Print Friendly

Gospićko-senjski biskup Zdenko Križić izlagao je o temi ‘Svećeništvo usidreno u euharistiji – žrtva, euharistija, apostolat’ na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu 10. svibnja u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru. „Važnost euharistijskih susreta za kršćane otkrili su i rimski carevi koji su progonili kršćane, osobito Dioklecijan, pa im je glavni zadatak bio uništavati kršćanska mjesta sastajanja i njihove svete knjige. To se vidi iz procesa kršćanima gdje bi im sudac rekao: ‘Ne pitam te jesi li kršćanin, nego ideš li na sastanke’“ rekao je mons. Križić, istaknuvši da je to glavna metoda i u  svim kasnijim kršćanskim progonima. „I danas vidimo kako se kršćane u zemljama gdje nemaju slobodu napada paljenjem i rušenjem crkava“ rekao je biskup, podsjetivši da su i komunisti u Hrvatskoj sprječavali ljude da idu u crkvu, govoreći da je vjera privatna stvar.

  

U Starom Zavjetu pralik euharistije je mana koja je bila snaga narodu na putu prema Obećanoj zemlji. „Kad Bog daje manu narodu u pustinji, dopušta da se skupi mane samo koliko je dovoljno za taj dan. Bog želi svaki novi dan susret sa svojim narodom. Motiv svakodnevne euharistije je baš to. Svakim danom trebamo novu snagu za služenje i žrtve koje će se tražiti u svakodnevnim iskušenjima“ rekao je mons. Križić, podsjetivši kako je kod izraelskog naroda slabila želja da stignu do Obećane zemlje, kad se prema mani počeo odnositi na hladan i površan način, blagujući je kao nešto uobičajeno. Sve više im je rasla želja da se vrate nazad, pa i kad su vidjeli čudesne plodove zemlje u koju trebaju doći, te čak optužuju Mojsija što ih je izveo iz zemlje kojom teče med i mlijeko.

 

Biskup je upozorio da je najveća prijetnja euharistije rutina i navika, pristup kao da ide sama od sebe, a onda i ne proizvodi ništa posebno. „Nije pitanje samo brzina i rastresenost s kojom se slavi, nego je veće pitanje naše vjere i naše nutarnje potrebe za euharistijom. Ako se euharistiji pristupa kao nečemu uobičajenome, samo snagom navike, stavljajući se u red kao u dućanu, onda euharistija gubi svoju moć. Euharistija je djelotvorna koliko je djelotvoran onaj koji je prima. Svaka milost traži čovjekovu suradnju“ istaknuo je biskup Križić. Podsjetio je na proroka Iliju koji je primio kruh koji mu je u klonuću dao da može putovati četrdeset dana i noći do Božje gore Horeba. „Međutim, snaga mane ili kruha koji je blagovao zavisi od pristupa tom kruhu. Ako je pristup površan, taj kruh nije više snaga. Ilija u prvi mah uzima kruh, pojede ga, ali se opet vratio spavati. Nikakvu snagu nije dobio. Anđeo mu mora dati drugi komad kruha. Ne zato što mu prvi komad nije bio dovoljan da se nasiti, nego mu je to poziv da promijeni svoj odnos prema tom kruhu. Nakon toga je mogao krenuti“ rekao je mons. Križić.

   

Predavač je rekao da je od početaka Crkve bilo jasno da biti kršćanin znači slaviti euharistiju. Da bi se mogla slaviti, bilo je nužno vjerovati u nauk apostola ili Crkve, biti kršten i živjeti u skladu s Evanđeljem. Grešnici nisu mogli u potpunosti sudjelovati u euharistiji. Nakon homilije su napuštali prostor gdje se slavila euharistija. „Za kršćane je euharistija bila od životne važnosti. Tu su se napajali snagom za autentično svjedočenje i eventualno mučeništvo“ rekao je biskup, podsjetviši na izreku prvih kršćana: ‘Mi ne možemo živjeti bez euharistije’. Nedjelja se čekala s velikom radošću. Za nedjelju se govorilo, ‘Tko je taj dan žalostan, čini grijeh’. „Zbog toga se znalo u kršćanskim zajednicama prvih stoljeća, kad u nedjelju netko izostane s euharistije, da je to sigurno neki ozbiljan razlog. Zato se odmah poslalo nekoga da ga potraže i vide što se dogodilo“ rekao je mons. Križić.

