Print Friendly, PDF & Email

Sv. Ivan Krstitelj je granit značaj koji i danas privlači

(Čitanja: Jr 1, 17-19; Mk 6, 17-29)

1. Uz blagdan Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja čuli smo izvješće o Jahvinoj poruci za proroka Jeremiju, kao i kratku povijest Ivanova stradanja. Prorok Jeremija otvara nam svoju dušu i ispovijeda kako ga je „Gospodin zaveo, nadjačao i svladao“. Jahve se, naime, iznenada upleo u njegov život pa ga poziva biti prorokom u svom narodu. Jeremija je zbunjen. Ne osjeća se sposobnim i jakim pa stoga nastaje dramatična borba i hrvanje između njega i Boga. Jahve mu pokazuje kako na njega misli već odavno: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh, prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih“. Jeremija se otimlje i opravdava kako se plaši, ne zna govoriti i još je dijete. „Ne govori dijete sam, uzvraća Jahve, već idi onamo kamo te šaljem. Ne boj se, jer ja sam s tobom“. Tada se Jahve dotače njegovih usta i reče mu: „Ustani, opaši bedra i ne boj se“. Dramatična borba pokazuje ozbiljnost poziva, zadataka i poslanje koje nikako nije lako.

Svaki poziv, a posebice onaj proročki, nešto je veliko, osobno i neopozivo. Kad Bog zove, onda on mijenja tijekove života onoga koga poziva. Izbacuje ga iz kolotečine i uhodanih tračnica i usmjerava na nešto novo. Sjetimo se Abrahama koga „Bog poziva da ostavi svoj dom i krene tamo kamo ga on šalje“. Slučaj proročkog poziva Jeremije pokazuje pravo hrvanje i herojsku borbu između vlastite slabosti, nesposobnosti, osjećaja nemoći i straha s jedne strane, te Božje milosti i upornosti s druge strane. A kad nekoga Bog dotakne svojim prstom i ispuni svojim duhom, on postaje drugi čovjek. Iako je i dalje slab i krhak, on kreće s nakanom ispuniti do kraja što je Gospodin s njime planirao od „utrobe majke njegove“.

2. Uz blagdan smrti velikoga svetca, svetoga Ivana Krstitelja, za kojega je Isus rekao da se „takav od žene rodio nije“ (Mt 11, 7-11), čuli smo i izvješće iz evanđelja o njegovom stradanju. Ovoga svetca obično slikaju kao pustinjaka: U odjeći od devine kože, sa štapom u ruci i sandalama na nogama. Evanđelisti bilježe da je bio „navjestitelj Božje srdžbe i pravde njegove“, te svoje riječi upućivao svim staležima. Ni pred kim nije imao straha. Koljena mu nisu klecala, a niti je glas podrhtavao. Tako je uvjerljivo propovijedao da ga je i Herod volio slušati. Kad ga je Duh Božji potakao da ide „pripraviti put Gospodinu“, počeo je propovijedati i pozivati na obraćenje farizeje, saduceje, pismoznance i sve ljude oštrim ukorima i prijekorima: „Leglo gujinje!“ Vojnike je pozivao „neka ne čine nasilja“, a carinicima je dovikivao „da ne utjeruju više nego je određeno“. A kad je prekorio Heroda zbog njegove priležnice Herodijade, hrabrost ga je koštala i odvela u zatvor.

Ivan je bio sin pustinje, čovjek čista zraka i širokih pogleda. No, nije bio trstika koju vjetar okreće kako hoće. Naprotiv, bio je i ostao hrast kojem ni najjače oluje nije mogla nauditi. On ostaje vjeran Božjim načelima do kraja. Zbog svoje načelnosti i hrabrosti Ivan je kroz stoljeća bio drag i blizak našem čovjeku vjerniku. Jer, brojni „naši Ivani i Jeremije“ stradali su samo zato jer nisu htjeli pogaziti svoje vjere, zanijekati svoje korijene i odreći se kršćanskih načela. Ivan im je u tome bio i nadahnuće i zaštitnik. A znamo kako nije ovdje bilo lako odhrvati se svim silnim zavođenjima i zastrašivanjima. Bogu hvala što su naši pređi ostali uzgor, nepokolebivi i neustrašivi kad se radilo o vjernosti i idealima života. Zahvaljujući upravo takvima vjera i danas živi. Gdje bismo bili da nije bilo hrabrih i svjesnih ljudi u našoj prošlosti?!

