Print Friendly

Spomendan rušenja Franjevačkog samostana i crkve Bezgrešnog Začeća BDM u Donjem Karinu kod Obrovca prvi put ove godine svečano je obilježen na najvišoj crkvenoj i državnoj razini u ponedjeljak 13. veljače. To je 24. godišnjica spomena na stradanje u Domovinskom ratu kad je samostan koji je zaštićeno hrvatsko kulturno dobro bio do temelja srušen i uništen. Tim je povodom svečano misno slavlje za domovinu i poginule hrvatske branitelje u samostanskoj crkvi predslavio fra Joško Kodžoman, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Suslavili su karinski gvardijan fra Petar Klarić,  mons. Josip Lenkić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, nekadašnji provincijali mr. fra Žarko Maretić i dr. fra Željko Tolić, nekadašnji gvardijani karinskog samostana Šimun Čugura i Frane Samodol, definitori Provincije i nekoliko drugih svećenika. Sudjelovali su bogoslovi, novaci i odgojitelji, redovništvo i brojni vjernici laici iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije i Hrvatske.

Značaj i vrijednost tog događaja promatranog i u okviru uspješnog oslobađanja Hrvatske od strane HV-a potvrđuje i visoko državno i vojno izaslanstvo koje je sudjelovalo na misi te su nakon mise održali prigodne govore. To su Mirko Šundov, načelnik  Glavnog  stožera Oružanih snaga RH, Tomo Medved, ministar hrvatskih branitelja, Ante Deur, izaslanik predsjednice RH, saborski zastupnik Marko Vučetić, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora, Miljenko Domjan, predsjednik Hrvatskog vijeća za kulturna dobra Ministarstva kulture RH pod čijim se vodstvom odvijala restauratorska obnova samostana te zadarski župan Stipe Zrilić.

Provincijal Kodžoman je na početku mise istaknuo ponos hrvatskog naroda koji je opstao unatoč zlu koje nam je bilo suprotstavljeno. „Molimo za sve naše pokojne da im Bog bude nagrada. Molimo Boga da u nama trajno podgrijava osjećaj zahvalnosti prema svim tim ljudima, jer njihove trude uživamo. Molimo Boga za milost oproštenja jer nam je potrebno, jer smo pretrpjeli zla“ potaknuo je fra Joško dodavši da je netom proslavljen blagdan bl. Alojzija Stepinca, „čovjeka kojeg naša povijest pamti kao najsvijetliji primjer ustrajnosti u vjeri, čovjekoljublju i u svim pozitivnim vrijednostima“. Poželio je da donosimo plodove hrabrosti, domoljublja i pozitivnih vrijednosti kojima nas uči vjera.

Karinski samostan postojan šest stoljeća srušen je 13. veljače 1993. g. u srbijansko-četničkoj okupaciji kao odmazda za uspjeh Hrvatske vojske u oslobodilačkoj akciji Maslenica. Nakon oslobađanja Karina u Oluji, započela je desetogodišnja obnova samostana koji je posvećen 2. kolovoza 2006. g., od tada opet u službi Boga i naroda. „Kreatori pobune i uzbunitelji naroda svoju su zadovoljštinu našli u rušenju tog svetog zdanja koje je franjevcima Provincije Presvetog Otkupitelja kroz šest stoljeća bilo dom, oaza mira i tišine u koju su se povlačili svi potrebni darova Duha. Osim što su tim činom počinili kulturocid, pobunjeni Srbi su odaslali i jasnu poruku fratrima i malobrojnom katoličkom puku u Karinu i oko njega, da im tu nema mjesta, budućnosti ni opstanka. Čin odmazde, osvete, posljedica neizlječive mržnje, nepomirljive svijesti i savjesti, nudi se kao prvi zaključak zbog čega je srušeno to sveto zdanje” rekao je provincijal Kodžoman u propovijedi, istaknuvši da je taj samostan i kao nekadašnja velika ruševina ostao neuništivo svjedočanstvo snage, vjere i besmrtnosti čovjeka koji gradi na tvrdoj stijeni, na kamenu koji se zove Isus Krist. “Modernost prožeta dnevnim društveno-političkim intrigama ponekad bi prešutjela zvjerstvo koje se tu dogodilo, drugi put bi s njima manipulirala, zaboravljajući da zbog nedovršenih sukoba iz prošlosti svako manipuliranje lako može dovesti do novih društvenih napetosti i nemira, koje nitko razuman ne želi. Ljudski se sjećati i zahvaljivati, ljudski je i kršćanski moliti za oprost i opraštati, nastojati oko stvaranja sigurnijih životnih uvjeta, kako se u budućnosti ne bismo suočavali sa sličnim iskušenjima” poručio je provincijal Kodžoman, istaknuvši da tragom tragične prošlosti „želimo izbjeći sve opasnosti koje bi se mogle nadviti nad našu zemlju i naš narod. Želimo biti samokritični prema sebi ali i kritički prosuđivati namjere drugih. Mnogi tvrde da su im namjere poštene i časne, ali antagonizmi nikako da nestanu iz njedara ovdašnjeg čovjeka. Naša je povijest časnija od povijesti ijednog naroda u našem okruženju. Nikoga nikada nismo napadali, uvijek smo se napadnuti branili. Stoga, hrvatski nam ponos nitko neće moći oduzeti“ naglasio je propovjednik.

