Print Friendly

Svećeničko zajedništvo života, rada i poslanja[1]

         1. Uvod

Dokumenti Drugog Vatikanskog sabora, kao pojedine enciklike i pobudnice koje su upućivali Vrhovni svećenici uglavnom ističu kako „učenici Gospodnji ne mo­gu biti zabrinuti ni tužni, već radosni navjestitelji Radosne vijesti“, te da se u svom radu ne smiju „zatvoriti u pastoralni individualizam“ kako je rekao papa Franjo u svom govor kleru biskupije Cassano (21. lipnja 2014.). U toj prigodi on je naglasio „ljepotu bratstva i sve­ćeničkog zajedništva“. Sakramentalno bratstvo i zajedništvo nije kasta ili klub, već odnos duhovne obitelji koji se u evanđelju opisuje kao nasljedovanje Krista (Lk 8, 21). A smisao toga obiteljskog ozračja očituje se u pripadnosti i suradnji na poslu i poslanju. Ono se povrh svega očituje u srcu, duši i osjećajima; posebice u teškim trenutcima muke, umora i samoće, fizičke i duhovne boli. Sakramentalno bratstvo ne rađa se zbog potrebe ili pomanjkanja svećenika, već zbog činjenice da se kao braća nalazimo na istoj njivi Gospodnjoj, nakon što smo bili rođeni „u istoj Crkvi Kristovoj“ i formi­rani u istom sjemeništu. A sada poslani nesebično nositi radost i snagu Gospodnju kršćanskim zajednicama iste biskupije.

Društvo u kojem živimo, naprotiv, ne uvažava i ne priznaje kategorije nesebičnosti. Njega prožima duh sebičnosti i individua­lizma. A međusobni odnosi temelje se uglavnom na „privreme­nim interesima i sklonostima“, na „uspjehu i prolaznim  osjećajima“. Svećenički odnosi, naprotiv, izgrađuju se na činjenici „zajedničkog poslanja“ u naviještanju Riječi Božje, dijeljenju svetih otajstava (sakramenata), te u odgoju povjerenih duša. Takvo „zajedničko poslanje“ s duhovnim ovlastima primili smo na dan svetoga ređenja kad je biskup položio ruke na našu glavu i dekretom odredio područje, mjesto i vid našega poslanja. No, ne smijemo smetnuti s uma kako okoliš i društvo u kojem živimo ostavlja tragove i na našem karakteru i osobnosti. Usprkos naše borbe i nastojanja podložni smo brojnim lošim sklonostima, gripoznom stanju i bolestima koje haraju svijetom. Na neke od tih bolešćurina podsjetio je i papa Franjo u audijenciji za članove Rimske kurije, 22. prosinca 2014.  

        2. Podsjetnik na „duhovnu patologiju“ koja ranjava zajedništvo

U toj audijenciji Papa je poželio da njegovi suradnici budu „zdrava i skladna zajednica“, koja sastavljena od vijeća, ureda, povjerenstava i sudova nastoji učinkovito i uzorno funkcionirati unatoč razlikama svojih članova. Papa je uz to naglasio kako je nužno hraniti se Božjom Riječju i euharistijom kako se ne bi pretvorili u birokrate koji funkcioniraju kao puki službenici. Ili pak podlegli bolestima od kojih nisu imuni ni članovi duhovnog staleža. Od petnaest mogućih oboljenja koje Papa navodi izdvojit ću samo neke koje na osobit način priječe i ranjavaju „svećeničko zajedništvo“.

