Nadbiskupove propovijedi

Kršćanska sadašnjost – pola stoljeća razgovora Crkve i društva

1. Upravo sam bio položio maturu u Dubrovniku (1966.) i upisao studije teologije u Splitu, kad se u javnosti pojavilo ime „Kršćanska sadašnjost“ u naslovu prvog broja časopisa „Svesci“ koji je tada izlazio u okviru Hrvatskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda. Dvije godine kasnije, 22. veljače 1968., kardinal Franjo Šeper ustanovljuje Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije pod naslovom „Kršćanska sadašnjost“. To je čin i događaj kojega se spominjemo i ovom godišnjicom obilježavamo. Mi stariji sjećamo se kako je to bilo vrijeme velikoga pokoncilskoga zamaha i previranja, period silnih planova, utopija i zavođenja. Ali, i razdoblje pobuna i kontestacija unutar crkvenih skupina i društvenih zajednica. Posebice među mladima koji su odjednom iskrsnuli na pozornici svijeta sa svojim zastavama i opravdanim zahtjevima.

Bile su to, dakle, godine velikih nadanja i previranja, ali i tjeskobe i razočaranja. Prisjetimo se samo ratnih scena iz toga vremena: Dok američki marinci bombardiraju Vijetnam na jugoistoku Azije, Crvena Armija guši praško proljeće u srcu Europe. A mladi Pariza, Praga, Londona i Zagreba, puni energije i naivnoga optimizma pjevaju „We shal overcome“, mi ćemo pobijediti. U tom vremenu razdijeljene Europe i svijeta i zavodljivih i opasnih ideologija liberalizma i… Nastavi citati

Čuvati i prenositi pokoljenjima što se čulo i vidjelo

1. Kad se organizira neki znanstveni skup, pretražuju se arhivi, skeniraju dokumenti i donose događaji iz prošlosti koji su obilježili određeno razdoblje. Listaju se „požutjele arhivske stranice“ prijeđenog hoda i govori se o onomu što je bilo i što se zbilo. A u duhu Pavlovog hvalospjeva „ne prestaje se zahvaljivati Gospodinu“ za sve lijepo i dobro što se proživjelo. Znanstveni skupovi, dakle, pružaju prigodu prikupiti i zabilježiti značajne činjenice i povijesne podatke po kojima će i drugi moći nešto više o tomu čuti i doznati. Sačuvana pak dokumentacija u arhivima brojnih institucija Katoličke crkve, ogromna je i vrlo vrijedna. I govori o vjerskoj, narodnoj, kulturnoj, dobrotvornoj i svakoj drugoj aktivnosti raznolikih usta­nova u kojima su, kako je zborio blaženi Pavao VI., „sačuvani tragovi Gospodinova prolaska u ljudskoj povijesti“ (transitus­ Domini).[1] Zbog toga, čuvati primljenu baštinu, proučavati je i prenositi budućim generacijama spada među odgovornije obveze i zadatke svih nas. Jer, to pomaže i učinkovito dopri­nosi osjećaju pripadnosti određenoj zajednici, mjestu, religiji, društvu i narodu.

Vremensko pak „portretiranje pojedinaca, zajednica, mjesta ili događaja“ toliko je važno da će uvaženi engleski spisatelj, umjetnik i kritičar, John Berger (London 1926.-2017.) napisati,… Nastavi citati

1. Večeras nam sveti Pavao kratko i jezgrovito iznosi temeljnu istinu kako je u Isus Kristu, po njegovoj kalvarijskoj žrtvi sklopljen novi savez između Boga i ljudi. To više nije savez kamenih ploča, već savez srdaca: „Bit ću njihov Bog, a oni moj narod“. Kad je na Posljednjoj večeri Isus izgovorio riječi „ovo je čaša moje krvi, novog i vječnoga saveza“, bilo je jasno kako nastupa novi mesijanski savez u krivi Kristovoj po kojoj se čovječanstvo povezuje s Bogom i Bog s ljudima. Jer, u činu Golgotske žrtve dogodilo se otkupljenje i sklopljen savez. A euharistija, kao nekrvna žrtva Novoga Saveza, prigoda je posvijestiti naše savezništvo s Bogom i doživjeti blizinu koja se iz tog novog saveza rađa.

