Print Friendly, PDF & Email

Uzoriti,

Draga braćo u biskupstvu,

prava mi je radost sudjelovati na ovom susretu i prigodi bratskog zajedništva. Od sveg srca vas pozdravljam i zahvaljujem kardinalu Bozaniću što me pozvao u Zagreb i svima vama što ste mi pružili priliku susresti se s vama u ovom lijepom sjedištu Hrvatske biskupske konferencije. Sveti Otac me zamolio da vam prenesem njegove pozdrave i potaknuo me da zajamčim njegovu blizinu Crkvi u Hrvatskoj, koju iščekuje pozdraviti u Rimu, zajedno s njezinim pastirima, u prigodi posjeta ad limina Apostolorum.

Kao uvod u ovaj susret, želio bih citirati riječi iz Psalma 133: Ecce quam bonum et quam iucundum habitare fratres in unum, »Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti« (r. 1): nije li možda bratsko zajedništvo jedan od najljepših, najvrsnijih i najutješnijih darova koje nam je Bog dao?

Znakovita blizina vašeg sjedišta Apostolskoj nuncijaturi pruža mi priliku da istaknem vrlo bliske odnose Crkve u Hrvatskoj s papom i Svetom Stolicom, kojima svi pridajemo vrlo veliku vrijednost. Posebno je korisna, u svezi s tim, suradnja papinskog predstavnika. Sàmo pravo sveopće Crkve povjerava mu glavnu zadaću “da se svakodnevno učvršćuju i čine djelotvornijima veze jedinstva koje postoje između Apostolske Stolice i partikularnih Crkava” (ZKP, kan. 364). Nadam se da će, također, preko službe koju obavlja nuncijatura i čestih i srdačnih kontakata pojedinih biskupa i biskupske konferencije s Papinim predstavnikom, Crkva u Hrvatskoj sve više rasti i učvršćivati ono zajedništvo s Rimskim Prvosvećenikom, koje je bilo njezin prepoznatljivi znak kroz povijest i koje je, kao što znamo, jamstvo slobode pred svakom zemaljskom vlašću i svakim partikularnim interesom kao i otvorenosti sveopćoj Crkvi i njezinoj katoličkoj dimenziji, nasuprot svakoj opasnosti da budemo prignuti nad samima sobom.

Hrvatska ima kršćanski identitet čiji korijeni sežu duboko u prošlost. Kršćanstvo je strukturni element hrvatskog društva u njegovoj ne samo vjerskoj, već i odgojnoj i kulturnoj dimenziji, gdje je Crkva pronašla značajno područje evangelizacije.

U skladu sa svojim identitetom, hrvatski narod je uvijek pokazivao neprijepornu vjernost Apostolskoj Stolici. U povijesnim kronikama nalazimo potvrdu neprekinutih kontakata s nasljednicima apostola Petra, još tamo od sedmog stoljeća. Godine 641. papa Ivan IV. poslao je u Dalmaciju, svoj zavičaj, opata Martina, davši tako veliki poticaj evangelizaciji ovih krajeva.

Tijekom stoljećâ bilo je mnogo papa koji su unaprjeđivali već vrlo bliske veze s hrvatskim narodom, pokazujući bezbrojne znakove dobrohotnosti prema ovoj Crkvi i ovoj zemlji, koji su bili od pomoći u nadvladavanju i najdramatičnijih trenutaka. Kako se ne sjetiti – zahvalna srca i s neizbrisivim sjećanjem – posebne blizine svetog pape Ivana Pavla II.!

Nije zacijelo slučajno da je komunistička diktatura, od 1945. do 1990. godine, činila sve ne bi li raskinula vezu između hrvatskog naroda i Svete Stolice, izloživši Crkvu u Hrvatskoj sustavnom progonu kojemu je cilj bio njezino zatiranje.

Želim podsjetiti, s tim u svezi, na duboke riječi pape Benedikta XVI. iz govora održanog na slavlju Večernje u zagrebačkoj katedrali, na kraju njegova apostolskog putovanja u Hrvatsku, 5. lipnja 2011. godine: “Ono posebno teško doba obilježio je jedan naraštaj biskupa, svećenika i redovnika, spremnih umrijeti da ne bi izdali Krista, Crkvu i Papu. Narod je vidio da svećenici nisu nikad gubili vjeru, nadu, ljubav, te su tako ostali uvijek sjedinjeni. To jedinstvo objašnjava ono što je ljudski neobjašnjivo: da tako kruti režim nije mogao slomiti Crkvu” (Benedikt XVI., Slavlje Večernje s biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama i bogoslovima i sjemeništarcima, Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetoga Stjepana, 5. lipnja 2011.).

   U tim teškim vremenima, Crkva u Hrvatskoj imala je pred sobom herojsko svjedočanstvo koje je pružio zagrebački nadbiskup, blaženi kardinal Alojzije Stepinac. Protiv njega je komunistički režim pokrenuo sudski proces, koji je zapravo bio obična farsa, s namjerom da procesuira čitavu Crkvu u Hrvatskoj, klerike i vjernike. Nije slučajno što je papa Pio XII. to nazvao “prežalosnim procesom”.

Velika vjera u Božju Providnost, praćena ljubavlju prema svima, pa i prema neprijateljima, dala je blaženom Stepincu snagu da se herojskim duhom suoči s teškom kaznom koja mu je dosuđena. Tu istu snagu koja dolazi odozgor crpili su blistavi primjeri svetosti u Crkvi u Hrvatskoj, kao i mučenici svakog vremena i mjesta.

“Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer – utemeljena je na stijeni” (Mt 7, 25). Drago mi je podsjetiti na ovaj redak iz Evanđelja po Mateju dok s divljenjem razmišljam o zrelosti ove partikularne Crkve, koju ni progon, ni koncentracijski logori, ni pokušaj sustavne ateizacije nije mogao izbrisati, jer je usidrena na dubokim kršćanskim korijenima.

Draga braćo, sada je na vama da čuvate i još više jačate ovu bogatu baštinu. Nezaobilazna je to zadaća jer kršćanski identitet Hrvatske ima ne samo prošlost i sadašnjost, već i budućnost.

Dopustite mi da se ponovno poslužim, s tim u svezi, dozivanjem u sjećanje slike koju je Ivan Pavao II. upotrijebio na euharistijskom slavlju u Zagrebu 11. rujna 1994. usporedivši vjeru narodâ s rijekama Savom i Dunavom koje teku jedna blizu druge i na kraju se susreću. Tom simboličnom slikom evocirao je dvije tradicije, katoličku i pravoslavnu, koje su pozvane provesti ekumenski poduhvat približavanja i združivanja (usp. Ivan Pavao II., Homilija na euharistijskom slavlju u prigodi devetstote obljetnice osnivanja Zagrebačke biskupije, Zagrebački hipodrom, 11. rujna 1994.).

Želimo se poslužiti slikom dviju velikih rijeka ovoga kraja koje se jedna s drugom spajaju, uvjereni da se vjera i život, također, moraju susresti kako bi mogli dati svjedočanstvo svijetu.

Da vjera i život ne bi išli jedno pored drugog i uvijek bili odvojeni, potrebno je vjernike motivirati i potaknuti da ostanu dosljedni vjeri koju ispovijedaju, u svim osobnim situacijama i konkretnim okolnostima današnjeg vremena, u kojem se javljaju novi izazovi na najrazličitijim poljima. Svi shvaćamo njihovu živu složenost, napose izazovâ sekularizacije i ravnodušnosti.

U ritmu društvenih promjena, pastoralno djelovanje mora biti kadro pružiti evangelizaciju koja učinkovito ulazi u dušu ljudi. Živa, konkretna situacija ljudi je polazište i bitno uporište svakog pastoralnog djelovanja. Ondje se događa “kultura susreta” koju je papa Franjo uzeo za nît vodilju svojih pastirskih učenja. Znamo da se ne može naviještati ako se nismo “okupali u stvarnosti”, ne samo zato da bismo uspostavili skrupuloznu i svrsishodnu dijagnostičku ocjenu te stvarnosti, koliko više zato da prihvatimo njezinu novost i izazove i smognemo hrabrosti da pružimo prikladne odgovore na njih. Sveti Otac nas ne prestaje poticati da napustimo proračunata posredništva i oprezne ravnoteže, te da umjesto toga odaberemo dalekovidne poglede i otvaranja, počevši “odozdo”, od “periferijâ”, te tako izađu na vidjela čvorišta i problemi koji su od vitalne važnosti za našu budućnost, ali s kojima često nemamo hrabrosti uhvatiti se u koštac.

To je izazov koji se tiče čitave Crkve. Ovo je čas obnove, svjesni da “smo uvijek djelotvorniji kada se brinemo za to da stvaramo procese, radije nego da zavladamo položajima koji sa sobom nose neku moć” (Evangelii gaudium, 223).

U našoj sadašnjici, među mnogim darovima na kojima trebamo biti zahvalni Bogu, zasigurno je i ovaj zahtjevni ali spasonosni poziv na obnovu za čitavu Crkvu, koji nas papa Franjo poziva trajno živjeti.

Koristim priliku zahvaliti zagrebačkom nadbiskupu, Njegovoj Uzoritosti kardinalu Josipu Bozaniću i požeškom biskupu, Njegovoj Preuzvišenosti mons. Antunu Škorčeviću, za strpljivi rad koji ste obavili kao stalni članovi Mješovite komisije hrvatskih i srpskih stručnjaka za ponovno razmatranje lika blaženog kardinala Alojzija Stepinca. To je bila gesta od velike ekumenske vrijednosti prema našoj pravoslavnoj braći. Drago mi je što ste priveli taj posao kraju s radošću i nadom u dublju slogu, u zajedničkoj predanosti svjedočenju vjere u Krista Gospodina i zajedničkom htijenju da kročite zajedno prema željenom jedinstvu. Ne dopustimo da bude uzaludna ponuda pomirenja koju ono nosi sa sobom, svjesni da je upravo ovo temelj na kojem treba graditi jedinstvo: oproštenje i pomirenje.

Draga braćo, bio sam slobodan podijeliti s vama neka razmišljanja, a da se ne dotičem pojedinih pitanja ove vaše Crkve, koja ću sada imati zadovoljstvo čuti od vas. Znam da s oduševljenjem obavljate svoju službu pastirâ, skrbeći za Božji narod, svećenike, sjemeništarce i bogoslove.

Povjeravam Mariji našoj Majci vaš apostolski rad, da vas štiti i podupire. Sa svoje strane jamčim vam svoju molitvu, uzdajući se da ćete se i vi mene spomenuti u svojim molitvama.

Zagreb,. 30. listopada 2017.

TV Vatikan