Print Friendly

Tijekom meditativno-glazbene večeri pred Presvetim na uočnicu Tijelova u srijedu 14. lipnja u katedrali sv. Stošije u Zadru predstavljen je novi dokument Kongregacije za nauk vjere: ‘Iuvenescit Ecclesia – Pismo biskupima Katoličke Crkve o odnosu između hijerarhijskih i karizmatskih darova za život i poslanje Crkve’. Ulomke iz tog dokumenta pročitao je don Roland Jelić, tajnik zadarskog nadbiskupa. Razmatrane su karizme prema Novom zavjetu, odnos između hijerarhijskih i karizmatskih darova u novijem crkvenom učiteljstvu, njihov teološki temelj, međuodnos u životu i poslanju Crkve te crkveno uređivanje odnosa između hijerarhijskih i karizmatskih darova. Sjemeništarac Zvornimir Rezo čitao je prikladne biblijske i ulomke iz drugih crkvenih dokumenata.

 

„Ako se pojedinim darovima (karizmama) da prevelika važnost, osobito nauštrb drugih elemenata u Crkvi, ako se pojedini darovi pogrešno tumače, ako se stavlja u opreku različite darove ili službe u Crkvi ili ako se sami darovi stavljaju u opreku prema Crkvi, tada je u pitanju vjerodostojno i djelotvorno navještanje Krista, u pitanju je vjernost Isusovom poslanju. Zbog toga je od silne važnosti i danas, kao što je to i Pavao činio, pitanje karizme u Crkvi postaviti na višu razinu, tj. postaviti ga na pravo mjesto u Crkvi, za dobro Crkve, kako bi napredovalo njeno poslanje u ovom svijetu“ pročitao je don Roland dio iz Dokumenta. U dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen gentium kaže se da isti Duh Sveti vodi narod Božji po sakramentima i službama i po krepostima koje dijeli vjernicima svih staleža korisnih u izgradnji Crkve prema onoj ‘Svakome se daje očitovanje Duha na korist’ (1 Kor 12,7). Sud o ispravnosti i urednoj uporabi izvanrednih darova pripada onima koji predsjedaju Crkvi i kojima pripada da Duha ne trnu, nego da sve provjere te zadrže ono što je dobro (usp. 1 Sol 5, 12 i 19-21).

  

Koncil uklanja antinomiju između laika i klerika. „Kroz povijesni hod Crkve, uslijed raznih utjecaja, Crkva je proživjela napetost između te dvije strane institucije, laika i klerika. To je bila napetost između općeg i ministerijalnog svećeništva, tj. između karizmi laika i karizmi svećeničkog reda, osobito u vrijeme pojave i jačanja protestantizma.Ta napetost često je, ali ne i ispravno tumačena kao napetost ili čak sukob između karizme i institucije, budući da se karizma vezala (iako samo prešutno, ali ipak često) primarno uz laike, a institucija uz svećenike. No, Koncil je tu napetost premostio izjavom da Duh darove dijeli svakome pojedinome, a u isto vrijeme naglašava posebne milosti svakog staleža. Tako je stavio odnos laika i klerika, općeg i ministerijalnog svećeništva u odnos ne jedan iznad drugoga, nego jedan uz drugoga – kao dva krila jedne institucije – ne dokidajući bitne objektivne razlike“ stoji u Dokumentu.

  

Autentične karizme treba promatrati kao darove od neprijeporne važnosti za crkveni život i poslanje. U koncilskom učenju se prepoznaje bitna uloga pastira u razlučivanju karizmi i njihovom redovitom vršenju u crkvenoj zajednici. „Izvorna povezanost između hijerarhijskih darova koji se podjeljuju sakramentalnom milošću svetog reda i karizmatskih darova koje slobodno razdjeljuje Duh Sveti, ima svoj najdublji korijen u odnosu između božanskog utjelovljenja Logosa i Duha Svetoga koji je uvijek duh Oca i Sina. Upravo kako bi se izbjegli dvoznačni teološki pogledi koji bi zastupali ‘Crkvu Duha’, zasebnu i odvojenu od hijerarhijsko-institucionalne Crkve, treba ponoviti kako se dva božanska poslanja uzajamno podrazumijevaju u svakom daru slobodno darovanom Crkvi“ poručuje Dokument.