Blagdan Tijelova vraća nas nezaboravnoj Gospodnjoj večeri, njegovoj posljednjoj Pashi sa svojim učenicima, koju je  -kako pišu evanđelisti- „vruće želio s njima blagovati“. Nešto je, ipak, bilo neuobičajeno u njegovom blagovanju Pashe. Nakon blagoslova Isus daje učenicima kruh uz riječi: „Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje“. Jednako tako daje im i čašu i govori: „Uzmite i pijte, ovo je krv moja, novoga i vječnoga saveza, koja se prolijeva za vas i za mnoge na oproštenje grijeha“. A nakon toga izriče svoju… Nastavi citati

Kako prepoznati tragove Božjeg Duha u nama i u našem okružju

1. Na stranicama knjige Postanka nalazimo opis kako su ljudi „odlučili podići toranj do neba“ i izgraditi Babilonsku kulu koja će učiniti Boga suvišnim u njihovom kraju. Događaj se davno zbio, ali ima svoju poruku za nas i za naše vrijeme. Već pola stoljeća narodi ovoga staroga europskog kontinenta raspravljaju o „novoj izgradnji društva“ i novoj europskoj zajednici. O kakvoj to zajednici govore? Na kakvim je temeljima žele graditi? Od kakvog su materijala njezine opeka kojom suvremeni zidari grade današnje nebodere? Prihvaćaju li suvremeni graditelji Europe raznolikosti i posebnosti krajeva, vjere, mentaliteta i naroda? Budući da su naši očevi stoljećima stvarali ovo što imamo, važna nam je jasnoća odgovora na ta pitanja. Nije nam, naime, svejedno hoće li nova Europa koju želimo i sanjamo prihvatiti sve naše raznolikosti koje smo naslijedili.

Domovina, međutim, koju izgrađujemo prolazna je kategorija. Ona je naše prolazno gnijezdo; teren, zemlja i prostor u kojem se rađamo, rastemo, starimo i umiremo. No, taj „prostorni plan“ koji ovdje u slobodi stvaramo, mora dati prostora ne samo biljkama, životinjama i ljudima, već mora predvidjeti mjesto Bogu i anđelima njegovim. Ne smijemo, naime, protjerati Onoga koji je sve… Nastavi citati

Bleiburg je opomena i poziv gledati na prošlost očima vjere – s pogledom uprtim u Onoga koji vodi povijest ljudi i naroda

                                                                                                           Uvod u Misu

–  Prije četiri godine (13. rujna 2018.) bio sam na Misi koju je predvodio papa Franjo u Redipugli povodom stote obljetnice početka Prvoga svjetskoga rata. U tom mjestu, naime, nalazi se spomen-groblje od 100187 poginulih vojnika. Ogromna površina uzbrdice prekrivena bijelim križevima, od kojih je identificirano samo 39857. Drugi nemaju ni imena, ni porijekla odakle dolaze. Bog zna koliko je i naših zemljaka tamo izginulo. U toj prigodi papa Franjo je rekao da je „svaki rat ludost“, te da „čovječanstvo ima razloga još uvijek plakati, jer na tom mjestu dogodio se „besmisleni pokolj od sto tisuća ljudi“ kako je to stradanje opisao tadašnji papa Benedikt XV.

