Print Friendly, PDF & Email

1. Poznato nam je kako je u blizini naše prvostolnice započela živjeti prva kršćanska zajednica s biskupom na čelu. A stotinjak metara s istočne strane sv. Stošije prije 950 godina nikao je samostan sv. Marije koji je sagradila polusestra kralja  Krešimira IV., Čika s osobito kraljevskom slobodom. U ovoj oazi mira stoljećima su Benediktove duhovne kćeri molile i zahvaljivale za silna djela koja im učini Gospodin. Otada je ova institucija tihi kutak molitve, tišine i sabranosti, te živi spomenik vjere i kulture. Samostani su zapravo i nastajali kao zaštićena mjesta sabranosti gdje je pred moralnom klonulošću rastreseni čovjek tražio neko zaklonište smiraja i povjerenja; tražio je svetišta u kojima „vise zavjetni darovi, siromašnog, pobožnog puka.., skloništa ribara i mornara; gdje je mnogo uzdaha čula i mnogo suza vidjela Gospina slika stara”, kako o takvim mjestima piše naš Zadarski pjesnik Frano Alfirević. Takve oaze duhovnosti, naime, i kad su suzama oblivene, ozdravljaju dušu i donose okrjepu i blagoslov.

Naše doba, nažalost, takvu duhovnost ne razumije i ne trpi, već je „progoni“ kako netrpeljivim izrazima, tako i stilom nepodnošljive buke i ponašanja. Čovjek više ne nalazi prostora za prisnu tišinu gdje bi u sabranoj molitvi mogao biti sâm sa sobom. Svojevremeno su regule molitve i rada s visokim zidinama odvajale samostane od svijeta. Takva izvanjska zaštita bila je trajna pomoć onima koji su birali kontemplativni stil života. U tom kontekstu je Krešimirova „kraljevska sloboda“ štitila koludrice od „drznika koji bi se suprotstavili“ samostanskom načinu života. Kraljevskim ukazom zapravo bila je osigurana autonomija i tišina, svojstven životu Bogu posvećenih osoba pred ugrozbom onih koji takav stil života ne shvaćaju i ne prihvaćaju. Takvih je, dakle, bilo u Krešimirovo vrijeme, a ima ih i danas. Oni se „drsko ponašaju“, pa u ime sekularnosti otpisuju iz svoje sredine duhovne stvarnosti, a svojim stavovima i ponašanjem omalovažavaju i ugrožavaju duh kontemplacije.

2. Nas, kao „Bogu posvećene ljude“ posebice zabrinjava „prisilna ili dragovoljna deložacija ili deformacija sakralnoga iz naše duše i Božjega doma“. U taj proces deložacije i deformacije sakralnosti aktivno su se uključila i obavijesna sredstva, što često pomaže stvarati pomutnju u kojoj se od velike šume ni drveće ne vidi. Onaj pak iskonski osjećaj „intimnosti i svetosti“, koju u dušama pobuđuju sveti uzori i sakralni prostori, biva “profaniran i sveden samo na ovozemaljsku dimenziju doživljaja”. To će nam biti jasnije ako pogledamo tu „zamjenu teza” koja se godišnje ponavlja u zadnjih nekoliko mjeseci. Pođimo od mjeseca studenoga kada nas liturgija poziva razmišljati „o blaženima i svetima”, te potiče pomoliti se na grobljima za naše drage pokojne. Tada kao dopunu toj ponudi gledamo uvozne medijske predstave iz Amerike, pune žutih bundeva i „Halloweene“. Polovicom istoga mjeseca, dok spominjemo velikoga dobrotvora svetoga Martina, okupljaju se „pajdaši s mitrom na glavi“, te u ritmu „brazilske sambe“ ljuljaju se „od bačve do bačve“ s pjesmom „otvor’ ženo kapiju, man se očenaša“. To sa svetim Martinom i njegovim životom nema nikakve veze.

U svetom vremenu došašća vjernici se pripremaju za rođendan Isusa Krista, koji je „radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa“. U to baš vrijeme negdašnji „Djeda mraz“, kojega su “modelari novoga mnijenja” prekrstili u „djeda Božićnjaka“, kreće sa sjevera Europe prema Hrvatskoj pomoći „pobožnim Hrvatima“ pripremiti se za taj veliki crkveni blagdan. Zadnjih godina u tu pripremu uključili su se i „graditelji drvenih kućica, s atraktivnom ponudom toplih vina i kobasica“. A za koji dan čut ćemo putem medija i mnogih portala kako se valja pripremiti za sv. Valentina koji ispada „zaštitnikom plesnih klubova i diskača“. Svjetovno, dakle, na “zavodljiv ili prislan način” uklanja iz naše sredine ono što je sveto, duhovno i pobožno. I ne mali broj podlegne takvoj promidžbi i zavođenju. (Primjer jednog prijatelja iz Požege: Ja svakoga Božića pečenku ispečem!)