  • „Osjećati se besmrtnima i nezamjenjivima“ prva je bolest koja se rađa iz „patologije moći i kompleksa narcizma“. Takvi „umišljeni i zaljubljeni u vlastitu sliku“ ne vide Boga na licima slabih i potrebitih. Njima bi posjet groblju mogao možda pomoći otkriti imena tolikih ljudi koji su također mislili da su „besmrtni i nezamjenjivi“. Lukine riječi iz evanđelja „o slugama beskorisnim“ (Lk 17, 10), mogle bi biti lijek u procesu ozdravljenja rana koje narušavaju svećeničko zajedništvo života, rada i poslanja
  • Druga rana koja narušava zajedništvo (V.) tiče se „slabe koordinacije“ u kojoj se gubi zajedništvo, a pojedinci „proizvode paralelnu buku zbog izostanka suradnje i timskog rada“. Takvo stanje pogoduje klimi „samoživosti i individualizma“. I događa se da noga rekne ruci „ne trebam te“, a ruka glavi „ovdje ja zapovijedam“. Takva klima razbija zajedništvo i uzrokuje sablazan.
  • Uz „suparništvo i umišljenost“ Papa posebice spominje „bolest naklapanja i ogovaranja“ (IX.). I veli da je to „ozbiljna bolest u kojoj osoba postaje sijačem kukolja“, a u brojnim slučajevima i „hladnokrvnim ubojicom dobroga glasa svojih kolega i subraće“. Čuvajmo se „terorizma ogovaranja“, veli Papa.
  • Papa spominje „bolest zatvorenih krugova“ (XIV.) gdje pripadnost određenoj skupini postaje jačom od pripadnosti samome Kristu. Ona počinje dobrim namjerama, ali s vremenom pretvara se „u bolest raka koji prijeti skladu Tijela“, u duhu one Kristove: „Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i kuća će na kuću pasti“ (Lk 11,17).
  • Među posljednjim bolestima (XV.) s „Papinoga popisa“ nalazimo „svjetovnu dobit“ u kojoj „apostol pretvara službu u vlast, a vlast u robu za stjecanje svjetovne dobiti ili više moći“. U svrhu ostvarenja tih ciljeva „ne preže se ni od klevetanja i diskreditiranja drugih, kako bi se pokazali sposobnijima; ponekada i putem tiskovnih naslovnica, bez obzira što se time nanosi velika šteta drugima i Crkvi. Papa je takve „častohlepce“ nazvao „jadnicima“.
  1. Svećeničko zajedništvo izvire iz „sakramenta reda i poslanja“ (LG, 28)

 O temi bratstva i zajedništva govorili su koncilski otci kad su u dekretu „O službi i životu prezbitera“ napisali kako su „svi prezbiteri ređenjem međusobno povezani najtješnjim sakramentalnim bratstvom… i vezama apostolske ljubavi i službe“ (PO 8). No, valja odmah reći kako takvo zajedništvo nije svrha samome sebi. Ono je usmjereno na  svećeničko poslanje u duhu Pavlove rečenice Korinćanima: „Svima bijah sve, da pošto-poto neke spasim“ (1 Kor 9, 22). A življeno svećeničko bratstvo očituje na vidljiv način Kristovu nakanu da njegovi učenici „budu jedno kako bi svijet upoznao da ga je Otac poslao“. Zbog toga je povezanost klera bitni čimbenik u životu i poslanju svećenika u jednoj dijecezi. To je, naime, zahtjev koji izvire iz „sakramenta svetoga reda i zajedničkog poslanja“ (LG, 28) koji se onda iz pojedine partikularne prelijeva na univerzalnu Crkvu.

      a. Euharistija je izvor i vrhunac života i poslanja Crkve

Euharistija je izvor i vrhunac života i poslanja Crkve. Ona nije „tema poput drugih“, već srž kršćanske vjere i života; kako svećenika, redovnika i vjernika tako i cijele zajednice župe, biskupije i sveopće Crkve. Ona je u isto vrijeme i „otajstvo svjetla“ koje osvjetljava put vjere, poput opisa dvojice učenika na putu u Emaus. Zbog toga je taj biblijski prizor iz Eamausa bio uzet kao „ikona za euharistijsku godinu“ u vidu navještaja i kateheze. Dobivali smo poticaje neka se svete Tajne slavi dostojanstveno i opušteno, a ne u žurbi i jurnjavi da čim prije završe. Proučavanje i održavanje onoga što „Uredba Rimskoga misala“ zahtjeva i traži trajni je „vade mecum“ svećenicima da paze na prikladnost ambijenta gdje se slavlje obavlja (posvećeni prostor, križ, oltar i ambon, misnica i kalež). Euharistijska godina u tom vidu bila je dobra prigoda vidjeti što nam je popravljati i poboljšati gledom na način slavlja (s poštovanjem i dostojanstveno), kao i na popratne stvari poput trenutaka šutnje, uresa svetih prostora, te glazbe i pjevanja koji se njeguje i upotrebljava. Euharistijska duhovnost pruža mogućnost očitovati plodove naše vjere, usidrena u svetim znakovima obreda. I ne zadovoljimo se osrednošću naše duhovnosti.

