika” u Križevcima izvijestio je don Damir mr. Bobovec. O kulturnim programima koji je odvijaju u sklopu “Krševanovih danima kršćanske kulture” u Zadru govorio je mons. Pavao Kero.  

Kao zadnja točka susreta, predsjednik Vijeća HBK za kulturu i crkvena kulturna dobra, mons. Želimir Puljić održao je kratko slovo „In memoriam dr. Darka Gašparovića“ koji je bio dugogodišnji član Vijeća. Preminuo je 7. siječnja 2017. g. u Rijeci, u 73. godini života. Rodio se 27. travnja 1944. g. u Zagrebu, gdje je maturirao na Klasičnoj gimnaziji, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te magistrirao i doktorirao iz društveno-humanističkih znanosti na istom fakultetu. Objavio je petstotinjak kazališnih kritika, ogleda, feljtona, polemika i kolumni u mnogim hrvatskim i stranim časopisima i listovima. Autor je deset knjiga iz područja teatrologije, teorije književnosti, dramske i putopisne književnosti. Objavljivao je tekstove duhovnog značaja u kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana, bio je član Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa, Hrvatskog društva političkih zatvorenika, Družbe Braća Hrvatskog Zmaja te član Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za kulturu i crkvena kulturna dobra. Veliki i decentan skup građana koji su došli na riječko groblje Kozalu oprostiti se od njega, pokazuje kako su ga neizmjerno cijenili i znali da je bio uzoran vjernik.  On je svake nedjelje dolazio i pjevao na misu u dominikanskoj crkvi svetoga Jeronima u Rijeci, pa ga je isti zbor ispratio na vječni počinak. 

Kao intendant u Rijeci Gašparović je otvorio kazalište gradu i grad uveo u kazalište dramatizacijom romana „Vježbanje života“ Nedjeljka Fabria. Taj je komad postao zaštitnim znakom grada Rijeke i njezine kazališne umjetnosti. Dr. Gašparović po vokaciji je bio pjesnik, a njegov umjetnički jezik bio je prožet dubokom duhovnošću. Posljednju knjigu posvetio je „svojoj duhovnoj braći (Nelku, Šacu, Jordanu) suputnicima i supatnicima u traganju za zlatnim runom u vremenu, nevremenu i svevremenu, za sve što su dijelili u nedjeljivome“. Tako je napisao na prvoj stranice knjige „Zlatnoga runa“ koja je objavljena dva dana prije njegove prerane smrti. Tim kratkim prisjećanjem na poštovanoga kolegu, članovi Vijeća HBK za kulturu i crkvena kulturna dobra htjeli su zahvaliti za njegov doprinos na području teatrologije i književnosti, te osobiti na polju osobnog vjerničkog svjedočanstva i kršćanske kulture. On sam uputio je posljednjom knjigom „Zlatnoga runa“ „najveću zahvalnost Stvoritelju koji mu je dao darove i sposobnost da ih prepozna, prihvati i umnoži“.

TV Vatikan