3. Stoljećima su naši pređi bili na teškim ispitima i vodili bitku za goli život i opstanak s moćnicima ovoga svijeta koji su ih htjeli učiniti svojim slugama: od rimskih kraljeva i cezara, do boljševičkih komesara. Sjetimo se samo vremena kad je naš veliki kardinal Stepinac poput stotine svećenika bio zatvaran, suđen i mučen jer se nije htio odreći vjere, službe i istine. Bilo nam je stoga lijepo slušati svetog Ivana Pavla II., kad je u Solinu prije dva desetljeća (5. X. 1998.) okupljenim mladima i vjeroučiteljima progovorio o našem heroju, kojega je dan prije proglasio blaženima u Mariji Bistrici:

„Blaženi Alojzije Stepinac je službu naviještanja Evanđelja ispunio svojom patnjom za Crkvu, a poruku vjere zapečatio svojom smrću. Draža mu je bila tamnica negoli sloboda, i to samo zato kako bi obranio slobodu Crkve i njezino jedinstvo. Nije se strašio okova kako ne bi bile okovane riječi Evanđelja”. Kakva divna pohvala na račun toga Božjega viteza. Ona je vrlo slična pohvali koju je Isus uputio za Ivana: „Što ste izišli gledati? Trstiku koju vjetar ljulja? Ili proroka? Da, i više nego proroka.. Zaista kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja.” (Mt 11, 7-11). Zato i spominjemo dva puta u godini ovoga Božjega heroja koji je ostao vjeran Božjim načelima do kraja. I bio „granit značaj i karakter“ pa je Isus bio posebice drag.

4. Ovim zborovanjem uz dan svetoga Ivana mi pokazujemo našu ljubav prema Božjem Jaganjcu Isusu Kristu komu je Ivan Krstitelj pripravljao put. Ovo je znak i naše duboke zahvalnosti za dar Crkve po kojoj Isus nastavlja spašavati ljude. A ujedno izraz i našega poštovanja prema svetim sakramentima, posebice prema euharistiji koja je naša hrana i naša popudbina da ne klonemo pred brojnim kušnjama i da se ne izgubimo u sivoj sumaglici zavodljivih ideja koje nas salijeću sa svih strana. Okupljeni oko svetoga Ivana, komu je povjeren ovaj kraj, mi danas ispovijedamo da nam je zakon Evanđelja prava i cjelovita mudrost života.

To je vjera koju su prakticirali naši očevi kroz stoljeća i bili sigurni kako su sveci Božji miljenici, trajni moćni zagovornici i dragi zaštitnici. U tom duhu mi ćemo s vjerom usrdno moliti: „Udostoj se, Gospodine, pod zaštitom svetoga Ivana Krstitelja svoju ravnati svoju Crkvu, molimo te“! Ovoj starodrevnoj molitvi dodajemo usklik pjesme koju je sročio domoljub i mučenik, pater Petar Perica, koga su partizani bez procesa i suđenja s drugom šestoricom svećenika i pedesetak dubrovačkih intelektualca strijeljali na otočiću Daksi, 24. listopada 1944. A pripjev pjesma glasi: „Slava Ti kralju, slava Ti Bože. Pred tobom sve je pepeo prah. Dokle smo tvoji tko nam što može, jer ti si nam snaga, ljubav i strah. Srce božansko Isusa moga, daj da sve više ljubim te ja“. Amen.

† Želimir Puljić, nadbiskup zadarski

Medviđa, 29. kolovoza 2017.

 

TV Vatikan