       b. Savjeti apostola Pavla i Pape Franje

Kako bismo se izdigli iz te „osrednjosti“ poslušajmo što apostol Pavao savjetuje svom „vrlom sinu, bratu i suradniku Titu“. Kad mu je odredio neka po gradovima postavi starješine, opisao je kako oni imaju biti „besprigovorni, ne samoživi, jedljivi ili vinu skloni; a pogotovu ne nasilni ili skloni prljavu dobitku, nego gostoljubivi, ljubitelji dobra, razumni, pravedni, sveti i uzdržljivi“ (Tit 1, 5.7-8). I mi smo, braćo svećenici, dekretom i poslanjem naših poglavara postali starješine koji bi imali po Pavlovu receptu biti „bezprigovorni“. Možda je ovo prigoda upitati se „kako je s mojom samoživošću i razdražljivošću“? Priča li se kako mi je „kupica opojne tekućine draga“? Što je „s trgovinom nabožnih stvari: svijeća, sličica, brošura, misnih nakana, crkvenih priloga i kolekta“? Kako je s mojim podmirivanjem dugova? Istina, ovo nije priprava za sakrament ispovijedi, već poticaj našoj savjesti da se popravljamo i budemo dostojni djelitelji svetih otajstava. I svakim danom svjesno i uporno usvajamo onih „pet pozitivnih odlika“ koje bi svaki upravitelj morao pokazati u svome životu i djelovanju, te biti „gostoljubivi, ljubitelji dobra, razumni, pravedni, sveti i uzdržljivi“.

Kad je 2015. proglasio „Godinu posvećenog života“, papa Franjo je odredio neka svi događaji i programi budu prožeti s tri cilja: „Sa zahvalnošću se spominjati prošlosti, s nadom prigrliti budućnost i s oduševljenjem živjeti sadašnjost“. Uz ovaj trostruki cilj Papa je izrazio očekivanje da redovnici (čitaj i svećenici) „učine Crkvu domom i školom zajedništva“, a ogovaranje, zavist, ljubomora i drugi antagonizmi neka se izmjeste iz crkvenih prostora“. I pozvao je sve, vjernike i kler, neka „pođu na egzistencijalne periferije gdje ih čekaju oni koji su izgubile nadu, obitelji u teškoćama, mladi bez budućnosti, napušteni starci i bolesnici, te brojni pojedinci koji žeđaju za Bogom“. A bogu posvećene osobe potakao neka „ne budu orijentirani samo na sebe“; neka ne dopuste da ih „uguše male zadjevice u kući, te ostanu zatvorenicima svojih problema“.

     c. Duhovnost dijecezanskoga klera

Na upit jednoga svećenika što je temelj dijecezanske duhovnosti, Papa odgovorio u Kazerti, 26. srpnja 2014. slijedeće: „Svećenik dijecezanac nije kontemplativac u kartezijanskom smislu. Njegova je duhovnosti u sposobnosti otvoriti se dijecezanstvu. Što to znači? Dijecezanstvo znači odnos prema biskupu i prema drugim svećenicima. Odnos prema biskupu je neminovan i bitan za dijecezansku duhovnost. Svećenik, naime, ne može postojati bez biskupa, niti djelovati odcjepljen od njega… Ta u obredu ređenik „obećava poštovanje i poslušnost biskupu i njegovim nasljednicima“. Dijecezanstvo se sastoji u pozitivnom odnosu svećenika i biskupa koje mora biti trajno i normalno. Ono uključuje dobre odnose s drugim svećenicima i čitavim prezbiterijem. Zapravo, nema dijecezanstva ako je jedan ili drugi vid odnosa s biskupom ili prezbiterijem poremećen. Oboje su bitno nužni za razvitak i rast dijecezanske duhovnosti. Može netko reći kako s biskupom nekako ide, ali, na svećeničke skupove ne ide, jer tamo se o glupostima raspravlja. Ako tako pojedinac rezonira i ponaša se, njemu nedostaje osjećaj prave dijecezanske duhovnosti, tj. pozitivan odnos s biskupom i s kolegama svećenicima. Iako izgleda jednostavno, nije lako. Nije lako sve uskladiti. Potrebno je razgovarati i ne prekidati odnose. Koliko puta samo u obitelji otac i sin žustro raspravljaju, ali ostaju u svojim ulogama oca i sina; zauvijek.