– Prije 73 godine u ratnom dnevniku Petoga Britanskoga korpusa (od 15. svibnja 1945.) zapisano je… Nastavi citati

S Marijom u služenju ljudima, obiteljskom molitvom i zajedništvom

(Dj 1, 12-14; Lk 1, 39-47)

1. Za koji dan, u četvrtak ovog tjedna, proslavit ćemo blagdan Isusovoga Uzašašća koje se zbilo na jednoj gori u Galileji. Isto tako na jednoj uzvisici, na Golgoti, pred samu smrt čuo se Isusov glas njegovom voljenom učeniku: „Ivane, evo ti majke“. Zbog toga je Marija i nakon uznesenja na nebo ostala u Crkvi uz svoje vjernike. I postala srcem Crkve, a s neba nastavila svoju majčinsku brigu i skrb za vjerne štovatelje na zemlji koji se oko nje okupljaju, s pouzdanjem joj se mole i ustrajno časte. Crkva je, dakle, prisutna u njezinome srcu, kao što je Marija nazočna u pobožnosti svojih vjernika koji je časte i vole. Odmah na prvim stranicama Biblije, ona je zasjala kao obećana zora palom čovječanstvu.

Marija je prisutna ne samo na stranicama svetih knjiga, već i u srcu Božjeg naroda. Jer, kršćani ne mogu živjeti bez majke. Dovoljno je proći našim svetištima i osluhnuti molitve i uzdahe našeg čovjeka, da se osjeti prisnost s onom koja je utjeha, zagovornica i majka: „Gospe moja od sedam žalosti, čuvaj mene u mojoj mladosti. Volila bih da me zemlja pospe, nego… Nastavi citati

Na tvoju riječ, Gospodine!

1. Za svako duhovno zvanje (đakonsko, redovničko, svećeničko i biskupsko) velimo da spada u područje „otajstava vjere”. Ono je, naime, „dar i otajstvo” kako je govorio sveti Ivan Pavao II. Jer, u njegovom rađanju, hodu i rastu uključeni su Bog i čovjek, obitelj i zajednica vjernika, čitava Crkva. Bog je onaj koji prvi započinje razgovor, ali i očekuje odgovor, a u tome mu i drugi pomažu. Kad je papa Benedikt XVI. otvorio Svećeničku godinu (2010.), prisjetio se svoga prvoga župnika i rekao kako je bio „posve predan pastoralnoj službi”. Svaki bi svećenik mogao slično reći kako mu je svjedočanstvo i primjer župnika kojemu je posluživao kod oltara, bio poticaj i nadahnuće krenuti njegovim stopama. To bi mogao i mons. Palić posvjedočiti za svoga dugogodišnjeg župnika mons. Dučkića koji ga je dopratio do oltara. Apostolski rad naših svećenika i vjernost Kristu koji ih je po imenu pozvao, odabrao i poslao, zaslužuju našu pozornost i zahvalu. Nije bez razloga sveti Ivan Marija Vianney, razmišljajući o neprocjenjivom daru kojeg svećenici predstavljaju za Crkvu i za čovječanstvo, pisao: „Kad bi svećenik shvatio koliko je velik, umro bi; ne od straha, nego od ljubavi. Jer, svećeništvo je ljubav Isusova srca”. Ova… Nastavi citati

Priključujem se pozdravima uglednih gostiju istim redom kako su pozdravljeni. Zahvaljujem na pozivu nazočiti otvaranju znanstvenoga skupa o Bibinjama u organizaciji našega Sveučilište, Općine Bibinje i Matice Hrvatske iz Zadra. Čestitam Organizacijskom odboru i Urednicima što su u program simpozija uključili zemljopis, povijest, gospodarstvo, kulturu, jezik i školstvo ovoga mjesta kroz minula stoljeća. Iako se često čuje floskula kako se ne „treba vraćati u prošlost i razmišljati o onomu što se davno zbilo“, znanstveni skup brojnim temama ne prihvaća to jer zna da je povijest svjedok vremena (historia est testis temporum). Ali, ona je i „magistra vitae“ učiteljica života, pa je pamćenje i bilježenje o onomu što se zbilo sastavni dio identiteta obitelji, zajednice i naroda. A spomen na povijesne događaje govori o našem ishodištu i ukorijenjenosti.