Sakramenti i Riječ, kao i karizma, u sebi nose moralni obvezujući zahtjev ‘Idite’ (Mt 28,19) – zahtjev za uozbiljenjem Kristovog djela spasenja i dara Duha u konkretnom životu. Pojedine karizme mogu nositi moralnu obvezu samo za onoga koji prima karizmu, bez posebnih regulacija pastira, ali i u tom slučaju uvijek ostaju darovane za dobro Crkve.

„Pravila unutar Crkve odgovaraju zahtjevu za pravednošću koja proizlazi iz sakramenta, Riječi i dara Duha. Sasvim je pogrešno suprotstavljati evanđelje crkvenom zakonu, jer se on temelji na Objavi, ali i zato što je pravednost koju zakon štiti, primarni zahtjev ljubavi, bit Radosne vijesti“ kaže Dokument. U knjizi ‘Ali drugog puta nema’ Tomislav šagi Bunić piše: „Jedan je red djelovanja Duha u Crkvi preko hijerarhije, a drugi je red djelovanja po nedokučivoj slobodi Duha. Jedan te isti duh djeluje u oba ova smjera, zato ne može biti među tim djelovanjima prave suprotnosti. Sud o tome da je neka karizma zaista od Boga pripada crkvenom autoritetu. Čovjek pojedinac lako bi se dao zavesti od svoje mašte i od zloga duha“.

Ako bi se zanemarilo ili odbilo razlučivanje koje pripada pastirima, zahtijevajući potpunu autonomiju i odbijajući poslušnost pastirima, to bi bacilo sjenu na autentičnost dara. „Odbijanje poslušnosti pastirima u procesu razlučivanja, budući da je njihova služba upravljanja također karizmatskog reda, moglo bi se protumačiti i kao odbijanje poslušnosti Duhu koji je dan svakome pojedinome, za izgradnju Tijela. Služba pastira je također karizmatična – od Duha, pa se zato „karizmu ne može suprotstavljati službi u Crkvi, jer isti Duh djeluje na prvom mjestu u službi i preko nje“ poručuje Dokument.

 

„Uspostava dobrih odnosa između različitih darova u Crkvi traži stvarno uključivanje karizmatskih stvarnosti u pastoralni život partikularnih Crkava. To zahtijeva da različite udruge priznaju autoritet pastira u Crkvi kao bitnu stvarnost kršćanskog života i da teže tome da budu priznate, prihvaćene i eventualno očišćene, kako bi se stavile u službu crkvenog poslanja. S druge strane, oni koji su urešeni hijerarhijskim darovima, provodeći razlučivanje i praćenje karizmi, moraju srdačno prihvatiti ono što Duh pobuđuje unutar crkvene zajednice, uzimajući ih u obzir u pastoralnom djelovanju i cijeneći njihov doprinos kao pravo bogatstvo za dobro svih“ ističe se u Dokumentu.

  

Istaknuto je da Duh u svojim darovima ne zanemaruje drugoga, ne zanemaruje obveze osobe koju daruje prema drugim osobama (jer i njih jednako daruje); ne zanemaruje pravo i pravednost, jer su njegovi darovi milost, darovi milosrđa koje ne dokida pravednost nego je zahtjeva. „Dok imam obvezu i pravo živjeti svoj poziv, svoje darove, imam obvezu i pustiti drugoga da mi bude brat i da me i njegovi darovi izgrađuju, jer su i njegovi darovi od Duha, za dobro Crkve, za moje dobro: pustiti liječnika da mi bude liječnik, teologa da mi bude tumač, molitelja da moli za mene; pustiti župnika da mi bude župnik duhovno i pravno, pustiti biskupa da mi bude biskup, ministra da bude ministar – nesebično pustiti Duha da me daruje i preko drugih u kojima je njegov dar“ poručuje se u Dookumentu.