3. Usprkos te realne opasnosti da se puno toga profanira i sekularizira, stoji činjenica kako nitko ne može nasilno otvoriti moj podrum, ako mu ja ne dobacim ključeve kroz prozor. Nitko ne može uči u moju dušu i u moju kuću i nuditi „rog za svijeću“, ako ja osobno ne otvorim vrata svoje duše i svoga doma, pa počnem se cjenkati za ponuđenu robu. Stoga, nije na odmet pitanje možemo li se kao pojedinci i zajednica (svećenika, redovnica i redovnika, obitelji i župe) othrvati pred nasrtajima profaniranja svetinja, potrošačke groznice i hedonizma?! Hrvatsko društvo u kojem brojni s uspjehom prodaju „rogove za svijeće“ s pravom oče­kuje da sinovi Crkve dadne svoj obol na sebi svojstven, religiozan način. Oni će to moći učiniti samo ako budu dobro informirani o zavodljivostima ponude, te u isto vrijeme kadri mudro rasuđivati i razlučivati prolazno od neprolaznoga, ­vrijedno od nevrijednoga, dobro od lošega. A ljudima, koji ih upitaju za razloge nade koja je u njima, pruže vjerodostojne, razumljive i nadasve autentične odgovore.

U tomu im mogu pomoći i današnji Isusovi savjeti i očekivanja. Prošle nedjelje Isus je ocrtao lik „novoga Božjeg čovjeka“, građanina nebeskog kraljevstva koji ima biti skroman, miroljubiv, milosrdan, čista srca i života, gladan Boga i svetosti, strpljiv i kad nepravdu trpi. Takvima Isus veli da su „blaženi jer su Božja djeca“ koja se trude biti savršeni ,,poput Otca koji je na  nebesima“. Današnjim nagovorom Isus očekuje da „ti novi ljudi“ budu usred svijeta sol i svjetlo svijeta: „Vi ste sol zemlje, vi ste svjetlo svijeta“ (Mt 5, 13). To su slike iz života koje mnogo govore. Sol je začin jelu i čuva ga od truleži. To isto Isus traži i od svojih učenika. Njihova je dužnost „čuvati čovjeka i čovječanstvo od truleži, izopačenosti, nevjere, grijeha, te sve „začiniti vrlinama svetosti, ljubavi i Božje dobrote“. Ta je obveza upisana u činu krštenja, pa se svaki vjernik, a posebice Bogu posvećene osobe koji su pozvani na radikalan način živjeti dar krštenja, pozvan „da ne ohladili ili ne daj Bože obljutavi?! U tom vidu Isus danas otvoreno pita: „Ako sol obljutavi, čime će se osoliti?“ (Mt 5, 13).

4. „Ako ne možeš biti zvijezda na nebu (poput tolikih Božjih velikana), budi drvo koje izgara u oganj na planini, ili pak nježna svjetiljka koja svijetli u kući“. Ova Eliotova misao sugerira svima da se trudimo biti bolji. Ne možemo svi biti veliki svetci, niti nadaleko poznati sinovi Crkve ili nekoga reda. Ali, svatko može biti primjeran Kristov učenik i mala i skromna svjetiljka u svom domu. Dok uz ovaj Dan posvećenog života zahvaljujemo svetom Ivanu Pavlu II. što je ustanovio ovaj spomendan (1996.) i vezao ga uz blagdan Gospodinova prikazanja u Hramu, uz Svijećnicu, molit ćemo danas neka svi, koje je Duh Božji „zgrabio i zaveo” da ga slijede, mognu usprkos brojnim protivštinama ovoga svijeta stati uz program Isusovog govora na Gori. A kako je Crkva kao Mistično Tijelo, u jedinstvu i raznolikosti, sazdana na sakramentima, službama i karizmama, molit ćemo neka svi njezini članovi, a napose Bogu posvećene osobe prepoznaju i žive to „crkveno trojstvo u njezinom jedinstvu”.

Na osobiti način preporučit ćemo Gospi i njezinom Sinu Isus Kristu one koji su prihvatili njegov poziv. I moliti neka ostvaruju vitalnost posvećenog života kroz onu poznatu četverostruka vjernost: Kristu i Evanđelju; Crkvi i njezinom misijskom poslanju; idealima posvećenog života i karizmi osnivača, kao i vjernosti čovjeku ovoga vremena. Tako neka bude. Amen.

† Želimir, nadbiskup

Sveta Marija, 5. veljače 2017.

 

 

TV Vatikan