Istražujući svoju prošlost imamo prigodu sjetiti se silnih Božjih djela i čudesnih povijesnih zahvata, a to nam po brojnim arhivima otkriva ogromnu i vrijednu građu koja zaslužuje osobitu pozornost. U toj, naime, golemoj baštini -govorio je blaženi Pavao VI.- „sačuvani su tragovi prolaska Gospodnjega u ljudskoj povijesti“ (transitus­ Domini). Stoga, čuvati i istraživati prošlost arhivskoga blaga, pa to prenositi budućim generacijama, spada među važnije obveze svih nas. Ovakvi skupovi daju nam priliku otkriti… Nastavi citati

Neka trajne duhovne i moralne vrijednosti oblikuju naš društveni život

Ovih pouskrsnih dana u liturgiji čitanja slušamo tekstove iz Djela Apostolskih u kojima otkrivamo što je bilo glavno obilježje prve kršćanske zajednice. Luka to prikazao kao „postojanost u zajedništvu“. Takvom je obliku najbliži onaj koji nalazimo u obitelji, jer je ona obilježena zajedništvom stola, te stjecanjem i raspodjelom materijalnih dobara. Obiteljski stol je mjesto gdje sustolnici jedni s drugima razgovaraju. Komunikacija se odvija riječima i neverbalno, a njezini članovi vode brigu jedni o drugima, pa Luka se služi rječnikom obitelji. U tom vidu obitelji imaju biti glavnom brigom Crkve i društva. Isus je, naime, utemeljio Crkvu i rodio se u obitelji, pa tako posvetio sve obitelji. A nije htio Crkvu kao masu, organizaciju, kao neku nadgradnju društva. Svojim rođenjem u obitelji želio je neka njegovi budu „zajednica braće i sestara“ (Mt 23, 8), zajednica stola i dobara, zajednica međusobne ljubavi. U tom vidu Djela Apostolska izvješćuju kako je „u mnoštvu onih, koji su prigrlili vjeru, bilo jedno srce i jedna duša“, te kako „nitko od njih nije zvao svojim ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko“ (Dj 4, 32). U tom opisu osjećamo obiteljsko ozračje, kao… Nastavi citati

Misije su trajna i aktualna stvarnost Crkve (AG 2)

1. Prije pola stoljeća Katolička Crkva je na Drugom Vatikanskom Saboru (1962.-1965.) pokazala svijetu kako kao nadilazi nacionalne i europske okvire. Rekla je zapravo što vjeruje i što misli o sebi. Ali je kazala i što misli o svijetu koji bježi od Boga i kojem treba navijestiti Kristovo evanđelje. Sveti Ivan Pavao II. je stoga u enciklici „Redemptoris Missio“ (1990.) progovorio o „hitnosti“, „potrebi“ i „važnosti“ misijske aktivnosti. U duhu apostola Pavla koji objašnjava svojim Korinćanima kako ga „ljubav Kristova obuzima i potiče“ (2 Kor 4, 14). A papa Franjo u pobudnici „Radost evanđelja“ (EG) pokazuje potrebu stvaralačkoga dijaloga i misionarske zauzetosti.

Jer, „kao misionari i Isusovi učenici“ (br. 266) „opečaćeni smo poslanjem da prosvjetljujemo, blagoslivljamo, tješimo liječimo i oslobađamo“ (br. 273). I da „ljubimo ono što je on ljubio, te živimo i djelujemo na hvalu slave milosti njegove“ (Ef 1, 6). Naše poslanje, dakle, „nije privjesak koji mogu skinuti, već nešto što ne mogu iz sebe  iščupati, a da ne uništim samoga sebe“. Zbog toga Papa moli i potiče da „ne dopustimo da nam se ukrade misijski zanos“ (br. 80) i „radost evangelizacije“ (br. 83), već neka „raste i cvjeta… Nastavi citati

UPISI U OSNOVNU ŠKOLU

UPISI U KATOLIČKU OSNOVNU ŠKOLU

 

UPISI U GIMNAZIJU

 

Božić
  • No events
Najave
VSRP: No data available
TV Vatikan