Zločini se događaju iz zablude i mržnje kroz cijelu ljudsku povijest. „Čovječanstvo ne može birati između mogućnosti da živi daleko od svakog zločina ili s njim, može tek nastojati umanjiti njegovu količinu i učestalost, jer dobro i zlo nadmeću se od postanka do danas“ rekao je provincijal, dodavši da je rušenje samostana u Karinu 1993. g. obilježilo povijest tog mjesta i kraja. „Neka Gospodin udijeli miran počinak svima koji su položili živote na oltar domovine. Neka mirno počivaju i naši fratri čiji su posmrtni ostaci sahranjeni u samostanskoj grobnici, a koju su ‘braća’ na svirep način dinamitom raznijeli. Neka svima nama koji koračamo stazama života udijeli mudrost, ljubav i poštovanje prema svom  i tuđem životu, prema svom i tuđem narodu, prema svojoj i svačijoj tuđoj vjeri“ potaknuo je provincijal Kodžoman. 

Fra Joško je upozorio da „i danas Hrvatskom u ime i za račun iste zločinačke ideologije, koja je na ovom prostoru krvlju ispisala najcrnje stranice naše povijesti, tumaraju etnobiznismeni, mitomani, sijući i dalje sjeme mržnje, laži, zavade, radeći sve samo da ne dođe do pokajanja onih koji znaju da su zabludjeli i ogrezli u zlu i grijehu. Jer mira nema bez suočenja s istinom. Propovjednici ideologije sumanutog velikosrpstva i danas nastavljaju sa svojom huškačkom politikom u Hrvatskoj, vrijeđajući tuđe svetinje, prekrivajući tragove vlastitog zločina, kao posljedice patološkog straha, mržnje, zavisti“.

Provincijal je podsjetio da su 26. kolovoza 1991. g. oko 18, 30 sati karinski franjevci, uz prijetnju oružjem, morali napustiti samostan kojeg je opisao i temeljem dokumenata iz arhiva Provincije. Koliko je u tom samostanu svatko mogao čuti prijateljsku riječ, osjetiti dobrodošlicu i duhovni mir, potvrđuje i svjedočanstvo Vladimira Garića, paroha u pravoslavnoj crkvi sv. Save u Parizu, koji je u Karinu službovao u Drugom svjetskom ratu. Misleći na stanovnike samostana, napisao je kako su sve vrijeme teškog rata svi bili bliski jedan drugome, pomagali se, u nevolji tješili. „Fratri su me, tek izbjeglog iz Vrlike, od početka duhovno i materijalno pomagali, a ja sam im za njihovu dobrotu i iskrenost svesrdno uzvraćao. Dva puta sam odvratio da se Manastir ne pretvori u ruševine i pepeo. Svih se rado sjećam, a naročito gvardijana fra Krune. Želja mi je da o obljetnici njegove mučeničke smrti objavim članak u našoj srpskoj štampi, da je i pored mraka koji je vladao u našim krajevima za vrijeme teškog rata, bilo i luči koje su gorjele i nisu se dale ugasiti“ (30. kolovoza 1974.).