Potrebna je hrabrost prihvatiti to, ali i duh poniznosti pa ispravljati ono u čemu se zakazalo. Najveći neprijatelj tih odnosa jesu tračevi. Oni su znak duhovne praznine i oboljenja kako je to Papa opisao. I veliki neprijatelj dijecezanske duhovnosti. Jer, truju zrak koji udišemo i prepreka su duhovnom i plodnom ozračju biskupa i klera. Zbog toga ne budimo tračari koji zagađuju atmosferu. Neprijatelju ljudskoga roda od početka najdraže je naći se na banketu gdje se pretresaju tuđi grijesi, mane i propusti. On se tada veseli i likuje jer to je udar na bit dijecezanske duhovnosti.

Koji su to znakovi po kojima možemo prepoznati da su odnosi svećenika s biskupom i među klerom dobri? To je ona istinska radost, nasuprot gorčine koja upućuje na nedostatak dijecezanske duhovnosti. Priča Papa kako mu je na jednom susretu klera u Rimu neki svećenik „ispovijedio“ da mu se čini kako njegovi kolege svećenici ostavljaju dojam „skupine ogorčenih i ljutih pojedinaca“ koji imaju uvijek neki „casus belli“ ljutiti se jedni na druge. A to onda stvara okružje tuge i gorčine; nema istinske  radosti. Kad među nama postoji netko, veli Papa, tko je „uvijek nabrušen, ljut i u trajno napetim odnosima s drugima, pomislimo kako taj svako jutro za doručak ocat pije, za ručak salatu pomiješanu s octom, a navečer potroši dobru spremutu od limuna“. Nije dobro, nastavlja Papa, tako se ponašati i vladati jer to ostavlja sliku „bijesne i naljućene Crkve“. Može se čovjek naljutiti. I to nije loše. Ali, živjeti u stanju trajne ljutnje i bijesa ne dolazi od Gospodina. To, naime, ostavlja tugu i gorčinu, te potkapa jedinstvo i nagriza dijecezansku duhovnost. Zahvalni smo papi Franji što je jednostavnim i razumljivim riječima protumačio gdje su temelji, ali i zapreke  dijecezanske duhovnosti. Neka nam ovi poticaji pomognu rasti u toj duhovnosti kako bismo njegovali i očuvali vjernost Kristu i Evanđelju, Crkvi i njezinom misijskom poslanju, kao i vjernost čovjeku našeg vremena. Posebice pak zahvalni smo Bogu što se služi našom osobom u službi ljudima i našem narodu. Zato mu punim srcem zahvalno kličemo: „Velika nam djela učini Svesilni, sveto je ime Njegovo!“

  1. Nekoliko praktičnih savjeta

 Euharistija je, kako smo vidjeli, izvor i vrhunac života i poslanja Crkve, „otajstvo svjetla“ koje osvjetljava naš put vjere, kao i temelj našega svećeničkoga poslanja i zajedništva. Kao djelitelji svetih otajstava činimo sve neka nam ona bude središtem našega života i rada. Stoga, valja nam slaviti svetu euharistiju svakoga dana dostojanstveno i opušteno; ne u žurbi i jurnjavi da čim prije završi. Posebice to važno činiti na Dna Gospodnji, kad se sjećamo Isusovog slavnoga Uskrsnuća u zajedništvu velike obitelji, župne zajednice. I njegujmo duhovnost i pobožnost prema euharistiji povremenim izlaganjem i klanjanjem na euharistijskim pobožnostima.