   

Ako se u svojim zajednicama pitamo o svojim darovima od Boga i o vlastitom daru kojeg nam je Bog darovao, tada se ne može izostaviti niti pitanje o daru drugih – ne radi usporedbe darova, nego radi većeg poštivanja, koje Pavao traži kod služenja darovima kad piše Rimljanima: „Pretječite jedni druge poštovanjem“ (Rim 12, 10). Zbog zajedničkog djelovanja za dobro Crkve i praktičnog razloga bitno je pitati se i o daru drugoga, jer može pomoći da i taj drugi spozna dar koji ima, a kojeg možda nije bio  svjestan.

„Dar Duha, Duh Sveti, ili se poštuje u potpunosti u sebi i u drugima, ili je posrijedi nedovoljna formiranost vjernika, nerazumijevanje darova, latentni egoizam koji je nespojiv s Duhom koji se daruje i poziva na darivanje, ili pak što drugo neminovno dovodi do napetosti između osobe i osobe: do drame sukoba u Crkvi. Konkretno življenje dara Duha ostvaruje se u župama i biskupijama: ne usporedno s njima, ne kao ‘crkvena subkultura’, ne mimo njih do opće razine, nego kao njihov sastavni, temeljni, konstitutivni dio života. Jer jedno Tijelo živi u njima i od njih. Ako je karizma, dar Duha, konstitutivni element Crkve, onda se to u jednoj Crkvi odvija u i od partikularnih Crkvi, biskupija. Doprinijeti životu župe i biskupije svojom karizmom znači na najjasniji način izgrađivati Tijelo – Crkvu“ naglasci su iz Dokumenta predstavljeni tijekom razmatranja na klanjanju.

  

Klanjanje je predvodio don Josip Radojica Pinčić, katedralni župnik, izričući molitvena predanja: za zahvalnost, poniznost, jednostavnost, za smisao i razumijevanje križa, za čisto srce i tijelo, zauzimanje za dobro, radost i odvažnost da budemo navjestitelji. Nasuprot Isusovom duhu spremnosti vršiti Očevu volju u svakom trenutku, u nama zavlada oholost i sebičnost te se molilo za Isusov duh prihvaćanja Očeve volje. Potaknuto je na odricanje od duha zavisti u odnosu s drugima, kad se ne radujemo dobru i uspjehu drugoga i zluradi smo ako je drugima teško.

    

Don Josip je prikazao i molitvu mons. Ivana Šaška da naša vjera bude cjelovita, da prodire u naš način prosuđivanja božanske i ljudske zbilje; da prihvaća odricanja i dužnosti koje sa sobom nosi, da jača u kušnjama, smiruje i odmara; za radosnu vjeru koja razveseljuje srce i uvodi u molitvu; da bude djelotvorna, trajno svjedočanstvo prisutnosti; da bude ponizna i ne traži temelj u ljudskoj mudrosti, nego u Isusovoj milosti i ljepoti križa, oslonjena na snagu Duha Svetoga.

    

Temeljem biblijskih čitanja, don Josip je molio da budemo poslušni autoritetima jer će oni za nas polagati račun, da se podlažemo autoritetu Crkve s radošću i bez mrmljanja (Heb 13,17), da budemo više poslušni Isusu nego ljudima (Dj 5,29), njegovim zapovijedima i da ostanemo u njegovoj ljubavi (Iv 15,10). Molilo se za svećenike i zaključno pjevao himan Tebe Boga hvalimo i Pohvale Imenu Božjem.

     

Sadržaj večeri priredio je Žan Morović, regens chori zadarske katedrale, a u liturgiji su sudjelovali i pjevanje euharistijskih pjesama pod njegovim vodstvom predvodili članovi crkvenih zborova grada Zadra.

Ines Grbić

 

TV Vatikan