Fra Alberto Marić, zadnji gvardijan karinskog samostana do početka srbijsnske agresije, sa subraćom je prošao psihičke torture, strah i neizvjesnost. S vrećicom u ruci napustio je samostan i pješačio do Pridrage. Zapisao je kako su ga 31. srpnja 1991. g. na povratku u samostan kod naselja Kukavice zaustavili martićevci. Poduže ispitivanje završilo je riječima: „Seli iz samostana, nemaš tu što raditi. Samostan će biti srušen i poravnat sa zemljom. Na samostan je upereno devet cijevi a i sam si već tri put bio na nišanu. Seli ća, narod želi!“. Gvardijan je upitao, ‘Koji narod, pravoslavni? Pa oni su radili u samostanu. Pitajte sve Srbe od Đevđelije do Triglava, kako smo ih mi fratri primali?“.

U ponedjeljak, 26. kolovoza 1991. g., fra Alberto je s fra Vjekom ujutro u 9,30 sati služio misu, kad je odjeknula prva detonacija, zatim rafalna paljba po samostanu. „Meci su udarali kao krupa po pločniku.  Iz maslinika je zaredalo 12-tak tromblonskih mina po samostanu. U kloštru je dimilo a na krovu se lomila cigla. Skamenjeni čekali smo sat vremena da se smiri“ zapisao je gvardijan fra Anselmo koji je gospođu Anku koja je bila na misi te joj je od napada pozlilo odveo do prve pomoći u Pridragu. I tada su ga na povratku u samostan kod Kukavica zaustavili martićevci i rekli mu: „Izvedite mladog fratra iz samostana, uklonite se odmah i spasite glavu, jer ćemo samostan sravniti sa zemljom!“.  Oko 18, 30 sati rečeno im je da uzmu osobne stvari i idu pješice prema Pridragi. „Uz dozvolu, otišao sam pred oltar u pratnji naoružanih ljudi, klečeći izmolio jednu Zdravomariju, poljubio oltar i zavapio: ‘Isuse i Marijo, zbogom, čuvajte samostan’ i prolio suzu. Zatražili su od mene sve ključeve samostana, da ne bi obijali brave, rekoše. Samo su govorili ‘Žurite, žurite’. Ostavili smo sve, prognani od ‘braće’“ zapisao je fra Anselmo.

Provincijal Kodžoman je istaknuo i pismo francuskog časnika iz UNPROFORA upućeno Ordinarijatu u Zadru i Provincijalatu u Splitu, prije njegovog rušenja. Časnik je bio stacioniran u kampu u Karinu nasuprot samostana; 21. travnja 1992. g. zamolio je da se u njemu smjesti s vojnicima, kako bi ga „zaštitio od pljačkaša koji svaki dan dolaze“ i obnovio što je moguće. Samostan je bio opljačkan, „u bijednom stanju“, svetohranište provaljeno, inventar ukraden, knjige porazbacane, crkvena roba profanirana. „Kao katolički časnik, bio sam jako uzbuđen nad tim prizorom beskrajne žalosti i sotonskog barbarstva“, napisao je časnik uz napomenu da je toga Uskrsa francuski vojni svećenik slavio misu na nakanu samostana.

Provincijal Kodžoman je vojno redarstvenu oslobodilačku akciju Maslenica naveo kao primjer „iskrenog domoljublja i hrabrosti sudionika“ koju su izveli hrvatski vojnici i policija na širem zadarskom zaleđu. „Isplanirali su je naši vojni stratezi a odlučno i hrabro proveli hrvatski branitelji“. U zahvali za sudionike te prekretnice u Domovinskom ratu koja je ujedinila prepolovljenu Hrvatsku, fra Joško je rekao: „S posebnim se pijetetom na ovom svetom i simboličnom mjestu sjećamo svih naših 127 poginulih domoljuba, svih koji su u tim danima zadobili tjelesne i duševne rane, nestalih i preminulih branitelja. Hvala svoj našoj braći čije trude uživamo“ rekao je provincijal Kodžoman i zahvalio Bogu i ljudima za dar slobode i vjere, za dar domovine izborene krvlju, kao i svima koji su prepoznali značaj samostanskog mjesta i pomogli njegovu obnovu: Vladi RH, Upravi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja na čelu s tadašnjim provincijalom Tolićem, bivšem gvardijanu Samodolu, Ministarstvu kulture-Konzervatorskom odjelu u Zadru, osobito Miljenku Domjanu i brojnim dobročiniteljima.