S ovim duhovnim poticajima htio bih još samo letimično podsjetiti i na ono što sam u više navrata zborio. Uz njegovanje euharistijske duhovnosti i drugih pobožnosti, koje predviđa i potiče „Direktorij pučkih pobožnosti“, ne zaboravite posvetiti malo više vremena i pozornosti svojim suradnicima u župi:

  • Ministrantima, katehetama, članovima župnih vijeća, bratstvima, vjerničkim društvima. Omogućite im ciljane susrete na kojima će se ne samo razgovarati i dogovarati, već posvetiti i dostatno vremena Riječi Božjoj zapisanoj u Svetome Pismu i koncilskim dokumenatima koje vjernici nedovoljno poznaju.
  • Posebice posvetiti pozornost obiteljima koje ove godine imaju u svom domu krštenike, prvopričesnike ili krizmanike. Ne zaboravite i njihove kumove.
  • Podržavajte sve vidove pučkih pobožnosti koje postoje. A oživite i one koje su s vremenom zamrle, a ostavile su vidne tragove u vjerskoj tradiciji župe.
  • Uz redoviti župni pastoral predvidite i planirajte: Misije i duhovne obnove jer vjernici priželjkuju takve događaje. Bogu hvala što „vjerska ravnodušnost“ nije još ugasila onaj fitilj duhovne čežnje za Bogom pravim i živim. A u vidu odgoja svijesti i važnosti pripadanja određenoj partikularnoj crkvi, uključite povjerene vam vjernike u hodočašća naših nadbiskupijskih središta i svetišta: Svete Stošije, sv. Šime, Gospe od Zečeva i drugih Gospinih crkava, svete Nedjeljice u Vrani, Škabrnje uz godišnjicu stradanja, sv. Ante na Smiljevcu i drugih mjesta gdje se tradicionalno ljudi rado okupljaju. Ovdje mislim i na druga nacionalna mjesta i svetišta diljem Lijepe Naše.
  • Hodočašća, naime, i pučke pobožnosti bila su i ostala izvrstan i prokušan način odgoja ljudi u vjeri. A u osobne i zajedničke molitve uključite Crkvu, Papu, obitelji, te posebice duhovna zvanja. Sve ovo trebalo bi nam pomoći da poraste svijest i odgovornost koju nam je Božja Providnost povjerila na našem krštenju i svećeničkom ređenju. I ne umarajmo se pružati vjerom, molitvom, ljubavlju i dosljednim svećeničkim životom „razloge nade koja je u nama“ (1 Pet 3, 15).

Završit ću s nekoliko savjeta svetoga Karla Boromjeskoga (1538.- 1584.), koji je bio veliki pastoralac, odličan državni tajnik i izvrstan biskup u Milanu. Živio je samo 46. godina, a ostavio zapažene i korisne liturgijske upute, kateheze i pastoralne smjernice. Neke od njih imamo u Časloslovu uz dan njegovoga spomena (4. 11. Brevijar br. IV, str. 1189-1190). Tamo ima nekoliko korisnih savjeta svećenicima:

„Želiš li napredovati u krjeposti, te biti sabran slušaj što ću ti reći: Ako je već zapaljen žižak božanske ljubavi, nemoj ga odmah izlagati vjetru. Tiganj drži zatvoren da ne ohladi i izgubi toplinu. Izbjegavaj koliko možeš okolnosti koje te rastresaju. Ostani pribran i kloni se ispraznih razgovora.

Ako pak imaš dužnost propovijedati i poučavati slušaj što ću ti reći: U prvom redu propovijedaj životom i vladanjem kako ne bi oni koji vide da jedno govoriš, a drugo radiš, ismijali tvoje riječi i vrtjeli glavom.

I na koncu, obavljaš li sakramente, misli, brate, što činiš; Kad slaviš misu, razmatraj što prikazuješ. Moliš li psalme, misli kome govoriš. Ako dušama ravnaš, misli kojom su i kakvom skupocjenom krvlju oprane“.  „Vama, glasnicima velikoga Kralja, savjetujem budite plemeniti i mudri upravitelji duša koje su vam povjerene. Budite prijatelji djece i mladih, starih i nemoćnih. I trajno Bogu zahvaljujte što vas je izabrao i u svoj vinograd poslao“ (sveti Pio X.).

 [1]  Predavanje mons. Želimira Puljić na skupštini svećenika Zadarske nadbiskupije, 15. 02.2017.

TV Vatikan