Print Friendly

Krštenjem zamilovani i postali djecom Božjom

1. Svetkovina Isusovog krštenja podsjeća nas na naše krštenje koje je prvi i temeljni sakrament Crkve. Ili, kako teolozi znaju pisati da nam krštenje „otvara vrata kroz koja ulazimo u Kristovu zajednicu“. Jer, Isus je rekao „tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se“. A Nikodemu je tumačio kako se čovjek mora „preporoditi“, tj. “roditi odozgor” po vodi i Duhu Svetom. Znakom vode Bog kroz vjekove označava kako izbavlja svoje odabranike od svih ropstava i propasti i dariva im novi život „odozgora“. Zato je krštenje vidljivi znak da postajemo slični i „suobličeni Kristu“, Božjem odabraniku. Slični u njegovoj smrti, ukopu i uskrsnuću. U tom vidu kršćani su od davnina krštenje svečano slavili, i to najradije u vazmenoj noći. Tada se, naime, u bogoslužju bdijenja vrši svečani spomen velikih događaja povijesti spasenja koji su predoznačili krsno otajstvo.

A voda je od postanka svijeta bila vrelo života i plodnosti. U općem potopu, kad je ista voda potopila grešne i spasila pravedne, Crkva je prepoznala pralik spasenja po krštenju koje označava novo rođenje. Posebice pak u prijelaz kroz Crveno more, kao činu stvarnog oslobođenja Izraelaca iz egipatskog ropstva, liturgija naviješta ono pravo oslobođenje od vlasti tame koje se događa po krštenju. Zato u uskrsnom bdijenju ispovijeda da je Svemogući Abrahamove sinove oslobodio od Faraonova ropstva i proveo kroz Crveno more po suhu pa time  predoznačio spašavanje po krštenju novih naraštaja kršćanskoga naroda. Zbog toga će apostol Petar u zanosnoj propovijedi na Duhove reći nazočnima u Jeruzalemu: „Obratite se i neka se svatko od vas krsti u ime Isusa Krista kako bi vam se oprostili grijesi i primili dar Duha Svetoga“ (Dj 2,38).

2. Krštenje je stoga prvi od sedam svetih sakramenata po kojem se postaje članom zajednice vjernika. Dok na grčkom riječ baptizein znači „uroniti u vodu“ (kako se na početku obavljao obred krštenja) na hrvatskom riječ krstiti znači ne samo učiniti znak križa, već i ono slikovito i stvarno „unijeti u Krista“, „učiniti (nekoga) Kristovim“. Po krštenju bivamo oslobođeni od istočnog grijeha i nanovo rođeni kao sinovi Božji; postajemo Kristovim sudionicima u  poslanju Crkve. Zbog toga je krštenje nužno za spasenje, pa je Isus odredio učenicima prije uzašašća na nebo neka idu naviještati evanđelje i krstiti sve ljude i narode. Time će im zajamčiti ulazak u vječno blaženstvo. Ovim dakle sakramentom krštenik se priključuje Crkvi i dobiva neizbrisivi duhovni biljeg, karakter, zbog čega se krštenje se ne može ponavljati.

U današnjim čitanjima čuli smo nekoliko tekstova koji uz prikaz događaja Gospodinova krštenja opisuju i osobnost krštenika. Izaija sedam stoljeća prije Isusova rođenja najavljuje njegov dolazak kao „slugu Jahvina“ koji vrši volju Božju i obavlja časnu zadaću koju mu je Otac odredio. Izaija ga vidi kao onoga „koji donosi pravdu narodima, a da pri tome neće ni vikati ni galamiti; a ni napukle trske prelomiti neće“. Apostol Petar u današnjem drugom čitanju uspio je izreći u jednoj rečenici program i djelo Isusa Krista: „Prošao je zemljom čineći dobro“. Brojni životopisci to nisu uspjeli. A u tomu je izrečen cijeli Isusov život i njegovo djelo koje se temeljilo na dvije osnovne istine. Koje? Najprije, Isus je prihvatio Očevu volju da siđe u ovaj svijet. Utjelovio se i čovjekom postao kako bi nama pomogao da budemo djeca Božja. I drugo, trajno ga je pratila ova rečenica iz evanđelja: „Ovo je Sin moj ljubljeni“. Svijest o izabranju i pomazanju bile su dvije temeljne stvari koje su ga učinile Mesijom i čudotovorcem, pa je prošao zemljom čineći dobro.

3. I mi smo, braćo i sestre, krštenjem izabrani i zamilovani. I nad nama se na krštenju nebo otvorilo, a Otac nas nebeski posinio i zavolio. I nama je odredio da poput njegovoga Sina hodimo ovom zemljom čineći dobro. Po našim rukama, našem umu i srcu on želi preobražavati ovaj svijet. Ta on se zato kao čovjek rodio, o čemu smo ovih božićnih dana dosta čitalo i propovijedalo. No, on nije došao samo zato da se o njemu priča i pripovijeda, već da se u nama iznova rodi i sve nas preporodi, kako bismo uz njegovu pomoć i blagoslovm mogli izvršiti zadatke i poslanje koje nam je odvijeka odredio.

Na ovoj liturgiji naš bogoslov Tomislav Končurat primit će službu pratioca-akolita. Tomislav je rodom iz župe Kali, iz obitelji Gojka i Nere rođ. Perin, koji imaju još sina Boška. Tomislav se rodio 1981., a poslije završene srednje škole i odsluženja vojnog roka, radio je nekoliko godina, te koncem 2011. odlučio ostaviti posao i poći u bogosloviju. Nakon propedeutskog vremena u našem sjemeništu Zmajević, upisao je Teološki faklutet u Rijeci gdje sada obnaša službu duktora i priprema se za đakonsko ređenje. Primanje službe akolitata jedna je od stepenica na tom putu. Akoliti sudjeluju u službi Crkve, te pomažu prezbiterima i đakonima. Traži se, zbog toga da budu „dobri učenici Duha Svetoga, kako bi mogli prinositi sebe Bogu kao duhovnu žrtvu njemu ugodnu”. Stoga se u obredu moli neka izabranik bude „postojan kod svetog oltara, vjerno dijeli kruh života i neprestano raste u vjeri i ljubavi”. Postojanost, vjernost i rast jesu vrline koje se traže u vidu onoga što kandidat želi sutra biti: svećenik, navjestitelj Riječi, djelitelj svetih tajna i odgojitelj naroda Božjega. Tomislav je to u svojoj molbi naznačio pa sam uz preporuku odgojitelja iz bogoslovije odlučio pozitivno odgovoriti i podijeliti mu službu akolitata.

I dok danas pozdravljam njegove kolege bogoslove, poželimo Tomislavu neka bude na visini zadataka koje će mu Crkva povjeriti. Neka mu i ova služba pratioca-akolite pomogne biti svjestan onoga što radi, kako bi sutra kao đakon i svećenik mogao učiti druge što sam vjeruju, te sve više suobličavati se otajstvu križa Gospodnjega. Okupljeni danas na ovoj misi svi ćemo usrdno moliti na tu nakanu. Slaveći svetkovinu Krštenja Isusova molimo neka Gospodin u svima nama izvede do kraja ono što je započeo na našem krštenju.

† Želimir Puljić, nadbiskup

Katedrala, 8. 1. 2017.

 

TV Vatikan