Print Friendly

Križni put Zadarske nadbiskupije treću godinu u nizu održan središtem grada na poluotoku zadarskom rivom, u nedjelju 2. travnja predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Okupio je brojni puk svih uzrasta iz grada Zadra i okolice a počeo je u crkvi sv. Dimitrija u Zadru. Prema odluci nadbiskupa Puljića da se u Zadarskoj nadbiskupiji do kraja korizmenog vremena na osobit način moli za potrebe ranjene Crkve i hrvatskog naroda u BiH, glavna molitvena nakana, uz osobne svakog sudionika, bila je solidarnost s Crkvom u BiH.

   

Mladi grada Zadra i studenti na zaustavnim postajama čitali su razmatranja Križnog puta kojeg je uz Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u BiH napisao vlč. Josip Filipović. Dvosatna pobožnost na čijem početku povorke su bili križ, ferali i svećenici, nakon prolaza lokacijama Morske orgulje i Pozdrav suncu, završila je u crkvi sv. Franje. Tijekom križnog puta molila se krunica i pjevali pučki korizmeni napjevi.

  

Križni put vodi nas na početke 13. st., do vremena kad je i sv. Franjo živio, a osobito je štovao Isusove rane i imao stigme, rekao je mons. Puljić u nagovoru u crkvi sv. Frane, istaknuvši da Isusova muka s križem na Golgoti zbunjuje ljudska srca, uznemiruje osjećaje i savjesti ljudi. „Osobito nas potresu Isusove riječi s križa: ‘Bože moj, zašto si me ostavio’? Sin plače i zove svog Oca, a nebo šuti. Misterij i tajna koja će nam ostati zauvijek neobjašnjena“ naglasio je mons. Puljić, podsjećajući nasuprot tome na riječi ljubavi koje je Bog otac izricao za svog sina na krštenju u Jordanu, kad se čuo glas, ‘Ovo je Sin moj ljubljeni. Njega slušajte’. Na gori Taboru prilikom preobraženja rekao je ‘Ovo je Sin moj u kojemu mi je sva milina’.

 

 

„A na Veliki Petak, dok se njegov Sin previja u bolovima, vapi i moli, nebo šuti. Što se to dogodilo na Kalvariji“ upitao je mons. Puljić, istaknuvši da se u tom trenutka dogodilo „ono što se događa u prirodi kad oblaci zasjene sunce i oduzmu njegovu svjetlost i toplinu. To ne znači da je sunce prestalo biti sunce. Premda su ga oblaci zasjenili, ono ostaje na nebu, s istim svojstvima svjetla i topline. Slično se moglo zbiti i u tom užasnom trenutku, kad je Isus uzeo na sebe grijehe svijeta, koji su poput tmastih oblaka sakrili Očevo lice. Spasitelj je tada, preuzimajući naše grijehe na svoja ramena, za svakog od nas pretrpio muku i napuštenost.

 

 

Trpeći na križu napuštenost i samoću, on je izvršio čin najveće zadovoljštine za sve ljude“ rekao je nadbiskup, navodeći tko su sve ljudi za čije je grijehe Isus umro: oni koji su Boga upoznali, ali žive kao da za njega nikad nisu čuli; oni kojima je srce kao kamenito tlo, na kojemu, kad sjeme Božje riječi padne, brzo sahne i ugiba; oni kojima je srce slično trnju, pa Božju ljubav uguše brigama ovog svijeta; koji su jednom vjerovali, pa vjeru izgubili.

 

 

  

„Isus je trpio i ispaštao i za ljude koji su poricali Božju prisutnost jer su tako ‘drugovi propisali’, patio je i za kršćane koji su prestali vjerovati u Boga jer ih je pogodila neka životna nesreća, pa zbog toga brundaju i Bogu prigovaraju. U njegovim bolima na križu uključeni su toliki sumnjivci koji sve problematiziraju pitanjem zašto: Otkud zlo u svijetu, Zašto Bog ne uslišava moje molitve, Zašto mi je uzeo majku, oca, brata, Zašto? Na takve i slične upite odgovorio je Bogočovjek Isus na križu svojim ‘Bože moj, zašto si me ostavio’. On je ispaštao zbog takvih i sličnih pitanja te izvršio čin najveće zadovoljštine“ istaknuo je mons. Puljić.

 

 

Ohrabrio je vjernike da kad mole Križni put, imaju u vidu da ih Isus prati. Križni put nam pomaže jasnije shvatiti Kristove i našu bol, napuštenost i patnju. „Isus je svojom patnjom i smrću zadovoljio za sve i nije se odrekao grešnog čovječanstva, ni u trenutku kad je Otac nebeski sakrio svoje lice. Kako se nije htio odreći svog Oca, grešno mu je čovječanstvo okrenulo leđa. Zbog toga je ostao visiti na križu, razapet između neba i zemlje. No, on je upravo tada svojom patnjom, krvlju i suzama doveo nebo i zemlju u sveto zajedništvo. Od tog svetog trenutka smrti Bogočovjeka, ne može se govoriti kako je Bog daleko od ljudi, kako ne poznaje napuštenost srca koja trpe i pate“ rekao je mons. Puljić.

 

 

Potaknuo je na molitvu za ranjene obitelji u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i svijetu, da svima koji pate zbog odvojenosti od obitelji, Gospodin udijeli pomoć i utjehu; za progonjene i zatvorene diljem svijeta, osobito za haaške uznike Hrvate koji godinama čekaju pravedan pravorijek; da im po zagovoru Marije i bl. Alojzija Stepinca Bog udijeli mir, strpljenje i pravdu.

 

Nadbiskup je molitvu uputio i za Anđelu Piplović, teško bolesnu 20-godišnjakinju iz Zadra, koja 5. travnja ide na liječenje u Maastricht i za njene roditelje, da „ih prati naše sućutno srce i Božja milost i pomoć“. Ona je svojim trpljenjem solidarizirala puk te je za obitelj organizirana pomoć iz cijele nadbiskupije i šire.

 

 

 

 

 

„I mi smo više puta na rastanku od rodbine i prijatelja, poput Isusa plakali nad njihovim grobovima. Rado ih se sjećamo i uključujemo u otajstvo Kristove muke i smrti i preporučujemo Gospodinu da ih obdari vječnim životom. Zahvalni za veliku milost koju smo primili po zaslugama muke i smrti Gospodina našega Isusa Krista dok ga pratimo na njegovom križnom putu, molimo da neizmjerna vrijednost Kristove muke bude zalogom našeg vječnog spasenja u nebu, a u ovoj suznoj dolini naša utjeha i snaga“ zaključio je nadbiskup Puljić.

Ines Grbić

 

 

 

 

 

Časoslov
TV Vatikan