Spomendan rušenja karinskog samostana inicijativa je gvardijana fra Petra Klarića i ubuduće će se obilježavati svake godine 13. veljače, na dan kad je 1993. g. srušen. “Organiziramo ovaj spomen-skup s namjerom da se kroz naraštaje ponavlja kao osobni i kolektivni napor srca i uma; da se trajno sačuva spomen na rušenje samostana i crkve u Karinu i kao memorija na žrtve najizvrsnijih sinova hrvatskog naroda. Želja nam je da franjevački samostan bude riznica nacionalne i vjerničke memorije koju ćemo obnavljati svake godine. Nadamo se da će naraštaji za nama crpsti snagu iz ovog trezora svetih uspomena i uzeti najbolje i najljepše što hrvatski narod baštini” rekao je gvardijan Klarić uvodno na misi. Fra Petar je polovicom studenoga 2016. g. pokrenuo ideju za taj spomendan, potaknut danima sjećanja na žrtvu Vukovara  i Škabrnje. Tada je pomislio da s obilježavanjem treba započeti i u Karinu kao dio cjelokupne memorije na hrvatsko stradanje u Domovinskom ratu. Događaj  su organizacijski priredili gvardijan fra Petar i fra Ivan Nimac koji trenutno djeluju u samostanu, general bojnik Mladen Fuzul i suradnici. „Sjećamo se što je bilo, ali imamo i pogled u budućnost. Samostan je obnovljen, idemo radosni u budućnost, ali ne zaboravimo što se dogodilo. Pripremamo se za 600. obljetnicu ovog samostana iz 15. st. koja će biti 2029. g. To je znak našeg uzleta za budućnost u hrvatskom narodu, državi i svima koji u njoj žive. Ovaj narod je zaslužio da živi bolje i ljepše“ rekao je fra Petar. U Karinu živi 700 vjernika, u poraću su ga naselili Hrvati prognani i izbjegli iz BiH, Slavonije i Vojvodine. Ljeti je u njemu više tisuća ljudi, Karin ima i turistički potencijal. Franjevci puk duhovno i kulturno podižu.

U misi i cjelokupnom programu sudjelovali su i dr. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra, predstavnici županijskih, gradskih i općinskih vlasti, civilnih i kulturnih institucija i braniteljskih udrugaPjevala je klapa HRM-a Sv. Juraj. Među ostalima, bili su i Ivica Ušljebrka, posebni savjetnik i izaslanik generala Damira Krstičevića, potpredsjednika Vlade RH i ministra obrane, general bojnik Mladen Fuzul, zapovjednik Zapovjedništva za potporu i član Organizacijskog odbora za tu proslavu, predstavnici MUP-a, Zadarske i Šibensko-kninske županije, šibensko-kninski dožupan Tomislav Vrdoljak, gradonačelnik Benkovca Branko Kutija, gradonačelnik Obrovca dr. Ante Župan i drugi gradonačelnici, načelnici općina, predsjednici gradskih i općinskih vijeća te izaslanstva Udruga hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata.

Program je počeo hodnjom Hrvatske vojske, braniteljskih udruga i pridošlih od raskrižja u Donjem Karinu do samostana. Prije mise, kod grobnice na ulazu u samostansko dvorište gdje su tijekom stoljeća pokapani franjevci, a Srbi su je također bili minirali, fra Petar je predvodio molitvu za pokojne a državna, vojna, civilna i izaslanstva braniteljskih udruga položila su cvijeće i svijeće.  

Nakon mise, sve je sudionike u velikom šatoru kojeg je podigla Hrvatska vojska na polju pokraj samostana, HV počastila grahom kojeg su priredili i na taj način darujući sebe sudjelovanjem u tom svečanom crkvenom i narodnom događaju.

Ines Grbić

Časoslov
TV Vatikan