 

Euharistijski susreti vjernički formiraju zajednicu. U euharistiji se događala razmjena dobara, pomaganje najsiromašnijima, istaknuo je predavač. Tu se stvaralo bratstvo i sestrinstvo i raslo u iskustvu kako su svi jedno srce i jedna duša. Tu se čitala i tumačila Božja riječ i tako raslo u boljem poznavanju Boga i Božje volje. Kršćani su kroz euharistiju rasli u spoznaji Isusovog križa i njegove žrtve te je bila izreka: ‘U euharistiji ja sam svećenik, a Isus žrtva, a preko dana ja želim biti žrtva, a Isus svećenik’. „Već tada je kod svih bila prisutna svijest da se u euharistiji moraju dogoditi dvije pretvorbe da bi euharistija imala puninu: pretvorba kruha i vina u tijelo i krv Isusovu i pretvorba sudionika u ugodan prinos Bogu. Crkveni oci kažu, ‘Ne pitaj kako se to događa, nego po kome se to događa’“ rekao je biskup Križić.  

  

Euharistija je zahtjevna, istaknuo je predavač. „Puno daje i zato ne može biti jeftina. Euharistija nije  obični vjerski obred, nego stvarnost koja daje život. Zato ne trpi površnost“ rekao je biskup, naglasivši da cilj euharistije nije samo imati Isusa uza se, nego ga nositi, dati, pokloniti, učinti sebe darom pa i na trpeći način. „To je poslanje svećenika. Svećenik koji nije spreman na žrtvu, na služenje, ne razumije euharistiju. Može euharistiju imati svaki dan, ali s euharistijom nije povezan. To se može odraziti na njegovu vjeru i na vjerničku klimu cijele zajednice“ rekao je mons. Križić, potkrijepivši to primjerom svećenika Zaharije, oca Ivana Krstitelja. Zaharija je u svetište nad svetištima donio svoju i molitvu cijelog naroda. Čuo je riječi ‘Uslišana ti je molitva’, ali nije povjerovao. Prestao je moliti za svog potomka, to više ne očekuje niti mu to izgleda moguće. „Zbog toga postaje nijem, svećenik, čovjek riječi. Nijem je i za druge jer nije povjerovao riječi koja je njemu upućena. Posrednik je blokirao posredništvo. Narod ostaje bez blagoslova jer fali vjera svećenika, kad svećenik zataji. Svećenik blagoslivlje snagom Božjom, ne svojom. Ali kad usfali vjera svećnika, narod ostaje bez blagoslova. To je misterij posrednika svećeničke službe“ rekao je biskup Križić, potaknuvši svećenike da propitaju svoju posredničku ulogu; kakva je njihova euharistija, koliko nose Boga narodu i narod Bogu.

 

Govoreći o euharistiji kao spomenu Isusovog predanja za ljude, predavač je rekao da tu ima puno kušnji i napasti; da se svećeništvo koristi za osobne privilegije, za svoje prednosti, svoj ugled. „Isus se predaje za učenike, ali i oni postaju obvezatni ići Isusovim putem, predati se za svoj narod, svoju župnu zajednicu. Ako toga nema, svećenik nije razumio svoje poslanje. Nije lako razumjeti služenje. Ljudi često misle da je služenje poniženje, dok je za Boga najveći baš onaj koji služi. Kod Boga je veličina služenje, a ne napuhani ugled. I Sin Čovječji je došao da služi, a ne da bude služen“ istaknuo je mons. Križić, poručivši da su zato pranje nogu i nova zapovijed ljubavi nedjeljivi od euharistije i s njome čine jedinstveni čin.

Biskup je istaknuo da je Isus sebe definirao kao Put i kao Kruh. „To dvoje ide zajedno. Za put je potreban kruh, a kruh zahtjeva put. Kad su sv. Majku Terezu pitali otkud joj snaga za tolika djela, pokazala je na tabernakul. To je svjedočanstvo svih svetaca, i bl. Ivana Merza. Euharistija je snaga u trpljenju i nošenju svakodnevnog križa. Mnogi sveci su svjedočili kako su im patnje nestajale ili su se smanjile poslije pričesti“ rekao je mons. Križić, poručivši da se Isus lomio za druge, ali to postaje obveza svih koji blaguju euharistijski kruh. „Lomiti se nije lako, zahtjeva tešku borbu. Potrebno je satrti svoj egoizam, oholost, inate, svoje želje za ugledom i ponosom. Odreći se sebe. Samo pobjeda nad sobom i manama daje osobi sposobnost da se daruje drugima“ poručio je biskup Križić, zaključivši da se čovjek euharistije ne predaje i ne gubi nadu bez obzira koje ga poteškoće pratile.

Nakon predavanja molitvu krunice predvodio je don Tomislav Planinić, župnik Pašmana i Neviđana-Mrljane. Biskup Križić je uz molitvu krunice imao prigodni nagovor.

Ines Grbić

TV Vatikan